S. Cecilija Kero, benediktinka Samostana sv. Marije u Zadru, pokopana je srijedu, 26. ožujka, u grobnici zadarskih benediktinki sv. Marije na Gradskom groblju u Zadru. Sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića na Gradskom groblju donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
Oče Tomislave Kero,
drage sestre benediktinke,
časna Majko, rodbino i prijatelji pokojne s. Cecilije, Ruže Kero!
Uvod i sućut
Sabrani na molitvu stojimo sada na svetom mjestu, mislima i srcem pred vječnošću, u tuzi rastanka i nadi uskrsnuća, kako bismo ispratili našu dragu s. Ceciliju – dušu Bogu posvećenu, tihu službenicu Kristovu, kćerku Crkve, plod molitve jedne obitelji i župne zajednice i blagoslov svoje redovničke zajednice.
Izražavam iskrenu sućut njezinom bratu, fra Tomislavu – redovniku, bratu u vjeri, u predanju, u posvećenju.
Dragi o. Tomislave, znamo koliko vas je vezivala ista ljubav prema Gospodinu, koliko su vaši redovnički putevi, iako različiti, tekli istim smjerom – putem služenja, molitve, žrtve i vjernosti. Vaša sestra sada počiva u Gospodinu, a vama ostaje utjeha u vjeri i snaga u nadi.
Iskrena sućut i ostalim članovima obitelji.
Drage sestre benediktinke, vi ste živjele sa s. Cecilijom. Vi ste s njom molile, radile, šutjele, trpjele i pjevale. Vama danas izražavamo posebnu sućut – jer ste izgubile jednu od sestru svoje monaške obitelji. No, neka vas tješi svijest i ponos da ste imale sestru koja je živjela istinu svoga zavjeta do kraja. U bolesti, nemoći, bolovima – ona se nije povlačila. Strpljiva, blaga, ustrajna – bila je uzor i znak. Njezina prisutnost bila je tiha, ali snažna.
Život predan Bogu – redovnički put s. Cecilije
S. Cecilija, Ruža Kero, rođena je, 20. lipnja 1950. u Bibinjama, u obitelji devetero djece – u kući molitve i rada, u kući gdje je vjera bila snaga života. U toj obitelji rodila se i njezina duhovna čežnja: da život ne proživi samo za sebe, nego da ga daruje Bogu.
S. Cecilija ušla je u samostan sv. Marije u Zadru kao djevojčica od 15 godina – baš na dan svog krštenja, 2. srpnja – i tu je njezin život započeo novu pjesmu, hvalu Bogu “sveg života svog”. Iz dana u dan, iz godine u godinu, s. Cecilija se oblikovala u poniznu duhovnu kćerku sv. Benedikta, u službenicu Crkve, u vjernu sestru zajednice benediktinki u Zadru. Položila je prve zavjete 1969., a vječne 7. prosinca 1975., predajući sebe u potpunosti Onome koji je njezinu dušu pozvao.
Svojim životom i djelovanjem, tiho, nenametljivo, ali čvrsto, pokazivala je kako izgleda ustrajna i vjerna ljubav. Njezine službe u samostanu bile su mnoge – od ekonome do učiteljice novakinja, od vratarice do čuvarice umjetničkih dragocjenosti – ali najdragocjeniji su njezini molitva, blagost, jednostavnost, predanost.
Od 1989. do 1995. bila je opatica benediktinki u Pagu, u Samostanu sv. Margarete – kao majka zajednice, vodila je sestre s mudrošću, odlučnošću, ali ponajprije s ljubavlju.
Svjedoče ostale sestre da je s. Cecilija, čak i kada je bolest uzela snagu tijelu, ona nastavila ići na molitvu, činiti ono što može. Nikada se nije žalila. U tome je bila prava monahinja – suobličena Kristu koji ne traži svoje, nego ljubi do kraja.
Pjesma koja ne prestaje – nada u uskrsnuće
Na blagdan Preminuća sv. Benedikta, 21. ožujka, Gospodin ju je pozvao k sebi. Kako je duboka simbolika u tome! Svetac po čijem je pravilu živjela, postao je njezin pratitelj u vječnost. I kao što sv. Benedikt kaže: “Ništa neka ti ne bude preče od Krista” – tako je i ona živjela.
U jutarnjoj molitvi blagdana sv. Cecilije pjevala je antifonu: “O vojnici Kristovi, odbacite djela tame i obucite se oružjem svjetlosti.” To je sada njezin pozdrav nama. To je njezin poziv svima nama – da se ne bojimo tame, jer svjetlost Kristova je jača.
Njezino monaško geslo bilo je iz Psalma 146: “Hvalit ću Gospodina sveg života svog; dok me bude, Bogu svom ću pjevati.” (Ps 146, 2). I doista, S. Cecilija je pjevala – srcem, životom, tišinom, radom, trpljenjem. Pjevala je i sada pjeva, jer njezina pjesma ne prestaje – samo se preselila u Vječnost.
Ovo monaško geslo nije bila samo misao, ukrasna rečenica, nego stvarnost njezina svakodnevnog predanja. U radosti i u bolesti, u radu i molitvi, njezina hvala Bogu bila je tiha, postojana melodija vjernosti. Svojom ustrajnošću, blagim osmijehom i nenametljivim služenjem, s. Cecilija je pjevala pjesmu života koja se sada prelila u vječnost.
No, kako je mogla ustrajati? Kako je uspjela sačuvati mir i vedrinu čak i kad je tijelo slabilo, a bol bivala veća?
U Poslanici Rimljanima sveti Pavao piše: “Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan” (Rim 5, 5). Ove riječi dobro opisuju njezin život. Bila je žena nade – tihe, nenametljive, ali snažne. I ljubav Božja, razlivena u njezinu srcu, bila je vidljiva: u osmijehu, u trpljenju, u molitvi, u svakodnevici.
S. Cecilija je bila žena nade – ne lažne, ne površne, nego one duboke nade koja počiva na Božjoj ljubavi. Ljubav koju je primila u krštenju, koju je njegovala u tišini samostana, koju je dijelila kroz male geste svakodnevne vjernosti. Ta ljubav ju je nosila kroz život, pa i kroz bolest, i davala joj snagu da u svemu ostane vjerna – jer je znala: Bog koji ljubi, ne napušta.
I upravo zato, s punim pouzdanjem, možemo se osloniti na Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu (17,24), koje izražavaju Njegovu čežnju da svi Njegovi budu s Njim: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.“
To je obećanje koje se, vjerujemo, sada ispunilo za s. Ceciliju. Ona koju je Otac darovao Sinu – po njezinom slobodnom predanju – sada je u Njegovoj prisutnosti, promatra slavu Božju i pjeva pjesmu koja više nikada neće završiti.
Zahvalnost i molitva za zagovor
Zato, iako smo tužni zbog zemaljskog rastanka od s. Cecilije, imamo razloga zahvaljivati.
Zahvaljujemo Bogu za dar njezina života.
Za njezinu ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Za svako djelo, za svaku molitvu, za svaku žrtvu.
Za njezinu vjernost, za njezinu blagost, za njezinu pjesmu.
Draga s. Cecilija,
neka Vam je vječni mir u Kristu.
Neka Vam anđeli pjevaju pjesme koje ste Vi pjevala Bogu sveg života svog.
A Vi sada nastavite moliti za nas, da i mi, kad dođe čas, možemo reći:
“Bogu svom ću pjevati – dok me bude.”
Amen.
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
