Knjiga „Maffeo Vallaresso, Epistolario (1450-1471) e gli altri documenti trasmessi dal codice vaticano Barberiniano latino 1809“, odnosno Epistolar zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa, predstavljena je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u četvrtak, 14. studenoga.
Knjigu su uredili ugledni latinisti, vrhunski lingvist dr. sc. Matteo Venier i dr. sc. Matteo Melchiore, koji je vrhunski stručnjak za crkvenu i društvenu povijest Venecije u kasnom Srednjem vijeku i jedan je od najtraženijih talijanskih mladih pisaca.
Ovaj epistolar je dopunjeno izdanje korespondencije nadbiskupa i humaniste Vallaressa koji je bio član ugledne mletačke patricijske obitelji, a pokopan je u zadarskoj katedrali sv. Stošije. Ta je knjiga novo izdanje epistolarija Maffea Vallaressa (Venecija, 1415. – Zadar, 1496.) koji je bio dugogodišnji zadarski nadbiskup, čak 44 godine, od 1450. do svoje smrti 1494. godine.
Vallaresso je doktorirao na Sveučilištu u Padovi, bio je kanonik na Kreti i u Trevisu, a 1449. imenovan je za apostolskog protonotara. Sredinom 1450. papa Nikola V. imenovao ga je zadarskim nadbiskupom. Sudjelovao je u političkim događanjima onoga doba; 1462. posredovao je u oslobađanju biskupa Nikole Modruškoga koji se nalazio u zatočeništvu knezova Kurjakovića. Potaknuo je izgradnju i financirao velike graditeljske pothvate u Zadru: uređenje nadbiskupskog doma u kojem živi zadarski nadbiskup, izradu novog pročelja crkve sv. Marije Velike, izgradnju novog katedralnog zvonika. U Apostolskoj biblioteci u Vatikanu pohranjen je njegov rukopis Pisma i govori zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa (Maffei Vallaressi archiepiscopi Hyadrensis epistolae et orationes), koji sadrži njegovu prepisku s Rimskom kurijom, mletačkim vlastima u Veneciji, dalmatinskim biskupima te hrvatskim banovima i velikašima. Taj rukopis je važan za razumijevanje političkih, društvenih, kulturnih i crkvenih prilika u Dalmaciji, Istri, Bosni i Albaniji u 15. stoljeću.
Knjigu koja predstavlja djelovanje Vallaressa u kontekstu odnosa između Zadra, Venecije i Rima predstavili su njen urednik, dr. Matteo Venier s Odjela za humanističke znanosti i kulturnu baštinu Sveučilišta u Udinama i dr. Reinhold Christopher Müller, s Odjela srednjovjekovne povijesti Sveučilišta u Veneciji.
Dr. Müller je rekao da je Vallaresso, kao osoba, bio veliki entuzijast, poduzetan, uvijek je tražio načina kako učiniti bolji posao. Uspijevao je dobro ekonomski upravljati potrebama Nadbiskupije i ostvarivao je dobre prihode. Premda nije visoko kotirao u mletačkom društvu, uvijek je nastojao unaprijediti svoju poziciju, a kao Talijan bio je u konfliktu s domaćim ljudima, o čemu je često govorio.
Dr. Venier je predstavio strukturu Epistolara koji sadrži više od petsto pisama; većinu je napisao Vallaresso ljudima s kojima se dopisivao, a manje je pisama koje su adresati pisali njemu. „Epistolar je dokument od velikog povijesnog i književnog značaja: prenosi brojne činjenice o građanskom, vjerskom i kulturnom životu Dalmacije u 15. st., koje je tada bilo pod mletačkom vlašću. Brojne i različite osobe razgovaraju s biskupom: prije svega, visoki prelati katoličkog svećenstva, kao kardinal Pietro Barbo, koji je bio Vallaressov najutjecajniji mecena i postao je papa 1464. g. pod imenom Pavao II. Tu su i ugledni humanisti, Lauro Quirini, zatim mnoge manje poznate ili nepoznate osobe, crkvene i laičke, među kojima su liječnici, sveučilišni profesori, jezikoslovci, vojnici i mornari. Veliki dio tadašnjeg društva ogleda se u epistolarnoj zbirci Maffea Vallaressa“, rekao je dr. Venier.
Kritičko izdanje epistolarne zbirke bio je dug i zahtjevan posao iz više razloga, rekao je dr. Venier. Najprije, pisma su prenesena iz samo jednog kodeksa, Barberiniano latino 1809 u Biblioteca Apostolica Vaticana (Vatikanskoj knjižnici). „Vrlo malo Vallaressovih pisama prepisano je u drugim kodeksima, vrlo malo Maffeovih pisama uključeno je u druge epistolarne zbirke; neki se mogu pronaći prepisani, npr. u epistolarnoj zbirci Francesca Barbaroa, istaknutog mletačkog političara i humaniste. Do sada nisu pronađena Vallaressova autografska pisma. Stoga, da bismo dali cjelovito izdanje epistolara, moramo se osloniti na jedino dostupno svjedočanstvo, kodeks Barberiniano u Vatikanskoj knjižnici. Najvjerojatnije je to kodeks napisan u okruženju nadbiskupa Maffea, ali svakako nije autografski kodeks. Vjerojatno je nastao za obiteljske potrebe, da se u krugu nadbiskupove rodbine i prijatelja bilježi njegova korespondencija, koja je najjasniji i najznačajniji dokument njegovog pastoralnog, političkog i kulturnog angažmana“, rekao je dr. Venier.
Predavač je podsjetio da je proučavanje Barberinianovog rukopisa prije više od sto godina počeo veliki hrvatski povjesničar i filolog Luka Jelić (1864.-1922). Jelić je 1898. objavio izbor Vallaressovih biskupskih pisma u časopisu ‘Starine’. „Nakon studija u Splitu i Bogoslovije u Zadru, Jelić se preselio u Rim na studij na Papinsko Lateransko sveučilište i u Arhivsku školu Vatikanske knjižnice. Potom se vratio u Zadar, ali je uvijek održavao vezu s Rimom, gdje je boravio i u drugim prilikama. Zahvaljujući posjećivanju Vatikanske knjižnice, Jelić je bio prvi znanstvenik koji je prepoznao važnost kodeksa i uredio neka najvažnija pisma. Njegov doprinos bio je od temeljne važnosti u donošenju današnjeg cjelovitog izdanja epistolara“, poručio je dr. Venier.
„Kodeks je pisan humanističkim kurzivnim rukopisom koji je često težak i nesiguran za čitanje. Samo nekoliko listova na kraju rukopisa (str. 616-620) prepisano je drugom rukom. Stoga je prva poteškoća točan prijepis rukopisa: visoki je rizik od pogrešnog tumačenja, time i iskrivljenja prepisivačevog rukopisa.
Cijeli epistolar sastavljen je na latinskom jeziku. To ne treba čuditi jer je latinski u kršćanskoj Europi 15. stoljeća bio najrašireniji i najnormalnije korišten jezik, osobito od strane crkvenih i humanističkih ljudi. Vallaresso je bio eklezijalan i čovjek bogate humanističke kulture.
Prepisivač latinskog rukopisa Barberiniano 1809., iako je dobro poznavao latinski, ipak je činio razne pogreške u prepisivanju slova (izostavljanja riječi i razna njihova iskrivljavanja), ali ni to ne iznenađuje. Vjerojatno je prepisivao iz prijašnjih bilježnica (tzv. “Knjiga za prepisivanje pisama”), u koje su izvorne poruke prepisivali drugi, možda već s pogreškama ili pogrešnim tumačenjem izvornika. Stoga je zadatak suvremenog urednika prepisati Barberinijanov rukopis što je točnije moguće i tako otkriti sve tekstualne probleme, odnosno dijelove koji ne daju uvjerljivo značenje i stoga se moraju smatrati neispravnim“, upozorio je dr. Venier.
Urednik tada predlaže uvjerljivi ispravak koji je kompatibilan s općenitijim kontekstom pisma. Dr. Venier je naveo primjer. „U drugom pismu epistolara, Maffeo obavještava Pietra Barba da mu je na dar poslao dragocjeni predmet, sliku Djevice naslikanu na ploči; slika razrađena s profinjenom umjetnošću: pusilla tabula in ea virginea figura plimario opere elaborata.
Riječ plimario, kako je prenosi rukopis Barberiniano, ne postoji. Ali mi to možemo sigurno i jednostavno ispraviti: pusilla tabula in ea virginea figura primario opere elaborata. Tekst sada ima uvjerljiv smisao: primario opere znači ‘s prvorazrednom umjetnošću’, ‘s posebno profinjenom umjetnošću’. Tj., prepisivač je zbog smetnje ili nesporazuma zamijenio dva slova, što je pogreška koju čini vrlo često“, rekao je dr. Venier.
Kad je prvo izdanje Epistolarija bilo tiskano 2021., dr. Venier je poslao primjerak prof. Vincenzu Feri sa Sveučilišta u Messini koji je najveći stručnjak za humanistički latinski jezik. On je uočio niz točaka koje je trebalo ispraviti ili su bile nedovoljno ispravljene. U drugom izdanju Epistolarija uvažili su njegove prijedloge i unijeli su ih u tekst, na čemu su mu urednici jako zahvalni.
„Drugi aspekt Epistolarija je latinski jezik koji se u njemu koristi: on nije po uzoru na klasične autore (Ciceron, Vergilije); to nije elegantan i profinjen latinski kakav su koristili Lorenzo Valla, Poggio Bracciolini ili drugi veliki humanisti. Biskup Vallaresso koristi latinski jezik koji je vlastit za venecijansku kancelariju, čije su karakteristike srednjovjekovne, s prisustvom riječi iz talijanskog narodnog jezika. Stoga je potrebno razumjeti izvorne načine izražavanja, idiomatske izraze koje klasični latinski potpuno zanemaruje. Postoji niz riječi kojih nema u rječnicima, ali su izvorne i dio leksičke baštine mletačkih klerika i kancelara toga doba“, rekao je dr. Venier.
Ipak, Maffeova pisma ne karakteriziraju uvijek izrazi tipični za kancelarijski jezik. U nekima upućenima humanističkim prijateljima, kao što je Lauro Quirini, Maffeo pazi da se izrazi na način koji je i u skladu s kulturom dopisnika: u tom slučaju, on se izražava na načine vlastite najprofinjenijim humanističkim krugovima. Neka su pisma posebno retorički intonirana, napisana strastvenim i živahnim stilom. To su tekstovi velike književne vrijednosti.
„To je slučaj s pismima koja se tiču vrlo teškog odnosa koji je Maffeo imao s opatom samostana sv. Krševana. Izvor svađe bio je nadbiskupov zahtjev za danak od kojeg je opat vjerovao da je on po pravu oslobođen. Svađa je postala vrlo ozbiljna, uključila je cijelu zadarsku zajednicu i trajala je jako dugo. U tijeku afere, Maffeo se osjećao napuštenim: Bogdan, opat sv. Krševana, imao je zaštitu Pietra Barba, prelata s kojim je Vallaresso bio blizak. I Pietro Barbo je tada uskratio Vallaressu punu podršku koju je Vallaresso očekivao.
U toj teškoj situaciji, 8. srpnja 1469., Maffeo je napisao pismo Pietru Barbu (br. 396 u našem izdanju): u njemu je strastveno i gorljivo zagovarao svoj slučaj, izražavajući svoje očajničke osjećaje izolacije, tuge i duboke gorčine uzrokovane neprijateljstvom koje je osjećao od redovničkog klera i velikog dijela Zadrana“, rekao je dr. Venier, istaknuvši da je ta Vallaressova poslanica od velike vrijednosti kao povijesni dokument, a kao književni dokument predstavlja strastvenu autobiografsku ispovijest.
Barberinianov rukopis 1809. u Vatikanskoj knjižnici ima i rukom pisane bilješke na marginama mnogih listova i neke crteže perom, koji su ikonografski zanimljivi.
„Ruka koja je pisala rukopis razlikuje se od ruke prepisivača. Budući da rubne bilješke naglašavaju točke u pismima od posebne biografske vrijednosti i da su artikulirane u prvom licu (npr. str. 173: ‘Narro quae de abbate mihi referebant(ur)’), iznio sam hipotezu da su sve te Maffeove bilješke njegova vlastita ruka. Pretpostavio sam i da su popratni crteži također njegova ruka: to su portreti, često rađeni u profilu, koji su ponekad karikirani.
Ako se dokaže hipoteza da je cjelokupni aparat bilježaka i crteža djelo Maffea Vallaressa, onda je potvrđena i funkcija kodeksa kao obiteljske knjige, napisana i zamišljena da sačuva uspomenu na biskupa i njegove poslove u gradu Zadru među njegovom najbližom rodbinom i prijateljima“, poručio je dr. Venier.
U Zadru predstavljeno drugo izdanje Epistolarija obogaćeno je doprinosom uglednog filologa Vincenza Fere i u usporedbi s prvim izdanjem, na puno mjesta je ispravljeno. Stoga je pouzdaniji, točniji od prethodnog i bio je neophodan za objaviti, rekao je dr. Venier, u želji da i drugi znanstvenici nastave s istraživanjem, proučavanjem i komentiranjem toga Epistolarija te tako doprinesu boljem razumijevanju osobe Maffea Vallaressa, njegovih korespondenata i društva grada Zadra, u kojem je kao zadarski nadbiskup živio i radio 44 godine.
Prigodnu riječ na početku predstavljanja uputio je i prof. dr. Dušan Mlacović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani koje je izdavač te knjige.
Predstavljanje su organizirali Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’.
Pozlaćeni pastoral iz 15. st. koji je dao izraditi zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso, povijesno je najstariji i umjetničkom izradom najvrjedniji biskupski štap koji posjeduje Zadarska nadbiskupija, a zadarski nadbiskup koristi ga u osobito svečanim prigodama. Taj pastoral koji se inače čuva u riznici Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru nosio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić na misnom slavlju kada je uveden u službu zadarskog nadbiskupa, 15. siječnja 2023., u katedrali sv. Stošije u Zadru.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
