ZADAR: P. Mijo Nikić izlagao o temi „Osamljenost i umor u životu svećenika“ na svećeničkoj rekolekciji

O temi „Osamljenost i umor u životu svećenika“ na svećeničkoj rekolekciji u Zadru govorio je p. Mijo Nikić u srijedu, 12. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Čovjek je cjelovito biće te usamljenost i umor mogu utjecati na duhovno, emocionalno i fizičko zdravlje čovjeka. „Tjelesna dimenzija je važna jer je to materijalna podloga koja sadrži i druge stvarnosti. Čovjek je emocionalno biće, nosi u sebi svijet svoje prošlosti koja može biti ugodna ili traumatična. Neke događaje smo potisnuli, a to prijeti našoj psihofizičkoj ravnoteži. Svijet iznutra nas pokreće na djelovanje te je važno postići emocionalnu zrelost koja je preduvjet za duhovnu zrelost“, istaknuo je p. Mijo, upozorivši da nije lako postići emocionalnu zrelost.

Prema Gaussovoj krivulji, prosjek je da 25 % populacije čine emocionalno zrele osobe. „To su osobe koje se ne boje svojih emocija, ne potiskuju ih i ne izražavaju ih impulzivno, nego kontrolirano izraze svoje emocije, svoju bol“, rekao je p. Mijo. U tom kontekstu, istaknuo je primjer Isusa kad ga je ošamario sluga velikog svećenika. „Isus mu nije okrenuo drugi obraz nego mu je rekao: ‘Ako sam krivo učinio, dokaži. Ako ne, zašto me udaraš?’. Tu je Isus izrazio svoju emociju, bol, a nije drugoga uvrijedio. Ali, nije mu dao ni da dalje čini zlo. To je ideal. Nije to lako postići“, rekao je p. Mijo, istaknuvši: „Nije dobro biti plašljiv i potiskivati emocije i svoju srdžbu jer to razara zdravlje. Potisnuta srdžba izaziva psihosomatske i druge reakcije. Ideal je izraziti svoju emociju, ali kontrolirano, ne impulzivno, jer to vrijeđa ljubav“.

Važna je i društvena dimenzija čovjeka jer se najviše ostvarujemo u međuljudskim odnosima. „Ideal je služiti drugima iz ljubavi. Tako je Bog zamislio da se ostvarujemo. Tko u tome nije zreo, on manipulira drugima ili se boji drugih“, upozorio je p. Mijo, istaknuvši da je duhovna dimenzija čovjeka najvažnija.

„Čovjek je u najdubljim dubinama svoga bića duhovno biće; ima svijest o sebi, ima osjećaj slobode i odgovornosti. Čovjek je transcendentno biće. Njegov duh je orijentiran prema Bogu i neće se smiriti dok se ne nađe u Bogu, kao što se magnetna igla na kompasu neće smiriti dok ne pronađe sjever“, rekao je p. Mijo.

Uz četiri dimenzije kojih smo svjesni; fizičke, emocionalne, društvene i duhovne, u čovjeku postoji i slijed nesvjesnoga. „To je naša prošlost pohranjena u dubinama psihe, ali ima moć u svemu što činimo, kako razmišljamo. To je uvjetovano našom prošlošću koja je duboko u našoj podsvijesti. Tu su i naše latentne mogućnosti i konflikti, razne psiho traume koje se aktiviraju snovima“, rekao je p. Mijo.

Uzroci umora i osjećaja usamljenosti

Ako činjenica da svećenik živi sam nije svjesno i slobodno prihvaćena iz viših motiva, to može stvoriti osjećaj izolacije, rekao je p. Mijo. „Ako ono što nam je teško ne prihvatimo iz uvjerenja, nego jer moramo, tada to uvelike potisnemo  srdžbom, a to onda opterećuje osobu na svim razinama. Pametnije je uvjeriti se da je ono što nam je teško i što ne možemo promijeniti trenutno tako i to  prihvatiti. Tada nećemo imati posttraumatski stresne posljedice. To je praktički nemoguće ako ne cijenimo vrijednost križa“, rekao je p. Mijo, podsjetivši na Isusov poticaj: „Uzmi svoj križ i idi za mnom“. Kada teške situacije prihvatimo motivirani nekim višim motivima, to onda može biti naša snaga, poručio je Nikić.

P. Mijo je naveo što može izazvati osjećaj frustracije i usamljenosti kod svećenika: preveliko očekivanje vjernika koji svećenike vide kao duhovne vođe, a rijetko kao osobe s vlastitim slabostima i potrebama; manjak prijateljskih odnosa, potencijalno i premještaji i česta mijenjanja župa, što znači napuštanje izgrađenih odnosa i novi početak, a to nije uvijek lako ostvariti. Generacijski jaz očituje se kad se mladi svećenici mogu osjećati usamljeno među starijima, osobito ako ih župnik ne prihvati prijateljski, nego kao konkurenciju.

Uzroci umora su i brojne obveze, liturgijska slavlja, podjeljivanje sakramenata, pastoralna skrb, administrativni poslovi, emocionalno iscrpljivanje, susreti s ljudima u teškim situacijama kada treba pokazati empatiju. „Zatim, manjak odmora, samoprijegor i zanemarivanje vlastitih potreba, stavljanje potreba drugih ispred svojih. Kad se u tome pretjera, to može dovesti do fizičke i duhovne iscrpljenosti. Nedostatak podrške – neki svećenici nemaju kome povjeriti svoje probleme ili ne žele tražiti pomoć iz straha da će se to shvatiti kao slabost. Međutim, muka podijeljena s drugim rastereti nas, kao što se radost uvećava kad se dijeli s drugima“, rekao je p. Mijo.

Najjača pomoć kako se nositi s usamljenošću i umorom ostvaruje se na duhovnoj razini, rekao je predavač. „Ponavljati riječi ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ ima moć. Najjaču snagu za život i rješavanje problema dobivamo po milosti Božjoj koju nam je zaslužio Krist i po Duhu Svetom. Duhovnu dimenziju jačamo po milosti Božjoj koju primamo u sakramentima“, poručio je p. Mijo, potaknuvši svećenike na promišljanje koliko žive od sakramentalne milosti, koliko često se ispovijedaju, s kojom vjerom i ljubavlju primaju Isusa u euharistiji, koliko vremena mole. „Redovita osobna molitva, meditacija, kontemplacija, klanjanje su načini kako milost Božja struji u naš život i jača nas u svim dimenzijama. Otkrivam li u molitvi što Bog od mene želi ili ja Bogu namećem svoje projekte, pa se nerviram kad vidim da u tome nemam uspjeha. Bog daje svoj blagoslov za projekte i planove koje on sâm nama predloži“, poručio je p. Mijo, rekavši da je „iskreni razgovor s Bogom u molitvi izvor snage i utjehe“. Važno je imati i duhovno vodstvo. „To je snažno sredstvo u nadvladavanju osamljenosti i stresa. Razgovor s iskusnim duhovnikom može pomoći u nošenju s izazovima. Pronaći empatičnu osobu kojoj se možemo s povjerenjem obratiti liječi psihu i jača naš duh“, potaknuo je p. Mijo.

Uz duhovnu pomoć, ne smiju se zanemariti ni ljudska i psihološka pomoć, rekao je Nikić. Prevladavanju osamljenosti pomaže i važno za fizičko i mentalno zdravlje je održavanje prijateljstva sa svećenicima i laicima, brinuti o zdravlju, redoviti liječnički pregledi, zdrava prehrana, dovoljno sna, tjelovježba. „Treba znati postaviti sebi granice, uzeti vrijeme za odmor. Usamljenost i umor nisu znakovi slabosti, nego prirodni izazovi svećeničkog života. Pravilnim balansiranjem duhovnog, emocionalnog i tjelesnog zdravlja svećenici mogu pronaći radost u svom poslanju, unatoč mnogim izazovima. Ključno je ne zanemariti vlastite potrebe i redovito tražiti podršku u zajednici i kod Boga“, poručio je p. Mijo.

O sindromu sagorijevanja – ‘burnout’

Nikić je govorio i o sindromu sagorijevanja, burnoutu, koji može dovesti do emocionalne, duhovne i fizičke iscrpljenosti. „Burnout je stanje kronične iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnim stresom, preopterećenošću i emocionalnom iscrpljenošću. Kod svećenika se često manifestira kroz gubitak strasti za poslanjem, kad se izgubi žar u apostolatu, osjećaj besmisla i duhovne suhoće, distanciranost od vjernika. To nastaje zbog prevelike radne opterećenosti“, rekao je p. Mijo. Do sagorijevanja dovode i nedostatak odmora, prekovremeni rad bez jasnih granica, prevelika očekivanja od vjernika ili crkvene hijerarhije, emocionalna i duhovna iscrpljenost, prevelika briga za druge, krizne situacije u obiteljima, suočavanje s teškim životnim pričama vjernika, nedostatak prostora za izražavanje vlastitih emocija i traženje podrške ako to izostane, nedostatak vremena za osobnu molitvu i duhovni rast. „Ako se samo damo drugima, a sebe duhovno ne ojačamo, klonut ćemo“, upozorio je p. Mijo.

„Osjećaj da su duhovni resursi iscrpljeni može dovesti do duhovne suhoće, pritisak da se uvijek bude uzor drugima bez prostora za vlastite slabosti. Burnout se obično razvija postupno, a može se prepoznati kroz tri dimenzije: emocionalno pražnjenje ili iscrpljenost, kronični umor i osjećaj da je svega previše, nedostatak motivacije za svakodnevne izazove i zadatke. Javljaju se poteškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, odgađanje važnih stvari, gubitak suosjećanja prema vjernicima i zajednici, cinizam, ravnodušnost prema pastoralnim obvezama, distanciranost od drugih svećenika ili župe, osjećaj neuspjeha, da se trud ne isplati“, rekao je p. Mijo.

Simptomi burnouta sprječavaju se postavljanjem zdravih granica, definirati sebi vrijeme za odmor i osobne aktivnosti, naučiti reći ne prevelikom broju obveza, delegirati administratore za neke zadaće, gdje je moguće, održavanje duhovne snage, redovita osobna molitva, sakramentalni život i dovoljno sna. U obnovi unutarnje snage mogu pomoći duhovne obnove i povlačenja, razgovor s duhovnikom, briga o fizičkom i mentalnom zdravlju, izbjegavati prevelike stresne situacije, održavanje društvenih odnosa, njegovanje prijateljstva, zajedničke aktivnosti.

„Važno je prepoznati da je iscrpljenost normalna, da nije znak neke patologije, nego posljedica stila života“, rekao je p. Mijo i potaknuo da se potraži pomoć i razgovor s duhovnikom, psihologom i biskupom. Ako je moguće, svećenik neka učini pauzu, uzme kratki odmor, pohodi duhovnu obnovu, promijeni rutinu, prilagodi dnevni red i raspored kako bi se smanjio stres.

„Briga o vlastitom emocionalnom, duhovnom i fizičkom zdravlju ključna je za dugoročnu službu, da ne izgorimo brzo, nego da dugo djelujemo. Svećenici trebaju shvatiti da traženje pomoći i postavljanje granica nije znak slabosti, nego mudrosti i odgovornosti prema sebi i svojoj zajednici“, poručio je p. Mijo.

U ispravnom suočavanju s krizama i duhovnom suhoćom može pomoći i  psihoterapija koja nije u suprotnosti s vjerom, nego se mogu nadopunjavati, rekao je Nikić. „Duhovnost se fokusira na odnos s Bogom, vjeru, smisao života. Psihologija i psihoterapija pomažu razumijevanju emocija, misli, ponašanja, psiho trauma. Neki svećenici se boje da bi odlazak psihologu mogao značiti nedostatak vjere ili povjerenja u Boga. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti nego odgovornosti kako bi se što bolje osposobili za svoje poslanje koje je duhovne naravi“, poručio je p. Mijo, navodeći pritom prikladnost logoterapije, realitetne te kognitivno – bihevioralne terapije.

Nikić je naveo i savjete za zdrav i osmišljen život: ići na vrijeme na počinak jer san je najbolji odmor za psihu i tijelo, dnevno biti aktivan barem pola sata, prošetati, redovito doručkovati, piti dovoljno tekućine jer organizam treba vodu, biti umjeren u jelu, jesti više voća i povrća, postiti jedanput tjedno, svakodnevno moliti, meditirati Sveto Pismo, to daje snagu psihi i duhu. Opraštati drugima i moliti oproštenje donosi mir. Živjeti u istini, nesebično voljeti druge, svaki dan učiniti barem jedno dobro djelo, slušati svoju savjest koja je vođa kroz život, ne živjeti s krivnjom na duši jer ona iznutra razara osobu, misliti pozitivno i kreativno, smijati se.

„Postoji komunikacija uma, emocija i tijela. Kad smo pozitivni na kognitivnoj razini uma, emocije se prilagođuju i tijelo profitira. Imajte povjerenja u Boga i ljude. Imajte visoke ideale, budite ponizni, učite iz svojih pogrešaka i vjerujte u istinu. Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro. Budite uvjereni da vas Bog neizmjerno voli kao svoju djecu. Ponavljajte misao sv. Pavla: ‘Sve mogu u onome koji me jača’. To nije naivni optimizam New Agea, u smislu, vjeruj i bit će kao što zamisliš. Ovdje mi imamo garanciju – to je Duh Sveti, on je svemoćan! To nije naša moć, kad računamo na njega i kad u njega vjerujemo, nego Božja moć u Duhu Svetome“, poručio je Nikić.

P. Mijo je istaknuo i vrijednost dostojanstva čovjeka. „Nismo ni svjesni dostojanstva koje imamo, ponajprije jer smo stvoreni na sliku Božju. Ljudski duh je besmrtan, neuništiv, dolazi od Boga, nositelj je naše osobnosti. To je najvažnije u nama“, istaknuo je p. Mijo, rekavši da smo na zemlji u prolazu, a naša domovina je na nebesima.

„U sebi nosimo potencijal da budemo sveti i to je naš glavni zadatak na ovom svijetu. Postići puninu života, što više se približiti Kristu koji nas čeka u nebesima, a u nas ima povjerenja jer nam je dao misiju da njegovo djelo nastavimo na ovom svijetu. Važno je obnavljati u sebi taj identitet – Ja nisam od ovog svijeta, dolazim od Boga. Ljudski duh je otvoren za apsolutno i samo ga to može do kraja zadovoljiti“, poručio je p. Mijo. Upozorio je da ovaj svijet i zemlja imaju moć zarobiti, zamagliti nam obzorje i učiniti nas ovisnima svojom ponudom. „Mi smo pozvani svijetu nuditi vječne vrijednosti. Ljudska duša je stvorena da može primiti u sebe Kristovog duha“, istaknuo je p. Mijo.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku / Foto: I. Grbić