ZADAR: Održan susret svećenika Zadarske nadbiskupije zaređenih do deset godina – dr. Dugalić izlagao o sakramentu ispovijedi

Susret svećenika Zadarske nadbiskupije zaređenih do deset godina održan je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 26. veljače, u sklopu trajne formacije svećenika.

Na susretu je izlagao dr. sc. Vladimir Dugalić s KBF-a u Đakovu. Razmatrao je teološku narav i pastoralnu aktualnost sakramenta ispovijedi, praktično na primjerima nekih životnih situacija i u kontekstu poticaja pape Franje kojemu su osobito u fokusu ranjene osobe, s poticajem da im Crkva mora biti blizu. Predavač je istaknuo da papa Franjo u svojim govorima najčešće upotrebljava riječi milosrđe i nada.

„U ispovijedi se osuđuje čin, ali nikad osoba. To je jako važno i nije  novo“, rekao je dr. Dugalić, istaknuvši da u „ispovijedi svećenik treba nastojati vidjeti zašto je osoba nešto učinila, što ju je motiviralo da to napravi te je suočiti s posljedicama toga. To je teško. Saslušati, razumjeti pa tražiti lijek je pristup empatije kojeg papa Franjo često navodi“, poručio je dr. Dugalić. Istaknuo je to i u kontekstu govora o sinodalnom putu, jer papa Franjo ističe da „model puta u Crkvi mora biti slušati i pokušati razumjeti osobu“.

„Papa Franjo kaže da svećenik mora imati dar razlučivanja. Velika je odgovornost na župniku. Pitanje je jesmo li sposobni za tu odgovornost koja se stavlja na teret svećenicima. Papa kaže da razlučivanje pretpostavlja molitvu, duhovni život svećenika, djelovanje milosti, životno iskustvo, upoznavanje samog sebe, da bi bio sposoban i drugima razlučiti njihovu situaciju“, rekao je dr. Dugalić, istaknuvši da to zahtjeva trajnu formaciju svećenika: intelektualnu, duhovnu, psihološku, da svećenik ima zrelost i snažnu duhovnost. „Bez osobnog duhovnog iskustva, svećenik teško može imati dar razlučivanja, osobito potreban u sakramentu pomirenja“, rekao je dr. Dugalić.

O potrebi i načinu razlučivanja u ispovijedi predavač je govorio navodeći načelne primjere s kojima se svećenici suočavaju u praksi. Primjerice, u Hrvatskoj je veliki porast ovisnosti o kocki, zatim o drogi i alkoholu.

„Kad netko čini nešto nesvjesno, smanjena mu je odgovornost, ali ne znači da je oslobođen odgovornosti. Koliko je netko odgovoran za neki čin u stanju ovisnosti? Kad ovisnik nešto čini, on nema više punu svijest i slobodu u tome što čini, on je ovisnik. To je smanjena odgovornost, ali ne znači da je oslobođen odgovornosti. Treba prosuditi koliko je svjesno i namjerno sebe dovodio u takvu situaciju. Je li izbjegavao bliže grešne prigode? Osoba može dobiti odrješenje ako se iskreno kaje, uz obećanje da će koristiti sva sredstva da otkloni bližu grešnu prigodu“, rekao je dr. Dugalić. Istaknuo je da treba procijeniti kaje li se ovisnik iskreno, prosuditi koji je tip ovisnika: prigodni, recidivist, profesionalac ili patološki ovisnik. „Ovisnost je u sebi grešna. Načelno se kaže da se ne uskraćuje odrješenje, da će Božja milost učiniti više nego ako je uskratiš. Ali, ako netko uporno ponavlja isti grijeh bez ikakve želje da poduzme duhovne korake da se kloni bližih grešnih prigoda, crkveni dokumenti kažu da onda treba odgoditi odrješenje. Ako neki patološki ovisnik odbije liječenje, odgađa se i odrješenje“, rekao je dr. Dugalić.

Nadalje, predavač je upozorio i kako se kod procesa umjetne oplodnje oplodi više zametaka nego ih se rodi. Od 1983. g. do danas, u Hrvatskoj je rođeno oko 14 000 djece umjetnom oplodnjom, a uništeno je više od 800 000 embrija da bi se ta djeca rodila. Što je s djecom koja su začeta, a nisu dobila priliku za život, upitao je dr. Dugalić. Govorio je i o postupanju kod rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih, osoba koje žive zajedno u tzv. slobodnim vezama.

„U enciklici Amoris laetita papa Franjo kaže da treba gledati koje je najveće moguće dobro osoba mogla ostvariti, a ne apsolutno dobro. I kaže, objektivno grešna situacija ne mora nužno značiti i subjektivnu krivnju. To otvara niz pitanja, ali znači da svećenik u ispovijedi mora poštivati uvjerenje osobe koje ona ima u trenutku kad je nešto učinila. Treba prosuditi iz kojeg uvjerenja je osoba nešto učinila, je li bila svjesna te grešnosti. Zbog iskrivljenog odgoja savjesti i zbog pogrešnog znanja, mnogi vjernici će učiniti nešto što objektivno nije dobro, ali misle da je to kako čine za njih dobro“, rekao je dr. Dugalić.

„U ispovijedi se ne smije osuditi osoba, ali treba reći osobi da to što čini nije dobro za nju, da njoj samoj šteti. Ako ne želi varati Boga, tako ne može ići dalje. Svećenik osobu treba suočiti s grijehom i odgojiti je da u budućnosti bude svjesna da to nije dobro. Važno je osobi približiti stav Crkve, da shvati da je ono što Crkva uči za njihovo dobro, za dobro osobe“, poručio je dr. Dugalić.

„U Katekizmu Katoličke Crkve ima pet naslova za taj sakrament. To je sakrament ispovijedi, pomirenja, pokore, ozdravljenja i obraćenja. Nigdje se ne kaže da je to sakrament oprosta. To je jako važno. Oprost je uvijek čin osobe kojim nešto nekome oprašta, jer ne želi da to zlo osobu iznutra razara, ne želi ostati zarobljen u prošlosti, ne želi nositi u sebi nešto negativno. Osoba oprašta zbog svog zdravlja i svog duhovnog napretka. To je jednostrani čin.

Bog oprašta, ali to nije ispovijed. Ispovijed je sakrament pomirenja, a pomirenje nije isto što i oprost. Pomirenje je dvosmjerni put. Žrtva je sa svoje strane spremna oprostiti i oprašta.

Ali, da dođe do pomirenja, krivac, grešnik mora zatražiti oprost, mora se pokajati. Bez kajanja nema pomirenja. Zato je kajanje grešnika ključni element u sakramentu pomirenja. Kajanje je početak procesa i bez kajanja nema oproštenja“, rekao je dr. Dugalić. Upozorio je da svećenik „u ispovijedi često ne može sasvim prosuditi koliko se osoba iskreno kaje. Sakrament nije valjan ako se da odrješenje, a osoba se nije pokajala“.

Dr. Dugalić je istaknuo da je važno „ljudima dati ohrabrenje da ne posustanu pod težinom svoje situacije, nego neka im svećenik pomogne da rastu, da ih oslobađa  grijeha i duhovno ih prati“. Na susretu je bio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: Luka Šustić