ZADAR: Nadbiskup Zgrablić predvodio Službu Muke Gospodnje na Veliki petak

Na Veliki petak, 18. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme Službe, pjevana je Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju noseći križ od katedrale, u pratnji četiri ferala, Kalelargom, središtem Zadra, do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem. Za vrijeme procesije, puk je pjevao prijekore ‘Puče moj’, pod vodstvom Katedralnog zbora sv. Stošije.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre!

Danas je dan šutnje. Dan u kojem Crkva ne slavi euharistiju. Dan kad ne čujemo zvuk zvona, nema pjesme „Slava Bogu na visini“. Danas slavimo Obred Muke Gospodnje. Ali, slavlje ovdje ne znači veselje, nego duboko razmatranje – suočavanje s istinom o Bogu koji se daje do kraja i o čovjeku koji odbacuje vlastitog Spasitelja.

I dok stojimo pred križem, dok slušamo izvještaj muke, Bog nam progovara na način koji nije agresivan, niti nametljiv. On nam govori iz šutnje križa. A u toj šutnji čuju se poruke koje odjekuju kroz stoljeća, i danas – možda više nego ikada – moramo ih čuti.

Danas bih htio izdvojiti tri poruke koje proizlaze iz liturgije Velikog petka, a koje govore upravo današnjem čovjeku – čovjeku zbunjenom, umornom, gladnom smisla.

Prva poruka:

1. Isusova patnja otkriva tvoju vrijednost

„Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…“ (Iz 53, 3), piše prorok Izaija.

Na križu visi ne samo čovjek, nego Bog koji trpi s nama. I to je prva i možda najpotresnija poruka križa: Nisi sam u svojoj patnji.

Danas živimo u kulturi koja patnju skriva, ignorira ili maskira. Mnogi umiru daleko od obitelji, najbližih i najdražih: u bolnicama i domovima. Društvo i mediji nas potiču da budemo sretni, uspješni, mladi, lijepi, produktivni – a sve drugo se potiskuje. Bol, depresija, osamljenost, starost, nemoć, postaju nešto čega se sramimo. A Krist – Bog sam – uzima baš to na sebe. Ne zato što to mora, nego zato što želi biti blizu svakome tko trpi.

Papa Benedikt XVI. piše: „Križ nas uči da patnja nije besmislena. Ona može postati mjesto susreta – gdje Bog ne stoji iznad čovjeka, nego pokraj njega.“ (Križni put, 2005.).

U vrijeme kad mnogi osjećaju da ne vrijede ako nisu savršeni, ako nemaju uspješan posao, skladnu obitelj, ‘idealno’ tijelo – križ im poručuje: Vrijedan si jer te Bog voli. Toliko da je za tebe pretrpio križ. Tvoja rana, bol, samoća nije sramota – ona je mjesto gdje Bog želi ući. Čak i tvoj grijeh je mjesto gdje Bog želi ući i djelovati kao liječnik, spasitelj.

Papa Franjo je rekao: „Isus nije spasio svijet prekrasnim riječima, nego svojim trpljenjem. Svojim ranama. Odatle dolazi nada.“ (Homilija, Cvjetnica 2016.).

Druga poruka:

2. Istina traži hrabrost – ne peri ruke kao Pilat

„Što je istina?“ – pita Pilat, i ne čeka odgovor (Iv 18, 38). To nije samo povijesno pitanje. To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Pilat nije pitao zato što je tražio istinu. Pitao je da bi pokazao distancu, ironiju, ravnodušnost. Bio je dovoljno pametan da zna da je Isus nevin – ali nije bio dovoljno hrabar da ga spasi. I zato pere ruke.

A kad bolje pogledamo – koliko smo puta i mi Pilat? Koliko puta znamo što je ispravno, ali biramo šutjeti? Koliko puta prepoznamo laž, nepravdu, zlo – ali kažemo: “To nije moj problem.” Koliko puta želimo biti „neutralni“ da se slučajno nekome ne zamjerimo? Da zadržimo mir, ugled, komfor.

I tako peremo ruke. I kažemo: „Nisam ja kriv.“ Ali u dubini znamo da jesmo. Jer znamo istinu – ali nismo stali uz nju.

Živimo u vremenu koje sve relativizira. Danas se riječ “tolerancija” često koristi kao poziv na šutnju. Ne izlaži se. Nemoj reći što misliš. Nemoj isticati svoju vjeru. Budi „otvoren“, ali samo ako to znači da nećeš nikoga „uznemiriti“ istinom.

Ali križ nije neutralan. Križ je jasan i oštar. Križ ne ostavlja prostor za kalkulaciju.
Na križu nije visjela ideja. Nije visjela ideologija. Na križu je visio Sin Božji koji je Istina i tko je govorio Istinu, živio Istinu – i ljubio do kraja.

Zato nam papa Franjo snažno kaže: „Na Veliki petak u svakom vremenu dolazi trenutak odluke: ili s Kristom ili protiv Njega. Nema neutralnosti.“ (usp. homilija na Veliki petak 2018.).

To je i naš trenutak. Naš Veliki petak. Jer istina i danas ima cijenu. Ako kažeš da je ljudski život svet i nepovrediv u svom dostojanstvu od začeća do prirodne smrti – nećeš dobro proći. Ako kažeš da je abortus ubojstvo – nećeš moći ostati miran, doživjet ćeš agresivnu osudu. Ako se zauzmeš za čistoću – bit ćeš ismijan. Ako se zauzmeš za poštenje, brak, obitelj, vjeru – možda ćeš biti proglašen „konzervativcem“ i „zaostalim“. Ako kažeš da ne može sve biti relativno – reći će ti da si netolerantan. Ako kažeš da je spol prirodna, Božja datost, može te netko optužiti za diskriminaciju.

Ali, istina ne ovisi o tome koliko je popularna ili o tome što većina misli. Istina ne traži aplauz. Istina traži čovjeka. Traži tvoje srce i tvoj „Da“.

I zato nas današnje Evanđelje ne pušta na miru. Postavlja pitanje: Jesam li spreman stati uz istinu kad je nepopularna? Jesam li spreman reći istinu kad će me to koštati? Jesam li spreman biti s Kristom – i onda kad Njega razapinju?

Pilat je imao izbor. I mi ga imamo. On ga je prodao za mir u karijeri, za ugodan život, za jedan dan bez pobune.

A mi? Zašto mi prodajemo svoj „da“ Kristu? Za mir u društvu?, za “sviđaš mi se” na društvenim mrežama?, za komfor?, za šutnju koja nas ostavlja ravnodušnima?

Braćo i sestre, danas nije dan za kompromise. Danas gledamo Istinu koja visi na križu. Istinu koja ne optužuje, nego spašava. Istinu koja ne manipulira, nego ljubi. Istinu koja ne šuti – ni kad zna da će zbog toga biti ubijena. Isus je beskompromisna Istina.

I zato na Veliki petak nije dovoljno samo „biti dobar“, jesti ribu, a ne meso, malo postiti i ići u crkvu. Veliki petak traži odluku: s Kristom – ili protiv Njega. Nema sredine. Nema neutralnosti. Nema pranja ruku.

I treća poruka koju želim izdvojiti ovog Velikog petka:

3. Oprost oslobađa – a ne praštati je nova zarobljenost

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To su prve riječi Isusa s križa. Prve! U trenutku neizdržive boli, izdaje, napuštenosti – On ne viče, ne optužuje, ne traži osvetu. Ne pita: „Zašto baš ja?“, ne zaziva osvetu. Umjesto toga – moli. I to ne za sebe, nego za one koji ga ubijaju.

Zastanimo na trenutak i razmislimo: tko bi od nas, prikovan za križ, uz neopisive boli, pod izrugivanjem i mržnjom, imao snage izgovoriti – Oprosti?

Oproštenje nije slabost. To je najdublja snaga. Oproštenje je pobjeda ljubavi nad mržnjom, odgovor Boga koji ne gubi dostojanstvo, čak ni kad ga ljudi gaze.

Danas često govorimo o pravima, o pravdi. I to je važno. Ali ako se zaustavimo samo na pravdi, bez milosrđa, pretvaramo se u hladne sudce. Pravda bez srca lako sklizne u osvetu. U mjeru: „Koliko si ti meni, toliko ću ja tebi“. Ali Bog nije takav.

Oproštenje je središte Evanđelja. Ne radi se o zaboravu. Oproštenje ne zacjeljuje rane. Oprostiti ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Oproštenje znači odlučiti da neću hraniti zlo. Da neću dopustiti da me rana pretvori u nekoga tko ranjava druge.

Oproštenje je čin slobode. To je prekid lanca nasilja. To može učiniti samo jak čovjek – onaj koji ne dopušta da mržnja uđe u njegovo srce. Slabi se osvećuju. Snažni opraštaju.

Papa Franjo nas neprestano poziva na milosrđe. On kaže: „Opraštati ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Opraštati znači pustiti da ljubav bude jača od zla.“ (Misericordiae Vultus, 2015.).

Krist oprašta ne zato što su ga ljudi zamolili. Oni ga i dalje vrijeđaju. I dalje ga ponižavaju. Ali On oprašta – jer to je Njegovo srce. Jer Božja ljubav ne ovisi o ljudskom ponašanju. On oprašta jer je Ljubav sama. I to oproštenje ima snagu mijenjati svijet, jer je Krist našu krivnju preuzeo na sebe i oproštenjem prekinuo lanac zla za nas.

To je poruka i poziv nama danas. Jer svi mi imamo svoje križeve. Imamo ljude koji su nas ranili: u obitelji, u Crkvi, u društvu. Nije moguće živjeti a da nekoga ne povrijedimo ili da netko ne povrijedi nas. Svi nosimo iskustvo razočaranja, prevare, povrede. I imamo dvije mogućnosti: zatvoriti se u ljutnju – ili otvoriti se oproštenju.

Ne kažemo da je lako oprostiti. Ali kažemo da je moguće – jer nas je Krist prvi učio kako, jer je On prvi nama oprostio. Oproštenje ne mijenja prošlost. Rane ostaju, ali oproštenje mijenja budućnost. Oslobađa nas. Daje nam snagu da ne budemo robovi vlastitih rana. Daje nam srce koje je slobodno voljeti, unatoč svemu.

Braćo i sestre, Krist nas s križa ne optužuje – nego oprašta i zove nas da činimo isto: da u obitelji, u župnoj zajednici, u društvu – budemo nositelji oproštenja, a ne optužbi i osvete;  da budemo ljudi koji prekidaju lanac zla; da ljubav bude jača od boli.

Zato se večeras pitajmo: Kome ja još nisam oprostio? Koji teret nosim u srcu koji me veže uz prošlost? Jesam li spreman pustiti, oprostiti – i biti slobodan?

Krist s križa moli za mene i za tebe: „Oče, oprosti im…“ Jesmo li spremni učiniti isto?

Zaključak

Braćo i sestre!

Veliki petak nije samo povijesni događaj. To je stvarnost. To je ogledalo. Gledajući Isusa na križu, gledamo sebe. U njegovim ranama vidimo svoje. U njegovoj molitvi za oproštenje čujemo snažan poziv na novi početak.

I zato, neka nas ove tri poruke ponesu: Bog ulazi u tvoju bol, grijeh – nisi sam. Istina te čini slobodnim – ali traži tvoju hrabrost. Oprost nije gubitak – oprost je uskrsnuće iznutra.

Nemojmo samo slušati Isusovu Muku, nego živimo odgovor. Neka naš odgovor na križ ne bude ravnodušnost, nego vjera. Ne bježanje, nego predanje. Ne šutnja kao kod Pilata, nego molitva i ljubav kao kod Krista.

I ne zaboravimo: Križ ne govori: „Kraj“. Križ šapuće: „Uskoro.“

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić