ZADAR: Mons. Puljić u katedrali sv. Stošije: „Isus se predstavlja kao kruh života, a ne kao politički osloboditelj od rimskog jarma“

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. kolovoza.

Razmatrajući navješteni ulomak Evanđelja po Ivanu, nadbiskup je rekao kako su mnogi učenici, kad su čuli da će Isus dati svoje tijelo za hranu, rekli: „Tvrd je ovo govor“. „Isusovo djelovanje izazivalo je podijeljene reakcije: od oduševljenja naroda (‘Svi ga traže’ Mk 1,37), do sumnje i odbijanja, pa se sâm Isus čudio ‘nji­hovoj nevjeri’. Neuspjeh u Nazaretu kod svojih bio je samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu, pa je Ivan u svom prologu napisao: ‘Svojima dođe i njegovi ga ne primiše’“, rekao je mons. Puljić,  dodavši da je u navještenom evan­đelju nastavak „nesporazuma Isusa i njegovih slušatelja, kao i njego­vih učenika“.

„Navedeni nesporazum je kulminacija između očekivanja naroda i Isusovog poslanja. Iščekivanje Božjeg pomazanika – Mesije, među Židovima, osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko, posebno u okolnostima kad se zaoštrio sukob između naroda i nesnosne rimske vlasti, pa je pitanje Mesije bilo sve aktualnije“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na poruke Evanđelja dvije nedjelja prije 21. nedjelje kroz godinu. Tada je Isus govorio o „čudesnom umnažanju kruha“ i o sebi kao „kruhu života“ koji je s neba sišao, čime je najavio ustanovljenje euharistije.

„’Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta’ (Iv 6, 51). Tim riječima Isus je nedvojbeno izazivao protiv­ljenje kod slušatelja: „Tvrda je ovo besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50).  Stoga i mi možemo s velikim umovima svijeta tvr­diti „dok god bude umnika na zemlji, Isus će biti problem za mislioce (J. W. Goethe), a misterij za vjernike (B. Pascal). Nemoguće je ostati ravnodušan i ‘neokrznut’ njegovom dobrotom i njegovom riječi koja nas propituje i liječi, uznemirava i umiruje. Nadasve, tješi i ispunja smislom“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši da Isusove riječi „imaju autoritet, jasnoću, dubinu i lje­potu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. To nisu samo riječi. U njima je život i snaga. Stoga je, uviđajući tu snagu, evanđelist Marko zapisao da su ‘slušatelji visjeli o njegovoj riječi’“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na Isusov govor u Kafarnaumu kad je euharistiju najavio riječima: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta“ (Iv 6, 51).

„Crkva, naime, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zato je stoljećima čuvala i branila taj predragocjeni dar i ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima, Mesija i Spasitelj koji nas liječi svojim tijelom i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s „Introibo ad altarem Dei“ – „Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“. Iako ne možemo do kraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, treba se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj“, potaknuo je mons. Puljić.

Zbog svoje slabosti i grešnosti, vjernici na početku mise mole: ‘Gospodine smiluj se’“. Uslijed nevolja i ugroza, vjernici mole Gospodina da ih brani i od zla vremena. „To je razlog i smisao zaziva nakon uvoda i kajanja na početku mise: ‘Gospodine, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se’. Nakon molitve Gospodinu da nam se smiluje, u svečanoj pjesmi „slavimo Boga koji stoluje na visinama“ i sjećamo se opisa iz Lukinog evanđelja o „anđelu koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“. Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u 2. st. učinila sastavnim dijelom misnog slavlja i dodala zazive: „Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, koji si k nama došao i mir najavio. Mir nije samo odsutnost ratova, već je mir srca s Bogom i našom savješću „pravo srce mira“; poput „nutarnje radosti koja je blizu vječnog blaženstva“. U drugom dijelu ‘Slave’ obraćamo se Kristu, ‘Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta’“, rekao je mons. Puljić.

„Krist nije došao na zemlju da mu se di­vimo, već da nešto od onoga što je on navijestio, u život provedemo. Prihvaćanje Krista podrazumijeva i praksu, a ne samo te­oriju; ispravan život, a ne tek ispravno uče­nje“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Bog čovjeka stvorio slobodnim i želi da mu u slobodi služi, sluša i nasljeduje.

„To je najveći dar, ali i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile mogućnosti pa se čovjek često odriče tereta slobode, a s njom i odgovor­nosti koja je neodvojiva od slobode. Našem naraštaju koji sve više govori i zastupa ljudska prava i obveze, etiku i moral bez Boga i neku „novu reli­gioznost i kršćanstvo bez Krista“, euharistijski Krist iz evanđelja je najpotrebniji.

Istina, Isusove riječi Ivan je opisao kao „tvrdi govor“, nakon kojega su mnogi učenici odstupili. Stoga na Isusov upit ostatku učenika: „Da možda i oni ne kane otići“, apostol Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga““, rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti Petru na tim riječima, nadbiskup je  istaknuo veličinu otajstva euharistije, blagodat njene baštine i milosti darovane po euharistiji koja je „pre­duvjet osmišljenog života na zemlji i u vječnosti“, podsjetivši na misao sv. Tome Akvinskog: „Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu“.

I.G.