Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme mise, nadbiskup je oprao noge dvanaestorici predstavnika gradskih župa.
Nakon mise, nadbiskup je odnio Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale i zadržao se u klanjanju. Potom je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića pjevao Gospin plač i puk je ostao u klanjanju i molitvi.
Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.
Braćo i sestre,
večeras stojimo na početku svetog trodnevlja. Ušli smo u onu noć kad je Krist dao samoga sebe, kad se Bog duboko sagnuo do čovjeka, kad je započelo otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Ova noć nije samo spomen na jedan povijesni događaj. Ovo je noć u kojoj prepoznajemo: tko je Bog, tko smo mi, i što znači ljubiti do kraja.
Ova sveta večer u katedrali sv. Stošije, u našem Zadru, u Jubilejskoj godini koju proživljavamo pod geslom “Hodočasnici nade”, pita nas: Kamo idemo? Lutamo li bespućima života ili hodočastimo prema jasnom cilju? Od čega živimo? Što nam daje snagu za ovo jedinstveno i neponovljivo putovanje života? Što nas nosi kroz dane, kroz padove, povrede, kroz neizvjesnosti? Kako se zaštititi od oluja i opasnosti koje nam prijete na putu? Gdje je lijek za naše rane? Gdje se obnavlja snaga da hodamo dalje?
Odgovor je jednostavan, ali ne lak: Euharistija.
- “Ovo činite meni na spomen” – izvor i središte života Crkve
U Prvoj poslanici Korinćanima čuli smo Pavla, večeras u 2. čitanju, kako prenosi prvo svjedočanstvo o euharistiji, starije čak i od izvještaja Evanđelista:
„Ovo je tijelo moje – za vas.
Ovo činite meni na spomen.
Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25).
Ove Isusove riječi nisu samo sveta uspomena. One su testament Božje vjernosti. Krist nije rekao: „Sjetite me se kad vam bude lijepo ili kad vam bude teško, ili nemojte me zaboraviti“, nego: „Uzmite, jedite, pijte – Ja sam s vama – za vas.“
I baš zato što Euharistija nije puko sjećanje, nego živa Kristova prisutnost, uprisutnjenje, posadašnjenje Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća za nas, ona je temeljna točka oko koje se sve u kršćanskom životu okreće. Bez Euharistije, vjera postaje ideologija. S Euharistijom – vjera postaje život, novi život, život uskrsnuća.
Sv. Augustin nas poziva: „Prepoznajte u kruhu ono što je visjelo na križu, i u kaležu ono što je poteklo iz njegova boka… To je ono što vam je Krist ostavio da se sjećate Njega“ (Propovijed 227).
U Euharistiji ne primamo nešto od Krista – primamo Krista samoga. Raspetog, uskrslog, živog. Onog koji se za nas utjelovio. Onog koji se u nama nastanio. Onog u kojeg smo se u krštenju obukli. Onaj s kojim smo po vjeri suuskrsli. U euharistijskom slavlju Kruh koji se lomi je Tijelo predano, čaša koju pijemo je Krv izlivena – za tebe, za mene, za nas.
I zato sv. Ignacije Antiohijski, mučenik prvih kršćanskih vremena, koji vjeruje da je za nas Krist dao život, ne shvaća Euharistiju samo kao dar, nego i lijekom: „Euharistija je lijek besmrtnosti, protuotrov da ne umremo, nego da živimo vječno u Isusu Kristu“ (Poslanica Efežanima, 20).
Braćo i sestre, ovaj svijet nam nudi mnogo “lijekova” – za tjeskobu, za stres, za umor, za usamljenost, za psihičke i fizičke boli i poteškoće. Ali Euharistija je jedini lijek koji liječi uzrok – a ne samo simptome. I to one najveće i najteže bolesti – grijeha i smrti. Liječi ranjeno povjerenje, očaj, praznine, sebičnosti. Ne briše križeve, ali daje snagu da ih nosimo. Ne poništava smrt, ali hrani klicu besmrtnosti i uskrsnuća koja je po vjeri i krštenju usađena u našu smrtnost.
- Euharistija – snaga hodočasnika nade
U ovoj Jubilejskoj godini Crkva nas poziva da budemo „hodočasnici nade“. A hodočasnik ne hoda zato što sve razumije, nego zato što slijedi put dobra koji Bog po Duhu Svetom nadahnjuje u njegovom srcu. Hodočasnik hoda jer vjeruje da nije sam. On se ne oslanja na sebe, nego na Onoga koji ga vodi, onog koji ga privlači svojom dobrotom. I baš tu Euharistija postaje naša hrana za put kojim moramo ići. Ne možemo život zaustaviti.
Kao što je Izraelski narod imao manu u pustinji, tako nama, novom Božjem narodu, Krist daje svoj kruh, sebe, svoju krv i tijelo, kruh živi, kruh koji je s neba sišao, u pustinji našeg vremena. “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6, 51), rekao je Isus. Daje nam Kruh vječne ljubavi. Svaka misa, svaki oltar, svaki komad posvećenog kruha postaje nevidljiva ruka koja nas podiže, hrani, tješi, nosi, podsjeća: nisi sam, ideš prema cilju, prema ostvarenju nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nudi nam se: evo ti okrepe, evo ti jela i pića da živiš zauvijek.
U svijetu u kojem je sve više buke, Euharistija nas vraća tišini. U svijetu u kojem se gubi smisao, Euharistija ga vraća. U vremenu zbunjenosti, ona ostaje sigurni kompas: ne vodi te ideologija, nego prisutan Krist.
I zato nije slučajno da u ovoj Jubilejskoj godini, Crkva upravo ovog mjeseca, 27. travnja 2025., sprema još jedan veliki dar: kanonizaciju blaženog Carla Acutisa, mladog sveca našega vremena, koji je svojim životom pokazao što znači živjeti iz Euharistije.
Carlo je umro 2006. godine, sa samo 15 godina. Bio je običan mladić: volio je tehnologiju, nogomet, računala, informatiku. Ali njegova nutrina bila je ukorijenjena u nečem puno dubljem: u svakodnevnoj svetoj misi, u klanjanju pred Presvetim, u pobožnosti prema euharistijskom Isusu. Nazvao je Euharistiju: „Autocesta koja najbrže vodi u nebo“.
U svijetu koji često nudi stranputice, on je pronašao brzu, jasnu i sigurnu rutu – Krista u Euharistiji koji vodi u nebo.
I sada, samo 19 godina nakon smrti, Carlo će biti proglašen svecem. Njegov život nije bio dug, ali je bio ispunjen. On nas podsjeća da svetost nije rezervirana za samostane i posebne, nego za sve, ovdje i sada – i da sve počinje s Euharistijom.
Zar to nije nada? Zar to nije poziv mladima – da ne čekaju “kasnije” da bi Boga shvatili ozbiljno, nego da ga sada otvore srcu? Zar to nije poziv roditeljima, obiteljima, svakome od nas – da Euharistiju ne shvaćaju kao dodatak, nešto usput, samo ponekad, privilegij pojedinaca, nego kao temelj našeg života, i to vječnoga?
- Euharistija nas preobražava
Euharistija, braćo i sestre, nije samo dar koji primamo. Ona je i poslanje koje nas mijenja. Krist nam ne kaže: „Uzmite i čuvajte.“ Nego: „Uzmite i dijelite.“
U obredu pranja nogu, koji ćemo večeras obaviti, vidimo konkretan izraz Euharistije. Krist ne samo da daje kruh, Sebe, učenicima – On im pere noge. On, Učitelj i Gospodin, uzima pregaču i čini što su radili robovi i sluge.
To je logika Euharistije: ne hraniti se i ostati isti, nego hraniti se i služiti. Isus ne traži savršenost i bezgrešnost od nas. On traži srce koje je spremno služiti i ljubiti kao On.
Veliki četvrtak i ova sveta služba nas pita: Hoćeš li i ti postati Euharistija za druge?
Hoćeš li postati kruh koji se lomi – za suprugu, za supruga, za djecu, za susjeda?
Hoćeš li biti vino koje se prolijeva – u vremenu, strpljenju, milosrđu? Hoćeš li prati noge – i onima koje ti je teško gledati u oči?
- Crkva iz Euharistije živi – i samo iz nje može biti znak nade
Braćo i sestre,
ako Crkva zaboravi Euharistiju, zaboravila je tko je. Ako kršćanin ne živi iz Euharistije, onda vjera postaje prazna navika, sterilna tradicija. Ali, kad Euharistija postane izvor, kad se dođe na Misu ne da se “obavi obveza”, nego da se susretne Onaj koji daruje život, da se nahrani i napoji Životom, tada se događa ono što sv. Ignacije govori da je euharistija lijek besmrtnosti, da ne umiremo, nego živimo u Isusu Kristu.
Zato neka ova sveta večer ne ostane samo u lijepom obredu. Neka ova sveta večera dotakne našu svakodnevicu. Neka Euharistija koju primamo, na kojoj sudjelujemo, bude promjena u načinu kako ljubimo, radimo, praštamo, hodimo, živimo.
U vremenu tame, Euharistija je svjetlo.
U svijetu bez nade, Euharistija je smjer.
U vremenu straha, Euharistija je sigurnost.
Zato smo hodočasnici nade – jer ne hodamo prazni i gladni. Hodamo nahranjeni Kristom.
Krist nam večeras kaže:
„Ovo je Tijelo moje – za tebe.“
„Ova je Krv – za tvoje rane, tvoje slabosti, tvoju budućnost.“
Nemoj to samo čuti. Uzmi, prihvati i živi euharistiju. I ne zaboravi – Krist ostaje s tobom. Do kraja. I još dalje.
Amen.
mons. Milan Zgrablić,
zadarski nadbiskup
Foto: I. Grbić
