Na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, 13. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
Slavlje je počelo okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je mons. Zgrablić blagoslovio maslinove grančice. Potom su se nadbiskup i puk uputili u procesiji s maslinovim grančicama do katedrale sv. Stošije gdje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Luki.
Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
- Krhkost ljudskog srca i vjernost Božje ljubavi
Danas, na Cvjetnicu, započinjemo najsvetije dane liturgijske godine – Veliki tjedan. Ovo je tjedan u kojem Crkva ulazi u središnje otajstvo naše vjere: Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Danas slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali u istom trenutku slušamo i njegovu Muku. U jednom dijelu liturgije – Službi riječi, u ovoj sv. Misi, prelazimo od klicanja „Hosana Sinu Davidovu“ do povika „Raspni ga!“ – od palminih grana do križa.
Ova napetost u liturgiji izražava duboku istinu o ljudskom srcu. Kako brzo naše oduševljenje može prerasti u razočaranje, naša vjera u sumnju, a naša ljubav u izdaju. Ipak, ono što je još dublje i snažnije od nestalnosti ljudskog srca jest vjernost Božje ljubavi koja snažno dolazi do izražaja u liturgiji Muke Gospodnje.
- Kristova muka – Božja blizina u ljudskoj patnji
Kristov ulazak u Jeruzalem i njegova muka govore nam da
Bog ne stoji po strani, da nije neki daleki promatrač naših patnji. On nije Bog koji nam je poklonio život i ostao daleko od nas. On ulazi u povijest, ulazi u našu ljudsku dramu – ne tek površno, nego do dna. U Isusu Kristu, Bog je postao solidaran s nama. Ne samo u svečanim i lijepim trenucima, već i u neprihvaćenosti, našoj hladnoći i ravnodušnosti, grijehu, trpljenju, izdaji, križu, pa čak i smrti.
Nema tame u koju Krist nije zakoračio, nema boli koju nije osjetio, nema križa koji nije ponio. On je u Kristu naše boli na se uzeo. U muci nije se protivio niti uzmicao. Leđa je podmetnuo onima koji su ga udarali i obraz onima što su mu bradu čupali. Lica svoje zaklonio nije od pogrde i pljuvanja (usp. 1. čit: Iz 50, 4-7). Sve je to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja.
Krist je snaga naše kršćanske nade, one koja želi i očekuje dobro, one koja nas neće razočarati. Bog nije samo Bog slave i pobjede, nego i Bog suze, boli i tišine, slabosti i grijeha. Isus ne bježi od muke, ne zaobilazi križ – on ga prihvaća, grli, i time pokazuje da nas nikada ne ostavlja same. U svakom našem trpljenju, On je tu – ne kao netko tko promatra, nego kao netko tko s nama nosi teret, jer nosi nas i naš teret. Krist u Getsemanskom vrtu prolijeva krvavi znoj zbog unutarnje borbe, zbog osjećaja napuštenosti i težine koja mu pritišće dušu. Na križu izgovara riječi koje odzvanjaju svakim ljudskim očajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) – i upravo u tim riječima Bog postaje bliži svakome tko pati, tko se osjeća sam i zaboravljen.
- Križ – znak ljubavi, ne poraza
Kristova muka pokazuje da spasenje nije priča o patnji, nego put koji prolazi kroz bol da bi je preobrazio i pretvorio u spasenje. Križ tako postaje znak Božje ljubavi, a ne osude. U Isusovu slobodnom prihvaćanju križa otkrivamo ljubav koja ide do kraja – ljubav koja ne postavlja uvjete, ljubav koja prašta čak i u času najveće nepravde. Isus na križu za nas moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).
Otajstvo Kristova križa postao je vrhovni znak Božje ljubavi prema čovječanstvu. Križ, nekoć instrument sramote i kazne, preobražen je u izvor spasenja i milosti.
Papa Benedikt XVI. je tijekom Križnog puta u Koloseumu, 22. travnja 2011. godine, rekao snažnu poruku: “Križ nam govori o vrhunskoj Božjoj ljubavi i poziva nas danas da obnovimo svoju vjeru u snagu te ljubavi”. To je smisao i ove današnje liturgije: obnoviti vjeru u snazi Kristove ljubavi darovane u muci i smrti na križu. Stoga, križ nije simbol poraza, već pobjede ljubavi nad grijehom i smrću. Isusova žrtva na križu očituje ljubav koja se daruje do kraja, ljubav koja ne poznaje granice.
U enciklici Bog je ljubav (Deus Caritas est), papa Benedikt XVI. piše: “U priznavanju središnjeg mjesta ljubavi, kršćanska vjera je zadržala srž izraelske vjere, dok joj je istovremeno dala novu dubinu i širinu”. Ljubav je temeljna i središnja vrijednost naše vjere – ne tek jedna od vrlina, nego sama bît Boga. Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažeto kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).
- Slavni put ljubavi
Isusov slavni ulazak u Jeruzalem je početak slavnog puta ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljudi su ga dočekali s palminim i maslinovim granama i radosnim poklicima, ali samo nekoliko dana kasnije tražili su njegovu smrt. No, znamo:
Božja ljubav nije ovisna o ljudskom prihvaćanju ili slavi. Ona ostaje vjerna, čak i kad se suoči s ljudskom nestalnošću, nezahvalnošću i zlobom. Božji darovi su neopozivi.
Možemo puni nade reći: Krist je ušao u svaki kutak naše stvarnosti. Ništa ljudsko nije mu strano. I upravo zato možemo vjerovati da ni naša muka, ni naša patnja, ni naši grijesi, ni naše tame nisu kraj.
Jer, gdje je Krist bio, to je otkupio, ondje više nema beznađa – ostaje sjeme uskrsnuća, koje čeka da izraste u novi život.
Kristov križ je srce naše vjere. Ni naš križ u zajedništvu s njime nije poraz, nego pobjeda. On postaje drvo života, izvor nove nade. Isusova muka ne završava u tami groba, nego vodi prema svjetlu uskrsnuća. I zato križ ne donosi očaj, nego otkupljenje, ne kraj, nego novi početak. Bog želi, pa i ono najgore što čovjek može učiniti – grijeh, nasilje, mržnju, smrt – preoblikovati u oruđe spasenja.
Na nama je da se Kristu povjerimo, njemu predamo sve svoje grijehe i slabosti. Na nama je da pustimo Krista u svaku poru našeg života te zahvalno i ponizno prihvatimo njegovu milost spasenja. Na nama je da prihvatimo put obraćenja.
- Hodočasnici nade u Jubilejskoj godini
U ovom duhu možemo razumjeti i poruku Jubilejske godine 2025., koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“. Papa Franjo nas poziva da u svijetu ranjenom ratovima, u nesigurnostima, političkim previranjima, svijetu siromaštva i duhovnih praznina, u klimatskim promjenama i raznim ekološkim i duhovnim zagađenjima, budemo svjedoci nade koja dolazi od Boga, svjedoci nade koja raste iz križa Kristova. Jubilej je milosno vrijeme kada nas Crkva poziva da se vratimo izvorima vjere, da obnovimo svoj odnos s Bogom i jedni s drugima.
U tom kontekstu, riječi svetog Pavla snažno odzvanjaju: „Nada ne razočarava, jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome“ (Rim 5,5). Ta nada nije površna utjeha niti bijeg od stvarnosti, nego duboka sigurnost da Bog drži naš život u svojim rukama, čak i onda kad sve izgleda izgubljeno. U papinoj enciklici „U nadi spašeni“ stoji zapisano: „Tko se nada, već je spašen; tko se nada, već posjeduje Božju budućnost u sadašnjosti“ (Benedikt XVI., Spes Salvi, br. 3).
Pozvani smo, braćo i sestre, živjeti ovu Kristovu uskrsnu stvarnost već sada, usred svijeta koji često ne vidi svjetlo. Mi, kršćani, pozvani smo biti znakovi nade, znak svjetla, ne zato što smo naivni, nego zato što znamo da uskrsnuće dolazi kroz križ.
Draga braćo i sestre!
Uđimo u Veliki tjedan, ne samo liturgijski, nego i srcem. Ne samo da bismo se prisjetili onoga što je bilo, nego da bismo dopustili da Krist i danas uđe u naš Jeruzalem – u našu dušu, u naše obitelji, u naše zajednice, u naš Zadar, u naš svijet. Neka nas njegov križ ne plaši, jer znamo da iza križa dolazi uskrsno jutro. I neka nas ova Jubilejska godina potakne da obnovimo svoj hod vjere, kao hodočasnici nade, koji ne žive iz straha, nego iz ljubavi, iz vjere i pouzdanja u Boga koji spašava.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku
Foto: Ines Grbić
