Dr. Sanja Kardum i p. Arek Krasicki izlagali su o palijativnoj skrbi i starosti u biblijskom smislu drugog, završnog dana stručnog skupa “Starenje ili treća dob, palijativa i mentalno zdravlje”, održanom u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 8. veljače.
Izlaganje „Život u umiranju – pogled liječnika mobilnog palijativnog tima“ održala je dr. sci. Sanja Kardum, dr. med., doktorica u mobilnom palijativnom timu Doma zdravlja Zadarske županije.
„Umiranje povezujemo s tugom, odlaskom, gubitkom, boli, patnjom, ali umiranje je prilika, priprema i vrijeme u kojem je prisutan blagoslov. To je proces u kojem naslućujemo da nema povratka. O umiranju možemo razmišljati i kršćanski“, rekla je dr. Kardum, istaknuvši da palijativna skrb je skrb za umiruće, ali i za njihove bližnje. Prvi zadatak je prepoznati palijativnog bolesnika, jer iznenadi kad osoba umre između šest i dvanaest mjeseci. Kriteriji u prepoznavanju palijativnog bolesnika su medicinsko pogoršanje bolesti, ako osoba više od 50 % vremena provodi u krevetu, učestale hospitalizacije, česte komplikacije, uporni simptomi unatoč liječenju, gubitak težine, slabost osobe za onkološko liječenje.
„Svaki pacijent koji dobije demenciju nije automatski i palijativni, nego je tek u svom krajnjem stadiju palijativni bolesnik. Često palijativnog bolesnika ne prepoznajemo na vrijeme. Poražavajuća statistika 2024. godine je da je 10 % prijavljenih pacijenta umrlo unutar 48 sati od prijave nama kao palijativnoj službi. Mi smo, dakle, dobili pacijente na samrti“, istaknula je dr. Kardum.
Nadalje, 22 % pacijenata umrlo je unutar sedam dana, a 54 % pacijenata bili su u skrbi palijativnog tima do 30 dana. U 40 % slučajeva, pacijente prijavljuje obitelj koja shvati da nešto nije u redu s osobom, da treba pomoć, a palijativu prepoznaje i obiteljska medicina; oko 40 % pacijenata palijativi je prijavila obiteljska medicina. Još uvijek je malo prijava od specijalista bolnice, ali i to se poboljšava.
„Važan je i jedan posjet pacijentu kad se pacijent može umiriti, prihvatiti svoj odlazak i mirno poći. Pacijent možda živi svjestan svoga odlaska u nebo“, istaknula je dr. Kardum, govoreći i o promjeni ciljeva djelovanja u palijativi.
„Medicinska struka je uglavnom fokusirana na bolest, organ, izlječenje, na borbu s bolešću i popravljanje raznih funkcija. Palijativni pristup mijenja fokus s bolesti na osobu, na tegobe, simptome, na bol i na život. Kao liječnik palijativac pokušavam procijeniti korisnost svake procedure. Je li potrebno vaditi krv, ići na magnet, izbaciti nepotrebne lijekove. Dijagnostička znatiželja u palijativi smatra se jako štetnom, kad je sveopće stanje pacijenta već jako narušeno“, upozorila je dr. Kardum, naglasivši da takvo djelovanje ne znači odustajanje od pacijenta ili u ičemu njegovo uskraćivanje, nego „to je pružanje svega i samo onoga što je pacijentu potrebno. A tijelu i pacijentu je potreban mir, odmor, vrijeme da se suoči sa sobom, sa svojim životom, s obitelji i s Gospodinom“, rekla je dr. Kardum.
Kod palijativnog bolesnika nema potrebe ni za zdravom prehranom, to je za zdrave osobe. Jer, tijelo palijativnog pacijenta ne zna iskoristiti hranu, hrana im smeta u jednom trenutku. „I kad primi čašu vode, tijelo mora znati što će s tom čašom vode. Ta čaša vode ne ide samo u stanice gdje nam treba. Ako dajemo čašu vode tijelu koje ne zna iskoristiti čašu vode, ta voda ide u pluća, u noge, u mozak, tamo gdje nam ne treba. Tijelo je dovoljno mudro da zna s čime se može nositi, a s čime se ne može nositi“, poručila je dr. Kardum, u kontekstu prakse ljudi koji misle da će hrana podići palijativnog bolesnika u nekim slučajevima. „Kad polako otkazuju tjelesne funkcije, one odlaze polako, prepoznatljivim slijedom. Njima treba ono što im treba. Fizička aktivnost nije za palijativnog pacijenta. Cilj palijative nije liječenje bolesti, nego olakšati razne tegobe, bol, smanjiti mučnine, olakšati disanje“, poručila je dr. Kardum.
U cijelom tom procesu postoji strah. „Većina ljudi boji se umiranja, kako će to biti. Hoće li boljeti, hoće li se gušiti. Ako je palijativni pristup dobro odrađen, ako je učinjena dobra priprema, tada ljudi najčešće umiru mirno, a obitelj ostaje mirna sa sobom. Imaju osjećaj da su učinili sve što su mogli, da su bili prisutni u tom periodu, da su vidjeli kako njihov voljeni odlazi mirno, to obitelji daje mir“, rekla je dr. Kardum, istaknuvši da palijativni pristup neće otkloniti tugu i bol koje ostaju, ali nema predbacivanja i krivnje.
Palijativna služba koliko pomaže pacijentu, toliko skrbi i za obitelj. „Jer obitelj je često rastrgana između boli, želje za pomoći, svjesnosti da ne mogu pomoći, fizičke iscrpljenosti zbog brige, često su neispavani. Imaju osjećaj krivnje da nisu sve poduzeli. Nekad žele po svaku cijenu sve napraviti da umire svoje savjest. U palijativnoj službi imaju oslonac, to obitelj cijeni. Ne morate vi donositi odluke oko nekih situacija, prepustite to meni, da umjesto vas donesem odluke treba li ići u bolnicu, zvati hitnu, vaditi krv, kad dati neku tabletu. Dnevno se čujemo i po nekoliko puta s obitelji. Pratimo ih. Pitamo ih jesu li vjernici i potaknemo da pozovu svećenika, da bolesnik primi bolesničko pomazanje kao pomoć u njihovoj bolesti. Objasnimo da je to pomoć u toj situaciji i da se pripreme, pa odu pomireni. Često kažemo obitelji: ‘Danas zovite svećenika’, pa nam poslije kažu: ‘Jučer je bio svećenik, danas je umro’“, opisala je dr. Kardum suradnju njenog palijativnog tima s obiteljima palijativnih bolesnika.
Istaknula je da svatko od nas može imati palijativni pristup osobi: laici, obitelji, specijalisti, liječnici obiteljske medicine, svatko na svom nivou. „Kao palijativci pristupamo osobi, gledamo osobu i što njoj treba, kako joj pomoći da prođe kroz muke. Dolazimo u kuću, prepoznajemo probleme, vidimo kako je bolesnik smješten, pomažemo oko pronalaženja medicinskog kreveta, snalazi li se obitelj dobro u presvlačenju, kako hrane bolesnika, tko o njemu brine i kako, na koga se možemo osloniti i pokušavamo naći rješenja na sva pitanja“, rekla je dr. Kardum, opisujući postupke u prilog kvalitete života bolesnika, pri čemu je mobilni palijativni tim obitelji uvijek dostupan, uključen, u suradnji i razumijevanju.
„Kod umirućih pacijenata situacija se mijenja iz dana u dan, pratimo se, čujemo se, obitelji kažemo: ‘Niste sami’. Život je puno više od kontroliranja bolesti. Palijativni pristup kaže da je pristup osobi i obitelji s neizlječivim i smrtonosnim bolestima kako bismo poboljšali kvalitetu života. Nekad je važnije hoće li bolesnik popiti kavu u prirodi nego hoće li pojesti žlicu juhe. Važniji je susret, razgovor u obitelji, prihvaćanje, življenje zajedno, nego strogi red držanja obroka, spavanja i kretanja“, istaknula je dr. Kardum.
Predavačica je rekla da bi „dobro umiranje“ značilo umirati bez bolova, bez tegoba, da je osoba svjesna onoga što se događa, da bude u svom dostojanstvu; da osoba sama odluči želi li ići u bolnicu ili ostati kod kuće; da je pacijent uključen u odluke, a liječnik će reći svoje mišljenje i voditi ga. Dr. Kardum smatra da je dobro umiranje ako je kod kuće, da je bolesnik okružen voljenima, s molitvom, da je pomiren s obitelji i s Bogom.
Palijativnu službu Doma zdravlja u Zadru čine četiri djelatnika: dvije koordinatorice su dvije sestre koje su za fiksnim telefonom. One primaju prijem i surađuju s drugim ustanovama, jer neki palijativni bolesnici trebaju smještaj, što je najteže ostvariti. U mobilnom palijativnom timu djeluje dr. Kardum i medicinska sestra.
Izlaganje ‘Biblijski pogled na stariju dob’ održao je p. Arek Krasicki s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, govoreći o poimanju starosti u biblijskom smislu.
„Većina ljudi boji se starosti, smrti. Osobito oni koji pate, koji su prepušteni palijativnoj skrbi mogu biti bliski Bogu. Sve što proživljavamo, Gospodin je objavio. Biblija je objava, Bog tebi sada govori. Osobito ljudima koji se daruju bolesnima, često ostavljenima. Mladi često dođu kod bake i djeda kad dođe njihova mirovina, inače ih nema. Ljudi ne shvaćaju starost“, upozorio je p. Arek, rekavši da ljudi ne znaju prepoznati mudrost starih ljudi oko sebe.
U Bibliji, starost ima vrijednost i predstavlja blagoslovljenu poodmaklu dob. „U Bibliji je starost često povezana s Božjim blagoslovom i s nagradom. Ta nagrada realizira se sada, ona je odmah“, rekao je p. Arek. Citirajući Knjigu Izreka: „Sijeda kosa slavna je kruna, nalazi se na putu pravednosti“, Krasicki je rekao kako taj stih kaže da starost dolazi kao rezultat života u skladu s Božjim zapovijedima.
Stih Božjeg obećanja „Dugim ću ga životom nasititi, pokazat ću mu spasenje svoje“ (Ps 91, 16) znači da se dugovječnost doživljava kao znak Božjeg zadovoljstva i prilika je za produbljivanje odnosa s njim, rekao je p. Arek.
U Ps 92 govori se o pravednicima koji i u starosti donose plodove. „Mi smo naučili da kad je nešto staro, to ne može donijeti plod. Ali, Psalam 92 kaže da može, jer je taj stalno povezan s Gospodinom, kao ‘zakačen’ na njega. I prvi Psalam kaže da je blagoslovljen čovjek koji poput stabla raste pokraj tekuće vode. To je stablo stalno živo, bez obzira ima li 90 ili 40 godina, jer je s Gospodinom“, istaknuo je p. Arek.
U Bibliji se starost i mudrost često izjednačuju. „Stari čovjek je mudar čovjek. Mudrost se stječe. Psalmist kaže: ‘Nauči nas, Gospodine, dane naše brojiti, da steknemo mudro srce’. To poslušno srce osluškuje Božji glas, ono što Bog nama želi poručiti. Jedan od ključnih aspekata starosti u Bibliji je mudrost koja dolazi s iskustvom. To je primjer Joba koji kaže: ‘U staraca je mudrost i dugi je život razboritost’. Stari ljudi često su savjetnici i učitelji, prenose svoje znanje i iskustvo mladima“, rekao je p. Arek.
Mojsije je primjer da starost znači mudrost i da može donijeti plod. „Bog je pozvao Mojsija da bude osloboditelj naroda. Nakon 430 godina, 700 000 ljudi Mojsije vadi vani iz egipatskog zatvora, po noći. Mojsijev tast, Jitro, još je stariji i savjetuje Mojsija. Kaže mu neka u mudrosti svojoj podijeli svoga duha i zadatke. I ustanovili su sedamdesetoricu. Mudrost starih nije samo praktična, nego i duhovna. Stari često postaju svjetionici vjere za mlade naraštaje, pokazujući primjerom kako ostati vjeran Bogu kroz izazove života“, rekao je p. Arek.
Primjeri starih ljudi u Bibliji su i Abraham, proročica Ana koja je živjela u hramu u postu, Šimun koji je cijeli život posvetio hramu. Lukino evanđelje pokazuje, kad su stari ljudi u pitanju, tu silazi Duh Sveti. Sveti Luka ga označava i kad u jednom trenutku piše Jerusolima, što znači da je Duh Sveti već sišao u nebeskom Jeruzalemu. To je slika starca Šimuna, Bogonosca“, rekao je p. Arek.
„Starost je dar, Biblija je opisuje kao dragocjeno razdoblje života koje je ispunjeno mudrošću, dostojanstvom i prilikama za služenje. U Bibliji se naglašava važnost starijih u zajednici i njihov doprinos Božjem planu. Toliko velikoga što se dogodilo, dogodilo se preko staraca koji su već bili na kraju života“, naglasio je p. Arek. Zahvalio je svim djelatnicima i obiteljima koji pomažu u skrbi i njegovanju starih i nemoćnih, rekavši da je to veliko djelo milosrđa.
Upozorio je kako neki u Crkvi žele moliti za darove, karizme, žele liječiti ljude, a ne pristupaju starima, ne služe im. To ih ne privlači činiti. „Lijepo je činiti milosrđe, brinuti za stare nemoćne koji sebi ne mogu pomoći. Lako je otići u crkvu, izmoliti dvije molitve i ‘gotovo’. Teže je otići kod nekoga i pomoći nekome. Upravo u jubilejskoj Godini milosrđa, pomozimo stare i nemoćne i učinimo to djelo milosrđa“, potaknuo je p. Arek Krasicki.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
