Izlaganje o temi „Čini u sebi zli i principi o kojima se ne pregovara“ održao je prof. dr. sc. Josip Mužić na znanstvenom simpoziju „’Ne suobličujte se ovome svijetu (Rim 12,2)’ – Rasuđivanja u nekim tendencijama moralne teologije“, u petak, 1. prosinca, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.
Simpozij je održan povodom 30. obljetnice enciklike Veritatis Splendor – Sjaj istine, pape Ivana Pavla II. Da je i u Crkvi u Hrvatskoj, kao tada generalno u svijetu, postojao i otpor prema toj enciklici, pokazuje i što je tada hrvatski izdavač koji je imao monopol nad tiskanjem vjerskih izdanja objavio tu Papinu encikliku 1998., pet godina nakon njenog izlaženja.
Prema nauku Ivana Pavla II. u enciklici ‘Sjaj istine’, dr. Mužić je rekao da su principi o kojima se ne pregovara usko povezani s moralnim učenjem Crkve o činima koji su u sebi zli (intrinsece malum) i kao takvi nisu nikad dopustivi. Oni su uvijek zlo i nema iznimaka. Za njih Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni. Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro“.
Prema toj enciklici, čini koji se protive ljudskom životu i vrijeđaju ljudsko dostojanstvo ne usmjeravaju prema Bogu, jer korjenito proturječe dobru osobe. „Zbog toga, okolnosti i nakane nikada neće moći čin koji je po svom predmetu unutarnje nečastan, pretvoriti u ‘subjektivno’ častan čin ili čin koji se može braniti kao izbor. Priznajući i učeći postojanje nutarnjeg zla u određenim ljudskim činima, Crkva ostaje vjerna cjelovitoj istini čovjeka, pa ga dotle poštuje i promiče u njegovom dostojanstvu i pozivu“, citirao je dr. Mužić Ivana Pavla II., istaknuvši da primjena toga moralnog nauka na društvenom planu, dovodi do principa o kojima se ne pregovara i koji su presudni za oblikovanje društvenog života.
Poručivši da se „pred činima koji su u sebi zlo savjest treba zaustaviti, jer je najveći izričaj slobode izabrati ne činiti zlo“, dr. Mužić je istaknuo tri principa. To su obrana prava na život od začeća do prirodne smrti, što isključuje pobačaj i eutanaziju te poštivanje i zaštitu prava ljudskog embrija; čuvanje i promicanje obitelji zasnovane na monogamnom i nerazrješivom braku muškarca i žene s kojim ne mogu biti zakonski izjednačeni ili priznati drugi oblici suživota te jamčenje roditeljima slobode i ‘neotuđivog prava’ da odgajaju svoju djecu. Ta tri principa nisu jedina, „ali su jedinstveni po tome što su svojevrsna počela i nalaze se iznad svih drugih principa. Ako se oni isključe, onda više nema mjesta za vjeru u javnom životu, ali ni za razum, i društveni red više nije zadan, nego je plod ljudskih dogovora koji su promjenjivi“, upozorio je dr. Mužić, pozivajući se na nadbiskupa Giampaola Crepaldija koji je svojevremeno bio tajnik Papinskog vijeća za pravdu i mir.
Principi kao počela ne ovise o nikome, po sebi su apsolutni, a ne relativni, i nisu nastali kao plod nikakvog dogovora niti su podložni ikakvom naknadnom pregovoru, istaknuo je dr. Mužić, upozorivši: „Modernom čovjeku je problem prihvatiti postojanje principa koji su neovisni od njega, koji mu prethode i proizlaze iz zbilje i naravi ljudske osobe. On umišlja da ima vlast sam odlučivati o sebi, da mu ništa nije zadano i da će ono što mu je sada neostvarivo, s vremenom, preko znanosti, biti ostvarivo“.
Glede principa o kojima se ne pregovara, kardinal Angelo Bagnasco (predsjednik Vijeća Biskupskih konferencija Europe, 2016.-2021.) je rekao: „Dobro je moguće samo u istini i to cijeloj istini. Radi toga oni nisu predmet pregovaranja. U mnogim pitanjima mora se ići putem posredovanja i dobrih kompromisa, ali ima vrijednosti koje, radi njima svojstvenog sadržaja, teško podnose posredovanja, koliko god ona bila dobrohotna; jer, ove vrijednosti ne mogu se kvantificirati ni parcijalizirati, a da se stvarno ne zaniječu“.
Aktualnost te enciklike Ivana Pavla II. je i stoga što su se „mnogi unutar Crkve odrekli obrane vjere, općenito i konkretno na području neodrecivih principa, radi približavanja svijetu te su postali, svjesno ili nesvjesno, saveznici neprijatelja vjere i čovjeka“, upozorio je dr. Mužić. U kontekstu „širenja pomutnje i u teologiji i tamo gdje se najmanje očekuje“, Ivan Pavao II. u enciklici ‘Sjaj istine’ kaže: „Valja na poseban način istaknuti nesklad između tradicionalnog odgovora Crkve i nekih teoloških pozicija, raširenih i u teološkim sjemeništima i fakultetima, oko pitanja od najveće važnosti za Crkvu i za vjerski život kršćana te za sâm ljudski suživot“.
„Raspadanje kršćanskog shvaćanja morala uzrokovano je izbjegavanjem govora o Bogu“
Upozorivši na otpad od vjere na laičkim i kleričkim razinama, dr. Mužić je podsjetio na misao Josepha Ratzingera: „’Smrt Boga’ je proces posve stvaran koji danas prodire duboko unutar Crkve“.
„Protukatoličke snage u sâmoj Crkvi toliko su ojačale, kao što se vidi u Njemačkoj, da otvoreno iskrivljuju moralni nauk Crkve, veličajući grijeh i napadaju istine vjere, želeći ih prepraviti prema svom nahođenju. Neki teolozi, želeći zadobiti na važnosti u svijetu, ne libe se dati svoj ‘stručni’ doprinos, opravdavajući na moralnom planu neopravdivo“, rekao je dr. Mužić. Pritom je citirao Benedikta XVI. da je „rastrojavanje, raspadanje kršćanskog shvaćanja morala i moralne teologije uzrokovano zanemarivanjem i izbjegavanjem govora o Bogu“.
„Drugim riječima, postoje teolozi koji nude paradoks teologije bez Boga, kojoj više pristaje naziv ateologija. Oni koji su izgubili vjeru, koji se stavljaju iznad Objave ostaju u Crkvi s ciljem da je preoblikuju po svojoj mjeri, odnosno po kriterijima svijeta“, rekao je dr. Mužić. U tom kontekstu, citirao je Ivana Pavla II. koji u enciklici ‘Sjaj istine’ kaže: „Nastalo je novo stanje unutar sâme kršćanske zajednice koja je doživjela širenje višestrukih sumnji i prigovora, ljudske i psihološke, društvene i kulturne, religijske pa čak i teološke naravi, u pogledu moralnog naučavanja Crkve. Nije više riječ o djelomičnim ili prigodnim osporavanjima, nego o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljen na određenim antropološkim i etičkim poimanjima. U njihovom korijenu nalazi se više ili manje skriven utjecaj misaonih struja koje završavaju tako da iz ljudske slobode iskorijene njen bitni i sastavni odnos prema istini“.
Papa Ivan Pavao II. smatrao je nedopustivim razdvajanje morala koji zastupa „pluralizam mišljenja i ponašanja“ od vjere koja je ‘navodno jedinstvena’ te u toj enciklici poručuje: „Jedinstvo Crkve ne ranjavaju samo kršćani koji odbacuju ili iskrivljuju istine vjere, nego i oni koji ne priznaju moralne obveze na koje ih poziva Evanđelje“. „Nakon teologije, gdje su neki moralisti nastojali opravdati neopravdivo, proces samouništenja Crkve, prvotno motiviran podilaženjem svijetu, širi se i produbljuje kod vjernika i pastira te je zahvatio i pastoral gdje se gubi sposobnost imenovanja zla“, upozorio je dr. Mužić, citirajući kardinala Roberta Saraha: „Crkva kao produžetak i proširenje Krista u svijetu nije u krizi. U krizi smo mi, njena grešna djeca, i njeni pastiri“.
Društveni život na Zapadu smatra da tolerancijom može pomiriti sve razlike, no tu apsolutiziranu toleranciju ne zanimaju istina ni ljubav i svodi se na relativizam koji zamjenjuje principe, rekao je dr. Mužić. Pojasnio je pojam principa kao kriterij prosuđivanja i vrednovanja u kontekstu dostojanstva osobe i „neotuđivih prava“ koja vrijede za ljudsku osobu „uvijek, svugdje i za svakoga“. Nasuprot tome, prema Benediktu XVI., postoji shvaćanje „osobe s promjenjivim dostojanstvom i pravima uvijek pregovaranima: u sadržajima, vremenima i prostorima“.
„Nekad se o principima govori kao o vrijednostima o kojima se ne pregovara, no principi su i puno više od vrijednosti, jer oni rasvjetljuju i čak uređuju cijelu društveno – političku stvarnost, ne samo jedno područje stvarnosti i utemeljuju vrijednosti. Zato je puno veća šteta za društvo izgubiti jedan princip, nego jednu vrijednost. Ti principi se ne mogu utemeljiti sami, nego se temelje na ljudskoj naravi koja dolazi od Stvoritelja“, istaknuo je dr. Mužić, rekavši da principi „imaju veću moralnu težinu i važniju društvenu primjenu“ od ljudskih prava.
Popis glavnih ljudskih prava zapisan je u enciklici Centesimus annus, u kojima se navodi podudarnost ljudskih prava s principima o kojima se ne pregovara. „Preko umjetnog umnažanja ljudskih prava došlo je do njihovog relativiziranja, dok su principi kao pojam ostali zanemareni“, upozorio je predavač.
„U Crkvi su najsamilosnija ljubav te beskompromisni nauk sjedinjeni u ljubavi koja je revnost za Božju slavu i spasenje duša“
Govoreći i o temi neprihvatljivih kompromisa, jer uvriježilo se shvaćanje da je opće dobro sinonim za kompromis, dr. Mužić podsjetio je na misao Benedikta XVI.: „Europa se treba čuvati stava koji sustavno opravdava kompromis oko bitnih ljudskih vrijednosti. Takav pragmatizam, predstavljen kao uravnotežen i realističan, u bîti nije takav, jer niječe vrijednosnu i idealnu dimenziju koja je svojstvena ljudskoj prirodi“.
„Dogovaranje sa uzajamnim ustupcima je prihvatljivo i poželjno samo ukoliko poštuje i promiče bitne ljudske vrijednosti. U protivnom, ono postaje kolektivno zlo, neusporedivo pogubnije nego individualno koje strmoglavljuje društvo u propast“, upozorio je dr. Mužić, istaknuvši da se time „otvaraju vrata izgradnji protuljudskog i protu-Božjeg svijeta“.
Govoreći o granicama pregovaranja, dr. Mužić je upozorio: „Kada dođe do razlaza slobode i istine, u društvenom životu otvaraju se vrata ‘živom pijesku potpunog relativizma’ i sve postaje ‘podložno sporazumu, sve je podložno pregovoru: također i prvo od osnovnih prava, pravo na život’“, citirao je Ivana Pavla II.
Metoda dogovaranja je poželjna za uređivanje međuljudskih odnosa, ali, kad izlazi iz razumnih okvira i ako se primjenjuje na cijelu stvarnost, pretvara se u oruđe provedbe novog totalitarizma, upozorio je dr. Mužić. Tragična posljedica toga je nijekanje prava na život bespomoćnima, nerođenima i teško bolesnima, relativizacija braka i obitelji. To se prepušta „volji političara, odnosno samovolji moćnih lobija koji vladaju iz sjene“.
„Postupak pregovaranja može biti formalno civiliziran i proveden demokratski, ali ishodi su na bitnim pitanjima za čovjeka, fatalni. Kao što dobar cilj ne opravdava zlo sredstvo, još manje dobra sredstva opravdavaju zao cilj. Bez obzira koliko sve bilo podržano zakonima, rezultat je da je čovjek, kad je najranjiviji i najslabiji, u ime utilitarizma prerušenog u milosrđe, izručen na milost i nemilost kulturi smrti. To razara i sâmo društvo“, upozorio je dr. Mužić.
U prilog uspješnog spoja popustljivosti i nepopustljivosti u Crkvi, predavač je citirao misli koje je sažeo tomist Reginald Garrigou Lagrange: „U Crkvi susrećemo sklad između stvari koje je najteže pomiriti. U njoj su najsamilosnija ljubav te najčvršći i beskompromisni nauk sjedinjeni u jednoj ljubavi koja je revnost za Božju slavu i spasenje duša. Ona zna da ne može učiniti ništa dobro bez borbe protiv zla, da ne može propovijedati Evanđelje bez borbe protiv hereze. Milosrđe i čvrstoća nauka mogu postojati jedino kada su sjedinjeni; odvojeni umiru i ostaju nam samo dva trupla, tj. humanitarni liberalizam sa svojim lažnim spokojem i fanatizam sa svojom lažnom revnošću. Rečeno je: ‘Crkva je netolerantna u principima zato što vjeruje, a tolerantna u praksi zato što ljubi. Neprijatelji Crkve su tolerantni u principima zato što ne vjeruju, a netolerantni u praksi zato što ne ljube’. S jedne strane, teorija je suprotstavljena praksi; s druge strane, prodire i sređuje sve stvari sa čvrstoćom i nježnošću“.
„Enciklikom ‘Sjaj istine’ Ivan Pavao II. pokazao je neprolaznu vrijednost čina u sebi zlih, za teologiju i posebno za moralnu teologiju. Benedikt XVI. proširio je njihovu primjenu na političko područje preko principa o kojima se ne pregovara. Posrijedi je isti nauk koji traži od svećenika i laika moralnu dosljednost i zacrtava granice koje se ne mogu prekoračiti, ako se hoće ostati kršćanin. Taj nauk je izuzetno važan danas, kad se diktatura relativizma iz svijeta proširila i zahvatila sâmu Crkvu, do mjere da već ugrožava sakramente. Sve to opravdava se raznim izvedenicama milosrđa prema grešniku, no završava u pokušaju legaliziranja sâmog grijeha, na štetu nepromjenjivog božanskog i naravnog zakona. Nikakvi kompromisi oko ovih principa nisu mogući i njihovo življenje je ujedno i najbolje svjedočanstvo ljubavi koje katoličanstvo može dati svijetu“, poručio je dr. Josip Mužić.
U tom smislu, uvijek je aktualan i svih nas tiče se poziv svetoga Pavla Timoteju: „Pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom, koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo… poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovi spoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili“ (Prva Timoteju 6, 13.20-21).
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
