Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić izlagao je o temi „Izazovi i poteškoće u slavlju sakramenta pomirenja. Zrela svećenička savjest – Preduvjet za odgoj savjesti vjernika i dar razlučivanja“ na svećeničkoj rekolekciji u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 12. ožujka.
Katekizam Katoličke Crkve sakrament ispovijedi naziva i sakramentom pokore, pomirenja, ozdravljenja i obraćenja. „Da bi došlo do pomirenja, potrebna je i druga strana. Pomirenje je potrebno zatražiti, a to znači kajanje. Nema pomirenja bez kajanja. Najveći problem je kad dođe pokornik kod kojeg se ne uočava kajanje. A bez iskrenog kajanja nema odrješenja“, upozorio je dr. Dugalić, rekavši da je važno pomoći vjerniku da se suoči sa svojim grijehom i iskaže kajanje.
Istaknuvši da se osuđuje čin, a ne osoba, predavač je rekao da penitentu treba reći da zlo koje čini nije dobro za tu osobu, a ne da to Crkva kaže kao da joj se to prohtjelo. „Svećenik je sudac grijeha, ali liječnik osobe. Svećenik u ispovijedi treba prenijeti sliku Boga kao našeg roditelja“, istaknuo je dr. Dugalić.
Dr. Dugalić je razmatrao što papa Franjo podrazumijeva pod pojmom i procesom razlučivanje, bez kojeg nema dobre ispovijedi.
U svom dokumentu ‘Radujte se i kličite’ Papa je pojasnio dar razlučivanja i kaže da nam taj dar pomaže razlučiti što dolazi od Boga, a što nije od Boga; što je dobro za osobu, a što nije.
„Razlučivanje je prije svega milost, ali ne isključuje i naše sposobnosti. Razlučivanje uključuje razum i razboritost, ali ga i nadilazi jer nastoji prodrijeti u jedinstveni i tajanstveni naum kojeg Bog ima prema svakome i ostvaruje se u različitim okruženjima. To uključuje više od mog blagostanja na zemlji, više od mog zadovoljstva što činim nešto korisno ili želje da mi savjest bude mirna. To je povezanost sa smislom moga života pred Ocem koji me poznaje i ljubi. Razlučivanje dovodi do Krista, ne zahtjeva posebne sposobnosti niti je samo za najučenije“, citirao je predavač papu Franju u br. 170 spomenute enciklike.
„Dakle, razlučivanje pretpostavlja usvajanje Božje logike križa i ljubavi, Božje pedagogije strpljivosti i davanja vremena. Ne razlučujemo kako bismo izvukli što više koristi iz života, nego da što bolje ostvarimo svoje krsno poslanje, što podrazumijeva i život uz odricanje. Razlučivanje nije umišljeno analiziranje nas samih ili neki oblik egoistične introspekcije, već pravi izlazak iz sebe kako bismo se približili Bogu“, poručio je dr. Dugalić.
Papa kaže da svećenik mora biti osposobljen za dar razlučivanja, čiji je korijen u duhovnim vježbama sv. Ignacija Lojolskog i u isusovačkoj tradiciji. Papa Franjo je od 31. kolovoza 2022. do prosinca 2022., kroz 14 kateheza protumačio dar razlučivanja i što on znači za svećenika.
„Papa Franjo odgovornost za život Crkve spušta u bazu, do svećenika. Kroz ispovijed, liturgiju, homiliju, svećenici na terenu neka donose Božje milosrđe. Sve što je papa Franjo činio, ide prema tome da se odgovornost spušta na niže razine. Novi dokumenti Crkve kažu, ‘Odluku će donijeti biskupske konferencije’“, istaknuo je dr. Dugalić.
Papa Franjo kaže: „Razlučivanje je važan čin koji se tiče svih, jer odabiri su bitan dio života. Razlučivati, odabir, konkretiziraju životni plan i naš odnos s Bogom. U evanđelju Isus govori o razlučivanju služeći se slikama iz običnog života. Opisuje ribare koji izabiru dobru ribu, a odbacuju lošu, trgovca koji među mnogim biserima zna prepoznati onaj najveće vrijednosti ili čovjeka koji, obrađujući njivu, naiđe na nešto što se pokaže kao blago“.
„U neočekivanim i neplaniranim situacijama je bitno prepoznati važnost i hitnost odluke koju treba donijeti. Odluku mora donijeti svatko pojedinačno. U određenom trenutku možemo tražiti savjet, razmišljati, ali odluka je uvijek na nama samima. Ne možemo prebaciti odgovornost na nekoga drugoga. Zato je važno znati razlučivati, da bi se donijelo dobru odluku“, poručio je dr. Dugalić.
U ispravnoj odluci susreću se vrijeme i vječnost
Da bi bio sposoban za dar pastoralnog razlučivanja, svećenik treba vježbati svoju inteligenciju, znanje, stručnost i volju. „Je li župnik sa svojom stručnošću i svojim znanjem dorastao svim izazovima, prati li što se događa u Crkvi, crkvene dokumente i smjernice koje se daju“ upitao je dr. Dugalić.
Uključiti osjećaje u razlučivanju znači da donijeti dobru odluku dovodi do radosti. „Papa kaže, ako je netko našao biser, njega obuzima radost. On je spreman sve ostaviti i krenuti tim putem. Papa kaže, to je radost žena koje se vraćaju od praznog groba. Donijeti ispravnu odluku dovodi do konačne radosti. Možda nešto moramo pretrpjeti, razmišljati, tražiti, ali ispravna odluka uvijek donosi radost. Papa kaže i da razlučivanje zahtjeva zauzimanje stava“, rekao je dr. Dugalić.
Veliki odabiri mogu proizaći i iz okolnosti koje su na prvi pogled sporedne i koje se možda ne pokazuju odlučujućima. Primjer toga je prvi susret Andrije i Ivana s Isusom. Na pitanje: ‘Rabbi, gdje stanuješ?’, Isus kaže: ‘Dođi i vidi’.
Papa kaže da je taj kratki razgovor bio početak promjene koja će pomalo obilježiti čitav njihov život. Evanđelist je kasnije napisao da se još uvijek sjeća tog susreta koji ga je zauvijek promijenio. Čak kaže da je bila deseta ura, oko 4 sata poslije podne. Papa kaže, to su trenuci u kojima se u životu susreću vrijeme i vječnost.
Ispravna odluka znači trenutak u kojem se u životu susreću vrijeme i vječnost. „U dobroj odluci susreće se Božja volja s našom voljom, susreće se sadašnji hod s vječnim. Nakon puta razlučivanja, donijeti ispravnu odluku znači ostvariti susret vremena s vječnošću“, ističe papa Franjo.
Papa Franjo kaže da čovjek može i pogriješiti, može ne htjeti izabrati ispravno. „Biblija je puna i takvih odluka. Gospodin nam daje poslanje, a mi moramo učiniti ono što nam je dano. Osoba mora razlučiti koju joj je odluku donijeti. To uključuje određeni napor. Razlučivanje je razmišljanje uma i srca koje moramo učiniti prije nego donesemo neku odluku. Razlučivanje je naporno, ali prijeko potrebno za život“, poručio je predavač.
Razlučivanje uključuje naše ljudske sposobnosti: pamćenje, intelekt, volju i čuvstva osobe i potreban je dijalog između tih dimenzija. Papa kaže da se često unutar toga krije nedostatan dijalog između vjerskog života i naše duhovne spoznajne i čuvstvene dimenzije.
Koraci pri razlučivanju: poznavati sebe, čistoća namjere, prepoznavanje neočekivanoga kao Božjeg interventa, što je prioritet i želja osobe
Dr. Dugalić je predstavio pet koraka koje Papa navodi za steći dar razlučivanja. Prvo, osoba mora dobro poznavati samog sebe, a to iziskuje trud, napor i strpljivo kopanje po vlastitoj nutrini.
„To je sposobnost da se čovjek zaustavi kako bi postao svjestan načina na koji postupa, osjećaja koji nas obuzimaju, misli koje nas uvjetuju, a da često toga nismo svjesni. Zahtijeva razlikovanje između emocija i duhovnih sposobnosti. Osjećam nije isto što i uvjeren sam. Osjećam da mogu, nije isto što i hoću. Tako se dolazi do toga da spoznamo da je način na koji gledamo na sebe i na stvarnost ponekad malo iskrivljen“, upozorio je dr. Dugalić.
Svećenik mora vidjeti ima li predrasudu u pristupu marginaliziranima, stav koji nije evanđeoski. Je li u susretu s nekim projicirao svoje predrasude, a ne evanđeosku logiku, i onda iz tog duha to prenosi na druge, rekao je dr. Dugalić.
Papa potiče i da svećenik uoči zašto nešto čini, koja je namjera njegovog djela. „Činim li to da zadivim biskupa, zbog svoje karijere, da se istaknem pred drugima ili to činim iz ljubavi prema Crkvi, nesebično, ne očekujući nagradu ili priznanje“, potaknuo je dr. Dugalić, istaknuvši da se moraju razlikovati vlastiti interesi od služenja zajednici. Papa kaže da se ne smiju zanemariti ni takve situacije prilikom razlučivanja što se u nekom slučaju dogodilo.
Razlučivanje je i pomoć u prepoznavanju znakova s kojima se Bog daje susresti u nepredviđenim, pa i neugodnim situacijama. Npr., kad je sv. Ignacije pao s konja i slomio nogu, ta slomljena noga je promijenila njegov život.
„Svećenik treba vidjeti je li bilo nešto neočekivano u njegovom ili u životu vjernika, je li to promijenilo njegov život? Je li to bio Božji intervent u njegovom životu? Zato je prvi element vrijeme. Treba dati vremena“, istaknuo je dr. Dugalić, naglasivši Papin prvi pastoralni princip u njegovom nastupnom dokumentu Evangelii Gaudium (Radost evanđelja): „Vrijeme je važnije od prostora“.
„Prostor je ograničen i tu sam ja gazda. Prostor znači moć, vlast. Vrijeme je nemjerljivo, traje, može donijeti promjenu. To vrijedi osobito za ispovijed. Moram dati vrijeme penitentu da se popravi. Ispovijed je i oblik duhovnog praćenja, kod redovitog penitenta. Ne da osoba odjedanput sve popravi, nego to je proces za osobu“, rekao je dr. Dugalić. Za takvo postupanje, svećenik treba imati sinovski odnos s Bogom i zrelu duhovnost.
Predavač je potaknuo na promišljanje žive li neki svećenici, s obzirom na način njihovog života, „za trenutke svojih hobija ili za svoju župu“. „Što je meni primarno u životu? Često vidim koliko svećenicima nedostaje duhovnosti, prisnog odnosa s Kristom, a ja sam tu radi Njega. Nije uzalud teologija rekla da je svećenik drugi Krist. U ispovjedaonici svećenik je drugi Krist, ima ovlast odriješiti od grijeha, ovlast koju je dobio od Krista“, poručio je dr. Dugalić.
Glede želje koja je također važna pri razlučivanju, dr. Dugalić je citirao Papu da je želja kompas koji pomaže osobi shvatiti stoji li na mjestu ili se kreće, pomaže shvatiti gdje je i kamo ide. „Papa kaže, osoba koja nikada ništa ne želi je nepomična osoba, vjerojatno bolesna, a možda čak i malo mrtva. Kaže da mnogi pate jer ne znaju što žele od svoga života. Ljudi nikad nisu ni stupili u doticaj sa svojom dubokom željom. Iskrena želja može duboko dotaknuti strune našeg bića. Ako imamo iskrenu želju, tada smo spremni podnijeti svaku žrtvu da bismo tu želju ostvarili“, prenio je Papin poticaj dr. Dugalić.
Papa kaže i da je važno čitati vlastitu povijest. Svatko od nas u životu ima otrovne elemente, nešto što nas odvlači. Zato se razlučivanje ne zaustavlja samo na trenutnoj situaciji, nego je uvijek smješta u kontekst, vidjeti odakle dolazi misao. Zašto je u meni prisutna, zašto se na nju često vraćam. Papa kaže, kad to čovjek upozna, onda se suočio sa samim sobom.
Zaustaviti se i prepoznati je važno za razlučivanje. To je rad na skupljanju dragocjenih i skrivenih bisera koje je Gospodin rasuo u tlu našeg srca. Papa kaže, steći naviku ponovnog čitanja vlastitog života omogućuje nam da svoj pogled oblikujemo da bude oštriji, da nam omogući zamijetiti mala čuda koja Bog čini svaki dan u našem i u životu vjernika koji dolaze svećenicima. Zato je važan empatijski pristup“, poručio je dr. Dugalić, naglasivši: „Dar razlučivanja nije apstraktan, nego znači putove kojima svećenik ulazi u samoga sebe. Razumijevajući sebe, sposoban je i druge razumjeti i razlučivati, što vodi dobru osobe, a što osobu odvlači od dobra. To smo dužni u ispovijedi prosuditi“.
Istaknuo je i da je „jako važno biti zahvalan za primljeno dobro“ te neka svaka osoba, pa i svećenik, osjeti da je na svom mjestu u životu i da uistinu želi to što jest.
„U ispovjedaonici je jako važno slušati, pokušati shvatiti zašto je osoba nešto učinila. Je li osoba u taj čin uvjerena i zašto, je li bila nagovorena, tko je na osobu utjecao. Tu odgovornost Crkva sve više stavlja na leđa svećenika. Ljudi se često opravdavaju, pa vidjeti zašto se opravdavaju.
Rijetko se čuje da netko objektivno kaže: ‘Ja sam svjesno i namjerno učinio zlo’. Čuje se: ‘Ja sam to učinio, ali nisam to baš tako htio. Tako je ispalo, bila je to moja slabost’ i čovjek ima neka opravdanja. Postavlja se pitanje zašto je nešto netko učinio. To je važno shvatiti u ispovijedi. Onda svećenik može dati pravi lijek penitentu i odgovor koji on razumije“, istaknuo je dr. Dugalić, rekavši da nije važno da svećenik samo prosudi da je osoba učinila nešto objektivno loše protiv zakona, nego i da uvidi zašto je čovjek to učinio.
„Je li to namjerno, svjesno učinio ili je to, kako kaže papa Franjo, bilo ‘najveće moguće dobro’ koje je osoba u tom trenutku mogla učiniti. Na temelju toga razlučivanja svećenik može donijeti konačni sud u ispovijedi, kako bi ispovijed bila djelotvorna. To zahtjeva napor od svećenika i u složenim životnim situacijama važnost intelektualne i ljudske izgradnje te osjećaja za čovjeka, kroz duhovnu izgradnju svećenika“, poručio je dr. Dugalić.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
