ZADAR: Dr. Dugalić izlagao na rekolekciji redovnica Zadarske nadbiskupije

Na rekolekciji redovnica djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji održanoj u crkvi sv. Marije u Zadru u srijedu, 12. ožujka, izlagao je dr. sc. Vladimir Dugalić.

Dr. Dugalić je rekao da papa Franjo u svom pontifikatu potiče da se u središte pastorala Crkve stave osobe na rubu društva, ranjeni, opterećeni, rastavljeni i ponovno vjenčani. Podsjetio je na prispodobu o Dobrom pastiru koji na sigurnom ostavlja 99 ovaca, ali ide tražiti onu jednu izgubljenu ovcu.

„Kao Crkva i kao redovnice, jesmo li poput toga pastira koji ide tražiti izgubljeno? Jesmo li otvoreni i idemo li na periferije gdje se nalaze izgubljeni? Jesmo li Crkva izlaska ili smo zatvorena Crkva“, potaknuo je dr. Dugalić na razmatranje, istaknuvši da dva važna pojma koja nam mogu pomoći da izađemo iz svoje zatvorenosti su milosrđe i nada. „Bog je milosrdan i prašta. U Bogu nema negativnosti. Sakrament ispovijedi KKC naziva i sakrament obraćenja, pokore, oproštenja i pomirenja. Ne naziva se sakrament oprosta. Oprost nije isto što i pomirenje. Pomirenje polazi od kajanja, od osobe koja se kaje. Mi od Boga tražimo oprost jer se želimo pomiriti s Bogom i po kajanju dobiti oprost. Bog sve oprašta, ali oprost se mora zatražiti“, istaknuo je dr. Dugalić. U tom kontekstu, papa Franjo proglašava godinu oprosta, u kojoj imamo priliku zadobiti potpuni oprost. Bog može izbrisati svaku posljedicu našega grijeha.

Govoreći o nadi, predavač je rekao da nada dolazi od latinske riječ spes, što znači otvorenost i težnja prema drugome. Antropološko značenje riječi nada, prema Tomi Akvinskom, označava težnju za nečim, očekivanje ostvarenja neke želje. Takva nada nije krepost.

Katekizam Katoličke Crkve u govoru o nadi upotrebljava riječ ufanje i piše: „Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“.

„Stoga je naše djelovanje neshvatljivo bez ufanja. U redovničkoj zajednici ufanje znači da je Bog prisutan i da okreće sve na dobro. Krepost ufanja treba biti habitus redovničkog života. Ufanje pretpostavlja krepost vjere. Krist jest i uvijek treba biti temelj redovničkog života. On treba biti autoritet redovničke zajednice. Samo tada nas krepost ufanja vodi prema istinski življenoj kršćanskoj ljubavi“, poručio je dr. Dugalić.

Istaknuo je da nas Papa podsjeća kako je krepost nade potrebna današnjem svijetu i da je nada vrlina onih koji imaju mlado srce; godine pritom nisu bitne. „Jesmo li i mi svjedoci ufanja? Donosimo li nadu današnjem svijetu? Jesu li naše redovničke zajednice dovoljno snažne da donesu nadu ovome svijetu?“, upitao je dr. Dugalić.

Predavač je upozorio kako u kršćanskim, pa i u redovničkim zajednicama postoji duhovna lijenost koja se sastoji u nezainteresiranosti, nebrizi oko duhovnoga, liturgije, molitve. „Iz duhovne lijenosti razvija se očaj koji se očituje u nedostatku pouzdanja u Božju dobrotu. Mnogi žive u grijehu preuzetnosti jer smatraju da će Bog, koji je milosrdan, sve oprostiti, pa žive po svome, kako hoće“, upozorio je dr. Dugalić.

Istaknuo je kako papa Franjo potiče da redovnici i redovnice trebaju znati slušati i znati biti u dijalogu s ljudima; da se trebaju oduprijeti napasti osrednjosti i truditi se pronaći u redovničkom životu novu viziju i nove ideale. Da bismo tako mogli djelovati, moramo se usredotočiti na obnovu, a ne na preživljavanje, rekao je dr. Dugalić, podsjetivši na poticaj pape Franje: „Moramo se udaljiti od napasti u kojoj brinemo samo o preživljavanju, umjesto da živimo u punini, prihvaćajući milost sadašnjosti, čak i s rizicima koje nosi“.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić