Don Josip Mužić izlagao je o temi ‘Oprosti u jubilejskoj godini’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 22. ožujka, za vrijeme duhovne obnove koju je predvodio u toj crkvi koja je jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji.
„Bog se bori do zadnjeg daha našeg života za naše spasenje. Ako to nismo iskoristili, nastupa Božji sud pred koji svatko dolazi. Tko se nije pokajao, ne može se spasiti“, poručio je Mužić, rekavši da je Bog ljubav i milosrđe, ali i pravednost.
Upozorivši da se danas nedovoljno govori o paklu, rekao je da je postojanje pakla istina vjere o kojoj govori i Isus i Crkva naučava od početka. „Ta najstrašnija istina podsjeća nas da se ne možemo igrati sa svojom dušom i ljudskim životom, da se grijeh ne može shvaćati neozbiljno. Teški grijeh čini da nismo u Božjoj milosti, sami sebe odvajamo od Boga“, poručio je Mužić, istaknuvši potrebu da razmišljamo o vječnosti. Mnogi to olako shvaćaju te je „potreban sveti strah koji će nas prodrmati“, da ne dođe u pitanje naše spasenje.
Oprost se ne može razumjeti ako ne razumijemo da postoji Božja kazna, rekao je don Josip. „Kod oprosta se oprašta vremenita kazna. Kad se čovjek pokaje i ispovijedi, Bog oprašta vječnu krivicu. Ali, ostaje vremenita kazna. Čovjek mora dati zadovoljštinu za zlo koje je učinio, na zemlji ili u čistilištu. Potpunim oprostom oslobođeni smo svih kazna koje smo zaslužili i za koje smo trebali ispaštati u čistilištu“, rekao je Mužić, dodavši da je čistilište potrebno kako bi čovjek mogao ući u raj: „Ne samo da bi čovjek dao zadovoljštinu za grijehe koje smo učinili, a nismo ih okajali na zemlji, nego da bismo bili očišćeni, sveti. Jer sveti ulaze u raj“.
Pokojnima u čistilištu, jer i oni su dio Crkve kao Općinstva svetih, možemo pomoći da molimo za njih, prikazujemo za njih svete mise, čineći djela pokore, milostinjom, odvajanjem od svoga materijalnog imetka i preko oprosta. „Ako pomažemo njima, izbavljamo ih iz čistilišta, to je izmjena darova i ljubavi koja unaprjeđuje kršćanski život“, rekao je don Josip.
Istaknuo je da za učinkoviti odgoj „ljubav nalaže da se daje potrebna stega i preko kazni. Roditelji koji ljube svoju djecu i kažnjavaju ih, jer se djeca inače raspuste i pogube u životu, to ih puno košta; da dijete shvati u čemu je pogriješilo“, rekao je don Josip.
Grijeh je strašna stvarnost koja sa sobom donosi kaznu, a kazna je vječna i vremenita. „Kaznu treba shvatiti kao posljedicu naravi grijeha, a ne Božje osude. Grijeh proizvodi posljedice. Oprost je otpuštanje preostale vremenite kazne pred Bogom zaslužene grijesima, čiju nam je krivicu Bog već oprostio u ispovijedi“, istaknuo je Mužić, poručivši: „Tu se ne radi o otpuštanju grijeha koji se dobivaju u ispovijedi, nego o otpuštanju grijeha od zaslužene vremenite kazne. U ispovijedi nam se otpuštaju grijesi, a u potpunom oprostu Crkva nam otpušta vremenitu kaznu koju smo zaslužili svojim grijesima, jer nam je vječna kazna oproštena preko ispovijedi“.
Stoga je oprost izraz Božje ljubavi, dar milosrđa nebeskog Oca koji svojom ljubavlju svima izlazi ususret. Danas je ljubav uglavnom svedena na ovozemnu, bez transcendencije, a u Crkvi se nedovoljno govori o oprostima zbog manjka vjere, upozorio je Mužić.
„Oprostima se otpuštaju vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi, a ne za grijehe koji nisu oprošteni. Sastavni dio ispovijedi je kajanje za grijehe. Ne mora čovjek osjećati kajanje, da ga boli. Ali, mora imati prosudbu da je to zlo koje je učinio“, potaknuo je Mužić.
„Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital“
Vremenite kazne mogu se izbrisati zadanom zadovoljštinom, po pokori u ispovijedi, slobodno poduzetim djelima mrtvljenja i strpljivim podnošenjem patnji ovoga života.
„Kad nas snađu protivštine, bolest, oskudica, sve to možemo prikazati Bogu i to može brisati vremenite kazne. Znači, sve možemo okrenuti na dobro. To Bog čini u svojoj svemogućnosti i to nam daje. Crkva može udjeljivati oproste jer joj je Krist dao vlast da oprašta grijehe i kaznu za grijehe.
Crkva daje oprost primjenjujući na vjernika zasluge Isusa Krista te molitve i dobra djela Majke Božje i svih svetaca. Zasluge Krista i svetaca su zajednička duhovna riznica iz koje Crkva ima vlast uzimati i dijeli oprost onima koji ispunjavaju potrebne uvjete“, istaknuo je don Josip.
„Oprosti su korisni jer nam opraštaju kazne i čiste nas od posljedica grijeha. Oprosti nas potiču na duh ljubavi, vršenje dobrih djela i napredak u kršćanskoj savršenosti. Sve to vodi do rasta vjere i unaprjeđenja općeg dobra“, rekao je Mužić.
Oprost može biti djelomični i potpuni. „Djelomični oprost je kao pomilovanje, odslužio si dio kazne, ostatak ti se oprašta. Potpuni oprost pruža odmah slobodan ulaz u raj“, rekao je don Josip. Potpuni oprost se može dobiti jedanput u danu, može se namijeniti za sebe ili za pokojnika. Uvjeti za potpuni oprost su ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog oca, Oče naš i Zdravo Marijo te da osoba nema navezanosti na nijedan grijeh.
Kad je osobi oprošteno, traži načine kako će popraviti nered kojeg je uzrokovala sebi i drugima. Čovjek treba popraviti štetu koju je učinio, poručio je don Josip.
„Jubilejska godina je osobita vremenska okolnost, ali svaki dan možemo dobiti potpuni oprost i izvan Jubilejske godine: klanjanjem pred Presvetim sakramentom ili pred svetohraništem, čitanjem ili slušanjem Svetog Pisma s dužnim poštovanjem, molitvom krunice i po pobožnosti križnog puta“, naglasio je Mužić.
Potpuni oprost može se dobiti u za to određenim crkvama, na dan posvete crkve, na hodočašću u svetištu, s nakanom da se dobije potpuni oprost, kad se izmoli Vjerovanje i Oče naš i ispune drugi uvjeti te u nekim drugim prigodama, npr. na obljetnicu svoga krštenja, uz obnovu krsnih obećanja. „Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital. Tako skupljamo na nebu neprolazna dobra“, poručio je don Josip.
Duhovna, teološka i svećenička elita u hramu nije prepoznala Isusa kao Mesiju – nego Šimun i Ana
Nakon nagovora o potpunom oprostu, Mužić je predvodio misno slavlje. U propovijedi je govorio o sv. Šimunu kao primjeru ustrajnosti i osobe koja je išla protiv struje u svom okruženju.
„Sv. Šimun je bio u hramu, jedinom mjestu gdje Židovi mogu prinositi žrtvu i imati bogoslužje. To je centar židovske religije u kojeg su uprte oči svih Židova, bez obzira gdje živjeli. U hramu u Jeruzalemu nalazi se njihova duhovna, teološka i svećenička elita, uprava Crkve toga vremena. Tu dolaze mnogi hodočasnici, osobito prigodom Pashe. Na tom mjestu, u centru židovske vjere, nitko nije prepoznao Isusa, osim starca Šimuna i proročice Ane koja je šezdeset godina živjela u hramu“, istaknuo je don Josip, rekavši da su kroz taj hram prolazili brojni, tisuće ljudi.
„Šimun i Ana su zapravo jedini ozbiljno shvaćali Boga, bili su u iščekivanju Mesije. Drugi su iščekivali Mesiju riječima, na jeziku, ali nisu podredili svoj život tome kao Šimun i Ana koji su to učinili još kao mladi, a ne kao starci. Šimun i Ana živjeli su za to, sve je bilo u funkciji toga i podređeno tomu.
Drugi su iščekivali Mesiju prema svojim očekivanjima. Njima su njihova očekivanja bila na prvom mjestu, imati ugled u društvu, osigurati karijeru, materijalnu ovozemaljsku čežnju. I svećenici i teolozi imali su svoja iščekivanja kojima su podredili iščekivanje Mesije. Nije im Mesija bio na prvom mjestu u srcu. Tražili su da im se ljudi dive, da drže stvari pod kontrolom, gledali su kako će nacionalno spašavati narod, kako će Mesija biti osloboditelj naroda. Sve svoje zemaljske projekcije moći, slave, bogatstva ogrnuli su plaštem vjere i bili su gluhi, nijemi i slijepi, iako su imali sva osjetila“, upozorio je don Josip.
Ti ljudi nisu prepoznali Isusa kad se rodio, ni kad su im mudraci rekli da su vidjeli zvijezdu na nebu koja je označila rođenje Mesije, ni kad je Herod zbog toga dao poubijati svu mušku djecu, ni kad je Isus prikazan u hramu kao dijete, kad je kao dječak naučavao među njima. Njegovi mještani su se čudili kad je Isus počeo naviještati, pitajući se tko je taj, zar nije jedan od njih, sin stolara. Htjeli su ga strmoglaviti u Nazaretu i ubiti, podsjetio je Mužić.
„Promaknulo im je najvažnije, ali ne Šimunu i Ani, jer oni nisu robovali materijalnom svijetu, nego su imali srce koje je kucalo za Boga. I s druge strane, Šimun i Ana nisu se obazirali što i kako drugi rade ili ne rade. Nego su živjeli svoj osobni odnos s Bogom dobro, pošteno i velikodušno“, poručio je don Josip, naglasivši da trebamo gledati u Boga, kako nas Bog vidi, a ne ljudi.
„Šimun je uzor, jer pokazuje da treba ići protiv struje. Gradimo svoju vjeru na osobnom odnosu s Bogom. Zato što je čekao Mesiju, Šimun je imao sposobnost da ga je prepoznao, kad ga je trebalo prepoznati. Isus nije bio za njega obično dijete, nego je u njemu vidio onoga koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.
Isus je došao da razdijeli dobro od zla – moramo se opredijeliti. Imamo sposobnost da možemo slobodno donositi odluke, praviti prave prosudbe. Bog nam je dao razum da se možemo opredjeljivati za Boga, da možemo tražiti milost odozgor. I Bog će nas učiniti svetima, ako mi to želimo. Od nas se traži samo da želimo nas Bog mijenja, učini svetima. Odatle treba krenuti obnova naših obitelji, naroda i svijeta. Neka sv. Šimun bude nadahnuće i snaga da ustrajemo, da se ne bojimo i da se velikodušno borimo u Božjem boju“, poručio je don Josip.
Nakon mise, don Josip je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, zamolivši da nas sv. Šimun, primjer ustrajnosti, utvrdi u vjeri.
Ines Grbić
Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić
