Braćo i sestre!
Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je ovdje u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je ovo Isusove molitve.
U Godini molitve koju proživljavamo, zastat ćemo na ovoj Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu, kako bismo bolje razumjeli njezinu važnost za svakoga od nas; kako bismo shvatili da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje; kako bismo iskreno mogli zahvaliti Isusu i za ovaj trenutak njegovog krvavog znoja.
Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu (usp. Mk 1,15) ili na goru (usp. Mk 6,46), na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu trojicu učenika, Petra, Jakova i Ivana. To su oni isti učenici koje je poveo sa sobom na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio (usp. Mk 9, 2-13). To su učenici koje je Isus svojim preobraženjem pred njima, pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9).
Iako su u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori zajedno s Isusom Petar, Jakov i Ivan, i u toj noći Isus moli sam, jer je njegov odnos prema Ocu jedinstven. Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt „koliko bi se kamenom dobacilo“ (usp. Lk 22,41), on želi da oni budu u njegovoj blizini, barem u onoj molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. Evanđelist Marko to nam opisuje riječima: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ´Sjednite ovdje dok se ne pomolim.´ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ´Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!´. Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ´Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!´” (Mk 14, 32–36).
U Maslinskom vrtu, “u tom Isusovu strahu i tjeskobi”, reći će papa Benedikt XVI., “sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njezine neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život” (Kateheza, 1. 2. 2012.).
Isus, „rušeći se na zemlju“, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. To je gesta s kojom smo započeli ovaj obred Velikog petka i koja se iskazuje na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju. To je gesta u molitvenom činu koju nazivamo „prostracija“. To je gesta koja označava naše potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega.
Isus moli: „Abba! Oče!“ (Mk 14,36). I u ovom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa – „Abba“ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. „Tebi je sve moguće“ – riječi su Isusove ljudske drame pred zlom i smrću. „Otkloni ovu čašu od mene“, moli Isus. Što označava ova „čaša“ koju Isus moli da ne pije? „Čaša“ je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da „bude ubrojen među zločince“ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih (usp. Iz 53, 1 -12; 22, 37). Prorok Izaija o njemu piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 4-5). Isus, pravednik, Svetac Božji, „koji grijeha ne učini niti mu usta prijevaru izustiše“ (1Pt 2,22), proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt, u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od ovog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: „Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36).
Ovo je trenutak u kojem Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju. „Isus na Maslinskoj gori“, tumači papa Benedikt XVI., „ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe: svojim bogosinovstvom… Tako nam Isus poručuje,“ nastavlja Papa, „da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se… želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni.“ I zaključuje Papa: „Time što je Isus učinio u Getsemaniju: prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“ (Kateheza, 1. 2. 2014.).
U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja.
Draga braćo i sestre, u Godini smo molitve. Vjerujem da svakog dana izgovaramo molitvu u kojoj nas je Isus učio kako trebamo moliti, molitvu Oče naš. Tu izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mk 6,10). Iako tako, izgovaramo i često želimo da „naša volja na zemlji bude na nebu“. Molimo da naši „interesi“ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da „nebo“ postane „zemlja“, a ne obratno. Ako je na zemlji „nebo,“ ako je naš život prožet „nebom,“ ako je u našoj duši „nebo,“ onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime.
Molimo Gospodina da nam po svojoj muci dadne snage ispravno moliti i ispravno živjeti, izići iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije
29. ožujka 2024.
