Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje na četvrtu korizmenu nedjelju, 30. ožujka, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci, završavajući time svoj pastirski pohod toj župi. Za vrijeme mise, bogoslov Ante Nimac primljen je među kandidate za svete redove u Zadarskoj nadbiskupiji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dragi vjernici Župe Privlaka!
Na ovoj Četvrtoj korizmenoj nedjelji, u ovoj svetoj Jubilarnoj godini u kojoj Crkva – opća i mjesna – promišlja o kršćanskoj nadi, s velikom radošću slavimo ovu svetu misu zajedno. Čestitam vam na onome što s vjerom, trudom i zajedništvom gradite u svojoj župi, koja danas sudjeluje u pastirskom pohodu.
- Pastirski pohod u znaku nade i vjernosti
Pastirski pohod nije samo formalnost – to je životan susret: s vama, vašim licima, vašom vjerom, vašim radostima i pitanjima. U ovom pohodu sastajemo se s angažiranim vjernicima koji svakodnevno svjedoče Evanđelje u župnom, obiteljskom i društvenom životu. Razmatramo i kako se upravlja materijalnim dobrima i vodi župna administracija, no srce pohoda uvijek je zajednička molitva – jer molitva povezuje sve: Boga, pastira i narod.
Ova godina ima poseban značaj – Jubilejska je godina, usmjerena na nadu: onu nadu koja dolazi od Boga i koja ne razočarava. Kršćanska nada nije iluzija ni samozavaravanje – to je sigurnost da Bog vodi i u tamnim danima i da ništa što je dobro nije izgubljeno, ako se polaže u njegove ruke.
Poseban razlog za radost danas imamo i u činjenici da će bogoslov Ante Nimac biti primljen među kandidate za svete redove. Nakon pozitivnog svjedočanstva njegovih odgojitelja, Crkva prihvaća njegovu želju da, pred zajednicom i pred Bogom, potvrdi svoju odluku služiti Gospodinu.
Dragi Ante, od srca ti čestitam na dosadašnjem putu – na tvojoj otvorenosti Božjem pozivu, na koracima koje si učinio s pouzdanjem i vjerom. Danas pred Crkvom izgovaraš svoj “Da”, ali znaj – to je tek početak jednog dubljeg, osobnog oblikovanja. Zato te pozivam: marljivo studiraj i proučavaj svete znanosti, produbljuj spoznaju Radosne Vijesti – vjere, kako bi postao sve veći Kristov prijatelj i napreduj u svim kršćanskim krepostima – posebno u onima koje resi i moraju resiti svećeničkog kandidata: poniznosti, čistoći srca, poslušnosti, revnosti, blagosti i ustrajnosti u molitvi. Neka tvoje srce raste u sličnosti s Kristovim. A ova zajednica, koja te danas gleda s nadom i prati s ljubavlju, neka te u molitvi i dalje nosi.
Ovaj trenutak ima još veću dubinu jer se događa upravo u župi gdje je prije 80 godina mučenički stradao don Eugen Šutrin. Bio je župnik svega šest dana – koje je zapečatio ljubavlju – mučeništvom vjernosti Bogu i gorljivošću za spasenje duša. Izveli su ga navečer, 26. studenog 1945., iz župnog ureda, pod izgovorom da ide podijeliti bolesničko pomazanje – a ubili ga – ne zato što je nešto skrivio ili nekome nešto loše učinio, nego samo zato što je bio dobri pastir, svećenik po Kristovu Srcu. Ubili su ga iz mržnje prema vjeri koju je odvažno svjedočio i živio. Njegova smrt i danas svijetli kao svjedočanstvo – i kao izazov. I dok se danas jedan novi mladić stavlja na put prema oltaru, osjećamo povezanost svetih kroz vrijeme. Don Eugen je dao svoj život – ti, dragi Ante, danas izgovaraš svoj “Da”. Neka te nosi taj primjer vjere koja ne traži sigurnost, nego traži vjernost.
- Prispodoba o Ocu – temelj za naš život vjere
Današnje Evanđelje po Luki (15, 1–32) nudi nam snažnu prispodobu – onu o milosrdnom Ocu i dvojici sinova. Često je zovemo “prispodoba o izgubljenom sinu”, no ona je i više – to je prispodoba o Bogu koji nikada ne odustaje. U njoj ni jedan sin nije uzor vjere.
Mlađi sin griješi očito: traži svoje, odlazi od oca, traži slobodu bez povezanosti s Ocem. Gubi sve, pa i sebe. Njegova pogreška je jasno vidljiva – lažna sloboda, bijeg, egoizam.
Stariji sin ostaje fizički kod kuće, ali je srcem daleko. Njegova ogorčenost razotkriva zatvorenost, nespremnost da razumije ljubav. Njegova pogreška je skrivenija, ali jednako duboka – on ne ljubi, ni Oca ni brata, nego mjeri.
U središtu priče nije, međutim, ni jedan sin – nego Otac. On je pravi protagonist. On je slika Boga. I on je naš uzor vjere.
- Otac kao uzor – lice nade, ljubavi i vjernosti
Zašto je Otac uzor?
- Otac ima srce koje prašta.
Ne čeka ispriku. Ne postavlja uvjete. Kad vidi sina izdaleka, trči mu ususret, prekida mu govor kajanja, grli ga i vraća mu dostojanstvo. Bog ne traži savršene riječi – On traži srce koje se vraća. I On je prvi koji izlazi.
- Otac se veseli dobru drugih.
Slavlje za povratak mlađega sina nije znak nepravde, nego znak ljubavi. Očev pogled nije natjecateljski – on se veseli dobru, raduje obraćenju, slavi povratak. Pozvani smo naučiti se radovati – ne uspoređivati, nego slaviti dobro u drugima.
- Otac je blizu onima koji ne razumiju.
Ne odbacuje starijeg sina zbog nerazumijevanja. Ne viče. Ne ucjenjuje. Izlazi mu ususret, razgovara, objašnjava. Tako i Bog – ne odustaje ni od onih koji su zarobljeni u pravednosti bez milosrđa. I nas poziva da imamo tu strpljivost.
- Otac ne odustaje – nikada ne gubi nadu.
Gleda na put. Čeka. Svaki dan. Nosi čežnju u srcu. Kad sin dolazi, On ne pita “Zašto”, nego grli. Očeva nada pobjeđuje sumnju. I to je slika Boga koji nikada ne kaže: “Za tebe je kasno.” I mi smo pozvani biti ljudi nade – za druge i za sebe.
- Otac ljubi besplatno.
Bez kalkulacije, bez mjere. Ljubav nije nagrada – ljubav je početak. I zato Otac ljubi i jednoga i drugoga sina. I ne prestaje ljubiti, čak i kad ne razumiju. Ta ljubav je ono što nas mijenja.
Biti sličan Ocu znači upravo to:
– imati srce koje oprašta,
– radovati se dobru,
– biti blizu onima koji ne razumiju,
– ne odustajati,
– i ljubiti bez računice.
To je poziv svakome od nas: roditeljima, djeci, svećenicima, zaručnicima, katehetama, onima koji traže i onima koji se vraćaju. U tome trebamo svi svakog dana vježbati se i napredovati.
Zahvala i poticaj
Dragi vjernici Privlake, hvala vam. Hvala što ovdje, u tišini svakodnevice, živite Evanđelje. Hvala što se ne umarate činiti dobro. Hvala vam za vašu ljubav prema Crkvi. Hvala što već osamdeset godina čuvate živu uspomenu na mučenika don Eugena Šutrina i što revno molite za njegovo proglašenje blaženim. To je znak žive vjere i vjernosti.
Zahvaljujem i vašem župniku don Žaru Reloti – na svakodnevnoj, strpljivoj i vjernoj službi, na blizini koju pruža vama i na tihoj snazi kojom nosi ovu zajednicu.
I pozivam vas – molite za nova duhovna zvanja. Molite za bogoslova Antu – da ustraje, da raste, da postane svećenik po Božjem srcu. Da njegovo “Da” danas postane “Da” za cijeli život. Možda jednog dana bude i vaš župnik.
Neka vaša župa bude mjesto Božje blizine, dom nade i otvorenosti Ocu koji nas sve s velikom ljubavlju čeka.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: I. Grbić
