Dragi mladi!
U kolovozu ove godine susreo sam se sa stotinama tisuća vaših vršnjaka iz cijeloga svijeta, okupljenih u Lisabonu na Svjetskom danu mladih. Tijekom pandemije, u jeku mnogih neizvjesnosti, nadali smo se da će se to veliko slavlje susreta s Kristom i mladima moći održati. Ta se nada ostvarila i nadmašila sva očekivanja mnogih koji su bili tamo, pa tako i mene samog! Kako je lijep bio naš susret u Lisabonu! Bilo je to pravo iskustvo preobrazbe, eksplozija svjetla i radosti!
Na kraju završne mise na “Polju milosti” najavio sam sljedeću etapu našeg interkontinentalnog hodočašća: Seoul, u Južnoj Koreji, 2027. godine. Ali prije toga zakazao sam vam susret u Rimu, 2025. godine, prigodom Jubileja mladih, gdje ćete i vi biti “hodočasnici nade”.
Vi mladi ste, naime, radosna nada Crkve i čovječanstva koje je stalno na putu. Htio bih vas uzeti za ruku i s vama ići putem nade. Želio bih vam govoriti o našim radostima i nadama, ali i žalostima i tjeskobama naših srdaca i čovječanstva koje trpi (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 1). U ove dvije godine priprave za Jubilej najprije ćemo razmišljati o pozivu svetog Pavla »U nadi budite radosni« (Rim 12,12), a potom dublje proniknuti u riječi proroka Izaije: »Oni što se u Gospodina uzdaju hode i ne umaraju se« (usp. Iz 40, 31).
Odakle dolazi ta radost?
»U nadi budite radosni« (Rim 12, 12) poticaj je sv. Pavla zajednici u Rimu, u trenutku kad je ona izložena teškim progonima. Zapravo, “radost u nadi” koju propovijeda Apostol izvire iz Kristova pashalnog otajstva, iz snage njegova uskrsnuća. Ona nije plod ljudskog truda i zalaganja, domišljatosti ili umijeća. To je radost koja proizlazi iz susreta s Kristom. Kršćanska radost dolazi od samoga Boga, od svijesti da nas on voli.
Benedikt XVI., razmišljajući o iskustvu koje je doživio na Svjetskom danu mladih 2011. u Madridu, zapitao se: radost, »odakle dolazi? Kako je objasniti? U igri su svakako mnogi čimbenici koji djeluju u sprezi. Ali presudna je […] sigurnost koja proizlazi iz vjere: ja sam tražen. Imam jedan zadatak u povijesti. Ja sam prihvaćen, ja sam voljen«, te je pojasnio: »U konačnici trebamo bezuvjetno prihvaćanje. Samo ako me Bog prihvaća i ako steknem tu sigurnost, znam definitivno: dobro je što postojim. […] Dobro je postojati kao čovjek, pa i u teškim vremenima. Vjera čovjeka čini radosnim, počevši od njegove nutrine« (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2011.).
Gdje je moja nada?
Mladost je vrijeme puno nada i snova, hranjenih lijepim stvarima koje obogaćuju naše živote: divotom stvaranja, odnosima s dragim osobama i prijateljima, umjetničkim i kulturnim iskustvima, znanstvenim i tehnološkim spoznajama, inicijativama kojima se promiče mir, pravda i bratstvo i tako dalje. No, u današnje vrijeme, u životima mnogih, pa tako i mladih, kao da se osjeća veliki nedostatak nade. Mnoge vaše vršnjake koji proživljavaju rat, nasilje, zlostavljanje i razne nedaće, nažalost, muče očaj, tjeskoba i potištenost. Osjećaju se kao da su zatvoreni u mračnoj tamnici, ne mogu vidjeti sunčeve zrake. Visoka stopa samoubojstava među mladima u raznim zemljama to dramatično pokazuje. Kako u takvim prilikama doživjeti radost i nadu o kojoj govori sveti Pavao? Štoviše, postoji opasnost da prevlada očaj, misao da je besmisleno činiti dobro jer ga nitko ne cijeni i ne priznaje, kao što čitamo u knjizi o Jobu: »Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?« (Job 17, 15).
Kad promatramo tragedije čovječanstva, posebno patnju nevinih, i mi se, kao što molimo u nekim psalmima, obraćamo Gospodinu pitanjem: “Zašto?” Pa ipak, i mi sami možemo biti dio Božjeg odgovora. Mi, koje je On stvorio na svoju sliku, možemo biti izraz njegove ljubavi, koja rađa radost i nadu čak i tamo gdje se to čini nemogućim. Pada mi na pamet glavni lik filma »Život je lijep«. Mladi otac koji osjetljivošću i maštovitošću uspijeva surovu stvarnost pretvoriti u svojevrsnu avanturu i igru i tako sinu dati “oči nade”, štiteći ga od užasâ koncentracijskog logora, sačuvavši njegovu nevinost i spriječivši da mu ljudsko zlo oduzme budućnost. Ali to nisu samo izmišljene priče! To je ono što vidimo u životima mnogih svetaca koji su bili svjedoci nade čak i usred najokrutnije ljudske zloće. Sjetimo se svetog Maksimilijana Marije Kolbea, svete Jozefine Bakhite ili blaženih supružnika Józefa i Wiktorije Ulme s njihovih sedmero djece.
Mogućnost da se upali plamen nade u srcima ljudi, polazeći od kršćanskog svjedočenja, u svom je učiteljstvu pokazao sveti Pavao VI. kad nas je podsjetio: »usred ljudske zajednice u kojoj žive, neki kršćani ili skupine kršćana […] posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru u vrednote koje su iznad uobičajenih vrednota i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čemu se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati« (Apost. pob. Evangelii nuntiandi, 21).
“Mala” nada
Francuski pjesnik Charles Péguy na početku svoje pjesme o nadi govori o tri teološke kreposti – vjeri, nadi i ljubavi – kao o trima sestrama koje putuju zajedno:
»Mala nada hoda između svoje dvije velike sestre, a nitko je i ne primjećuje. […]
Ona, majušna, je ta koja sve vuče.
Jer Vjera vidi samo ono što jest.
A ona vidi ono što tek ima biti.
I Ljubav voli samo ono što jest.
A ona, ona voli ono što će biti.
[…]Ona zapravo vodi njih.
I vuče ih.
I ona pokreće čitav svijet«
(Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19).
I ja sam uvjeren u taj skroman, “manji”, a opet temeljni značaj nade. Pokušajte razmisliti: kako bismo mogli živjeti bez nade? Kako bi izgledali naši dani? Nada je sol svakidašnjice.
Nada – svjetlo koje svijetli u noći
U kršćanskoj tradiciji Vazmenog trodnevlja, Velika subota je dan nade. Vremenski smještena između Velikog petka i Uskrsne nedjelje, ona je kao neki međuprostor između očaja učenikâ i njihove uskrsne radosti. To je mjesto gdje se rađa nada. Toga se dana Crkva u tišini spominje Kristova silaska nad pakao. To možemo vidjeti prikazano u slikovnom obliku na mnogim slikama, na kojima se prikazuje sjajem obasjanog Krista kako silazi u najdublju tamu i kroz nju prolazi. Upravo tako: Bog se ne ograničava na to da suosjećajno gleda naše zone smrti ili samo na to da nas doziva iz daljine, nego ulazi u naša iskustva pakla kao svjetlo koje svijetli u tami i pobjeđuje je (usp. Iv 1, 5). Lijepo to izražava jedna pjesma na južnoafričkom jeziku Xhosa: »Čak i ako više nade nema, ovom je pjesmom iznova budim. Moja nada se budi, jer svoju nadu polažem u Gospodina. Nadam se da ćemo se ujediniti! Ostanite jaki u nadi, jer dobar ishod je blizu.«
To je, ako bolje razmislimo, bila nada Djevice Marije, koja je ostala jaka pod Isusovim križem, sigurna da je “dobar ishod” blizu. Marija je žena nade, Majka nade. Na Kalvariji, »postojana u nadi protiv svake nade« (usp. Rim 4, 18), nije dopustila da se u njenom srcu ugasi sigurnost uskrsnuća koje je njezin Sin navijestio. Ona je ta koja tišinu Velike subote ispunjava nježnim iščekivanjem punim nade, ulijevajući u učenike sigurnost da će Isus pobijediti smrt i da zlo neće imati posljednju riječ.
Kršćanska nada nije površni optimizam niti je placebo za lakovjerne: to je sigurnost, ukorijenjena u ljubavi i vjeri, da nas Bog nikada ne ostavlja same i da drži svoje obećanje: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom« (Ps 23, 4). Kršćanska nada nije nijekanje boli i smrti, nego je to slavljenje ljubavi uskrslog Krista koji je uvijek s nama, čak i kad se čini daleko. »Sâm Krist naša je velika svjetlost nade i naš vodič u noći, jer on je “sjajna zvijezda Danica”« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 33).
Jačati nadu
Kad se u nama zapali iskra nade, katkad se javlja opasnost da će je ugušiti brige, strahovi i teret svakodnevnih poslova. Ali iskri je potreban zrak kako bi nastavila sjati i kako bi postala velika vatra nade. A blagi povjetarac Duha Svetoga je taj koji rasplamsava nadu. I mi možemo pridonijeti njezinu jačanju na razne načine.
Nada se hrani molitvom. Molitvom čuvamo i obnavljamo nadu. Molitvom održavamo iskru nade zapaljenom. »Molitva je prva snaga nade. Moliš i nada raste, ide naprijed« (Kateheza, 20. svibnja 2020.). Molitva je nalik usponu na velike visine: kad smo na zemlji, često ne vidimo sunce jer je nebo prekriveno oblacima. Ali ako se izdignemo iznad oblaka, obavijaju nas svjetlost i toplina sunca. I kroz to iskustvo pronalazimo put do sigurnosti da je sunce uvijek tu, čak i kad sve izgleda sivo.
Dragi mladi, kada vas gusta magla straha, sumnje i tjeskobe okruži i više ne vidite sunca, krenite putem molitve. Jer i »kad me nitko više ne sluša, Bog me i dalje čuje« (Benedikt XVI., Enciklika Spe salvi, 32). Odvojimo svaki dan vremena da se odmorimo u Bogu pred tjeskobama koje na nas navaljuju: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja« (Ps 62, 6).
Nadu jačaju naši svakodnevni izbori i opredjeljenja. Poziv na radost u nadi, koji sveti Pavao upućuje kršćanima iz Rima (usp. Rim 12, 12), zahtijeva vrlo konkretne izbore u svakodnevnom životu. Stoga vas potičem da odaberete način života koji se temelji na nadi. Dopustite mi da vam navedem primjer: čini se da je na društvenim mrežama lakše podijeliti loše vijesti nego vijesti koje šire nadu. Stoga vam dajem konkretan prijedlog: pokušajte svaki dan podijeliti riječ nade. Postanite sijači nade u životima svojih prijatelja i svih oko vas. Naime, »nada je ponizna i to je krepost na kojoj se radi – da tako kažem – svaki dan […]. Svaki nam se dan valja spomenuti da imamo polog, a to je Duh, koji djeluje u nama u malim stvarima« (Jutarnja meditacija, 29. listopada 2019.).
Upaliti baklju nade
Ponekad izađete navečer van s prijateljima i, ako je mrak, uzmete svoje pametne telefone i upalite svjetiljku da svijetli. Na velikim koncertima tisuće vas pomiču te moderne svjetiljke u ritmu glazbe, stvarajući sugestivno ozračje. Noću nam svjetlost pomaže vidjeti stvari na nov način, a čak se i u tami vide obrisi dimenzija ljepote. Tako je i sa svjetlom nade koje je Krist. Po njemu, po njegovu uskrsnuću, naši su životi obasjani svjetlom. S njim sve vidimo u novom svjetlu.
Priča se da, kad bi ljudi pristupali svetom Ivanu Pavlu II. kako bi mu govorili o nekom problemu, prvo što bi ih pitao bilo je: »Kako to izgleda u svjetlu vjere?« Pogled obasjan nadom čini i to da stvari izgledaju u drugačijem svjetlu. Stoga vas pozivam da usvojite to gledište u svom svakodnevnom životu. Kršćanin prodahnut Božjom nadom ispunjen je drugom radošću, radošću koja dolazi iznutra. Izazova i teškoća ima i uvijek će ih biti, ali ako nas resi nada “puna vjere”, hvatamo se u koštac s njima svjesni da oni nemaju posljednju riječ, a mi sami postajemo mala baklja nade za druge.
I svaki od vas može to biti, u onoj mjeri u kojoj vaša vjera postaje konkretna i sukladna stvarnosti i poviješću života vaše braće i sestara. Sjetimo se Isusovih učenika koji su ga jednog dana vidjeli na visokoj gori obasjana veličanstvenim svjetlom. Da su ostali tamo gore, bilo bi to za njih nešto predivno, ali drugi bi bili isključeni. Morali su sići dolje. Ne smijemo bježati od svijeta, nego moramo voljeti svoje vrijeme u koje nas je Bog s razlogom smjestio. Možemo biti sretni samo ako primljenu milost dijelimo s braćom i sestrama koje nam Gospodin iz dana u dan stavlja na naš životni put.
Dragi mladi, ne bojte se dijeliti sa svima nadu i radost uskrsloga Krista! Čuvajte iskru koja je zapaljena u vama, ali je ujedno i prenosite dalje: vidjet ćete da će rasti! Kršćansku nadu ne smijemo zadržati za sebe, kao neki lijep osjećaj, jer je ona namijenjena svima. Budite blizu, na poseban način, onim svojim prijateljima koji se možda izvana smiju, ali u svom srcu plaču, siromašni u nadi. Ne dopustite da vas zarazi ravnodušnost i individualizam: ostanite otvoreni, poput kanalâ kojima Isusova nada može teći i širiti se u okolini u kojoj živite.
»Krist živi! On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 1), tako sam vam pisao prije gotovo pet godina, nakon Sinode posvećene mladima. Pozivam sve vas, a posebno one koji su uključeni u pastoral mladih, da ponovno uzmete u ruke Završni dokument iz 2018. i apostolsku pobudnicu Christus vivit. Vrijeme je da zajedno sagledamo situaciju i s nadom radimo na punom ostvarenju te nezaboravne Sinode u djelo.
Povjerimo sav svoj život Mariji, Majci nade. Ona nas uči nositi Isusa, našu radost i nadu, u srcu i darivati ga drugima. Sretan put, dragi mladi! Blagoslivljam vas i pratim u molitvi. Molite i vi za mene!
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 9. studenoga 2023., blagdan Posvete Lateranske bazilike.
FRANJO
