Misno slavlje povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina na obali u Luci na Dugom otoku, u subotu, 29. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre!
Povod korizmenom hodočašću u Luku
Današnje korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije dovelo nas je na Dugi Otok, u Župu sv. Stjepana u Luci, rodno mjesto sluge Božjega don Eugena Šutrina. Uz župnu crkvu, nedaleko njegove rodne kuće, na mjesnom groblju, počivaju i njegovi posmrtni ostaci. Hodočašće se održava u povodu 80. obljetnice njegove mučeničke smrti.
Danas je prigodno na ovom mjestu spomenuti se i jednog važnog događaja iz hrvatske povijesti koji se ovdje svečano obilježavao i prije sto godina. Prije devedeset i devet godina, na obali u Luci, s druge strane ovog zaljeva, sagrađena je crkvica sv. Nikole, koju mještani zovu crkvica sv. Mikule. Ova crkvica podignuta je u povodu tisućite godišnjice početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Na kamenoj ploči crkvice sv. Mikule uklesan je natpis i molitva: „Sagradiše seljani prigodom tisućugodišnjice kralja Tomislava prvoga, na čast sv. Nikole, zaštitnika putnika po moru, u odanost sv. Rimokatoličkoj Crkvi, sve na slavu Boga velikoga, Krista Kralja. Sv. Nikola, čuvaj putnike na moru. Sv. Nikola, čuvaj i povrati nam zarobljenu braću, istarske Hrvate. Luka, na sv. Nikolu 1926.“.
Ove godine obilježava se 1100. obljetnica početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Spomen na krunjenje kralja Tomislava izraz je našeg narodnog identiteta, vjere i zahvalnosti Bogu za dar slobode i opstanka hrvatskog naroda.
Sjećanja na povijesne događaje, danas na osamdesetu obljetnicu mučeničke smrti don Eugena, 100. godišnjicu izgradnje crkvice sv. Mikule i spomen 1100. obljetnice početka Hrvatskog kraljevstva, žele doprinijeti njegovanju i očuvanju našeg identiteta i našeg duhovnog, vjerskog i moralnog temelja.
Braćo i sestre, povijest nije samo zapis prošlih događaja, već i izvor nadahnuća i pouke za sadašnjost i budućnost. Papa Benedikt XVI. istaknuo je važnost sjećanja, rekavši: “Sjećanje na prošlost nužno je kako bismo razumjeli sadašnjost i iz nje crpili snagu za budućnost. Povijest Crkve, njezini sveti mučenici i svjedoci vjere, pokazuju nam put hrabrosti i ustrajnosti, put vjernosti Kristu u svim okolnostima života” (Benedikt XVI., Audijencija, 7. travnja 2008.).
Svjedočanstvo „testis ex visu et auditu“
Ovih tjedana primio sam izuzetno vrijedno i detaljno svjedočanstvo „testis ex visu et oculis“ (svjedok na temelju onoga što je vidio vlastitim očima), kako piše sam Svjedok, o događajima okolnosti smrti don Eugena Šutrina. Evo dijelova iz ovog svjedočanstva od osobe koja je prije osamdeset godina vidjela i čula što se događalo u Privlaci i okolnostima mučeničke smrti don Eugena Šutrina.
„U noći 26. studenog 1945.“, piše Svjedok, „hladnog kasnog jesenskog dana, moja rodna župa Privlaka bila je uzbuđena i prestrašena viješću da je more u Sebačevu izbacilo tijelo svećenika don Eugena, koji je u Privlaku došao za župnika samo šest dana ranije. Imao sam tada nepunih deset godina, ali se sjećam svih detalja koje je moglo doživjeti dijete moje dobi.
S punom odgovornošću“, nastavlja Svjedok, „izjavljujem da sam doista među ostalim ražalošćenim Privlačanima bio `testis ex viso et auditu`! Vidio sam i slušao sam sve što se tog kobnog jutra dogodilo u Privlaci…
… Bio sam zajedno s najbližom rodbinom u blizini župne kuće. Tada nitko nije znao ništa o događaju koji se te noći dogodio, ali svi smo znali za uznemirenost i strah župnikove rodbine koji su prestrašeni, suznih očiju pripovijedali kako se župnik nije vratio sinoć, nakon što su ga dva mladića pozvala da podijeli svete sakramente njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom.
U mojem dječačkom sjećanju i danas lebdi slika mladog svećenika,“ piše Svjedok, „koji je tada imao samo 31 godinu života. Te godine 1945. blagdan Krista Kralja padao je … 24. studenoga…
Župljani Privlake su željno očekivali nedjeljnu sv. Misu koju će slaviti naš novi župnik, nakon gotovo skoro godinu dana, kada je Privlaka ostala bez svećenika.
Predšasnik don Eugena Šutrina, don Ante Matacin, naš župnik, uhićen je odmah nakon blagdana Svih Svetih 1944., osuđen na smrt… Pomilovan je 1952. godine…
U mom dječačkom sjećanju … ostala je neizbrisiva slika: glavnom cestom koja spaja Privlaku s Ninom, jedan partizan, s crvenom zvijezdom na kapi, u engleskoj uniformi, sa strojnom puškom na ramenima… vodio je našeg tadašnjeg župnika don Antu u sabirni centar `narodnih neprijatelja` u Nin. Cijela naša obitelj… gledali smo kroz prozor našeg tinela. Strah je vladao u narodu. Bilo je partizana u obližnjim šumama… ali većina Privlačana bila je miroljubiva i domoljubna…. Kuće su većinom bile zatvorene. Svatko je mogao biti optužen za suradnju s `okupatorom`… Ja sam znao da se događaju strašne stvari i da je naš don Ante nevin čovjek…
Župljani su nestrpljivo čekali župnika, jer u povijesti župe još se nije dogodilo da je Privlaka bez svojega župnika. Prvu sv. Misu novi župnik je imao te nedjelje, 24. studenoga…
… Želio sam susresti gospodina župnika i pozdraviti ga. Bio sam i jako znatiželjan. Trčkarao sam oko kuće i gle, naš novi župnik šeta sa sjeverne strane župnoga vrta. Taj susret duboko me se dojmio i slika je i danas pred mojim očima. Sramežljivo, ali s velikim poštovanjem pozdravio sam s „Hvaljen Isus“. On je zastao, nasmiješio se, prišao prema meni, pogladio me po glavi i zapitao kako mi je ime i koliko imam godina. Odgovorio sam, ali se ne sjećam što je on meni rekao. Sjećam se blagog smiješka, kojega i sada gledam. Bila je subota u poslijepodnevnim satima.
Nedjelja je svanula. Cijelo mjesto tiskalo se u crkvu… Don Eugen je govorio o Kristu Kralju kao kralju svega stvorenja, ali drugačiji kralj, bez sjaja i bogatstva i vojske. Ljudi su bili ganuti njegovim ushitom: Isus je naš Kralj i Spasitelj. Te su se riječi usjekle u moje dječačko pamćenje. Vjernici su s velikim ganućem slušali prvu propovijed novog mladog župnika. Bilo je i suza radosnica. Vladalo je zadovoljstvo i oduševljenje. Govorilo se: „Imamo dobrog i pobožnog župnika i nije više Privlaka bez svoga svećenika…“
Don Eugen je kod nas bio župnik svega 6 dana…
Tmica je bila te hladne noći 26. studenog 1945. Bio je to Veliki Petak za don Eugena, iako je kalendarski bio utorak. Već sutradan, 27. studenog svi smo u Privlaci znali što se zbilo s nevinim Božjim ugodnikom. U ranim jutarnjim satima, dva su Privlačana ribara ugledala mrtvo tijelo svoga župnika u plićaku punte Sebačevo.
Vijest se munjevito proširila. U župnoj kući je već bila zla slutnja, a sada se, poslije ove vijesti, čulo zapomaganje i plač gospođe Marije Vučenović, tete don Eugena… U kući je te večeri bila i Stošica – …, sestra don Ante Matacina. S njim je bila u kući i živjela ugledna i pobožna Chiara Crepsi. Ona je bila prognana iz svoje kuće i našla je utočište u župnoj kući. U klopku ovih stravičnih događanja, spomenuta gospođa je ostala u pozadini, ali je i ona mučenica, jer je opljačkana i potjerana iz svog doma…
U povorci mnoštva Privlačana koje se uputilo prema mjestu gdje je nađeno mrtvo tijelo, bio sam i ja. Stajali smo na mjestu okrutnog ubojstva našeg mladoga župnika. Vidim sada lokvu krvi i dijelove njegove odjeće, što je sve upućivalo da je na tom mjestu prije smrti prethodilo mučenje. Odjednom se pronio glas da je oko 300 m zapadno, u napuštenom poljskom bunaru viđen i župnikov crni šešir. Netko ga je uzeo i odnio prema župnoj kući.
Mrtvo tijelo najprije je uneseno u crkvu.
Događaji su se odvijali filmskom brzinom pa se pronio glas da je ovo okrutno ubojstvo organizirala Stošica Matacin, sestra osuđenog don Ante. Ovu bogohulnu laž pronijela je privlačka partijska ćelija. Masa svijeta krenula je prema župnoj kući. Sličilo je stampedu izbezumljenih ljudi koji nisu mogli shvatiti ovakvu podvalu.
Masa svijeta u isto vrijeme nešto viče, psuje, prijeti, a da se ne zna kome je sve upućeno. Činilo se da je masa našla počinitelja i da se sprema na javni linč. I tada slijedi đavolski prizor. Masa, bolje rečeno, rulja, sve prati… U međuvremenu, netko je doveo seljačka kola koja su već bila pripravljena. Vukao ih je jedan konj. U kolima je bila svezana Stošica Matacin. Ljudi opijeni psihologijom mase pljuju i najgorim porugama prijete jednoj nevinoj ženi koja je, prema uvjerenju dijela rulje, organizirala ubojstvo don Eugena… Već sutra priča se promijenila.
Partija mijenja svoj paklene laži i zasigurno po direktivi više instance optužuju dva mladića i proglašava ih počiniteljima zločina…
Nakon što je časni Ive Surić, crkovinar… u našoj crkvi… obukao mrtvo tijelo našeg župnika u najbolje bijelio misno ruho, tijelo je bilo izloženo u župnoj kući, u župnom uredu. Ja sam vidio“, piše Svjedok, „ovog svetog, mladog čovjeka koji me je pitao za ime, kojega sam ja na Velikoj misi slušao kako propovijeda o Kristu Kralju…
Na glavi“, piše nadalje Svjedok, „bile su rupe puščanog metka. Ljudi su dolazili, škropili blagoslovljenom vodom i glasno molili. U tom tužnom času, na svoj način sam shvatio da su zli ljudi ubili pravednika….“ zaključuje naš Svjedok.
Don Eugen je pokopan ovdje u Luci 29. studenog 1945., uz veliku žalost rodbine, subraće svećenika, mještana i bivših župljana.
Duše su pravednika u ruci Božjoj
Braćo i sestre!
Iz Knjige Mudrosti čuli smo danas riječi: “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3, 1). Božja nam riječ donosi veliku utjehu i snagu u svim okolnostima života. Smrt don Eugena, premda okrutna i nepravedna, nije bila kraj, već prijelaz u vječni život s Bogom. Njegova krv nije prolivena uzalud; ona je postala sjeme iz kojeg raste novi život vjere i zajedništva u Kristu.
Isus nam u Evanđelju po Ivanu govori: “Zaista, zaista, kažem vam: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Don Eugenovo predanje Bogu, njegova ustrajnost u vjeri i spremnost da se po služenju bližnjima ne odrekne Krista ni u teškim i po život opasnim trenucima, upravo su to pšenično zrno koje je palo na tlo, ali su iz njega niknuli nada, ohrabrenje i svjedočanska vjera za sve nas.
Umrijeti kao pšenično zrno i donositi obilat rod ne znači samo podnijeti žrtvu u ekstremnim trenucima, nego svakog dana živjeti svoje poslanje s ljubavlju. Živjeti kao pšenično zrno znači činiti što je Bogu milo, vršiti njegovu volju. Njegova volja je Ljubav koja djeluje u ovom svijetu. Vršiti njegovu volju znači u naše odnose, djela i odluke unositi njegov Duh. Kada živimo svoju vjeru kroz služenje, oprost i suosjećanje, ugrađujemo vječnost u sadašnjost, unosimo Božje kraljevstvo u stvarnost koju dijelimo s drugima.
Ova 2025. godina je Jubilejska godina, vrijeme milosti, milosrđa i oprosta. U tom svjetlu, nije dovoljno prisjećati se samo mučeničke smrti don Eugena, već smo pozvani na opraštanje i pomirenje. Papa Franjo nas neprestano podsjeća na snagu opraštanja. U svojoj propovijedi 7. travnja 2014. rekao je: “Ako ne oprostimo, ne možemo shvatiti Kristovu ljubav. Oprostiti znači osloboditi srce mržnje i otkriti slobodu koja dolazi od Boga”. Pozvani smo, draga braćo i sestre, ne samo na sjećanje, već i na nasljedovanje don Eugena u vjeri, ali i u oproštenju.
Ali, što je oproštenje? Opraštanje nije zaborav niti opravdavanje zla, već svjesna odluka oslobađanja srca od tereta mržnje i želje za osvetom. Oprost je čin ljubavi koji nas čini slobodnima i omogućuje nam da u svome srcu imamo mir. Isus nas je učio moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12), pokazujući da je oprost ključan za naše spasenje i odnos s Bogom.
Za kršćanina, oproštenje je put prema unutarnjem miru i obnovi odnosa s Bogom i bližnjima. Ne opraštamo zato što je lako, nego zato što nas Krist na to poziva. Oproštenje donosi oslobođenje, liječi rane i daje snagu za novi početak.
Papa Franjo je 25. travnja 2017. godine, u spomenu na mučenike, istaknuo: “Mučenici nisu poraženi, nego su pobjednici nade. Njihova vjernost jača Crkvu i svjedoči da se ljubav ne može uništiti”. Don Eugenova žrtva nije bila poraz, već pobjeda nade. Njegov život i smrt svjedoče o vjernosti Kristu do kraja, u ljubavi i istini.
Nada u mučeničkoj smrti i progonu
Mučeništvo i progon, premda teški i bolni, nikada nisu kraj za one koji vjeruju. Kršćanska nada nije samo puki optimizam, već povjerenje u Božju vjernost i njegovu pobjedu nad zlom. Mučenici nam svjedoče da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu Božje slave. Njihova žrtva nije uzaludna, već postaje izvor nadahnuća, snage i obnove za Crkvu.
Sveti Pavao nas podsjeća: “U nadi smo spašeni” (Rim 8,24), a ta nada nadilazi svaku ljudsku patnju i nepravdu. Ova Pavlova misao podsjeća nas da spasenje nije samo nešto što se tiče budućeg života, nego je već sada prisutno u nama kroz vjeru i pouzdanje u Boga. Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i obećanjem vječnoga života, a mučenici su najbolji svjedoci te nade. Oni su spremno podnijeli progon jer su znali da Božja pravednost i ljubav imaju posljednju riječ. Progon ne uništava Crkvu, nego je jača, jer je ukorijenjena u Kristu koji je pobijedio smrt.
Zahvala i poziv na molitvu za proglašenje blaženim don Eugena Šutrina
Draga braćo i sestre, zahvaljujem svima koji ste se odazvali na ovo Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su organizirali ovaj važan događaj s puno žara i ljubavi. Zahvaljujem Povjerenstvu za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije na čelu s njegovim predstojnikom, don Filipom Kucelinom, kao i domaćem župniku, don Frani Šindiji i svima koji su s njima surađivali u organizaciji ovog korizmenog hodočašća. Ovo „hodočašće nade“ je znak naše vjernosti Kristu i zajedništva u vjeri. Također, izražavam posebnu zahvalnost svima koji ustrajno mole za proglašenje blaženim sluge Božjega Eugena Šutrina i drugih slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su uključeni u ovaj proces. Neka im Gospodin udijeli snagu i blagoslov u njihovom nastojanju.
Dok danas molimo na grobu sluge Božjega don Eugena, neka nam Gospodin udijeli snagu da budemo svjedoci vjere, nade i ljubavi te uskoro radosno dočekamo uzdignuće don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih slugu Božjih i ugodnika Božjih naše Nadbiskupije na čast oltara.
Amen.
mons. Milan Zgrablić
zadarski nadbiskup
Foto: I. Grbić
