O povijesnom razvoju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ i baštini Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u sklopu jubileja 275 godina postojanja tih ustanova, izlagao je doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u ponedjeljak, 23. listopada.
Crkveni povjesničar Dundović održao je izlaganje tijekom Akademije u dvorani Klasične gimnazije u kojoj se i on obrazovao kao sjemeništarac 1980.-ih godina. „Klasična gimnazija u Zadru je vrijedna i vrlo važna školska ustanova. Povijest te ustanove govori da su mnogi ljudi koji vrše visoke službe u Crkvi i u Hrvatskoj ponikli upravo iz zadarske Klasične gimnazije, nekadašnje Nadbiskupske klasične gimnazije“ istaknuo je dr. Dundović.
Klasična gimnazija otvorena je u sklopu zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ te je dr. Dundović istaknuo velike zasluge nadbiskupa Vicka Zmajevića (1670.-1745.) koji je bio zadarski nadbiskup od 1713. godine. Upravo ove godine je 310. obljetnica kako je Zmajević preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Dr. Dundović smatra da je ta obljetnica prigoda da Zadar nadbiskupu Zmajeviću podigne spomen obilježje, jer su Zmajevićeve zasluge velike u razvoju Zadarske nadbiskupije.
„Da nije bilo nadbiskupa Zmajevića, ne bi bilo ni Klasične gimnazije ni tolikog broja svećenika glagoljaša koji su izniknuli iz te škole i kasnije se proširili svijetom. Dokumenti iz arhiva pokazuju što su sve ti svećenici radili. Do dolaska Zmajevića, neki su bili neuki, nepoučeni u puno toga. Nakon uspostave Sjemeništa, odnosno Klasične gimnazije, ti svećenici počinju govoriti Latinski i Talijanski, bivaju župnici u Veneciji, preuzimaju službe na mletačkim galijama itd. Iz nadbiskupa Zmajevića isijavala je nevjerojatna ljubav, ali i strogoća. Kod njega nije bilo uvijanja. Kada su Evanđelje, znanje i obrazovanje bili u pitanju, Zmajević je bio vrlo odrješit i zahtijevao je da oni za koje otvara školu uče, kako bi mogli druge poučavati“ istaknuo je dr. Dundović.
Predavač smatra da je Zmajević „jedan od najvažnijih nadbiskupa u povijesti Zadarske nadbiskupije, i ne samo njene povijesti. Još dok je bio barski nadbiskup, Kongregacija za širenje vjere imenovala je nadbiskupa Zmajevića administratorom Bugarske, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine.
Bio je izvrstan diplomat, erudit, govorio je nekoliko svjetskih i klasične jezike. Imao je široko znanje, imao je veliku biblioteku, dijelio je knjige. Osim Sjemeništa kojeg je dao izgraditi, u svom Nadbiskupskom domu u kojem i sada živi zadarski nadbiskup, osobno je držao školu za mladiće iz Albanije koje je odgajao, s područja odakle potječe“ rekao je dr. Dundović.
Papa Benedikt XIII. izdao je 30. prosinca 1729. godine Bulu kojom pripaja benediktinsku opatiju sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru i njihove zemlje kao nadarbine nadbiskupu Zmajeviću, da Zmajević otvori glagoljaško sjemenište. To je morao potvrditi zadarski Kaptol jer je katedrala sv. Stošije bila u nadležnosti Kaptola. Kad se 1748. otvorilo Sjemenište, zadarski Kaptol dopustio je da sjemeništarci hrvatskog glagoljaškog sjemeništa uđu u katedralu kako bi služili misu. Naime, u katedrali se misa dotad najčešće služila na Latinskom jeziku.
„Nadbiskup Zmajević je bio tako promućuran čovjek. Kongregaciji za širenje vjere koja je imala u njega iznimno povjerenje, što se vidi i u njihovom Arhivu koji je važan za poznavanje naše nacionalne povijesti, govorio je da u Zadar šalju biskupe Talijane, a oni ne znaju govoriti Hrvatski. Kako oni mogu ikoga poučiti vjerske istine, pitao je Zmajević, moleći od Pape da ustanovi hrvatsko sjemenište“ rekao je dr. Dundović.
Nadbiskup Zmajević izgradio je zgradu Sjemeništa 1735. godine, ali Zmajević nije mogao otvoriti Sjemenište i školu dok Papi u cijelosti nije platio porez kojeg je nalagao tadašnji crkveni porezni sustav. Zmajević je bio platio polovicu od potrebnog iznosa.
Naime, kad je Papa predao Zmajeviću opatije sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru, Zmajeviću je time bila nametnuta i potreba plaćanja poreza. Papa je dobiveni novac ulagao u ljude i pomogao vladare diljem Europe koji su ratovali protiv Osmanlija.
Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1745.-1771.), nasljednik nadbiskupa Zmajevića, nije izgradio zadarsko sjemenište, nego ga je svečano otvorio 1. svibnja 1748. godine, 13 godina nakon što je zgrada bila izgrađena u doba Zmajevića, jer je tada Papi u cijelosti bio isplaćen porez, pa je dopustio otvaranje škole.
Dr. Dundović istražio je 10 000 dokumenata u arhivima u Zadru i Veneciji, koje je Zmajević uputio u Rim i Rim njemu. Dijelove tih arhivskih dokumenata dr. Dundović pokazao je za vrijeme svoga izlaganja.
Zbog velikih i požrtvovnih ulaganja u Sjemenište, nadbiskup Zmajević imao je problema. „Nadbiskup Zmajević ulagao je i svoj osobni novac u izgradnju Sjemeništa, toliko mu je bilo na srcu izgraditi tu školu i ustanovu da je davao svoj novac, što ga je znatno osiromašilo. Usporedno s time, Zmajević je financijski pomagao više od 40 mladića iz Albanije, Bosne, Bugarske koje je školovao u Rimu, kako bi se oni vratili u ta područja kao evangelizatori. Zmajević 1731. godine piše: ‘Moje gospodarstvo je znatno poremećeno zbog mog zalaganja i izgradnje moga hrvatskog sjemeništa’“ istaknuo je dr. Dundović.
Nadbiskup Zmajević želio je otvoriti hrvatsko, a ne ilirsko sjemenište te je 1725. pisao Mletačkoj vladi da uputi papi Benediktu XIII. pismo u kojem Zmajević kaže: „Ja želim ustanoviti hrvatsko glagoljaško sjemenište“. Zato moli nadarbine opatije sv. Krševana benediktinskog samostana u Zadru i benediktinske opatije sv. Petra u Osoru, „da bi potpomogao siromaštvo hrvatskog klera u svojoj Nadbiskupiji, kako bi se oni mogli odgajati, poučavati i njegovati Hrvatski jezik u svetoj službi“.
Koliku je ljubav imao za otvorenje sjemenišne škole, dr. Dundović potvrdio je i Zmajevićevim riječima u Pismu Kongregaciji za širenje vjere 1726. godine, da „ide graditi svoje hrvatsko sjemenište, koje će u svoje vrijeme biti sveta oružarnica za proviđanje ove biskupije prikladnim oruđem u velikoj potrebi“.
Poteškoće zbog nemogućnosti prikupljanja sredstava od darovanih nadarbina, Zmajević 29. lipnja 1735. opisuje ovako: „Ova oružarnica je moje hrvatsko sjemenište koje je golema podignuta građevina, a još nije otvorena za studij jer prvo treba osigurati u tim brdskim krajevima 15-godišnju nadarbinu koji se isplaćuju od plodova dviju nadarbina što mi ih je dodijelila milost našeg gospodina Benedikta XIII. Treba proći barem deset godina da bi se završilo isplaćivanje. Odgađanje je moja najveća muka u trenutnoj nuždi“.
Zmajević je bio odredio da se samo šestorica učenika mogu besplatno školovati i nisu smjeli biti iz grada Zadra, nego iz zaleđa i s otoka. U sjemeništu su se u manjem broju školovali i laici kojima su roditelji ili mecene plaćali školovanje.
Sjemeništu ‘Zmajević’ prethodilo je postojanje Latinskog sjemeništa kojeg je osnovao nadbiskup Bernardo Florio (1642.-1656.), a bilo je otvoreno u prostorima građanske bratovštine sv. Jakova nasuprot zadarske katedrale, uz crkvu sv. Filipa i Jakova, akademske godine 1669./1670. godine. Tu se sjemenište nalazilo do 19. st., to je na uglu današnjeg sjemeništa Zmajević.
Florio je 1656. ostavio veliki iznos novaca za ustanovu gimnazije, ali samo za djecu zadarskih građana i plemića. Među šestoricom mladića koji su je pohađali trojica su bila iz građanstva, a trojica iz plemstva. Nadbiskup Florio napravio je zadužbinu, a ne sjemenište, kako je nalagao crkveni zakon Tridentskog sabora. Florijevim sjemeništem upravljalo se iz Venecije i ono djeluje usporedno s Katedralnom kaptolskom školom koja je u Zadru djelovala već u 9. st. i u srednjovjekovlju. Ta škola za pripremanje klerika koji su tu učili osnove teologije kako bi mogli slaviti misu bila je smještena uz zvonik katedrale, gdje je nekad bila kaptolska knjižnica.
Zmajevićevo sjemenište ukida se 1821., a sjemeništarci su u gradu pohađali privatne gimnazije. Po ukidanju Sjemeništa osnovana je Zmajevićeva zaklada za stipendiranje siromašnih mladića koji su željeli biti svećenici. Sjemenište je ponovno otvoreno 1839., ali ono još uvijek nema svoju školu, nego su učenici išli u privatne gimnazije, pod okriljem Zaklade Zmajević.
Od 1821. do 1839., kandidati za svećeništvo školovali su se privatno, a stipendirani su iz Zaklade Zmajević. Kad su se Sjemenište i Gimnazija opet otvorili 1839., prihodi Zaklade stipendirali su i gradsku djecu, ne više samo siromašne iz ruralnih područja kao prije. Nadbiskup Franjo Nowak (1823.-1843.) otvorio je kasnije sjemenište uz crkvu sv. Krševana u Zadru, a sjemeništarci su pohađali gradsku gimnaziju.
Zmajevićevo sjemenište prestalo je s radom 1918. uslijed talijanske okupacije. Malo sjemenište ‘Zmajević’ s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom otvoreno je 1948./49. šk. godine. Sve vjerske škole u Hrvatskoj ukinute su 1956. godine, pa se umjesto Nadbiskupske klasične gimnazije koja je djelovala do 1957./58., otvorila Nadbiskupska srednja škola za pripremanje svećenika, opisao je dr. Dundović povijesni razvoj sjemeništa ‘Zmajević’ i najstarije zadarske škole čiju baštinu nasljeđuje sadašnja Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar.
Ines Grbić
