Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova u četvrtak, 9. svibnja, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, kad su proslavljeni i blagdan Prijenosa moći sv. Nikole biskupa i 17. godišnjica posvete župne crkve sv. Nikole u Kistanjama.

Neka ta trostruka proslava „potakne u nama osjećaj ponosa da smo i mi Teofil, da nosimo to ime; da budemo toga svjesni, da s tom sviješću slušamo i slavimo Gospodina; da rastemo u njegovoj ljubavi, spoznaji njegove blizine i da shvatimo veličinu Isusovih riječi ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, potaknuo je mons. Zgrablić, u duhu spomena Teofila u prvom čitanju iz Djela apostolskih.

U Teofilu se svatko od nas može prepoznati, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta riječ znači osobu koju Gospodin ljubi. Teos znači Bog, a filia ljubav. „Ljubav je dar kojeg je uskrsli Gospodin obećao svojim učenicima i darovao ga je i nama. Taj dar nam omogućuje da Gospodina prepoznajemo, sretnemo, da s njim živimo i da hodamo s Gospodinom koji je s nama u sve dane našeg života“, rekao je nadbiskup. Zadnje riječi koje je Isus rekao učenicima prije nego je uzdignut na nebo su: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje“.

Biti uzdignut na nebo koristi se i u Starom zavjetu, kad se riječ ‘uzdignuće’ koristi za kraljevsku čast. „Kralj je bio uzdignut kad je počeo svoju službu. Ako je Isus uzdignut, znači da je uzdignut u Božju čast, uzdignut je u svijet gdje je Bog. To znači njegovo gospodstvo nad svime stvorenim, da je gospodar neba i zemlja koji je pobijedio svakog ljudskog neprijatelja, svako ljudsko zlo, smrt i sjedi s desne Ocu. Gospodin je uzdignut u Božju blizinu nakon što je uskrsnuo i učinio nešto veliko za nas. Gospodin je stvorio nešto za nas, a to je otkupljenje i spasenje i vraća se k Ocu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon što je Isus uskrsnuo i 40 dana se ukazivao svojim učenicima, Isus je otišao u Božje boravište, ali to nije prostor poiman u ljudskoj kategoriji. „Bog je u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, ali ne negdje drugdje, jer Isus je rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Gospodin je za svoje boravište prvenstveno izabrao naš život. Gospodin se nastanio u našoj duši. Po otajstvima naše vjere Krist se nastanio u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da čovjek često živi kao da nema duše, a ona je vrijedna i dragocjena.

„Krist je izabrao za svoje svetište, za hram u kojem će on boraviti našu dušu, naš život. To je sveto mjesto u kojem Gospodin boravi. To je novo boravište koje je on izabrao svojim uzašašćem, da nam bude toliko blizu, da bude doista dio našeg života. To spoznajemo u svecima, u blagdanu Uzašašća i u slavlju posvete crkve. To prepoznajemo kao novi oblik Isusovog boravka u našem životu“, istaknuo je nadbiskup. Stoga je lijepo uz blagdan Uzašašća slaviti i sv. Nikolu „koji je također uzišao, uzdignut je do Boga kao svi sveci koji su s Bogom živjeli“. Nadbiskup je zahvalio Bogu za Božji hram kistanjske župne crkve koja je osobito boravište u kojem se Gospodina slavi i gdje se on daruje u svetim znakovima i otajstvima.

Naš život je zadatak, trud, hod i napor da sve više i dublje otkrivamo Božju prisutnost i Božje djelo, što je Bog učinio za nas ljude, rekao je mons. Zgrablić. „Ako smo po sakramentima povezani s Kristom, onda je blagdan Uzašašća naša pobjeda. Mi gledamo Krista, ali gledamo i sebe, da je Gospodin i nas uzdignuo k sebi, k Bogu. Toliko nas je približio Bogu da mu bliže ne možemo doći. Moramo rasti u našoj spoznaji, u našoj svijesti i vjeri Božje prisutnosti. Što više budemo rasli u vjeri Božje prisutnosti, davat ćemo više prostora Duhu Svetom kojeg nam je Gospodin darovao, da on može djelovati u našem životu i da možemo koristiti službe koje nam Gospodin povjerava“, rekao je mons. Zgrablić. Živeći te službe, možemo nastojati oko mira, kako kaže apostol Pavao.

„Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome“

„Živjeti sa svakim u miru ne znači živjeti u pasivnosti, ignoriranju ili samo toleranciji. Nego, mir koji Bog daruje ispunjen je ljubavlju. Nema Božjeg mira bez Božjeg duha i Božje ljubavi. Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome. Čineći dobro drugome, duša se ispunja mirom i širi mir oko sebe“, rekao je predvoditelj slavlja. Kad osoba čini dobro, izgone se i zlodusi.

„Ako se Boga donosi kao ljubav, radost i mir gdje je mrak, netrpeljivost, podjela, tuga, tjera se zloduh koji donosi negativno u životu. To imamo priliku činiti svakog dana u našoj sredini, u našoj obitelji. Da Božjom snagom, potaknuti Božjim duhom, ne samo svojim silama, nego sviješću Gospodnje prisutnosti, možemo izgoniti zlo u nama i oko nas, da Gospodin bude više prisutan u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Isus kaže da ćemo govoriti drugim jezicima. Neki imaju dar govora u jezicima, glosolaliju, ali „jezik kojeg svi ljudi razumiju je jezik duha, jezik ljubavi. Taj novi jezik kršćani moraju govoriti, da ljubimo na Isusov način. Isus ljubi ne samo kad ima simpatije i osjećaje prema nekome, nego nikada nikoga nije isključio iz svoje ljubavi, pa ni protivnike, one koji su ga razapinjali i osudili na smrt. Isusova ljubav je bila potpuna i bezuvjetna. To su činili sv. Nikola i drugi sveci: ljubili su čovjeka bezuvjetno, pa i one koji su ih progonili, mučili, ubijali, koji su bili njihovi protivnici. Sveci nisu dozvolili da u njihovo srce uđe zlo, jer su bili osposobljeni govoriti novim jezikom“, poručio je mons. Zgrablić.

Nećemo biti izuzeti od nevolje, bolesti i poteškoća, ali Gospodin je s nama u našem životu, pobjednik, uzašao je na nebo, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Gospodin će onima koji ga ljube sve okrenuti na dobro. I po milosrđu kojim Bog odgovara na grijeh koji počinimo, shvatit ćemo koliko je Bog velik“.

U misi su sudjelovali i Janjevci iz Dubrovnika s don Robertom Ćibarićem koji godinama dolaze na proslavu u Kistanje, a Janjevci iz Kistanja idu u Dubrovnik na Festu sv. Vlaha, kao i monasi iz obližnjeg manastira Krka koji također časte sv. Nikolu.

Župnu crkvu sv. Nikole u Kistanjama, nakon sedmogodišnje gradnje, 9. svibnja 2007. g. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Uz mnoge dobročinitelje, dvije trećine sredstava za izgradnju crkve sv. Nikole osigurala je Zadarska nadbiskupija. Do izgradnje te crkve s visokim zvonikom, vjernici su se okupljali u maloj crkvi Prikazanja BDM koja se nalazi ispred sadašnje župne crkve. Nadbiskup Prenđa, a s državne razine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bili su se zauzeli da Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, 1997. g. nastane Kistanje i da to, nakon Janjeva na Kosovu, bude njihov novi dom po povratku u domovinu Hrvatsku, gdje sada žive janjevačke obitelji s brojnom djecom, u otvorenosti životu i snažnoj povezanosti s Crkvom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio Pavao Palić iz Zagreba. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što radi dolazi u Kistanje, kao i njegovi prethodnici. „Nemojte nikad zaboraviti ove ljude, jer oni su jamstvo čvrste vjere i velike ljubavi prema svom hrvatskom kraju. Apostol Pavao kaže Apolonu: ‘Ja sam zasadio, ti zalijevaj, a Bog će dati rasti’. Prvi župnik don Gašpar Dodić, mons. Nikola Dučkić, don Josip Dučkić i sadašnji župnik Ivan Perković, svi su nešto zasadili na oranici zajednice vjernika koji su zalijevali kistanjski kraj svojom ljubavlju, vjerom, žrtvom, svojim protivštinama, siromaštvom. Zato je i plodonosno, puno je djece, radosti i svjedoci smo kako se iz kamena, iz ničega, stvara život i ljepota Božjeg stvaranja. Hvala vam na svjedočanstvu te divne vjere. Ostanimo sjeme koje je posijano, zalijevat ćemo ga, budimo hrabri i radosni i samo naprijed“, poručio je Palić janjevačkim vjernicima. Kroz sedam stoljeća njihove povijesti, trajna je povezanost janjevačkih ljudi s njihovim zaštitnikom sv. Nikolom te sv. Nikolu zahvalno časte dva puta godišnje, 6. prosinca i 9. svibnja.

Pjevanje na misi predvodili su župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja i Mješoviti pjevački zbor ‘Janjevo’ iz Zagreba pod ravnanjem s. Blaženke Delonga. Zbor Janjevo iz Zagreba darovao je mons. Zgrabliću kip sv. Nikole biskupa, a župljani Kistanja darovali su mu Višeslavovu krstionicu i Bašćansku ploču, radove kistanjskih obrtnika.

Kistanje od 2015. g. imaju relikvijar u kojem je ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetla tekućina koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s tim moćima sv. Nikole biskupa.

Posmrtni ostaci sv. Nikole prenijeti su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole bilo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

„Neka se ispuni moj vapaj od početka, otkad sam saznala za njegovu tešku dijagnozu: Gospodine, budi blagoslovljen i proslavi se!“, kaže Sonja Petani, supruga Božidara Petanija kojega su u prvom tjednu travnja brojni u Zadru ispratili u Vječnost. S Božidarovog sprovoda ljudi nisu otišli očajni, nego utješeni, mnogi među njima govoreći da tako ‘nešto’ još nisu doživjeli. Ljudi sami kazuju: ‘Svjedočili smo znaku velike Nade, Vjere i Života’.

Objava koju je na Facebook stranici Zadarske nadbiskupije u velikom broju čitalo više tisuća ljudi o posljednjem ispraćaju Božidara, rodom iz arbanaške župe Gospe Loretske, u prilog je ostvarenju Sonjine molitve da se po Božinoj smrti proslavlja Božansko milosrđe. Doživljavajući čudesno očitovanje mnogih Božjih znakova tijekom godinu i četiri mjeseca Božine teške bolesti, Sonja se pitala: „Čemu, kome posvetiti Božinu bitku?“. I pokazalo se – Božanskom milosrđu. I u toplicama gdje je bio, iznad mjesta Boži namijenjenog, nalazila se i dočekala ga je slika Milosrdnog Isusa.

Cijelo vrijeme tijekom njegove bolesti, Božo i Sonja molili su krunicu Božanskog Milosrđa. Zadnja dva mjeseca, kad je teže govorio, Sonja je uz Božu sama nastavila moliti. Potom mu je, nakon izmoljene krunice, čitala Dnevnik sv. Faustine Kowalske, želeći ga i time ohrabriti po milostima koje je Isus obećao sv. Faustini za vjerne duše.

Zadnjih deset dana života proveo je u bolnici. Svi koji su ga posjetili, i svećenici iz Arbanasa, uz Božinu postelju molili su krunicu Božanskog milosrđa, a dva puta pridružile su im se i obitelji drugih pacijenata. Do prve nedjelje po Uskrsu, Nedjelje Božanskog milosrđa, dan nakon koje je pokopan, Sonja i Božo molili su Devetnicu Božanskog milosrđa. I umro je Božo dan prije završetka te Devetnice, njen osmi dan.

„Božo je ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim. Tako je on živio, djetinjom vjerom, do bolesti. Iskrenom vjerom punoga srca, kao malo dijete. Toliko je on čvrsto vjerovao Gospodinu. Bolest ga je potpuno preobrazila i baš ga stavila u dubinu, pred Križ. I pred Milosrđe koje je on častio. Kao i Srce Isusovo, skroz radosno, ali isprva bježeći od patnje.

A onda je duboko porinuo u otajstvo Križa i to svjedočio. Svi su vidjeli koja je preobrazba nastala, kad je Božo bolovao, s obzirom kakav je čovjek prije bio. Bog je dao da u smrti dočeka Božansko milosrđe. To je pobjeda. I nije kraj, nego početak“, kaže Sonja i nastavlja: „U svemu tome, ja sam stalno imala poticaj da trebam služiti. Da trebam izdržati sve što se događa i služiti. Božo je bio perfekcionist i uvijek je išao do kraja i prije u životu, u sportovima, u svemu. Tako je i u bolesti, s teškom hemiparezom, lijeva polovica tijela bila mu je oduzeta, ali on je i u tom stanju naučio hodati. Mi smo vježbali, hodali, išli smo svaki dan na misu, dok god je mogao. Dok nije jednog rujanskog dana pao, točno pred slikom Milosrdnog Isusa. I ništa mu se ni tada nije bilo dogodilo. Nakon toga prošli smo bolničke pretrage koje su potvrdile da mu se prilikom toga pada, u glavi ništa nije dogodilo“.

Drugovali su Božo i Sonja s Nebeskom Crkvom, sa sv. Josipom. Počevši od Bezgrešne, kojoj je Sonja osobito posvećena. I Božo je izvršio posvetu Bezgrešnoj 8. prosinca 2023., pred kipom Gospe Loretske, u zajedništvu vjernika koji svakog ponedjeljka u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske mole za pastire Crkve. I tada je Božo u svojoj ruci držao upaljenu svijećicu dok su molili posvetu Bezgrešnoj. Sonja je zahvalna što je Božu i njihovu obitelj u njihovoj kući, za svoga pastirskog pohoda toj župi, pohodio i dolaskom ohrabrio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, na prijedlog arbanaškog župnika don Mate Kujundžića.

I baš i upravo na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2022., dogodila se jaka tjelesna manifestacija kojom je i na izvanjski način počeo križ Božine bolesti. Obraćao se Božo i našim, zadarskim svecima, koji njemu nisu bili na razini jednog godišnjeg, blagdanskog slavlja i tradicijski spomen iz 4. stoljeća.

Božo je počeo baš zazivati zagovor zadarskih svetaca, Stošije, Krševana, Zoila i Šime od dana kad je primio bolesničko pomazanje u zadarskoj crkvi sv. Šime, dan nakon proslave blagdana sv. Šime, 9. listopada 2023. godine. Nedugo nakon toga, završio je u bolnici i čudesno se, mimo medicinskih prognoza, nakon teške moždane upale, probudio ujutro na blagdan sv. Krševana.

I Sonja se čudila, otkud Boži poticaj i želja, od svih poznatih svetaca svijeta, intenzivno se utjecati zagovoru baš zadarskog zaštitnika, sv. Krševana? Realno, Krševana se, u većini, spominjemo od njegovog blagdana do blagdana. No, Božo je vjerovao u živu prisutnost sv. Krševana. I, nakon prve jače krize koju je imao uslijed upale mozga, tijekom njegove prve hospitalizacije, Božidar se probudio – baš na blagdan sv. Krševana, 24. 11. 2023. godine. Ta prva velika kriza koja je bila zahvatila cijelo njegovo tijelo, dogodila se deset mjeseci nakon Božine teške operacije, koja je bila na rođendan njegove supruge Sonje, 27. siječnja 2023. godine. Operacija je bila tako zahtjevna i kritična da im je rečeno kako nakon nje ima još koji mjesec života. No, Božo je, uz pomoć Neba i svoga Gospodina, nadživio medicinske prognoze.

Dan prije Krševanovog blagdana, stanje je bilo tako kritično, da su im rekli da Božo noć neće preživjeti. Sva tri arbanaška svećenika tada su pohodila Božu i liječnici su obitelji dali cijeli dan priliku da se od njega oproste. „Božo se sutradan probudio iz toga teškog stanja, da smo mi svi bili zatečeni. To je bilo nevjerojatno. Zazivali smo sv. Stošiju, sv. Krševana, sv. Šimu, sv. Zoila, i pratili su ga“, kaže Sonja.

Sljedeća, druga velika medicinska kriza s njegovim stanjem bila je dva mjeseca nakon toga, kad je Božo završio u bolnici opet uz zadarsku zaštitnicu, kojoj se prethodno utjecao – na blagdan sv. Stošije. Od tada je deset dana boravio u bolnici, a dva dana, zemaljski gledano, bio je ‘isključen’ za mogućnost oporavka. No, nakon sv. Krševana iz prve krize, i sv. Stošija je podigla Božidara i taj drugi  put. Stošija, zaštitnica i mučenica (bračne) čistoće, bila je na usnama Božinih zaziva. Nakon zloćudne dijagnoze, Božo je molio Devetnicu sv. Stošiji, ususret njenom blagdanu 15. siječnja.

Od svih i toliko općepoznatih univerzalnih i hrvatskih svetaca čijem se zagovoru ljudi uglavnom i najviše utječu, kod vrata Božine sobe u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je bio na operaciji, nalazila se slika baš i upravo – Sv. Stošije – usred zagrebačke bolnice! Zadarska zaštitnica Stošija dočekala je Božu odmah na vratima njegove bolesničke sobe na Rebru.

Dok god je fizički mogao, Božo je svoj dan započinjao zazivom Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom te posvetu Srcu Marijinom i Srcu Isusovom. Činio je to na koljenima. Ta, ‘samo’ tijelo mu je bilo bolesno. Ne njegova božanska volja, patnjom isprano htijenje i trpljenjem očišćena duša. Za vrijeme te molitve Božo je uvijek bio okrenut prema zvoniku i oltaru svoje župne crkve Gospe Loretske, u čijoj blizini Petanijevi žive.

Svaki dan bio je pomazan nekom blagoslovinom: balzamom Milosrđa iz Krakowa, ili uljem iz Loreta, uljem sv. Šarbela iz Libanona ili blagoslovljenom vodom iz Lourdesa. Od početka njegove bolesti, Gospodin je Boži pokazao niz konkretnih, čudesnih očitovanja, da s evanđelistom Lukom, i po Božinoj smrti, možemo reći: „Svjedoci smo tih događaja mi i Duh Sveti, kojega Bog dade onima što mu se pokoravaju“. I sv. Luka je bio liječnik. A put obraćenja Bože i Sonje počeo je upravo na svetkovinu Duhova 2006. godine u Međugorju, gdje je tada hodočastio autobus uglavnom bračnih parova, koji uskoro nakon toga postaju članovi crkvene zajednice Apostoli Krvi Kristove.

Cijeli život Božo, vrhunski sportaš, izgledao je stameno, kršno, čvrsto, čelične snage i mišića. Istrenirano. Pred kraj života, po bolesti je uslijedio najteži i najzahtjevniji trening njegove duše, uma i duha. Koja je to i kolika poniznost, nakon ljepote i snage njegovog sportskog izgleda, otkriti se pred ljudima u nemoći, bez glasa, kad je taj tjelesni sklad narušen; biti među ljudima koji su te do jučer poznavali kao osvajača najviših visina i dubina, u stanju koje je odudaralo od svega kako si ‘moćno’ prije izgledao. Biti pridržavan rukom svoje Sonje dok hromo hodaš, kad ideš kleknuti pred svoga Kralja i podići se, prije i poslije svete pričesti na misi.

Božo je prije bolesti mogao i činio toliko toga što je većini drugih, ‘prosječnih’ ljudi, u smislu tjelesne izdržljivosti i snage, nemoguće i neuobičajeno činiti. Tim više, u Božinom životu tako vidljivim, opipljivim biva Božja riječ iz Knjige Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog… Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“.

Božina bolest i smrt, baš u ovom uskrsnom vremenu, snažno progovara i ljude je, kao Navještaj i svjedočanstvo, božanski dotaknula. Ta snaga uskrsnuća života našega brata u vjeri ucijepljenoga u tkivo svoje župe i Crkve dotaknula je sve koji su ga poznavali i koje je objava o njegovom ispraćaju dodatno, nježno i dirljivo ‘protresla’, potaknula na promišljanje o besmrtnom životu, Bogu, snazi duše i vjeri, kako to samo ranjeno srce, koje istovremeno krvari i biva balzam, zna učiniti, pokrenuti… mlade i zrele ljude, djecu koji su o Božinoj smrti i životu ovih dana govorili svojim bakama i djedovima, raznoseći im s Facebook stranice Zadarske nadbiskupije objavu s njegovog posljednjeg ispraćaja.

Župnik don Mate: „Božo je uvijek svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću“

Na Božinom sprovodu na Gradskom groblju u Zadru, u ponedjeljak, 8. travnja, don Mate Kujundžić, župnik Arbanasa je rekao: „Božina smrt je prije svega otajstvo uskrsnuća. Božidar mi je prvi susjed, puno vremena proveli smo zajedno, u uredu. Sjećam se toga dana kad su javili da ne ide kako treba. Ušao je u moj ured, znao je dijagnozu. Rekao mi je: ‘Don Mate, što je ovo? Što sada?’. Bio sam zatečen. Rekao sam mu: ‘Možda te Gospodin zove na neku drugu razinu’. Jer mi ovo ne razumijemo. I tamo gdje je on bio sam, a znamo s čime se bavio i što je volio, često je sam zaranjao – i nitko nije išao za njim. Slično je i kod ovih bolesti. Mi ne možemo jedni druge u tome skroz slijediti niti znamo kako je drugome. Ali, patnja nije Božja kazna. Ona se pritjelovljuje Isusovim patnjama, kako kaže i sv. Pavao, otkupljenju. Ona nam otvara vrata raja. Vjerujemo da se to događa i ne mogu drukčije nego da vam to svjedočim.

Kolege svećenici, obitelj i drugi koji su bili blizu Božidara, ja ne znam da je on propuštao svetu misu i kad je bio zdrav. Uvijek je svetu pričest primao na koljenima, s dubokom poniznošću. Mislim da je nama to veliko i otajstveno da mi to razumijemo. Neka mu bude nagrada Gospodin koji je uvijek bio s njim. Božidar je uvijek spominjao njegov petak, prvi petak, toliko je častio Srce Isusovo kroz svoj život. Dragi Božo, hvala ti za sve što si dao gradu Zadru, Arbanasima i našoj domovini, za vrijednosti koje si ostavio, obitelj. Do susreta u vječnosti“, rekao je don Mate.

Don Marko: “Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet'”

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u crkvi Gospe Loretske predvodio je don Marko Majić Mazul, arbanaški župni vikar koji je Božu duhovno pratio. Don Marko je u propovijedi rekao: „Bog je odabrao za kraj njegovog ovozemaljskog života petak, dan Presvetog Srca Isusovog koje je Božidar jako častio. Ispraćamo ga na Blagovijest, još jedan dar – Božidara predajemo gore u najsigurnije ruke. Sveci su govorili da su najsigurnije ruke, ruke Blažene Djevice, Marije. Nas dvojica postali smo baš braća, prijatelji. Život kojeg sam kod njega vidio daje mi smiraj u srcu, povjerenje, jaku vjeru da je zaista otišao u prave ruke.

Isus je rekao, tko u njega vjeruje, ako i umre, živjet će. Susreo sam jedanput Božidara vani ispred crkve, pred vratima oratorija, još dok nije imao bolest. Došao je na molitvu, trebao je moliti s par ljudi neku dužu molitvu. Čekao je, međutim, nitko nije došao. Pitao sam ga: ‘Božo, što čekaš?’. Rekao je: ‘Pa čekam da ljudi dođu na molitvu, dogovorili smo se. Trebamo moliti’. Tražio je brojne sportove i situacije da se ispuni, baš do kraja. Na početku našeg upoznavanja, izgledao mi je baš kao malo dijete. „Ne, mi ćemo moliti. Nije bitno je li tko došao. Ja sam došao i moram moliti“. I mi smo tu molili. Meni je to bilo svjedočanstvo i poticaj.

Poslije, kad ga je bolest zahvatila, bio je i u stanju kad nije više mogao govoriti. Posjećivali smo ga i u bolnici. Onda se nazirala neka riječ na njegovim usnama, pa smo svi prebirali što hoće reći. Jel’ ti što treba? I kao da je htio reći, i skupio je snagu, i izrekao je i čuli smo ga. I navikneš da bolesnici, neki će kukati, neki će nešto tražiti. Mi smo se toliko naprezali, a on na kraju kaže: ‘Ma ništa, sve u redu’.

Ono što je imao u srcu i što je rekao je pokazatelj njegovog duhovnog stanja. Odmah sam pomislio na plodove Duha Svetoga: blagost, uzdržljivost, mir, ljubav. To se tako sjajno svjedočilo kroz njega. I to svjedoče svi koji su ga poznavali i u teškoj bolesti.

Božidar svjedoči da je ovaj život kratak i da nema toga ekstrema, ispunjenja, materijalizma, nema toga novca koji čovjeka mogu tako umiriti, kao dragi Bog. Božidar svjedoči rečenicu sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu, spasio si sve’ i sv. Dominika Savija: ‘Ako ne postanem svet, nisam ništa napravio’.

Božidar je govorio: ‘Ja želim biti svet’. I zaista se trudio. A Bog ga je čuo i čistio izvanredno i prebrzo – da to postigne na najbrži mogući način. Jedan njegov bližnji rekao je 1:0. Božidar je uspio. On je pobijedio. U to čvrsto vjerujem.

Možemo mi biti sretni na zemlji, ali pitanje je, hoćemo li mi pobijediti? Hoćemo li mi uspjeti? Svjedočanstvo našeg Božidara, njegove obitelji, bližnjih i prijatelja možemo zaključiti s rečenicom iz Evanđelja: Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’. Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“, poručio je don Marko.

Božidar Petani, otac trojice sinova, bio je poznati ronilac, nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah, osvajač brojnih sportskih odličja. Dobitnik je Grba Grada Zadra i najbolji sportaš Zadarske županije u 2012.

Preminuo je u petak, 5. travnja 2024. u 50.-oj godini života. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja. Supružnici Božidar i Sonja kao bračni par živo su svjedočili svoju vjeru i jako su aktivni u svojoj rodnoj župi Gospe Loretske u Arbanasima. Sonja je supokretačica i voditeljica molitvene zajednice ‘Svećenički marijanski pokret’ u posveti Bezgrešnoj koja djeluje u arbanaškoj župi. Svakog ponedjeljka na molitvenom susretu u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, nakon večernje mise, ta zajednica okuplja se pred kipom Gospe Loretske i moli za crkvene pastire, svećenike i biskupe.

Dragi Božo, hvala što si baš i za vrijeme teške bolesti, živo i ponizno svjedočio povezanost s Nebeskom Crkvom i vjeru u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Privatna arhiva Petani

Župljani župe sv. Kuzme i Damjana iz Slivnice i župe sv. Nikole iz Islama Latinskog, predvođeni svojim župnikom don Lukom Šustićem, hodočastili su u subotu, 6. travnja u Međugorje.

Dva autobusa sa 111 hodočasnika vodili su župnik Šustić i Denis Žunić, vjeroučitelj iz Slivnice. Susret je bio prožet osobnom i zajedničkom molitvom, prigodom za ispovijed i druženjem. Među hodočasnicima su bile i mlade obitelji s djecom, krizmanici i prvopričesnici. „Župljanima to hodočašće predstavlja duhovno bogatstvo, posvjedočili su kako ih je duhovno ispunilo, molitveno, a međusobno druženje dodatno ih je zbližilo i povezalo. Hodočašće je način evangelizacije i osobito draga ponuda Crkve vjernicima koje u njima potiče dodatno predanje u odnosu s Gospodinom i njegovanje pobožnosti. Hodočasnici su ponijeli svoje nakane, potrebe, zahvale, neki su išli i bosi na brdo ukazanja“, rekao je župnik Šustić. Hodočasnici su pohodili Gospin muzej i brdo ukazanja, a putem do brda molili su krunicu. Sudjelovali su i u zajedničkom večernjem programu koji se sastojao od molitve krunice, misnog slavlja i euharistijskog klanjanja pred Presvetim. Župljani Slivnice i Islama Latinskog prije nekog vremena hodočastili su u Mariju Bistricu. No, odaziv za ovo hodočašće u Međugorje bio je višestruko veći.

I.G.

Foto: Župa Slivnica

Na svetkovinu sv. Josipa u utorak, 19. ožujka, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Župna crkva u Obrovcu iz 17. st. prva je crkva koja je posvećena sv. Josipu u Dalmaciji, a Obrovac na Josipovo slavi i svoj Dan Grada.

„Sv. Josip je veliki svetac kojeg častimo kao zaštitnika cijele Katoličke Crkve i našeg hrvatskog naroda. Hrvatski sabor je 1687. godine izabrao sv. Josipa za svoga zaštitnika.  S pravom se utječemo sv. Josipu u svojim molitvama“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da molimo zagovor sv. Josipa za obitelji, hrvatski narod, Crkvu i za cijeli svijet. „Predajmo naše molitve s povjerenjem i pouzdanjem sv. Josipu koji neka nam bude još više uzor i primjer da ga nasljedujemo u svim njegovim krepostima. Sv. Terezija Avilska je rekla kako nikad nije nešto molila od sv. Josipa, a da joj to nije bilo uslišano“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan svećenik, koji je podrijetlom iz okolice Obrovca, rekao: „Ja sam dijete sv. Josipa i vjerujem da sam zahvaljujući sv. Josipu ostao živ“. Kao malo dijete, taj svećenik je bio teško bolestan. Roditelji su pješačili nekoliko sati da ga dovedu liječniku u Obrovcu, a on je rekao da nemaju potreban lijek. Trebalo ga je čekati neko vrijeme, pa je liječnik preporučio neke čajeve kao moguću pomoć djetetu.

„Majka je tada rekla suprugu: ‘Tko će dočekati te lijekove i naći te čajeve? Idemo mi zamoliti sv. Josipa, idemo naše dijete koje i nosi ime Josip, zavjetovati sv. Josipu’. Učinili su to u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu. Nakon toga, njemu je bio bolje i on je ozdravio“, prenio je nadbiskup svjedočanstvo toga svećenika.

„Sveci nam daruju milosti koje ne možemo postići sami svojim snagama. Nosimo različite potrebe našeg srca pred sv. Josipa, ali Bog nam je dao svece i kao uzore. Ne samo da bismo po njima dobili neku milost, nego da bi nam bili primjer kako i mi možemo doći do Gospodina i živjeti kako su sveci živjeli. Ono što su sveci živjeli i mi možemo ostvariti u našem životu“, poručio je nadbiskup.

Rekavši kako je u osobi sv. Josipa svatko pozvan vidjeti svoj život, a u Božjoj riječi prepoznati svoju dušu i što Bog želi činiti u našem životu, nadbiskup je razmatrao osobine sv. Josipa, opisane i u Svetom Pismu, koje smo i mi pozvani nasljedovati.

„Bog nije samo neki dodatak našem životu kojem se utječemo kad nam je nešto potrebno, kada nešto ne možemo postići svojim snagama, nego Bog je s nama u životu, nikad nas ne napušta i vodi nas najvećem dobru. Trebamo prepoznati Gospodina i poput sv. Josipa, dopustiti da Bog djeluje u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip imao je važnu i nezamjenjivu ulogu u rođenju Isusa. „Ako sebe stavimo na mjesto sv. Josipa i shvatimo da je to Božji govor nama, onda i mi sebe prepoznajemo kao one koje je Gospodin izabrao svojom milošću, da i mi pomognemo da se Krist rodi u ovom svijetu, da Krist hoda i može rasti u ovom svijetu“, istaknuo je nadbiskup.

Josip je muž Marije koja je začela silom i snagom Duha Svetoga. „Isusovo rođenje i dolazak na ovaj svijet nije samo naravni događaj. U Isusu je prisutan Duh Sveti, nazočan je Bog koji djeluje u njemu i njegovom životu. Mi smo usko povezani uz Josipovu zaručnicu, Mariju koja je slika Crkve. Gospodin nam povjerava svoju Crkvu da s njom surađujemo, da budemo aktivni, ne samo pasivni promatrači. Nego da budemo aktivni, kako je to bio sv. Josip; da bi Isus onda nama bio blizu, da bismo bili dio njega i njegovog života“, rekao je mons. Zgrablić.

Isus se rađa silom i snagom Duha Svetoga. „Usprkos naše grešne, ranjene naravi, Bog je s nama, daruje nam Duha Svetog, nastanjuje se u našem životu i čini da postanemo hram Duha Svetoga koji će se razvijati u našem grešnom životu; tu Gospodin traži svoj stan. Bog nije s nama samo u lijepim trenucima našeg života ili samo dok smo u crkvi. Gospodin nas nikad ne napušta. U trenucima naših slabosti, nemoći i poteškoća, Gospodin nas još više zove k sebi.

Zar ne osjećamo u sebi jaku želju, toliko da nas zahvate i emocije, suze, muka, jer čeznemo za dobrim, lijepim, za mirom, radošću, slobodom, za oslobođenjem? Nisu li to znakovi da nas Gospodin još više traži u našem grijehu? Ali, uvijek kao Spasitelj, kao liječnik, kao Bog u ljubavi; kao otac pun nježnosti prema djetetu kojem je teško, kao majka koja se još više zauzima za dijete kojem je najteže. Tako se Gospodin približava nama u našem životu“, utješio je nadbiskup.

Sveto Pismo govori i o Josipovim snovima. Snovi su način kako Josip prima Božju riječ. Stari Zavjet često izabire način kako Bog progovara pojedincu i narodu. „U tim snovima možemo prepoznati Božju riječ koja odgovara na naše duboke želje, snove za onim što je dobro, lijepo, pozitivno. U Božjoj riječi prepoznajemo anđela Gospodnjeg koji nam dolazi i govori nam što ćemo učiniti.

Nije dovoljno da se u životu oslonimo samo na našu narav, samo na naše promišljanje, razmišljanje. Naš razum je važan i njime se moramo služiti. Ali, mi nismo samo razumska bića, nego smo i duhovna bića. Prema tome, u svom duhu moramo prepoznati i ono što Gospodin nama govori“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da je Bog svakoga stvorio s razlogom.

„Nitko nije nevažan na ovom svijetu. Svaki čovjek je bitna karika vjere u Božjem planu na ovom svijetu. Bog s čovjekom ima plan. Prema tome, u svom životu, iz dana u dan, trebamo prepoznavati Božju volju za nas“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da čovjek u odnosu s Bogom postavlja pitanja: „Bože, zašto ti mene na to pozivaš? Bože, zašto mene privlači to dobro? Što hoćeš od mene danas, u ovom trenutku?“.

„Važno je da u životu tražimo Božju volju, da slušamo ono što nam Gospodin nadahnjuje u našoj duši i srcu. Da to usklađujemo s Isusom Kristom, poznajući Isusa koji je savršeno vršio volju Božju. Kada budemo blizu Isusa, znat ćemo prepoznati Božju volju za nas i Duh Sveti će biti svjetlo našoj naravi, našem razmišljanju, da možemo otkriti ono što Bog nama želi, u našem životu“, rekao je nadbiskup, dodavši da nam je sv. Josip primjer i uzor što i mi trebamo činiti.

„Gospodin vidi puno dalje od naših misli. On vidi naš život cjelovito, mi vidimo djelomično“

Evanđelist Matej kaže da je Josip učinio onako kako mu je naredio anđeo Gospodnji. „I nama Bog naređuje. Ali, to naređenje je ono što odgovara našoj naravi, ono što odgovara našim željama, našim darovima koje smo primili od Gospodina. To se nama ne nameće, nego to je duboko naš identitet, ono za što nas je Bog stvorio. Prema tome, slušajući Božju volju, mi sebe ostvarujemo na originalan, jedinstveni način u svijetu, u ulozi koju je Gospodin nama zadao“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Josip nije sve u potpunosti razumio u odnosu na Božji plan. „Nije mu bilo sve jasno. Nemojmo očekivati da će nam sve što Bog od nas očekuje uvijek biti kristalno jasno i da ćemo razumjeti; da svojom naravi možemo u našu narav uliti nadnarav; da u našu krhku, malu posudu možemo uliti more Božje veličine.

Bog je veći od naših misli i od našeg srca. Gospodin nikad nije prevario onoga koji sluša Božju riječ. Kada Gospodina slušamo, sigurno idemo pravim putem. Gospodin vidi puno dalje od mogućnosti naših misli. Gospodin vidi cijeli naš život i cjelovito, mi vidimo samo djelomično.

Prema tome, vjerujmo Gospodinu i u trenucima i situacijama kada nam to izgleda malo neobično, kada nam izgleda protiv naravi. Božja riječ uvijek ima prioritet u našem životu, ako hoćemo slijediti Gospodina.

Ako to prihvatimo, dogodit će nam se ono što se dogodilo i sv. Josipu. Anđeo kaže Josipu da će on djetetu koje se rodi nadjenuti ime Isus. To Bog povjerava i nama, tu radost i dostojanstvo. Da živeći tako, prepoznajemo Boga koji djeluje u Crkvi gdje se rađa Isus i nas poziva da mu damo ime. Dakle, da uđemo u tako duboku intimu i blizinu zajedništva s njim, da sâmom Bogu dajemo ime. Ulazimo u odnos blizine, koji je, slikovito rečeno, rodbinski odnos, jer roditelj daje ime djetetu. U to nas želi uvesti Gospodin“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Potaknuo je da sv. Josipa prepoznamo kao put našeg života, da bismo bili sudionici života Boga koji se rađa u svijetu; da jedni drugima svjedočimo Božju blizinu i Boga  koji živi u našem životu, u našoj sredini, u Crkvi i svijetu.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s kipom sv. Josipa središtem Obrovca. Na zaustavnim mjestima čitao je dijelove molitvenog predanja sv. Josipu iz knjige ‘Posveta sv. Josipu. Čuda našeg duhovnog oca’, autora o. Donalda H. Callowaya. Tijekom procesije puk je molio krunicu sv. Josipu.

Proslavi župne svetkovine prethodila je molitva Velike devetnice sv. Josipu, kada su misna slavlja srijedom u župnoj crkvi u Obrovcu predvodili svećenici iz Zadarske nadbiskupije, propovijedajući o stvarnosti župe iz pastoralne, teološke, duhovne i strukturalno crkvene razine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na spomendan Sluge Božjega fra Alojzija Palića, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, u četvrtak, 7. ožujka. Proslavi toga spomendana prethodila je korizmena duhovna obnova od 4. do 6. ožujka koju je također predvodio Karadakić, Janjevac rodom iz Kistanja.

Tim spomendanom proslavila se 111. godišnjica mučeničke smrti fra Alojzija Palića (7. ožujka 1913.-7. ožujka 2024). Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu. Redovnik franjevačkog reda Manje braće postao je 23. rujna 1896., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. godine. Školovao se u Bologni gdje je završio i franjevačku formaciju. Nakon završetka studija vratio se na Kosovo i bio župnik u Bazëu i Đakovici 1907. godine, a župnik u Peći i Glođanama (1911.-1913.), u vrijeme balkanskih ratova. Kao župnik u župi Glođane suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u nekoliko okolnih sela koje su provodili pravoslavci. Zbog toga je uhićen i nekoliko dana bio je pritvoren u zatvoru u Đakovici. Blizu sela Janosha, na putu, 7. ožujka 1913. crnogorski vojnici skinuli su mu franjevački habit i ubili ga hitcima iz puške. Tijelo mu je bilo pokopano na mjestu ubojstva. Nakon nekoliko tjedana nađeno je njegovo tijelo i preneseno u crkvu u Zjum. Postupak za beatifikaciju počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., zajedno s 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri, a obuhvaća razdoblje od 1913. do 1974. u Albaniji. Poseban proces za fra Alojzija počeo je 10. studenog 2002. u Skadarskoj biskupiji, a nastavio se 9. ožujka 2012. u Rimu.

„U 700 godina povijesti Janjevaca, Bog nam u naše vrijeme za primjer daje mučenike, bl. Serafina Kodića i Slugu Božjega fra Alojzija Palića. Crkva nas uči da čitamo znakove vremena. Trebamo biti spremni prihvatiti križ, kao što su ga prihvatili ti mučenici“, poručio je don Mario, istaknuvši da su mučenici razmišljali na način kako Bog razmišlja, a to znači i ići protiv logike ovoga svijeta.

Tijekom obnove, don Mario je govorio o značenju molitve, jer je u tijeku Godina molitve. U sklopu te teme razmatrao je i sadržaj molitve Oče naš koju je molio sâm Isus Krist i poučio učenike da je mole. Dio molitve Oče naš je i Isusov zaziv ‘I ne uvedi nas u napast’. „Zlo je napadalo Isusa govoreći mu da treba odbiti križ. Ta je napast bila u pustinji, u Getsemaniju, na Golgoti, kad Đavao traži od Isusa da odbije križ. Njegov cilj je uvjeriti nas da trebamo odbiti logiku križa. I svjetina je govorila Isusu: „Ako si doista Sin Božji, siđi s križa“. Odbij taj križ, pusti ga. Prihvatiti križ znači prihvatiti život onakvim kakvim ga Gospodin daje. Đavao je od Isusa do zadnjeg trenutka tražio da siđe s križa, da pusti križ, ali Isus to nije učinio. To je i nama znak što znači prihvatiti križ. Dakle, ne posustati“, poručio je don Mario, rekavši da kršćani znaju mnoge formule vjere, poznaju riječi i nauk. Ali, kršćanin se postaje kada osoba počinje razmišljati kao što razmišlja Bog.

„A Bog razmišlja da je križ važan. Svijet ne razmišlja kao što razmišlja Bog. Svijet razmišlja logikom odbijanja križa, da čovjeku ne treba križ. Mučenici su razmišljali kao Bog, suprotno od razmišljanja svijeta. Mučeništvo ne znači da čovjeku netko samo oduzme život. To je najveće mučeništvo, položiti život krvlju za Krista. Ali, svako odbijanje logike ovoga svijeta, svako razmišljanje na način kako Bog razmišlja, predstavlja mučeništvo“, istaknuo je don Mario, potaknuvši da se opredijelimo za Boga, protiv logike svijeta.

„Danas je mučenik onaj koji govori istinu, jer logika svijeta potiče čovjeka da govori laž. Mučenici sadašnjice su i muž i žena koji su otvoreni životu, ako idu protiv logike ovog svijeta koji govori da nam život ne treba; obitelj koja prihvaća starije, bake i djedove, a svijet kaže da nam stari ne trebaju. Mučenici su koji se trude živjeti pošteno, a svijet kaže da se novac može zaraditi i krađom i prevarom. Mučenici su i mladić i djevojka koji se trude živjeti čistoću, nasuprot svijetu koji ismijava i odbacuje čistoću. Svako protivljenje logici ovoga svijeta i razmišljanje na način kako to Bog čini, dovodi do toga da osoba svjedoči. Mučenik je svjedok“, istaknuo je don Mario. Zamolio je zagovor bl. Serafina i fra Alojzija za naše hrabro svjedočenje. Oni su dali i svoj život za Krista, i mi smo pozvani i možemo svjedočiti svojim životom.

Govoreći o molitvi Oče naš, propovjednik je rekao da je tu molitvu teško živjeti. „Važan je već prvi zaziv, Oče naš. Svaki put kad se Isus obraća Bogu, obraća mu se s Oče. „Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Oprosti im, Oče, ne znaju što čine. Oče, tebi je sve moguće“. Isus se Bogu uvijek obraća s Oče. To je najvažnije, nad time treba zastati. Važno je da svoga Boga doživljavamo ocem“, istaknuo je don Mario. U Oče našu se moli i  ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’.

„Isus svoje kraljevstvo uspoređuje s malenim stvarnostima, gorušičinim zrnom, kvascem koje se ne vidi, a djeluje. Važno je da tražimo Božju milost, Božju snagu. Bog čovjeku želi bolje od onoga što čovjek sam sebi želi. To onda znači prihvatiti Božju volju – zapravo, prihvatiti ono što je bolje za svoj život“, rekao je don Mario. Glede zaziva ‘Otpusti nam duge naše’, propovjednik je rekao da je oprost lijepa riječ do trenutka dok je čovjek osobno ne treba izreći, jer tada razumije njenu težinu. „Oprost je najviše što kršćanin može učiniti. Isus je stavio riječ ‘Oprosti’ u Oče naš jer nas jedino molitva čini sposobnima za oprostiti. Isus na Golgoti, prije svoje smrti, govori ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’. Isus prije smrti moli Boga da oprosti ljudima koji su ga dali razapeti. Dati i prihvatiti oprost je plod molitve“, poručio je Karadakić.

Don Mario je rekao da kršćani puno toga znaju, a ponekad ne znaju najvažnije, kako treba moliti. Uz post i dobra djela, jedan od stupova korizme je molitva. I korizma počinje molitvom, kada Isus uči svoje učenike kako treba moliti, u skrovitosti srca. „Molitva je važna za osobni odnos s Bogom. Isus u molitvi ne govori kao neki veliki moralist. Moli se prije svih važnih događaja, u osami, na Taboru, prije nego učini čudo, u Getsemanskom vrtu, na križu. Kada učenici vide Isusa kako moli, pitaju Isusa da i njih nauči moliti. To je prva karakteristika molitve, da je molitva privlačna, da čovjek svojom molitvom i životom druge privlači Isusu“, istaknuo je don Mario. Važno je povezuje li čovjeka molitva s Bogom, je li u molitvi upoznao živoga Boga.

Naveo je primjer kako Isus razgovara s bolesnikom pokraj kupališta, a nakon toga razgovora, Isus ga pita želi li ozdraviti I kaže mu: ‘Uzmi svoju postelju i hodi’. „Molitva je razgovor sa živim Bogom. Autentična molitva donosi promjenu. Kod spomenutog bolesnika dogodila se promjena izvana, a nas Bog često poziva na promjenu iznutra“, rekao je don Mario, istaknuvši da je znak unutarnje promjene kada osoba Bogu počne zahvaljivati za darove koje ima i primjećuje u životu.

Moliti treba uvijek, a ne samo kad čovjek nešto treba ili moliti iz straha. Neki su skloni misliti ako osoba ne izmoli neku molitvu ili devetnicu, da će ga Bog kazniti. To je zapravo praznovjerje. Don Mario je usporedio molitvu s ljubavlju. Ne može se ljubiti iz straha, iz potrebe, pa tako ni moliti. U molitvi je važna i upornost, ne prestajati moliti.

Don Mario je govorio i o značenju molitve u obitelji. „Kad je Izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, ona nije bila prazna, nego u njoj su bili drugi narodi, kulture, pa i idoli, koje su Izraelci pomalo prihvatili u svoje živote. Bog stalno šalje proroke da podsjeti Izraelski narod kako se treba vratiti Bogu“, rekao je don Mario. Upozorio je na opasnost kad osoba sebe stavlja u središte i svoju važnost. Individualizam narušava obitelj, u kojoj je važno misliti što drugi osjeća, važno je darivanje drugome. „I za to je lijek molitva. Autentična molitva uči nas da se darujemo drugima. Kad se upozna slaba strana osobe u obitelji, treba moliti da se supružnika, dijete prihvati u potpunosti. Molitva nam pomaže da drugoga prihvatimo u stanju kakvom jest. Karakteristike molitve su tišina i dijalog. Tišina koja daje smisao događajima i stvarnosti, kako je Marija prebirala u svom srcu. Kad čovjek učini nešto važno, onda prebire u svom srcu to što je doživio“, rekao je don Mario. Istaknuo je i važnost prisutnosti Isusa u euharistiji, misi. „Bog nije ideja, nego živa osoba u euharistiji i riječ. Božja riječ nije mrtvo slovo na papiru, nego riječ koja mijenja ljude. Postoji više vrsta molitve: kada osoba govori, a Bog šuti; kada Bog i čovjek pričaju; kada osoba šuti, Bog govori i kada osoba i Bog šute. Najčešće molimo na način da osoba govori, a ne dozvoljavamo Bogu da nam išta kaže. Zato je važna Božja riječ, jer Bog nam progovara preko Božje riječi“, naglasio je don Mario, podsjetivši na molbu proroka Samuela koji kaže: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“.

Svaki dan obnove bila je krunica, mogućnost za ispovijed i misno slavlje, a zadnjeg dana obnove i euharistijsko klanjanje.

Ines Grbić

Foto: Župa Kistanje

 

O. Damjan Kružičević, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu, u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predvodio je trodnevnu duhovnu obnovu koja je završila u petak, 8. ožujka, o temi Božje riječi i otajstva križa.

„Moramo naučiti moliti s Božjom riječju i moliti u Riječi Božjoj. Koliko je to bilo važno za prvu Crkvu, pokazuje i kako su nakon Isusovog uzašašća i svetkovine Duhova, kada su apostoli bili zauzeti posluživanjem oko stolova i brigom za udovice, rekli: ‘Nađimo između sebe dobre ljude, plemenite, na dobru glasu koji će se baviti time, a mi ćemo se posvetiti Riječi, naviještanju Riječi’. Shvatili su da je naviještanje Riječi snaga života Crkve, da bez Riječi ne može biti zajednice koja raste u vjeri. Kad su se oni posvetili naviještanju Riječi, Riječ Božja je rasla, piše u Djelima apostolskim. Rasla je zajedno s Crkvom, s vjerom svakog brata i sestre u Crkvi. Rasla je zajednica, rasli su pojedinci, rasli su Crkva i vjera, i Riječ“, naglasio je o. Damjan.

Cijeli dan monaške molitve benediktinaca je u druženju s Riječju Božjom. Od 5 sati ujutro do 21 sat monasi se svaki dan okupljaju sedam puta na zajedničkoj molitvi, euharistiji i Lectio Divina. Svaki dan svatko od braće pita se što ta Riječ taj dan, danas, govori njegovom srcu. Što ta Riječ danas traži od mene, što da promijenim, popravim. U čemu da budem bolji? Što mogu učiniti za druge, potaknut snagom i milošću Riječi koju danas slušam?

„Kršćani su pozvani na rast u vjeri, rasti zajedno s Riječju Božjom. Ako se bavim Božjom riječi, ona će rasti u meni. Crkva će rasti zajedno s nama, rasti će mir u našoj obitelji i blagoslov u našem srcu, prihvaćanje, opraštanje i razumijevanje u svakodnevnom životu. To su plodovi zajedništva s Božjom riječi. Gospodin u starom savezu kaže kako njegova Riječ ne silazi s neba, a da se ne vrati bez ploda. Molimo Gospodina da u svetom korizmenom vremenu obrati, prokopa, preore zemlju našeg srca, da sve dobro i plemenito što ulazi u naš život po Božjoj riječi, donese plod“, potaknuo je o. Damjan.

Bog govori čovjeku i poziva ga da raste u zajedništvu s njegovom Riječi. Kršćanin bi trebao započinjati dan da najprije vidi što mu Bog govori. „To je najvažnija poruka i vijest dana, što Bog danas kaže mom srcu? Kad pročitam Evanđelje dana, upitati se što sad ja mogu s tom Božjom riječju? Hoće li ona rasti u meni“, rekao je o. Damjan. Potaknuo je vjernike da se upitaju pred Gospodinom koji bi plod htjeli imati na kraju korizme za sebe, svoju obitelj, župu. Donosimo li svoju molitvenu nakanu svaki dan pred Boga? „Gospodin nam u svojoj ljubavi povjerava danas svoju riječ. Dao nam je riječ. Volimo susresti ljude koji, kad daju riječ, održe riječ koju su dali. Bog nama daje riječ. On će je održati. Bog želi da se u svetom i plodnom susretu između nas i njegove Riječi dogodi obraćenje našeg srca. Jer Riječ Božja uvijek poziva na obraćenje, na promjenu. Potiče nas da budemo bolji, da se s povjerenjem obratimo Bogu. Da poput Marije i apostola u svom srcu čuvamo i živimo od snage Božje riječi“, rekao je o. Damjan.

Prvih dvadesetak godina života Crkve, nakon Isusovog uzašašća i odlaska k Ocu, kršćani su u zajedništvu molitve htjeli što više sačuvati i sjetiti se Isusovih riječi. „Znali su da će svaka ta sačuvana, zapamćena, nezaboravljena Isusova riječ biti snaga zajednice i Crkve koja se rađa. Mojsije opominje svoj narod, ‘Nemojte zaboraviti Jahvu, Njegove riječi. Nemojte zaboraviti što je Bog već učinio za vas’“, istaknuo je propovjednik.

U dokumentu Verbum Domini, papa Benedikt XVI. piše o odnosu Izraela prema Riječi Božjoj i kaže da prvi grijeh Izraela u pustinji, kad je izašao iz Egipta, nije bio idolopoklonstvo, zlatno tele. Nego, prvi grijeh Izraela bio je zaborav. „Zaboravili su Jahvu koji ih je izveo iz Egipta. Zaboravili su svoga Boga i onda su sebi sagradili zlatno tele. Kad u naše srce dođe Riječ Božja, razmatranje, molitve i vršenje Riječi Božje, mi Riječ Božju čuvamo od zaborava. I čuvamo svoje srce od grijeha zaborava“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nam Gospodin u korizmenim danima pomogne da u otajstvu Riječi Božje otkrivamo otajstvo Božjeg života i tajnu našeg života.

„Riječ Božja treba postati stvarnost. Jer, kad ona postane stvarnost, Kraljevstvo Božje je među nama. Dok mi to znamo samo teoretski, ono ne postaje stvarnost. Lijepo je znati, još ljepše je učiniti. Isus poznaje Očevu riječ i poznaje tajne Očevog srca. On zna Očevu volju. Ali, ne samo da zna. On to sve i vrši. Ljubav i povezanost s Ocem su u poslušnosti Očevoj volji. Jer, sve što je Isus činio i govorio, bila je jeka Očevog srca. Otac Isusu nije bio stranac. Njegovo srce nije mu bilo nepoznato. Misli Očevog srca bile su želje i njegovog srca i on ih je provodio u djelo, jer ih je vezala ljubav“, rekao je o. Damjan. Kao npr., ako ljubav prebiva u srcu supružnika, oni se razumiju i bez riječi, pogledom, jer poznaju srce jedno drugoga.

„Isus želi da i mi upoznamo tajnu Očevog srca, da i mi budemo s Isusom jedno srce, jedna duša. Poziva nas da se oslonimo na njega, kao što se on oslanja na Oca, kao što je apostol Ivan naslonio svoju glavu na Učiteljeve grudi. Ako smo oslonjeni na Isusa, na Njegovu riječ, to je temelj naše hrabrosti, našeg predanja, naše vjere, ljubavi koja se dariva, žrtvuje“, poručio je o. Damjan.

Razmatrajući o tajni križa, propovjednik je rekao da nam je na križu Isus otvorio vrata zajedništva s Ocem i sa sobom. „Pogled na raspetog Isusa je poziv na ljubav. To je pogled koje samo srce puno ljubavi može izdržati. Isusa je na križ odvela ljubav prema Ocu i ljudima. Zato za kršćane križ nije samo ukras, nego izvor snage, putokaz. Najčešće na križ gledamo kao na nešto teško, bolno, mučno. Križ to zaista jest, ali nikad nije samo to, ako je Isus u našem srcu“, poručio je o. Damjan.

Prije nekoliko godina, Kružičević je proveo tri tjedna u egipatskoj pustinji u koptskom manastiru te je vidio kako tamo mole kršćani. U Egiptu svi, stari i mladi, čim uđu u crkvu, iz svojih džepova izvade križ. Imaju molitveni križ kojeg drže cijelo vrijeme molitve. Oni kažu: ‘S čim drugim da dođemo pred Očevo lice, a da on svrne svoj pogled na nas? Što drugo imati u rukama, a da to privuče pažnju Nebeskog Oca? Ali, Otac ne može odoljeti ako u našoj molitvi imamo znak križa, znak raspete ljubavi njegovog Sina’. Koptski kršćani uvijek imaju križ u ruci i zbog Svetog Pisma. Oni kažu: ‘Riječ Božju možemo otključati i razumjeti njeno značenje samo ključem križa. Križ je ključ razumijevanja Božje riječi, Božje stvarnosti, ali i naše stvarnosti’. Potaknuvši da na križ gledamo s više ljubavi, o. Damjan je rekao da je križ mjesto susreta i mjesto razumijevanja. I potpuni stranci, pod teretom križa, bez riječi razumiju jedni druge. Razumiju se, pritisnuti teretom istog ili sličnog križa.

„Križ i ljubav su dragocjenosti koje je Gospodin stopio u neraskidivo jedno, kao što je u njemu neraskidivo povezano boštvo i čovještvo. Isus je Bog i čovjek. Tako je i u križu trpljenje i ljubav neraskidivo stopio u jedno“, rekao je o. Damjan. Već od prvih stranica Svetog Pisma, u Bibliji se spominje drvo, stablo, grm, stup, koji je trenutak osobite Božje blizine i osobitog Božjeg očitovanja čovjeku. Mojsije je na Sinaju došao pred grm koji gori, a ne izgara, iz kojeg čuje glas da izuje svoju obuću, jer je mjesto na kojem stoji sveto tlo. Kasnije će mu se Bog očitovati kao Bog otaca, Bog milosrđa, spor na srdžbu.

„Kod tog grma Bog će odrediti Mojsiju drugačiji životni put. Mojsije će se morati vratiti na mjesto s kojeg je pobjegao i biti Božji štap, Božja ruka, Božja riječ. Biti sluga Božji koji će izvesti narod iz ropstva i vodi ga polako u slobodu Obećane zemlje. Narod se pobunio u pustinji, a Bog mu je kao kaznu poslao zmije koje su ih ujedale i oni su umirali. Obratili su se Mojsiju koji je zavapio Bogu i Bog je opet ponudio pomoć, lijek. Dao je stup mjedi na koji će Mojsije staviti zmiju. I Bog kaže, tko god pogleda u tu zmiju, bit će spašen. Taj stup sa zmijom bio je znak koji je čovjeku pokazivao novi put. Put obraćenja, put povratka Bogu“, istaknuo je o. Damjan. Abraham i Sara kod hrasta Mamre ugošćuju trojicu anđela koji su zapravo slika Jahve koji obećaje potomstvo. Jahve navečer dolazi Gideonu pod stablo i kaže mu kako je Bog izabrao njega da povede Izraelski narod u borbi protiv neprijatelja. „I tako sve do drva svetog Kristovog križa. Drvo na Isusovim leđima postalo je na Veliki petak sveto stablo života koje je postalo vrata čovjeku, povratak u izgubljeni raj. Tog velikog i svetog petka o blagdan Pashe, kad su Židovi krvlju janjetovom škropili svoje nadvratnike i dovratnike, krv Krista, nevinog jaganjca izlila se po drvetu križa i dala mu život, a nama je darovala zalog vječnog života“, rekao je o. Damjan.

Kako je u početku Bog Adamu rekao da ne jede s tog stabla, nakon Velikog petka Bog otac u svojoj ljubavi i dobroti kaže svima nama: ‘Pristupi, uzmi, jedi i blaguj hranu vječnog života. Krista, njegovo tijelo, euharistiju, novi plod s novog stabla života’, rekao je predvoditelj obnove. “Molimo Gospodina da znamo sa snagom i vjerom prigrliti svoj životni križ, životni križ naših bližnjih, jer Gospodin nam se uvijek i po križu dariva. I s križa nam je dao veliki dar, Majku, Novu Evu koja stoji pod novim stablom života. Ali, poslušna Božjoj riječi, hrabra u vjeri. Ne odustaje od onih koje voli. Zaboravlja na svoju bol jer je boli samo bol sina“, rekao je o. Damjan, poželjevši ženama da budu hrabre kao Marija, poslušne Božjoj riječi, u vjeri. Ne ostavljajući one koje vole, zaboravljajući svoju bol, da bi bili utjeha onima koje vole.

„Toliko puta smo izgubljeni jer ne pratimo Gospodina, nego pratimo korake ljudi. Isus nas poziva da ga slijedimo, inače ćemo trčati za mrvicama vlastite istine. Umarat ćemo se dok iz tuđih pogleda i riječi iščitavamo neko priznanje za nas, da vidimo tko smo u nečijim očima. U Božjem pogledu, u njegovoj riječi i ljubavi, u njegovom križu, otkriva se istina o sebi. To je prava istina koja nas poziva da pođemo, ako hoćemo, za njim, odričući se sebe i lažnih mrvica vlastite istine. Poziva nas da uzmemo svoj križ i idemo za njim. U drvo našeg križa urezana je naša istina. Ako čvrsto uzmemo svoj križ i pođemo za Učiteljem, bit ćemo slobodni od tjeskobnih pitanja tko sam ja za druge ili što ja značim drugima. Jer čut ćemo Isusa koji nam govori ‘Ti si moj’. Kad naše srce čuje Isusovo ‘Ti si moj’, onda iz našeg srca nestaje strah, sumnja i tjeskoba“, poručio je o. Damjan, poželjevši da nas Gospodin poučava dok hodimo stazom života. „Često smo bezumni i srca spora. Ostani s nama, Gospodine i putem nam otkrivaj istinu o sebi i istinu o nama. Neka gori srce u nama dok nam govori i tumači Pisma, jer Njegova riječ je istina i mi smo njegovi“, poručio je o. Damjan Kružičević.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Povodom 90. godišnjice osnivanja župe Presvetog Srca Isusova i 40. godišnjice posvete istoimene župne crkve na Voštarnici u Zadru, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru u ponedjeljak, 11. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima čiji franjevci vode župu Srca Isusova, fra Bojan Rizvan, župnik Voštarnice i župni vikar fra Pavle Ivić, nekadašnji župnici fra Andrija Bilokapić koji i sada djeluje u župi Srca Isusova, fra Veselko Grubišić koji je došao iz Rožata pokraj Dubrovnika i fra Anselmo Stulić, sada u službi u samostanu sv. Frane. Suslavili su i fra Stipe Nosić, gvardijan zadarskog samostana sv. Frane koji je također nekad djelovao u toj župi te don Marin Batur, kancelar i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na povijesno utemeljenje te župe nastale postojanjem kapele Srca Isusova u svibnju 1933., u kući obitelji Dobrović. „Kapelu je dao urediti zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani i dekretom od 12. prosinca 1933. osnovao je novu župu Presvetog Srca Isusova. Župa je počela pastoralno djelovati 1. siječnja 1934. godine. Prvim župnikom imenovan je don Francesco Volpi, župni pomoćnik župe sv. Stošije. Nakon Drugog svjetskog rata i razaranja Zadra, mons. Mate Garković, ondašnji generalni vikar, dodijelio je 9. veljače 1948. župu na upravljanje franjevcima Provincije sv. Jeronima. Nakon dugih i mučnih pregovaranja, u lipnju 1983. komunističke vlasti denacionalizirale su zgradu i dale dozvolu za rekonstrukciju postojeće zgrade za izgradnju postojeće nove župne crkve. Rekonstruirana crkva Presvetog Srca Isusova posvećena je 11. ožujka 1984. godine“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o razlozima sjećanja povijesnih obljetnica župe. „Bogu želimo svim srcem zahvaliti za nebrojne milosti koje je udijelio tolikim osobama u razdoblju od 90 godina u ovom posvećenom prostoru. Koliko je ovdje slavljeno krštenja, krizmi, vjenčanja, svetih misa, ispovijedi i ostalih sakramenata. Kolika je srca ljudi svih uzrasta Bog ovdje dodirnuo svojom milošću po molitvi, razmišljanju nad Božjom riječi, po tolikim pobožnostima koje su se ovdje održale. Koliko se puta ovdje otvorilo ranjeno Isusovo Presveto Srce, puno ljubavi, da na nâs izlije svoje milosti, ali i da mi kroz to probodeno srce možemo ući u otajstvo života Presvetog Trojstva. Koliki su u ovom zdanju u Bogu pronašli utjehu, ohrabrenje i snagu za trenutke svoga života“, naglasio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je to slavlje trenutak sjećanja na primljene milosti i naše trajne zahvale Bogu, nadbiskup je rekao da su „Božje milosti uvijek veliki darovi koje Bog daruje onima koji imaju živu vjeru i otvoreno srce. Bog je veći od našeg srca i naših misli, od naših potreba i molitava. Surađujemo li s Božjom milošću, idemo sigurnim putem spasenja i postižemo najveće dobro koje možemo primiti u ovozemaljskom životu“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: Zahvaljujući Bogu, a i zahvala je Božji dar, Bogu otvaramo naša srca, da u njega može stati više Njegove milosti i milosrđa.

Obilježavanjem obljetnice crkve njegujemo uspomenu na prošle događaje i želimo se još dublje učvrstiti u vjeri Crkve koja ima dugu povijest. „Počeci naše povijesti spasenja, povijesti vjere, sežu sve do Abrahama koji je živio oko 1800. godine prije Krista. Dakle, povijest Božje objave počinje pred gotovo četiri tisuće godina. Crkvu, slikovito, možemo promatrati poput velikog stabla čije se grane protežu po čitavom svijetu, a njegovi korijeni povijesti duboko su učvršćeni u prošlom vremenu. Tako ukorijenjeno stablo ne mogu iščupati ni srušiti nikakvi vjetrovi, nikakve ideologije, nikakve politike, nikakvi suvremeni i ‘moderni’ učitelji – ma koliko se oni predstavljali privlačni, nikakve sile ovoga svijeta, pa ni sile zla i đavla. Kad svaka generacija kroz tolika stoljeća, prokušavana raznim izazovima svoga vremena, u Bogu uvijek iznova nalazi najveću istinu, uvijek se njemu vraća i nama ulijeva sigurnost i učvršćuje nam vjeru, nadu i ljubav, da hrabro slijedimo Krista i koračamo njegovim putem, jer On je doista jedini Put, Istina i Život“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Bog se pojedincima u Starom Zavjetu, u različitim vizijama i susretima, predstavlja kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog povijesti, Bog koji djeluje u vremenu, naglasio je nadbiskup. „Kada se pojedinci obraćaju Bogu molitvom, nazivaju ga Bogom Abrahama, Izaka i Jakova. I u toj činjenici možemo prepoznati smisao obljetnica. Obljetnice nas podsjećaju kako Bog u kojega vjerujemo i kojem zahvaljujemo nije ideja, mit, utopija, nije daleko nepoznato biće, onaj koji je stvorio svijet i udaljio se od njega, nije daleki Bog, nepoznati i ravnodušni Bog, nego Bog koji uvijek djeluje u vremenu, koji ‘hoda’ sa svojim narodom, koji ‘vidi jade svoga naroda’, koji se po svome Duhu ‘za nas zauzima neizrecivim uzdasima’, koji je radi našeg spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom, koji nije poštedio ni svoga ljubljenog Sina, nego ga je predao za naše spasenje, za naše vječno dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Liturgijsko slavlje obljetnica i spomen Božjeg djelovanja njeguje u čovjeku duboke čežnje ljudske naravi. Molitva kao duboki odnos s Bogom i započinje čežnjom. „Čežnja za Bogom je bît svake molitve koja poprima razne oblike i načine. Molitva nije čovjeku nešto strano i izvanjsko, već seže u korijene i dubine njegove naravi“, rekao je mons. Zgrablić. Slavlje godišnjice posvete crkve je i sjećanje na naše krštenje, posvećenje duše, jer smo po milosti krštenja postali dio novoga života.

Obilježavanje obljetnica pokazuje i kako čovjek u svom srcu nosi čežnju, žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću. „Svi želimo živjeti. Svi imamo potrebu nekoga ljubiti i da nas netko ljubi. Svatko od nas ima veliku potrebu, glad za svjetlom, pravdom i istinom. Svi želimo da nam bude lijepo, da budemo sretni. To su Božje datosti koje su duboko utkane u našu narav, u dubinu i središte naše osobnosti. Sve to usmjerava nas prema Apsolutnome – onome koji je vječan, beskonačan, besmrtan, koji je punina života i ljubavi, koji je Istina, Svjetlo i Život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nam Presveto Srce Isusovo u kojem ima mjesta za svakoga, uvijek bude otvoreno da i sami postanemo živo Svetohranište i živi, posvećeni Božji Hram.

„U organizmu čovjeka srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv“

U prigodnom govoru na kraju mise, župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je Bogu „što je u svojoj dobroti i providnosti razapeo svoj Šator među nama i u njega stavio svoje Srce. Ta obljetnica podsjeća kako je Izraelski narod prema Obećanoj zemlji hodio kroz pustinju četrdeset godina. Ali, više nego što su trebali proći tim putem od oslobađanja iz kuće ropstva, oni su se, na neki način, na tom putu učili otkucajima Božjeg srca darovanima u Božjim zapovijedima, učili su se slobodi u poslušnosti otkucajima Božjeg srca u Božjem zakonu“, rekao je fra Bojan.

Ta crkva „kao šator sastanka pamti brojne događaje Božjih dodira i zahvata. Nama je važno ovo mjesto jer ovdje možemo biti slabi, ovdje kušamo našu ograničenost, ovdje se susrećemo i s našom grešnošću, ali ovdje zadobivamo jakost, ovdje uranjamo u vječnost, urastamo u Božju svetost. Ovaj dom molitve za nas je svet jer je ovo mjesto natopljeno suzama. Suzama radosti i nastalima iz tuge, suzama rađanja novog života i umiranja, suzama susretanja s drugima i opraštanja od voljenih. Ali, ‘otrt’ će Bog svaku suzu s očiju naših’ i zato ‘opet smo radosni’“, rekao je fra Bojan. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na prisutnosti, poticaju i ohrabrenju te bivšim župnicima koji su djelovali u toj župi. Neki su koncelebrirali, a neki nisu mogli doći: fra Bernardin Škunca zbog visoke životne dobi i bolesti, a fra Josip Peranić zbog udaljenosti, jer je na službi u Argentini.

Rekavši kako se svećenici raduju i vole Crkvu satkanu od lica župljana, fra Bojan je istaknuo: „Kako je lijepo lice Kristovo u licima braće i sestara! U organizmu čovjekovog života srce ne zauzima najveći prostor, ali bez njega je život nezamisliv. Koristeći se tom slikom našeg tijela, možemo reći kako u organizmu jedne Božje zajednice srce ne zauzima najveći prostor, ali je temelj i princip njenog poslanja. Bez srca nema života. Naša župna crkva nije velika svojom kvadraturom, ali je velika širinom svoga srca. Ona je dar velikog Božjeg srca nama! Velika je po Kristovoj gostoljubivosti, po njegovoj ljubavi koja ne traži svoje; velika je po vašoj dobroti, po vašoj želji da Evanđelje prodre u naše živote, društvo, u naš grad. U ovoj našoj ‘maloj’ crkvi ima mjesta za svakoga tko se želi sakriti u rane Kristovog srca, u to otajstvo ljubavi koje otkupljuje“, poručio je fra Bojan vjernicima. Zahvalio im je jer su i oni franjevcima u župi bili poticaj da ne odustaju od onoga na što ih Bog poziva. U svojim potrebama, otkrivali su im gdje ih Bog treba te očitovali smislenost odricanja da bi služili Bogu i njegovoj Crkvi, rekao je župnik Rizvan.

Zahvalio je na zajedništvu provincijalu Šanku i potaknuo vjernike da još usrdnije mole da Bog iz te župe podigne svećeničkih i redovničkih zvanja; sada je iz župe jedan bogoslov. Zahvalio je i sestrama milosrdnicama djelatnima u župi, za služenje Crkvi, na njihovoj dobroti, za njihov nezamjenjivi doprinos, nenametljivu prisutnost i za sve što čine za župnu zajednicu i Krista. Sada u župi djeluju s. Beatrica Bakić i s. Celina Gelo.

Fra Bojan je zahvalio svim župljanima za njihovu blizinu kroz cijelo vrijeme i zamolio i za oprost ako su franjevci nekoga nekad bilo čime uvrijedili.

Na kraju mise prisutnima se obratio i provincijal Šanko. Rekao je da mu je uvijek lijepo doći u župu na Voštarnicu uz koju ga vežu lijepe uspomene, jer je tu počeo i njegov svećenički život. Izrazio je duboku zahvalnost svima koji su svojim radom, vjerom, predanošću doprinijeli radu župe i duhovnom dobru župljana. Zahvalio je Bogu na svim blagoslovima kroz sve protekle godine. Istaknuo je da su rad i žrtva franjevaca koji su tu djelovali od polovice 20. st. ostavili trajni pečat u toj zajednici. „Velika zahvala sestrama milosrdnicama koje tu godinama rade i nesebično služe narodu, koje su tu ostavile dio svoga srca. Hvala vjernicima koji čine da zidovi toga zdanja imaju smisla, ukoliko njima služe. Hvala na zalaganju i ljubavi kroz sve godine. Neka crkva bude mjesto zajedništva, ljubavi, molitve i istinskog susreta s Bogom koji jedini može preobraziti naše živote i suobličiti ih Isusovom životu“, rekao je fra Tomislav Šanko.

Župni vikar fra Pavle Ivić pročitao je pismo fra Bernardina Škunce čija je molitva, žrtva i zauzetost kao nekadašnjeg župnika utkana u tu župu. U njegovo vrijeme počela je gradnja crkve i pastoralnog centra, umjesto početne skromne kapele i nedostatnih pastoralnih prostora. „U vremenu tvrde komunističke vlasti trebalo je riješiti brojne prepreke, dobiti dozvole, izgraditi nacrte. Božja ruka preko svojih anđela vodila je naše korake i u par godina sve se riješilo, izgrađena je crkva i župni centar“, rekao je fra Bernardin. Izgradnji crkve doprinijeli su inženjer i arhitekt Pavle Vezić, ekonomist Roman Segarić i fra Alfonso Orlić, tadašnji provincijal koji je aktivno pratio cijeli proces podizanja crkve. „Oni su uložili dušu, srce, molitvu i riječ da nastane snažna župna zajednica u koju su sebe ugradili i mnogi tihi molitelji“, rekao je fra Bernardin. Podsjetio je na fra Eugena Zaninovića, dugogodišnjeg zanosnog fratra i župnika, svjedoka radosti evanđelja i potaknuo župljane da se sjete svih drugih koji su sebe utkali u župu i crkvu Presvetog Srca Isusova. Pjevanje na misi pod vodstvom s. Beatrice predvodio je župni zbor Srca Isusova.

Bogati i raznovrsni pastoral franjevaca u župi Srca Isusova

Franjevci iz župe Srca Isusova bogato pastoralno djeluju i imaju brojne susrete za sve uzraste župljana. U župi postoje mnoge katehetske skupine djece i mladih a redovitu tjednu župnu katehezu, uz franjevce, vode i angažirani vjernici laici. Franjevci iz župe Srce Isusova vode i susrete za mlade utorkom u dvorani samostana sv. Frane u Zadru kada održavaju duhovne nagovore razmatrajući različite teme iz života Crkve i vjere, a četvrtkom vode susret ‘Obiteljska zajednica’ koji okuplja bračne parove, uz organizirano čuvanje djece.

Prvog petka u župnoj crkvi je duhovna obnova kada bude pobožnost Presvetom Srcu Isusovom, molitva krunice; slijedi duhovni nagovor o prigodnoj temi, zatim  misno slavlje te cjelonoćno euharistijsko klanjanje koje završava sutradan ujutro molitvom Jutarnje i blagoslovom s Presvetim, a onda se slavi misa. Župnik organizira i hodočašća župljana, a Obiteljska zajednica je upravo plod hodočašća župe u Rim, kad su mladi bračni parovi zatražili okupljanje obiteljske zajednice kako bi rasli u zajedništvu s Gospodinom i međusobno. U župi djeluju župni zbor odraslih i dječji župni zbor ‘Anđeli’ te ministrantska skupina. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave četiri mise. Na susretima ‘Korizmene subote’ puk moli zajedno liturgiju Časoslova i razmatra Božju riječ, a pobožnost križnog puta u korizmi je petkom i nedjeljom.

U župi Srca Isusova tijekom Domovinskog rata nastala je udruga Pro Vita čiji su volonteri i stručni suradnici pod vodstvom fra Andrije Bilokapića kao supokretača te udruge, u 25 godina rada spasili živote 1500 djece od pobačaja. Fra Andrija Bilokapić koji djeluje u toj župi je ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Zadarske županije za svekoliki duhovni doprinos u životu Zadra. U župi se redovito održavaju i duhovne obnove koje predvode gostujući svećenici.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Korizmenu duhovnu obnovu u župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru od utorka, 27.-og do četvrtka, 29. veljače, predvodio je fra Vladimir Vidović, franjevac konventualac, glavni urednik Veritasa i voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu.

Nakon molitve krunice i pozdrava župnika fra Bojana Rizvana, fra Vladimir je započeo nagovor osvrćući se na službu voditelja Pučke kuhinje i ističući kako prije te službe, iako je živio u istom Samostanu, nije primjećivao toliki broj siromaha. Naglasio je kako je nama teško primijetiti one koji su marginalizirani, te nam je potreban i pogled vjere koje će u potrebitima vidjeti vrijednost osobe i njegova dostojanstva. ”Crkva čini iznimno puno dobra utjelovljujući ljubav. Zato je i pučka kuhinja susretište gdje se događa razmjena u kojoj nas same obogaćuju siromasi”, rekao je fra Vladimir, istaknuvši da je korizma milosno vrijeme koje je kadro promijeniti perspektivu našeg vremena. “Naš je život, gledan kroz oči povijesti, put koji završava u Božjem srcu. Zato temeljni životni odnos ostvarujemo s Bogom. Upravo taj odnos određuje kakvi ćemo biti i kakvi uistinu i jesmo”, rekao je fra Vladimir.

Rekao je da se često u korizmeno vrijeme naglašavaju pokorničke vježbe kroz koje kao da se natječemo u brojnosti naših korizmenih odluka, a zaboravljamo kako je korizma vrijeme popravljanja odnosa s Bogom. “Korizma donosi poboljšanje odnosa s Bogom. Odnos s Bogom donosi i popravljanje nas samih i određen je sadržajem riječi ‘obraćenje’ koje traži ozbiljan duhovni život”, rekao je fra Vladimir. O upotrebi darovanog vremena danas, ovisi naša vječnost. “U obraćenju je riječ ponajprije o povratku Bogu, usklađivanju s onim što Bog od mene želi. Obraćenje je traženje Božjeg lica ili traženje dobra, a ne zla. Kršćansko obraćanje zahvaća tri segmenta života: spoznaju Isusa Krista, nasljedovanje njegovih koraka i prisnost s njime”, pojasnio je predvoditelj obnove, tumačeći svaku tu etapu.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu s fra Bojanom Rizvanom, fra Pavlom Ivićem i fra Andrijom Bilokapićem. U homiliji se osvrnuo na zahtjevnost i oštrinu Kristove riječi u kojoj možemo prepoznati i sebe. “Važno je otkriti naše licemjerje, a ne prokazivati licemjerje bližnjih. Aktualnost te Kristove riječi potiče nas na promjenu naših životnih stavova. Zato smo pozvani poraditi na poniznosti, a ne na glumi”, rekao je propovjednik, potičući da prihvatimo činjenicu da smo svi braća. “Koliko se trudi papa Franjo ne bi li nas podsjetio na tu važnu činjenicu da smo svi braća, a često upravo zbog toga nailazi na otpor i u samoj Crkvi. Pozvani smo mijenjati svoj mentalitet i usvojiti mentalitet Isusa Krista”, zaključio je fra Vladimir. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje.

Drugi dan obnove bio je osobito posvećen molitvi za bolesne i starije te promišljanju o drami križa i patnje. Fra Vladimir je istaknuo kako je tema patnje, žrtve i križa važna tema za život vjere. “Upravo se patnju kroz koju prolazimo poistovjećuje s križem, a to je zahtjevna tema jer mi ne volimo križ i patnju”, rekao je propovjednik, dodavši da nam je “svaka patnja teška, a osobito ona koja se tiče ‘naše kože’, kao i kad se susrećemo s patnjom nevinih i onih koji nisu ništa krivi. Odgovor na ta pitanja teško se pronalazi, a moguće ga je otkriti u zajedništvu s Kristom”. I njemu je osobno iskustvo patnje i nemoći pomoglo u iskrenijem suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. “Patnja i trpljenje nas uvijek nauče razlučiti bitno u našem životu od nebitnog. Jer u jednom trenutku sve može iščeznuti našom smrću. Svako suočavanje s bolešću i smrću mora biti prožeto i pitanjem koji je razlog mog življenja na zemlji. O patnji je teško govoriti jer mi ne želimo trpjeti i patiti”.

Fra Vladimir se osvrnuo na suvremene poteškoće našeg vremena u kojem se odbijanje patnje naslućuje i u neodlučnosti mladih na prihvaćanje bračnog ili posvećenog života. ”Lakše je pričati bajke, nešto što će umirivati naše savjesti, nego ozbiljno se suočiti s teškoćama života. Naša vjera i duhovnost često su svedeni na emociju. Nije rijetkost čuti od vjernika: ‘Vau, kako sam se lijepo osjećao na Misi, bio je pozitivan dojam duhovne obnove, baš mi je bilo super’. Svodeći tako duhovni život na emocije, počinjemo komplicirati naš život i naše odnose. Pa čak i svoju vjeru koja je konstitutivni dio osobnosti, svedemo na emocije”, pojasnio je fra Vladimir, rekavši kako suočavanje s krutom istinom o nama može dovesti do gubitka životnosti. “Suvremena pošast je depresija koja ima tisuću lica. Ljudi hodaju nesretni, tužni, bolesni i ne doživljavamo psihičke bolesti kao ozbiljne. Zanemarujemo da nam je u tim trenucima potrebna i duhovna komponenta našeg bića koja svoj temelj pronalazi u susretu s Kristom koji daje smisao životu”, zaključio je propovjednik, potičući da ne živimo život na kozmetičkoj razini, nego da u središte svojih trpljenja pustimo Krista koji svemu daje smisao.

Poslije nagovora, u homiliji misnog slavlja koje je predvodio, fra Vladimir se osvrnuo na naviješteni evanđeoski tekst, pojašnjavajući kako i mi često nalikujemo na braću Jakova i Ivana koji preko svoje majke traže neko bliže mjesto uz Isusa. “To je slika iz našeg društva. Koliko se puta želimo provući kroz život ne svjedočeći za Krista, nego samo govoreći o njemu”, rekao je fra Vladimir. Pozvao je na hrabro življenje kršćanstva, ne samo deklarativno, nego i na razini životnih izbora. U euharistijskom slavlju udijelio se sakrament bolesničkog pomazanja starijima i težim bolesnicima te je fra Vlado protumačio značenje tog sakramenta, pojasnivši kako po njemu ukrjepljujemo svoje nasljedovanje Krista i u trpljenju pronalazeći u njemu utjehu i spasenje. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom animirao fra Pavle Ivić, župni vikar.

Zadnjeg dana obnove, fra Vladimir se u nagovoru prisjetio slike iz filma u kojem u blizini fontane razgovaraju svećenik i vjernik laik, kada svećenik tumači sugovorniku kako je naš vjernički život nalik kamenju u fontani. “Primajući milost mi izvana bivamo zaodjeveni milošću, ali iznutra taj je kamen suh. Slika je to i našeg vjerničkog života u kojem često sudjelujući u slavljima vjere, duhovnim obnovama, molitvama zalijevamo život milošću, ali ona ne mijenja naš život”, naglasio je predvoditelj slavlja, obrazlažući da u tom govoru ne isključuje sebe ni druge Bogu posvećene osobe. “Imamo puno znanja, a malo se mijenja naš život. Kameno srce dovodi lako do kamenih struktura – ništa se ne smije promijeniti, uvijek je tako bilo, često je načelo onih čija je jezgra srca kamena”, rekao je fra Vladimir. Istaknuo je potrebu prepoznavanja zamki, poteškoća, situacija koje nas ponekad priječe u promjeni naših navika. “Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i društvo u kojem živimo. Papa Benedikt XVI., čija će se jasnoća i dubina pontifikata tek otkrivati, govorio je proročki o vremenu u kojem živimo. Prepoznajući probleme današnjeg čovjeka i svijeta naznačio je da je jedan od osnovnih problema ravnodušnost. To je stav kad nam postane sasvim svejedno. Kad živimo kao da Boga nema, kao da ništa ne postoji osim nas samih i naših potreba”, pojasnio je fra Vladimir, ističući kako je to zahvatilo i naša srca, što se osobito očituje u tome da ljudi nisu spremni nizašto više dati svoj život.

“Zaboravljamo da je Crkva utemeljena na svjedočanstvu mučenika, onih koji su imali hrabrosti položiti svoj život za Isusa. Prevladavajući društveni fenomen sa stavom ’Svejedno mi je’ govori o zaboravu vječnih vrednota”, rekao je fra Vladimir. Upozorio je da se kod popisa stanovništva komentiralo kako nije dobro prebrojan broj katolika, ali nitko se nije ozbiljno pozabavio činjenicom da većina deklariranih katolika ne ide redovito na misu. “Kako bi naše društvo izgledalo kad bi svi koji se nazivaju katolicima, to uistinu i bili” zapitao se, zaključujući da indiferentizam zahvaća i vjernike, a vjera nije privatna stvar. “Mi ovdje punimo baterije, a živimo vani našu vjeru, u društvu, na radnom mjestu, u obitelji. Svjedočimo li ili ne, tiče se svakoga od nas”, ustvrdio je fra Vladimir. Relativizam se uvukao i u obitelji, djeca određuju roditeljima što će činiti, čak odbijaju i život vjere zbog generalizacije problema u Crkvi. “Zabrinjava ravnodušje! Pomirenost s time da se ne može živjeti autentično svoju vjeru. Ravnodušje zahvaća srce i plodi našom lijenošću da išta napravimo u životu”, naglasio je propovjednik, rekavši da je sv. Franjo iz Asiza u sličnim okolnostima posvjedočio svoju ljubav prema Crkvi svetošću života i radikalnim življenjem Evanđelja.

Nakon nagovora, fra Vladimir je predvodio euharistijsko slavlje. U homiliji je razmatrao naviješteni evanđeoski odlomak o bogatašu i siromašnom Lazaru, rekavši da ta Kristova priča dotiče i naše živote. “Bogataš nije onaj koji ima milijune. Ovdje se ne govori o bogatašu i njegovoj imovinskoj kartici, bankovnom računu ili vrijednosti nekretnina. Mi bismo odmah rekli da nismo mi ti bogataši. Ali ovdje je riječ o čovjeku navezanom na svoje interese, na svoj imetak, na posesivne odnose koje može izgrađivati”, pojasnio je propovjednik upozoravajući na obmane u koje često upadnemo zaslijepljeni veličinom svojih bogatstava. “U toj priči ne možemo zaboraviti i djelovanje Zloga. Danas se propušta, čak i u Crkvi, govoriti o đavlu. Ne smije se kao njime plašiti ljude. Ali nije to plašenje, to je istina koja nas mora razbuditi i otrijezniti, jer đavao želi našu propast. Postoje čitavi teološki pravci koji žele obezvrijediti ulogu Zloga i naglašava se ljubav Božja koja će sve spasiti. Ali, pakao postoji! Krist ga je navijestio i nije se s tim šalio”, protumačio je fra Vladimir osvrćući se na neke situacije gdje ne primjećujemo taj utjecaj te zaključio kako su nam darovana sredstva spasenja kojima možemo pokazati da smo spremni biti Božji suradnici.

Na kraju mise, župnik fra Bojan zahvalio je Bogu, predvoditelju obnove fra Vladimiru, braći franjevcima i vjernicima na zajedništvu u danima obnove čiji je cilj učiti zdravoj duhovnosti koja neće biti utemeljena na površnim osjećajima, nego na zbilji spasenja koja podnosi i pustinju, trnje i samoću. Zahvalio je fra Vladimiru što je kroz tri dana učvršćivao srca kako bi tražili Božju milost i snagu.

Treći dan duhovne obnove pjevanjem je animirao župni zbor mladih. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim.

Fra Bojan Rizvan

Foto: FB Župe Srca Isusova

 

 

Korizmenu duhovnu obnovu o temi „Gospodine, nauči nas moliti!“, u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u subotu, 2. ožujka, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na početku susreta održana je pobožnost križnog puta i mogućnost za ispovijed. Don Tomislav je zatim održao prigodni nagovor, predvodio misno slavlje u zajedništvu sa župnikom don Lukom Šustićem, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U Godini molitve ususret proslave Jubileja 2025. godine, don Tomislav je govorio o značenju molitve koja kreće iz ljubavi sâmoga Boga koji želi komunicirati s čovjekom. „Premda Bog ne treba čovjeka, Bog čovjeka želi. To je ljubav. Zato je osobiti i veliki učitelj molitve Duh Sveti koji je ljubav između Oca i Sina. Duh Sveti nas uči da se obraćamo Bogu kao njegova djeca, zazivajući ga kao što ga je Isus zazivao Abba, Oče“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da „sâm Duh Sveti kliče u nama, moli u nama. Duh Sveti nas zahvaća svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, svojom snagom, svojom vatrom, svojom blizinom“.

„Zbog raznih okolnosti, na Boga prenosimo neke ovozemaljske slike, da Boga ne doživljavamo bliskim kao da je Otac. Duh Sveti nas poučava, vapi, zaziva iz dubine, Oče. Jer molitva kreće od Oca i molitva se želi udomiti u našem srcu, odnosno, Očeva ljubav u našoj molitvi. Da bi molitva bila susret s Bogom, potrebna je šutnja koju često zanemarujemo“, rekao je don Tomislav. Upozorio je da čovjek Bogu stalno samo nešto govori, a to je monolog. Treba zastati, saslušati Boga, osluškivati njegovu ljubav koja govori. Potaknuvši da u molitvu uvedemo šutnju, don Tomislav je rekao: „Bog govori u ljubavi. Ustraj u ljubavi. Ne čujemo Boga jer smo preglasni, dolaze nam razne misli. Oslobodimo mjesta za ono što nam Bog želi reći“.

Isus poučava učenike kako moliti i daje uzor molitve. Uči ih molitvu Oče naš. „Isus zna kome se treba obraćati. Mi u molitvi najčešće polazimo od sebe i zadržavamo se na sebi, na onome što nama treba. Prvo što nas je Isus naučio u molitvi je da je On zagledan u Oca. Najprije hvali i slavi Oca, jer bez njega nema smisla ni života. Đavao nas pokušava uvesti u malodušnost zato što je on jadan, a nas želi uvjeriti da smo jadni. Mi u sebi imamo takvu snagu od koje dršće i sâm Đavao. Nismo mi jadni. Jadan je onaj koji je odvojen od Boga, koji se udaljio od Boga, koji ne želi Boga. Nije jadan onaj koji vapi Bogu iz dubine srce. On ima najveću snagu koja može biti, a to je živa Božja prisutnost. Zato, Isus nas poučava da budemo zagledani u Oca, da prepoznamo što nam Otac želi usaditi u srce“, rekao je don Tomislav, istaknuvši da Bog čovjeka voli takvog kakav je. Kad čovjek shvati da je vrijedan zato što ga je sâm Bog poželio, prepoznat će Isusa kao nebeskog oca i Očevu volju za sebe. „To je Isus neprestano tražio za tebe. On koji je Bog, ima potrebu na početku dana predati Bogu Ocu svoje srce i zatražiti poslanje. Zato je bio čvrst, uporan i po cijenu najveće boli, izvršiti Očevu volju za spasenje svakoga čovjeka“, poručio je don Tomislav.

Propovjednik je rekao i da molitva predstavlja susret savršenoga i nesavršenoga. „Često od sebe tražimo neku ljudsku perfekciju i to nas sprječava da se Bogu iskreno molimo. Uvijek će molitva biti susret savršenog Boga i nesavršenog čovjeka. Nemojte od sebe tražiti savršenost. Molitva je uvijek predanje realnoga stanja, onako kako jest. Ali prije svega, zahvali Bogu što je tu, uz tebe i što se nikada od tebe neće odmaknuti. Drugo, zahvali za ono što ti je već dao u životu. Nemojmo prestati svaki dan Bogu zahvaljivati za to što nam daje. Inače će nas Đavao prevariti, pokazati neku crnu točku i uvjeravati nas da nemamo nešto bitno za život“, upozorio je don Tomislav. Naveo je primjer djevojke, redovite župljanke koja je slijepa, a uvijek je puna radosti, vjere u Boga i dolazi u crkvu.

„Za molitvu su važni poniznost i ustrajnost. Isus je govorio da budemo kao mala djeca. Malo dijete ima neograničeno povjerenja u svoga oca i svoju majku. Takav je i Nebeski otac. On zaista sve može. Imajmo u njega potpuno, dječje povjerenje“, potaknuo je don Tomislav. Napasti koje se jave žele da čovjek posrne u molitvi. „Kad Đavao vidi da smo ustrajni i uporni, a zna da uporna molitva donosi ploda, pokušava nas omesti. To nam je znak da molitva daje ploda; da Đavlu smeta, da nas pokušava zaustaviti. Treba nastaviti moliti. Đavao se odvojio od neiscrpnog izvora i snage, od Gospodina, a mi smo preko molitve spojeni s Gospodinom“, istaknuo je don Tomislav.

Oružje Đavla je i strah. „Čovjek se treba suočiti sa strahom, ne svojom snagom, nego snagom onoga koji je pobijedio sve strahove, a to je snaga Duha Svetoga, snagom živoga Boga“, poručio je propovjednik, istaknuvši da je cilj našeg života i odnosa s Bogom sjediniti se s Ocem u ljubavi, biti u Očevoj kući, ispunjeni njegovom ljubavlju, sa svojim bližnjima. Stoga, sve što sada čovjek može pretrpjeti, neka preda Bogu za svoje i spasenje bližnjih, kako bi cijela obitelj bila u kući Očevoj, u vječnosti.

Grijeh znači odlutati od Božje ljubavi. „A Isus nas čeka. On čini korak prema nama i u nama vidi dublje od našeg grijeha. Vidi dijete koje želi očistiti i želi mu vratiti dostojanstvo, koje nije nestalo unatoč svemu što je čovjek učinio“, rekao je don Tomislav.

„Kad god smo u stanju grijeha, vratimo se Bogu što prije. Bog nas nije ostavio. Čim osjetiš tamu grijeha, trči svome Ocu koji te čeka da ti oprosti, da ti vrati tvoje dostojanstvo. Bez obzira što se dogodilo u našim životima, nemojmo nikada misliti da smo ikada prestali vrijediti u očima nebeskog Oca, nego ranu, bol koju smo učinili, donesimo nebeskom Ocu u skrušenoj ispovijedi, kako bi nam oprostio“, potaknuo je don Tomislav.

Predvoditelj obnove obratio se i krizmanicima. U kontekstu pročitanog ulomka iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga, don Tomislav je rekao da Isus ispunjava svoja obećanja, među kojima je i da će nam poslati drugog Branitelja, kad on ode. Isus je rekao da se ne bojimo, da nas neće ostaviti kao siročad. „Duh istine, zaštitnik, posvetitelj, duh ljubavi između Oca i Sina je najveća snaga. Đavao se boji te snage, od te snage u nama on uzmiče, a mi tu snagu tako malo koristimo“, upozorio je don Tomislav. Podsjetio je da su apostoli vidjeli sva Isusova čuda, kako izgoni zloduhe, podiže mrtve, vidjeli su ga i nakon smrti. Ukazivao im se 40 dana. Vidjeli su kako četrdeseti dan uzlazi na Nebo pred njihovim očima.

„Ali i dalje su bili samo ljudi, uhvatio ih je strah, moglo im se dogoditi da i njih razapnu, kao što su Isusa. Ipak, poslušali su Isusa da mole dok ne dođe Duh Sveti. Kad je došao Duh Sveti, oni se mijenjaju. Okolnosti se ne mijenjaju. Opasnost je ista. Ali, oni se mijenjaju i više se ne boje. Jer je snaga Duha Svetoga djelatna u njima te idu i propovijedaju. Ne boje se. Svi će podnijeti mučeništvo za Krista. A bili su sretni što to čine. I Ivan, koji nije bio mučen, podnio je veliko trpljenje, ali i silne milosti od Boga“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je na razmišljanje, ako su tako velika djela učinila dvanaestorica apostola, koliko bi trebalo biti očitovanja velikih Božjih djela od tisuće krizmanika koji primaju pečat dara Duha Svetoga. „Zašto ta ljubav nije toliko vidljiva, zašto naše kršćanstvo ne gori kao što je gorila ljubav prvih kršćana? Duh Sveti je dar koji treba otvoriti, onda se vidi koje milosti daje Duh Sveti. Koliko smo poklona dobili, a da ih nismo otvorili. Tako može biti i s darovima Duha Svetoga. Potrebno je darove Duha Svetoga otvarati, da bi donijeli plodove“, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da se svaki dan na početku dana izmoli molitva Duhu Svetom, Himan Duha Svetoga i moli za sedam darova Duha Svetoga. Pjevanje tijekom susreta animirali su mladi sa Smiljevca.

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

Foto: Župa Islam Latinski

 

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca u subotu, 10. veljače, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bl. Alojzije je veliki i sjajni lik Crkve u Hrvata i cijele Crkve koju je obasjao svojim životom, svojim naukom, svojom hrabrošću, kroz cijelo 20. stoljeće. Bio je snažni navjestitelj evanđeoske istine i poruke jedinstva, bratstva, Božje ljubavi, navjestitelj Isusa Krista koji se objavio kao spasitelj svijeta“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Potaknuo je da i mi, poput bl. Alojzija koji je to posvjedočio svojim životom, „ustrajemo u onome što je istina, u onome što nam je Krist navijestio i donio kao spasenje života, blago vjere koje trebamo živjeti i nositi Krista kao najveće dobro u našem životu“.

„Dok gledamo u nevolje, poteškoće i što je sve Stepinac prošao u životu, način kako je to živio neka i nama bude uzor i primjer kako se i mi trebamo ponašati u  nevoljama i poteškoćama našeg života, ako smo povezani s Gospodinom – kao što je to bezuvjetno i beskompromisno bio bl. Alojzije. Stepinac je ustrajao u svojoj vjeri i nama ostavio jasno svjedočanstvo vjere kako i mi trebamo živjeti u našim kušnjama i poteškoćama našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je Stepinac kao mladi svećenik bio posvećen osobito karitativnom radu. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom kada je imao samo 36 godina, tada je bio svećenik tek četiri godine. Stepinac je bio najmlađi biskup na svijetu. Za zagrebačkog nadbiskupa koadjutora zaređen je u zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1934., a 1937., nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, preuzima vodstvo Zagrebačke nadbiskupije. Sve to odvijalo se u osobito teškim okolnostima života.

„Bile su to osobito teške političke okolnosti koje su trajale dugi niz godina, gotovo sve do naših dana 1990.-ih godina, kad smo i mi osjećali posljedice različitih režima koji su bili. Izmjenjivala su se strahovita tri režima, fašizam, nacizam i komunizam, u kojima je bl. Alojzije bio snažno svjetlo Evanđelja i Riječi Božje. Stepinac je bio svjetlo u komunističkoj zemlji u kojoj se promicao život bez Boga i uništavala se perspektiva i budućnost ljudi kojima je bila zapreka da budu vjernici. Govorilo se da je vjera opijum za narod, smetnja čovjeku da napreduje u svom razvoju. Kažnjavalo se one koji nisu htjeli slušati režim, oduzimala im se njihova životna egzistencija, mnogi su trpjeli i bili pogubljeni“, rekao je mons. Zgrablić. I u Zadarskoj nadbiskupiji pristalice komunističkog režima ubili su oko 15 svećenika, oko 20 svećenika bili su u zatvoru. Silni progoni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi bili su diljem Hrvatske.

„U takvim okolnostima, Alojzije Stepinac bio je jasan, hrabri glas i svjedok evanđelja Isusa Krista. Zbog njegove snažne nauke i njegovog naviještanja, zbog toga što nije htio poslušati tadašnji režim i Tita koji je htio da se osnuje Crkva u Hrvatskoj odvojena od Pape, da bude osnovana nacionalna Crkva, Stepinac je završio u zatvoru. Na montiranom političkom procesu podmetnute su mu lažne optužbe da je prekrštavao Srbe, da je širio mržnju među ljudima i narodima i osuđen je na 16 godina zatvora. Nakon petogodišnje tamnice u Lepoglavi, lišavanja slobode i svih građanskih prava, sužanjstvo je nastavio u rodnoj župi u Krašiću gdje i umro“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Bl. Alojzije nas hrabri i poziva da i mi slijedimo put Evanđelja, da bismo postigli blaženstvo vječnog života koje nam je Gospodin namijenio. Ne samo da to promatramo, nego da u naše srce, kroz prozor naše vjere, uđe svjetlo Božje milosti i svjetlo zagovora bl. Alojzija, da bi to svjetlo prosvjetljivalo put našeg života, da se ne izgubimo. Unatoč nevoljama na putu našeg života, da hrabro i odvažno, bez kolebljivosti, idemo kamo nas Gospodin poziva i gdje nam pokazuje put, gdje su naši blaženici“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se radujemo što je bl. Alojzije postigao cilj da živi u punini s Gospodinom u vječnosti.

„Gledamo cilj kojega je Stepinac postigao, gdje je stigao, cilj vječnog života kojeg je Gospodin pripravio svima koji ga ljube i koji su povezani s njim. Blaženici i sveci su svjetlo koje sjaji Božjim svjetlom. Oni nas prosvjetljuju i prenose to svjetlo nama, da bismo i mi ustrajali u svim kušnjama i nevoljama života, da se zbog ničega ne odreknemo Boga. Jer, ako se odreknemo Boga, odričemo se najvećeg dobra naše budućnosti i sadašnjosti, najvažnijega u našem životu. Neka nam slavlje bl. Stepinca pomogne da ustrajemo na putu naše vjere, da slavimo Gospodina našim životom. Da nam on uvijek bude snaga u svim nevoljama i poteškoćama, ma kako velike i snažne one bile, da bismo bili dionici Božje ljubavi, Božjeg mira i Kristovog spasenja koje je darovao svima nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je u tijeku Godina molitve u pripremi za Godinu jubileja 2025., kada smo pozvani ponovno otkrivati vrijednosti i potrebe molitve u osobnom i životu Crkve i svijeta. Citirao je papu Benedikta XVI. koji kaže da je „molitva poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti Bogu; ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, nego da dopustimo da nas Božja volja prosvjetljuje na našem zemaljskom putu, pomažući nam snažno ga i zauzeto živjeti“.

U želji da i naš život bude krepostan, kakav je bio život bl. Alojzija Stepinca, nadbiskup je rekao da su Stepinčev život, nauk i hrabrost nezamislivi bez molitve. „Sve što je Stepinac učinio u životu, uz tolike otpore i napore, ne bi bilo moguće da nije bio najdublje povezan s molitvom. Po molitvi je bio povezan s Gospodinom, po molitvi koja je izvor svake milosti, života i svakog blagoslova. Molitva je bila put njegovog života koji ga vodi u svetost. To je poziv i našem životu, da se ugledamo u bl. Alojzija, kako bismo ga nasljedovali u krepostima. Okolnosti života se mijenjaju, a kreposti uvijek ostaju iste. Molimo kao što je to činio bl. Alojzije, da bismo i mi mogli napredovati prema cilju našeg života, prema svetosti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, u kojoj su koncelebrirali bilobriški župnik Mario Akrap i još trinaestorica svećenika, mons. Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijarom bl. Alojzija Stepinca kojemu su vjernici nakon mise iskazali čašćenje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić