Središnji dio proslave 160. godišnjice izgradnje prve župne crkve Rođenja BDM u istoimenoj župi u Benkovcu bilo je svečano misno slavlje koje je na uočnicu župne svetkovine Rođenja BDM u novoj župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu u subotu, 7. rujna, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Rođenja BDM u Benkovcu, u središtu Ravnih kotara, izgrađena je 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Mons. Zgrablić sjeća se te prve župne crkve, iz vremena dok je od 1987. g. tri godine bio prefekt u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. Benkovačka župna crkva bila je „lijepa crkva u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je samo jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX. Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi i četnici, 3. rujna 1992., srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu porušene crkve“, rekao je mons. Zgrablić.

Na mjestu srušene crkve izgrađena je sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. „Kao rektor sjemeništa ‘Zmajević’, mons. Prenđa je niz godina nedjeljom i blagdanima redovito slavio misu u toj nekadašnjoj župnoj crkvi. U nekoliko navrata mijenjao sam mons. Prenđu i dobro se sjećam te crkve“, prisjetio se nadbiskup Zgrablić.

Spomen na rušenje crkve ne usmjerava samo „pogled prema ožiljcima zbog svega što se dogodilo rušenjem crkve ili svih bolnih i teških događanja tijekom Domovinskog rata“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Pozvani smo uvijek znati istinu u svojoj cijelosti, koliko god ona bila bolna i teška. Istinu ne smijemo zanijekati i zaboraviti. Istina povijesti je svjetlo koje nam omogućuje ispravnije gledati sadašnjost i procjenjivati budućnost. Važno je istinu gledati ne samo kao činjenicu, ne gledati povijesne činjenice samo kao događanje u povijesti, nego činjenice gledati ispunjene kršćanskom ljubavlju. Istina i ljubav moraju uvijek ići zajedno“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da nam i Isus, koji je sâma Očeva ljubav, govori o oslobodilačkoj snazi istine: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). „Sâm Isus je Istina koja je ispunjena ljubavlju, Duhom Svetim. Isus je pun Duha Svetoga, u Isusu nema istine bez ljubavi. Dapače, Isus sve čini u snazi ljubavi, u snazi Duha Svetoga. Nijekanje istine, zanemarivanje i iskrivljivanje istine, zaborav, stvaraju pogodno tlo da se čovjekom može manipulirati ili da čovjek izgubi moralne principe. Istina bez ljubavi može biti izlika raznim manipulacijama i zloupotrebama, a ljubav bez istine ostavlja samo varljive emocije i strast bez racionalnog prosuđivanja, lišena žrtve i odricanja koju istinska ljubav u sebi nosi“, upozorio je mons. Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

„U istini možemo susresti križ, a ljubav nam pomaže taj križ nositi. Križ nije samo simbol stradanja i patnje, nego i Krista, njegove ljubavi, kojom nas je oslobodio od naših grijeha i učinio ljubljenom djecom Božjom. Križ – shvaćen kao sinonim ljubavi, pomaže nam nositi poteškoće i patnju koji susrećemo u bolnoj istini. Kada istinu s ljubavlju promatramo i proživljavamo ono što se dogodilo, to činimo sa sviješću potrebe trajnog čišćenja našeg pamćenja od svega što bi nas moglo dovesti i do pomisli da na negativno odgovorimo negativnim, na ubojstvo ubojstvom, na rušenje rušenjem, na zlo zlim, na grijeh grijehom, na nepravdu osvetom. Zlim djelima umnažamo zlo i nastavljamo začaranu spiralu zla. Svako zlo prekida se opraštanjem, milosrđem, ljubavlju. Bez toga, činjenice koje se događaju mogu postati velika gorčina našeg života“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da „praštanje prekida osvetu te da su istina i ljubav velike snage kojima mijenjamo sebe i svijet u kojemu živimo“.

„Istina sjaji u ljubavi i postaje svjetlo koje nam daje mogućnost pomirenja i spoznaje onoga koji je sâma Istina i Ljubav, milosrđe i praštanje – spoznati  Boga. To se ne odnosi samo na povijesna događanja kao što su rušenje crkve i druga zla, nego to vrijedi i za naš svakodnevni život, ono što negativno proživljavamo u obiteljima; sve treba prožeti praštanjem, ljubavlju i čišćenjem našeg sjećanja“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Obljetnica rušenja crkve je prigoda da „vjerom i ljubavlju čistimo naš spomen, našu memoriju, osjećaje i da bdijemo nad našim duhom, s obzirom na negativno koje bi moglo proklijati u našim srcima“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na misao sv. Ignacija, biskupa i mučenika iz 1. st., koji piše zajednici kršćana u Efezu: „Nastojte što češće zajednički Bogu zahvaljivati i Boga slaviti. Vaše često sastajanje krši moć Sotone, a sloga vaše vjere ruši njegovu silu“.

„Tako kršćani nekad i danas krše i ruše moć Sotone, moć zla. Spomen 160. godišnjice izgradnje srušene crkve unutar euharistijskog slavlja želi raspirivati i njegovati kršćanske osjećaje i vrijednosti Istine i Ljubavi. Želi nas učvrstiti na kršćanskom putu da i u naše svakodnevne mane, slabosti, pogreške, zloće, ugrađujemo ljubav i milosrđe i tako utjelovljujemo ljubav, Boga u našem životu. Slavljenje Boga čisti naše pamćenje od negativnoga i otvara srce za ljubav prema Bogu i bližnjemu“, poručio je mons. Zgrablić.

U osvrtu na navještaj Evanđelja, nadbiskup je rekao da u rodoslovlju prije Isusovog rođenja koje obuhvaća razdoblje od 1900 godina, među navedenim imenima nisu sve osobe bile svete. „Među tim ljudima nisu bili samo jako pobožni. Među tim imenima ima velikih grešnika, zločinaca, ubojica. Ali, Bog stoji u povijesti. Bog vodi povijest i pravednika vodi do sebe, k onome što je on naumio, k spasenju. Važno je imati povjerenja u Gospodina“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdan Marijinog rođenja, nadbiskup je rekao da je „Bog izabrao Mariju i u njoj se utjelovio kako bi svima nama darovao spasenje, tj. svoj božanski život. To je najdragocjenije što možemo postići. Slavlje Marijinog rođenja je slavlje Božjeg plana podjele svoje Istine i Ljubavi s nama. U Marijinom rođenju i životu vidimo Božju zauzetost za naše dobro, za našu vječnu sreću. Bog bira i nas, poziva nas u život, kao što je izabrao Mariju, da bismo bili njegova ljubljena djeca koja će nastaviti živjeti i djelovati kako je djelovao njegov Sin“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Marija nam je uzor i poticaj da Božju riječ pažljivo slušamo jer je ona ispunjena Božjim duhom, da o njoj razmišljamo, pohranjujemo je u svoje srce, vjerom utjelovimo, učinimo životnom, djelatnom, da rađamo plodovima spasenja. Marijin primjer i zagovor neka nam bude putokaz Istine koju trebamo slijediti i snaga za praštanje i ljubav koju smo pozvani živjeti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, benkovački župnik don Anđelko Buljat rekao je da je srušena župna crkva bila oličenje grada Benkovca i vjernika prošloga vremena. Ta je crkva bila u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo mnoštvo od 130 generacija, brojno podjeljivanje sakramenata. Pobunjeni Srbi ne samo da su je srušili do temelja, nego su odnijeli i temelje crkve, i na taj način želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika.

„Zahvaljujući našoj braći i sestrama, prognanim vjernicima iz BiH i Vojvodine, mi smo oživjeli Benkovac našom katoličkom vjerom i svojom narodnošću. Don Zdenko Milić i ja 1970.-ih godina, a posebno 1979. g. kad sam bio u Benkovcu s pokojnim don Ivanom Mustaćem, dva mjeseca katehizirali smo benkovački kraj. Svaki dan smo bili na misi u toj crkvi s pokojnim don Šimom Torbarinom i don Nikolom Tokićem“, rekao je župnik Buljat, prisjetivši se i slika u toj crkvi koja mu je ostala u dragom sjećanju.

Među osmoricom svećenika koncelebranata na misi bio je i domaći sin don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ Ivo Mašina, koji je župi povodom toga jubileja poklonio kalež i pliticu. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je kroz središte Benkovca procesiju s kipom Majke Božje s Djetetom Isusom.

U misi je sudjelovao i akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi koji je autor izljeva reljefa stare župne crkve u bronci koji je za vrijeme mise bio postavljen ispred ambona. Uskoro će taj reljef biti položen na kameno postolje u perivoju ispred župne crkve, kao spomen i za nadolazeće generacije. Kršnjavi je prikazao pročelje stare župne crkve otvorenih vrata i ljude kako idu u crkvi, želeći poručiti da nije bila uništena samo crkva, nego su stradali i ljudi Benkovca, ali obnovljeni su crkva i ljudi. Uz rub reljefa stavio je pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Donaciju za domjenak puka nakon mise darovao je Grad Benkovac s gradonačelnikom Tomislavom Bulićem.

U pripremi za proslavu jubileja, u župi su kroz tjedan dana održani duhovni i kulturni događaji. Svakog dana krunica je bila u 18 sati, zatim misa pa prigodni događaj. U ponedjeljak, 2. rujna, nakon večernje mise, župnik Buljat održao je izlaganje ‘Papinska pisma druge polovine 9. stoljeća destinatorima u Hrvatskoj’, a Marin Ćurković izlaganje ‘Crkva Rođenja BDM u Benkovcu’. U utorak, 3. rujna, mons. dr. Juraj Batelja izlagao je o temi ‘Euharistijski kongres u Benkovcu 1938.’, a don Nikola Tokić govorio je o pastoralu benkovačkog kraja u vrijeme Domovinskog rata. Trodnevnicu uoči župne svetkovine 4., 5. i 6. rujna, kad je održan i susret s djecom, vodili su studenti teologije te studentski kapelan don Ivan Šibalić i don Branko Bendra. Iz trodnevnog oratorija proizašli su i novi ministranti u župi. Župnik Buljat najavio je da će svakog prvog petka u mjesecu u nadolazećoj godini u župi biti predavanje o nekoj crkvenoj i duhovnoj temi, u spomen na 160. posvetu prve župne crkve Rođenja Marijina i u Godini jubileja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Kraljice Mira, u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u četvrtak, 22. kolovoza, svečano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je nadbiskup Petar Rajič, apostolski nuncij u Talijanskoj Republici i u Republici San Marino. Nakon mise, nuncij Rajič predvodio je i procesiju s Gospinim kipom oko crkve.

Nuncij je izrazio radost zbog pohoda Zemuniku i zahvalio na pozivu zemuničkom župniku don Gašparu Dodiću. Uz domaće vjernike, nuncij je na misi pozdravio i vjernike iz BiH, Janjeva, Francuske, Njemačke i svoje nekadašnje župljane iz Kanade. Sa svima je nakon mise razmijenio prigodne riječi pozdrava i sjećanja na njihove nekadašnje susrete.

Nuncij Rajič boravio je u Zemuniku na poziv don Gašpara s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo iz vremena njihovog postdiplomskog studija u Rimu. Prije 35 godina, Rajič i Dodić zajedno su boravili u Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. „Crkva i Zavod sv. Jeronima bili su nam kao dio Domovine, kao duhovna oaza, to značajniji što su smješteni u Rimu, pokraj Petrove Stolice. S ostalim svećenicima koji su iz različitih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine boravili u Zavodu, živjeli smo kao braća. Tu se mogla doživjeti i prepoznati ljepota zajedništva Crkve u Hrvata i svih koji su se iselili iz otačke zemlje“, rekao je don Gašpar u pozdravnom govoru, istaknuvši da njihovo prijateljstvo traje do danas. Povezuje ih i što obojica dolaze iz dijaspore Hrvata katolika; mons Rajič iz Kanade, a don Gašpar iz Janjeva s Kosova.

„Roditelji mons Rajiča 1958. g. otišli su iz Bosne i Hercegovine u Kanadu, između ostalog i zbog političkih pritisaka. Povezala nas je svijest pripadnosti hrvatskom biću i ponos što su naši preci tijekom teških povijesnih zbivanja i iskušenja ostali čvrsti, postojani i prenijeli nam svjedočanstvo vjere i kršćanske običaje“, naglasio je don Gašpar. Podsjetio je da su američki i kanadski Hrvati krajem lipnja 2024. g. u Zagrebu proslavili 130. obljetnicu utemeljenja Hrvatske bratske zajednice, a 2005. u Janjevu, Dubrovniku i Zagrebu proslavljena je 700. obljetnica prvog spomena župe Janjevo, (1303. g., papa Benedikt XI.).

Po završetku studija Kanonskog prava 1993. g., mons. Rajič stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice. Djelovao je u papinskim predstavništvima u Iranu, Litvi, Estoniji i Latviji te u Odjelu za opće poslove Svete Stolice. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2. prosinca 2009. apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru i apostolskim predstavnikom na Arapskom poluotoku te naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma (ranokršćanska biskupija u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji, na području istočne Hercegovine i sjeverozapadnog dijela Dubrovačkog primorja). Za biskupa je zaređen u 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali Majke Crkve i Kraljice svijeta.

Na početku mise, djeca iz obitelji Štefice i Marina Paripović pjesmom ‘Pastiru, na dobro nam došli’, čiji je autor don Gašpar Dodić, izrazili su dobrodošlicu nunciju Rajiču; Karmen i Pavao su pjevali, Matija je svirao klavijaturu, a Roko gitaru.

Nuncij Rajič u propovijedi je razmatrao što znači Marijina povlastica Kraljice neba i zemlje. „Marija uživa nagradu neba i primila je krunu vječnog života. Iako je ona naša Kraljica, ona svoju krunu želi podijeliti s nama. Ona ne želi zadržati krunu za sebe, već traži da sva Božja djeca mogu doći dijeliti slavu neba“, rekao je nuncij Rajić, istaknuvši da Marija ima posebnu ulogu u djelu našeg spasenja i otkupljenja. „Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskog spasenja, Marija je na prvom mjestu. Ona je, kao nitko drugi, cijeloga života poslušno i pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i postala najzaslužnijom ženom za cijelo čovječanstvo. U njenom uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi, gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom, dovršava se put od betlehemske kolijevke, preko kalvarijskog križa do nebeske krune“, poručio je nuncij Rajič.

Sveto Pismo pokazuje da je Marija primila jedinstveno zvanje. „Među svim ženama koje su živjele na svijetu prije dvije tisuće godina, samo je mlada djevojka Marija bila odabrana za posebno zvanje, da postane Majka Božja. Dolazak Mesije bio je moguć zahvaljujući vjeri te mlade žene iz Nazareta, koja je svojim jednostavnim bićem i povjerenjem u Boga promijenila lice zemlje“, istaknuo je mons. Rajič, rekavši da na Marijine blagdane „slavimo veličinu njene vjere koju je veličao arkanđeo Gabrijel s pozdravom: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom’. Doista je puna milosti, jer se iz njezine svete utrobe rodio Isus Krist, Sin Boga živoga i Spasitelj svijeta“, poručio je nuncij Rajič.

Presveto Trojstvo okrunilo je Mariju za Kraljicu neba i zemlje. „Marija nije samo Majka Božja, ona je i naša Majka. Svatko voli svoju ljudsku majku. To je prirodna veza između majki i njihove djece. Međutim, majke ponekad znaju biti sebične u ljubavi prema djeci“, rekao je nuncij Rajič. Nasuprot nekad nesavršene ljubavi majki zbog grijeha, „Marijina ljubav prema svima nama koji smo njeni duhovni sinovi i kćeri, puno je veća i puno čišća, jer ona u svojoj ljubavi nema sebičnosti i nesavršenosti. Ona nas istinski ljubi. Naš odnos s Marijom je poput djeteta i njegove majke. Nema mjesta strahu, samo jednostavno povjerenje puno ljubavi“, rekao je nuncij Rajič, istaknuvši da je Marija uvijek imala veliki učinak na živote brojnih ljudi diljem svijeta. „Važno je da joj se molimo u svim okolnostima života, da primimo milost potrebnu za vršenje Božje volje u našim životima, jer ona svoje štovatelje uvijek preporučuje i vodi k svome Sinu Isusu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Marija je hvaljena zbog svoje velike vjere, ali njena vjera bila je i izložena kušnji. „Bog je dopustio da ona svjedoči strašnoj boli i Isusovoj smrti na križu. Isus je vlastitu Majku povjerio svom ljubljenom učeniku u trenutku njegove najveće patnje. Ivan ju je prihvatio i pokazao svoju vjernost ostavši uz Mariju tijekom njenog života, a posebno u najtežem trenutku, smrti njenog Sina, kako bi je utješio“, rekao je nuncij.

Unatoč velikoj boli, nije zapisano da je Marija očajavala, žalila se i govorila protiv Boga. „Ona je u srcu dijelila patnju svoga Sina. Iako je Marija bila od Boga izabrana za poseban poziv, to ne znači da je njoj, bezgrešno začetoj, sve bilo lako. Kao što Isus nije mogao izbjeći križ, ni Marija se nije mogla osloboditi patnje koju je pretrpjela pred križem svoga Sina. Marijina vjera bila je iskušana i mnogo je patila, ali je ispit položila s najvišom ocjenom“, poručio je nuncij Rajič, rekavši da ni mi u svojim životima nikad nećemo biti izuzeti od križa.

„Isus nas nije pozvao na udobnosti ili lijenosti, nego da se suprotstavimo životnim iskušenjima kako bismo postali veliki ljudi! Naše ponizno prihvaćanje životnih križeva s vjerom i hrabrošću je ujedno i kušnja naše vjere i pouzdanja u Boga. Ako hrabro podnosimo boli te prihvaćamo različite nevolje poput Marije, tada usvajamo volju Božju kao trenutak posebne Božje milosti“, poručio je mons. Rajič.

U duhu Elizabetine pohvale Marijine vjere, „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“, nuncij je rekao da je Marija „doista blažena jer je povjerovala u poruku koju je primila od Gospodina preko arkanđela, Božjeg glasnika. Zahvaljujemo Bogu na Marijinom primjeru jednostavnosti u prihvaćanju Riječi Božje. Zajedno s Elizabetom prepoznajemo i slavimo Mariju, jer je vjerovala u ispunjenje svega što joj je bilo rečeno od Boga.  U svijetu gdje prevladava nevjera, veliki je blagoslov primiti dar vjere, kojeg Bog nudi svima koji mu se obraćaju u poniznoj molitvi. Gospodin dolazi u naše konkretne živote kada ga iskreno tražimo svim srcem i dušom, jer želi naše živote obogatiti svojom prisutnošću za naše dobro i dobro drugih“, poručio je nuncij Rajič.

Potaknuo je da štujemo Mariju koja kraljuje s Kristom, Majku božanskog Kralja i moljenjem krunice, „za naše obraćenje od grijeha, za izbavljenje od svakog zla, za obnovu obiteljskog života, za nove članove u život Crkve i povratak mnogih katolika koji više ne prakticiraju vjeru, za pravdu i mir u lokalnim zajednicama, našem narodu i šire, za istinsko čišćenje i obnovu Crkve i nas, njenih članova“.

Nuncij je podsjetio da je liturgijski spomen u čast Marije kraljice, 1955. g. ustanovio papa Pio XII., da pokaže vezu između uznesenja na nebo i vječnog slavljenja Bogorodice Marije. Slaveći krunu Marijinog života, nuncij je potaknuo da u vjeri, koja je najveći životni dar, odolijevamo kušnjama i teškoćama, poput Marije te da „zahvalimo Gospodinu za takvu kraljicu i stavimo se pod njenu zaštitu molitvom, pjesmom i životom“. Kao predstavnik Svete Stolice, vjernicima je zaključno udijelio blagoslov u ime pape Franje.

Zemunički župljani darovali su mons. Rajiča. Karolina Pinčić uručila je nunciju zlatni prsten izrađen u zlatarni ‘Aurum’ u Zagrebu, vlasnika Cecilije i Josipa Ivkić. Obitelj Ivkić darovala je izradu i dizajn prstena, a župa Zemunik materijal. Predstavnici ministranata, Benedikt Paleka, Jakov Birkić i Krešimir Biloglav, uručili su mons. Rajiču dar ministranata i župnika Dodića, lik bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradila obitelj Jozefine i Tadije Golomejić iz Kistanja. Naime, nuncij Rajič je u razgovoru za Glas Koncila rekao da ga se „toliko dojmio svetački život, hrabrost i odanost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu bl. Alojzija Stepinca“, da je „poželio imati barem djelić njegovih vrlina. Nakon ustrajne molitve, duboko sam uvjeren da sam zahvaljujući njegovom posredništvu kod Boga osjetio dovoljno snage i vjere da se odazovem Božjem zovu“, rekao je nuncij u tom razgovoru.

Župnik Dodić zahvalio je dobročiniteljima za darove mons. Rajiču i nunciju na dolasku. Župnik je zahvalio i Općini Zemunik i načelniku Ivicu Šariću te tvrtki ColorMix iz Zemunika za farbanje crkve, a Denisu Šestanu – Bići za očišćeni i izbjeljeni kamen oko crkve, župljanima na pripremi proslave i restoranu Gastro, vlasnicima Josipi i Tomislavu Sičiću, koji su goste počastili ručkom. S. Vladislava Terzić je vodila župni zbor koji je predvodio pjevanje na misi i tijekom procesije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svetkovina Uznesenja BDM na nebo, u četvrtak, 15. kolovoza, svečano je proslavljena u Velom Ižu na otoku Ižu misom, procesijom s Gospinim kipom uz obalu i koncertom duhovne glazbe.

U mnoštvom ispunjenoj crkvi, svečano misno slavlje predvodio je župnik don Jaroslav Blažinsky koji je pozvao na nasljedovanje Marijine samozatajne vjere u svakodnevnom životu. Zahvalio je svima na sudjelovanju u lijepom blagdanskom slavlju.

Pjevanje je predvodio đakon Livio Marijan, rodom iz Velog Iža. Na misnom slavlju, ove godine je prvi put za harmonijem, pjevane dijelove mise i marijanske pjesme pratio mladi Veloižanin Luka Korolija, polaznik glazbene škole, koji je naučio svirati drevne glagoljaške napjeve svoje župe.

Na misi je Schubertovu Ave Mariu pjevala operna pjevačica Marta Babić, mezzonsporanistica opere u Antwerpenu, uz violinsku pratnju nekoliko svirača filharmonije iz Haaga koji ljetuju u Velom Ižu. Oni su uoči svetkovine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla održali koncert duhovne glazbe u čast Gospi, pod nazivom ‘Blagoslov zemlje’, kad su izveli djela Mozarta, Vivaldija, Dvoržaka i drugih.

Nakon mise održana je tradicionalno procesija obalom, u kojoj su Gospin kip okićen zavjetnim zlatom nosili mladi Veloižani u narodnim nošnjama, uz pjevanje Gospinih litanija i marijanskih pjesama, u kojoj je sudjelovalo mnoštvo župljana i gostiju iz raznih zemalja.

Ususret proslavi svetkovine, mlada konzervatorica i kiparica Sara Pavičić, rodom iz Velog Iža, obnovila je dvjesto godina stari kip Gospe od Ružarija, kojega je temeljito  očistila, premazala bojom i popravila oštećene dijelove. To je prvi obnoviteljski zahvat na tom vrijednom kipu u povijesti, kojega su stari Veloižani sredinom 19. st. nabavili u glasovitoj radionici Stufleser u Vald di Gardeni u Tirolu i na kojega su Veloižani osobito ponosni.

Livio Marijan

Foto: Župa Veli Iž

Proslava 287. obljetnice posvete župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Banju svečano je proslavljena u banjskoj župnoj crkvi na otoku Pašmanu, u četvrtak, 11. srpnja. Misno slavlje predvodio je don Valter Kotlar, župnik iz Bibinja, a pjevanje zbor mladih župe Bibinje. Prije početka mise, župnik don Marko Dokoza ukazao je na važnost te proslave kojom Crkva u Banju čuva spomen na 11. srpnja 1737., kada je zadarski nadbiskup posvetio župnu crkvu. „Dok u srpnju svečano slavimo obljetnicu posvete crkve, nismo zaboravili da je srpanj u Banju i mjesec sjećanja na žrtve fašističkog terora. Spominjemo se naših župljana i sumještana koji su pogubljeni 17. srpnja 1943. u Pašmanu i jednoga koji je od iste ruke stradao u Salima dan kasnije“, rekao je don Marko.

Don Valter je u propovijedi istaknuo Božju sveprisutnost, kao i značaj posebnih mjesta štovanja: „Bog je prisutan na svakom mjestu, ali čovjek je oduvijek imao potrebu izabrati posebna mjesta na kojima će iskazivati hvalu Bogu. To je vidljivo i kod pripadnika drugih religija i kod naših otaca u vjeri Židova. Bogu hramovi i crkve nisu potrebni, ali jesu nama ljudima. Nama su potrebni ti prostori koji će nas i na izvanjski način podsjećati na Božju prisutnost među nama“, rekao je don Valter.

Kotlar je istaknuo i veličinu sv. Benedikta, zaštitnika Europe, jer je taj dan bio njegov blagdan. „Sv. Benedikt je bio razočaran raskalašenošću i nemoralom rimskog društva u svoje vrijeme. To mu je bio poticaj da se povuče u osamu u Subiaco i tako je počela njegova monaška avantura. Iz njegovog povlačenja i kasnijeg okupljanja istomišljenika rodilo se Benediktovo pravilo i duhovnost koji su preobrazili europsko tlo“, rekao je don Valter. Pozvao je vjernike na nasljedovanje primjera sv. Benedikta, „kako bi u moralnom neredu suvremenog društva bili nositelji novog reda kojeg je Isus Krist navijestio svojim naukom, a utvrdio svojom mukom, smrću i uskrsnućem“.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je osobito bibinjskom zboru mladih: „Oduševila me vaša volja i želja da budete s nama. Danas svi imaju puno obaveza i nije lako izdvojiti vrijeme. Nekima je poteškoća i to što smo na otoku. Ali, vi ste otvorenog srca prihvatili poziv i uveličali ovaj poseban dan za župnu zajednicu u Banju. Ti osjećaji odzvanjali su i u vašem pjevanju. Zato smo vam neizmjerno zahvalni“, rekao je don Marko bibinjskim pjevačima.

Župljanima je zahvalio na raspoloživosti i velikodušnosti u organizaciji te proslave, naglasivši da se ta svetkovina po treći put svečano slavi, ali u Banju je prihvaćena kao da se radi o stoljetnoj tradiciji. U duhu dobrih domaćina, nakon mise, Banjci su se prigodno družili sa svojim gostima ispred župne crkve, a Bibinjci su nastavili pjesmom razveseljavati okupljeni narod Božji.

Marko Dokoza

Pedeset hodočasnika, uglavnom iz župe Uznesenja BDM s Belafuže u Zadru, pod vodstvom belafuškog župnika don Zvonimira Mikulića, sudjelovalo je u subotu, 6. srpnja i u nedjelju, 7. srpnja na hodočašću u Istri i Trstu.

Primarni razlog hodočašća bilo je sudjelovanje hodočasnika na nedjeljnoj misi u Trstu koju je predvodio papa Franjo. Bila je to izvrsna prilika za sudjelovati u euharistijskom slavlju kojem predsjeda Kristov namjesnik na zemlji te izbliza susresti Petra naših dana.

Prva postaja hodočašća bilo je svetište Majke Božje na Trsatu, ‘hrvatski Nazaret’. Zadrani su se tamo pridružili štovanju Gospe Trsatske – Majke milosti brojnim subotnjim hodočasnicima iz raznih dijelova Hrvatske. Nakon toga, belafuški hodočasnici krenuli su u Istru, putovima bl. Miroslava Bulešića za kojega je sâm papa Franjo u apostolskom pismu iz 2013. godine napisao da je bl. Miroslav  „neustrašivi svjedok Evanđelja“. Dodatni motiv za to hodočašće je činjenica da se upravo u svetištu Gospe Maslinske na zadarskoj Belafuži nalazi relikvija bl. Miroslava Bulešića.

Hodočasnici su se najprije zaustavili u Lanišću, mjestu mučeničke smrti mladog svećenika Bulešića. Tamo je hodočasnike otvorena srca primio don Josip Mašina, župnik Lanišća, rodom iz Preka. Don Josip je na dojmljiv način protumačio nemili događaj smrti, ali i snagu vjere Miroslava Bulešića koju je posvjedočio krvlju. Vjernike je potreslo to mjesto, prije svega primjer života i mučeništva mladog blaženika. Potom su hodočasnici nastavili put prema župnoj crkvi u Svetvinčentu, gdje su sudjelovali u misnom slavlju koje se slavilo za oltarom u kojem je tijelo bl. Miroslava. U Svetvinčentu Zadrane je pozdravio don Želimir Bagavac, župnik Kaštelira u Istri. Vlč. Želimir, koji je pomogao i u organizaciji toga hodočašća, ukazao je hodočasnicima na dragocjenost istarskog blaženika i potaknuo na pobožnost prema njemu. U predvečerje prvog dana hodočašća, vjernici su se smjestili u Pazinskom kolegiju, zavodu u kojem je nekad don Miroslav Bulešić djelovao kao odgojitelj sjemeništaraca. Tu ih je lijepo primio i smjestio vlč. Maksimilijan Ferlin, ravnatelj Kolegija.

U rano nedjeljno jutro, 7. srpnja, hodočasnici su krenuli prema Trstu. Misno slavlje održavalo se na trgu koji ima ograničen kapacitet te je trebalo nabaviti ulaznice, za što je uvelike zaslužan tajnik tršćanskog biskupa, don Angelo Alexander Alomoto Paredes, koji je ulaznice i osobno dostavio belafuškim hodočasnicima.

Zadarski hodočasnici, raspoređeni u nekoliko polja, radosno su iščekivali vidjeti Papu. Uslijedilo je nešto što je uvelike obradovalo hodočasnike: prije početka mise, papa Franjo prolazio je svim prolazima po trgu, u niskom vozilu, sporom vožnjom, pružajući ruku ljudima. Zastajao je, blagoslivljao, primao djecu s poteškoćama. Tako su i zadarski hodočasnici izbliza doživjeli papu Franju, doticali ga i pozdravljali. Mnogi su kasnije posvjedočili kako ih je pritom oduševila Papina strpljivost, požrtvovnost, radost i mir njegovog lica, usmjerenost na ljude, osobito najmanje i najnemoćnije.

Misa je bila prekrasna, svečana i jednostavna, ne preduga. Bilo je vidljivo kako Papa duboko proživljava čitanje Evanđelja i pretvorbu. Papinu homiliju hodočasnici su osjetili živom i važnom, što se i potvrdilo kasnije u autobusu kada je homilija i pročitana na hrvatskom jeziku. Mnogi su zatražili da im se pošalje, kako bi je i poslije mogli razmatrati. Na kraju mise bilo je na ponos i radost čuti kako u pozdravnom govoru tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi pred Papom ističe: „Neka posreduju za nas mučenici… Miroslav Bulešić, Hrvat…“. To ime i narodnost mogli su razumjeti svi hodočasnici.

Nakon ručka u Trstu, hodočasnici su nastavili prema Rijeci. Pohodila se soba sv. pape Ivana Pavla II. u okrilju nekadašnje riječke bogoslovije. Upravo s toga mjesta, sveti Papa je 9. lipnja 2003. krenuo prema Zadru gdje je završilo njegovo 100. apostolsko putovanje. Neki hodočasnici su rekli da su nešto od osobe Ivana Pavla II. doživjeli toga dana i u papi Franji.

Posljednja postaja hodočašća bilo je svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama kod Ogulina. Hodočasnike je srdačno primio vjeroučitelj i orguljaš Franje Puškarić koji je ukratko predstavio povijest toga kraja i svetišta koje je od davnina mjesto čudesnih uslišanja po zagovoru Marije. Zanimljivo da je crkva u Oštarijama u Srednjem vijeku bila jedna od najvećih na hrvatskim prostorima. Vrlo je upečatljiv kip Majke Božje s plaštem koji prikazuje kako je opjevano u marijanskoj pjesmi toga ličkog kraja: Divo Majko, Divo čista, / Svim kod tebe ima mista / Ispod plašta svojega, / Ti zakrili svakoga.

Mnogi hodočasnici na povratku u Zadar iznosili su dojmove onoga što su proživjeli tijekom dva dana, zahvalni za to lijepo hodočašće.

Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Uznesenja BDM, Belafuža, Zadar

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole u župi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku u nedjelju, 30. lipnja.

Slavlje je počelo procesijom nadbiskupa i svećenika koncelebranata od župne kuće do župne crkve. U dvorištu ispred crkve, prije početka svečanog misnog slavlja koje je predvodio u božavskoj župnoj crkvi, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole. Kip je visok 1,70 m, a izrađen je u talijanskoj tvrtki ‘Rigione Statue Sacre’ u Napoliju.

Nadbiskup je čestitao Božavljanima na želji da postave kip svoga župnog zaštitnika i na lijepom uređenju crkve, rekavši da su to znakovi njihove ljubavi koju imaju prema Gospodinu i Crkvi. „To prepoznajemo i to želimo poduprijeti. To su znakovi koji izlaze iz našeg srca. Da ljubav prema Gospodinu nije samo na riječima, nego da nam je stalo i do onoga što nas podsjeća na ono što je Božje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog najveće dobro i bogatstvo. Bog i jest u korijenu riječi bogatstvo.

„Bog izlazi iz toga bogatstva, sam prihvaća siromaštvo, ali to siromaštvo je toliko veliko u Isusu Kristu, da se u tom siromaštvu svi možemo obogatiti i možemo primiti najveće dobro našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, u kojem se kazuje kako je Isus lađom prešao preko, nadbiskup je rekao da su i vjernici ulaskom u Crkvu, bivajući njenim dijelom, prešli preko, ušli su u novu stvarnost.

„Krštenje je učinilo nešto novo, kao da se promijenilo naše mjesto boravišta. Po krštenju smo ušli u novi život kojeg je Bog donio u svome Sinu Isusu i prebačeni smo u novu stvarnost života. Biti kršćanin znači toliku novost života, da primamo život koji u Bogu već postoji. Bog nam se toliko približio i trebamo računati s tim darom. Bog poziva, nikad se ne umara, ali nužan je naš odgovor“, poručio je mons. Zgrablić.

S obzirom na neke situacije kako su ljudi, unatoč ozdravljenjima i susretima s Isusom, otišli od njega; ispred osobnog odnosa s Isusom stavili su svoje privatne prohtjeve, zemaljske preokupacije, materijalno, pokazali su nezahvalnost, nevjeru i slično, nadbiskup je istaknuo da je Jair u navještenom evanđelju primjer osobe kako nasljedovati i susresti Isusa.

Jair je ničice pao pred Isusa i molio ga za ozdravljenje svoje kćeri. „Isusa primamo na način kao Jair, koji je prišao Isusu s punom vjerom i predanjem, s punim povjerenjem prema Isusu. Jairova vjera omogućila je da sila, snaga novog života koju Isus nosi u sebi, prijeđe na njegovu kćer i daje život“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je tako snažnu vjeru u Isusa imala i žena koja je krvarila 12 godina. Krv je znak života, a ona je, krvareći, gubeći krv, umirala. „Ta žena je dotaknula Isusa, a iz Isusa je izašla snaga. Isus je primijetio blizinu te žene u mnoštvu brojnih ljudi koji su se gurali oko njega, jer njena vjera, prihvaćanje Isusa učinilo je da se žena u potpunosti preda Isusu. Prihvatila je da Božja snaga prijeđe na nju i da joj daruje novi život. Kad je Isus djevojčicu dotaknuo svojom rukom, djevojčica je ustala. Opet je iz Isusa izašla snaga. I mi Isusa trebamo prihvatiti takvom vjerom“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da u svakom sakramentu dodirujemo Isusa.

Nadbiskup je potaknuo da ne budemo pasivni, kako bi Isus mogao činiti djela i u našem životu, da živom vjerom možemo prihvatiti Isusa i snagu koju nam Bog šalje, a koje nema u ovom svijetu i ne možemo je postići našom naravi.

„Snagu Božjeg duha donosi Isus i jača je od bilo kojeg našeg grijeha, bolesti i smrti. Božja snaga uvodi nas u Božji život, Božju puninu i vječni život“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam svaka euharistija bude trenutak dodira s Isusom, da bi se Božji duh nastanio u našem biću, kao što se nastanio u srcu sv. Nikole i drugih svetaca.

„Isus nas uvodi u nadnaravni život, u ono što mi ne možemo postići. Vodi nas u život uskrsnuća, u drugačiji život, neprolazni, koji ne možemo zaraditi niti zadobiti drugačije, osim predajući se Isusu živom vjerom, dodirnuti Isusa iskrenom vjerom. Neka Gospodin dodirne naše rane, našu smrtnost, kako bi naše krvarenje i ono što gubimo kroz život, kada dodirnemo Gospodina u vjeri, učinilo da iz Isusa izađe snaga koja neka nas zahvati i da je radosno primimo. S Bogom sve raste u nama, stvara mir i radost“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je župljanima na velikodušnosti jer su vlastitim prikupljenim sredstvima kupili kip svoga župnog naslovnika, kao i mons. Zgrabliću na podršci životu otočana svojim dolaskom. Župljani su darovali nadbiskupu Zgrabliću mitru, solideo i košaru s prigodnim darovima.

Mons. Zgrablić prisjetio se da je bio u Božavi s nadbiskupom Marijanom Oblakom prije 35 godina, kada je župnik Božave bio don Anđelo Zorić tu mu je bilo drago susresti božavske vjernike. Božavske župljane dolaskom su podržali i drugi svećenici iz Zadra. U misi su koncelebrirali don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Ante Dražina, rektor zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’, don Mate Žilić i mladomisnik Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

Svetkovina sv. Petra i Pavla svečano je proslavljena na otoku Sestrunju u subotu, 29. lipnja. Koncelebrirano misno slavlje u sestrunjskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bilo je to prvi put nakon 28 godina da jedan zadarski nadbiskup pohodi župu Sestrunj baš na blagdan njihovih župnih naslovnika i zaštitnika. Zadnji put, Petrovu na Sestrunju slavio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 1996., kad je blagoslovio obnovljenu župnu crkvu sv. Petra i Pavla.

„Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao je prvi u tumačenju njenih dubina. Neka nam ti stupovi Crkve i njihova vjera, ispovijedanje njihove vjere, dubina u koju je ušao Pavao i na svoj način Petar, bude hrana našoj duši i nutrini“, potaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da odgovor naše vjere koju ispovijedamo na Petrovoj stijeni ne smije biti deklarativan.

Gospodin nas obasipa tolikom ljubavlju da smo, ako na tome temeljimo vjeru, na sigurnom putu. Kao što je Isus rekao Petru: ‘Ti si Petar, stijena’, neka i „naša stijena bude toliko čvrsta da nikakve poteškoće, nevolje, nerazumijevanje i bolesti ne mogu srušiti kuću našeg života koju gradimo u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nam kroz takav život Gospodin daje ključeve Kraljevstva nebeskog.

„Gospodin nam daje ključ u Nebo. U svojim rukama imamo ključ kojim možemo otključati Nebo. Možemo otključati Božji svijet, tamo gdje Bog prebiva. Brava je s naše strane. Bog stoji i kuca na vratima, kako kaže Knjiga Otkrivenja. Bog kuca na naše srce kada želimo biti dobri, kada želimo mir, pravednost, istinu – sve su to glasovi Božjeg kucanja na naše srce“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da otvorimo svoje srce Bogu da njegova ljubav uđe u nas, da naše srce bude šire i veće. Kada živimo u Bogu koji je ljubav i otvorimo mu svoje srce, Kraljevstvo nebesko ulazi u naš život. Bog živi s nama i postaje snaga našeg života, rekao je nadbiskup.

„Dok ispovijedamo vjeru koju su ispovijedali Petar i Pavao, zahvalimo Bogu za sve što je učinio za nas u svome Sinu, Isus Kristu. Zahvalimo Bogu za tolike svjedoke vjere, od Petra i Pavla, do svih drugih mučenika i svetaca, znanih i neznanih svetih ljudi, nevažno jesu li proglašeni blaženima i svetima, ali su Gospodinu služili s ljubavlju i živjeli su svetim životom“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se učvrstimo i još više ljubimo, da Božja ljubav i vjera budu u nama. „Da uprisutnimo Vječnost u sadašnjosti, da već sada participiramo u životu s Bogom, jer Gospodin nam je dao ključeve. Gospodin nam se približio, stavio je ključ u naše ruke, a naša sloboda, vjera i volja kažu Otključaj. To ti moraš učiniti. A možeš i baciti taj ključ. A taj ključ je ritam našeg srca koji kuca kao kad se ključ otvara, pa se čuje. Da i mi tako možemo kucati u ritmu Božjeg srca i živjeti Isusa Krista, Spasitelja koji se nastanio u našem biću, jer postali smo dio njegovog uskrslog, mističnog tijela“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio kako ga je jedan dječak, kao svećenika, kad bi ga vidio, rekao i nazivao: ‘Ide Hvaljen Isus’. „To me jako zamislilo. Kako ja ispovijedam tko je za mene Krist? Jesam li ja stvarno Hvaljen Isus? Jesam li ja onaj koji ispovijeda da je Isus Krist koji svjedoči Božju ljubav, ne samo riječima, nego životom, djelima, da mi se Krist očituje kao moj Spasitelj, dolazi u moju blizinu i meni ususret. Da ja toga Krista živim i nosim u sebi, da ispovijedam vjeru kao Petar i Pavao koji su na položili svoj život za Krista i svjedočili su za njega, da drugi u mom životu i služenju mogu hvaliti Boga i zahvaljivati Bogu“, potaknuo je mons. Zgrablić na promišljanje.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da Isus okuplja svoje učenike u posebnom kraju, odveo ih je u krajeve Cezareje Filipove. „Dakle, Isus se nije zadržao na svetom mjestu, u hramu, sinagogi ili nekoj lijepoj prirodi, nego Isus je odveo učenike u pokrajinu sjeverno do Mrtvog mora. Cezareja Filipova nije samo zemljopisni pojam, nego poruka svima nama. Cezareja Filipova je bila izgrađena u brdu Hermonu, nedaleko Mrtvog mora, na stijeni i hramu koji je bio posvećen poganskom bogu Panu, bogu polja, šuma, pastira i spolnog razvrata te nimfama.

Prema grčkoj mitologiji, taj poganski bog je kažnjavao izazivajući paniku, strah, jaku buku. I danas kažemo riječ panika, što etimološki dolazi od riječi Pan. Nimfe su bile mlade djevojke, mitološka bića, koje su zbog prirodne sile u sebi mogle dugo živjeti, oko 100 000 godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. Na vrhu litice brda Hermona kralj Herod dao je izgraditi hram u čast boga Augusta. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je tu pokrajinu po cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije se to nazvala Cezareja Filipova“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Vjerni Židovi koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga, Boga koji se objavio, nastanio i boravi među njima, smatrali da će Bog jednog dana kazniti taj poganski kraj, smatrajući to što se u njemu događa paklom i Bogu odurnim.

„Isus dovodi učenike u taj krajnje poganski kraj. U tom kraju pustoši stupa u razgovor s njima i Isus pita svoje učenike: ‘Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?’.

To je poruka i za nas – Isus nas dovodi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u našu nevjeru, u naše krive odnose s Bogom, u naše krivo shvaćanje života i svijeta. U tom području našeg života, u našoj grešnosti, Isus tu želi objaviti svoj identitet. Tu on želi objaviti svoje ime. Bog ne dolazi samo u lijepim trenucima našeg života. Bog nije s nama samo kad smo u crkvi, Bog nas nikad ne napušta. On nas dolazi tražiti po svome Sinu i u tminama našeg života. Dapače, tu nam najviše želi biti blizu, jer nam želi objaviti svoje ime koje je za nas spasonosno. Želi nam otkriti da je on Krist, da je on došao pobijediti ono što se događa u Hermonu, što se događa u poganskom kraju“, ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus jači od poganskog boga Pana i nimfa, od svih prirodnih sila.

„Krist dolazi kao Spasitelj svijeta i došao je pobijediti posljednjeg ljudskog neprijatelja, a to je smrt. Apostoli odgovaraju na Isusovo pitanje tko je Sin Čovječji, kako se Isus u tom trenutku naziva. Ali, Isus i nas želi pitati: ‘A vi, što vi kažete, tko je Sin Čovječji?’. To je jako važno pitanje koje Gospodin postavlja osobno svakome od nas: ‘Tko sam ja za tebe?’.

Tko je za tebe Isus? Hoće li naš odgovor biti kao Petrov, koji je zaključio tko je Isus ne samo po svojim naravnim sposobnostima, nego su ga na to potaknuli Duh Božji i njegovo srce. Isus mu kaže da mu to nisu objavili tijelo i krv, nego mu je to objavljeno po Duhu.

Kad se otvorimo Gospodinu u vjeri i stupimo u dijalog s njim, onda nam On daje svoga Duha koji nam je potreban kao svjetlo, da bismo mogli vidjeti tko je uistinu Isus Krist. Možemo imati zdrave oči, ali bez svjetla to nećemo vidjeti. Tako i Božji duh. Kad stupamo u dijalog s Gospodinom, kad s njim razgovaramo, Gospodin u našem srcu razvija svoj duh da bismo spoznali tko je on. Petar odgovara: ‘Ti si Krist’“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da mi obično mislimo da Isus Krist znače ime i prezime.

„Ime Isus dali su mu roditelji, ali Krist znači puno više od toga. Pavao kaže, ‘Tko ispovijeda da je Isus Krist, bit će spašen’. Bog je poslao i postavio Krista na ovaj svijet da bude Spasitelj svijeta, da bude Bog s nama. Da i mi prihvatimo i ispovjedimo da je Isus za nas, u našem životu Krist. To je važno, da je on za nas Krist koji se trajno nastanio među nama“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nas Bog toliko ljubi da je uzeo tijelo, utjelovio se, postao čovjekom i navijestio nam Radosnu vijest.

„Bog je pokazao koliku ljubav ima prema nama i dolazi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u naše strahove, u naše nevjernosti, da bi nam objavio svoju ljubav i ispunio nas svojim životom. Tu ljubav Krist nam je u potpunosti darovao i na križu, da bismo mogli participirati u toj ljubavi“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nada koja se raspiruje u našem srcu i po tom blagdanu bude snaga našeg življenja, ljubavi, vjere i zajedništva.

U misi su sudjelovala i dva bračna para koji su proslavili 50. godišnjicu braka. To su Zvjezdan i Ivanka Švorinić te Miroslav i Ljiljana Švorinić. Nadbiskup im je čestitao godišnjicu braka, blagoslovio ih povodom zlatnog bračnog jubileja i poželio da ih Gospodin i dalje krijepi i blagoslovi u zajedništvu, blizini njihove obitelji i ljubavi.

„Ljubav je osnova i zajedništvo života. Ljubav ne znači samo neki pozitivni osjećaj, da razvijemo neke emocije, nego ljubav je kad smo vjerni jedan drugome. Kad prihvaćamo Božje zapovijedi, kad bezuvjetno prihvaćamo jedni druge, kako kaže sv. Pavao: ‘Nosite teret jedan drugoga i tako ćete ispuniti sav Zakon Kristov’.

Svugdje ima problema i poteškoća, pa i u braku. Ali, ostati vjeran jedan drugome je već djelo Božjeg duha u nama. Tu ljubav i tu mogućnost da možemo biti takvi, u nama potiče Božji duh. Tu Božju volju i želju Gospodin podupire u nama, da bismo ostali vjerni Božjoj ljubavi na koju nas Gospodin poziva“, poručio je mons. Zgrablić.

Dobrodošlicu nadbiskupu izrazio je don Zdenko Dundović, upravitelj župe Sestrunj. U ime župe, nadbiskupa je pozdravio i na dolasku mu zahvalio župni vijećnik Vjekoslav Švorinić. Poklon otočkih proizvoda nadbiskupu je uručila Tatjana Božičević, župna vijećnica, a buket cvijeća darovala je Zarita Žižić.

Nadbiskup je pohvalio Sestrunjce kako svi skladno pjevaju, dijelove mise pjevaju na glagoljaškom napjevu; kako su lijepo uredili crkvu i što njeguju liturgiju, rekavši da je to znak njihove ljubavi prema Gospodinu. Rekao je da će Sestrunj i dalje pohoditi upravitelj župe, da neće biti zaboravljeni kao župa jer je svaka duša važna. Velike su potrebe za svećenicima u raznim sredinama te je mons. Zgrablić potaknuo na molitvu za duhovna zvanja.

Uz upravitelja župe Dundovića, u misi su koncelebrirali dr. don Elvis Ražov te profesori iz Rima: p. Marek Inglot, SJ, predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, p. Stanislaw Morgalla, SJ, ravnatelj Instituta za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana i p. Henryk Pietras, SJ, glavni i odgovorni urednik časopisa Gregorianum

Ines Grbić

Foto: Vjeka Švorinić

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u četvrtak, 13. lipnja, u župi sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori nama danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo  sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio  Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip sv. Ante.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva uzorna crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. g. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih “Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja”.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa ‘Zmajević’, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja održao je koncert u čast Srca Isusova i Srca Marijina u nedjelju, 2. lipnja, u župnoj crkvi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku.

Zbor pod vodstvom s. Blaženke Delonga i orguljaša Vinka Tomića izveo je pjesme i u čast sv. Nikole koji je naslovnik i zaštitnik božavske župe, kao i zaštitnik Janjevaca koji žive u Kistanjama, pa je to svetac koji i na taj način duhovno povezuje te dvije župne zajednice. Koncert je zaključen izvođenjem pjesme Gospe od otoka.

Koncertu je prethodilo misno slavlje koje je predvodio don Ivan Perković, župnik župe Prikazanja BDM u Kistanjama, na kojem je također pjevao zbor sv. Cecilije. Don Ivan je govorio o značenju nedjelje kao Dana Gospodnjeg, povlaštenog dana Kristovog uskrsnuća. „Nedjelja je i dan ljubavi i služi za psihofizički odmor čovjeka. Čovjek treba posvetiti nedjelju Bogu i vlastitoj duši, biti nositelj blagoslova i milosti za druge duše i spasenje ljudi. Nedjelja je osobiti dan za sebe, treba ga provoditi s obitelji, rodbinom“, istaknuo je don Ivan, potaknuvši da se nedjelja ne stavlja ispred osobe i ispred ljubavi.

Upozorio je da je nerazborito provoditi nedjelju kao još jedan dan za rad, kao i   da mnogi žive nedjelju kao odmor od pijanki i zabava, ili pak za veliku posvećenost sportu, umjetnosti, tijelu, što može prijeći u idolopoklonstvo, ako se u potpunosti zanemari Boga. „Pretvaranje nedjelje u grijeh je gubitak blagoslova. Nepoštovanje nedjelje doprinosi uništavanju obitelji i društva. Udaljavanje od nedjeljne euharistije je udaljavanje od Boga“, upozorio je don Ivan, rekavši da je ne otići nedjeljom na misu kao proživjeti nedjelju bez duše. „Euharistija daje nedjelji dušu, ona je Božji lijek protiv smrti. Nedjelja je povlašteno vrijeme kad trebamo potražiti i naći Boga“, poručio je don Ivan.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je zboru sv. Cecilije na dolasku i darovanom vremenu dolaskom na otok, gdje su stigli iz udaljenih Kistanja. Nakon koncerta, ispred crkve bilo je druženje domaćina i gostiju uz kolače koje su priredili božavski župljani.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi krstionicu, svetohranište, križ i nadoltarnu sliku u četvrtak, 9. svibnja, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Uzašašća Gospodinova.

„Krstionica nam pomaže da uđemo u stvarnost Isusovog života, krštenjem se događa promjena našeg života. Uranjamo u sâmog Boga. Svetohranište nam pomaže razumjeti novu stvarnost u kojoj Krist sada živi i stvarnost u koju nas je on uzeo. Kad je Isus uzašao na nebo, time se potpuno vratio Ocu kao Bog i čovjek“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova pobjeda i naša pobjeda, jer mi smo na njega nakalemljeni. „Isus je nadvladao svako zlo, čak i smrt. Duh Sveti koji je prisutan u Isusu želi i u nama djelovati, želi i nas oživljavati, da i mi činimo znakove koji su pratili Isusove učenike, koje i Božja riječ navodi. Nismo izgubljeni. Krist je svojim uskrsnućem, svojom snagom, silom Duha Svetoga pobijedio zlo i grijeh, a u Kristu smo i mi pobijedili“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da zahvalimo Isusu za sve što je učinio za čovjeka.

Nadbiskup je potaknuo da se ne bojimo, jer nema grijeha kojeg Gospodin neće oprostiti. „U trenutku našeg začeća, Gospodin nam je darovao dio sebe. Naša duša je bitna, ona nas pokreće i animira naše tijelo. Zato je jako važno da spoznamo vrijednost duše o kojoj ovisi čak i naše tijelo, kako se osjećamo. Naša duša je važna za naše osjećaje, za naše raspoloženje, našu nutrinu“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je rekao da je sve što je blagoslovio u toj crkvi znak onoga što smo primili na krštenju i što primamo u sakramentima, što nam je Gospodin donio. Potaknuo je da budemo svjesni da smo uzdignuti na nebo, da ne budemo samo zabrinuti za zemlju i tjelesno, da ne izgubimo dušu. „Opredijelimo se za Boga i budimo radosni svjedoci da nas prate znakovi, da se ne bojimo, jer Krist je pobijedio, a u Kristu smo i mi pobijedili. To nije naša snaga, nego Isusova pobjeda, njegova milost, njegov dar“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na poštovanje blagoslovljenih svetinja.

„Radosni smo što je blagoslovljena krstionica gdje će se u osobnoj i u vjeri Crkve dijeliti sakrament novog rođenja, svetohranište za čuvanje euharistije, nebeske hrane, križ koji predstavlja Kristovu muku i njegovu slavnu pobjedu nad smrću te je svjedočanstvo naše vjere i znak ljubavi, a nadoltarna slika Posljednje večere, prikaz Isusa i apostolske zajednice, potiče želju za duhovnim uzdizanjem i osobnom svetošću“, poručio je mons. Zgrablić. U misi su koncelebrirali don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i don Šime Kevrić, nekadašnji župnik Pridrage koji je tu djelovao u teško vrijeme komunizma i doprinio je izgradnji pridraške crkve.

U prigodnom obraćanju vjernicima, župnik Baričević istaknuo je vrijednost zajedništva koje je dio i Isusove molitve i potreba osobito u današnjem vremenu. Župnik je zahvalio Margiti Zubčić s kojom je don Tomislav najprije razgovarao o planiranom poslu i premještanju njene već postojeće slike u prostor primjereniji za sliku. Zahvalio je na podršci nadbiskupu Zgrabliću i  župnom vijeću, talijanskoj tvrtki umjetnina Ferdinad Stuflesser (Ortisel) koji su dlijetom oblikovali izvornu skulpturu Isusovog tijela i posredniku do njih, don Srećku Petrovu, župniku Vrane. Župnik je zahvalio vjeroučitelju Danijelu Tiriću koji je iz Moslavine gdje živi nabavio i o svom trošku dopremio stare hrastove grede za križ, a za izradu križa zahvalio je stolaru Miru Petroviću iz Biljana Gornjih.

Baričević je zahvalio i akademskim umjetnicima, kiparu Petru Doliću iz Zagreba i slikaru Mati Ljubičiću iz Zadra. „Kroz djela njihovih ruku: postolje za Gospu Luzaricu, naslovnicu župne crkve, krstionicu, svetohranište i nadoltarnu sliku, gledamo kako je ljepota sličnost s božanskom ljepotom u kojoj stvari imaju udjela“, rekao je don Tomislav. Zahvalio je i suradniku kipara, Ivici Brkiću, kamenoklesaru iz Zadra i Marku Zubčiću pok. Mile na ličilačkoj pripremi zida za postavljanje slike. Stolaru Filipu Kadiji iz Sv. Filipa i Jakova župnik je zahvalio za sjedala, a župljanima što su svojim prilozima doprinijeli ljepoti crkve po njenom uređenju i na duhovnu korist.

Župna crkva Gospe od Ružarija u Pridrazi bila je izgrađena 1978. za vrijeme župnika don Šime Kevrića. Crkvu su do temelja bili srušili Srbi u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Na istom mjestu, po prvotnom projektu koji je izradio ing. Tomislav Paleka iz Zadra, izgrađena je nova crkva koju su bili financirali tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo RH, Zadarska nadbiskupija i župa Pridraga. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa posvetio je obnovljenu župnu crkvu Gospe od Ružarija u Pridrazi 5. listopada 2002., za vrijeme župnika Jure Zubovića. Postaje križnoga puta u župnoj crkvi rad su kiparske kolonije i Udruge ‘Sjaj hrvatske Crkve’ iz Osijeka.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić