Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine 12 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, misu u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u utorak, 26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je služio misu u Privlaci, kako se to godinama čini, jer je u toj župi 26. studenog 1945. don Eugen ubijen u svojoj 31. godini života. U misi su suslavila sedmorica svećenika, među kojima privlački župnik don Žarko Relota i domaći sin, don Valter Kotlar, župnik župe sv. Roka u Bibinjama.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je privlačkim župljanima za svakodnevnu molitvu da se don Eugen beatificira, rekavši kako to nije malen čin. „Svaki dan u crkvi već niz godina molite da don Eugen bude proglašen blaženim. Hvala vam na toj ustrajnosti. Duboko vjerujem da vaša molitva neće biti uzaludna. Don Eugen je tako malo vremena kod vas bio župnik, svega šest dana. Nije uspio dočekati niti nedjelju da proslavi misu, nego je završio mučeničkom smrću i jednog dana će biti proslavljen čašću blaženstva. Ali, ne samo čašću, nego da mu se možemo utjecati kao našem zagovorniku na Nebu i suputniku na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić Privlačanima, zahvalivši im što čuvaju spomen na don Eugena. Potaknuo ih je da i dalje nastave moliti iz dana u dan za don Eugenovo proglašenje blaženim, kao i na nakanu da se u budućnosti u Privlaci izgradi crkva posvećena don Eugenu Šutrinu, kao mjesto okupljanja vjernika u zahvalnom sjećanju na mučenike Crkve koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri.

Razmatrajući navještenu Božju riječ u kojoj Isus govori o hramu koji će biti razvaljen, nadbiskup je rekao da se to ne odnosi samo na hram u Jeruzalemu, nego, Isus je hram u kojem Bog boravi u svojoj punini.

„Bog se nastanio u tom hramu u osobi Isusa Krista. Isus se nastanio u svom uskrsnom mističnom tijelu. Evanđelisti govore da je Isus govorio o hramu svoga tijela. Novi hram u kojem se Gospodin nastanio i gdje boravi je naš život. Mi smo Božji hram“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da rastemo u svijesti da Bog boravi u nama, da je naša duša mjesto gdje Bog boravi. Pritom je podsjetio na poruku sv. Pavla: „Zar ne znate, hram ste Božji. Duh Sveti prebiva u vama“.

„Zahvalimo Bogu za tu najveću milost. Ne može se dogoditi ništa ljepše i veće niti možemo primiti od toga što već imamo – da se Bog nastanio u našem srcu. Ako smo svjesni da Bog boravi u našem životu, onda nam više ništa ne treba, jer imamo najveće i najvažnije“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da produbimo u sebi zahvalnost Gospodinu što je učinio tako veliko djelo u našem životu; što nas je kao živo kamenje ugradio u duhovni dom, kako kaže sv. Petar u Prvoj poslanici.

„Gospodin je nas sagradio u divan hram u kojem Bog boravi“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da poželimo odgovoriti Gospodinu na toliku njegovu ljubav, da budemo živo kamenje Božjega duha.

„Don Eugen je ugradio sebe u živi kamen proslavljene Crkve. Poticaj nam je i uzor koje vrijednosti živjeti, primjer kako je on djelovao u svom životu, iz ljubavi prema Gospodinu. Kao svećenik, prošao je strahote. Šest godina je bio župnik na Molatu i u Brguljama. Živio je na otoku Molatu gdje je bio veliki fašistički logor kroz kojeg je prošlo 40 000 ljudi. Don Eugen je obilazio i tješio te zatvorenike“, istaknuo je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je don Eugen 9. ožujka 1943. vodio sprovod s. Agneze Petroša na Molatu, koju su mrzitelji Crkve dva dana prije toga mučili i okrutno ubili, objesivši je o drvo. I s. Agneza je među skupinom Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze.

„Kad je vodio sprovod s. Agneze, don Eugen možda nije mogao ni misliti da će i njega zadesiti isto. Dvije godine poslije zločina nad s. Agnezom, i don Eugen je ubijen i postao je mučenik. Na prevaru su ga dvojica izvela iz župne kuće. Iako je znao kako su opasne okolnosti, više od straha za gubitkom vlastitog života, don Eugenu je bilo važnije da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja osobi koja umire, premda je to što mu je rečeno bila laž. Govorili su mu da ne ide u noć, ali velika ljubav prema spasenju duše vodila ga je da riskira svoj život, kako bi spasio tuđi život“, naglasio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

„Ljubav koju je don Eugen posvjedočio svojim životom, svojim svećeničkim poslanjem i nama je primjer i uzor da i mi živimo nasljedujući Gospodina. Poticaj je da svakoga možemo ljubiti, pa i uz rizik da nešto izgubimo u životu; da se odreknemo svoje sebičnosti i koristi, pa i uz vlastiti rizik. Don Eugen nam je u tome uzor, primjer. On je to duboko i iskreno živio“, istaknuo je nadbiskup.

Premda je kratko vremena bio župnik u Privlaci, don Eugen je „ostavio duboki trag i ne prestaje propovijedati u crkvi i mjestu Privlaka, o ljubavi Božjoj koju je on nosio u svom srcu, o ljubavi koju je imao prema drugome. To nas okuplja i potiče na molitvu, da ga promatramo kao primjer istinskog kršćanskog života.

Don Eugenova prolivena krv nije uzaludna, prazna, nego ljubav koja vodi Bogu u zajedništvo ljubavi. Don Eugen je primjer i ohrabrenje da što god nam se dogodilo u životu, kakva god prijetila opasnost da se sruši naš život i rad, to je prolazno. Postoji novi, drugi, drugačiji, Božji hram. To je Kraljevstvo nebesko, raj, gdje sve nas Gospodin želi okupiti u svom zajedništvu i u svojoj blizini“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potaknuo da nam spomen na don Eugena bude poticaj na još intenzivniju molitvu da ga Gospodin proslavi čašću oltara s drugim Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije, da im se možemo utjecati kao našim zagovornicima.

Na kraju propovijedi, nadbiskup Zgrablić izmolio je molitvu za proglašenje blaženima Božjih ugodnika Zadarske nadbiskupije u kojoj se spominju dva svećenika i jedan vjernik laik. Molitva glasi: „Bože, dobri naš Oče. Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu don Eugena Šutrina, don Janjeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjima koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom i ljubavlju prema tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi i tako napredovali na putu spasenja te bili slični tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena na lokaciji Sebačevo, prema privlačkoj uvali, gdje je don Eugen ubijen.

Don Eugen je bio imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945. godine. Nakon samo šest dana, 26. studenoga, iz župne kuće su ga odvela dvojica komunista na prevaru, zatraživši od don Eugena da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, rekavši mu da je tu ženu udario konj. Sutradan, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog don Eugena.

Don Eugen Šutrin rođen je 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić, kao četvrto od sedmero djece u obitelji. Nakon završene pučke škole u Luci, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je Klasičnu gimnaziju, a bogoslovne nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Njegovo mladomisničko geslo je ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’; to je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja. U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je izgrađen koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente. Don Eugen je velikodušno obavljao svoju svećeničku službu te bio veza između logoraša i njihovih obitelji. Koliko je dobra učinio, potvrđuje i da su ga logorski zatvorenici zvali ‘Naš Anđeo’.

U svojoj propovjedi od 15. listopada 1939., don Eugen je proročki rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Na lokaciji Sebačevo gdje je don Eugen ubijen i gdje su Privlačani uredili spomen obilježje sa cvijećem, župljani su na godišnjicu smrti upalili i svijeće.

Privlački župljanin Roko Surić je rekao: „Ljudi dolaze don Eugenu kao svom bratu, donose svijeće i tako ga častimo. Velika je čast i odgovornost da u našoj župi imamo takvog svećenika kojeg, iako je bio samo šest dana župnik u župi,  nosimo u srcu i smatramo ga svojim svećenikom na Nebu, zagovornikom kod Gospodina.

Sljedeće godine je 80 godina od njegove mučeničke smrti. Intenzivno razgovaramo kako bismo dogodine to obilježili, jer je okrugla obljetnica. Smatramo da to trebamo obilježiti na poseban način, sa znanstvenim skupom na kojem bi se govorilo o životu don Eugena, o uvjetima života u izazovno vrijeme Drugog svjetskog rata, o tome koju su žrtvu podnijeli don Eugen i drugi svećenici. Kao Privlačani, želimo sljedeće godine posjetiti rodno mjesto Luka don Eugena gdje bismo mu s pijetetom odali počast i povezali naše dvije župe“, rekao je Roko Surić.

Privlačka župljanka Rozika Skoblar je rekla: „Don Eugen je bio svega šest dana župnik u Privlaci, ali osjećamo kao da je živ među nama. Mladi, nevin svećenik, došao je u župu i što ga je dočekalo. Ali, krv mučenika je sjeme kršćanstva. Vjerujem da žrtva don Eugena nije uzaludna, kao ni mnoge druge žrtve.

Sjećamo ga se, svake godine dolazimo na mjesto njegovog ubojstva. To je lijepa gesta, da ga nismo zaboravili i nećemo ga nikad zaboraviti. Svaki dan i svake nedjelje molimo molitvu za njegovo proglašenje blaženim. Vjerujem da će se jednog dana i to dogoditi, jer je don Eugen to svojim životom i svojom smrću zaslužio. Jer bio je svećenik, čovjek za druge. Isus je rekao: ‘Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj da za prijatelje’. A on ga je zaista dao za sve nas, za Krista. Hvala mu i neka ga dragi Bog uzdigne na čast oltara, kao što vjerujem da hoće. Hvala don Eugenu na svemu što je činio za nas, a vjerujem da čini i sad; da blagoslivlja Privlaku, jer njegova žrtva za nas neće biti uzaludna“, rekla je Rozika Skoblar.

Istog dana, misu za don Eugena u njegovoj rodnoj župi Luka na Dugom otoku, u lučkoj župnoj crkvi sv. Stjepana, predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nakon mise, don Ante je predvodio i molitvu odrješenja za pokojnog kod obiteljske grobnice Šutrin gdje je don Eugen pokopan.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Katarine, u ponedjeljak, 25. studenog, misno slavlje u crkvi sv. Katarine u Zemuniku Donjem koja se nalazi na zemuničkom groblju. Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio oltar u toj crkvi i kip bl. Alojzija Stepinca.

„Oltar je središnje mjesto u crkvi. Svaki put kad slavimo euharistijsku gozbu, događa se nešto osobito, veliko, što uvijek iznova trebamo posvijestiti; tada na oltaru koji je slika Golgote, žrtvenika, Bog svoga Sina žrtvuje za nas da bi nam darovao svu svoju ljubav. Bog ponovno otvara svoje srce za nas, da bismo mi mogli ući u njegovo presveto srce. Zato je euharistija toliko sveta. Zato je oltar tako važan, blagoslivlja ga se, posvećuje, jer će se na njemu to događati. Svećenik se naklanja pred oltarom i ljubi ga, jer je on znak ljubavi koju Bog ima prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Prema pročitanom ulomku iz Knjige Otkrivenja, Jaganjca prate oni koji su zajedno s njime. „Sv. Katarina i sveti prate Jaganjca. Sveti su već u potpunosti ušli u puninu Božjeg života, sudjeluju u činu u kojem se ujedinjuje cijelo Nebo da slavi Gospodina i Božju ljubav. Pozivaju i nas da se pridružimo sv. Katarini i mnoštvu svetaca i mučenika koji slave i žive ljubav Gospodnju. I mi smo pozvani biti dionici te ljubavi“, poručio je nadbiskup, upozorivši da smo puno puta ravnodušni prema onome što Bog u misi čini za nas i odnosimo se prema tome s malo ljubavi.

„Čini li nas euharistija sretnima? Moramo raspirivati ljubav u našem srcu prema Gospodinu koji nam se daruje na oltaru. Imamo prigodu sjediniti se s Gospodinom u svetoj pričesti, primiti njegovo uskrsno tijelo, jer njegov život ne završava na križu, nego u slavnom uskrsnuću. Taj novi život Gospodin želi dijeliti s nama, želi hraniti naš život, da bismo napredovali“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o udovici koja je sav žitak kojeg je imala ubacila u hramsku riznicu, nadbiskup je upitao gdje je sav naš žitak, ono što mi jesmo; što je bitno u našem životu, u što mi ulažemo najviše svoga vremena.

„Krist je sav svoj žitak ubacio u riznicu našeg života. Isus nije ništa zadržao za sebe, tolika je Božja ljubav. To i nama mora biti izazov, da ne ostanemo ravnodušni, da ne ubacujemo od svoga suviška; da Gospodinu ne dajemo mrvice, malo vremena, malo molitve, da nas Gospodin ne mijenja i ne obogaćuje. U nama postoji riznica, a to je naša duša, gdje se čuva najdragocjenije. Gospodin nam nije daleko, on je u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo ljepotu duše sv. Katarine koju opisuju mudrom, načitanom, pametnom. Bavila se filozofijom i zaštitnica je filozofa. Odbila je svoju zemaljsku karijeru, mogla se udati za rimskog cara koji je bio božanstvo.

Sv. Katarina nije pristala na udaju za rastavljenog cara te je car angažirao pedeset učenih ljudi da pridobiju Katarinu za udaju. Svojom mudrošću i znanjem, Katarina je uspjela uvjeriti učenjake koji su bili poslani promijeniti njeno mišljenje, no ona je njih promijenila. Onda je car naredio da se Katarinu muči kotačem s noževima, no kotač je oštetio one koji su Katarinu željeli ozlijediti. Nakon što je ničim nije uspio pridobiti za sebe, car je dao odrubiti Katarininu glavu.

„Sv. Katarina je dala sav svoj žitak Isusu i za njega. Nije mjerila sebe uspjehom ovoga svijeta, nego joj je Krist bio važan i glavni. Zato je Katarina postala slavna i velika, jer je živjela s Bogom. Ako Gospodina držimo na prvom mjestu, onda i mi nasljedujemo sv. Katarinu i najveće vrijednosti koje nam Gospodin daruje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup i zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalili su darovateljima sredstava za nabavu oltara i Stepinčevog kipa. Donaciju za oltar darovala je Općina Zemunik Donji čiji je načelnik Ivica Šarić također bio na misi. Drveni oltar izradio je zemunički stolar Jure Krnčević. Općina Zemunik Donji ima dobru suradnju sa župom i podržava potrebe crkve. Oltarnik je darovala obitelj pokojnog Nediljka Pinčića, dugogodišnjeg zemuničkog župnog vijećnika.

Zemuničanka Ankica i njen suprug Šime Bilaver darovali su donaciju za brončani kip bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradio akademski kipar Tomislav Kršnjavi. Kip će biti postavljen u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, na mjestu gdje puk pali svijeće.

Župnik Dodić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću koji je već više puta bio u Zemuniku i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koji je također sudjelovao u misnom slavlju. Vikar Sorić je u subotu, 23. studenog, u Zemuniku predvodio duhovnu obnovu za ovogodišnjih 37 krizmanika, za njihove roditelje i kumove, o temi „Isus je naš prijatelj, ne zove nas slugama“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić izrazio je poštovanje u zahvalnom sjećanju na blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu te je pohodio grob Ike i Jure Prenđe, roditelja mons. Prenđe, pomolivši se za pokoj njihovih duša. U crkvi sv. Katarine mise se služe na blagdan njene naslovnice i na sprovodima Zemuničana.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je u nedjelju, 20. listopada, Niu, peto dijete u obitelji Dundović u župnoj crkvi Kraljice mira u Zemuniku Donjem, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u zajedništvu sa zemuničkim župnikom don Gašparom Dodićem.

Ivana i Ante Dundović imaju petero djece. To su Lucijan, Šimun, Eva, Dominik i Nia. Mons. Zgrablić uručio je obitelji prigodni dar.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao što znači piti čašu i krstiti se krstom, u duhu navještenog Evanđelja u kojem Isus učenike Ivana i Jakova pita: „Možete li piti čašu koju ja pijem i krstiti se krstom kojim se ja krstim?“.

„Božja riječ je koncentrat Duha, ona je puna Duha Svetoga koji nam pomaže da Duh Sveti dodirne naše srce, da nas prosvijetli i da spoznamo lijepo i veliko što Bog čini za nas; da se Bogu možemo radovati i ljubiti ga, zahvalni za ono što Bog čini u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Bog duboko zahvaća u naš život. Gospodin svakoga želi dodirnuti svojim milostima koje su velike i važne“.

„Sakrament krštenja nije samo lijepa molitva, nego taj sakrament čini nešto od nas. On čini slično i veliko kao što se dogodilo u trenutku našeg začeća, kad smo počeli život. To je bio učinak ljubavi naših roditelja. Tako i sakrament krštenja čini nešto novo i spasonosno u našem životu“, istaknuo je nadbiskup.

U navještenom ulomku Markovog evanđelja, Isus po treći put govori učenicima da će biti ubijen, mučen i da će slavno uskrsnuti. Ivan i Jakov pitaju Isusa mogu li biti prvi u njegovom Kraljevstvu. „Da bismo bili prvi u spoznaji Boga, da bismo se Bogu mogli približiti, Isus nam govori kako to možemo učiniti. Ne na način ovoga svijeta, kako su Jakov i Ivan željeli, biti zdesna i s lijeva. Isus im govori o čaši. Čaša je simbolična gesta, znak kojeg spominje i prorok Ezekiel kad kaže da će oni koji čine zlo, koji Boga ne ljube i ne služe mu, popiti čašu pustošenja i užasa“, podsjetio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus popio čašu ljudske zloće.

„Isus je prvi popio čašu kad se krstio, kad je uronio u rijeku Jordan, uronio je u naš svijet, u naš život, u našu zloću, naš grijeh. Isus je popio čašu zloće koju mi činimo, on je to prihvatio. Kao Bog, ušao je u to da bi svojom božanskom snagom, božanskom silom, Duhom Svetim, pobijedio ljudsko zlo; da bi Isus popio zlo koje je u nama i ima moć uništiti nas. Isus je za nas popio čašu gorke muke, grijeha da bi taj grijeh pobijedio, da bismo mi mogli piti iz čaše spasenja. Isus je popio taj otrov da mi ne bismo zauvijek umrli. Isus je to učinio svojom smrću i svojim slavnim uskrsnućem kojim je umjesto nas pobijedio otrov čaše zla i time nam donio spasenje. Time nam je Isus donio novi život, piti čašu spasenja, da i mi možemo piti iz novog saveza“, rekao je mons. Zgrablić. Nova čaša je znak njegove prolivene krvi, Isusovog života koji nam se daruje u euharistiji, da bismo pili novu čašu Božjeg života.

Razmatrajući Isusovo pitanje učenicima mogu li se krstiti krstom kojim se on krsti, nadbiskup je rekao da na grčkom riječ krstiti, ‘baptizo’, znači uroniti, zaroniti u vodu. „Dakle, Isus pita učenike mogu li biti uronjeni u stvarnost u koju je on uronjen. Kad se Isus krstio, kad je uronio u vodu, Isus je uronio u naš život da bi njegov život ušao u naš život. I mi uranjamo u Isusa Krista, u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Na taj način i mi uranjamo u Božji svijet, u Božju prisutnost“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist se krstio, uronio u naš život da bismo mi mogli uroniti u Božji život. To je veliko djelo koje je Bog učinio u našem životu, pokazavši nam svoju neizmjernu ljubav“.

Za razliku od učenika koji razmišljaju ljudski, tko će biti prvi, Isus nam govori da je velik onaj tko poslužuje. „Onaj tko je uronjen u Božje ime, tko je popio čašu spasenja, što činimo u sakramentima koje primamo, tada smo pozvani biti uronjeni u služenje. Služiti znači ljubiti jedan drugoga“, poručio je nadbiskup. Upozorio je da ljubiti ne znači imati samo emocije, koje se i ne mogu stvoriti na silu. „To nije bitno. Bitno je da činimo dobro, kao što je Bog nama bezuvjetno učinio dobro. Odlučiti živjeti Božjim životom, kako je živio Krist“, potaknuo je nadbiskup, naglasivši: „Isus nam je dao novu čašu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga. Uronio nas je u svoju ljubav, u sebe. To nam daje snagu da možemo biti istinski kršćani, da možemo svjedočiti i biti misionari po načinu našeg života“.

U duhu Misijske nedjelje, nadbiskup je potaknuo na molitvu za misionare diljem svijeta, „da imaju hrabrosti, mudrosti i mogućnosti svim ljudima dijeliti veliko što nam je Krist donio, a tiče se našeg vječnog spasenja, Radosnu vijest i sakramente; da i drugi ljudi budu dionici onoga što je Bog po svome Sinu Isusu učinio za nas“.

„Misijske nedjelje pridružujemo se molitvi za misionare i misije, da se i tamo gdje riječ o Kristu još nije dospjela, navijesti i dogodi čudo spasenja, da svako ljudsko srce može doživjeti veličinu i ljepotu Božjeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom 350. godišnjice posvete crkve sv. Roka u Bibinjama, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Roka u Bibinjama u petak, 11. listopada.

Crkva sv. Roka je nekadašnja bibinjska župna crkva. Nova, velika župna crkva u kojoj se Bibinjci okupljaju od 1985. godine, posvećena je Uznesenju BDM. Crkva sv. Roka posvećena je 11. listopada 1674., za vrijeme bibinjskog župnika don Šime Berlovića i zadarskog nadbiskupa Ivana evanđeliste Parzahgija.

Nadbiskup je čestitao Bibinjcima na visokoj obljetnici posvete crkve, rekavši da je to „važan događaj za zajednicu vjernika koja se okuplja u posvećenom prostoru, ali i za građevinu koja posvećenjem postaje privilegirano i najčasnije mjesto susretanja Boga i čovjeka, koje se na osobiti način događa u liturgijskim slavljima. Zbog toga dan posvete crkve u liturgijskom stupnju slavljenja zauzima najviše mjesto“.

Godišnjica posvete crkve je svetkovina za župnu zajednicu kojoj je pojedina crkva namijenjena. „Nakon izgradnje i opremanja, crkva se posvećuje i postaje posvećeni prostor. Važno je razumjeti čin posvećenja, riječ svetost. Pod svetošću obično mislimo na osobu koja ne čini nešto što ne valja, da je bezgrešna. A to su bili samo Krist i Marija. Ali, svi mi smo posvećeni.

Na hebrejskom jeziku, riječ svet – kadosh, dolazi od glagola koji prvotno znači sjeći, odijeliti“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, to znači da je crkva „prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetovno, od svega što nije posvećeno. Dakle, postoji sveto mjesto koje je označeno posebnom Božjom prisutnošću i time je drugačije, odijeljeno od svih ostalih mjesta“, istaknuo je mons. Zgrablić, dodavši da bi se „moglo reći da je pojam svet drugo ime za Boga“.

„Bog je drugačiji od nas, drugačiji od ovozemaljskoga. U očima Izraelaca, Bog je u svijetu toliko drugačiji, izdvojen, odijeljen od svega drugoga što se može vidjeti“, poručio je predvoditelj slavlja. Nadbiskup je potom u propovijedi razmatrao tri važne uloge svetosti koja očituje Božju nazočnost u crkvi: to su navještaj Božje riječi, slavlje sakramenata i molitva.

„U crkvi se svečano naviješta i tumači Riječ Božja. To prostor crkve čini svetim. Bog je jedini svet, drugačiji od nas. Svetost je bitno obilježje Božjeg života i po njegovoj riječi i prostor crkve postaje svet, jer ono što je Bog, po njegovoj riječi dopire do nas. Spoznajemo što je i kakav je Bog po njegovoj objavi, po Riječi koju nam progovara. Po otajstvu Božje riječi Bog nam se priopćuje i daruje“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da Crkva ima svoje temelje u Riječi Božjoj te u njoj crpi snagu i nadahnuće kako bi rasla i sazrijevala.

„Kad bismo s takvom pažnjom slušali riječ Božju, da nam omogućuje pristup, komunikaciju u zajedništvu s Božjim životom Presvetog Trojstva, s Bogom po kojemu sve postoji i jest. Nigdje se kao ljudi i osobe ne možemo ostvariti i biti nešto veći, nego u Bogu. U središtu Božje objave je druga božanska osoba, po Kristu čujemo riječ Božju, slušamo Božji glas“, poručio je nadbiskup.       

U crkvi mnogi rastu u prihvaćanju i življenju Božje riječi čiji navještaj djeluje oslobađajuće za čovjeka, naglasio je mons. Zgrablić. „Naime, riječ Božja kazuje kako sve što postoji nije plod slučajnosti i iracionalnosti, već djelo Božje volje, Božjeg plana, po kojem i u kojem nam se nudi sudjelovanje u životu njegovog Sina, da ostvarimo dobro na koje nas poziva Bog u dubini našeg bića.

Božja riječ nas poziva da živimo sukladno pozivu na dobro koje je duboko upisano u naša srca. Sv. Pavao kaže da je ono što Zakon nalaže upisano u našim srcima, u našoj naravi. Bog ništa ne traži od nas što već duboko nije upisano u našu narav. Najdublje želje u nama su odraz Božje volje koja je u nama. Stoga možemo reći da mi i Bog isto želimo“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je naravni zakon duboko upisan u naša srca.

Sudjelovanjem u Božjem životu, životu ljubavi, Bog čovjeku daje milost kojom nadvladava svoj egoizam, rekao je nadbiskup. „Riječ Božja pomaže nam promijeniti naš pogled na sve stvoreno i graditi život na solidnom, čvrstom temelju Isusa Krista. Principi posjedovanja, moći i uživanja zavladali su mnogim srcima, ali nisu sposobni zadovoljiti najdublje čežnje ljudskog srca.

Božja riječ ne izražava se prvenstveno raspravama, promišljanjima, zapovijedima, nego nas stavlja pred osobu Isusa Krista. Pred kršćaninom nije neka velika ideja ili određeni etički princip, nego osoba Isusa Krista, Božjeg Sina, koji nam poklanja novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Božja nazočnost očituje se i u sakramentima koji su u službi svetosti. „Crkva je posvećeni prostor u kojem se dijele sakramenti koje je ustanovio Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala. Bog nije u odnosu prema čovjeku ostao samo na riječima. Sakramenti su vidljivi znakovi koji nam daruju nevidljivu milost. Nešto izvanjski vidimo, ali ono bitno, nutarnje, zapravo ne vidimo. Kao kad nekome pružimo ruku ili ga poljubimo, mi vidimo vanjski znak. Ali, ako to činimo od srca, iz našeg srca izađe nešto nevidljivo i važnije od toga znaka.

Ali, bez znaka, mi ne možemo prenositi ono što nosimo u sebi. I glas je znak koji osoba koristi da drugome prenese ono što želi reći. To je princip naše komunikacije – bez znakova i simbola ne možemo međusobno komunicirati. Oni su bitni!“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Bog je izabrao bitnu dimenziju našeg života, znakove koje je izabrao Krist, po kojima je on komunicirao sa svojim učenicima i to je povjerio Crkvi da ona to nadalje čini. Da Crkva koristi znakove koje je Krist izabrao, da koristi materiju, vidljivi znak, po kojem bi sâm Bog pristupao nama“.

Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina po kojima se vjerski život kršćanina rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje, rekao je nadbiskup. Tri sakramenta namijenjena su čovjekovom posvećenju: krštenje, potvrda i euharistija. Dva su nam darovana za liječenje, pokora i bolesničko pomazanje i dva za služenje: sveti red i ženidba.

„Sakramenti su čin po kojem Bog nešto bitno čini u našem životu, a ne tek lijepa molitva i pobožnost. U trenutku krštenja uronjeni smo u Isusov život, na nama počinje novi, uskrsli život kojeg je Krist donio u ovaj svijet. Čin krštenja može se usporediti s našim začećem. Kao što začećem započinjemo naš zemaljski život, tako nam se po krštenju daruje novi život po kojem primamo spasenje i puninu života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u sakramentima sâm Bog pristupa nama ljudima.

Treća dimenzija koja crkvu čini posvećenim prostorom je da je ona prostor sabranosti, osobne i zajedničke molitve. „Molitva su duboki trenuci koje provodimo s Bogom, kada u sabranosti naših misli i srca, promišljajući otajstvo Isusa Krista i ono što Bog čini u našem životu, pronalazeći što Bog svakodnevno čini u našem životu, proživljavamo Božju blizinu koja nas u crkvi hrabri, tješi i komunicira nam svoj božanski život“, rekao je nadbiskup. Poželio je da ta proslava visoke godišnjice posvete crkve bude velika zahvala Bogu za milosti koje smo primili u životu u svakoj crkvi.

„Te milosti su velike i neizmjerne. Milost nikad nije mala stvar. Milost je besplatan, nezasluženi dar, veliki dar kojeg primamo. Uspoređujemo ga s našim životom. Milost je da živimo, da postojimo. To je milost koju smo primili od Boga. Takve darove nam donose sakramenti. Koliko puta smo primili milosti, bili na misi, slušali riječ Božju, pričestili se, ispovjedili… Koliko je Bog svoga Duha Svetoga posijao u naša srca… Toliko smo bogati, da od toga možemo živjeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Godišnjica posvete crkve je prigoda da „Bogu zahvalimo na brojnim milostima koje nam on daruje: da nam je otkrio svoje lice, da nam je darovao svoga Sina, daruje nam samoga sebe, svoga Duha Svetoga, svoju vječnost, toliko nam je blizu da bliži ne može biti. Na tome želimo zahvaliti Gospodinu u svakodnevnom primanju darova Božje milosti u našoj molitvi, pobožnostima i zajedništvu s Gospodinom, kad smo sami i u crkvi“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, bibinjski župnik Valter Kotlar zahvalio je Bogu za sve prošle, sadašnje i buduće milosti, kao i nebeskom zaštitniku, sv. Roku. Podsjetio je da su 300. godišnjicu posvete bibinjske crkve sv. Roka slavili pokojni fratri trećoredci. „Kad sam vidio program te proslave posvete, za mene je to bila škola poniznosti. Vidio sam s koliko mara i žara, koliko kvalitete i sadržaja su unosili u mjesto Bibinje, u župu i u sve što bibinjska župa je. Župa je dobrim dijelom odraz i njihovog rada i njihovog truda. Neka im dobri Bog bude nagrada“, rekao je don Valter. Zahvalio je svima koji rade i surađuju u župi, da ih i dalje prate Božja milost i zagovor sv. Roka.

Među svećenicima koncelebrantima bili su i svećenici rodom iz Bibinja: don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana, Mario Sikirić, župnik Ražanca, Stipe Mustapić, župnik Kistanja i Frane Šindija, župnik Sali.

Ines Grbić

Foto: Screenshot Laudato TV

Središnja proslava blagdana sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, zaključena je svečanim večernjim koncelebriranim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio požeški biskup Ivo Martinović.

Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime i dvadesetak svećenika.

Pohod biskupa Martinovića simbolično je povezan s relikvijom sv. Šime. Naime, kad je tijelo sv. Šime 1203. došlo pomorskim putem iz Palestine, preko Carigrada, a na putu prema Veneciji, zbog oluje, brod s tijelom sveca zaustavio se u Zadru, tijelo je bilo ostavljeno kod stare crkve sv. Ivana na Relji u Zadru, gdje su tada djelovali pustinjaci, preteče i jezgra franjevaca trećoredaca glagoljaša, koji i sada djeluju u toj župi. Prizor kako franjevci trećoredci otkopavaju tijelo sv. Šime iz zemlje ukucan je i na reljefu Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo već osam stoljeća u Zadru.

„Stara crkva sv. Ivana na Relji u Zadru spomen je koji i danas govori o životu i djelovanju franjevaca kroz stoljeća. Čast mi je što pripadam toj redovničkoj zajednici“, rekao je biskup Martinović koji je svojevremeno bio župnik i župni vikar u zadarskoj župi na Relji gdje pastoralno djeluju glagoljaši trećoredci.

Mons. Martinović izrazio je radost što je na blagdanskoj misi vidio mnoge župljane iz zadarske župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u kojoj je nekad djelovao. „Zadar će mi ostati u nezaboravnoj uspomeni, po službi župnika i župnog vikara, ali i po dolasku sv. Ivana Pavla II. u Zadar. To je bio milosni događaj u kojem smo kao Crkva iskusili ljepotu milosti koju Bog ostvaruje po svom namjesniku na zemlji. Sv. Ivan Pavao II. i sv. Šime su u nebu. Radujemo se sv. Šimi i častimo ga jer je u svojim rukama imao Gospodina. On ga je gledao licem u lice, bio je u njegovoj blizini.

Ta sigurnost nam je potrebna, radi naše vjere, ali u toj sigurnosti i prepoznajemo Boga koji se daje ljudima. Sv. Šime imao je milost da ga susretne licem u lice, da ga primi u naručje, a mi imamo milost primati Gospodina na svoje ruke i u svoje tijelo, u svakoj crkvi“, istaknuo je mons. Martinović, poželjevši da nas Isus obnavlja i posvećuje.

„Ista je Isusova milost, svetost, božanstvo i dostojanstvo koje nas čini njegovim u tajni euharistije u svakoj crkvi. Budimo toga svjesni. Zagovor sv. Šime neka nam pomaže da Isusa još više prihvaćamo i ljubimo“, potaknuo je požeški biskup.

Biskup je istaknuo povezanost proslave sv. Šime s potpunom objavom Boga u Sinu, a Bog se objavljuje i u svojoj Riječi, čime se časti sv. Šime, ali i Isus.

Prvo čitanje iz Knjige Siraha govori o vjerniku koji vjeruje u Boga prije Krista, vjerom koja je nepokolebljiva, stabilna, čvrsta. „Takav vjernik boji se Boga, a to znači ljubi Boga, stalo mu je do njega. Sirah nas poziva da prepoznamo kako je sv. Šime ljubio Boga, vjerovao je u njega i iščekivao dolazak Mesije. Ta vjera je mudrost koja prihvaća Božji zakon, Božje zapovijedi i nikad ne prestaje vjerovati, pa i kad je teško“, rekao je mons. Martinović.

U drugom blagdanskom čitanju vidi se da su Pavlova vjera i pouzdanje u Boga potpuni, kao kod Siraha i Šimuna. Pavao je iz tame prešao u svjetlost po događajima koji su se ispunili prema Pismima, a to su Isusova muka, smrt i uskrsnuće. „Pavao neumorno svjedoči za to i Židovi ga zbog toga žele ubiti. Ali on ustraje u vjernosti prema Bogu. I platio je životom, podnio je mučeništvo, jer je bio vjeran Gospodinu.

Ono što je Pavao iskusio postaje put svih koji su pozvani i poslani naviještati Krista drugima. To je put svakog kršćanina. To je put ljubavi prema Bogu koji je više od starozavjetnog zakona“, rekao je požeški biskup.

Navješteno evanđelje opisuje susret Šimuna, proročice Ane i kako je Šimun primio u naručje dijete Isusa koga su roditelji donijeli u hram.

„Dolazak Marije i Josipa u hram je znak vjere. Uloga hrama u vrijeme Šimuna i u vrijeme svete Nazaretske obitelji koja je redovito išla u hram i prinosi Isusa, ista je ulozi koju u naše vrijeme ima svaka crkva. U Starom zavjetu hram je bio slika Božjeg prebivališta, a po Isusu i njegovom presvetom tijelu, svaka crkva je živi hram i mjesto u kojem Bog prebiva po tajni presvete euharistije.

Crkva je mjesto molitve, susreta s Bogom, gdje nam Bog, kao sv. Šimi, otkriva i daruje sebe, gdje se prepoznaje i razlikuje glas Božji od glasa ljudskoga. Crkva je mjesto u kojem se ostvaruje djelovanje Duha Svetoga. U crkvi, kao i u hramu, iščekuje se, osluškuje se, sluša glas Božji. Sluša se Boga i njegovo djelovanje, prima se Duha Svetoga“, rekao je biskup Martinović.

Šimunovo čekanje je potpuna nada u Boga. Šimun nije posustao ni razočarao se u Boga ni kad Bog odmah ne uslišava naše molitve.

„On nam je uzor vjere i potpune nade u Boga, kako se sluša Boga i prihvaća u životu. Papa Franjo poziva nas da znamo osluškivati, slušati, još više, čuti Boga. Ne samo Boga, Papa upozorava da znamo čuti i ljude, da znamo slušati ljude pored sebe. Od sv. Šime trebamo se učiti slušanju Boga i slušanju ljudi, od njega se učimo čekanju, strpljivosti, pouzdanju, kako bismo bili uistinu ljudi vjere, koji u sebi nose nadu i prihvaćaju Boga i čovjeka“, potaknuo je mons. Martinović.

Biskup je razmatrao i što znači biti Isusovo svjetlo, jer je sv. Šime prepoznao da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda“. „Prepoznati Isusa danas, kao svjetlo, može istinski tražitelj Boga i tko promatra Isusov život, njegove riječi, djela, muku, smrt i uskrsnuće i tko želi biti svjetlo drugome u njegovom životu. Isus je rekao za sebe: ‘Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom, neće ostati u tami’.

Isusova djela su bila djela svjetla koja su ljudima vratila vid. Slijepi su po njemu progledali, hromi hodali, bolesnici koje su mu donosili i koje je putem liječio, ozdravljali su, doživjeli su svjetlo Božje ljubavi i blizine“, rekao je mons. Martinović, upitavši: Ima li što važnije nego biti svjetlo drugima, prepoznavati Božje svjetlo u tminama čovječanstva, društva, obitelji i stvarnosti prožete teškoćama, nevoljama, nasiljem, ratovima, bolestima, grijesima koji nam zamračuju pogled da prepoznamo Božje svjetlo, da nekad ne vidimo smisao i ljepotu života. Ljepotu života može imati samo tko otkriva Božje svjetlo u svom životu.

„Biti Isusovo svjetlo u obitelji, ljudima s kojima se susrećemo ili radimo, znači prihvatiti Isusa. To je poslanje svakog kršćanina. Šaljući svoje učenike, Isus poručuje: ‘Vi ste svjetlo svijeta. ne može se sakriti grad koji svijetli’. Pavao u Poslanici Efežanima poručuje: ‘Živite kao djeca svjetla’. Možemo imati još više svjetla ne samo u svojim riječima, nego u djelima, susretima i pristupima ljudima“, potaknuo je požeški biskup.

Sv. Šime je uzeo Isusa u naručje. „Isus se i ljudima današnjeg vremena daje u naručje, u ruke, po svakom ljudskom životu. Po svakoj osobi pozvani smo slaviti Boga koji nam se daruje. Svaki put kad idemo na svetu pričest, svećenik nam daje i govori ‘Tijelo Kristovo’. Možda nam je lakše primiti Isusa na ruku i usta, nego u srce. A Isus želi da ga primimo u srce. Poput sv. Šime i proročice Ane, trebamo u poniznosti primiti Isusa, našeg Spasitelja, ne samo na ruke, nego i u srce; da nas posveti, da poput sv. Šime životom blagoslivljamo Boga“, potaknuo je mons. Martinović.

Šimun je blagoslovio Boga što je primio milost da u svoje ruke primi Spasitelja svijeta. „Kako je važno zapaziti njegov blagoslov i u svakom blagoslovu prepoznati Božju prisutnost. Pozvani smo zahvaljivati Bogu što ostaje s nama, što nas prati i ne napušta, što nas ljubi i prihvaća takvima kakvi jesmo“, potaknuo je biskup, rekavši da je važno blagoslivljati ljude i primati blagoslov od ljudi. „To je znak naše ljubavi prema Bogu i čovjeku. Važno je blagoslivljati Boga za ono što ostvaruje u našim životima i što nam daje po životima drugih. Potrebno je davati blagoslov da se događa što manje tame, da bude što više svjetla koje obasjava ljude i vodi ih pravim putem“, rekao je mons. Martinović.

Kad je primio Gospodina, sv. Šime iskusio je posebni mir. „Samo Isus je potpuni mir. On je naš mir u osobnim, zajedničkim, obiteljskim, društvenim i svjetskim nemirima. Nije bez razloga rekao u Blaženstvima: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’. Važno je biti sin koji pronosi i donosi Isusov mir, imati mir u srcu. Biti mironosac znači prepoznati Boga kao temelj svakog mira“, rekao je mons. Martinović.

Nemir nanosi bol. Sv. Šime navijestio je Mariji da će joj doći nemir od boli koja će pogoditi njenu dušu. „Nisu svi prihvatili Isusa, razumjeli ga, slijedili i slušali. Štoviše, razapeli su ga. To je mač boli, odbaciti Boga od sebe, odbaciti svoga Spasitelja i Učitelja. Moramo biti svjesni da nas neke osobe neće voljeti, prihvatiti, poštivati, razumjeti, ali to nije razlog da ne ostvarujemo volju Očevu, slijedeći Marijin primjer vjernosti Bogu.

Od Marije moramo učiti prihvaćati mač životne boli i dijeliti ga s Bogom, ostajući mu vjerni. Mač boli su naše životne nesigurnosti, sve što nam ugrožava i uništava stvarnost, što je čini teškom. Mač boli dolazi od ljudi, bolesti, siromaštva, nezaposlenosti, prijezira, nepoštivanja, oholosti ili tvrdoće ljudskog srca. Mnogi mačevi su u našem životu“, rekao je biskup, potaknuvši da ih povjerimo zagovoru sv. Šime.

„Marija koja je donijela Isusa u hram poziva nas da s njom slijedimo Isusa na svom životnom putu i da poput sv. Šime u svoj život uzmemo Isusa koji nam se daje kao svjetlo na prosvjetljenje naroda, Crkve, obitelji, svijeta i našeg života.

Sv. Šime nam je uzor koji se potpuno pouzdaje u Boga i pristaje uz njega nepokolebljivom vjerom. Poziva nas da, ustrajno poput njega, služimo Gospodinu, darom srca kao znakom ljubavi prema Bogu i ljudima“, poručio je biskup, rekavši da put vjere koji su posvjedočili Marija, Josip i sv. Šimun nije lagan.

„Ali, to je Isusov put spasenja, a on je težak i zahtjevan. Neka nas na putu spasenja i vjere prati zagovor sv. Šime, da u teškim trenucima ne posustanemo u ispovijedanju vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Da znamo biti svjedoci Božje ljubavi i svetosti koju je sv. Šime primio u svoje naručje i nama je predaje po svojoj prisutnosti, a koju nam Gospodin daje u otajstvu euharistije.

Molimo zagovor sv. Šime i milost Gospodina da budemo dostojni onoga što nam se daje svaki put kad slavimo Gospodina i molimo zagovor sv. Šime“, poručio je mons. Martinović, potaknuvši na molitvu za Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, Požešku biskupiju, za nova duhovna zvanja, za pogođene ljude u BiH i za mir u svijetu.

U dobrodošlici mons. Martinoviću, nadbiskup Zgrablić zahvalio mu je za sve njegove dosadašnje dolaske u Zadar i pomoć u službi ispovijedanja u Zadru. Naime, i kad je bio provincijal franjevaca glagoljaša, o svakoj svetkovini Božića i Uskrsa mons. Martinović dolazio je u Zadar pomagati subraći franjevcima ispovijedati, dijeleći sakrament pomirenja u crkvi sv. Mihovila i na Relji. „Velika nam je radost što ste s nama kao biskup. Čestitamo Vam na imenovanju požeškim biskupom i preuzimanju te odgovorne službe“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju biskupu Martinoviću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četrdeset muškaraca novoosnovane Bratovštine sv. Šime koja će djelovati pri svetištu sv. Šime u Zadru, svečano su pristupili u tu bratovštinu za vrijeme Svečane Večernje koju je na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Članovi Bratovštine sjedili su u prvim redovima svetišta sv. Šime te su sudjelovali u večernjoj hvali Bogu pjevajući psalme. Svakog osmog u mjesecu, koji je Šimin spomendan kada se u svetištu slave zavjetne mise s osobitom nakanom za zdravlje, članovi Bratovštine će prije mise u crkvi sv. Šime predmoliti Večernju molitvu iz Časoslova.

„Psalmi su molitve nadahnute Božjim Duhom. To su one iste riječi koje je molio i sv. Šimun i po kojima se ispunjavao Duhom Svetim kojega je slušao, koji ga je ispunjavao i vodio u životu. U fizičkoj blizini moćima sv. Šimuna, i naše srce želi se uzdići k Bogu i pridružiti slavi i radosti vječnosti u kojoj sv. Šimun živi u općinstvu svetih, s Bogom i u Bogu, u vječnom zagrljaju Božje ljubavi. Tom molitvom i naše srce želi se ispuniti nadom koja se ostvarila i Šimunu nakon dugog čekanja, kada je ugledao, prepoznao i primio Isusa u svoje ruke“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi.

Nadbiskup je čestitao članovima Bratovštine na odluci da joj pristupe, poručivši: „Bogu zahvaljujemo za poticaje Duha kojeg su u dubinama svoga srca osjetili članovi Bratovštine sv. Šimuna koja na Svečanoj Večernjoj 2024. godine počinje sa svojim postojanjem i djelovanjem. Oni su, poput sv. Šimuna, potaknuti istim Duhom, došli, i dolazit će u hram sv. Šime, da pripravljaju svoja srca i srca onih koji tu, pored moći sv. Šimuna, očekuju svjetlo za prosvjetljenje svoga života i spasenje, kao najveće dobro svoga postojanja koje nam Isus daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da je za hod u vjeri svakoga od nas „važno svakodnevno moliti i slušati duhovne poticaje u srcu i savjesti, kako se nikada plamen nade ne bi ugasio u našim srcima“.

Članovima bratovštine mons. Zgrablić poželio je Božji blagoslov, da im ga po zagovoru sv. Šimuna Gospodin udijeli za njihov daljnji plodan život i rad.

U Bratovštini su muškarci iz grada Zadra i iz drugih župa u Zadarskoj nadbiskupiji, različitih staleža, službi i profesija. Nakon propovijedi nadbiskupa, članovi Bratovštine i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime na čiju je inicijativu Bratovština osnovana, zajedno su izmolili molitvu svečanog pristupanja koja glasi: „U ime Presvetog Trojstva, Blažene Djevice Marije, ja (svaki član Bratovštine je naglas, redom pojedinačno, izgovorio svoje ime i prezime) molim zagovor i pomoć nebeskog zaštitnika svetog Šimuna, Proroka i Pravednika, koji je u svojim rukama primio dijete Isusa.

Sveti Šimune, pristupamo ti kao tvoji sinovi s poštovanjem i pobožnošću i želimo služiti u ovom Božjem hramu. Molimo te da nas nadahneš i zagovaraš kod Gospodina, da budemo vjerni obećanjima koje ti danas izričemo. Obećavamo ti da ćemo živjeti čestito i pošteno te slušati riječ Evanđelja. Molimo te tvoj nebeski blagoslov i zagovor kod Gospodina, kako bismo mogli nasljedovati tebe u pravednosti i bogobojaznosti. To te molimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Molitvu svečanog pristupa članovi Bratovštine završili su znakom križa na sebi.

Nakon toga, nadbiskup Zgrablić je po liturgijskom obrascu rekao: „Draga braćo sv. Šimuna. Neka Gospodin blagoslovi, a sv. Šimun zagovara, vaše plemenite odluke koje izgovarate na ovom svetom mjestu. Sv. Šimun nam je vrijedni primjer pravednosti i strpljivosti. Neka po vama donese obilne plodove i dobro u današnjem društvu. Pratio vas zagovor i pomoć svetoga Šimuna, sada i u sve vijeke vjekova“.

Nakon toga blagoslova nadbiskupa Zgrablića, članovi Bratovštine pristupali su ispred prezbiterija u crkvi sv. Šime, kada im je nadbiskup Zgrablić svakome osobno čestitao na pristupanju u Bratovštinu i pritom im je darovao zahvalnu uspomenu na taj čin, malenu škrinju sv. Šime.

Na kraju Svečane Večernje, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, čuvar svetišta. Pozdravljajući sve na „tom svetom tlu“ Šimunove crkve, don Damir je rekao da se u pripremi za proslavu sv. Šime pitao tko su ljudi koji hodočaste sv. Šimi; zbog kojeg dubljeg razloga hodočasnici dolaze i obilaze to mjesto molitve.

„Svatko u svom srcu nosi odgovor i istinsku čežnju u kojoj želimo prihvatiti svoj put nasljedovanja Krista. A možda i ne odmah Krista. Možda smisla, ispunjenja, punine života. Želimo biti sretni ljudi, ostvareni ljudi, sretni muževi i žene, braća i sestre. Ove godine pred nama stoje muževi našeg grada Zadra i Zadarske nadbiskupije koji pristupaju u Bratovštinu sv. Šime. Za nas je to veliki znak i radost, jer po tom činu Šimunovo svetište postaje bogatije i snažnije.

Taj čin gledam kao Providnost, ne našu, ljudsku, nego Providnost kao dar svetog Šimuna koji želi oko sebe okupiti molitelje i braću, kako bi ih poučavao u krepostima. Zato, budimo ponosni jer smo na Svečanoj Večernjoj, 7. listopada 2024., mogli prvi put pristupiti u bratovštinu sv. Šime. Vjerujem da će ona u povijesti imati svoj trag i da će se nekada govoriti o ovoj Bratovštini“, rekao je don Damir.

Šehić je potaknuo i na odgovornost i obvezu mjesne Crkve u širenju čašćenja sv. Šime. „Sv. Šime nije naše vlasništvo. Mi smo samo čuvari njegovog kulta i svetosti koja je zastala u našem gradu Zadru poput nasukane lađe i plijeni svojom ljepotom. Šimunova svetost i Gospodin Isus Krist, „svjetlo na prosvjetljenje naroda“, kako je sv. Šime rekao za Krista, naša su obveza da kao mjesna Crkva širom otvorimo vrata svima koji vape i mole za pomoć sv. Šimu. Svjedočanstva mnogih, kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime, zadaća su nam da brinemo i pružamo trajnu priliku svima koji traže moćni zagovor ovoga divnog sveca“, poručio je don Damir.

Šehić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi te je pozvao sve vjernike i hodočasnike da se u crkvi sv. Šime uvijek osjećaju dobrodošlo. „Osjećajte se u crkvi sv. Šime uvijek ugodno i voljeno. Svetac Šimun koji boravi u ovom svetištu, daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga, onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“, poručio je don Damir.

Na kraju Večernje, prije nego su to učinili nadbiskup Zgrablić i drugi vjernici, članovi Bratovštine počastili su tijelo sv. Šime koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve, prolazeći ispred svečevog tijela koje se u Zadru nalazi od 1203. godine, dakle, 821 godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, Svečanu Večernju u crkvi sv. Šime u Zadru u ponedjeljak, 7. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu poziva pape Franje vjernicima cijele Crkve na post i molitvu na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada, za dar mira, nadbiskup je rekao da se i tom Večernjom odazivamo Papinom pozivu, „po zagovoru sv. Šimuna moleći dar mira u Šimunovoj i Isusovoj domovini i okolnim zemljama, kao i za mir u drugim krajevima svijeta“.

„Prva večernja o blagdanu sv. Šimuna i nama je navještaj dolaska Spasitelja, onoga kojeg istinski traži naše srce, kojeg je sv. Šimun primio u svoje naručje, blagoslivljajući Boga“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi proroka Malahije, koji je, iščekujući spasenje Božje, rekao: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama“.

„I mi molimo da nas Duh Sveti prosvijetli, kako bismo mogli prepoznati onoga koji dolazi i k nama kao svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava cjelokupnog naroda Božjega, onoga kojeg je sv. Šimun očekivao cijelog života, kojeg istinski očekuju i naša srca, o kojem biblijski pjesnik pjeva: ‘Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu moje spasenje’“, rekao je nadbiskup.

Sv. Šimun je bio strpljiv u čekanju, poslušan poticajima Duha, ustrajan u molitvi i zagledan u Isusa, istaknuo je mons. Zgrablić. „Oči starca Šimuna s povjerenjem su usmjerene prema Bogu s nadom, s iščekivanjem. Papa Franjo u homiliji za ovogodišnji blagdan Prikazanja Isusova u Hramu kaže za sv. Šimuna i proročicu Anu kako „nisu ‘umirovili’ nadu“ (2. veljače 2024.), iako su bili poodmakle dobi. Njegujući nadu u molitvi, surađujući s poticajem Duha, sv. Šimun se osposobljava primiti Spasitelja sa svime što On donosi“, poručio je zadarski nadbiskup.

Podsjetivši na bulu pape Franje Spes non confundit (Nada ne razočarava), povodom proglasa jubileja 2025. godine, papa Franjo poručuje:  „Svi se nadaju. U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako i sâm ne zna što mu sutra nosi“. Živa nada velika je snaga i pokretač našeg života. Bez nade, čovjeku trne životni žar i ulazi u besmisao i vakuum svoje egzistencije“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Upitavši „jesmo li mi ustrajni u molitvi i poticajima Duha koji hrani našu nadu, kao što je to činio sv. Šimun, kako naša nada ne bi ostala neispunjena“, nadbiskup je istaknuo misao pape Franje: „Najgore što nam se može dogoditi je da utonemo u ‘san duha’, da uspavamo svoje srce, da umrtvimo dušu, da pohranimo nadu u mračne kutove razočaranja i bezvoljnosti“. Ponekad smo previše zaokupljeni samim sobom, svojim intenzivnim ritmom poslova i obveza, termina i žurbe, mnogim zahtjevima koje moramo obaviti, planovima o kojima ovisi naš uspjeh, plaćom koju moramo zaraditi i kojom moramo podmiriti tekuće obveze, djecom koju moramo školovati i slično. Usmjeravajući sve svoje snage samo u tom smjeru, dovodimo u opasnost da trnemo plamičak nade koji je posijana u naša srca, a time ulazimo u tamu života i gubimo ono najvrijednije – najveće dobro za sebe i drugoga, u konačnici, spasenje svoje duše“, upozorio je mons. Zgrablić.

Prva opasnost koja trne nadu u našem životu je zanemarivanje našeg duhovnog, unutarnjeg života, rekao je nadbiskup, potaknuvši vjernike da raspire nadu u srcu i rasvijetle duh unutarnjeg plodnog života. Pritom je citirao Papino upozorenje: “To se događa kad umor prevlada nad zadivljenošću, kad navika zamijeni oduševljenje, kad izgubimo ustrajnost na duhovnom putu, kad nas negativna iskustva, konflikti ili plodovi koji kao da kasne, pretvore u ogorčene i ojađene osobe. Nije dobro žvakati gorčinu, jer… u svakoj zajednici i obitelji, ogorčeni ljudi ‘namrgođenih lica’ čine zrak teškim; tim ljudima kao da je žuč u srcu. Stoga moramo ponovno zadobiti izgubljenu milost: ustuknuti i kroz intenzivan unutarnji život vratiti se duhu radosne poniznosti i tihe zahvalnosti. A to se jača klanjanjem, time da nam ‘rade’ koljena i srca, konkretnom molitvom koja se bori i zagovara i koja je kadra probuditi želju za Bogom…“ (papa Franjo, Homilija, 2.2.2024.).

„Druga opasnost po kojoj možemo trnuti našu nadu je prilagođavanje stilu svijeta koji nije utemeljen na principima evanđelja i novosti života koju je Krist svojim svjetlom obasjao“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Duh svijeta čini od nas da se u svemu prilagodimo drugima prema krilatici ‘Svi tako rade’, pa što rade svi ili većina, i mi smatramo valjanim i dopuštenim. Duh svijeta nas gura u ‘sve i odmah’ te u aktivizmu i poganskim hramovima konzumerizma i zabave pokušava i želi ispuniti nadu našega srca. Ali uvijek nas ostavlja prazne, ne ispunja radošću i mirom. Duh ovoga svijeta čini nas ovisnima o sebi, ostavljajući nas još više gladnima i žednima duboke radosti i mira koji tinjaju u našoj nadi. Ta praznina duha i srca plodno je tlo za mnoge manipulacije i iskorištavanja u kojima činimo što nam svijet nameće, te umjesto slobodni, postajemo robovi hedonizma, strasti, raznih ovisnosti koje postaju jače od naše volje i naših snaga“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Nije lako oduprijeti se ozračju svijeta i buke koji nadglasavaju tiho šaptanje poticanja Duha. Nije jednostavno usporiti korak da nas aktivizam ne preplavi i pretvori u robove. Nije lako staviti Boga na prvo mjesto, i to ne samo deklarativno. Nije lako čekati da duhovni plodovi sazriju kroz molitvu, sakramentalni život, razmatranje Svetoga Pisma, djela milosrđa i sva druga prikladna duhovna ozračja u kojima naša nada raste i dozrijeva do punine u kojoj i mi Krista, poput svetog Šimuna, prepoznajemo i primamo u svoje naručje u sigurnosti punine za kojem je čeznulo naše srce cijeloga života“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da, poput sv. Šime, prime u svoje naručje Isusa, „kao svjetlost na naše prosvjetljenje, prosvjetljenje svih naroda i slavu puka kršćanskoga. Prihvaćanjem Isusa otvaramo se novosti i punini života, ispunjenju nade koju Isus sa sobom donosi i sigurnoj budućnosti kamo nas On vodi. Sv. Šimun Bogoprimac neka nam na tom putu bude primjer, poticaj i zagovornik“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Za vrijeme Svečane Večernje, četrdeset muškaraca svečano je pristupilo u Bratovštinu sv. Šime, novoosnovanu zajednicu vjernika laika pri svetištu sv. Šime, utemeljenu na poticaj don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime.

Na kraju Večernje, nadbiskup je predvodio zagovornu molitvu sv. Šimi koju je mons. Zgrablić sastavio 2023. godine i predao je za vrijeme prošlogodišnje Večernje puku na molitvu te se od tada redovito moli u svetištu sv. Šime.

Nakon Svečane Večernje, nadbiskup, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šime prolazeći ispred njegovog tijela koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve sv. Šime.

I.G.

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Kuzme i Damjana proslavljen je u župi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u petak, 27. rujna, svečanim misnim slavljem i procesijom koje je u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici predvodio don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

Proslavom toga župnog blagdana, don Luka Šustić, župnik Slivnice, najavio je i proslavu jubileja, 180 godina od izgradnje župne crkve u Slivnici u sadašnjem obliku, što će Slivničani proslaviti 2025. godine. Za tu svečanu prigodu, u tijeku je i proces nabave relikvije sv. Kuzme i Damjana iz njihove bazilike u Rimu, koje bi bile darovane župi Slivnica uz njihov župni jubilej 2025. godine.

Kult čašćenja sv. Kuzme i Damjana nakon njihove smrti brzo se proširio na Istoku i na Zapadu, rekao je don Dario, istaknuvši da tu dvojicu svetaca slave pravoslavne Crkve i Crkva na Zapadu. „Papa Simah malu kapelu u bazilici Svete Marije Velike posvetio je njima u čast, a sto godina nakon toga, papa Feliks IV. podigao je veličanstvenu baziliku sv. Kuzme i Damjana koja se i sada nalazi na rimskom forumu. Stoga mi je osobito drago da je u pripremi da se dobije relikvija sv. Kuzme i Damjana upravo iz te bazilike. Prije stotinjak godina, papa Pio XI. ustanovio je komisiju koja je tražila zemne ostatke koje je papa Feliks IV. prenio iz Sirije u Rim. U jednom grobu, ispod jednog oltara, našli su kosti sv. Kuzme i Damjana koji se do danas časte u Rimu“, rekao je don Dario.

„Isus koji se utjelovio je glava Crkve, zajednice vjernika koji su udovi Crkve. Kao što je Krist postao čovjek, primio naše ljudsko tijelo i ušao u našu povijest, bilo je potrebno da Crkva kao zajednica vjernika ima prostore gdje će se okupljati. Prva kršćanska zajednica nije imala svojih prostora nego su se sabirali u kućama od imućnijih Rimljana. Te su kuće imale atrije gdje su se kršćani okupljali i bez straha slavili misu, zato što je privatno vlasništvo u Rimu bilo nedodirljivo. Ljudi su bili zaštićeni u svom privatnom domu, koje je njihovo vlasništvo. Ni carska vojska nije smjela ući u privatno vlasništvo. A na dan smrti mučenika slavili su mise u katakombama, na mjestu gdje je pokopan neki mučenik. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, kršćani su se počeli okupljati u velikim bazilikama, javnim prostorima. To više nisu bili svjetovni prostori, nego je tu umjesto kralja predsjedao biskup, odnosno svećenik“, podsjetio je don Dario.

Tičić je zahvalio Bogu i tim misnim slavljem za 180 godina postojanja te župne crkve. O svakom spomenu posvete obljetnice crkve, „mi se prisjećamo Isusa Krista koji je naša glava, koji nas sabire u crkvi. Na Misi se ne kaže: ‘Isus je bio rekao, Ovo je tijelo moje’. Nego, Isus kaže, Ovo je sada i ovdje moje tijelo. Ovdje i sada je moja žrtva na križu. Ovdje i sada je sabrana prošlost, sadašnjost i vječnost. Sa slavljem mise izlazimo izvan vremena i okvira prostora. Svaki put kad slavimo misu, kad se sabere Crkva, kad se ostvaruje euharistijsko slavlje i euharistijsko jedinstvo, mi zadiremo u onostranost, u vječnost. Postajemo dionici Isusove žrtve na križu koja traje. Isus u svakoj misi na otajstveni način ponovno umire, ponovno se daje za nas. U svakoj misi čini se spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isus je uskrsli i proslavljeni u nebeskoj slavi“, rekao je don Dario.

Stoga, kad slavimo misu, ujedinjujemo se sa svetima, sa sv. Kuzmom i Damjanom koji su davno živjeli, ali nas i danas okupljaju svojom snagom, svojom vjernošću i dobrotvornošću, istaknuo je don Dario.

„Sveci i mučenici trebali bi nam biti nadahnuće za život, oni su nam izazov. Svetost nije rezervirana za nekoga, svi smo pozvani na svetost. Svetost života ne znači biti bez grijeha, jer svi smo grešni i slabi. Biti pozvan na svetost znači svoj život, svoju snagu preusmjeravati prema Bogu. Onaj koji je vjeran Bogu vjeruje da mu Bog daje snage, da ga izbavlja iz slabosti“, poručio je don Dario, istaknuvši da su sv. Kuzma i Damjan bili čvrsti i rekli da vjeruju u Krista, da im je Krist sve i zauvijek, bez obzira što doživjeli od progonitelja. „Sveci nas povezuju zajedno, sa sobom i s Kristom koji je glava Crkve,  koji se u crkvi sabiremo kao župna zajednica. Prostor crkve isključuje nas iz svakodnevnoga, u njemu treba postojati poštovanje jer tu se susrećemo sa živim Bogom; u sadašnjem vremenu s vječnošću, da Krist i za nas bude put, istina i život, kao što je bio za sv. Kuzmu i Damjana“, poručio je Tičić, rekavši da su „sveci putnici kroz vrijeme jer nas povezuju u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti u Isusu Kristu koji je gospodar vremena i povijesti“.

Don Dario je podsjetio da su sv. Kuzma i Damjan, braća rodom iz Arabije, prije više od 1700 godina, otišli u Siriju i bili su liječnici. Bili su suvremenici sv. Stošije. Pomagali su mnogima, noseći dar vjere koju im je usadila njihova majka Teodata. Rano su ostali bez oca koji je stradao za progona kršćana. Kao liječnici dolazili su u kontakt s mnogim ljudima. Pomažući im, zadobivali su duše za Krista te postali smetnja vlastima. „Liječenjem tijela željeli su doći do liječenja duše. Činjenica da je njihovo čašćenje došlo do naših dana govori da su ta braća na poseban način ušli u bît Isusove ljubavi prema čovjeku. U 4. st. kad su živjeli vladalo je poganstvo, car Dioklecijan. Kad su Maksencije i zatim Dioklecijan počeli progon kršćana, na udaru su prvi bili vojska i državne službe. Svi koji su bili u vojsci, u državnoj službi ili bilo kojoj javnoj službi, morali su biti ljudi društvene, odnosno državne politike, ‘državne religije’. Nije bilo prikladno da Kuzma i Damjan kao javni ljudi budu kršćani. Ali, nisu se odrekli svoje vjere, svoga uvjerenja“, poručio je don Dario.

Nisu liječili za novac, nego iz dobročinstva. Željeli su biti dobročinitelji. Prema predaji, gospođa Paladija koju su izliječili naljutila se jer za to nisu primili tri jaja kao nagradu. Jedan brat uzeo je to jaje, da ne uvrijedi gospođu, a drugi brat ga je zbog toga ukorio. Prve podatke o njihovom životu donio je Teodorik, biskup sirijskog grada Egeje u kojem su bili mučeni. Stotinu godina nakon njihove smrti, biskup je izvijestio o njihovom mučeničkom svjedočanstvu za Isusovo ime.

„Zašto nisu stavili par zrna tamjana pred kipom nekog rimskog božanstva ili cara i bili slobodni? Zašto su ti ljudi bili tako hrabri, odakle im snaga? Jer su znali da je Isus Krist pravi put, istina i život, a ne car Dioklecijan i rimska država. Ništa im nije ulijevalo sigurnost koliko to da im je Isus snaga života. Vjera je važna. Vjera nije, kako su govorili, opijum za narod. Vjera je život, stanje duha, usmjerenje prema Bogu. Vjera je dopustiti Bogu da ulazi u tvoj život, kao što je i ulazio u život sv. Kuzme i Damjana“, poručio je don Dario.

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova od 24. do 26. rujna koju su predvodili slivnički župnik don Luka Šustić te mladomisnici don Antonio Oltran i don Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Slivnica

Blagdan sv. Eufemije, naslovnice župe Sutomišćica – Poljana na otoku Ugljanu, proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 16. rujna, u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Istaknuvši da se ime crkve sv. Eufemije u Sutomišćici prvi put spominje 1304. godine, dakle, 1 000 godina od mučeništva sv. Eufemije koja je mučenički ubijena 304. g., nadbiskup je vjernicima čestitao blagdan njihove zaštitnice, koja je naslovnica svega tri crkve u Hrvatskoj.

Sv. Eufemija ima osobito mjesto u srcu nadbiskupa Zgrablića, jer je mons. Zgrablić bio 18 godina župnik župe sv. Eufemije u Rovinju (1997.-2015.). Kao rovinjski župnik, sa skupinom župljana pohodio je svojevremeno i župnu crkvu u Sutomišćci gdje su ih domaći vjernici bili lijepo primili, kao velikodušni domaćini. Toga se na početku propovijedi prisjetio mons. Zgrablić, pohvalivši gostoprimstvo u Sutomišćici, rekavši da je upravo za toga pohoda, kao rovinjski župnik, upoznao i sadašnjeg župnika Sutomišćice – Poljane, don Filipa Kucelina. Izrazio je zadovoljstvo da nakon dugo godina opet slavi misu u Sutomišćici.

„Sv. Eufemija potpuno je položila svoj život za Krista i postala nam svjedok vjere, neprolaznih, vječnih vrijednosti koje jedine imaju moć do kraja nasititi i napojiti našu dušu, da bismo bili ono za što nas je Gospodin stvorio i pozvao u život – da ga upoznamo i ljubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao dva naglaska iz pročitanog ulomka iz Knjige Otkrivenja: što znači obijeliti svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i što znači da je Bog stavio svoj šator među nama.

„Sv. Eufemiju promatramo u mnoštvu koje je došlo sa svih strana svijeta, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, dan i noć klanja se Gospodinu u radosti i njemu služi. Prema Knjizi Otkrivenja, ti sveci dođoše iz velike nevolje, oprali su svoje haljine i obijelili ih u Krvi Jaganjčevoj. Tako Knjiga Otkrivenja predstavlja mučenike, heroje vjere, svece“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da smo i mi pozvani doći do vrlina koje svojim životom, prolivenom krvlju, svjedoči sv. Eufemija.

Nadbiskup je istaknuo da na prvi pogled može biti nerazumljivo kako se haljina može obijeliti, očistiti u krvi. Jer u našoj ljudskoj stvarnosti, narav crvene boje krvi nije da zabijeli; dapače, baš suprotno, u naravi prirodnog zakona i materijalne pojave je da trag krvi osobu ‘zaprlja’.

„Ta Božja riječ aludira na krštenje kojim je bila krštena sv. Eufemija, koje smo i mi primili. To da su naše haljine obijeljene u Krvi Jaganjčevoj znači da smo mi oprani u ljubavi koju je Bog po svome Sinu Isusu donio na ovaj svijet. Bog nas uvijek ljubi, ali vrhunac svoje ljubavi nije nam samo pokazao riječima, nego je izlio u krvi Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Isus se dragovoljno prinio i primio smrt, prolijevanje svoje krvi, da bi nama ne samo pokazao, nego darovao ljubav koju Bog daruje ovom svijetu, kojom je bila zahvaćena i sv. Eufemija i koju svjedoče svi sveci i mučenici. Ta ljubav bila je toliko snažna, jaka pred Bogom u Isusu, da nas je ta prolivena krv očistila od naše zloće, oprala nas je od naših grijeha. Naše haljine koje su bile prljave, postale su bijele. Ta bjelina označuje Božji život! To se nama dogodilo u sakramentu krštenja, u kojem smo zaodjeveni Kristovom haljinom. Tu smo uronjeni u neizmjernu Božju ljubav koju je Bog donio po svome sinu Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Eufemija postigla je radost i puninu života životom s Bogom s kojim je bila ispunjena njena mladost. „Tu ljubav je nosila i ta ljubav nije prestala, nego je porasla u vječnosti. Za tu ljubav sv. Eufemija je dala svoj život. Ta ljubav, ništa manje, počiva na tebi. Bog je učinio tako veliko djelo da je oprao sve tvoje grijehe da imaš pristup Bogu, da možeš doći Bogu, da imaš mogućnost u Kristu i djelu njegovog spasenja slaviti Gospodina. Tako se možemo približiti Bogu i možemo ući u novi život kojeg Bog donosi na ovaj svijet po njegovom Isusu i tako taj život prelazi na nas. Ta ljubav i nas obuhvaća. Ta ljubav onda postaje snaga našeg života“, poručio je zadarski nadbiskup, istaknuvši: „Kada nešto volimo, ta ljubav i zanos nas nose. Tako i Božja ljubav, ne samo da nas čisti od naših grijeha, nego ona nas je oprala, naša duša je oprana. Mi imamo pristup Bogu i ta Božja ljubav nas obuzima. Ta ljubav želi neprestano grijati naše srce, grijati našu nutrinu, da budemo njeni dionici. Na ovom svijetu podložni smo posljedicama grijeha i ne možemo je doživjeti u punini stvarnosti koju žive sveci, ali u njoj već participiramo“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da naša vjera nije tek stil života da se kitimo nekim vanjskim znakovima, nego duboki život koji nas zahvaća i nosi u nutrini našeg života. Pozvani smo doći do te punine života i ljubavi, do Boga koji ispunjava najveće vrijednosti našeg života.

Nadalje, nadbiskup je razmatrao što znači da je Bog koji sjedi na prijestolju – šator među nama. „Izraelci su bili nomadski narod, boravili su pod šatorom, hodali su pustinjom da bi sebi osigurali život. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja kaže da se Bog ušatorio. Bog je uzeo šator, ostavio je boravište među svojim narodom. Dakle, Bog se trajno nastanio među nama. Bog nije plod neke naše ideje, ne živi negdje u nekom svom kraljevstvu, daleko od nas. Nego, mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Mi smo u Božjoj stvarnosti jer živimo u njegovom šatoru, jer smo postali mistično tijelo Kristovo. Božja ljubav je učinila da i mi stanujemo ispod šatora. Tu je tvoje boravište, ispod šatora. Tu je Jaganjac posred prijestolja, postaje njihov pastir i vodi ih na izvore voda života“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Budući da su Izraelci živjeli u pustinji gdje nije bilo vode, oni su jako dobro znali kako je to živjeti bez vode i što znači biti pokraj vode, pokraj izvora vode. „Kad si pokraj vode, onda ti je osiguran život. Bez vode nema života. Tako i Bog koji se ušatorio među nama, koji se nastanio među nama, on nas tu i hrani svojom vodom, živom vodom. Pastir koji nas vodi na tu vodu je Isus Krist. On nam daje što je potrebno, da bismo istinski živjeli u našem duhu, da bismo mogli imati puninu života“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je ta slika aluzija i na euharistiju.

„Krv Janjetova i voda je simbol i euharistije gdje nas Gospodin u šatoru, crkvi, u zajednici hrani vodom živom, vodom koja struji u život vječni. U misi ostvarujemo zajedništvo s našim svecima, sa sv. Eufemijom, sa živim Bogom, zbog njegovog djela otkupljenja, u ljubavi koju su nam posvjedočili sveci“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da neprestano moramo rasti u milostima, spoznaji, posvješćivati, gledati u to, da bismo, dok to promatramo, bili dionici toga što promatramo. „Da bi nas obuzimala ljubav Božja, da bi se Duh Sveti nastanjivao u našoj duši, u našem srcu, da bismo kroz euharistiju, sakramente, otajstva vjere, pričest, Riječ Božju, kroz pobožnosti, molitvu, bili sve više ispunjeni Božjom blizinom, što je najpotrebnije našem biću i tako bili istinska djeca Božja“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je opisao i kako je, prema predaji, stradala sv. Eufemija u 4. st., čije su se vrline očitovale u ljepoti njene duše. Sv. Eufemija živjela je u gradu Kalcedonu, to je sada istočni dio Istanbula. „Na mjestu gdje je car Konstantin izgradio veliku baziliku posvećenu njoj u čast, nažalost nije ostao ni kamen na kamenu. Nema ni arheoloških ostataka, sve je uništeno.

Sv. Eufemija kao mlada djevojka od 15 godina snažno se zaljubila u Krista. Doživjela je Krista kao veliku ljubav. Car Dioklecijan naredio je da se prinese bogu Marsu ispred njegovog kipa malo tamjana i pokloni mu se. Sv. Eufemija odbila je to učiniti. Niti vanjskim znakom nije se htjela odreći svoje ljubavi, Isusa Krista. Zbog toga je bila mučena. Prema predaji, morala je hodati po oštrim predmetima, a ti su predmeti oštetili one koji su postavljali te oštre predmete. Zatim su je bacili u vruće ulje, pa se kotao prolio i ozlijedio one koje su potpaljivali vatru; rastezali su je na kotaču koji je na sebi imao noževe, a taj kotač je puknuo, pa su nastradali oni koji su to učinili. Na kraju je bačena među lavove. Prema predaji, jedan lav ju je lagano ugrizao, a poteklo je jako malo krvi. U tom trenutku Bog je uzeo njenu dušu i spasio je od daljnjeg mučenja.

To je predaja, ali ona ima duboku poruku, usporedivu sa Svetim Pismom. Onome koji zlo čini, zlo se vraća. Onaj tko zlo podnosi, ljubavlju koju on duboko živi u duši, ostaje velik u Bogu i u Bogu pobjeđuje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Da je sv. Eufemija bacila malo tamjana ispred boga Marsa, vjerojatno bi preživjela. Ali, ona je postala veliki znak, veliki nositelj izuzetnih vrijednosti koje smo pozvani prenositi s generacije na generaciju, radi tih vrijednosti se i okupljamo. Sv. Eufemija je svojom krvlju posvjedočila istinitost o Isusu Kristu. Vrijednosti koje je ona živjela postaju i naša snaga u lijepim trenucima, ali i u trenucima naših križeva, našeg trpljenja, naše patnje. Te vječne, neprolazne vrijednosti žele se utisnuti i u našu dušu i biti snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Filip Kucelin, župnike župe Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata, istaknuo je da je ove godine 1720 godina od mučeništva sv. Eufemije te će sljedeći tjedan sa skupinom župljana hodočastiti u Kalcedon, mjesto mučeništva sv. Eufemije čiji se obnovljeni kip nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk relikvijom sv. Eufemije kojoj je puk iskazao čašćenje.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su i domaći sinovi, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle potječe i sadašnji župnik Kucelin. Naime, ta je otočka župa tijekom povijesti dala brojna duhovna zvanja, 150 svećenika i mnoge redovnice, među kojima je rodom i č.m. Anastazija Čizmin, opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom početka proslave jubilejske godine 950 godina od prvog spomena župe Lukoran (1075.-2025.) na otoku Ugljanu, svečano misno slavlje na blagdan Male Gospe u nedjelju, 8. rujna, u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu predvodio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blagdan Marijina rođenja određen je za početak godine Jubileja jer je nova župna crkva sv. Lovre u Lukoranu posvećena 8. rujna 1878. godine. Stoga je misom proslavljena i 146. obljetnica posvete lukoranske župne crkve sv. Lovre, što piše i na ploči iznad vrata u sakristiju, da je tada zadarski nadbiskup posvetio taj Božji dom.

Na početku mise, lukoranski župnik don Marko Dokoza predstavio je povijesni kontekst jubilejske proslave. Nekoliko godina prije posvete crkve bila je izgorjela stara župna crkva na groblju, koja se prvi put spominje 1068. g., pa je trebalo graditi novu crkvu u Lukoranu. Pomogla je vlast, a Lukoranci su doprinijeli radom svojih ruku te je podignuta nova, sadašnja župna crkva sv. Lovre u blizini župne kuće. Zadarski povjesničar Bianchi piše u knjizi Zara cristiana 1879., dakle, samo godinu dana nakon što je posvećena lukoranska župna crkva, da je to bila jedna od najljepših crkava u Zadarskoj nadbiskupiji. Bianchi je to mogao ustvrditi jer je pohodio sve župe Zadarske nadbiskupije.

Don Marko je rekao da se znak veze Svete Stolice i Lukorana očituje i u kaležu kojeg je papa Pio IX. poklonio župi Lukoran prigodom posvete lukoranske župne crkve. Papa je taj kalež bio dobio iz župe u Francuskoj, a onda ga je proslijedio u Lukoran. Taj kalež don Marko je pokazao na misi, kao simboličnu gestu očitovanja povezanosti sa Svetom Stolicom kroz znakove ljubavi i blizine. Takav znak je i pohod nuncija Lingue malenoj otočnoj župi Lukoran i misno slavlje koje je predvodio.

Glagoljaško pjevanje na misi predvodili su pjevači iz KUD-ova Radovin, Rtina i Ražanac, pod vodstvom Ivice Dundovića. Župnik Dokoza je rodom iz Radovina, a pohodom tih pjevača želio je povezati zadarsko zaleđe i otočane, rekavši da i Papa, čiji je predstavnik nuncij, predstavlja princip jedinstva u Crkvi te je i to znak da se vjernici povezuju i ujedinjuju. Dokoza je želio da se pjeva glagoljaška misa jer je Lukoran stara glagoljaška župa. Do 19. st. svi službeni dokumenti župe vođeni su na glagoljici, pa je to motiviralo don Marka da pozove pjevače da predvode glagoljaško pjevanje. Zahvalio im je za raspoloživost, dosad su ti pjevači bili i u Banju i Ugljanu. I nuncij Lingua je zahvalio KUD-ovima na obogaćenju slavlja pjevanjem iz tradicije naše narodne povijesti, rekavši da se u glagoljaškom pjevanju na misi „osjeća živa tradicija“.

„Nuncij Lingua je radosno prihvatio predvoditi slavlje u Lukoranu. Njegova prisutnost je znak koji kaže da ne postoji mala župa, ne postoji mala sredina, nego je važan svaki čovjek, svaki vjernik. Njegova blizina nam to potvrđuje. On tu nije samo u svoje osobno ime, nego u ime Svetog Oca kojeg predstavlja u Hrvatskoj“, rekao je don Marko.

Uz župnika Dokozu, u misi su koncelebrirali don Filip Kucelin, župnik župa Preko i Sutomišćica – Poljana i o. Jozo Milanović iz benediktinskog samostana na Ćokovcu. Naime, prva lukoranska župa obuhvaćala je Sutomišćicu i Preko, a u Lukoranu je bio glavar sela za cijeli taj prostor. Dakle, u 12./13. st. nije postojala Općina Preko, nego ‘Općina Lukoran’, rekao je don Marko.

Povijest župe Lukoran počinje s benediktincima. Oni su posjedovali te prostore, imali su na području Lukorana imanja koja je puk obrađivao, a benediktinci su za njih molili i dijelili im sakramente. To je početak duhovne skrbi za lukoranski narod i početak župe Lukoran. Stoga prisutnost o. Joze povezuje s duhovnim počecima lukoranskog kraja.

„Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’“

Razmatrajući pročitanu Božju riječ proroka Izaije i citirajući njegovu poruku Židovima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi“, nuncij je rekao da je Izabrani Božji narod postao uznemiren i nesiguran, unatoč tome što je iskusio Jahvinu blizinu, na čudesan način bio oslobođen iz egipatskog ropstva i vođen u Obećanu zemlju.

„Sjećanje na slavnu prošlost više nije dovoljno. Narod se boji budućnosti. Vremena više nisu kao što su nekada bila. Više nema sigurnosti. Više se ne doživljava Božja blizina, Njegova prisutnost. Izgleda nam kao da je to stranica iz našeg vremena“, rekao je nuncij Lingua, podsjetivši da smo i mi pogođeni raznim nevoljama, potresima, ekološkim katastrofama, ratovima, prijetnjom nuklearnog oružja.

„I mi se bojimo. Neizvjesnost budućnosti tjera mnoge da napuste svoju zemlju u brizi za osiguravanjem bolje budućnosti svojoj djeci. U naprednijim zemljama vjerska praksa je u zabrinjavajućem padu. Sve manje ljudi još uvijek idu redovito u crkvu. Gdje je tu Bog? Što se dogodilo s baštinom vjere koja se stoljećima prenosila?“, upitao je nuncij Lingua, rekavši da živimo u neizvjesnosti.

„I u najtežim trenucima povijesti, osobne i nacionalne, uvijek se postavlja isto pitanje: Je li nas Bog možda napustio? I danas su nam potrebni proroci, pojedinci sposobni ohrabriti narod, koji nas uvjeravaju da je Bog prisutan, da nije daleko, da nas nije napustio. Potreban nam je netko tko nam na vjerodostojan način poručuje: Hrabro, ne bojte se!“, poručio je nuncij Lingua.

Prorok Izaija ohrabrio je dezorijentirani narod da Bog dolazi. Naviješta da Bog nije zaboravio svoj narod, da je već stigao. Kaže da Bog dolazi kazniti zle. „Ali, kada prorok govori o božanskoj osveti, on ne misli na kaznu. Odmazda dolazi, potvrđuje, i odmah dodaje: Božja naplata, on sam hita da nas spasi! Bog dolazi da se osveti. Ali kako se osvećuje? On dolazi da nas spasi! Zato prorok i može reći: Ne bojte se! Božja osveta nije kazna, ona je ljubav. Na čovjekov grijeh, koji bi zaslužio osudu, Bog odgovara milosrđem. Milosrđe je Božja osveta. Tko ima hrabrosti priznati vlastite grijehe, koji je imao snage ponizno ih ispovjediti, to dobro zna jer je to već iskusio“, rekao je nuncij Lingua.

Unatoč tome što pokušavamo sakriti svoje grijehe, „što više imamo hrabrosti biti iskreni, to više doživljavamo Božju osvetu: Njegovo milosrđe. Budite jaki, ne bojte se priznati svoje grijehe. Ne bojte se pristupiti sakramentu pomirenja jer Božja osveta je oprost! Osvećujemo se tako što na zlo odgovaramo drugim zlom. Bog na zlo odgovara opraštanjem“, poručio je nuncij, istaknuvši da je važnost jubileja u tome da se „priznaju grijesi i ima hrabrosti tražiti oproštenje, obnavljajući svoje povjerenje u Božju ljubav“.

„Često, kada doživimo nepravdu, kažemo ili pomislimo: ‘Platit ćeš mi!’. Ali, Bog je zamijenio logiku ‘Platit ćeš mi’ onom suprotnom: ‘Ja ću platiti umjesto tebe!’. To je smisao Isusove smrti na križu. Božja osveta za grijehe čovječanstva je Kristov križ! Prorok Izaija, nakon što je navijestio da Bog dolazi osvetiti se spasenjem, nabraja niz događaja koji će se dogoditi prilikom Gospodinovog dolaska, čitav niz izokrenutih stvarnosti: slijepi će vidjeti, gluhi će čuti, hromi će skakati, nijemi će govoriti, pustinje će biti pune vode, neće više biti divljih zvjeri, te zaključuje: „Pratit će radost i veselje (one koji su spašeni) i pobjeći će bol i jauci“.

To je početak novog svijeta. To su znakovi novoga stvaranja, kada će bol i jauci nestati i zamijenit će ih radost i veselje. Oni koji su spašeni, odnosno oni koji su imali hrabrosti zamoliti za oproštenje, doživljavaju radost i sreću“, poručio je nuncij Lingua, rekavši da je to iskustvo i plod dobre ispovijedi. Mnogi su  iskusili radost koja zamjenjuje tugu nakon što im svećenik dâ odrješenje.

Dok je bio nuncij u Africi i Kubi, nuncij je nekoliko puta išao ispovijedati u zatvor i upravo tamo je svjedočio najdirljivijim ispovijedima. „Kod onih koji su imali hrabrosti priznati svoj grijeh i zamoliti za oprost, vidio sam iznenadni prijelaz iz tuge u radost. Radost je često bila popraćena suzama, ali to su bile suze radosnice, radosti toliko snažne i intimne da se suze nisu mogle zadržati. To više nije bio plač iz ljutnje, razočaranja, neuspjeha, bio je to plač iz zahvalnosti.

Poslije ispovijedi zatvorenik nije bio pušten na slobodu, niti mu je kazna smanjena! Ali činilo se da mu to više nije važno. Iskustvo Božjeg milosrđa bilo je jače od svega. Teret koji je pritiskao njegovu dušu, bio je skinut. Već su se osjećali slobodnima, unatoč tome što su i dalje ostajali iza rešetaka, jer su se osjećali duboko ljubljenima od Boga koji je došao osvetiti se opraštajući“, rekao je nuncij Lingua, istaknuvši da su „radost i veselje plod dobivenog i darovanog oprosta“.

Nuncij je citirao papu Franju koji u Buli povodom Jubileja 2025. godine piše: „Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono što se već dogodilo; a ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo drugačije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje nam da prošlost tumačimo drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza“.

U navještenom Evanđelju Isus ozdravlja gluhog mucavca. On predstavlja čovjeka koji nije sposoban za komunikaciju, zatočenika samoga sebe. „Isus mu dodiruje uši, stavlja mu slinu na jezik i govori mu: „Otvori se!“. Otvori se je ključna riječ koja čini čudo. Ovim čudom Isus nam želi poručiti da ako se ne otvorimo drugima, ostajemo zatvoreni u samima sebi, nesposobni za komunikaciju.

Ostajemo zarobljenici boli i plača. Samo ako se otvorimo prihvaćanju, možemo nanovo zadobiti radost, osjećati se obnovljenima iznutra. Kada se „otvorimo“ Isusovom praštanju, postajemo sposobni „otvoriti se“ braći i sestrama i doživljavamo novi život, osjećamo se „nanovo stvorenima“ iznutra“, poručio je nuncij Lingua.

Propovjednik je potaknuo vjernike da otvore srce Kristu te braći i sestrama. „Nije to uvijek lako. Mnogo puta Gospodin stavlja pored nas ili nam daje da sretnemo ljude koji kao da su namjerno stvoreni da nam otežaju naš put. Daju nam razumjeti koliko je teško ljubiti svakoga, svakome otvoriti svoje srce. Te osobe čine nas poniznima. Ali samo onaj koji je ponizan, sposoban je uvijek početi ispočetka.

Iskoristite ovu jubilarnu godinu da od Boga isprosite oprost i pružite ruku drugima u svrhu pomirenja. Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, molimo svaki dan. Čineći tako, izgradit ćete novu župu, utemeljenu na primjeru mnogih anonimnih svetaca koji su vam prethodili“, potaknuo je nuncij Lingua vjernike.

Stara maslina nastavlja puštati nove izdanke sve dok je korijenje živo i zdravo, tako će i župa nastaviti donositi dobre plodove ako održe živima korijene vjere, koji će i dalje davati novi život stoljetnom deblu, poručio je nuncij Lukorancima.

Prvi put da na otok Ugljan dolazi apostolski nuncij – Započinje obnova crkve u Lukoranu

Nuncij je rekao da ga je taj pohod župi ispunio radošću. Prenio je pozdrave pape Franje, rekavši da mu pri svakom susretu papa Franjo kaže da pozdravi sve zajednice koje susretne i da ih zamoli da mole za Papu. Potaknuo je vjernike da mole za Papin put u Aziju, koji je najduži put u njegovom pontifikatu.

U misi je sudjelovao i Lovro Vrkić koji će sljedeće godine primiti đakonat i svećeništvo. Lovrini baka i djed bili su učitelji u Lukoranu i njegov otac je tu odrastao. Papinski nuncij je predstavnik Pape pred Crkvom i državom. Događaj jubileja je od velike vrijednosti za lokalnu zajednicu, pa je prigodni govor na kraju mise uputio i Jure Brižić, načelnik Općine Preko kojoj pripada Lukoran.

„Nama je izuzetna čast što ste s nama. To je prvi put da na otok Ugljan i u našu Općinu Preko dolazi tako visoki izaslanik pape Franje. Naša srca su otvorena za Vas, puna ljubavi, da s Vama možemo započeti jubilej pred nama, 950 godina prvog spomena župe Lukoran“, rekao je načelnik Brižić u obraćanju nunciju. Podsjetio je da je Lukoran, povijesno, temeljna župa Općine Preko jer je Lukoran nekad obuhvaćao i sadašnje župe Sutomišćica – Poljana i Preko. Preko se odvojilo od Sutomišćice prije 250 godina.

„Ovaj jubilej svjedoči o našoj vjeri. Mi smo uvijek znali smo kome pripadamo, da nas Bog može voditi i njemu smo se i utjecali. Utječemo se i sv. Lovri i Majci Mariji čiji blagdan rođenja slavimo. Hvala što ste s nama. Vaš dolazak je poticaj svima nama na otoku. Život na otoku je težak, mukotrpan. Da bi se na otoku nešto stvorilo, treba puno više truda i vremena. Za sve što ljudi na otoku naprave i ostvare, treba puno više truda i vremena da bismo dobili kvalitetu“, rekao je načelnik Brižić. Istaknuo je da lukoranska crkva treba obnovu te da župa i Općina Preko zajedno izrađuju troškovnik obnove crkve; 2025. godine će početi obnova krova crkve, a onda i njenih prozora. Zahvalio je Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije što je osiguralo 80 % sredstava za obnovu krova crkve, a ostatak će osigurati Općina Preko. U misi je sudjelovao i ministar Šime Erlić, koji je Lukoranac po majci. Rado je pristao doći na proslavu, zadovoljan što je Ministarstvo uspjelo iznaći sredstva za obnovu crkve.

Župnik Dokoza zahvalio je ministru Erliću na donaciji i načelniku Brižiću za dobru suradnju koju ostvaruju župa i Općina, na korist svih ljudi. Načelnik Brižić je u ime Općine Preko darovao nunciju košaru s otočnim proizvodima s otoka Ugljana i Pašmana, trud svih stanovnika.

Župa je darovala nunciju naliv pero i kemijsku izrađene od maslinovog drva. Maslinu je spomenuo nuncij u propovijedi, ona je simbol otoka i neka je nuncij, s obzirom na različita mjesta gdje obavlja svoje službe, uvijek može ponijeti sa sobom, s posvetom Lukoran i datumom proslave, 8. rujna.

Na kraju mise, nuncij Lingua blagoslovio je djecu sa školskim torbama koja kreću u školu i svima je podijelio papinski blagoslov. Ispred crkve je bio agape kojeg su priredili Lukoranci.

U pripremi za godišnjicu posvete crkve i početak godine jubileja, Lukoranci su od 30. kolovoza do 7. rujna molili Devetnicu Gospi, u zahvalnosti za primljene milosti, moleći Božji blagoslov za sadašnje i buduće naraštaje župljana. Na uočnicu blagdana, 7. rujna, slavljena je večernja misa i procesija s Gospinim kipom i svijećama od župne crkve sv. Lovre do lukoranske kapelice Presvetog Trojstva.

Jubilej 950 godina od prvog spomena župe u Lukoranu svečano će se proslaviti misnim slavljem na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 2025. godine. Vrijeme do te proslave će biti vrijeme zahvale za primljene milosti te molitve za obraćenje i blagoslov župljana Lukorana kojeg stalno nastanjuje 350 stanovnika te im je pohod nuncija Lingue milosni poticaj za vjerski život u životu župe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić