Trodnevno četrdesetsatno korizmeno klanjanje (Kvarantore) Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu završeno je u utorak, 8. travnja u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

U nedjelju, 6. travnja, pobožnost koja se sastojala od klanjanja, mise i nagovora predvodio je don Mate Kujundžić, u ponedjeljak, 7. travnja, đakon Frano Bešlić a u utorak, 8. travnja, don Damir Stojić.

Don Damir je u katehezi razmatrao značenje sedam Isusovih riječi na križu, istaknuvši da je to Isusova oporuka njegovim nasljedovateljima.

Riječi Isusa dok je visio na križu su: Oče, oprosti im, ne znaju što čine; Zaista,  kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju; Ženo, evo ti sina, evo ti majke; Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; Žedan sam; Dovršeno je i Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Smisao tih riječi don Damir je opisao na način: „Opraštajte jedni drugima. Nemojte nikad izgubiti nadu. Budite zajedno. Čuvajte svoje zajedništvo. Nemojte nikad izgubiti pouzdanje. Imajte vjeru i pouzdanje, Bog sve vodi. Ljubite i služite jedni drugima. Život koji imaš i koji dolazi od Boga ima smisla, ide nekamo. Bog vodi tvoj život. Budi slobodan. Hodite u svjetlu istine kao slobodna djeca Božja. Budite slobodni od zla, da biste činili dobro“, poručio je don Damir.

Stojić je istaknuo kako je Isus okupljao Židove koji su bili raspršeni, doživjeli su tri progonstva. Raspršili su se i učenici kad je bio u Getsemaniju te Isus i u času svoje smrti tvori zajedništvo.

Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije znak očajavanja, rekao je Stojić. Nego, tu Isus kao pobožni Židov koji su molili psalme, citira Psalam 22, a to je Psalam za umiruće. Nastavak toga Psalma pokazuje da je to pobjednička pjesma. Moliti tako u času smrti značilo je imati pouzdanje i vjeru.

Isusova riječ ‘Žedan sam’ izražava potrebu, ali je i puno dublja, u kontekstu Psalma ‘Žeđa duša moja za tobom’. „Isus nama na kraju svog života poručuje zašto je došao – zato što te voli. Zato što žeđa za tobom. Druga božanska osoba je došla iz silne ljubavi prema nama, jer žeđa za nama“, poručio je Stojić.

Isusova poruka ‘Žedan sam’ povezana je s riječima ‘Dovršeno je’. Jer, nakon što je rekao ‘Žedan sam’, Isus je dobio ocat za popiti, što je izazvalo da kaže ‘Dovršeno je’.

„Kad je Isus rekao ‘Dovršeno je’, mislio je da je dovršeno ono što je započeto na Veliki četvrtak, obredno, kad nam je dao obred euharistije, a na Veliki petak je na krvavi način povezao obred. Kad slavimo misu, uprisutnjuje se Kristova žrtva. Kad je rekao ‘Dovršeno je’, Isus je mislio na novo svećenstvo i novi obred – euharistiju. To Isusovo ‘Dovršeno je’ znači – Ja vodim povijest. Život ima smisla“, poručio je Stojić.

Isusova riječ: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ pokazuje da u trenu kad bi čovjek pomislio da Isus raspet na križu nema ništa, on daje ono što ne može od njega biti oduzeto. Isus je slobodan i daje svoj duh.

„Time nam Isus poručuje da i mi budemo slobodni. Samo osoba koja posjeduje sebe, može se predati. Nije sloboda kad radiš što hoćeš. To je anarhija. Danas ima toliko ovisnosti, ljudi rade što hoće, a zapravo nisu slobodni. Zato svima poručujem: Ako ne možeš reći Ne, tvoj Da ništa ne znači. Sloboda je kad posjeduješ sebe i kad se možeš predati, za dobro. Isus poručuje da se slobodno predaje. Kada misle da su mu sve oduzeli, Isus kaže: ‘Predajem duh svoj’“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.

Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.

Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda

Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.

„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.

Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima

„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.

Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja  uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’

„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.

„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.

I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.

„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.

Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.

Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.

Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim  zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru

Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.

No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.

„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.

Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.

U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

U župi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima u subotu, 15. ožujka, završena je dvodnevna duhovna obnova koju je predvodio fra Stjepan Brčina.

Fra Stjepan je predvodio misno slavlje i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. U duhu navještenog Evanđelja, u propovijedi je govorio o potrebi opraštanja na tri razine: drugima, sebi i Bogu.

Ljudi često jedni druge povrijede i pritom zadobiju rane, a to zatvara srce. Neopraštanje ima psihosomatske i duhovne posljedice na čovjeka te je fra Stjepan potaknuo vjernike da se ne boje otvoriti pred Bogom, priznati svoje rane, a ne ih potiskivati. Nekim ljudima je teško osjetiti da je Bog ljubav, jer za svoga života nisu dobili ljubav i nježnost, rekao je fra Stjepan.

„Nastaje problem ako ne liječimo rane i ako ne zacijelimo. To je potencijalno mjesto gdje djeluje Đavao i ne dopušta da se srce iscijeli. Važno je duhovno ozdraviti. Zbog svojih rana i povreda koje nanose jedni drugima, ljudi često ne znaju oprostiti, a onda i osoba koja ne oprašta postaje nezadovoljna“, rekao je fra Stjepan, poželjevši da osobe budu slobodne, da sa čovjekom ne upravljaju rane, bol i Đavao. Onaj tko ne oprosti, sebi nanosi štetu.

„Važno je zacjeljivati osobne, obiteljske, rane mjesta i države. Treba praštati, jer osoba zaslužuje mir. Kad odlučimo oprostiti, zatvaramo rane i suzbijamo djelovanje Zloga na naš život i našu obitelj. Tada Zli nema u čemu vladati“, poručio je fra Stjepan. Upozorio je da čovjek ima sklonost kažnjavati drugoga, da trpi i drugi koji ga je povrijedio, a time sebi škodi. Ako osoba iscijeli svoje rane i radi na sebi, na dobrom je putu i otpornija na djelovanje Sotone, rekao je Brčina.

„Važno je imati mir u srcu i savjesti. Radimo na svom srcu, ne bojmo se. Osobito nas boli ako nas povrijedi bližnji. Bolno je ući u svoju nutrinu i u rješavanje loših odnosa koje osoba ima s nekim. Najgore je ako se potiskuje nešto. Ali, ono što boli, Gospodin liječi. Toga se ne treba bojati“, ohrabrio je fra Stjepan, istaknuvši: „Čovjek ne prašta svojom snagom koja je ograničena, nego na duhovnoj razini, Božjom ljubavlju i snagom, i to je za dobro osobe. Ne bavi se drugima, usredotoči se na sebe, oraspoloži svoje srce da u duhu oprostiš“, potaknuo je Brčina.

Kad je osoba duhovno slobodna da ne osjeća gorčinu, onda će i emocije ozdraviti u odnosu prema drugome, s vremenom, ovisno o dubini rana i povreda. Brčina je potaknuo vjernike da predaju Isusu sve što osjećaju, jer onda nastupa emocionalno ozdravljenje. Kad se oprašta u duhu, može se oprostiti i osobi koja ti nije fizički blizu i pokojnoj osobi, rekao je fra Stjepan.

Nekad je teško i sebi oprostiti, neki ljudi ne mogu oprostiti samima sebi. „Netko je donio krivu odluku u prošlosti, učinio težak grijeh i mnogi  ispovijedaju isti grijeh koji su već ispovjedili – to znači da osoba nije oprostila sebi. Život je blagoslov, kako god težak bio“, rekao je fra Stjepan. Istaknuo je da Bog oprašta i potaknuo da ne sumnjamo u Božju ljubav. Važno je živjeti sadašnjost odnosa, a ne se opterećivati zbog loših odluka u prošlosti.

„Život osobe nije slučajan. Svi su s razlogom tu gdje jesu. Počni cijeniti život i mjesto gdje jesi. Tu te Bog stavio i otkrij zašto si tu stavljen. Ne dajemo sami sebi smisao, mi postojimo za druge. Postajemo sretniji kad živimo jedni za druge, kad ljubimo druge, kad služimo drugima“, poručio je fra Stjepan, rekavši da je loš stav kad se osoba fokusira na svoje rane i od sebe radi žrtvu.

Brčina je rekao kako je prekrasno razmišljati što Bog radi po nekoj osobi i njenom životu. „Svi su stvoreni s razlogom. Ne mrzimo život, što god se dogodilo. Olako se obeshrabrimo, uslijed teškoća. Budimo zahvalni Bogu za dar svoga života“, potaknuo je fra Stjepan. Brčina je rekao kako se neki ljudi ljute i na Boga, pripisuju mu krivicu za neka loša djela koja se dogode.

„Što god nam se događa, Bog će okrenuti sve na dobro. Nemojte se ljutiti na Boga, nego molite Boga da vam da snagu i da ostvari u nama ono za što jesmo, tu gdje jesmo. Nekad ne znamo zašto se nešto događa, ali nije uputno uvijek tražiti odgovor za sve, zašto je nešto. Dobit ćemo odgovore kad tad. Budite strpljivi,  Bog zna što radi“, poručio je fra Stjepan.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Alojzija Palića, prvi otkad je Palić proglašen blaženim, proslavljen je u četvrtak, 20. veljače u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, gdje je među vjernicima Janjevcima i počela dugogodišnja svakodnevna molitva za proglašenje blaženim i svetim fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva.

Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić. Među trinaest svećenika koncelebranata bili su kistanjski župnik Stipe Mustapić, svećenici podrijetlom Janjevci i don Josip Dučkić, nekadašnji župni vikar Kistanja (2002.-2012.),  promicatelj glasa svetosti fra Alojzija još kad je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998. godine.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Don Josip Dučkić je bio učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu te je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi u Kistanjama, s nakanom da se Alojzije Palić i Serafin Kodić proglase blaženima.

„Srcem punim zahvalnosti okupljeni smo u župnoj crkvi u Kistanjama kako bismo zahvalili Bogu na divnom primjeru, svjedočanstvu i zagovoru svetaca i blaženika. Gospodinu osobito zahvaljujemo za dar svećenika i mučenika bl. Alojzija Palića, koji u zajedništvu s bl. Serafinom Glasnovićem Kodićem i don Antonom Muzićem čini divni trolist Božjih svećenika i mučenika, potomaka najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu“, rekao je mons. Palić u obraćanju Janjevcima koji su uslijed teškoća na Kosovu, od 1997. god. nastanili Kistanje u zadarskom zaleđu.

Priznanje molitvenoj zauzetosti i revnosti Janjevaca u Kistanjama za beatifikaciju pripadnika njihove zajednice izrazio je i biskup Palić. „Vama u Kistanjama, zajednici vjernika podrijetlom iz Janjeva, treba odati posebno priznanje i zahvalu što ste, ne samo čuvali i promicali sjećanje na te Božje ugodnike, nego ste strpljivo molili na nakanu da Crkva tu trojicu svojih vjernih sinova nagradi čašću i dostojanstvom oltara“, poručio je biskup Palić Janjevcima, istaknuvši: „Molitva je uslišana i zato danas zahvaljujemo Bogu“.

U kontekstu pokušaja nekih pripadnika s albanske strane da se negira hrvatsko podrijetlo hrvatskih blaženika rođenih na Kosovu, biskup Palić je poručio: „Ljepotu svetosti i mučeništva fra Serafina, don Antona i fra Alojzija i činjenicu njihove pripadnosti hrvatskom narodu i identitetu koju su upili s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem u Janjevu, odnosno Vrnavokolu, i to svjesno živjeli do svoje smrti, ljubeći Crkvu i vjernike među kojima su djelovali, ne mogu zasjeniti nikakve nasilne promjene prezimena, zatiranja nadgrobnih spomenika, nijekanja identiteta. S tim u vezi, neka nam u srcu ponovno odjeknu riječi prefekta Dikasterija za kauze svetaca kardinala Marcela Semerara, koji je na dan proglašenja blaženim fra Alozija Palića i don Gjona Gazullija 16. studenoga 2024. godine u Skadru, u svojoj homiliji rekao da „laži, prijevare i neistine dijele i udaljavaju ne samo od Krista, nego i od braće, od drugih jer laž razjedinjuje, stvara neprijateljstva, svađe, smrt, dok nas istina ne sjedinjuje samo među nama, nego nas sjedinjuje s Gospodinom Isusom, koji je Istina i Život”“, poručio je biskup Palić.

„Fra Alojzije je umro iz ljubavi prema istini i boreći se za očuvanje identiteta i dostojanstva drugih. Nijekanjem njegova vlastitog identiteta kao da mu se ponovno sudi lažima. Molimo njegov zagovor da uvijek znamo štititi ime i dostojanstvo drugih i drugačijih, da ljubimo istinu i praštamo“, potaknuo je mons. Palić.

Biskup je u propovijedi govorio i o značenju mučeništva u povijesti Crkve. „Tisuće i tisuće mučenika predali su se iz ljubavi prema Kristu koji nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Slijedili su Isusov primjer koji nas uči da smrt više nije zlo, nego je ona put do mira i istine. Apostoli su išli tim putem, a do danas kršćani slijede taj isti put. Mjesto na kojem su kršćani mučeni uvijek je zauzimalo važno mjesto u iskustvu povijesti kršćanstva“, istaknuo je mons. Palić, podsjetivši da kršćani od početka 3. stoljeća datiraju smrt kršćanskih mučenika. „Kasnije su se počele graditi i crkve nad grobovima mučenika gdje su se njihove relikvije stavljale u oltar i tako posvećivale prostoriju za polaganje njihovih kostiju kako bi vjernici mogli primiti blagoslov. Sve dok postoje progoni i ratovi, bit će i mučenika. A stvarnost mučeništva počiva na dva bitna temelja kršćanske vjere: na primjeru raspetoga, umrloga i uskrsnuloga Krista i na svjedočanstvu apsolutne, besplatne ljubavi koja se slobodno žrtvuje za ono što voli“, istaknuo je biskup Palić.

Pročitana Božja riječ govori o prisutnosti Božje milosti u životu čovjeka te hrabrosti, vjeri i povjerenju u Božju ljubav i providnost. „Sirah piše o osobnoj potrazi za Božjom mudrošću i naglašava da je samo Božja pomoć mogla spasiti njegovu dušu i dati mu snagu da prevlada kušnje života. Iskustvo Siraha je i iskustvo bl. fra Alojzija Palića i mučenika svih vremena. Iako skoro na početku svoga svećeničkog života, fra Alojzije je bio dovoljno obdaren Božjom milošću i mudrošću da shvati kako nema ništa važnije u životu od istine, od dostojanstva ljudske osobe, koje je upisano u srcu svakog čovjeka. Taj dar Božje mudrosti učio je fra Alojzija kako živjeti po Božjoj volji, kako biti pravedan i milosrdan u svakodnevnim situacijama, kako graditi mir i ljubav u svijetu i okolnostima u kojima živimo“, rekao je biskup Palić, istaknuvši da je fra Alojzije „po daru te mudrosti bio siguran da ga Gospodin u trenutku kušnje, boli ili nesigurnosti nije zaboravio, nego ga je podržavao. To je svetost – življena stvarnost Božje prisutnosti u našim životima“.

Razmatrajući navješteno evanđelje, biskup je rekao da je njegova najvažnija poruka “Ne boj se!”. „Isus je više puta rekao tu rečenicu apostolima kada ih je slao da naviještaju. Poput namirnica za njihovo putovanje, Isus daje svojim apostolima neustrašivost! Ta se neustrašivost provlači kroz evanđelje i želi se provući i kroz naše živote! Ona se očitovala i u životu bl. fra Alojzija i kad su ga optuživali i privodili i kad su ga izdvojili iz skupine i skinuli franjevački habit i mučili i kad su ga na kraju ubili. Vjera znači ukrotiti svoje strahove i ne dopustiti im da nas odvedu! Bog drži svoju ruku nad nama“, ohrabrio je biskup Palić.

Isusova rečenica apostolima: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ potiče na oprez. „Svi apostoli, osim jednoga, podnijeli su mučeništvo, odnosno smrt za svoje uvjerenje. Za tadašnje slušatelje to je bila važna rečenica za razumijevanje svjedočanstva vjere apostola! Apostoli su se mogli odreći svega u zemaljskom životu jer nisu dopustili da im se oduzme vjera! Tom se broju svjedoka i Isusovih učenika pridružuje i bl. fra Alojzije“, rekao je mons. Palić, istaknuvši da ta rečenica „mora odjeknuti i u našem danas“.

„Uz fizičke, materijalne stvari, ne bismo smjeli zaboraviti najvažnije: svoju dušu i povjerenje u Onoga koji može ukloniti strah i spasiti nakon smrti. Biti bez Boga bilo bi kao živjeti bez vode! Živjeti bez Boga bilo bi kao zaboraviti disati! Bl. Alojzije koji je svoje mučeništvo podnio u ranim godinama života svjedoči nam da je naš hod kroz život hod, često kroz bespuća pustinje, gdje su Bog i njegovi darovi oaza i vrelo života. Upravo su u vjeri u Boga on i svi Božji ugodnici crpili snagu za svoj život i svoje mučeništvo“, poručio je biskup Palić.

Potaknuo je na molitvu za zagovor Marije, Kraljice mučenika, blaženih fra Alojzija, fra Serafina i don Antona, „da uvijek živimo iz vjernosti i sigurnosti da je Bog s nama i da nas ništa i nitko ne može oteti iz njegove ruke koja nas uvijek nosi, ma što god se dogodilo“.

Župljani su na zid župne crkve postavili veliku sliku bl. Alojzija Palića, 1,20 m x 1,50 m, rad akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada pred kojom se naklonio i biskup Palić.

Biskup Palić je potaknuo janjevačke vjernike da i dalje budu otvoreni životu, vjerni Crkvi i predani Božjoj providnosti, naglasivši da su Janjevci poznati kao zajednica velikih obitelji iz koje potječu i mnoga duhovna zvanja.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Blažene Delonga. Župljani Kistanja darovali su biskupu Paliću slike Majke Božje, blaženika fra Alojzija i fra Serafina te krunicu.

Iz života fra Alojzija Palića

Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu u obitelji Tome i Pauline Palić rođ. Đurić. U franjevački red stupio je 23. rujna 1896. godine. Studij filozofije završio je u Skadru, a teološki studij u Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901, a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi. Po završetku studija, u rodnom kraju djelovao je kao župnik, od 1907. u Bazu u sjevernoj Albaniji i Đakovici na zapadnom Kosovu, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. U to vrijeme bio je Prvi balkanski rat, kada su srpski i crnogorski vojnici počinili zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama, fra Alojzije se suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca. Uhićen je za vrijeme obavljanja uskrsne ispovijedi na katoličkom groblju. Bio je mučen u zatvoru u Đakovici. Kad se vraćao u župu, crnogorski vojnici zaustavili su ga na putu 7. ožujka 1913., blizu sela Janosh. Fra Alojzije je odbio odreći se katoličke vjere i otkriti sadržaj ispovjedi penitenata te su ga ustrijelili. Nakon nekoliko tjedana pronađeno je njegovo tijelo na mjestu ubojstva i preneseno je u crkvu u Zjum na jugozapadnom Kosovu.

Postupak za beatifikaciju fra Alojzija Palića počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., s 40 mučenika ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri, u razdoblju od 1913. do 1974. godine. Dva kosovska Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, proglašeni su blaženima 5. studenoga 2016. u Skadru. Papa Franjo proglasio je fra Alojzija Palića blaženim 16. studenoga 2024. godine. Obred beatifikacije u katedrali sv. Stjepana u Skadru predslavio je kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Blagdan bl. Alojzija Stepinca u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru proslavljen je u ponedjeljak, 10. veljače svečanim večernjim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca predvodio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Sa Stepincem je postala jača i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao i volio. Za života je ostavio pravi dojam pomazanika Božjega koji je pozvan navješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost. Hrvatski narod dobio je sigurnost i dar bl. Alojzija kojem se možemo moliti i utjecati u svim životnim potrebama“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je bl. Alojzija volio i poštovao sav hrvatski kler.

Citirao je poznatog američkog biskupa i pisca Fultona Sheena koji je za Stepinca bio napisao: „Stepinac je došao pred komunistički sud kao crkveni duhovni pastir, a izašao je iz sudnice kao vođa svoga naroda i uzoran primjer kako se svjedoči i uspravno stoji“. „Crkvi su uvijek potrebni takvi ljudi. I danas nam trebaju i trebat’ će sutra, oni koji svjedoče i uspravno stoje“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio kako je prigodom Stepinčevog imenovanja nadbiskupom koadjutorom 3. lipnja 1934., kad ga je pozdravio tadašnji pomoćni biskup Franjo Salis, Alojzije mu je uzvratio riječima: „Zahvaljujem Vam od srca, iako se ne mogu radovati tom imenovanju. Ovo imenovanje za mene je težak križ koji valja nositi ne samo strpljivo, nego dragovoljno i gorljivo“.

Ondašnji Katolički list opisao je imenovanje Stepinca zagrebačkim nadbiskupom riječima: „Mlad je i rese ga velike vrline. Odan je molitvi, srca milostiva prema sirotinji koju ljubi, poput sv. Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara za Kristov križ. Sin je seljačke obitelji, osjećajne duše i pun najsvetijih ideala, pa će znati vjernom puku biti i otac i prijatelj, a svojim sposobnostima će biti žrtva ljubavi za svoj narod“.

Kad se prije 93 godine mladi svećenik Alojzije vratio iz Rima u Hrvatsku, rektor Germanicuma napisao je za Alojzija svoju prosudbu ovako: „Izvrsne naravi u svakom pogledu. U svemu vrlo solidan, istinski pobožan, a u disciplini vjeran i savjestan“.

Bl. Alojzije je veliki sin Katoličke Crkve i hrvatskog naroda koji se očitovao u  trostrukoj ljubavi, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Stepinac prošao različita životna razdoblja. „Stepinac je bio ratar, zemljoradnik, pa vojnik, regrutiran kad je izbio Prvi svjetski rat i odveden na talijansko ratno bojište te konačno pastir. Sve to učinilo ga je divnim povijesnim likom u kojem su se uskladile i njegove tri velike ljubavi: prema bratu čovjeku bilo koje vjere, nacije i rase, prema domovini, u čemu se nije dao natkriliti ni od koga i prema Božjem djelu, Crkvi katoličkoj“, naglasio je mons. Puljić, rekavši da su „s pozornice svijeta nestali bezbožni režimi fašizam, nacizam i komunizam s kojima se Stepinac uspješno hrvao“.

U svojoj obrani kad je bio suđen, Alojzije je poručio komunistima da se „uzalud protive Bogu i gaze ljudska prava. Providnost će na kraju povijesti izreći svoj sud“.

„Zahvaljujemo Bogu da smo bili suvremenici veličanstvenog bogoslužja u Mariji Bistrici 1998., kad je povijest presudila Stepincu u korist. Ivan Pavao II. poručio je tada: ‘Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vašeg naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve, kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka, s blistavim znamenjem mučeništva’“, podsjetio je mons. Puljić, rekavši da je Stepinac u euharistiji nalazio snagu i okrepu, u zajedništvu Crkve koju je neizmjerno štovao i branio te je među nama prisutan i po svojim svetim moćima.

Nadbiskup je istaknuo zasluge i Stepinčeve majke Barbare. „Ona je bila presudna u njegovom ljudskom i svećeničkom odrastanju. Majka Barbara je žrtvom, postom i ustrajnom molitvom isprosila njegovo zvanje. Kad je rodila Alojzija, predala ga je Bogu, zavjetovala ga, a nikome to nije rekla. Svakog tjedna tri dana je postila o kruhu i vodi i molila da Alojzije postane svećenik. Kad je na krštenju došao župnik koji ga je krstio i vidio na kolijevci krunicu, rekao je: ‘Ovo će dijete vjerojatno jednom postati svećenik’“, rekao je mons. Puljić.

Kad je Stepinac bio na bojištu, granata je pala blizu njega i zatrpala ga zemljom. Mislili su da je mrtav te su njegovoj kući poslali brzojav da je Alojzije poginuo, a u rodnoj župi imali su i misu zadušnicu. No, nakon dva mjeseca opet je došao brzojav da je Stepinac živ, bio je zarobljen. Tada su u župnoj crkvi pjevali Tebe Boga hvalimo, rekao je mons. Puljić. Nakon vojske i oslobađanja iz zatvora, po povratku kući, Alojzije je upisao Agronomski fakultet. Studirao je jedan semestar i s tatom je obrađivao zemlju. U međuvremenu je upoznao učiteljicu Mariju Horvat i ponudio joj brak. Razmijenili su pisma, Alojzije je njoj napisao devet pisama, a Marija njemu dvanaest pisama.

„Sva pisma su sačuvana, divno svjedočanstvo plemenite duše Alojzija koji se ponašao tako da ga je zaručnica Marija nazivala ‘fratrićem’. Rekla je: ‘On bi samo molio’. Nakon nekog vremena, Marija je vidjela da Alojzije ipak želi nešto drugo  i prekinuli su zaruke. Nekoliko mjeseci potom, u svojoj 26. godini života, Alojzije se javio na bogosloviju. Poslali su ga u Rim da završi studij i vratio se s dva doktorata, iz filozofije i teologije. Njegova majka nastavila je postiti i moliti“, rekao je mons. Puljić.

Uz majku Barbaru, Stepinac je ljubio i druge dvije majke, Crkvu i domovinu Hrvatsku, rekao je nadbiskup. „Zapisao je da što duže promatra otajstvo Crkve, to mu je ona draža i milija. Kao svećenik i nadbiskup nastojao je predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu, poniznu pred malenima, patnicima, progonjenima, a slobodnu pred velikim moćnicima i silnicima ovoga svijeta. Pismeno je posvjedočio da bi dao i stotinu života, samo da živi Crkva Božja“, istaknuo je mons. Puljić.

Naglasio je da su komunisti jedva čekali da Stepinac ode u inozemstvo, ali on je rekao: ‘Ja ostajem ovdje, sa svojim narodom koji trpi. Ostajem i ja trpjeti i patiti’. „Nije otišao od svoga stada, premda su komunisti sve poduzimali da napusti Hrvatsku. Francuski dnevni list La Croix napisao je da „kardinal Stepinac spada među heroje suvremene Crkve jer je ostao sa svojim narodom kako bi ga podržavao svojom prisutnošću i ulijevao snagu svojim primjerom šutljive patnje“.

„Povijest ga je upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe užasnog vremena bezbožnih ideologija nacizma, fašizma i komunizma. Kad je Stepinac umro, tadašnji pariški nadbiskup je napisao: ‘Ponosimo se ovim velikim kardinalom koji je mučenik modernog vremena’“, rekao je mons. Puljić, poručivši da je ime Stepinac za hrvatski narod „velika i snažna poruka istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, poruka ljubavi prema svom narodu“.

Župa bl. Alojzija Stepinca u Zadru je prva župa u Hrvatskoj posvećena Stepincu, a za vrijeme mise na oltaru nalazio se i relikvijar s moćima bl. Alojzija Stepinca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi, na blagdan bl. Alojzija Stepinca u ponedjeljak, 10. veljače, pridraški župnik don Tomislav Barićević blagoslovio je za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio veliku sliku bl. Alojzija Stepinca koja se nalazi na zidu u lađi crkve.

Slika prikazuje „povijesni  trenutak od 11. listopada 1946. g.,  u kojem nadbiskup Stepinac sluša razlog njegove ‘krivnje protiv naroda i države’ i osudu na kaznu  lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina i kamerom zabilježen Stepinčev stav bez drhtanja, osobno dostojanstvo i ponos poput utvrđenog grada i stupa željeznoga, zidine brončane i njegovo uvjerenje kako će biti borbe, ali ga neće nadvladati“, poručio je don Tomislav prigodom blagoslova slike veličine 2 m x 1 m, koja je rad akademskog umjetnika Mate Ljubičića iz Zadra. Okvir slike izradila je radionica  Davora Jergana iz Pridrage, prema zamisli župnika Baričevića.

Smisao uzdizanja slike sa Stepinčevim likom je „imati i vidljivo Kardinala kao trajni podsjetnik u kojem pravcu bismo svi trebali broditi kada su u pitanju naši odnosi prema Bogu, Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu“, rekao je don Tomislav u župnom zajedništvu vjernika, moleći zagovor Blaženika.

„Nekoć trpeći, a glasni Stepinac, i nakon svoje smrti jači je od nas živih koji šutimo dok bismo, situacija tako ‘nalaže’, trebali ne samo govoriti, već i vikati! On kao vrsni muž Crkve i naroda, u svoje doba nije sagnuo koljeno pred lažnim duhom vremena niti se sa Zlim bratimio. U jednoj svojoj propovijedi u Peterancu, 17. studenoga 1940., reče kako je dobro prorekao Antun pustinjak „da će doći vrijeme kad će ljudi poludjeti i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud kao što su i oni, vikat će na njega: ‘Lud si!’, samo zato što nije lud kao što su oni’.

Ponos i čast muža zahtijeva, ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono što je upoznao kao istinu. A istina je da pravoga Boga, Stvoritelja svijeta i njegov divni zakon ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i lijepe fraze brbljavaca. Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred laži vremena u kojem živi““, podsjetio je don Tomislav na Stepinčeve riječi.

„U ono doba, Stepinčev glas iz zatvora u Lepoglavi bio je jači nego s Kaptola i ‘zatvorska zvona’ po njemu su se čula dalje od katedralnih zvona. Zbog svjedočanstva od 1934. preko 1941., osobito od 1946. do 1960. g. kada je posebno trpio, svjesno i voljno svjedočio, govorio i hrabro pisao braneći Božja i ljudska prava, Hrvatska je 1991. mogla i uskrsnuti. Što je mislio to je i zborio, a što je zborio to je i tvorio“, istaknuo je župnik Baričević. Podsjetio je pritom na riječi Stepinca: „Bio sam posve odlučan, ako radi vjere treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako treba ići u zatvor, idem. Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju. Ako treba ići na križ, neka nas razapinju, ako u smrt, rado ćemo umrijeti, ali sotoni popustiti – Ne!“.

„U Stepincu imamo pastira, a ne najamnika, mučenika i čistog sveca. Njegovo ‘da je bolje i časno poginuti nego sramotno ostati’ neusporedivo je s našim današnjim većinskim ponašanjem svekolike trgovine i rasprodaje istine i slobode.  Nažalost, laž i licemjerje su na najvišem prijestolju, što nemilo smućuje glave nesabranima i potpliće noge nesigurnima“, upozorio je don Tomislav, naglasivši: „Zahvaljujući poglavito Stepincu i po njemu njegovom nasljedniku, kardinalu Franji Kuhariću, Crkva u hrvatskom narodu ostala je uspravna pod komunističkim jarmom, ostala je svjetlo u ateističkom mraku i ona, osobito zahvaljujući njima dvojici i njihovom vodstvu, i danas postoji  kao istina u povijesnoj laži“, poručio je don Tomislav, citirajući misao koju je jednom čuo: „Volim Zagreb zbog katedrale u kojoj počiva svjetiljka koja gori i svijetli“.

„Kardinal Stepinac je uobličenje i svih nedužnih i mučenih u našoj prošlosti koji su pošli na put bez povratka i na pogled majki i sa suzama u očima, kao što su bili Bleiburg, Zidani Most, Maceljska Šuma, Jazovka, Huda jama, jama Radošinovci i više od 106 drugih partizanskih stratišta samo od ulaska partizana u Zagreb i  njihovog tzv. oslobođenja 8. svibnja 1945. g., a po BiH i šire da se i ne govori“, podsjetio je don Tomislav na stradanje hrvatskog naroda na križnom putu, rekavši da je Stepinčeva slika postavljena i u sjećanju na stradanje svih tih ljudi kojima su mnogima još uvijek kosti pod zemljom, neidentificirane.

Don Tomislav je izrazio poštovanje i uspomeni kardinala Kuharića kojega je i osobno poznavao, rekavši da je pronosio sadržaj Kuharićeve knjige ‘Poruke sa Stepinčeva groba’ o godišnjicama Stepinčeve svetačke smrti na koje je don Tomislav išao zajedno s istomišljenicima 1980.-ih godina preko Velebita, a nekad i kroz snijeg preko Like  do Zagreba, da bi u zagrebačkoj katedrali „izravno iz prve ruke čuli i dalje dijelili poruke sa Stepinčeva groba“.

„Bilo je to vrijeme kad su propagandna lavina komunističkog tiska, policija i sudstvo progonili svaku iskricu istine o Stepincu mučeniku i branitelju nedužnih, jer je on trebao biti ubrojen u zločince i u narod zločinački. I baš tada, o godišnjicama Stepinčeve smrti, da bi ukazao na pravog pastira i vođu, iz  vjernosti i svetog prkosa, vjerni narod hrlio je u katedralu i slušao Stepinčevog časnog  nasljednika, kardinala Kuharića“, naglasio je don Tomislav.

Župnik Baričević podsjetio je i na zadarskog svećenika don Grgu Batura, rodom iz Pridrage. „Don Grgo je na sprovodu kardinala Stepinca 1960. g., kao najstariji bogoslov iz Zadarske nadbiskupije, tada još uvijek na studiju na zagrebačkoj bogosloviji, s petoricom svojih drugih kolega bogoslova, podmetnuo rame pod njegov lijes u sprovodu u katedrali u Zagrebu“, podsjetio je don Tomislav.

Istaknuo je doprinos i don Šime Kevrića, marljivog župnika Pridrage od 1975. do 1988. g., „koji je na svojim leđima teglio cjelovitu izgradnju župne crkve. Rođen je u nastupajućem komunističkom teroru 1944. g., a osloboditelji su ga lišili i spoznaje vanjskog izgleda svoga oca, jer se rodio poslije njegove pogibije. Ljudi poput don Šime bili su ledolomci, lučonoše u duhovnom mraku, u ono doba  istinski fajteri Crkve i naroda“, rekao je don Tomislav. Istaknuo je da su spomen na trpljenje brojnih ljudi i zahvala za mučenike hrvatskog naroda utkani u nakanu postavljanja Stepinčeve slike u Pridrazi, „na dužan spomen povijesti naše Crkve i naroda te živima i nadolazećima na javno štovanje i kao trajni  životni smjerokaz“.

Ispred slike bl. Alojzija, don Tomislav je, između ostaloga, molio: „Kardinale, oprosti! U malo vremena proživio si četiri državne vlasti: carevu, kraljevu, poglavnikovu i predsjednikovu, ne podliježući, za razliku od nas, nijednoj od njih.

Učio si nas da svaki narod, bili ‘pripadnici ciganske ili koje druge rase, crnci ili Europejci, Židovi ili Arijci imaju pravo na život dostojan čovjeka i svi imaju isto pravo govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima‘. Makar si živio u zvjerskom stoljeću, bio si svoj i samo Božji, istinit do kraja i sam uz Istinu u svom Getsemaniju. Ti si rekao da vjera nije kabanica koju možeš po volji okretati. Oprosti nam, Kardinale, na ovoj našoj bezglavoj vrtnji. Juda se nažalost, uvijek pronalazi i dobro plaća“, rekao je župnik Baričević. U misi su suslavili umirovljeni zadarski svećenici Šime Kevrić, Nikola Tokić i fra Ivan Nimac.

I. G.

Foto: Župa Pridraga

Spomen – obilježje ‘Križ moje braće’, u zahvalnom sjećanju na sve hrvatske branitelje i mučenike za slobodu i hrvatsku državotvornost kroz tisućljetnu povijest hrvatskog naroda, svečano je otkriveno i blagoslovljeno u Galovcu u zadarskom zaleđu, u subotu, 25. siječnja.

Križ s uklesanim hrvatskim pleterom, hrvatskim grbom i epigrafom postavljen je u spomen na 1100. godišnjicu hrvatskog kraljevstva i povodom 32. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’. Pri dnu postolju križa je uklesano: „U čast svim braniteljima Domovine za opstojnost našu od stoljeća VII. na hrvatskom tlu. Općina Galovac, 25. 1. 2025.“.

Na svečanosti blagoslova prigodni govor održao je Marin Gulan, načelnik Općine Galovac koja je inicijator postavljanja toga križa.

Galovac nije bio okupiran u Domovinskom ratu, ali je bio na prvoj liniji obrane, izložen djelovanju neprijateljske vatre s područja obližnjeg aerodroma u Zemunika i iz Škabrnje. Linija obrane je bila između Škabrnje i Prkosa, a Galovac je bio u neprijateljskom okruženju. „U veličanstvenoj akciji ‘Maslenica’ Hrvatske vojske i policije oslobođen je veliki dio zadarskog zaleđa, uključujući i Zračnu luku Zemunik iz koje je Galovcu svaki dan prijetila opasnost. U toj akciji oslobođeno je i Masleničko ždrilo te su hrvatski sjever i jug povezani u cjelinu. Povodom tih događaja i u zahvalnom sjećanju na to, odlučili smo iskazati čast i poštovanje svim ljudima koji su dali doprinos za slobodu koju danas živimo“, rekao je načelnik Gulan, istaknuvši da je ‘Križ moje braće’ posvećen svim braniteljima hrvatske domovine, u zahvalnosti za opstojnost hrvatskog naroda od 7. stoljeća.

„Simbol križa u sebi sjedinjuje muku i patnju hrvatskog čovjeka, čuva tradiciju pripadnosti jednom narodu i domovini i znak je konačnog rođenja za vječnost. Naša braća odavno su prigrlila križ, bili su predziđe i obrana kršćanstva. ‘Križ moje braće’ podižemo hrvatskom čovjeku koji je kroz stoljeća nosio svoj križ, ginući i za tuđe kraljeve, careve i njihova propala carstva, ali cijelo vrijeme sanjajući slobodu i slobodnu domovinu.

Također, križ podižemo svim hrvatskim vojnicima, borcima za slobodu, istinu, pravdu, svim hrvatskim mučenicima, svim znanim i neznanim junacima koji su podnijeli žrtvu za hrvatski narod i našu domovinu. Oni su ponijeli križ za slobodu koju danas živimo. Plaćena je velika cijena za jedan mali narod u okruženju velikih sila, kojima je uvijek kroz povijest bila tijesna granica njihovih svjetova“, istaknuo je načelnik Gulan. U tom križu je također „uklesano sjećanje na najveće vođe i ratnike iz prošlosti našeg naroda. Sjećamo se svih branitelja iz Domovinskog rata i svih galovačkih žrtava. Za sve njih može se reći: ‘Navik on živi, k izgine pošteno’. Neka nam vječno živi domovina Hrvatska“, poručio je načelnik Gulan.

Bijeli križ izrađen od kamena trogirski plano visok je pet metara, a promjer križa je 50 cm x 50 cm. Križ je izradilo poduzeće ‘Klesarstvo Katuša’ po projektu Luke Mijolovića, poduzeća ML Invest iz Zadra. Križ je postavljen na lokaciji Ogorka pokraj igrališta Osnovne škole u Galovcu.

Načelnik Gulan je s četvero djece prerezao vrpcu, a onda su predstavnici hrvatskih branitelja, vlasti, Općine i KUD-ova podno križa položili svijeće. Galovčani su izrazili ponos na prošlost svoga mjesta, spomenuvši se dolaska Hrvata na galovački prostor na lokaciji Crkvina – Tršci, gdje su za vrijeme pokrštavanja Hrvata od 7. st., hrvatski narodni vladari iz dinastije Trpimirovića izabrali Galovac kao mjesto u kojem je dio njihove obitelji živio i bio pokapan te su u Galovcu izgradili i mauzolej.

Križ je blagoslovio mons. Ante Sorić, župnik župe sv. Mihovila u Galovcu i generalni vikar Zadarske nadbiskupije. „Naš život je pun simbola i znakova, komuniciramo simbolima i znakovima. Temeljni simbol kršćanstva i povijesti spasenja je križ. Krist je uskrsnuo, križ je ostao prazan. Postavili smo križ kao vanjski znak, simbol za mještane, putnike i ljude koji budu tuda prolazili, da se mogu sjetiti što je Krist učinio za čovjeka, da mogu promisliti kako su kršćani pozvani nositi svoj križ, da se nikad ne obeshrabrimo. Sve što vidimo u simbolu križa potiče nas dati nam hrabrosti da možemo nositi svoje svakodnevne križeve“, rekao je vikar Sorić.

Galovčani su 1925. godine podigli novi zvonik uz župnu crkvu i posvetili nova zvona povodom 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. Sada, sto godina nakon toga čina, Galovčani se sjećaju i 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva te su postavili to spomen – obilježje.

Na svečanosti je bio i general Miroslav Kovač, rodom iz Galovca, zapovjednik u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u Domovinskom ratu. „Iznimno mi je drago, čast i zadovoljstvo što smo se okupili u velikom broju i da smo križem odali poštovanje svim hrvatskim braniteljima kroz povijest našeg naroda. I sad se naježim u sjećanju na to. Domovinski rat je bio vrijeme kad smo stvarali Hrvatsku. Ovaj križ povezuje sve naše branitelje od 7. stoljeća naovamo“, rekao je general Kovač, istaknuvši da mu je osobito drago što se križ postavlja i u sklopu obilježavanja akcije ‘Maslenica’ u kojoj je i on sudjelovao.

„U akciji ‘Maslenica’ prvi put u Domovinskom ratu sudjelovale su sve grane Oružanih snaga RH, pa i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Skupa smo djelovali i dali smo veliki doprinos. Akcijom ‘Maslenica’ zadali smo glavne udare neprijatelju u ostvarenju našeg stoljetnog sna i oslobađanja Hrvatske. Tijekom akcije, mi u zrakoplovstvu smo vršili transport zračnim snagama naših brigada koje su dolazile iz unutrašnjosti Hrvatske, iz Lučkog, Varaždina i od drugdje. Prevozili smo naše vojnike, tada smo bili u zraku i po osam sati. Ponosni smo na vrijeme stvaranja hrvatske države“, podsjetio je general Kovač, potaknuvši da se čuva zahvalno sjećanje na branitelje i sve koji su doprinijeli ostvarenju naše slobode.

Za vrijeme svečanosti, KUD ‘Mihovljan’ iz Međimurja izveo je pjesmu ‘Kardinale’, a nakon blagoslova križa, KUD ‘Mihovljan’ izveo je prigodni program pjesama u Osnovnoj školi u Galovcu. Na poziv župnika Sorića, KUD ‘Mihovljan’ predvodio je pjevanje i u nedjelju, 26. siječnja, na misi u Galovcu te je u gostoprimstvu Međimuraca bilo priređeno prigodno druženje s galovačkim župljanima.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Župni zbor sv. Petra na Ploči u Zadru ‘Cantores Sancti Petri’ obilježio je 35 godina svoga djelovanja božićnim koncertom na četvrtu nedjelju Došašća, 22. prosinca, u župnoj crkvi sv. Petra na Ploči u Zadru.

Tim je koncertom ujedno obilježena 35. godišnjica posvete nove župne crkve sv. Petra koju je 17. prosinca 1989. posvetio zadarski nadbiskup Marijan Oblak, za vrijeme župnika don Rozarija Šutrina.

Voditeljica zbora i orguljašica već 23 godine je župljanka Martina Stipčević Petani, prof. Glazbenog koja je završila i Glazbenu akademiju. Martina vodi župni zbor od 2001. godine, od svoje 15. godine života. Martina je počela učiti svirati klavir na poticaj redovnica koje su djelovale u župi. U vrijeme kada se Martina priključila zboru, u župi je djelovala s. Jelena Mijić koja je Martinu počela učiti svirati. Kako bi dalje stručno napredovala u glazbenoj naobrazbi, na poticaj s. Jelene Martina je upisala Glazbenu školu ‘Blagoje Bersa’. Nakon s. Jelene, u župu je došla s. Jasna Kasalo i tada je Martina počela svirati u župnom dječjem zboru. Kad su otišle redovnice iz župe, Martina je nastavila voditi župni zbor sv. Petra. Za vrijeme porodiljnog dopusta Petani, 2012. g. zbor je vodila Ana Kolanović, uz povremenu pomoć Lucije Stipčević koja sada vodi župni dječji zbor. Od 2017. god., dirigent zbora je Mario Petani, suprug voditeljice Martine.

„Bračni par Petani je čvrsti i odlični tandem koji župni zbor sv. Petra dovodi do izvrsnosti i pokazuju kako glazbom slaviti Boga“, rekla je Anđela Ćurković Petković, voditeljica tijekom večeri.

Pločani su se sjetili i pokojne s. Krešimire Bralo, jedne od utemeljiteljica župnog zbora sv. Petra i pokojnih članica zbora, Anke Stipčević i Franke Ćurković. U zboru pjevaju žene koje su u njemu počele pjevati kao djevojke, pločanske nevjeste, kao i došljaci iz BiH koji su nastanili Ploče uslijed ratnog progona. Svi taj zbor osjećaju kao nešto njihovo.

U počecima zbora, s njima je povremeno kao orguljašica surađivala s. Sofia Vuković, a podrška joj je bila i s. Darija Kota koja je radila s mladima. I u teškom vremenu Domovinskog rata, od 1991. do 1995., zbor nije prestajao s radom. U to vrijeme zbor je vodila s. Jelena Mijić. Nakon s. Jelene, zbor je vodila s. Jasna Kasalo koja je nastavila rad s dječjim zborom čiji su članovi postupno postajali članovima župnog zbora i tako se proširila pjevačka baza župnog zbora.

Za vrijeme koncerta, svaku od deset pjesama koje je zbor izveo voditeljica Ćurković je najavila informacijom o djelovanju zbora sv. Petra. Podsjetila je da su članovi zbora sv. Petra sudjelovali i u dočeku sv. pape Ivana Pavla II. 2003. godine u Zadru. Po dolasku u Zračnu luku Zemunik, prva crkva koju je Ivan Pavao II. vidio na ulazu u Zadar bila je pločanska župna crkva sv. Petra ispred koje je bio postavljen kip sv. Petra te su Papu bili pozdravili župljani i djeca.

Zbor u izvedbama zvuči kao akademski zbor, što je rezultat i njihovog velikog i redovitog vježbanja. „Ne pristupam vođenju zbora, sviranju i pjevanju s mišlju ‘Lako ćemo’. Liturgijsko pjevanje je jako važno. Trudimo se, ne prelazimo olako preko potrebnoga, uvijek pokušamo izvući više iz pjevača. Na probama bude teško i stvarno se naradimo, ali rezultat se vidi“, rekla je voditeljica Martina S. Petani.

Dodatni zamah zbor je dobio za vrijeme župnika don Damira Šehića. Na poticaj Šehića, Zbor je dosad zadnje dvije godine održao dva božićna koncerta u župnoj crkvi sv. Petra i koncert na župni blagdan sv. Petra. Zbor je pjevao i na misi za Hrvatski akademski zbor i u Devetnici sv. Šime u svetištu sv. Šime. Kad je bivši pločanski župnik Šehić postao župnik župe sv. Šime u Zadru, zbor sv. Petra pjevao je 2024. g. na svečanoj prijepodnevnoj misi u zadarskoj crkvi sv. Šime na blagdan sv. Šime. Don Damir je odredio da će zbor sv. Petra, dok je on župnik župe sv. Šime, uvijek pjevati na svečanoj blagdanskoj misi sv. Šime u 11 sati.

„Don Damir je dao dodatni poticaj zboru i dignuo na još veću razinu. Don Damir je želio da održavamo koncerte, on je prvi to od nas tražio, kao župnik. Samo nas je stavio na mjesto gdje i trebamo biti, mi se trudimo to održati. Posvijestio nam je dodatno našu vrijednost, ali i župljanima. Jer, kako zbor traje toliko godina, ljudi to shvaćaju ‘zdravo za gotovo’, kao da se podrazumijeva da zbor tako kontinuirano i kvalitetno djeluje“, rekla je voditeljica Martina.

Zbor je sa župljanima hodočastio u Mariju Bistricu, na Trsat i u Rim, gdje su imali misno slavlje u crkvi sv. Jeronima, u rimskim katakombama i u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi.

Ćurković je zahvalila na podršci i svim župnicima Ploče: nakon don Rozarija, župnici su bili Mladen Kačan, Gašpar Dodić, Zdenko Dundović, Žarko Relota, Damir Šehić, a trenutno, don Josipa Lenkića zbog zdravstvenih razloga, zamjenjuje vršitelj dužnosti župnika, don Tomislav Planinić.

Župni zbor sv. Petra i voditeljica Petani dobili su 2020. g. Priznanje sv. Stošije za dugogodišnji angažman na liturgijskim slavljima, a Priznanje sv. Stošije za višegodišnji angažman na liturgijskim slavljima dobio je i Zdenko Stipčević, solist Katedralnog zbora sv. Stošije rodom iz pločanske župe, koji, kad može zbog angažmana u Katedralnom zboru i u posebnim prigodama, pjeva i u župnom zboru sv. Petra. Solisti zbora sv. Petra su Zdenko Stipčević, Mateo Marnika i Robert Lončar.

U radu zbora sv. Petra veliki je angažman četiri generacije pločanske obitelji Stipčević. Solist Zdenko Stipčević je otac voditeljice Martine, a u zboru pjeva i Martinina majka, Snježana Stipčević. Martinina sestra Lucija Stipčević vodi dječji župni zbor sv. Petra. U zboru je među prvim članovima bila Martinina baka, pokojna Anka Stipčević. Marijeta Petani, Martinina kćer, pjeva u župnom dječjem zboru. Zdenko Stipčević već 44 godine pjeva u Katedralnom zboru sv. Stošije. „Kad je s. Ivana Oltran prije 50 godina bila u župi Ploče, vidjela je da u župi Ploče ima puno pjevača, a u katedrali sv. Stošije ih nije bilo. Ona nas je pitala bi li mi došli pjevati u katedralu. Tada je nas trideset iz Ploče, žena i muškaraca, išlo pjevati u katedralu“, rekao je Zdenko, koji je još jedini ostao iz Ploče u Katedralnom zboru, od začetnika Katedralnog zbora koji su bili pjevači iz Ploče i jezgra nastanka Katedralnog zbora sv. Stošije.

Na koncertnoj večeri u crkvi sv. Petra bili su i bivši župnici don Žarko Relota i don Damir Šehić, koji je na Ploči bio župnik godinu dana. Don Damir je rekao da je lijepo doći na Ploču koja je „mlada, vitalna župa gdje se slavi Bog, a zbor je jedan dio iz života župe na gradskoj periferiji“. Podsjetio je da su župljani sv. Petra hodočastili u Rim za Petrovim koracima. „Ako se zalažemo, molimo i zajedno stvaramo, mogu se događati lijepe stvari. Pojedinci ne mogu učiniti baš puno, ali zajednica može puno učiniti“, poručio je don Damir. Župnik Planinić zahvalio je pjevačima što koriste povjerene talente te im je poželio ustrajnost u vježbanju, da i dalje slave Boga pjevanjem i sviranjem i da im se pridruže i novi članovi .

Zbor ‘Cantores Sancti Petri’ izveo je pjesme: Laudate Dominum, Tebi pjevam, Danas se čuje, Adeste fideles, Oj djetešce moje drago, Božićna noć, Iznad naših se poljana, Radost svem svijetu, kad se Isus Ditić u Betlem porodi i Preveliku radost navišćujem vama. Na koncertu je nastupio i dječji župni zbor sv. Petra pod vodstvom Lucije Stipčević.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji (Foto: Ines Grbić). Galerija se pregledava klikom na sliku.

Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, novi oltar u župnoj crkvi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru blagoslovio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Tri su važna dijela u crkvi: oltar, ambon i stolica na kojoj svećenik sjedi, rekao je nadbiskup. „Oltar je prvo, središnje i najvažnije mjesto u crkvi. Oltar na hrvatskom jeziku znači žrtvenik. On prikazuje i podsjeća na najvažnije zbog čega se okupljamo u euharistiji. Misa je trenutak u kojem se posadašnjuje, uprisutnjuje Isusova muka, smrt i uskrsnuće za nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je misa osobiti čin neusporediv s ičim, ponazočenje Kristovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća. „Misa je dar za nas kad sudjelujemo u milosnom trenutku Isusovog dara života. Zato svećenik na početku mise ljubi oltar, pred oltarom se naklanjamo da se sjetimo da je to sveto mjesto za kojim Bog čini nešto veliko za nas.

Kao što je Bog prisutan u posvećenom kruhu i vinu, pod sakramentalnim znakovima ostaje stvarno s nama, drugo važno mjesto je ambon za kojim se naviješta Riječ Božja. To je trenutak kad nam Bog progovara, našim jezikom. Treće važno mjesto je stolica na kojoj sjedi svećenik. Jer kad služi misu, svećenik se mora prisjetiti da u trenutku kad slavi otajstvo euharistije, bez obzira kakav on bio, u njemu djeluje Krist. Svećenik u tom trenutku predstavlja Krista. Svećenik predstavlja Krista i prisutnu zajednicu na mjestu gdje se događa najveća tajna naše vjere“, poručio je mons. Zgrablić.

Blagdan sv. Stjepana prigodan je za blagoslov oltara, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su kršćani u vrijeme progona u prvim vremenima Crkve, u rimskim katakombama slavili euharistiju na grobu mučenika. „Zato se i danas gdje je moguće, ako je nepomičan, kameni oltar, relikvija svetaca i mučenika polaže u  oltar da se podsjeti na one koji su svojim životom najizvrsnije odgovorili na Božju ljubav i ono što nam Krist daruje, da to bude tako velika veza ljubavi koja se uzajamno daruje“, rekao je nadbiskup.

Ako se površno gleda, blagdan sv. Stjepana odudara od duha Božića, upozorio je mons. Zgrablić. „Na Božić pjevamo Isusu kao malom djetetu, a sutradan, po Božiću, slavimo mučenika koji je ubijen radi vjere, Isusa Krista. No, Božić i blagdan sv. Stjepana nadopunjuju se i idu zajedno, označuju što je bît naše vjere. Božić je trenutak kad nam je Bog pokazao svoju ljubav, kad je postao čovjekom, iako Bog čovjeku nikad nije bio daleko. U Bogu živimo, mičemo se i jesmo, ali mi smo to zaboravili, previše smo se na to naviknuli, da se više toga i ne sjetimo, da od Božje milosti živimo, a živimo kao da nam Bog nije blizu. Bog je u jednom trenutku povijesti postao jedan od nas, da ga vidimo, da trajno ostane s nama. Bog je potpuno preuzeo našu sudbinu na sebe i preoblikuje je u ljubavi. Bog nam je pokazao da je na strani čovjeka, da nas toliko ljubi i što je spreman učiniti za nas“, poručio je nadbiskup, rekavši da je svemogući Bog postao maleno dijete da ga rado primimo, da ga možemo zagrliti, biti blizu.

„To je Bog učinio u rođenju Isusa Krista, pokazao nam je veliku ljubav koja je rasla u otajstvu Isusovog života do trenutka kad je umro za nas na križu i uskrsnuo za nas. Čovjek je u Božjim očima velik onoliko koliko ljubi. Naša duša je hladna pred tolikom ljubavlju, toliko smo se na to priviknuli“, upozorio je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je koliko puta smo ravnodušni na misu, ne potrese nas misa kao trenutak kad Krist za nas umire; koliko puta ne zapamtimo ništa od pročitane Božje riječi, ravnodušni smo na to.

„Odnese nas svijet brige i grijeh da toga nismo svjesni, da to ne spoznajemo. Najvažnije je da uvijek iznova odgovorimo kako je odgovorio sv. Stjepan. Na ljubav koju je osjetio da je Isus ima prema njemu, sv. Stjepan je odgovorio bezuvjetnom ljubavlju. Kad su ga kamenovali, molio je da Bog primi njegov duh i da im to ne uzme za grijeh. Molio je isto što je Isus molio na križu. U Stjepanovo srce nije ušlo ništa mržnje ni zla, nego ljubav ga je nosila bezuvjetno u životu. To je poziv nama kako ljubiti Boga“, poručio je nadbiskup, rekavši kako su ljudi skloni misliti da je ljubav prema Bogu emocija koju moramo proživljavati, da nas iznutra ‘trese’ neki osjećaj prema Bogu.

„A naše emocije su prolazne. One su veliki Božji dar, ali su nestalne. Naše raspoloženje se mijenja. Naša ljubav prema Bogu i bližnjemu ne treba počivati na našim osjećajima, emocijama, nego na onome što je Isus rekao: ‘Ako me netko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’. Boga se ljubi vjerom, htijenjem, prihvaćanjem, opredjeljenjem, voljom, ne emocijom. Koju emociju je imao Krist dok je za nas umirao na križu? Kakve emocije je imao prema nama? Trpio je neizmjerno, bio je u najvećim mukama. Nije to bila romantika i ‘leptirići u trbuhu’, nego strašna muka. A tu nam je pokazao najveću ljubav, jer je bila bezuvjetna“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se i naša ljubav prema Bogu i bližnjima treba sastojati u tome da vršimo Božje zapovijedi.

„Neka nas blagoslov oltara podsjeti da uvijek odgovorimo na Božju ljubav. Sv. Stjepan je u nizu mučenika, Isusovih učenika koji je ubijen. Ljubav mučenika nastavila se do danas. I danas u raznim dijelovima svijeta ljudi prolijevaju svoju krv radi Isusa Krista i vjere“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su i u Zadarskoj nadbiskupiji ubijani ljudi zbog vjere, a zbog straha, o njima se nije moglo govoriti ni spominjati ih. „Ni danas nije previše popularno govoriti o njima. Ali oni su Bogu odgovorili punim srcem. Izgubili su svoj život iz nečije mržnje prema Bogu, prema onome što je sveto, katoličko“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da biti kršćanin nije lako. „Živjeti ljubav nije lako, jer ljubav ide preko žrtve. Ljubav treba hrabre ljude, odlučnost, čvrsti stav. Isus je rekao: ‘Mene su progonili, i vas će progoniti’. Pokušajte živjeti ljubav do kraja tamo gdje jeste, vidjet ćete koliko je to teško. Ali je Božje, spasonosno, to nas čisti i posvećuje“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši vjernicima da na tom putu budu blagoslovljeni i pročišćeni milošću oprosta u svetoj Jubilejskoj godini; „da snažno možemo živjeti našu vjeru i ono što Gospodin od nas očekuje, da odgovorimo na njegovu ljubav do kraja i bezuvjetno“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu za proglašenje blaženima Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koja je napisana na sličici u izdanju Zadarske nadbiskupije i ovih božićnih dana podijeljena je po župama Zadarske nadbiskupije da puk moli tu molitvu. Mons. Zgrablić je i Bokanjčane potaknuo da tu molitvu mole svaki dan u crkvi, nakon molitve krunice, da skupina Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni iz mržnje prema vjeri i Crkvi, jednog dana budu uzdignuti na čast oltara.

„Da nam Bog pokaže preko Crkve, kada budu proglašeni blaženicima, da im se možemo moliti. Oni su naši prijatelji na nebu koji su do kraja odgovorili na Božju ljubav, da i mi odgovorimo. Molimo da ih Gospodin proslavi čašću oltara da bi bili naši zagovornici na nebu, jer oni su kao sv. Stjepan izvrsno odgovorili na ljubav koju Gospodin iskazuje svakome od nas preko oltara, ambona i službe svećenika, preko sakramenata i zajednice Crkve kao Kristovog tijela“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Novi drveni oltar u bokanjačkoj župnoj crkvi izradio je župljanin Ive Hazdovac kao dar župi, na čemu mu je zahvalio bokanjački župnik don Roland Jelić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Marin Karačić, župnik župe sv. Stjepana Gorica – Sovići i kantautor duhovne glazbe, predvodio je adventsku duhovnu obnovu u subotu, 14. prosinca, u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru.

Fra Marin je predvodio misno slavlje, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Rekavši da Došašće poziva na pripremu srca, fra Marin je podsjetio kako u navještenom Evanđelju Ivan Krstitelj na pitanje različitih skupina što im je činiti, odgovara: podijeliti haljinu i hranu s onim tko nema, carinici neka ne utjeruju više od određenoga, vojnici neka ne čine nasilje. „Nije rečeno ništa senzacionalno, novo i neočekivano. Sve to treba biti normalno, uobičajeno ponašanje. Vidimo da ljudi nisu dobili neke senzacionalne odgovore, nego im je Ivan samo rekao da izvršavaju stvari na koje su zapravo i bili pozvani.

I nama Bog ne govori ništa senzacionalno niti se od nas očekuje neko drastično mijenjanje života, da bismo se obratili. Obraćenje se događa upravo u našoj najdosadnijoj svakodnevnici, u našim poslovima koje obavljamo“, poručio je fra Marin. Upozorio je kako nije cilj da osoba ode iz svoje obitelji „i na nekom brdu doživi neki svoj preokret“.

„Ako te Bog poslao u obitelj u kojoj jesi, mjesto tvoga posvećenja je upravo ta obitelj. Vidimo kako se najteže bitke vode upravo u najdosadnijoj svakodnevnici. A nama je lakše nešto učiniti, deset drugih stvari, negdje otići, nešto pročitati, misleći da će onda nešto biti. To su čarolije, to je kratkotrajno. Isus je prvih trideset godina svoga života bio sasvim normalan čovjek. Vjerojatno je pomagao Mariji i Josipu oko kućanskih poslova, pomagao je Josipu u tesarskoj radnji. Ako je Bog pripremao svoga sina Isusa kroz njegovu dosadnu, običnu svakodnevnicu za otkupiteljsku službu, zašto misliš da će tebe, mene, pripremati drugačije“, istaknuo je fra Marin, poručivši: „Moja obična svakodnevnica je mjesto moje promjene. Ako si majka, budi majka. Daj cijeli svoj život za muža, djecu. Neka ti oni budu na prvom mjestu“. Karačić je upozorio kako nije smisao da žena negdje drugdje, izvan obitelji, danima moli i zapusti muža i djecu. Muž i djeca su prioritet, kroz poslove u obitelji i ljubav koju im pruža, žena proslavlja Boga.

„Ne trebaš ići iz obitelji da bi ti doživjela promjenu i dok doživljavaš promjenu, muž i djeca kući pate zbog tvoje promjene. Kroz ljubav prema njima itekako možeš doživjeti svoje obraćenje, ako iz ljubavi kuhaš, pereš, pripremiš i pružiš im majčine ljubavi. Žena ispuni cijelu kuću ljubavlju. Budi to za što te Bog stvorio. Očevi, budite vjerni i skrbni. Nađite vrijeme za suprugu, djecu“, potaknuo je fra Marin. Upozorio je da djeci prolazi djetinjstvo dok roditelji razmišljaju o poslu, novcu, karijeri i ostalome. „Neće se vratiti godine koje su roditelji propustili provesti s djecom. Je li tužno da ti djecu gleda netko drugi kako rastu, dok si ti zaposlen? Zar ti nisi pozvan gledati djecu kako odrastaju, a ne da ih netko drugi odgaja, dok ti trčiš za poslom i karijerom? Sve je to u redu, ali treba posložiti stvari na pravo mjesto, da sve ima smisla“, poručio je fra Marin.

Glede posvećivanja u svakodnevnici, Karačić je rekao da se osoba posvećuje baveći se bilo kojim poslom, ako obaveze izvršava pošteno i predano. „U svakodnevnim stvarima svjedočimo vjeru. Svjedoči vjeru u životnim situacijama na koje si pozvan. Sv. Franjo je svojoj braći govorio: ‘Uvijek propovijedajte, a ukoliko je potrebno, koristite riječi’. Znači, neka naš život propovijeda. Nismo svjesni koliko ‘upadamo’ u oči nekome, ako smo Kristovi. Treba nam čvrstine, čvrstih oslonaca u životu. Ne možemo sami biti temelj jer smo ljudi, nestalni smo. Potreban nam je Krist kao temelj. On će nam dati snagu da možemo učiniti najbolje za obitelj. Ako se Isus trideset godina pripremao kroz svoju svakodnevnicu, mislim da je to poziv za sve nas“, poručio je fra Marin.

Istaknuo je i kako je ljudima često najteže izvršiti malene obaveze. „Sitnice nam puno znače. Naš život sastoji se od sitnica. Od sitnica nastaje svađa, od sitnica započinje ljubav. Na nama je kako ćemo odlučiti i postaviti se“, rekao je fra Marin. Upozorio je i da ljudi imaju nedovoljno ljubavi prema sebi i na nedostatak kvalitetnog samopouzdanja. Važno je povjerovati da smo ljubljena Božja djeca kako bismo i mi mogli ljubiti. „Potpuni smo ako dajemo ljubav, ne samo primamo“, rekao je fra Marin.

Naglasio je važnost molitve za razlučivanje duhova, rekavši da izvor misli može biti u Bogu, nama ljudima i u Đavlu. „Treba vidjeti od koga su neka nadahnuća, na što nas navode određene misli i kako se osjećamo poslije toga. Opterećuje li nas neka misao, optužuje li nas kako smo nešto učinili, da to nije dovoljno. Čiji je to glas? Tereti li me neka misao bespotrebno ili moram neke stvari mijenjati“, rekao je fra Marin.

Potaknuo je da imamo strpljenja u odnosu s osobom koja nas povrijedi, okleveta, jer to duhovno zdrava osoba ne učinila. Kako za tjelesno bolesnu osobu imamo suosjećanja i razumijevanja, tako se treba ponašati i prema duhovno bolesnim ljudima; ne ljutiti se na njih, jer su opterećeni grijehom. „Da ta osoba nije zarobljena grijehom i zlom, ne bi tako činila. Da je slobodan, ne bi druge okrivljavao. Dužnost nam je moliti za takve osobe, da ih Gospodin toga oslobodi. To je olakšanje u životu. Oslobođenje je kad nekome ne moraš vratiti istom mjerom“, naglasio je fra Marin.

Karačić je istaknuo i važnost sudjelovanja na nedjeljnoj misi. „Jedna žena mi je rekla da se uvijek osjećala umorno. U molitvi joj je došla misao o nedjelji. Ona je nedjeljom stalno radila, ono što ne stigne preko tjedna. Ne bi išla ni na misu. Nije nedjelju posvećivala Bogu. Radila je u dan u koji se i sâm Gospod odmarao. Nije išla na misu, davala hvalu i zahvalu Bogu koja mu pripada, nego je još radila nedjeljom, da više stekne. Kad je počela živjeti nedjelju kao dan odmora, da zaista odmori s obitelji i zahvali bogu, stvari su se počele mijenjati. Podajte Gospodinu ono što mu pripada! A Gospodin vraća stostruko, bolje, više i kvalitetnije nego to sami možemo zamisliti“, istaknuo je fra Marin.

Naglasio je važnost naše zahvalnosti Bogu za njegova dobročinstva i milosti koje nam daruje. „Zahvalnost je štit koji nas čini bližima Bogu, oslobađa nas od zavisti, čini nas malenima. Imamo Bogu na puno toga zahvaliti. Puno stvarnosti i ljudi uzimamo ‘zdravo za gotovo’; svoj život, obitelj, zdravlje. Podrazumijevamo da to mora biti tako, a sve je dar. Dar je što postojimo, što volimo i što nas vole. Posvijestimo to svakodnevno“, potaknuo je Karačić, u želji da više zahvaljujemo Gospodinu, da se manje žalimo; da više brojimo blagoslove koje nam Gospodin daje, jer daruje nam puno toga.

Potaknuo je na molitvu da nas Gospodin oslobodi od svega što nas zarobljava, od svih navezanosti; od nezdravih navezanosti na sebe, stvari i ljude, od ovisnosti, grešnih sklonosti. „Neka ne ostane ništa što nas veže i sprječava da postanemo kakvima nas Bog želi, da može djelovati kroz nas. Nečega se sramimo i htjeli bismo to sakriti od Boga. Dopustimo da Bog osvijetli što je tama u našem životu. Neka njegovo svjetlo razbije svaku našu tminu i obasja naš život, da progledamo i živimo kako Bog želi, da ljubimo kako je Isus ljubio, do kraja. Da ono što smo primili od Gospodina možemo davati drugima.

Uvijek kada činimo dobro, palimo svjetlo u životu drugoga. Kada činimo zlo, gasimo svjetlu, stvaramo tamu. Djeca smo svjetla. Ne činimo živote tamnima. Neka Gospodin zapali naša srca da možemo svijetliti i pokazati drugima put koji vodi do Boga“, poručio je fra Marin, zaključivši poticajem: „Postoji li nešto u tvom životu što želiš sakriti od Boga; neka osoba, neki odnos, neki posao, radnja iz koje želiš izbaciti Krista? Ako postoji, to je crvena lampica. Kakvi su to ljubav i karijera, novac i posao, ako se za to moraš ispovijedati? Ako gradimo s Kristom, Krist nam daje u izobilju. S naše strane je potrebna vjera i predanje. Neka nam došašće bude plodonosno da razmislimo o sebi, da poravnamo neravno i pokušavamo živjeti svoju jednostavnu, dosadnu svakodnevnicu, kako bismo u najjednostavnijim stvarima mogli proslaviti najsvetijega Boga“, potaknuo je fra Marin Karačić.

Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih župe Bokanjac pod vodstvom Luke Kotlara.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić