‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra’ naziv je glazbeno – molitvenog susreta održanog u petak, 17. studenog u svetištu sv. Šime u Zadru. U izvedbi djela ‘Stabat Mater’ G. B. Pergolesija sudjelovali su Žan Morović, Nela Šarić i Nera Gojanović.

Žan Morović, regens chori zadarske katedrale sv. Stošije, autor je prigodnih meditacija na sedam Gospinih žalosti. Prije svakog razmatranja, Morović je pročitao ulomak iz Evanđelja u kojem je opisana pojedina situacija koju je Marija doživjela s Isusom. Gospine žalosti su Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, gubitak djeteta Isusa u hramu, susret s Isusom na Križnom putu, Marija svjedoči raspeću i Isusovoj smrti na križu, Isusovo tijelo je skinuto i položeno u naručje njegove svete Majke te Isusov pogreb i Marijina tuga i samoća.

Između promišljanja svake žalosti u naraciji Morovića, sopranistica Šarić i  mezzosopranistica Gojanović izvele su glazbene sekvence, u orguljaškoj pratnji Gordane Pavić.

„Sekvenca Stabat Mater, uvrštena u liturgiju 1727. kao posljednja od pet službenih sekvenci Katoličke Crkve, emotivan je prikaz patnji Blažene Djevice Marije podno križa. Djelo prožimaju osjećaji majčinstva, muke i tuge. Prvi dio toga djela opisuje patnju Marije koja stoji pod križem i promatra izranjenog i izmučenog sina Isusa koji umire za spas grešnih ljudi, a drugi dio je zaufana molitva Gospi da svoju patnju podijeli s nama i umilostivi svoga Sina da na posljednjem sudu bude blagi sudac“, rekao je Morović.

U duhu majčinskih Gospinih boli za trpljenjem i smrću svoga sina Isusa, Morović je u meditacijama razmatrao i bol mnogih hrvatskih majki koje su trpjele i doživjele stradanje svojih muževa, djece, obitelji i rodbine u Domovinskom ratu, suobličujući stradanje Domovine raspetom Kristu.

„To glazbeno – kontemplativno djelo najavljuje bezvremenost onostranoga te kroz glazbu i molitvenu naraciju u razmatranju sedam Gospinih žalosti, uspinje bliže otajstvu neizrecivog Isusovog sebedarja na Križu, u društvu Majke kojoj mač boli razdire dušu“, rekao je Morović. Naglasivši da je srce Marije bilo velikodušno i suosjećajno, pa i dok je u agoniji stajala uz svoga sina Isusa, Morović je potaknuo na molitvu za kreposti strpljivosti, jakosti, savjeta i mudrosti, koje je svojim životom posvjedočila i Majka Marija.

Proročanstvo Gospi da će joj mač boli probosti dušu izrekao je upravo prorok Šimun čije se tijelo nalazi u crkvi sv. Šimuna u Zadru gdje je to djelo izvedeno.

„Sv. Šimun je jeruzalemski hramski svećenik, posljednji svećenik Starog Zavjeta koji je tragao za smislom života. I mi se pitamo koji je smisao života, postojanja i kamo naš život odlazi. Smrt nije kraj nego otajstveni rastanak koji nam daje priliku da vjerujemo“, rekao je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, istaknuvši da je vjera dar Duha Svetoga.

Škabrnja i Vukovar su na poseban način dio našeg narodnog identiteta, rekao je don Damir, potaknuvši: „Dok smo zagledani u dolinu suza Škabrnje i dragog nam Vukovara, želja nam je da u srcu Zadra zastanemo i pogledamo u suze majki, sestara, djece, očeva, koji su ne tako davno izgubili radost i smisao svog života. Također, zastanimo i zahvalimo Gospodinu što nas nije ostavio, nego nas je izveo i uveo u Obećanu zemlju, u slobodnu hrvatsku zemlju koju toliko ljubimo“. Na kraju susreta, u duhu biblijske misli „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“, don Damir je predvodio molitvu za Domovinu i žrtve u Domovinskom ratu.

Pokrovitelj toga događaja je Biograd n/m. Na susretu su bili i Ivan Knez, biogradski gradonačelnik, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja i Tomislav Bulić, gradonačelnik Benkovca, predstavnici područja koji su također bili pogođeni stradanjem u Domovinskom ratu u Zadarskoj nadbiskupiji.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2023./2024.’ Zadarske nadbiskupije započinje u utorak, 14. studenog jedinstvenim duhovno kulturnim događajem – predajom relikvija sv. Hedvige, poljske kraljice, u posjed svetišta sv. Šime u Zadru.

Svečanom večernjem misnom slavlju s predajom relikvija sv. Hedvige u crkvi sv. Šime u Zadru prethodi izlaganje pod nazivom ‘Povijesni presjek razvoja kulta sv. Šime u Zadru’ koje će održati doc. dr. sc. Zdenko Dundović. Ovogodišnju manifestaciju čini 15 događaja, od kojih se osam događaja održava u mjesecu studenom kada se u Zadru 24. studenog slavi blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra koji je i naslovnik te manifestacije.

Sv. Krševan, uzorni rimski časnik iz Akvileje, do mučeniče smrti posvjedočio je vjernost Isusu Kristu, unoseći svoje kršćansko uvjerenje u društvo u kojemu je djelovao, odbivši više položaje i časti u zamjenu da se odrekne nasljedovanja Isusa Krista, što je trajni izazov kršćanima svakog vremena.

Potiče se javnost u Zadarskoj nadbiskupiji da sudjeluje u sljedećim događajima,  navedenih redom po datumu njihovog održavanja.

U petak, 17. studenog, u svetištu sv. Šime u 19 sati započinje akademija ‘Škabrnja i Vukovar u srcu Zadra, Koncert i molitva’. U programu će biti izvedena djela: G. P. Pergolesi – Stabat Mater, Žan Morović, narator, ‘Meditacija na 7 Gospinih žalosti’ te glazbenici Nela Šarić, sopran, Nera Gojanović, mezzosopran i Gordana Pavić za orguljama. U ponedjeljak, 20. studenog, u Gradskoj knjižnici Zadar u Providurovoj palači, izlaganje ‘Zadarski sveci zaštitnici’ s početkom u 18 sati. U četvrtak, 23. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar s početkom u 12 sati izlaganje ‘Ne možete im u ovim strašnim vremenima uzeti i relikvije’ će održati izv. prof. dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

U četvrtak, 23. studenog, na uočnicu blagdana sv. Krševana, naslovnika manifestacije,  Svečanu Večernju sv. Krševana u 18 sati u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon Večernje, u katedrali sv. Stošije je koncert na orguljama Paula Feya. Toga dana u 19 sati, Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ i mo Ivo Nižić, uz Dan Grada će ulicama grada Zadra izvesti prigodni glazbeni program, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar.

U petak, 24. studenog, u Narodnom muzeju u Zadru, od 10 do 12 sati, Narodni muzej Zadar i Stalna izložba crkvene umjetnosti organiziraju ‘U potrazi za sv. Krševanom – stručno vodstvo’. U petak, 24. studenog, Koncertni ured Zadar u crkvi sv. Krševana u Zadru s početkom u 20 sati organizira svečani koncert povodom 115. obljetnice Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva ‘Zoranić’.

U petak, 1. prosinca, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru organizira  međunarodnu znanstvenu konferenciju ‘O 30. obljetnici Veritatis Splendor’ u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru od 9,30 do 16 sati. U nedjelju, 3. prosinca, u  Samostanu sv. Marije u Zadru s početkom u 18 sati, benediktinke Svete Marije organiziraju znanstveni kolokvij ‘Monaški život i djelovanje č.m. Benedikte Braun, OSB’.

U srijedu, 13. prosinca, Adventski koncert u svetištu sv. Šime u Zadru, s početkom u 19 sati, izvodi Mješoviti zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića. U srijedu, 27. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru održava se tradicionalni Božićni koncert od 19 sati. Manifestacija završava u subotu, 6. siječnja, tradicionalnim Božićnim festivalom klapa u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 20 sati.

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ prilika je za susret vjernika i svih ljudi dobre volje, poštovatelja sakralne kulturne baštine u dijalogu Zadarske nadbiskupije sa zainteresiranom kulturnom javnošću i ponudom različitih događaja kulturne interpretacije i kršćanskog izričaja.

„Sudjelovanjem u toj manifestaciji otvara se prilika za komunikaciju lijepoga u kojem kroz izlaganja, glazbu, izložbu ili film susrećemo i nadahnitelja sâmog stvaranja i istinske ljepote, Boga. Manifestacija okuplja kulturne djelatnike iz grada Zadra i Zadarske nadbiskupije kako bi se kroz kulturu promovirao genij ljudskog stvaralaštva. Kultura koja obuhvaća mnoge interpretacije oduvijek budi pozornost čovjeka i njegove imaginacije“, rekao je dr. sc. don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije, istaknuvši da kulturna interpretacija obuhvaća različite dijelove čovjekove stvarnosti: egzistencijalnu, sakralnu, duhovnu, kulturnu i nacionalnu.

„Kultura kroz svoj konstruktivni ili destruktivni izričaj progovara o stanju ljudske stvarnosti njegovog duha. Nadbiskupija želi tom manifestacijom obogatiti zadarsku i hrvatsku kulturnu scenu sadržajima kršćanskog nadahnuća. Zadarska nadbiskupija tom manifestacijom pridružuje se sudjelovanju u kulturnoj djelatnosti Zadra kao grada kulture, dajući prigodu različitim ustanovama i kulturnim djelatnicima  predstaviti vrijedno stvaralaštvo nadahnuto kršćanstvom, koje oplemenjuje čovjeka i društvo“, poručio je dr. Šehić.

Manifestaciju ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ pokrenuo je 2014. godine umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, po pozitivnom primjeru drugih hrvatskih i europskih gradova u kojima se organiziraju slične kulturne manifestacije kršćanski nadahnutog stvaralaštva.

Ines Grbić

O poslanju katoličke škole u odgajanju cjelovitosti ljudske osobe i savjesti izlagao je prof. dr. sc. Tonči Matulić na Akademiji povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u ponedjeljak, 23. listopada, u dvorani te škole u Zadru.

Polazeći od osnove da „Crkva pretpostavlja cjelovitost ljudske osobe“, dr. Matulić je rekao da je glavni cilj katoličke škole odgojno – obrazovno formirati osobu u cjelovitosti, da osoba bude integrirana u sebi i s vlastitom sredinom.

„Crkva računa na odgoj cjelovite ljudske osobe, cjelovitost duše i tijela, u povezanosti s osobom Isusa Krista, jer u Isusu je objavljena punina istine o čovjeku“ rekao je dr. Matulić. Istaknuvši kristocentričnost katoličke škole, predavač je rekao da u središtu Isusovog navještaja uvijek stoji konkretni čovjek, ljudska osoba sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.

„Ljudsku osobu ne možemo shvatiti u temelju i u punini bez odnosa prema onome koji nam objavljuje tu cjelovitost i jedinstvo, a to je Isus Krist“ poručio je predavač. U tom kontekstu, katolička škola koja se nadahnjuje na Isusu Kristu, svom učitelju, „ne može zastupati vrijednosnu neutralnost“, upozorio je dr. Matulić.

Stoga je na etičkoj razini važno odoljeti nasrtajima raspada vrijednosti i težiti prema istinskoj hijerarhiji vrijednosti, „a ona je moguća ukoliko postoji red u kući, a to je naša savjest“, rekao je predavač. Čovjek u savjesti dolazi do svoje jezgre i najveće intime, a savjest je potrebno odgojiti. „Odgojno – obrazovni sustav je sredstvo i sadržaj pomoću kojeg se vrši formacija savjesti u vidu cjelovitog odgoja osobe“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši važnost dostojanstva osobne savjesti i osobnog suda savjesti. Da bi ga se oblikovalo, potrebni su pouka, znanje i primjer.

„Katolička škola je privilegirano mjesto kršćanskog odgojno – obrazovnog procesa koji u bitnome pripada dijelu evanđeoskog poslanja Crkve, a ono u središtu ima Isusa Krista i navještaj Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu u Isusu, da zahvati cjelovitu osobu“, rekao je dr. Matulić.

Istaknuvši da „treba paziti na sve dimenzije ljudske osobe, da jedna dimenzija ne dominira nauštrb druge“, predavač je upozorio da se težište u odgojno – obrazovnom procesu ne može staviti samo na jednu dimenziju, npr. intelektualnu, jer tada se ide u intelektualizam; na duhovnu, jer to vodi u spiritualizam, a naglasak na tjelesnoj dimenziji vodi u materijalizam. Velika odgovornost katoličke škole je težiti „harmoniji, cjelovitosti znanja i ispravnoj hijerarhiji vrijednosti, kako bi na temelju znanja i morala, savjesti i vrijednosti doprinosila cjelovitom odgoju osobe“ poručio je dr. Matulić.

Upozorivši na postojanje fragmentiranog i kaotičnog znanja, kaosa i krize vrijednosti, predavač je istaknuo da je cilj cjelovitog odgoja osobe „oblikovati, formirati, odgojiti, podignuti cjelovitu ljudsku osobu, jer su ljudi razdirani unutarnjim podjelama, rastrgani između različitih mišljenja, znanja, spoznaja i vanjskih utjecaja“.

„Katolička škola koja se nadahnjuje na evanđeoskom poslanju Crkve pozvana je nadvladavati svaku fragmentaciju znanja, svako veličanje ili apsolutiziranje jedne vrste znanja nad drugim i nadvladavanje raspada vrijednosti. Crkva je svjesna da je suvremena odgojno – obrazovna djelatnost izvrgnuta pogibeljima fragmentacije znanja i raspada vrijednosti. U školski sustav uvlači se svijest o nepovezanosti znanja, o supremaciji jedne vrste znanja nad drugim, npr. prirodoslovnog nad teološkim ili etičkim. Stoga je, iz perspektive cjelovitosti ljudske osobe, to je glavni motiv i pokretač, uvijek potrebno težiti integraciji znanja. Moramo integrirati znanje da stvaramo skladnu cjelinu, sintezu. Katolička škola provodi tu sintezu“ poručio je dr. Matulić. U tom kontekstu, rekao je da u Crkvi postoji sinteza vjere i razuma, teologije i svih znanosti, jer „ako jedno znanje postane sektaško, ono se nadima nad drugim i ruši se put ka sintezi“.

Dr. Matulić govorio je i o ulozi roditelja u poslanju djelovanja katoličke škole. „U viziji Katoličke Crkve, poslanje katoličke škole kreće od temeljne činjenice da obitelj ima izvorno, prvotno i neotuđivo pravo odgajati vlastitu djecu. No, Crkva po svom božanskom poslanju majke, učiteljice i zaštitnice transcedentnosti ljudske osobe, ima pravo i dužnost pružati potporu koja odgovara čovjekovom uzvišenom pozivu u Kristu, da se donese plod u ljubavi za život svijeta“ rekao je dr. Matulić. Stoga je „katolička škola pomoć, prijateljska i evanđeoska usluga roditeljima u želji da njihova djeca postanu zrele, obrazovane, odgovorne osobe, sposobne preuzeti odgovornost za vlastiti i zajednički, društveni život, da roditelji to ostvare uz pomoć katoličke škole, a škola u suradnji s roditeljima“ rekao je predavač.

Dr. Matulić je govorio i o eklezijalnosti katoličke škole, rekavši da se nameće „zadaća ponovnog otkrivanja eklezijalne dimenzije katoličke škole i njenog poslanja u sklopu sveopćeg poslanja Crkve. Katolička škola ustrojava se kao crkveni subjekt i po onome što ona znači. To vraća na pitanje autentičnosti, specifičnosti katoličke škole. Crkvenost katoličke škole nije neki vanjski dodatak, nego temelj, izvor i sadržaj njenog katoličkog identiteta kao odgojno – obrazovne ustanove koja pazi na cjelovitost i sintezu znanja, međusobno povezivanje znanja i stvaranje ispravne hijerarhije vrijednosti“ poručio je dr. Matulić.

„Zahtjev za eklezijalnim identitetom katoličke škole ne pretpostavlja nikakvo zatvaranje, getoizaciju niti da se katolička škola postavlja nad drugima. Upravo zato jer je katolička, ona je otvorena škola. Ne zatvara se pred drugim i drugačijim nego otvara se svima, jer znanje pripada svima. Savjest je univerzalna antropološka činjenica. Postoji univerzalna, općeljudska hijerarhija vrijednosti. Eklezijalna dimenzija katoličke škole izvodi se iz njene kristološke dimenzije, jer, koga je Isus isključio? Evanđelja pokazuju da su pogani često lakše i brže prihvatili Isusovu poruku, nego pobožni i religiozni“ podsjetio je dr. Matulić, istaknuvši misao sv. Ivana Pavla II.: „Katoličke škole su mjesta evangelizacije, cjelovitog odgoja, inkulturacije i učenja o životnom dijalogu između mladih, između različitih religija i različitih društvenih zbivanja“.

Ines Grbić

O povijesnom razvoju Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ i baštini Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u sklopu jubileja 275 godina postojanja tih ustanova, izlagao je doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u ponedjeljak, 23. listopada.

Crkveni povjesničar Dundović održao je izlaganje tijekom Akademije u dvorani Klasične gimnazije u kojoj se i on obrazovao kao sjemeništarac 1980.-ih godina. „Klasična gimnazija u Zadru je vrijedna i vrlo važna školska ustanova. Povijest te ustanove govori da su mnogi ljudi koji vrše visoke službe u Crkvi i u Hrvatskoj  ponikli upravo iz zadarske Klasične gimnazije, nekadašnje Nadbiskupske klasične gimnazije“ istaknuo je dr. Dundović.

Klasična gimnazija otvorena je u sklopu zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ te je dr. Dundović istaknuo velike zasluge nadbiskupa Vicka Zmajevića (1670.-1745.) koji je bio zadarski nadbiskup od 1713.  godine. Upravo ove godine je 310. obljetnica kako je Zmajević preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Dr. Dundović smatra da je ta obljetnica prigoda da Zadar nadbiskupu Zmajeviću podigne spomen obilježje, jer su Zmajevićeve zasluge velike u razvoju Zadarske nadbiskupije.

„Da nije bilo nadbiskupa Zmajevića, ne bi bilo ni Klasične gimnazije ni tolikog broja svećenika glagoljaša koji su izniknuli iz te škole i kasnije se proširili svijetom. Dokumenti iz arhiva pokazuju što su sve ti svećenici radili. Do dolaska Zmajevića, neki su bili neuki, nepoučeni u puno toga. Nakon uspostave Sjemeništa, odnosno Klasične gimnazije, ti svećenici počinju govoriti Latinski i Talijanski, bivaju župnici u Veneciji, preuzimaju službe na mletačkim galijama itd. Iz nadbiskupa Zmajevića isijavala je nevjerojatna ljubav, ali i strogoća. Kod njega nije bilo uvijanja. Kada su Evanđelje, znanje i obrazovanje bili u pitanju, Zmajević je bio vrlo odrješit i zahtijevao je da oni za koje otvara školu uče, kako bi mogli druge poučavati“ istaknuo je dr. Dundović.

Predavač smatra da je Zmajević „jedan od najvažnijih nadbiskupa u povijesti Zadarske nadbiskupije, i ne samo njene povijesti. Još dok je bio barski nadbiskup, Kongregacija za širenje vjere imenovala je nadbiskupa Zmajevića administratorom Bugarske, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine.

Bio je izvrstan diplomat, erudit, govorio je nekoliko svjetskih i klasične jezike. Imao je široko znanje, imao je veliku biblioteku, dijelio je knjige. Osim Sjemeništa kojeg je dao izgraditi, u svom Nadbiskupskom domu u kojem i sada živi zadarski nadbiskup, osobno je držao školu za mladiće iz Albanije koje je odgajao, s područja odakle potječe“ rekao je dr. Dundović.

Papa Benedikt XIII. izdao je 30. prosinca 1729. godine Bulu kojom pripaja benediktinsku opatiju sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru i njihove zemlje kao nadarbine nadbiskupu Zmajeviću, da Zmajević otvori glagoljaško sjemenište. To je morao potvrditi zadarski Kaptol jer je katedrala sv. Stošije bila u nadležnosti Kaptola. Kad se 1748. otvorilo Sjemenište, zadarski Kaptol dopustio je da sjemeništarci hrvatskog glagoljaškog sjemeništa uđu u katedralu kako bi služili misu. Naime, u katedrali se misa dotad najčešće služila na Latinskom jeziku.

„Nadbiskup Zmajević je bio tako promućuran čovjek. Kongregaciji za širenje vjere koja je imala u njega iznimno povjerenje, što se vidi i u njihovom Arhivu koji je važan za poznavanje naše nacionalne povijesti, govorio je da u Zadar šalju biskupe Talijane, a oni ne znaju govoriti Hrvatski. Kako oni mogu ikoga poučiti vjerske istine, pitao je Zmajević, moleći od Pape da ustanovi hrvatsko sjemenište“ rekao je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević izgradio je zgradu Sjemeništa 1735. godine, ali Zmajević nije mogao otvoriti Sjemenište i školu dok Papi u cijelosti nije platio porez kojeg je nalagao tadašnji crkveni porezni sustav. Zmajević je bio platio polovicu od potrebnog iznosa.

Naime, kad je Papa predao Zmajeviću opatije sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru, Zmajeviću je time bila nametnuta i potreba plaćanja poreza. Papa je dobiveni novac ulagao u ljude i pomogao vladare diljem Europe koji su ratovali protiv Osmanlija.

Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1745.-1771.), nasljednik nadbiskupa Zmajevića, nije izgradio zadarsko sjemenište, nego ga je svečano otvorio 1. svibnja 1748. godine, 13 godina nakon što je zgrada bila izgrađena u doba Zmajevića, jer je tada Papi u cijelosti bio isplaćen porez, pa je dopustio otvaranje škole.

Dr. Dundović istražio je 10 000 dokumenata u arhivima u Zadru i Veneciji, koje je Zmajević uputio u Rim i Rim njemu. Dijelove tih arhivskih dokumenata dr. Dundović pokazao je za vrijeme svoga izlaganja.

Zbog velikih i požrtvovnih ulaganja u Sjemenište, nadbiskup Zmajević imao je problema. „Nadbiskup Zmajević ulagao je i svoj osobni novac u izgradnju Sjemeništa, toliko mu je bilo na srcu izgraditi tu školu i ustanovu da je davao svoj novac, što ga je znatno osiromašilo. Usporedno s time, Zmajević je financijski pomagao više od 40 mladića iz Albanije, Bosne, Bugarske koje je školovao u Rimu, kako bi se oni vratili u ta područja kao evangelizatori. Zmajević 1731. godine piše: ‘Moje gospodarstvo je znatno poremećeno zbog mog zalaganja i izgradnje moga hrvatskog sjemeništa’“ istaknuo je dr. Dundović.

Nadbiskup Zmajević želio je otvoriti hrvatsko, a ne ilirsko sjemenište te je 1725. pisao Mletačkoj vladi da uputi papi Benediktu XIII. pismo u kojem Zmajević kaže: „Ja želim ustanoviti hrvatsko glagoljaško sjemenište“. Zato moli nadarbine opatije sv. Krševana benediktinskog samostana u Zadru i benediktinske opatije sv. Petra u Osoru, „da bi potpomogao siromaštvo hrvatskog klera u svojoj Nadbiskupiji, kako bi se oni mogli odgajati, poučavati i njegovati Hrvatski jezik u svetoj službi“.

Koliku je ljubav imao za otvorenje sjemenišne škole, dr. Dundović potvrdio je i Zmajevićevim riječima u Pismu Kongregaciji za širenje vjere 1726. godine, da „ide graditi svoje hrvatsko sjemenište, koje će u svoje vrijeme biti sveta oružarnica za proviđanje ove biskupije prikladnim oruđem u velikoj potrebi“.

Poteškoće zbog nemogućnosti prikupljanja sredstava od darovanih nadarbina, Zmajević 29. lipnja 1735. opisuje ovako: „Ova oružarnica je moje hrvatsko sjemenište koje je golema podignuta građevina, a još nije otvorena za studij jer prvo treba osigurati u tim brdskim krajevima 15-godišnju nadarbinu koji se isplaćuju od plodova dviju nadarbina što mi ih je dodijelila milost našeg gospodina Benedikta XIII. Treba proći barem deset godina da bi se završilo isplaćivanje. Odgađanje je moja najveća muka u trenutnoj nuždi“.

Zmajević je bio odredio da se samo šestorica učenika mogu besplatno školovati i nisu smjeli biti iz grada Zadra, nego iz zaleđa i s otoka. U sjemeništu su se u manjem broju školovali i laici kojima su roditelji ili mecene plaćali školovanje.

Sjemeništu ‘Zmajević’ prethodilo je postojanje Latinskog sjemeništa kojeg je osnovao nadbiskup Bernardo Florio (1642.-1656.), a bilo je otvoreno u prostorima građanske bratovštine sv. Jakova nasuprot zadarske katedrale, uz crkvu sv. Filipa i Jakova, akademske godine 1669./1670. godine. Tu se sjemenište nalazilo do 19. st., to je na uglu današnjeg sjemeništa Zmajević.

Florio je 1656. ostavio veliki iznos novaca za ustanovu gimnazije, ali samo za djecu zadarskih građana i plemića. Među šestoricom mladića koji su je pohađali trojica su bila iz građanstva, a trojica iz plemstva. Nadbiskup Florio napravio je zadužbinu, a ne sjemenište, kako je nalagao crkveni zakon Tridentskog sabora. Florijevim sjemeništem upravljalo se iz Venecije i ono djeluje usporedno s Katedralnom kaptolskom školom koja je u Zadru djelovala već u 9. st. i u srednjovjekovlju. Ta škola za pripremanje klerika koji su tu učili osnove teologije kako bi mogli slaviti misu bila je smještena uz zvonik katedrale, gdje je nekad bila kaptolska knjižnica.

Zmajevićevo sjemenište ukida se 1821., a sjemeništarci su u gradu pohađali privatne gimnazije. Po ukidanju Sjemeništa osnovana je Zmajevićeva zaklada za stipendiranje siromašnih mladića koji su željeli biti svećenici. Sjemenište je ponovno otvoreno 1839., ali ono još uvijek nema svoju školu, nego su učenici išli u privatne gimnazije, pod okriljem Zaklade Zmajević.

Od 1821. do 1839., kandidati za svećeništvo školovali su se privatno, a stipendirani su iz Zaklade Zmajević. Kad su se Sjemenište i Gimnazija opet otvorili 1839., prihodi Zaklade stipendirali su i gradsku djecu, ne više samo siromašne iz ruralnih područja kao prije. Nadbiskup Franjo Nowak (1823.-1843.) otvorio je kasnije sjemenište uz crkvu sv. Krševana u Zadru, a sjemeništarci su pohađali gradsku gimnaziju.

Zmajevićevo sjemenište prestalo je s radom 1918. uslijed talijanske okupacije. Malo sjemenište ‘Zmajević’ s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom otvoreno je 1948./49. šk. godine. Sve vjerske škole u Hrvatskoj ukinute su 1956. godine, pa se umjesto Nadbiskupske klasične gimnazije koja je djelovala do 1957./58., otvorila Nadbiskupska srednja škola za pripremanje svećenika, opisao je dr. Dundović povijesni razvoj sjemeništa ‘Zmajević’ i najstarije zadarske škole čiju baštinu nasljeđuje sadašnja Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar.

Ines Grbić

 

47. katehetski dan Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna u Katoličkoj osnovnoj školi Ivo Mašina u Zadru okupio je svećenike, redovništvo, bogoslove, vjeroučitelje i župne katehete Zadarske nadbiskupije.

Susret je počeo Molitvom Srednjeg časa u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Tijekom te molitve, mons. Zgrablić predstavio je sudionicima svoju poruku povodom početka nove školske godine. U poruci je nadbiskup zahvalio za rad i ohrabrio sve koji sudjeluju u odgojno – obrazovnom radu te je govorio o značenju molitve u životu pojedinca kao bitnom dijelu identiteta kršćanskog poslanja i djelovanja.

Nakon molitve Srednjeg časa, u sportskoj dvorani škole Ivo Mašina o temi „Uloga i važnost molitve u životu i radu katehete – između ideala i realnosti“  izlagao je mr. sc. don Pave Gospodnetić, viši savjetnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK za župnu katehezu. Gospodnetić je župnik župe sv. Petra u Supetru na Braču koji je studirao katehetiku na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu.

Povod izboru te teme je nadolazeća Godina molitve koja će se, odlukom pape Franje, obilježiti na razini cijele Crkve ususret Jubileju 2025. godine.

Podsjetivši kako papa Franjo govori o „duhom ispunjenim evangelizatorima“, mr. Gospodnetić smatra da je „kod molitve najvažnije stanje srca i duha čovjeka koji dolazi u molitvu. Ono odlučuje moli li osoba, a ne ono što se izriče dok se moli“.

Predavač presudnim smatra „ozračje duše kod čovjeka koji moli i koji želi druge naučiti moliti“. U molitvi je važno angažirati i svoje tijelo, rekao je mr. Gospodnetić, naći načina da ljudi u molitvu uključe tijelo koji će izraziti prikladno duhovno ozračje. „Važno je da ozračje ne bude brzopleto, da molitvene minute budu vrata, prostor kroz koji će Bog zaista moći djelovati, a ne naša želja da budemo uspješni, da to bude lepršavo, lijepa reklama našeg djelovanja.  Nego da kroz vrijeme molitve pokušamo otvoriti prostor za Boga i njegovu milost“ potaknuo je mr. Gospodnetić.    

Svi su pozvani na vlastiti način oblikovati molitvu u svom životu. No, profesija vjeroučitelja i kateheta je i obveza druge uči moliti, uz to što sami trebaju moliti. Molitva tijekom vjeronauka je način učenja druge kako moliti, u tim trenucima učenike molitvi uči profesionalac, rekao je predavač.  

 

 

Mr. Gospodnetić upozorio je na poimanje i način molitve kao metodu koja mijenja Boga, kada osoba nastoji nagovoriti Boga da nešto učini.

„Molitva je puno više. Molitva nije nagovaranje Boga da bude bolji nego što je, nego molitva treba biti promjena onih koji Bogu dolaze ususret. Molitva treba mijenjati onoga koji moli, a ne Boga da postane bolji. Kada se ostvari nešto za što smo molili, na prvu zaključujemo da smo nagovorili Boga da djeluje. To je suženo poimanje molitve. Treba nam molitva koja mijenja nas, a ne Boga. Crkva mora promicati sliku molitve koja mijenja nas, a ne Boga“ istaknuo je mr. Gospodnetić.

Rekavši da je molitva otajstvo, predavač je upozorio na banaliziranje molitve i  pojednostavljivanje stvarnosti života, Boga i vjere. Postoje vrijedni sadržaji molitve, zapisani su i u Psalmima, a osoba koja ih izriče nije odgovarajućim duhom koji je prikladan za proživljavanje tog molitvenog sadržaja.

„To je naviknutost na sveto ljudi koji svaki dan slave misu i u dodiru su sa svetim. Imaju sadržaj pun dubine, ali u rastresenosti i naviknutosti upadaju u površno ophođenje sa svetim“ upozorio je mr. Gospodnetić. Pritom je naveo primjer kako se kod neke molitve, načinom na koji se izriče, „banalizira strašno iskustvo ljudi koji proživljavaju neku dramatičnu situaciju u kojoj od srca izriču molitvu pred Bogom“. Predavač je potaknuo da se srce osobe koja moli poveže s ljudima u nevolji, s opisanim iskustvom, u stvarnosti.

„Kad se moli, da u riječima koje su napisane zaista bude prisutna osoba koja moli, a ne samo da ih automatizmom izrecitira“ potaknuo je predavač.

Mr. Gospodnetić upozorio je da je banaliziranje i kad se nekome u teškoj, bolnoj situaciji nudi površni sadržaj i duhovni put. Primjer za to je dati nekome neku sličicu ili brzinski obrazac molitve koji bi ‘trebao riješiti’ neku tešku situaciju. To smatra izopačenim poimanjem vjere. „To ne znači da je ta molitva loša po sebi, nego obećanje koje se daje uz to. Kao kriterij vjere, ljudima se kaže da će se dogoditi pozitivno za čime čeznemo. To je opasno. Osoba trpi teret i nevolju, a odnos s Bogom gradi se na način da ako se dogodilo ozdravljenje, to znači da je bilo vjere. To je olako banaliziranje teških života na način da odgovaramo jednostavnim duhovnim receptima. Isus tako nije činio“ upozorio je mr. Gospodnetić.

 

 

„Molitva nije samo za moralno besprijekorne ljude“

Istaknuvši vrijednost i važnost čežnje za Bogom, predavač je govorio i o odnosu molitve i moralne besprijekornosti osobe. Naime, dogodi se da se ljudi ne upuštaju u molitvu dok su u nekim teškim situacijama, smatrajući se nedostojnima da se kao takvi obraćaju Bogu.

„Moramo hrabro navijestiti vjeru, Boga i molitvu koji nisu za moralno besprijekorne osobe. To ne znači da je svejedno kako živimo, da čovjek može raditi bilo što. Moramo hrabro govoriti o Bogu koji vole sve ljude, pa i one koje smatramo lošima. Ne da ljudi vezuju molitvu uz besprijekorno dobre i da se ljudi, kad su u lošoj situaciji, iz straha zatvaraju prema Bogu. To je zamka već od Adama koji se sakrio od Boga kad je shvatio da je gol. Moramo se suprotstaviti tom mentalitetu. A ljudima koji žive na loš način govoriti o opasnostima njihovog stila života, ali da ne misle da su zbog tog načina života odbačeni od Boga i da kao takvi ne mogu moliti“ poručio je mr. Gospodnetić.

Upravo „zahvaljujući našim jadima, bijedama i slabostima, možemo se suobličiti molitvi koja je u Svetom Pismu dobila pohvalu, a to je molitva carinika. Carinik ima svijest da stvari nisu dobre i nije mogao ništa nego reći svoju jadikovku. Ta molitva je ispravna, Isus je pohvalio takvu molitvu. Treba promicati takvu molitvu i odnos s Bogom“ potaknuo je predavač, naglasivši da je čežnja za Bogom najvažnija.

„Čeznemo za onim što hoćemo dobiti. U molitvu ulazimo sa čežnjom za onim što nam molitva može osigurati. Ali, važno je da barem ideali budu dobro postavljeni. To ne znači imati stalno lijepe osjećaje, za čime ljudi često hrle u molitvi. Čežnja se može dogoditi i kao plod loših osjećaja, tereta koje osoba nosi, muke koju ima“ rekao je predavač, potaknuvši da se čezne za Bogom, a ne za onim što nam Bog može dati. „Ako je ideal dobar, smjer prema kojem osoba ide je dobar. Ako je ideal, cilj postavljen loše, koliko će tek biti loše ako osoba uspije na tom putu“ upozorio je predavač.

Za uzor molitelja i primjer ispravne molitve, mr. Gospodnetić naveo je Joba koji je puno patio. „Job nije pristao na banalna rješenja. Job traži odgovor, ali ne prihvaća krajnost da Bogu zatvara vrata. Job ne bi prihvatio Boga koji bi dozvolio da svijet bude onakav kakvim ga predstavljaju njegovi prijatelji. To je odgovor na otajstvenost života.

Druga krajnost odgovora na otajstvenost života je davanje banalnih odgovora na otajstvo života. Kao profesionalci, pozvani smo biti između toga. Odgovor na muku, otajstvo života i ljudsku egzistenciju nije ni u jednoj knjizi. Knjiga o Jobu kaže da je odgovor u odnosu“ istaknuo je mr. Gospodnetić, podsjetivši da Job nije dobio odgovor na nijedno svoje pitanje.

„Ali, kad je Bog progovorio, Job je rekao: Dosada sam te znao po čuvenju, dakle slušao sam o tebi, a sada te oči moje vidješe. Dakle, molitva je način da ostanemo između dviju krajnosti: ateizma i zaborava Boga, da banaliziramo teška otajstva života i da ostanemo u napetosti čežnje za Bogom.  

Dakle, kršćanstvo je neugodna napetost. Mi hoćemo da kršćanstvo bude anestetik, da nas popravi, da više nismo grešni, da smo dobri. Kršćani nisu manje grešni niti su zaštićeniji od drugih. Nego, žive u napetosti. Isusov život bio je pun napetosti“ rekao je mr. Gospodnetić.

 

 

Zaključno, predavač je rekao da po aktivnosti molitve Crkva dolazi najširem krugu ljudi. „Liturgija ne dolazi do širokog kruga ljudi, nego do onih koji idu na misu, bogoslužja. Onim što mi molimo, način kako molimo na vjeronaučnom satu, u obitelji, puno više poučavamo o molitvi nego što mislimo. Svakom svojom molitvom poučavamo o molitvi“ poručio je me. Gospodnetić, rekavši da su svi kršćani pozvani moliti, jer molitva je način kako se otvara svoje srce i život za Boga.

„Poučavati druge u molitvi je lijepa i odgovorna zadaća kateheta, ali i teška. Molitva kateheta pred djecom je oblikovanje njihove molitve. To je važna i delikatna uloga i treba je biti svjestan; ne da je vjeroučitelj doživljava kao teret, nego da shvaća odgovornost i da Bog računa s vjeroučiteljima u toj ulozi. Minute molitve na satu su možda jedina ozbiljnija molitva koju će djeca sresti. I ona itekako ovisi o tome što je u srcu, na umu i ustima vjeroučitelja“ poručio je mr. Gospodnetić.   

Prisutnima se uvodno obratio mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Vjernicima i pastoralnim djelatnicima tema molitve je na srcu, „ukoliko želimo dragocjeno blago vjere prenositi na nove naraštaje, dajući tako pravi smisao katehetsko-pastoralnom djelovanju. Svjesni smo da je takav cilj pothvat koji traži Boga, plod je njegove milosti ali i naše molitve, jer u to djelo uključena je cijela kršćanska zajednica“ rekao je don Gašpar.

Istaknuvši da o snazi molitve može pravilno suditi onaj tko ima iskustvo ustrajnog molitelja, predstojnik Dodić podsjetio je na misli njemačkog filozofa Petera Wusta (1884.-1940). Prije odlaska u mirovinu, taj sveučilišni profesor u jednom od svojih zadnjih predavanja studentima je rekao: „Možda od mene očekujete da vam pružim nekakav čarobni ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio. Čovjek raste dublje u prostoru humanosti, ne humanizma, koliko je kadar moliti. Molitva označava posljednju poniznost duha. Velike stvari života poklanjaju se samo umovima, dušama koje mole“.

 

Teme radionica na Katehetskom danu

Nakon izlaganja mr. Gospodnetića, sudionici Katehetskog dana su u skupinama temu praktično razmatrali te su predstavili i naglaske iz rada u skupinama.  

U radionici o temi „Kršćanstvo kao vršenje dužnosti i kršćanstvo kao čežnja za Bogom“, sudionici su razmatrali pitanja: Slažete li se da je prakticiranje vjere više motivirano osjećajem dužnosti nego čežnjom za Bogom? Kako u katehetskom i radu u župi buditi čežnju za Bogom? Je li moguće dječju znatiželju i sposobnost da čeznu ‘iskoristiti’ u odgojno – katehetskom radu.

U radionici „Molitva koja mijenja čovjeka, a ne Boga“, usmjerenja za razmatranje su bila: Jeste li doživjeli da ste molili jer ste od Boga tražili da nešto učini, a na kraju vas je molitva promijenila u onome što niste očekivali? Ima li pastoralnu perspektivu vizija molitve koja mijenja čovjeka, a ne Boga? Ako naviještamo Boga koji nas voli takve kakve jesmo, kako opravdati poziv na obraćenje?

U radionici „Uloga osjeta u molitvi“ razmatralo se ima li važnu ulogu u duhovnom, molitvenom životu ono što doživljavamo kroz osjetila; koji osjet je današnjem čovjeku najvažniji; kojim sadržajima Crkva može pomoći suvremenom čovjeku da to ‘važno osjetilo’ koristi u svojoj duhovnosti i molitvi. U radionici „Osjet vida u liturgiji i molitvi“ usmjerenja su bila: Ima li sve što gledamo u liturgiji ili osobnoj molitvi važnu ulogu u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u umjetničkim izrazima, ravnotežu između ljudima bliskog i razumljivog te umjetnički vrijednog; poznaju li primjer iz prakse da je ono što gledamo pomoglo ljudima u molitvi, u otvorenosti za Boga.

U radionici „Osjet sluha u liturgiji i molitvi“ razmatralo se ima li sve što u liturgiji ili osobnoj molitvi slušamo važnu ulogu u molitvi, u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u području crkvene glazbe, između ljudima bliske suvremene glazbe i liturgijske glazbe. Riječ je jedan od temeljnih alata navještaja – kako bi navjestitelji trebali govoriti o molitvi, a da ta riječ bude poticajna i da izaziva slušatelje da mole.

 

 

Mons. Zgrablić vjeroučiteljima: „Hvala za vašu suradnju, žrtvu i rad za Crkvu“

U obraćanju na kraju Katehetskog dana, nadbiskup Zgrablić rekao je da je molitva bitan dio života kršćanina. „Molitva je veliki dio našeg identiteta i poslanja. Rad i molitva trebaju biti povezani i nadopunjavati se. Molitva mora mijenjati naš život. Ako molitva ne mijenja naš život, onda ne molimo dobro. Ako ne napredujemo u ljubavi, to je znak nedostatka u našoj duhovnosti. Duhovnost i ljubav su stalni proces u kojima moramo rasti“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Godina molitve, prožeta Duhom Svetim, prigoda za svećenike i vjeroučitelje da se obnove u molitvi i tako svojim radom pomognu ljudima da rastu u molitvi.

Nadbiskup je poželio da Godina molitva potakne da molitva pripremi život, rad i sve aktivnosti u poslanju Crkve, da se sadržaj kateheza, homilija, rada povjerenstava prožme učenjem ljudi za molitvu, da se osvijesti važnost molitve i time pomogne ljudima da rastu u vjeri.

„U vjeri se raste koliko se moli. Neki pokazatelji kažu da koliko osoba moli, tolika je i vjera te osobe. Važno je ljude učiti moliti na ispravan, zdravi način. Nezrelo je težiti isključivo za osjećajem u molitvi, da čovjek traži samo sebe, a ne Boga; kad čovjek traži svoju ugodu, svoj mir, a ne traži živoga Boga“ upozorio je nadbiskup, rekavši da treba biti oprezan prema duhovnoj ponudi nekih susreta kada pojedinci trče za duhovnim sadržajima „gdje se jako naglašavaju osjećaji, kada molitvom nastoje ugoditi sebi, a ne živom Bogu. Neka se molitva ne pretvori u traženje sebe, umjesto da se traži živoga Boga“ poručio je zadarski nadbiskup.

Mons. Zgrablić zahvalio je vjeroučiteljima na svemu što čine u svom pozivu. „Hvala što ugrađujete sebe u svoj profesionalni rad. Radujem se suradnji i susretima s vama i s Katehetskim uredom, želimo vam biti podrška. Cijenimo vaš rad kao prvih suradnika u katehetskom radu. Hvala za vašu suradnju, vjeru, žrtvu, trud i rad za Crkvu. Izražavam vam priznanje i zahvalu. Nije lako raditi u školi. Želim vam izdržljivost u teškim situacijama, u izazovima s učenicima i roditeljima“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju vjeroučiteljima.

Mons. Zgrabliću to je bilo prvo sudjelovanje na Katehetskom danu kao zadarskom nadbiskupu. Stoga je don Gašpar Dodić čestitao nadbiskupu na preuzimanju te službe i poželio da ga Duh Sveti vodi, jača i nadahnjuje u pastirskoj službi.

Ines Grbić