Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2024./2025.’ Zadarske nadbiskupije obuhvaća trinaest događaja: predavanja, izložbi i koncerte koji predstavljaju kršćansku kulturu u različitim područjima ljudskog stvaralaštva.

„Manifestacija okuplja djelatnike u kulturi s područja Zadarske nadbiskupije i poziva ih da se pridruže sa svojim programima u obilježavanju sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra. Kultura predstavlja trajni imperativ za Crkvu, kao povlašteno mjesto u kojem se može komunicirati s lijepim i s Bogom. I ovogodišnji odaziv djelatnika u kulturi pokazuje da postoji potreba za komunikaciju s lijepim, za komunikaciju u kulturi“, rekao je don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je organizacija te manifestacije. Šehić je zahvalio ustanovama i institucijama koje su se odazvale organizirati programe u kontekstu manifestacije sv. Krševana.

„Kultura predstavlja i mogućnost susreta s drugim i drugačijim. Manifestacija poput ove je mogućnost da se ljudi iz područja kulture susretnu, kao i brojni zainteresirani vjernici i ljudi dobre volje koji žele sudjelovati u kulturnim događajima. Ova manifestacija je u službi promicanja dijaloga u kulturi i mogućnost susreta s raznim temama koje su obilježile povijest a izazivaju zanimanje i u sadašnjosti“, rekao je don Damir, istaknuvši da zadarska manifestacija, poput takvih u drugim europskim gradovima, promiče kulturu kao povlašteno mjesto susreta ljudi i različitih vrsta kulturnog stvaralaštva.

Sadržaj ovogodišnje manifestacije je sljedeći. U četvrtak, 14. studenog je predstavljanje knjige o korespondenciji zadarskog nadbiskupa i humaniste Maffea Vallaressa (1450. – 1496.) u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru (organizatori Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’). U subotu, 16. studenoga, u 20 sati u svetištu sv. Šime u Zadru, Mješoviti pjevački zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića će izvesti oratorij ‘Svit za spasom vapije’ (organizatori Koncertni ured Grada Zadra i svetište sv. Šime).

U ponedjeljak, 18. studenog u 18 sati, u svetištu sv. Šime u Zadru Misa za Domovinu i koncert Akademskog zbora Pro musica iz Mostara, pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića. U četvrtak, 21. studenog, ‘Zadar Mostaru’ – na Sveučilištu u Mostaru u 17,30 sati će biti Izložba i predavanje ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’, autorice Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a Zadar (organizator Stalna izložba crkvene umjetnosti – SICU, Zadar). Događaj se organizira i povodom održavanja međunarodne znanstvene konferencije o kršćanskoj umjetnosti ‘Ars Sacra’.

U subotu, 23. studenog u 18 sati, Svečana Večernja sv. Krševana u katedrali sv. Stošije u Zadru i potom orguljaški koncert Pavla Mašića. U ponedjeljak, 25. studenog u 11,30 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru: ‘Stručno vodstvo za javnost: U potrazi za sv. Krševanom“ (organizatori SICU Zadar i Narodni muzej u Zadru). U ponedjeljak, 25. studenog u 18 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru u 18 sati, izlaganje „Štovanje sv. Krševana u Zadru – između tradicije i povijesti“ će održati izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš (organizator SICU, Zadar). U srijedu, 27. studenog u 18 sati, predavanje „Kako je ponovno pronađen sv. Krševan“, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m će održati prof. dr. sc. Ante Uglešić (organizatori Muzej Biograd n/m i Zadarska nadbiskupija).

U četvrtak, 28. studenog u 12 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru započinje Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ (organizatori Udruga Hrvatska dijaspora, SICU Zadar i Zadarska nadbiskupija). U četvrtak, 5. prosinca, u 17 sati, u župnoj dvorani u Ninu predstavljanje Monografije ‘Ecclesia Nonensis – o prošlosti Ninske biskupije’ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ i Grad Nin).

U petak, 13. prosinca u 11,30 sati u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru predstavljanje publikacije, muzejskog vodiča „Škrinja sv. Šimuna i njezino blago“, autorica dr. sc. Đurđine Lakošeljac i doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević te edukativne slikovnice za djecu i mlade „Kraljica Elizabeta i Škrinja sv. Šimuna“ (organizatori SICU Zadar i Prirodoslovno – grafička škola Zadar). U utorak, 7. siječnja u 19 sati, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, predstavljanje knjige „Duhovne misli i zazivi Riječke majke Marije Krucifikse Kozulić“ (organizatori Zadarska nadbiskupija i Družba sestara Presvetog Srca Isusova). U nedjelju, 12. siječnja u 19 sati, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m predavanje „Mons. Ivan Zorica – svećenik, pastir i svjedok“ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru  i Zadarska nadbiskupija).

Ines Grbić

Misno slavlje za blagoslovljen početak nove akademske 2024./2025. godine Sveučilišta u Zadru, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru u ponedjeljak, 28. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali svećenici, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, među kojima i dr. sc. don Zdenko Dundović, ravnatelj toga Odjela kao i dr. sc. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije te don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

„Na početku nove akademske godine, dok prepoznajemo važnost onoga što je pred nama, provodimo trenutke u zajedništvu s uskrslim Gospodinom, u molitvi, otvarajući naša srca Bogu, stavljajući pred njega naše želje i nakane, planove i programe, kako bi nas on svojim Duhom Svetim vodio i prosvijetlio u našim izborima, u našem radu, našem studiju, našem zajedništvu, našem traganju za istinom, našem ispunjenju nastavnog plana i programa, kako bi sve vodilo prema smislu života kojeg prepoznajemo u dobru za čovjeka i slavi Božjoj, zbog ljubavi koju Bog ima prema nama“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Euharistija je najviša gora na koju se možemo popeti i biti blizu ‘nebu’ u kojem Bog boravi i gdje možemo komunicirati s njim, stavljajući pred njega želje našeg srca i uma“.

Navješteni ulomak Evanđelja po Luki govori o Isusovoj molitvi u kojoj je proveo cijelu noć prije važnog događaja izbora dvanaestorice apostola. „Prije nego što je Isus izabrao i pozvao svoje najbliže suradnike, apostole i prije nego je počeo svoje javno djelovanje koje će u mnogočemu promijeniti pojedine živote i svijet na mnogim područjima: religioznom, duhovnom, društvenom, političkom, povijesnom; u kulturi, obrazovanju, znanosti; mnogim životima naroda i osobnim životima, i to  kroz mnoga stoljeća, Isus provodi cijelu noć u molitvi. Isus bdije i uzdiže svoje srce kako bi bio u zajedništvu sa svojim Ocem“, naglasio je nadbiskup. Evanđelist ne kaže što je i kako Isus molio. Jednostavno nam kaže: „Uziđe na goru da se pomoli“ i „Provede noć moleći se Bogu.“

„Isus u svojoj molitvi zasigurno srcem čovjeka osluškuje Očeva nadahnuća i volju koju Bog želi ostvariti po djelovanju, po služenju, po ljudima u ovom svijetu. Isus se u važnom trenutku života nije zatvorio u samog sebe, u svoj individualizam, nije se oslonio samo na svoje darove i sposobnosti, talente i inteligenciju, želje, planove i programe, nego je bio ‘osoba srca’, čovjek molitve, otvoren za Božja nadahnuća koja u ljudskom srcu, kao središtu bîti ljudske osobnosti, nalaze svoje prosvjetljenje i jasnoću kojom donosi odluke. U toj otvorenosti srca Bogu Ocu, tj. u molitvi, Isus počinje ostvarivati najveće dobro za čovjeka i čovječanstvo, njegovo spasenje, otkupljenje i vječni život u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva i općinstva svetih“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „svaka naša molitva uzdignuće našeg srca Bogu, naše otvorenosti pred Bogom“, nadbiskup je predstavio naglaske iz najnovije, četvrte enciklike pape Franje objavljene 24. listopada 2024., pod nazivom „Dileksit nos“ – Ljubio nas je, punog naslova: „Dilexit nos – enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista.“

„Papa u enciklici najprije govori o važnosti srca. Govori o srcu, ne kao organu ljudskog tijela, nego kao o mjestu u kojem se nalaze najdublje ljudske misli, o mjestu gdje se otkriva istina, mjestu u kojem nema prijevare ni pretvaranja, mjestu u kojem se otkriva prava nakana, o mjestu intime u kojoj se čuvaju tajne koje se nikome ne otkrivaju niti o njima govori, o mjestu u kojem nema privida i prijevare, nego je sve autentično i osobno. Zato, zaključuje papa Franjo: ‘Ništa vrijedno se ne može izgraditi bez srca’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je poručio: „Srce se ne može protumačiti biologijom, psihologijom, antropologijom ili nekom drugom znanošću. To je riječ koja označava unutarnjeg čovjeka kao duhovno i tjelesno biće. Srce vodi čovjeka spoznaji vrijednosti naše osobnosti, spoznaji samoga sebe, a time i drugoga i svega što nas okružuje“.

Stvarnost koju izriče simbol srca često je prekrivena ‘lišćem’, kaže slikovito papa Franjo, „zbog čega se teže dolazi do otkrivanja sebe i još teže, do otkrivanja drugoga“.

„Čovjek je podložan prividu i laži koji su izvan srca i koji donose samo prazninu. Kako bi Papa to slikovito predstavio, koristi metaforu i prisjeća se svog djetinjstva i svoje bake koja je prigodom karnevala pripremala fritule. Od tijesta koje je baka zamijesila i koje je tvorilo kompaktnu masu, nakon što ga je bacila u vrelo ulje, tijesto je raslo i raslo. A kada su počeli jesti, naraslo tijesto bilo je prazno. Oni su ‘fritule’ u dijalektu nazvali ‘laži’. Baka im je tumačila kako su laži poput fritula koje izgledaju velike, ali su prazne, u njima nema ničega. Kako naš život ne bi bio prazan „poput fritula u vrelom ulju ovoga svijeta“, Papa napominje kako je važno odgovoriti na važna pitanja koja se javljaju u našem srcu. A to su: što uistinu jesam, što tražim, koji smisao ima moj život, moji izbori i moje djelovanje, zašto sam na svijetu i s kojim ciljem, kako vrednovati život kada dođe svome kraju, koji smisao želim dati svemu što živim i radim, što želim biti pred drugima i za druge, tko sam pred Bogom“, potaknuo je nadbiskup na promišljanje, rekavši da Papa u enciklici „poziva da uđemo tamo gdje je naše ishodište, tamo gdje je korijen svih snaga, uvjerenja, osjećaja i izbora, da uđemo u svoje srce“.

„Molitva nam je u tome pomoć. Molitva je svjetlo kojim možemo vidjeti najdublje dubine i čežnje srca i po kojoj primamo snagu kojom će naše srce skladno kucati u ritmu naših dubokih čežnji i Božjih planova i nadahnuća. Živimo u vremenu, konstatira Papa, u kojem dominira dan ispunjen ritmom i bukom tehnologije, bez strpljenja za procese koji se događaju u našem srcu. Društvo danas, zaključuje Papa, riskira ‘biti čovjek’ i time, citira sv. Ivana Pavla II., ‘riskira izgubiti središte, središte samog sebe’. Čovjek riskira izgubiti samoga sebe kada mu nedostaje srce te postaje čovjek bez srca. A ‘biti bez srca’ je zlo“, upozorio je nadbiskup u duhu Papinih poruka.

„Papa Franjo konstatira da je malo prostora u antropologiji posvećeno razmišljanju o srcu. Tu misao zaobišla je i filozofija. Više pažnje posvetilo se razumu, volji i slobodi. Srcu se nije dalo osobito mjesto u ljudskoj misli i životu. Stoga se čini kako su najbliže stvari, najintimnije stvari, najdalje našoj osobi. Papa poziva da svoje djelovanje „podložimo politici srca“, sav razum i volju stavimo u njegovu službu te da naše osjećaje uskladimo s otkucajima srca“, rekao je mons. Zgrablić. Papa Franjo kaže da u susretu s Kristovom ljubavlju, s Kristovim srcem, „postajemo sposobni stvarati veze s braćom, priznavati dostojanstvo svakog čovjeka i zajedno brinuti za zajednički dom“.

Papa Franjo potiče: „Molimo Gospodina da od njegovog Presvetog Srca kroz sve nas poteku rijeke žive vode, da iscijele bolne rane koje nanosimo jedni drugima, da ojačamo našu sposobnost ljubiti i služiti, da nas potakne naučiti hodati zajedno prema pravednom, solidarnom bratskom svijetu, sve do zajedničkog slavlja gozbe u Kraljevstvu nebeskom. Tamo će biti uskrsli Krist koji će naše razlike uskladiti sa svjetlom koje neprestano struji iz njegovog otvorenog srca“.

„Neka i naša molitva bude Bogu otvoreno srce, uzdizanje srca, usrdna molitva, kako bi Sveučilište, akademska zajednica, svaki student, nastavnik i djelatnik, bili ‘ljudi srca’, po uzoru na Kristovo srce u kojem je sabrao sve blago mudrosti i znanja, i tako bilo blagoslov za društvo u kojem živimo i djelujemo“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U misi su sudjelovali prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, prorektori, studenti i profesori Sveučilišta u Zadru.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, u svečanoj dvorani Kneževe palače u Zadru, u ovom tekstu donosimo sažetke sljedećih pet izlagača i njihovih tema.

O temi „Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ govorio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i inicijator održavanja toga skupa; „Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“, dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini; „Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“, prof. dr. sc. Ivan Bodrožić s KBF-a Sveučilišta u Splitu; „Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35), izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov) sa Sveučilišta u Zadru i „Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“, izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin sa Sveučilišta u Zadru.

Donosimo dojmljive i snažne, osobne zapise hodočasnika iz cijelog svijeta koji su u Srednjem vijeku pohodili tijelo sv. Šime u Zadru. To je osobito jako i argumentirano, živopisno svjedočanstvo koliko je kult sv. Šimuna bio svjetski poznat, jak, prisutan, poznat i kako se, po povratku u njihove matične zemlje, pronosio glas o njemu. Ujedno su pokazatelj koliko se Zadar respektabilno nalazio na svjetskoj hodočasničkoj ruti putovanja prema Svetoj Zemlji.

„Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ – dr. sc. Josip Faričić

U dolasku tijela sv. Šime u Zadar bio je važan geografski položaj Zadra u pomorsko-geografskom sustavu Jadrana i Sredozemlja, što se podudara s istočno-jadranskim plovidbenim pravcem kao važnom dionicom jedne od mediteranskih transverzala (Jeruzalem-Carigrad-Zadar-Venecija), rekao je dr. Faričić, istaknuvši: „U Srednjem i ranom Novom vijeku, zahvaljujući geografskom položaju, Zadar je postao hodočasničko odredište Europljana koji su u Svetu Zemlju putovali preko Venecije i redovito su posjećivali svetište sv. Šime“.

„Na putu prema Svetoj Zemlji, važno hodočasničko čvorište bila je Venecija u kojoj su se susretali hodočasnici iz mnogih dijelova Europe prije nego su kretali na putovanja brodovima (na galijama ili na teretnim jedrenjacima) uz istočnu obalu Jadrana i Jonskog mora, preko Egejskog mora, do svetih mjesta na Bliskom istoku. O tim putovanjima postoje brojna svjedočanstva, među kojima su mnogi objavljivali svoje putopise, pa su to postali prvorazredni izvori u kojima se nalaze geografski opisi ljudi i krajeva duž hodočasničkih ruta“, naglasio je dr. Faričić, rekavši da su „sveta mjesta – mjesta susreta, mjesta dodira, simbolična veza zemaljskog (materijalnog) i nebeskog (duhovnoga, transcedetalnoga)“.

„U suvremenim okolnostima izvrsne prometne povezanosti, mogućnosti primjene digitalne komunikacije, postoji potencijal ponovnog etabliranja zadarskog svetišta sv. Šime u europsko, pa i globalno relevantno hodočasničko odredište kršćana           raznih denominacija“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da je daljnji razvoj svetišta sv. Šime potrebno sagledati i u kontekstu ekumenskih nastojanja za zajedničko čuvanje i štovanje kršćanskih korijena.

Mogućnost povezivanja zadarskog svetišta sa zajednicama u kojima se nalaze crkve s titularom sv. Šime su u Italiji (Venecija, Rim, Marcianise, Camigliano i Frattaminore u Campaniji, Alvito u Laziju), u Izraelu (Jeruzalem, katolički franjevački samostan sv. Šime i sv. Ane, pravoslavni samostan sv. Šime u Katamonu), u Rusiji (Veliky Novgorod) i Estoniji (katedrala sv. Šime i sv. Ane u Talinnu).

Naglasivši da je sv. Šime važna sastavnica urbanog identiteta Zadra, dr. faričić je rekao da je u materijalnom obliku, njegova identitetska sastavnica iskazana u monumentalnom relikvijaru i uspostavi svetišta. Crkva sv. Šime nalazi se na ključnoj zadarskoj urbanoj osi, antičkom decumanusu maximusu, na kojoj se nalaze i katedrala sv. Stošije i crkva Gospa od Zdravlja. U svom nematerijalnom obliku, vidljivo je u običajima štovanja sv. Šime u pučkoj pobožnosti, pjesmama te čestom korištenju imena Šime u različitim izvedenicama koje zadarske obitelji daju djeci (Šime, Šimun) što je u pojedinim slučajevima preraslo i u druge imenske formulacije (npr. prezimena poput Šimičić i Simičić). Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj živi: 3695 osoba s imenom Šime, 3204 osoba s imenom Šimun i 502 s imenom Šimo. Najveći broj osoba s imenom Šime živi u Zadru, oko 500 njih, rekao je dr. Faričić.

„Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“ – dr. sc. Krešimir Kužić

Prema povijesnim zapisima, dr. Kužić predstavio je kako su sv. Šimu doživljavali ljudi koji nisu bili Zadrani i Hrvati, a bili su hodočasnici „spremni riskirati i ugroziti vlastiti život, zdravlje i posvjedočiti vjeru putovanjem od 14. do 17. st. iz Venecije u Svetu Zemlju. Dali su iskreni prikaz svoga putovanja tijekom duge, mučne i opasne plovidbe. Na tom putu relikvija sv. Šime, zbog svoga porijekla iz Svete zemlje, dodatno ih je pripremala za dolazak u Svetu Zemlju“, rekao je dr. Kužić.

U tim zapisima opisani su naši hrvatski preci te kontekst nekadašnjih političkih, društvenih okolnosti. Ključeve škrinje sv. Šime držali su knez, biskup i prokurator. U Zadar su dolazile veće i manje grupe hodočasnika, nekad više od 200 hodočasnika u jednoj galiji, nekad grupe galija, od Portugala do Litve, od Velike Britanije do Srednje Italije. Putovanje sâmog prijevoza hodočašća je koštalo. Njemačke vojvode plaćale su cjelokupno putovanje za 140 ljudi.

Dr. Kužić pokazao je zapise kako se hodočasnici osvrću na postojanje tijela sv. Šimuna u Zadru i naveo imena mnogih uglednika iz svijeta koji su pohodili Zadar. U Zadru je 1392. bio vojvoda Henry Lancaster koji je kasnije postao engleski kralj, Henrik IV., školovani William Wey (1458.) i barun Jan Hasištejnsky iz Češke (1493.). Mnogi su darovali prstenove sv. Šimi kao zavjetni dar. Juan de la Ancina (1519.), otac španjolskog kazališta, napisao je i slavljenički tekst o sv. Šimi. „Nisu svi bili crkvene osobe ni učeni, ali poznavali su Lukino evanđelje. Umjetnici su radili vrijedne likovne prikaze prizora Šimuna u hramu, npr. Giovanni Bellini (1469.) i Rogier van der Weyden (1451.)“, rekao je dr. Kužić.

Pisana svjedočanstva hodočasnika iz svijeta koji su pohodili tijelo sv. Šime

Dr. Kužić je pokazao zapise hodočasnika iz njemačkih, talijanskih i francuskih zemalja, iz Flandrije i Nizozemske te drugih zemalja u kojima iznose svoje dojmove nakon pohoda tijelu sv. Šime u Zadru.  Hodočasnici iz njemačkih zemalja pišu: „Nitko od nas nije čuo ni vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela. Ponekad se dogodi da jedan vrlo mili miris i plemeniti vonj izbija iz tog tijela, kojega ljudi, koji se u to vrijeme približe grobu, osjete i uvelike se zadive“.

Hodočasnici iz talijanskih zemalja pišu: „Ne vjerujem da se može naći cjelovitije, čvršće i sjedinjenije tijelo od ovoga. Ništa ne nedostaje, nokti, genitalije i druge posebnosti tijela vide se spojene i sjedinjene sa svojim mjestima kao da je bio umro prije nekoliko dana… Vrlo dojmljiva relikvija, zacijelo najdivnija koju sam ikad vidio – bilo u Rimu ili negdje drugdje. Tijelo je savršeno sačuvano i nema baš ništa što bi nedostajalo – bilo na licu, bilo na rukama ili na nogama“.  

Hodočasnici iz francuskih zemalja pišu: „I čim oni iz grada shvatiše da će nam ga svećenici pokazati, smjesta narod grada dođe u tolikoj sili da ga ne mogosmo vidjeti… Njegovi stanovnici se hvale što u svojoj crkvi imaju tijelo sv. Šimuna koji je primio našeg novorođenog Otkupitelja u svoje naručje“.

Hodočasnici iz drugih zemalja pišu: „Na desnoj ruci ima nekoliko prstenova s dragim kamenjem, a kapica mu je u njedrima (kao što je to bio običaj u to vrijeme, prema židovskom zakonu), koju je imao na glavi kad je obrezivao našeg Gospodina… Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onoga dana kad je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć“. Nadalje pišu: „Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onog dana kada je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć… Na blagdan sv. Marka nazočili smo procesiji koju toga dana održavaju s državnim ceremonijama u svim mletačkim krajevima. Tada posjećuju i druge crkve, osobito onu u kojoj je tijelo sv. Šimuna, koji je primio Krista Gospodina u svoje ruke. Ono je očuvano ispod visokog oltara još cijelo i neraspadnuto, a mi smo ga vidjeli i dodirnuli“.

Predavač je pokaz i prikaz vrijedne umjetničke slika bogate skupine hodočasnika iz nizozemskih i gradova Flandrije. Do opadanja hodočašća došlo je od 16. st., jer je Venecija, zbog troškova, prestala s linijskom plovidbom galija na određene destinacije po Sredozemlju, kao i zbog reformacije koja je u zemljama nekadašnjih hodočasnika govorila o prestanku štovanja svetaca, pa su ljudi prestali ići u Svetu Zemlju. Opadanju hodočašća doprinijeli su i turska opasnost, ljudi su se počeli bojati jer se neki nisu vraćali s hodočašća, kao i rat, kuga i glad, rekao je dr. Kužić.

„Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“ – dr. sc. Ivan Bodrožić

Dr. Bodrožić pojasnio je i pokazao citate crkvenih otaca, što su oni pisali o sv. Šimi. Sv. Šimun nije toliko prisutan kod svetih otaca jer se Lukino evanđelje nije koristilo intenzivno kao evanđelje sv. Mateja, rekao je predavač.

Trojica autora komentirali su Lukino evanđelje. Za Origena, crkvenog pisca u polovici 3. st., sv. Šimun je Božji ugodnik. Origen o sv. Šimi piše: „Što je dobio gledajući Krista? Je li mu samo ovo obećano, da će ga vidjeti, a da neće imati nikakve koristi od toga da ga vidi? Ili se ovdje krije neki dar dostojan Boga, dar koji je blaženi Šimun i zaslužio i primio?

Držao ga je u naručju i neprestano se radovao i veselio. Vidio je da je dijete koje je držao došlo osloboditi zarobljenike i osloboditi samog Šimuna iz okova tijela. Šimun je znao da nitko ne može osloboditi čovjeka iz tamnice tijela s nadom u budući život, osim onoga koga je on držao u naručju”.

Ali to ne vrijedi samo za Šimuna, već za cijeli ljudski rod. Svatko tko odlazi s ovoga svijeta, svatko tko je pušten iz zatvora i kuće onih u okovima, da ide naprijed i kraljuje, trebao bi uzeti Isusa u svoje ruke. Trebao bi ga zagrliti u naručje i potpuno ga privinuti na svoje grudi. Tada će on moći ići u radosti kamo želi ići. Razmislite o tome kako se velik spasonosni čin dogodio ranije, tako da je Šimun trebao zaslužiti držati Božjeg Sina. Prvo je dobio odgovor od Duha Svetoga da “neće vidjeti smrt dok prije ne vidi Pomazanika Gospodnjeg”.

 „Šimun je model pravog čovjeka koji se oslobađa iz svojih okova tijela, ne svojom snagom i inteligencijom, nego snagom Kristovom. Spašava se onaj tko posjeduje Božji duh i onaj tko dođe u hram Božji. To je za njega Crkva, živa zajednica, ima pneumatološki i ekleziološki naglasak“, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da Šimuna treba promatrati kao pravi stav vjere koji nije ljudska samosvijest, gnostička i nije samo-spasenje, nego spasenje unutar Crkve, snagom duha Božjega. Origen se takvim razmišljanjem stavlja nasuprot gnostika.

Sv. Ambrozije, u drugoj polovici 4. st. naglašava univerzalnost spasenja. Šimun je u nizu onih koji svjedoče o Kristu. Ambrozije nabraja sve kategorije ljudi koji čekaju Spasitelja. Šimun predstavlja pravednika koji iščekuje Milost za narod. Šimun je zagrlio Isusa rukama vjere. Smrti neće vidjeti tko je vidio život, Krista.

Sv. Ambrozije piše: „Evo, bijaše u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun, čovjek pravedan i bogobojazan koji iščekivaše utjehu Izraelovu. O Gospodinovu rođenju ne svjedoče samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, već također i starci i pravednici. Sve dobi i oba spola čudesa događaja i vjeru potvrđuju: djevica rađa, nerotkinja je začela, nijemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik čeka. I doista je pravednik onaj koji ne svoju, već milost za narod očekuje, želeći se sam osloboditi okova tjelesne krhkosti, ali iščekujući vidjeti obećanoga. Znao je naime da su blažene oči koje vide.

Sad kaže: otpusti slugu svoga. Vidi pravednika koji kao u tamnici tjelesnoga zdanja zatvoren želi se osloboditi, da započne biti s Kristom, jer naime bolje je biti razriješen i biti s Kristom. Ali onaj tko želi biti otpušten, neka dođe u hram, neka dođe u Jeruzelem, neka čeka Krista Gospodnjega, neka primi u ruke Riječ Božju i neka ga zagrli kao rukama svoje vjere. Tada će biti otpušten i neće vidjeti smrti taj koji je vidio život. Vidiš obilje milosti raširenu na sve po rođenju Gospodinovu i proročanstvo koje je osporeno nevjernicima, ali ne i pravednicima.

Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, da razluči zasluge pravednika i bezakonika, te da po vrijednosti naših djela kao pravi i pravedni sudac ili odluči kazne ili nagrade. I tvoju će dušu, reče, probosti mač. Niti spisi niti povijest nas uči da je Marija prešla iz ovoga života kao mučenica. Ne probada se duša, već tijelo materijalnim mačem. A isto tako pokazuje da Marija kao mudra (osoba) nije bila nimalo u neznanju glede nebeskih otajstava. Prorokovao je Šimun, prorokovala je ona vezana brakom, prorokovala je djevica, morala je također i udovica, da ne bi nedostajao neki stalež ili spol“.

Sv. Ćiril Aleksandrijski, u prvoj polovici 5. st., što je doba Efeškog sabora, kaže da je Šimun pravednik obdaren milošću proroštva. Prorekao je da će Isus biti na propast i spasenje, rekao je dr. Bodrožić.

Sv. Ćiril piše: „Krist je dakle bio odnesen u hram, dok je bio još dijete na prsima: a blaženi Šimun, obdaren milošću proroštva, uze ga u naručje i ispuni se najvećom radošću, blagoslovi Boga, i reče; „Gospodine, sada otpuštaš slugu svojega da ode u miru po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo pogana na otkrivenje i slavu naroda svojega Izraela”. Jer Kristovo otajstvo bilo je pripravljeno još prije samog postanka svijeta, ali se očitovalo u posljednjim razdobljima vremena i postalo svjetlom za one koji su u tami i zabludi pali pod đavolju ruku.

 „Krist je dakle postao svjetlo pogana za objavu: ali i za slavu Izraela. Jer čak i priznajući da su se neki od njih pokazali drskima, neposlušnima i nerazumnim umovima, ipak postoji ostatak spašen i primljen u slavu kroz Krista. A prvina njih bili su božanski učenici, čiji sjaj obasjava cijeli svijet. I u drugom smislu Krist je slava Izraela, jer on je proizašao iz njih po tijelu, iako je on “Bog nad svima, i blagoslovljen zauvijek, Amen.” (Rim 9,5).

Jer međutim Izraelu nije bio svet Emanuel koji je Gospodin i Bog, niti je bio spreman pouzdati se u njega, posrnuvši kao na kamen zbog nevjere, razbio se i pao, ali mnogi su, naime, prigrlili vjeru u njega: iz ropskog duha u sebi su bili obogaćeni Duhom koji oslobađa, Duhom Svetim: postali su dionici božanske naravi (2 Pt 1,4): smatrani su dostojnima posinjenja i žive u nadi da će dobiti grad koji je gore , čak i državljanstvo, odnosno kraljevstvo nebesko.

I Šimun također blagoslivlja svetu Djevicu kao službenicu božanskog savjeta i oruđe rođenja koje se nije pokorilo zakonima ljudske prirode. Budući da je bila djevica, ona je rodila, i to ne po čovjeku, već snagom Duha Svetoga koji je sišao na nju.

A Šimun dalje reče svetoj Djevici: “Evo, i tvoju će dušu proći mač”, misleći pod mačem na bol koju je pretrpjela za Krista, gledajući Onoga Koga je rodila raspeta; i uopće ne znajući da će on biti moćniji od smrti i ustati iz groba. Niti se čudite što Djevica to nije znala, kad ćemo čak i same svete apostole naći s malo vjere u to: jer uistinu, blaženi Toma, da nije stavio svoje ruke u njegov bok nakon uskrsnuća, i opipao također otiske čavli, ne bi povjerovao drugim učenicima koji su mu govorili, da je Krist uskrsnuo i da im se pokazao.

A što prorok Šimun kaže o Kristu? Gle, ovo je dijete postavljeno za pad i ponovno uskrsnuće mnogih u Izraelu, i za znak protiv kojeg će se govoriti.” Jer Emanuela je postavio Bog Otac za temelje Siona, “kao kamen izabran, poglavar ugao, i častan” (1 Pt. 2,6). Oni koji su se tada pouzdavali u njega nisu se posramili: ali oni koji su bili nevjerni i neupućeni, i nesposobni sagledati otajstvo u vezi s njim, pali su i bili razbijeni“. Dr. Bodrožić citirao je i tekstova Apokrifa o sv. Šimunu.

„Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) – dr. sc. Elvis Ražov

Dr. Ražov istaknuo je da Šimunova gesta uzimanja u naručje djeteta pokazuje ispunjenje svih Šimunovih čežnji. „Biti u nečijem naručju simbol je blizine. Optika Duha Svetoga zahvaća Šimuna, čini ga novim čovjekom, iako je već star. Šimun je simbol svih koji čeznu za Bogom. U himnu se Šimun indirektno obraća Bogu, naziva ga Gospodarom, na isti način kako je to učinio Abraham. Šimun svojom zahvalnom molitvom uvodi u obećano Božje spasenje“, rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Šimun poput Ivana Krstitelja premošćuje starozavjetna očekivanja u novu stvarnost.

„Šimun kao predstavnik Staroga zavjeta spremno i budno dočekuje Zaručnika, prema tome, onaj koji ima Duha ima i Zaručnika. Šimun ponukan od Duha, dođe u Hram. Duh Sveti je Šimunov voditelj koji mu otkriva put“, istaknuo je dr. Ražov. Središnji događaj u Hramu dogodio se „Kada su se navršili dani…“, što označava puninu i zrelost trenutka u kojem će se dogoditi veliki susret Šimuna i Spasitelja.

„Objavio mu (Šimunu) Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.  Hebrejski oblik imena Šim’on govori o uslišanju, jer ime Šim’on znači Bog čuje. Pneumatološka perspektiva otkriva izuzetnu povezanost Bogoprimca s Duhom Svetim. Šimun nastupa kao pravi prorok čije je poslanje isprepleteno s čežnjom za Utjehom Izraela, Mesijom. Isus donosi spasenje, što označava njegovo ime te ženski oblik imena Ješu’a, što znači spasenje. Šimun u svom proročkom govoru kaže da spasenje nije ponuđeno isključivo Židovima nego svim narodima. Šimun ukazuje na izvor radosti i spasenja u Isusu Kristu“, poručio je dr. Ražov.

„Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“ –  dr. sc. Božena Krce Miočić

Od 300 do 330 milijuna turista svake godine posjeti ključna svjetska vjerska mjesta s otprilike 600 milijuna nacionalnih i međunarodnih vjerskih putovanja u svijetu, od kojih se 40% odvija u Europi, istaknula je dr. Krce. Vjerski turizam jedna je od pokretačkih snaga za okupljanje ljudi iz različitih sredina u zajedničkom cilju: divljenje i zaštita materijalne i nematerijalne baštine. „Putovanja do svetih mjesta nude vjerska, duhovna i kulturna iskustva te su način za provođenje slobodnog vremena. Vjerske atrakcije se koriste za brendiranje mjesta. Vjerski turizam je oblik turizma koji je otporan na krize“, rekla je dr. Krce. Ipak, prema istraživanju, broj ljudi koji putuju samo u vjerske svrhe je relativno malen. Prema recentnom istraživanju, vjerski motiv je na zadnjem mjestu kao motiv dolaska u neku destinaciju.

„Jezgra vjerskog turizma je duboko religijsko iskustvo, ali značajno je veći broj turista koji posjećuju vjersku materijalnu baštinu ili sudjeluje u vjerskim obredima. Vjerski turizam je važan za održivi razvoj turizma kao gospodarske grane“, rekla je dr. Krce. Potaknula je da se objedini sakralna ponuda turističke regije i predstavi je se kroz interpretacijske centre sakralne baštine Zadra. Istaknula je važnost brendiranja regiju kroz bogatstvo sakralne umjetnosti, s posebnim naglaskom na kult Sv. Šimuna u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković sa Sveučilišta u Zadru izlagala je o temi „O kultu sv. Šimuna u Zadru“, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

„Zadrani su od početka njegovali vjernički pristup i štovanje prema zemnim ostacima sv. Šimuna u duhu latinskog značenja riječi kult, (cultus), što znači poštovati, njegovati“, istaknula je dr. Mišković. Opisala je kako je, u vremenskim fazama, izgledao prijenos tijela sv. Šime do njegovog sadašnjeg odredišta u zadarskom svetištu sv. Šime te odnos kamene škrinje u kojoj se tijelo prvotno nalazilo i srebrne škrinje u kojoj se sada nalazi u crkvi sv. Šime.

Svečevo tijelo pronađeno je u Zadru 1273. godine i, prema predaji, svečano se, „trijumfalno“, prenijelo u procesiji unošenjem na ležaju unutar gradskih zidina, do crkve sv. Marije Velike u središtu Zadra. Tijelo je stavljeno u kapelu sv. Šime u crkvi Marije Velike gdje su dolazili brojni hodočasnici. Prema povijesnim podacima, kapela je bila duga 12 m, široka 7 m, na sjevernoj strani, a podignuta je 1368. godine. Povrh luka koji uvodi u kapelu sv. Šimuna bilo je pet grbova i natpis u kojem se spominje nadbiskup Lovre Perijander, za vrijeme čije biskupske službe se dogodio prijenos tijela u crkvu Sv. Marije Velike svećeničke, istaknula je dr. Mišković.

Kada je srušena crkva Marije Velike, tijelo je 8. srpnja 1571. preneseno u njenu sakristiju i tu se nalazilo deset godina. Potom je tijelo 10. travnja 1581. preneseno u kapelu sv. Roka, koja se nalazila uz južni zid crkve Marije Velike, gdje se tijelo nalazilo pedeset godina. U tu se kapelu prenio i kameni sarkofag, koji je izrađen po otkriću tijela, oko 1274., na čijem je pročelju lik ležećeg Šimuna koje se nalazilo unutar kamene škrinje.

Nakon 1397. proširila se kapela u kojoj su se nalazile dvije škrinje i izgradila se nova, veća kapela, zbog većeg dolaska hodočasnika, da se može obilaziti tijelo sv. Šimuna.

Kada je srušena crkva Marije Velike, razdvajaju se dvije škrinje. Kamena, u kojoj je bilo tijelo sveca, bila je u kapeli sv. Roka, a  srebrna škrinja koju je za pohraniti u nju svečevo tijelo dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, prenosi se kod benediktinki. Svetac i škrinja bili su razdvojeni, istaknula je dr. Mišković.

Svečani prijenos tijela iz kapele sv. Roka u crkvu sv. Stjepana, u njenu kapelu Del Santo, bio je 16. svibnja 1632. godine, kada se tijelo sveca smješta u srebrnu škrinju koja se do tada nalazila u kapitulu samostana zadarskih benediktinki Sv. Marije. Škrinju od plemenitih metala dala je izraditi kraljica Elizabeta ugarska, a radio ju je poznati zlatar Franjo Antunov iz Milana od 1377. do 1380. godine.

Sveukupno, tijelo sv. Šime bilo je u crkvi Marije Velike 300 godina, do prijenosa tijela u svetište sv. Stjepana gdje tijelo konačno ostaje do danas, a crkva njegovog trajnog ovozemnog boravišta više se ne zove sv. Stjepana, nego crkva sv. Šime.

U crkvu sv. Stjepana prenijela se i kamena raka koja više nije bila počivalište svečevog tijela kao u kapeli sv. Roka, ali kao štovana relikvija ex-contactu interpolira se u oltar sv. Križa u crkvi sv. Stjepana. Štovateljima sv. Šimuna dijelila se svilena tkanina koja je prekrivala svečevo tijelo i prašina koja je bila u kamenom sarkofagu, kao sekundarna relikvija, istaknula je predavačica.

“Kameni relikvijar u kojem je bilo tijelo sv. Šimuna nalazio se ispred oltara. Škrinja se nalazila na četiri stupa, nosača, koja su uz sebe vjerojatno imala i anđele u stavu klanjanja. Prilikom vađenja tijela iz kamene rake, uočen je natpis iz 1283. na kojem su bile zapisane plemenitaške zadarske obitelji koje su time nastojale pridobiti svečevu zaštitu. Dakle, krajem 13. st. relikvije su postigle popularnost zadarskih plemića“, istaknula je dr. Mišković. Pokazala je sliku ulomka sivog mramornog stupića koji ukazuje na dio oltarne instalacije u sklopu koje se, prema pretpostavci dr. Mišković, mogao nalaziti kameni sarkofag sa svečevim tijelom, jer je mramor kao materijal bio vezan za oltarne instalacije. To ukazuje na podnožje na kojem je škrinja bila postavljena. Takav mramorni ulomak pronađen je za vrijeme istraživanja crkve Marije Velike.

Dr. Mišković govorila je i o povlastici potpunog oprosta povezanog s čašćenjem sv. Šime. „Papa Bonifacije IX. dao je 1396. mogućnost potpunog oprosta onima koji pohode tijelo sv. Šimuna u Zadru, istu privilegiju koju je omogućio crkvi sv. Marka u Veneciji na dan Marijina Uznesenja. Imaju privilegiju potpunog oprosta uzastopno osam dana, u okviru osmine blagdana“, rekla je dr. Mišković. Zadobivanje potpunog oprosta u crkvi sv. Šime i dodatno u crkvi sv. Anastazije, vezano uz svečev blagdan, potvrdila je i druga papinska bula.

Dr. Mišković predstavila je i poziv na proslavu blagdana sv. Šimuna od 5. listopada 1410., što je tek godinu dana poslije uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji.

Uoči svetkovine sv. Šime, javni poziv na trgu zadarske komune i nekim drugim uobičajenim mjestima uputio je Luka Nadratić, „glasnik i gastald glasnika zadarske kurije, po nalogu plemenite gospode, kneza Zaharija Trivisana i kapetana grada Zadra Petra Arimonda“ kad je javno proglasio da „svaka osoba, kojeg god bila pravnog statusa i staleža, može slobodno i nekažnjeno, bez ikakvog osporavanja ili uznemiravanja, doći u grad Zadar na svetkovinu sv. Šimuna i tu boraviti osam dana uzastopno“, od 7. listopada do 14. listopada, „slobodno i sigurno, bez obzira na bilo koja novčana dugovanja, koja mogu imati“.

„Mletačka vlast poziva s glavnog trga i dopušta da se nesmetano i javno slavi  blagdan sv. Šime, zaštitnika zadarske komune i to osam dana uzastopno, a pod zaštitom sv. Šime neki građani oslobađaju se dugovanja“, naglasila je dr. Mišković.

Predavačica je navela i citate hodočasnika iz svijeta iz 15. i 16. st. koji su u svojim zapisima potvrđivali osobno viđenje škrinje i svečevog tijela za pohoda Zadru. Pruski plemić Ludwig von Rauter 1569. piše: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi s lijepo izrađenim likovima, na 4 kamena stupa, 1 hvat visoko, koji je dala načiniti neka poljska kraljica i u nju je dala položiti tijelo Zaharijino (Šimunovo!)“.

God 1440. netko piše „u tom gradu počiva sv. Šimun Pravednik, sav i neokrnjen u skupocjenom kovčegu. Njegovo sveto tijelo razgledava se s velikom pobožnošću“. Počiva u jednom oltaru, a i inače je mnogo svetinja kod njega (1453.). I tamo su nam pokazali tijelo svetog Šimuna sasvim golo i neraspadnuto – nitko od nas nije čuo niti vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela, koji ljudi, koji u to vrijeme se približe grobu, osjete i uvelike se zadive (1486.).

Njemu je jedna ugarska kraljica dala napraviti lijepi zlatni kovčeg, dug koliko i tijelo, ali sveti Šimun nije htio u njemu počivati, nego počiva dobro poklopljen u jednom kamenom grobu (1480.). Leži sahranjen sveti Šimun, koji je u ruke primio… Njega još vidimo točno kao da je umro prije godinu dana pa su hodočasnici dodirivali svojim ruhom po cijelom tijelu (1492.). Na drugom oltaru počiva časni svećenik gospodin Šimun… Otvorili su nam grob, da potpuno razgledamo Gospodina i dopustili nam da ga dodirnemo svojim krunicama (1497.). „Vjernici su dodirivali svečevo tijelo s krunicama, rukom i drugim što nose sa sobom kao sekundarnu relikviju“, rekla je dr. Mišković.

Prema dokumentima iz zadarskih arhiva, Nadbiskupov akt od 5. listopada 1550. o izborima prokuratora Gospe od Mira spominje da se tijelo sveca nalazi u srebrnoj škrinji.

Crkva na Zapadu slavi 8. listopada kao blagdan sv. Šime od 700. godine. „Sv. Šimun slavio se uz blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova svečano u svim zadarskim crkvama, no osobito u crkvi sv. Marije Velike. Svečano su se pjevale psalmodije. Godine 1558. službu je predvodio čuveni propovjednik Cornelio Musso porijeklom iz Piacenze, biskup Bitonta, koji je propovijedao pred sudionicima tridentskog koncila”, naglasila je dr. Mišković.

Prema podacima iz 18. st., „dana 15. svibnja održava se Večernja uz blagdan Prijenosa sv. Šimuna, a na blagdan 16. svibnja, nakon službi u koru, odvija se opća procesija na kojoj sudjeluju svi osim redovnika sv. Krševana. Sudjeluje i prelat, predstavnici u romani koji se procesiji pridružuju iz vlastite palače. Postaja tog dana je u crkvi sv. Šimuna gdje se pjeva svečana misa te se otvara svečeva škrinja. Prokuratori škrinje moraju obavijestiti ceremonijare ukoliko sudjeluje i državna vlast. Procesija se ne smije zanemariti, jedino prebaciti ukoliko nije prilika za nju, jer je od velike pobožnosti. Ujedno se procesija zvala i procesija ruža jer je kler nakon mise dobivao ruže.

Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada opet se nose relikvije i odvija se opća procesija do crkve sv. Šimuna koja je također postaja tog dana. Tamo se pjeva svečana misa, sudjeluju prelat, državna vlast (ako žele), a pridružuju se procesiji iz svoje palače. Nakon mise, državna vlast odlazi u svoju palaču, a procesija u katedralu“, opisala je dr. Mišković izgled blagdanskih procesija, istaknuvši da su tijelo sv. Šimuna pohodili i apostolski vizitatori.

Dr. Mišković je rekla da je na osobiti način povezana s crkvom sv. Šime, jer je u toj crkvi primila sakrament krštenja i u njoj učinila prve korake u životu vjere.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti’ održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Srdačno pozdravljam sve vas prisutne, kao i poštovane izlagače na ovom Međunarodnom znanstvenom skupu o kultu sv. Šimuna u prostoru i vremenu. Osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgia Linguu. Zahvaljujem preuzvišenom nunciju što je rado došao u Zadar u osmini svetkovine zaštitnika našeg Grada, svetog Šime, uputiti nam prigodne riječi. Srdačan pozdrav upućujem i prof. Josipu Faričiću, rektoru sveučilišta u Zadru i zahvaljujem na organizaciji ovog skupa. Pozdravljam i zahvaljujem također prof. Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta, kao i doc. dr. Damiru Šehiću, profesoru na Teološko – katehetskom odjelu i župniku Župe sv. Šime u Zadru, na organizaciji ovog Međunarodnog znanstvenog skupa.

1.

Naslovio sam ovo izlaganje „Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti“. Želim s Vama razmotriti poruku života sv. Šime u duhu značenja riječi ‘ikona’. Ta je riječ višeslojna i puna simbolike, kakva je bila i osobnost sv. Šime koju nam u svom drugom poglavlju opisuje evanđelist Luka.

Važno je istaknuti bitnu značajku ikone, koja nam već puno govori. Naime, premda je ikona slika (svetaca) – i dolazi od grčke riječi eikon (εἰϰών), što znači slika (lik, prikaz nekoga) – za ikonu se kaže da se ikona piše, a ne slika. Kakva je to slika koja se piše? To mora biti neka specifična vrsta umjetnosti – i, ono što nas zanima – duhovnosti!

Duhovnost nije samo govor o vjeri – nego teološka disciplina koja se bavi iskustvom vjere! Sv. Šime je izvrstan učenik te škole – čovjek s iskustvom žive vjere! I kao vrstan Božji učenik, nama može biti i učitelj. U tom svetom čovjeku imamo izvrstan predložak – baš kao što ikona ima tipizirani predložak, obris sveca –  da kroz njega stvaramo sliku o Bogu, molitvi i kontemplaciji – u promatranju Boga. Kako bi taj odnos trebao izgledati, na čemu se temeljiti?

Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači motriti,  promatrati; a templum znači hram. I sâma ta riječ, kontemplacija, je već i etimološki primjenjiva na život sv. Šime. On je u Božjem hramu razmišljao, motrio, duboko ponirao u Sveto Pismo, bio dionik bogoštovlja. I svrha ikone je njena liturgijska upotreba. Zahtijeva suradnju između ikonopisca i duha. Šimun, Božji ikonopisac, bio je veliki čovjek duha i u suradnji s Njim!

Ikona teži uspostaviti vezu između čovjeka i Boga. Šimun nam je poticaj za uspostavu te veze, razmatranje Božje riječi i škola kontemplacije u kojoj ćemo otkriti Božji doticaj i susret s nama. Nije slučajno da se na Istoku blagdan Prikazanja Gospodinova  – Svijećnica, u kojem je jedan od protagonista sv. Šime, naziva – Susret! Ikona i jest duhovno stvaralaštvo tipično za Crkvu Istoka. Ikona nije fotografija za uspomenu, nego znak Božje nazočnosti i objave, blizine, susreta.

Promatrajući Šimuna, vraćamo se izvorima Evanđelja i ulazimo u njegovu dinamiku, kako bismo bili zahvaćeni otajstvima i radošću spasenja, otkrivajući Božje djelovanje i u našem životu. Dakle, što još vidimo u sv. Šimi? Uviđamo kako se Bog približava nama! Dolazi nama, ljudima. I to osobno! Kako je osobno došao i sv. Šimunu!

Ikona je put kontemplativne molitve, duhovno blago kršćanske duhovnosti čiji je oblik, forma i boja, unaprijed određena po zadanim kanonima. Kod ikone je više bît u preslikavanju, reprodukciji svetoga lika, nego vlastito autorsko stvaranje.

To nas poučava da smo svi stvoreni kao originali i različiti, poput toliko različitih ikona. Ali svi imamo isto izvorište, kreirani smo po jednom i istom – Božjem obrascu. Čovjek je najslavnija Božja slika!

Pozvani smo RE-producirati sebe kao raznovrsno ispisane, različite ikone, ali biti preslikom Jednoga Istoga, Božjega najsavršenijeg lika, Isusa Krista. Naše najveće autorstvo i kreacija je biti Isusova reprodukcija! Nastojati biti što sličniji toj vrhovnoj ikoni, Isusu Kristu – to treba biti naša osobna iskaznica! Isus je naš okvir, nacrt, praslika i zlatna podloga, kakva krasi djela ikona. Sv. Šime je vrsna re – i produkcija Božjega duha.

2.

Dakle, ako tekst shvatimo kao sliku, Šimuna kao ikonu, a ikona se piše – kakvu je to sliku o sebi ispisao sv. Šime po riječima koje je izrekao u susretu s Isusom, da je u Djetetu koje je imalo svega 40 dana, prepoznao Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, iščekivanoga Mesiju?

To sv. Šime nije mogao znati, ustvrditi, objaviti – po svojoj ljudskoj naravi. To je nadnaravni uvid, koji dolazi iz duboko nutarnje sigurnosti, iz pogleda iznad i onkraj! To je intuitivnost Šimunovog duha koji je u potpunosti pretočen u njegovu racionalnost. Šimunova intuicija, njegov osjećaj stvarnosti istovjetna je njegovom razumskom shvaćanju – dakle, znanju – da je sa sigurnošću mogao reći: Ovo Dijete je Mesija kojega čekaju pokoljenja! To je „utjeha Izraelova“ koju smo iščekivali! (usp. Lk 2, 30 – 32).

A i intuicija je povezana s kontemplacijom. Oboje se odvijaju u nutrini čovjeka. Riječ intuicija (lat. intuitio), znači gledanje, zrenje. Kontemplacija znači promatranje. Intuicija znači imati neposredan uvid, izravno shvaćanje. To je sposobnost da direktno zahvatimo, uvidimo cjelinu i njene dijelove, da izravno spoznamo i suptilno, duboko shvatimo bît nečega; neke osobe, pojave, predmeta. To je sv. Šime izvrsno ostvario u odnosu s Djetetom Isusom – shvatio je svu njegovu bît, identitet i poslanje, koje će se do kraja potvrditi u njemu kao odraslome.

Razumski živjeti intuiciju, nutarnji glas, koji ti nešto / nekoga definira, određuje, nekamo te usmjerava, premda za to, u tom trenutku, nemaš egzaktnu potvrdu… Odnosno, intuicijom prožimati razum – to je izniman Božji dar i milost! To je suradnja našega, zemaljskog duha i uma i Božjega, nebeskog duha. A sv. Šime ga je u obilju imao jer, kako reče evanđelist Luka: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25) i „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Božjega“ (Lk 2, 26). Duh Sveti je glavni protagonist, on vodi Božjeg čovjeka i objavljuje istinu.

To je važna poruka u našem vremenu, koje preferira egzaktne znanosti, traži i želi empirijske dokaze odmah i sada – a Šimun je bio strpljiv, morao je čekati! I to cijeli život.

Dakle, tako izgrađivati sebe u odnosu s Bogom, što je sv. Šime činio cijeloga života kao molitelj u jeruzalemskom hramu – sv. Šime je u bitnome čovjek molitve i hrama, bogoslužja i obreda – da kao osoba može djelovati iz svoje nutarnje sigurnosti, nutarnjeg Glasa, nutarnjeg znanja – a sve to utemeljeno je u Bogu u kojem se i nalazi, od koga je i poteklo središte čovjekovog identiteta – duša!

Što još izvire iz našeg unutarnjeg pogleda? Koja krepost i stanje duha? Vjera!

Duša i vjera su nutarnji, nevidljivi motor, generator koji motiviraju, pokreću naša vidljiva izvanjska djelovanja i postupke!

Vjera nam daje drugačiji pogled na stvarnost, situacije, ljude. Kad čovjek po vjeri i u vjeri gleda, to nije uobičajeni pogled kojeg mogu odrediti, prestrašiti, pokolebati, neke izvanjske okolnosti.

Vjera vidi više, dublje od našeg fizičkog pogleda očima, od ograničenoga, materijalnoga. Zato je sv. Šime u malenom djetetu Isusu, kada je pred njim sve djetinje mirno, bezazleno, mogao ujedno prepoznati Bogočovjeka koji će biti i „znak osporavan“ te reći Mariji da će joj mač boli probosti dušu! (Usp. Lk 2, 34 -35).

Zamislite tu dubinu Šimunove pronicljivosti, proroštva – Dijete koje se pred njim nevino, pretpostavimo, spavalo – u tom trenutku sadašnjosti vidio je i buduće – tako bremenito, teško Isusovo poslanje – ta, na sebe je preuzeo grijehe cijeloga svijeta – da je u tom svečanom trenutku miline i radosti što vidi Mesiju, imao potrebu reći, navijestiti da će on ujedno i patiti; biti osporavan; toliko, da će srce njegove Majke biti probodeno od boli. I da će se pritom otkriti namisli mnogih srdaca! (Usp. Lk 2, 34 – 35).

3.

„Boga nitko nikad nije vidio“ (Iv 1, 18), kaže sv. Ivan. Ali, naš Bog Otac, Stvoritelj svega i počelo cijeloga svijeta – je utjelovljeni Bog. Nevidljivi Bog (vrhovni princip svega postojanja) u Isusu Kristu postao je vidljivi Bog!

Bog nam je u Isusu otkrio svoje Lice, primio je naše ljudsko tijelo, lik čovjeka. Po Kristovoj tjelesnosti, ljudskosti, nama ljudima obznanjuje se božansko. To je sv. Šime savršeno precizno prepoznao u Djetetu koje, još dok nije ni stasalo niti sebe objavilo da je poslan od Boga Oca; dok još nije javno počeo djelovati, ma nije umio niti govoriti – Šimun prepoznaje kako Bog u Isusu objavljuje da je on Otac koji ljubi i spašava čovjeka.

I sâm sv. Šime Bogu za toga Prikazanja Isusa kaže: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2, 30). Najviše što čovjek u životu može vidjeti i doživjeti je spasenje. Spasenje svoje duše u općinstvu svetih. Kad god se Bog objavljuje, On djeluje za nas spasonosno, posvećuje nas.

Vjera je Božji dar. A sve što primamo od Boga je božanske naravi. Dakle, pogled vjere je Božji pogled koji nadilazi zemaljsko, materiju. I to je bilo dano sv. Šimi – on je očima vjere u djetetu Isusu prepoznao Mesiju.

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5, 7), kaže apostol Pavao. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11 ,1), kaže Poslanica Hebrejima. Koja riječ je ovdje važna? Zbiljnost!

To smo istaknuli – istinska, čvrsta vjera osigurava zbiljnost, daje sigurnost! Vjeru i sigurnost da je Dijete pred njim Spasenje čovjeka, posvjedočio je sv. Šime.

„Krist je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1 ,15), kaže apostol Pavao. A čovjek je pozvan biti slika Kristova. Isus Krist, pak, je slika Boga i čovjeka. I to savršenoga, svetoga. A na svetost smo svi pozvani! To je naše, ne buduće, nego vječno stanje. Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima“ (Mt 5 ,48).

4.

Nit vodilja ovog izlaganja je promatrati sv. Šimu kao ikonu, sliku. Ako ijednim razdobljem u povijesti ljudske civilizacije dominira slika – ikona, kao medij kroz koji se čovjek osobito i dominantno izražava – to je ovo naše vrijeme i to smo mi – ljudi suvremenog tehnološkog svijeta. Moderni naraštaj koristi slike kao platformu kojom se intenzivno i preferencijalno izražava.

Postali smo toliko ‘civilizacija slike’ i multiplikatori, stvaratelji (vlastitih) slika, da bismo, parafrazirajući, mogli reći – ne više, kao nekad: „Što nije zapisano, kao da se nije dogodilo“.  Nego: “Što nije uslikano, kao da se nije dogodilo“. Što nije vizualno ‘ikonično’, nije privuklo našu pažnju. Toga smo svi svjedoci – da nam slika privlači pažnju više od riječi. Ne kaže se slučajno oduvijek: „Slika govori više od tisuću riječi“.

Ikona je toliko slojevita i snažna, tipografski moderna riječ. Da isto tako nije slučajno kako su tvorci operativnog računalnog sustava osmislili grafičko sučelje za korisnike – sučelje koje ima malene slike, a ne tekst. I te su grafičke simbole nazvali upravo – ikonama!

Ikonom nazivamo i slikovne znakove u mobitelima koje također koristimo kao sredstvo komunikacije, kojim izražavamo naše misli, osjećaje, poruke, onome s kime komuniciramo…

Ikonu smo kadri prevesti, u njoj – slici – iščitati što nam je osoba htjela reći. Ono što riječ donosi uhu, slika donosi oku. A oboje, i riječ i slika – imaju u sebi kapacitet da komuniciraju, da priopćuju poruku nama ljudima.

A zašto čovjek ima potrebu komunicirati? Zato što je on biće komunikacije, odnosa. Kao što je to i naš Stvoritelj – komunikacija tri božanske osobe, odnos ljubavi i poštovanja koji nam se objavljuje kao Presveto Trojstvo. I On je kao izvorni pečat našeg postojanja, utisnut u nas ljude. Sv. Šime je bio vrhunski komunikator. Sve bitno o identitetu Isusa rekao je u nekoliko rečenica, koje sam istaknuo tijekom ovoga izlaganja.

Svaki put kad se Bog objavljuje čovjeku, to čini kako bi darovao sebe nama ljudima, svakom pojedinom. Kako bi Bog sa čovjekom uspostavio kontakt, komunikaciju. Ali, ne bilo kakvu. Nego, posvećujuću! Kako bi Bog čovjeka pobožanstvenio.

Ako je sv. Šime ikona kršćanske duhovnosti koja nekoga prikazuje, mi u sv. Šimi i kroz njega častimo Onoga koga on predstavlja, kime odsjeva – a to je Bog kojemu se i on obratio prije nego je išta o Isusu rekao, uzevši ga u naručje. Luka kaže: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče…“ (Lk 2, 27 – 28). Prvi čin kojega je sv. Šime učinio u susretu s Isusom, Marijom i Josipom bio je da je – blagoslovio Boga.

Hebrejska riječ berakhah (blagoslov) dolazi iz istog korijena kao riječi koljeno i klanjanje. Znači i dar, milost, mir. Sv. Šime je par excellence čovjek klanjanja, naklona, poklona Bogu. Čovjek adoracije.

Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na; or, oris znači usta. Dakle, to je nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića. Sv. Šimun je to učinio. Poklonio se djetetu Isusa i poljubio ga – Potpuno! Svojim riječima, svojim srcem i dušom. Učinio je to i svojim tijelom, svojim licem i osobnom blizinom! Opet znak otajstva inkarnacije, Božjega utjelovljenja u čovjeku, nama ljudima.

Kad čovjek blagoslivlje i hvali Boga, moli za darove Božje milosti. Blagoslivljanje znači odnos između Boga i čovjeka, i odnos čovjeka prema čovjeku. Čovjek koji je dobio blagoslov od Gospodina, postaje blagoslovom za druge. To su bili oci naše vjere, od Abrahama, patrijarsi, Mojsije, David, Salomon – primili su blagoslov i blagoslivljali druge. Elizabeta je blagoslovila Mariju. Prije uzašašća, Isus blagoslivlje prisutne i šalje ih u Jeruzalem da mole i čekaju obećanoga Duha. Šimun je primio blagoslov od Boga te svojim duhom i zagovorom prenosi i posreduje Božji blagoslov nama, do naših dana. I to će činiti do kraja vremena.

5.

Govorimo o sv. Šimi kao ikoni. U kolektivnoj svijesti društva, u različitim područjima: znanosti, kulture, sporta, osoba koja predstavlja simbol neke javne djelatnosti kojom se bavi, a uz to je snažnog i privlačnog utjecaja na druge,  naziva se – ikonom.

Stoga, jako je važno što mi u svom životu gledamo kao ikonu? Kojim osobama dajemo te atribute? Sv. Ivan Damaščanski, monah iz 8. stoljeća kojega se naziva „doktorom crkvene umjetnosti“, kaže: „Ako k tebi dođe koji poganin i kaže ti: Pokaži mi svoju vjeru, povedi ga u crkvu pred svete slike“. On je naučavao da štujući svete slike ne štujemo predmete, nego osobe koje one prikazuju; ne klanjamo se idolima, materiji, nego častimo osobe koji se nalaze u općinstvu svetih.

U tom kontekstu, ikona nam otvara prostor prema nečemu izvan i iznad nas – prema transcendentalnome. Ikona nam omogućuje pogled duha prema vječnome. Ikona je kao ogledalo u kojem možemo vidjeti svoju dušu. Ona je kao prozor kroz koji promatramo nadnaravno, i to pomoću Svjetla bez kojega čovjek, u materijalnom smislu, ne može vidjeti stvarnost oko sebe.

Nije li upravo sv. Šime rekao da je Isus „Svjetlo na prosvjetljenje naroda!“ (Lk 2, 32). Teolozi smatraju ikonu odrazom, otiskom nebeskog pralika. Kristovo utjelovljenje kao temelj postojanja ikone isticao je sv. Ivan Damašćanski, jer je Krist, lik nevidljivog Boga, postao vidljiv u svom ljudskom tijelu. Prema njemu, klanjanje ikoni u njenoj materijalnoj pojavi posreduje naše klanjanje Bogu i svetima. Kroz ikonu se odaje sva čast i hvala Bogu. Mi moramo biti ikone – mi  moramo odavati čast i hvalu Bogu – kako je to činio i sv. Šime! Pozvani smo biti prozori za pogled prema nebeskome – poput sv. Šime.

Sv. Šime nam pokazuje kako pogled duha smjera prema vječnome i vidi vječno. Taj pogled, kakav je, po molitvi i klanjanju, imao sv. Šime – rasvjetljuje najdublje prostore našeg srca, naše čežnje, nade, ali i tmine našeg života.

Zato je sv. Šime istovremeno mogao navijestiti radosno, svjetlosno, slavno, ali i žalosno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista, i naše Majke Marije, znajući da će Dijete pred njim – jer je Mesija – kao odrastao, biti mučen.

Ali, unatoč tome, nikad neće umrijeti ono zbog čega je Isus došao na ovaj svijet – da spasi i otkupi grešnoga čovjeka. Isus je i smrt pobijedio! To je opet pogled zbiljnosti onkraj, iznad, koja ima korijen u nepobjedivosti Duha koji izvire iz vječnosti, a ne ovoga prolaznoga, zemaljskoga. To mogu vidjeti i znati samo vjera, duh i duša – koji slušaju poticaje Duha i služe otajstvu, poput sv. Šime.

Pogled kakav je imao sv. Šime, u odnosu s Bogom koji je Svjetlo, ako smo s Njim u kontaktu – a to se ostvaruje po našem sudjelovanju u liturgiji (u kojoj je danomice sudjelovao, bdio sv. Šime), u slavljenju sakramenata, po čitanju Božje riječi – rasvjetljuje potrebe naše intime koja čezne za svojim Stvoriteljem, ali i za krepostima, atributima božanskoga koje Bog čovjeku dariva. To vidimo u opisu sv. Šime – bio je pravedan, bogobojazan, pun Duha. Bio je čovjek koji čuje i sluša – što i sâmo njegovo ime na hebrejskom znači – Šim’on (שמעון) – onaj koji je čuo.

Prva Božja zapovijed je – Slušati! Bog najprije nama ima nama nešto reći. Dakle, Šimun – Šim’on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo! Čuti i slušati Boga, kako je to umio sv. Šime, omogućuje nam ulazak u prijateljski dijalog s Bogom. Dijalog koji se preobražava u divljenje i klanjanje, zahvalu i slavljenje. Sve to izrazio je sv. Šime, čiji je lik prototip kršćanske ekonomije inkarnacije (utjelovljenja) i kontemplacije.

Sv. Šime potiče nas da budemo ljudi koji slušaju, najprije Boga i koji znaju čekati. I to strpljivo. I pisanje ikona zahtjeva strpljivost i dugotrajni rad. Kao što je i sv. Šime, čekao i dočekao ostvarenje Božjeg obećanja.

I kada se objavljena svetopisamska riječ i Logos – utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade, pojavila pred Njim, i to u svom sâmom životnom začetku, kao Dijete – sv. Šime je velikoga i vječnoga Boga prepoznao u malenom Djetetu, koje će kao čovjek na ovoj zemlji, umrijeti. Koje i koliko otajstvo, misterij naše vjere!? Pred kojim se uistinu možemo samo pokloniti! I Gospodinu na tolikoj pobjedi Duha nad materijom – zahvaliti!

6.

Zaključno – ikona je slika koja se piše, i tako nas, suvremeni naraštaj slike, povezuje s Riječi po kojoj sve postade i koja je od Vječnosti. Sv. Šime je prepoznao utjelovljenu Božju Riječ. On je za nas kršćane sveta ikona – prozor koji nas povezuje s Vječnim. Prozor je zaštita od loših utjecaja izvana i sredstvo za naš pogled prema vani, prema višemu, Nebu – prema prostoru i vremenu koje je stvarno i postojanije od onoga što vidimo ovdje i sada – a što je moguće vidjeti samo očima duha. Nalik Šimunovim duhovnim i tjelesnim očima. Odnosno, očima Duha Svetoga! I tako „rasti u dobi, mudrosti i milosti“ . To spaja duhovnost i tjelesnost,  utjelovljenje, otajstvo našega Boga, uz koje je povezan i sv. Šime. Evanđelist Luka povezuje životnu dob na ovoj zemlji i božansku kategoriju – mudrost.

„A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“ (Lk 2, 40) – zaključuje Luka u svom drugom poglavlju gdje je opisao susret Nazaretske obitelji i sv. Šimuna.

Sv. Šimun je čovjek na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet. Knjiga Mudrosti kaže da mudrost „svetima tvojim svijetli kao svjetlost najveća“ (Mudr 18 ,1). Šimun je divna i sjajna zraka Isusovog svjetla, zvijezda i putokaz nama putnicima ovim svijetom, Crkvi hodočasnika.

Sv. Šimun je čovjek mudrosti koji povezuje zemlju i nebo i oživotvoruje odnos zapisan o tom velikom božanskom daru u Knjizi mudrosti – tako jednostavno a moćno, povezujući inkarnaciju i kontemplaciju: „Doticala se neba, stajala na zemlji“ (Mudr 18,16). To je bio i tako je živio sveti Šimun prorok: čvrsto je stajao na zemlji, i tako se čvrsto, duhovski, zbiljno – doticao Neba! Nastojmo živjeti i mi tako – ikonično Šimunovski – duhovski mudro – Kristovski – Božanski!

Hvala još jednom organizatorima ovoga značajnog međunarodnog simpozija. Hvala svima vama na pozornosti!

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje’ održao je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH. Izlaganje apostolskog nuncija Lingue donosimo u cijelosti.

Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje

Zadar, 10. listopada 2024.

O svetom Šimunu ne znamo mnogo. Evanđelje po Luki, u 2. poglavlju, kaže da: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25) i da „mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26).

Opisuje ga u nekoliko riječi: „taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25), to jest Mesiju.

A na kraju će života imati milost vidjeti ono što mu je obećano, u nekoj vrsti „navještenja“. Ono u što je bio siguran, što je čekao godinama, konačno se, pred kraj života, i ostvaruje.

Vjera je postala vizija: „…ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

U tome Djetetu, slavi Božjega naroda, on vidi svjetlo koje je došlo prosvijetliti narod.

Jasno mu je: ljubljeni narod nije izabran kao jedini primatelj spasenja, nego kao sredstvo sveopćeg spasenja.

Međutim, Šimun također zna da spasenje koje donosi Mesija neće biti neka magija koja će sići s neba na sve, bez razlike. To neće biti prisilni ulazak u nebesko kraljevstvo. Spasenje će imati visoku cijenu jer će uvijek poštivati ljudsku slobodu. Nitko neće biti prisiljen prihvatiti ga i nitko neće biti dionikom spasenja bez svojega slobodnog pristanka. Za to će se morati platiti cijena: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Šimun već vidi ostvarenje spasenja u Isusovoj smrti na križu.

Isus je prvi morao reći svoje da. On je prvi pristao ispiti tu gorku čašu koju će svaki čovjek morati popiti.

Šimun od početka vidi da bez križa neće biti spasenja.

Spasenje nije automatsko: ono je dar svakome, ali zahtijeva i odgovor od svakoga.

Nitko nije isključen, svi su pozvani.

Možda se upravo zbog te univerzalne vizije spasenja Šimun toliko sviđa papi Franji, koji inzistira na tome da Crkva otvori svoja vrata svima, svima, svima.

No koje su Šimunove osobine posebno privukle pozornost pape Franje?

Prije svega: STRPLJIVOST

Šimun – piše sveti Luka – “iščekivaše Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25).

Kada su Marija i Josip donijeli Isusa u Hram, Šimun ga prima u naručje. Starac koji je strpljivo iščekivao ispunjenje obećanja Gospodnjih, u tom Djetetu prepoznaje „svjetlost na prosvjetljenje naroda“.

Papa Franjo, na susretu s redovnicima 2. veljače 2021., razmišlja o kreposti strpljivosti kod starca Šimuna.

Prije svega u njemu vidi strpljivost koja dolazi iz srca, koja se temelji na vjeri i hrani se nadom. Šimun u svojem srcu osjeća da će dan susreta doći iako mora čekati.

Citiram Svetog Oca: “Cijeli je život čekao i djelovao u strpljivosti svoga srca. U molitvi je naučio da Bog ne dolazi u izvanrednim događajima, nego vrši svoje djelo u prividnoj monotoniji naših dana, ponekad u zamornom ritmu aktivnosti, u malim stvarima koje činimo ustrajno i ponizno, nastojeći činiti njegovu volju. Strpljivo koračajući, Šimun nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.“

Kako je lijepo ovo zapažanje – ponavljam -: čovjek koji nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.

Ponovno citiram Papu: “On je sada čovjek opterećen godinama, ali plamen njegova srca još gori; u svojem je dugom životu možda ponekad bio povrijeđen i razočaran, ali ipak nije izgubio nadu; strpljivo čuva obećanje (…) ne dopuštajući da ga obuzme gorčina za prošlim vremenom ili ona rezignirana melankolija koja se javlja kada čovjek dođe u suton života.“

Potom Papa produbljuje temu strpljivosti i pita se: „Gdje se Šimun naučio takvom strpljenju?“

Odgovor mu se čini očitim: „Primio ga je molitvom i životom svojega naroda koji je uvijek u Gospodinu prepoznavao „milosrdnog i milostivog Boga, sporog na srdžbu, bogatog ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6); prepoznao je Oca koji se, čak ni usprkos odbačenosti i nevjernosti, ne umara, dapače „strpljiv je mnogo godina“ (vidi Neh 9,30), kako kaže Nehemija, da svaki put pruži mogućnost obraćenja“.

Sveti Otac Šimunovu strpljivost vidi kao zrcalo Božje strpljivosti. Šimun je slika strpljivog Boga: u neprestanoj molitvi i u dugotrajnom razmatranju o Božjim djelima prema svojem narodu.

I nastavlja svoje razmišljanje, s dozom velikog optimizma: „A prije svega Mesija, Isus, kojega Šimun drži u naručju, otkriva nam Božju strpljivost (…) Kada se udaljimo, on nas traži, kada padnemo na zemlju, on nas diže, kada se Njemu vratimo izgubljeni, on nas čeka raširenih ruku. Njegova se ljubav ne mjeri vagom naših ljudskih proračuna, ali nam uvijek daje hrabrosti da počnemo iznova. (…) Nakon padova je uvijek potrebno početi ispočetka. On je strpljiv.“

Koliko je dubokih razmišljanja pobudilo Papino divljenje prema strpljivom Šimunu, prema tom starom čovjeku koji se nikada nije umorio od čekanja, potaknut nadom koja ne umire.

Druga karakteristika: MUDROST

U jednoj drugoj homiliji, također 2. veljače, ali 2015. godine, papa Franjo vidi Šimunov profil iz druge perspektive, iz perspektive Mudrosti.

Ovoga je puta Šimun prikazan zajedno s Anom, proročicom. Dvoje ljudi poslušnih Duhu Svetome, koje On vodi, On ih nadahnjuje i stoga su mudre.

“Gospodin im je dao mudrost, – kaže Papa – tijekom dugog hoda na putu poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga.“

Papa uspoređuje mladu Mariju i Josipa s dvoje staraca Šimunom i Anom i napominje da su, začudo, ovdje mladi supružnici ti koji poštuju Zakon, oni idu u hram iz poslušnosti prema Zakonu, iz dužnosti. Dvoje staraca, međutim, više od dužnosti prema Zakonu, odgovaraju na nadahnuće ljubavi. Pokreće ih kreativnost, mudrost koja ih vodi. Kod staraca se poslušnost pretvorila u mudrost, dužnost je postala ljubav.

Papa također napominje da i Marija, mlada majka, i Šimun, stari “djed”, drže Dijete na rukama, ali upravo je to Dijete ono koje ih oboje vodi, kako je izraženo u liturgiji Prve večernje blagdana Prikazanja Isusova u hramu, koja kaže: „senex puerum portabat, puer autem senem regebat”. Starac je nosio dijete, ali u stvarnosti je dijete ono koje je vodilo starca. Zapravo je želja da vidi dijete održala starca u njegovom dugom čekanju.

Drugom prilikom, Sveti Otac razmatra mudrost starca Šimuna prilikom primanja obitelji na hodočašću u Rimu u Godini vjere, 26. listopada 2013. Zamolio ih je da pogledaju ikonu na kojoj je prikazano Isusovo prikazanje u hramu i rekao: „Scena nam prikazuje to ispreplitanje triju generacija: Šimun u naručju drži dijete Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju, a Ana je prikazana u gesti slavljenja Boga i navještaja spasenja onima koji su čekali otkupljenje ‘Izraela’. Ovo dvoje staraca predstavljaju vjeru kao pamćenje.“

Smatra da je sjećanje na prošlost izvor mudrosti i obraćajući se prisutnim obiteljima postavlja im pitanje: „Slušate li vi svoje bake i djedove? Otvarate li svoje srce sjećanju koje nam daruju djedovi i bake? Bake i djedovi su mudrost obitelji, oni su mudrost naroda. A narod koji ne sluša svoje djedove i bake je narod koji umire! Slušajte svoje bake i djedove!”

Šimun je, dakle, kao čuvar mudrosti koja se temelji na proživljenom i postaje pamćenje, odnosno sposobnost učenja iz prošlosti za unaprjeđenje sadašnjosti.

Treći detalj: Šimunove oči.

Šimunove jednostavne oči vide povrh stvarnosti: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Dok su svi u hramu vidjeli dijete, Šimun je vidio spasenje.

Kako bismo imali ispravan pogled na sve oko sebe, na život, potrebno je, poput Šimuna, znati vidjeti Božju milost namijenjenu svima nama, u svemu. Bog je sve stvorio iz ljubavi prema nama.

Ponovno se obraćajući posvećenim osobama, 1. veljače 2020., Papa kaže: „Šimun je bio u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju“. – Poput Šimuna, Sveti Otac zaključuje – Posvećeni život, ako ostaje postojan u ljubavi Gospodnjoj, vidi ljepotu.

Šimunove jednostavne oči jesu uskrsne oči koje već u smrti vide uskrsnuće, vide svjetlo u tami, u suzama vide radost, samoostvarenje u darivanju života. Tko ima oči poput Šimuna, kaže Papa ponovno se obraćajući posvećenim osobama, “vidi da siromaštvo nije golemi napor, nego veća sloboda, (…). Vidi da čistoća nije stroga sterilnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da poslušnost nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovom stilu.”

Jednostavnost Šimunovih očiju nam tada omogućuje da prepoznamo Isusovu prisutnost u svakom bližnjemu i čini nas spremnima služiti mu.

Šimun vidi malog, poniznog Isusa koji je došao služiti, a ne da bude služen, i koji sebe naziva slugom. On kaže: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (r. 29). Papa stoga zaključuje da se onaj koji zadrži svoj pogled na Isusu, poput Šimuna, uči živjeti kako bi služio, pri čemu služiti Isusu znači slijediti ga: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj (Iv 12,26).

No onaj koji želi slijediti Isusa, zaključuje Papa, mora „u svijet donositi Isusov pogled, pogled suosjećanja, pogled koji traži one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, već hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je ponavljajući redak u Evanđelju u kojem se, više puta govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje prema svakome od nas.“

Tada ćemo i mi moći reći:„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.ˮ

„Šimunove su oči vidjele spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare oči u kojima je plamtio sjaj nade.“

Lako je izgubiti nadu: koliko se toga odvija suprotno onome što bismo željeli, tako Papa, na primjer, misli, na pad zvanja… „I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su stari, sami, a ipak nisu izgubili nadu jer su bili u dodiru s Gospodinom. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, izvora nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo“ (idem).

Ako gledamo u Njegove oči, i naše će oči vidjeti spasenje, baš kao i one Šimunove.

Foto: I. Grbić

Međunarodni znanstveni skup o temi „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održava se u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

Organizatori simpozija su: Sveučilište u Zadru, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Papinski odbor za povijesne znanosti u Rimu i Svetište sv. Šime u Zadru. To je prvi put u životu Zadarske nadbiskupije i u javnom životu grada Zadra da se na tako visokoj razini održava veliki interdisciplinarni stručni skup o sv. Šimi, proroku iz Jeruzalema koji je na svojim rukama držao dijete Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, došli prikazati u hram.

Skup okuplja stručne predavače iz Hrvatske i inozemstva koji će u svojim izlaganjima sveobuhvatno, znanstveno sagledati i valorizirati teološki, duhovni, biblijski, crkveni, kulturni, hodočasnički, moralno – teološki aspekt u razmatranju osobnosti i čašćenja sv. Šime te aktualizirati poruku njegovog života kao primjer za nasljedovanje vjernika u svakom vremenu.

„Na sjednici Stručnog vijeća Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru 2023. godine, na inicijativu Sveučilišta u Zadru i tog Odjela, a zahvaljujući našoj dobroj povezanosti s tijelima u Rimu, osobito s Papinskim odborom za povijesne znanosti, htjeli smo dati važnost kultu sv. Šimuna pravednika čije se neraspadnuto tijelo, relikvija, već osam stoljeća čuva u Zadru.

Dr. Pierantonio Piatti je tajnik Papinskog odbora za povijene znanosti, naš veliki prijatelj. S njima smo već ostvarili dobru suradnju proteklih godina, osobito povodom 10. obljetnice Teološko – katehetskog odjela, kad smo organizirali skup o ulozi Crkve u obrazovanju. Njegovim gostovanjem htjeli smo ‘pogurati’, dodatno promaknuti kult i čašćenje sv. Šimuna.

I dr. Anna Jouravel iz Freiburga rado je prihvatila sudjelovati, ona se bavi bizantskim temama. Postoje spisi jednog biskupa iz Novgoroda u kojima je opisan i njegov pohod tijelu sv. Šimuna u Carigradu 1200. godine. Na simpoziju će biti vrlo vrijednih podataka i novih spoznaja“, najavljujući Simpozij rekao je dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„Namjera ovog skupa je staviti naglasak na teološku znanost i što se u tom smislu može reći o sv. Šimunu iz različitih motrišta. Stoga će se predstaviti biblijski pogled na proroka Šimuna i njegov kult, zatim katehetski pogled, što je vrlo važno i dosad rijetko istraženo o sv. Šimunu u spisima crkvenih otaca, i to će biti vrijedan doprinos skupa. Na simpoziju će se govoriti i o načinu na koji su Zadrani slavili i častili Šimunovo tijelo, o prijenosu tijela u crkvu sv. Stjepana koja se sad zove crkva sv. Šime, otkad je u nju preneseno svečevo tijelo iz zadarske crkve Marije velike, gdje se tijelo prvotno nalazilo.

Velika nam je radost i čast da će na skupu sudjelovati i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH koji će govoriti o sv. Šimunu u misli i govorima pape Franje.

Ni papi Franji nije promaknulo u nekoliko prigoda istaknuti lik sv. Šime. Tim izlaganjem dodatno ističemo namjeru ovog skupa, vratiti u svijest široj kršćanskoj zajednici da je sv. Šimun svetac cijele Crkve, da je vrlo važan i iz ekumenskog aspekta, jer ga jednako slave i časte Katolička i Pravoslavna Crkva“, istaknuo je dr. Dundović.

Jedan od najboljih poznavatelja škrinje sv. Šime i njene ikonografije, dr. Nikola Jakšić će predstaviti studijski prikaz što se sve može iščitati iz škrinje u kontekstu njenog nastajanja i povijesnog značenja. Škrinja sv. Šime je najvrijednije zlatarsko djelo hrvatske srednjovjekovne umjetnosti i dragocjena umjetnina u svjetskim razmjerima, koju je 1380. godine, kao zavjetni dar, dala izraditi hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić.

„Sv. Šimun je držao dijete Isusa u rukama i tada je izrekao predivan Himan ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’, što cijela Crkva moli svaku večer u Povečerju molitve Časoslova.

Kult sv. Šimuna može biti okosnica mnogih lijepih budućih događaja. Imamo milost i sreću da čuvamo njegovo neraspadnuto tijelo u našem gradu Zadru, da se već generacije Zadrana molitvama, zavjetima, zahvalama i pohađanjem njegove relikvije diče i časte svečevo tijelo.

Ovaj simpozij će pokazati kako su to kroz povijesni kontekst činili brojni ljudi s cijelog europskog kontinenta koji su dolazili na hodočašća u Zadar, na svom putu prema Jeruzalemu. Sv. Šimun zaista može biti znak i poticaj cijeloj Crkvi, na ponos Hrvatskoj i svijetu“, poručio je dr. Dundović.

Istaknuo je da je taj skup lijep i kvalitetan događaj za grad Zadar, a po porukama koje će biti poslane i za širu zajednicu, osobito za znanstvenu zajednicu. Izrazio je radost što će javnosti moći predstaviti rezultate istraživanja predavača.

Predavači i nazivi 14 izlaganja na skupu

Na simpoziju će se održati 14 izlaganja: Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu (prof. dr. sc. Josip Faričić, Sveučilište u Zadru); Profil sv. Šimuna u pogledu pape Franje (mons. dr. sc. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH); Sveti Šimun – ikona kršćanske duhovnosti (mons. mr. sc. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup); Škrinja sv. Šime: gonetanje ikonografskog programa (prof. emer. dr. sc. Nikola Jakšić, Sveučilište u Zadru); Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru (dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini); Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca (prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, KBF Sveučilišta u Splitu); Kršćanska mistika između Istoka i Zapada (dr. sc. Pierantonio Piatti, Papinska akademija za povijesne znanosti, Rim); Relikvija sv. Šime u Carigradu. Svjedočanstvo iz 13. stoljeća Novgorodskog hodočasničkog računa (dr. sc. Anna Jouravel, Sveučilište u Freiburgu), O kultu sv. Šimuna u Zadru (izv. prof. dr. sc. Ana Mišković, Sveučilište u Zadru); Translatio Sancti Simeoni i izbor čuvara svetišta sv. Šimuna u Zadru u 17. stoljeću (izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, Sveučilište u Zadru), Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) (izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov); Katehetski pristup blagu škrinje sv. Šimuna Pravednika (doc. dr. sc. Marijana Mohorić, Sveučilište u Zadru); Moralno – teološka i vjerska reafirmacija Svetišta života (doc. dr. sc. Damir Šehić, Sveučilište u Zadru) i Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra (izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin, Sveučilište u Zadru).

Ines Grbić

O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ (VG) koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i  moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih  ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara.  Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač.  Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje.  Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom  i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus  kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi ‘Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene!’.

Prigodna riječ don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda

Pozdravni govor na početku Katehetskog dana uputio je don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Don Gašpar je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji je na konferenciji Rimske biskupije 2007. istaknuo: „Svakodnevno iskustvo nam govori da odgoj u vjeri danas nije lagan pothvat. Danas se čini da svaki obrazovni posao postaje sve teži i nesigurniji. Govori se o velikoj ‘odgojnoj krizi’, o sve većoj poteškoći u prenošenju temeljnih vrijednosti egzistencije i ispravnog ponašanja na nove generacije, poteškoći koja uključuje i školu i obitelj, a moglo bi se reći i svaki drugi organizam koji ima obrazovne svrhe”.

Don Gašpar je rekao da se povećao razmak između generacija zbog ubrzanih promjena i novosti u jezicima koje nameće svijet Interneta. „Ono što su roditelji i odgojitelji predlagali svojim radom i odgojem u želji da čine dobro djeci, sada je u opasnosti da se raspline i nestane u svijetu ‘mreže’ u kojoj se njihova djeca uvelike kreću, često bez dovoljno opreza i razboritosti. Dok se ‘globalno selo’ mladih ljudi sve više standardizira prema planetarnim modelima, čini se da tradicionalni identiteti, ukorijenjeni u povijesti plemenitih navika i običaja-uljudbe i kulture, postaju relativizirani i gube interes u njihovim očima.

Tako i u pastoralnom djelovanju ponekad imamo osjećaj kao da odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja ili postavljamo pitanja koja više nikoga ne zanimaju. Stvarnost svijeta bez Boga možda je samo plod toga “Boga bez svijeta”, koji se takvim čini mnogima kojima bismo ga željeli predložiti, koji govore već jezikom posve drugačijim od našeg. Ljubav prema djeci, koja nas potiče da im prenesemo najljepše što imamo, ranjena je poteškoćama u pronalaženju pravog načina da se to dogodi“, rekao je don Gašpar, upozorivši da su nove generacije obilježene „namjerom ideoloških sigurnosti i samoćom stvorenom virtualnim odnosima“.

„Ponekad moramo više otkriti cvijet koji cvjeta u pukotini asfalta, djelić radosti utkan u tešku svakodnevicu, tračak svjetla u oblacima. Čak i bol, kao što se događa u Psalmima, može postati poezija, pjesma, oslobođenje i možda je to najuzvišenija i najintenzivnija pjesma molitva“, potaknuo je don Gašpar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je predavačima i vjeroučiteljima na djelovanju, u suočavanju s velikim izazovima kulture i antropologije, poželjevši da budemo autentični prenositelji evanđelja Isusa Krista. Zahvalio je vjeroučiteljima na trudu, radu i nastojanju da šire Radosnu vijest te donose radost spasenja. Svima je poželio blagoslovljenu novu školsku godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Glazbenik i skladatelj Paul Fey iz Leipziga izveo je orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 9. kolovoza. Nakon prošlogodišnjeg nastupa u zadarskoj prvostolnici, bilo je to drugo gostovanje toga renomiranog glazbenika u katedrali sv. Stošije.

Za orguljama u zadarskoj katedrali koje su treće katedrale po veličini i kvaliteti u Hrvatskoj, Fey je izveo sljedećih sedam skladbi: Johann Sebastian Bach – Preludij i Fuga u d-molu BWV 554, Johann Kuhnau – Biblijska sonata I. ‘Bitka Davida i Golijata’, Paul Fey – Arija ‘Jesi li pokraj mene’ iz opere ‘Diomedes’, Felix Mendelssohn Bartholdy – ‘Teme i varijacije u D-duru’ te tri skladbe orguljaša Paula Feya – Orguljaška sonata II (novo djelo), Arija II i Improvizacija na temu ‘Blagoslov puka’.

„Radostan sam što sam došao u Zadar da s publikom mogu podijeliti glazbu koju izvodim. Imam i svoj You tube kanal na kojem sam aktivan i na kojem je dosta snimki mojih koncerata i skladbi koje izvodim. Za repertoar u Zadru izabrao sam klasična djela Bacha. Dolazim iz Leipziga, zato on mora biti. Zatim, djelo koje je nastalo prije Bacha, suvremenu glazbu i moju skladbu koju sam napisao baš za nastup u Zadru, to je premijera moje orguljaške sonate. Poznajem orgulje u Zadru od prošle godine i mislim da je prikladno da orgulje u tako lijepoj katedrali imaju djelo koje je za njih napisano“, rekao je Fey, kojega u glazbenom stvaralaštvu vodi želja da može povezati ljude i prenositi osjećaje. Pohvalio je ljepotu i kvalitetu zadarskih orgulja koje su izrađene u radionici Wolfganga Eisenbartha, najpoznatijeg europskog graditelja orgulja u Passau, rekavši da su „orgulje jako lijepi instrument na kojem se mogu svirati sva djela, od romantizma do baroka“.

Orguljaš Fey je rekao i da je osobiti osjećaj nastupati u katedrali jer je katedrala sjedište biskupa, osobiti Božji hram, Božji dom. „To je sasvim drugačije od izvođenja koncerta u nekoj glazbenoj dvorani gdje se izvodi suvremena glazba. U katedrali, crkvi treba misliti i na činjenicu da je to sakralni prostor u kojem se služe mise“, rekao je Fey, u zahvalnosti zadarskoj publici na prijemu.

Paul Fey rođen je 1998. u gradiću u blizini Leipziga u Njemačkoj. Glazbeno je obrazovan još od vrtićke dobi, pohađao je rano glazbeno obrazovanje. U prvom razredu osnovne škole počeo je učiti klasičnu gitaru, a u drugom razredu klavir.  S 15 godina počeo je vježbati orgulje u mjesnoj crkvi po nekoliko sati dnevno. Pohađao je redovni studij orgulja i duhovne glazbe na specijalističkom sveučilištu u Halleu (Saale). Studirao je kod A. F. Kippinga i Stefana Kießlinga, nekadašnjeg orguljaša crkve sv. Tome u Leipzigu, gdje je sada Fey jedan od orguljaša i gdje radi s tamošnjim zborovima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta međunarodna likovna kolonija ‘Zmajević’ održana je u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru od subote, 29. svibnja do nedjelje, 2. lipnja. Na koloniji je sudjelovalo 28 istaknutih akademskih slikara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i slikarica iz Njemačke koji su sveukupno naslikali 77 umjetničkih djela.

Sudjelovali su slikari: iz Zadra Mate Ljubičić, Marin Bralić, Tomislav Košta, Dino Surać, Nikolina Giergia, Boris Žuža, Zita Rončević Švaljek, Josip Švaljek, Ines Jurin, Iris Mihatov Miočić i Nikolina Giergia; iz Splita Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri, Zdravko Cota, Edo Unković, Nikša Erceg i Karin Grenc, Neven Jakovljević iz Šibenika, Ante Ljubičić Car i Nada Jakičević iz Imotskog, Branimir Dorotić i Mislav Dorotić iz Zagreba, Anđelko Mikulić i Zdravko Soldo iz Širokog Brijega, Goran Milinković iz Mostara, Mirjana Barbarić iz Međugorja, Anto Mamuša iz Novog Travnika i Darija Lepkova iz Münchena. Umjetnici su se u dragoj uspomeni i zahvalnom prijateljskom sjećanju spomenuli i pokojnih sudionika kolonije, to su Ante Boris Švaljek i dr. Stipan Kujundžić.

Likovna kolonija ‘Zmajević’ uvijek ima humanitarni karakter. Dio od ovogodišnje prodaje slika će biti namijenjen za potrebe učenika slabijeg imovinskog stanja Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar i fond te škole kao sestrinske ustanove sjemeništa ‘Zmajević’. Umjetnici su i na ovogodišnjoj koloniji rado pristali darovati svoja djela sjemeništu ‘Zmajević’ čijom se prodajom slika doprinosi uređenju i obnovi sjemeništa, kao i pokrivanju troškova sâme kolonije koja je kvalitetno osmišljena i nudi sve potrebno umjetnicima za ostvarenje umjetničkih djela najveće kvalitete.

„Kolonija je i ovaj put ostvarena izuzetno dobro, produktivno i stvaralački. Vladalo je odlično i kreativno raspoloženje u slikanju, uz pjesmu i rad imali smo  lijepo domaćinstvo Sjemeništa i lijepo vrijeme. Vanjski i unutrašnji prostor sjemeništa u kojem su smješteni sudionici pružaju najbolje uvjete za koloniju i to se dodatno održava na produktivnost i rad slikara. Stvorena su prekrasna umjetnička djela“, rekao je slikar Mate Ljubičić, domaćin u organizaciji kolonije koji je i inicijator pokretanja te kolonije koja je prvi put održana 2017. godine. Ljubičić, prof. Likovne umjetnosti u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II., naslikao je motiv Emaus, kako su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha te susret Isusa i preljubnice okružene Židovima koji su je htjeli kamenovati. Većina motiva slika su sakralni, biblijske, euharistijske i crkveno svetačke tematike, kao i motivi pejzaža, zadarske vinjete, prirodni krajolici poput mora, lađa i  maslina.

„Na našoj koloniji sudjeluju respektabilni akademski umjetnici. Njih se poziva sudjelovati i na drugim kolonijama, ali neki među njima od svih kolonija u ponudi izaberu baš našu zadarsku na koju uvijek žele dolaziti, između drugih susreta koje mogu također izabrati i na koje budu pozvani. Zahvalan sam poštovanim i dragim kolegama na toj podršci, zajedništvu, kolegijalnosti, zadovoljstvu i radosti koje izražavaju sudjelovanjem na koloniji ‘Zmajević’, rekao je slikar Ljubičić.

S umjetnicima su se družila i razgovarala i djeca, jer je želja Ljubičića da se tom kolonijom promiče umjetnost i među mladima i prenosi njima, „da djeca osjete likovnost na bliži način, uživo, kako se radi i nastaje likovno djelo. U druženju s tim umjetnicima mladi vide kako su to jednostavni ljudi s velikim talentom kojega koriste Bogu na slavu, za dobro ljudi, a vide i kako je talent dar na kojem treba raditi i kojeg treba marljivo usavršavati“, istaknuo je Ljubičić.

Uz Ljubičića kao stručnog domaćina i kolegu sudionika, organizator i domaćin kolonije je don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ koji je tijekom pet dana susreta umjetnicima bio na raspolaganju. Izražavajući srdačnu dobrodošlicu umjetnicima, rektor Dražina rekao je kako je primarna svrha kolonije „slavljenje Boga kroz umjetničko stvaranje“ i da je ona još jedan način otvaranja sjemeništa prema svijetu. Zahvalio je Bogu na tradiciji održavanja te kolonije koja je drago odredište slikarima, na njihovom daru sudjelovanja i stvaranju vrijednih djela koja su na Božju slavu. I među kupcima na aukciji koja se u kasnijem razdoblju organizira u Sjemeništu, kako je bilo prethodnih godina, te slike izazivaju reakcije divljenja, priznanja i poštovanja posjetitelja. Umjetnici u svojim djelima izražavaju nadnaravno, nebesko, duhovno te ljudima svojim djelima približavaju vrijednosti ljepote prirodne stvorenosti, Božjeg i otajstva Crkve, dobra čovjeka i istinitost vrednota koje oplemenjuju dušu čovjeka, rekao je rektor Dražina. Kolonija je završena zajedničkim sudjelovanjem umjetnika u nedjeljnom misnom slavlju.

Ines Grbić

Foto: A. Dražina