Edukacija novih voditelja programa cjelovitog spolnog odgoja Teen STAR održana je tri vikenda, od 25. studenog do 16. prosinca, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Četrdesetosatnu edukaciju u navedena tri termina završilo je 15 sudionika iz Zadra i okolice, aktivnih laika raznih struka angažiranih u župama i zajednicama, od kojih su neki i roditelji više djece. Predavanja i radionice u intenzivnom, cjelodnevnom rasporedu vodili su edukatori Kristina i Božidar Pavlović i Ladislav Ilčić iz udruge Teen STAR te izv. prof. dr. sc. Marija, Ćurlin, stručna suradnica iz Centra za prirodno planiranje obitelji.

Sudionici su u završnoj anketi dali odličnu ocjenu organizaciji, sadržajima i voditeljima tečaja, kao i materijalima koji će im pomoći u provođenju programa s mladima. Od sadržaja koji su na njih najviše utjecali istaknuli su temu cjelovitog razvoja ljudske osobe, smisla veze i braka, razumijevanje hormonskih promjena kod adolescenata, praćenje znakova plodnosti kod žene, kako argumentirano moći pojasniti mladima predbračnu čistoću i ostale teme. Svidio im se pristup koji nije predavačkog tipa već analizira i ‘provocira’ pitanjima, kako bi se došlo do samostalnog zaključka.

Većina završenih voditelja želi i planira krenuti s provođenjem programa s krizmanicima i ostalim mladima u svojoj župi ili zajednici, a vjeroučitelji ga i primijeniti u nastavi vjeronauka u školi. Polaznici koji su ujedno i roditelji osobito su izrazili zadovoljstvo što će im stečena znanja i vještine pomoći u odgoju vlastite djece.

Zainteresirani za termine novih edukacija mogu se javiti na e-mail [email protected]. Više informacija o programu Teen STAR nalazi se na stranici www.teenstar.hr. Sljedeća edukacija će biti u Zagrebu u veljači 2024. godine.

K.P.

Adventsku duhovnu obnovu za mlade i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je fra Ivan Marija Đuzel u srijedu, 13. prosinca.

Fra Ivan je održao prigodni nagovor, zatim je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

„Došašće je iščekivanje. Je li nekoga iščekujemo dan, ili duže, dok ne dođe? Bog je došao utjelovljenjem u Isusu, drugi dolazak događa se na misi, a treći njegov dolazak stalno iščekujemo. Zato smo pozvani biti u stanju budnosti“, rekao je fra Ivan. Naglašeno je govorio o potrebi ustrajnosti u duhovnom životu, upozorivši da su ljudi skloni željeti dobiti sve odmah, u trenutku kad mi to poželimo. Time ulazimo u neispravan sustav duhovnosti. „Nakon nekog vremena, dogodi se očaj, udarac u zid stvarnosti. Stvarnost nije takva, to nije život. Naprotiv, stvarnost i život znače i zahtijevaju puno hodanja uzbrdo, puno hodanja preko kamenja, trnja, puno provlačenja. I u tome provlačenju treba otkriti radost. Tko u tome otkrije radost, počne živjeti drugačije“, rekao je fra Ivan.

Govorio je o odnosu čovjeka s Bogom koji hoda, rekavši da se promjene događaju tijekom hoda, a ne u statičnom mirovanju osobe i povlačenju. „I u području duhovnosti hoćemo da se stvari dogode odmah. Božja staza je duga, Bog hoda. Većina naših stvari će se riješiti na putu. Kad se stavimo na stazu za Bogom, naučili smo da treba postojanosti i ustrajnosti. Bez toga u ničemu nema uspjeha“, poručio je fra Ivan. U trenucima kad je čovjeku teško, ne znači da je Bog daleko. „Naprotiv, Bog je tu. A mi biramo gdje ide naša pozornost. Ide li ona na naš problem, našu teškoću, na to što me netko uvrijedio ili na Boga. Mi imamo sliku svetaca kao osoba kojima je sve išlo glatko. Mislimo da sveci nemaju nikakve zapreke, teškoće. Sv. Padre Pio, sv. Faustina Kowalska i drugi prošli su mnoge muke, njima je bilo jako teško. Bog nas čisti kroz duge staze, kroz ustrajnost“, poručio je fra Ivan. U duhovnom životu i molitvi bitna je ustrajnost, kao kad čovjek dugo vježba i usavršava sebe u vještini i aktivnosti kojom se bavi. Ako odustane od usavršavanja u povjerenom talentu, čovjek ne napreduje, nego se vrti oko iste točke i iznova vraća na staro.

„Mi sadašnje generacije trebamo učiti od naših starih. Njima nije bilo dostupno toliko toga kao nama danas, toliko sadržaja o duhovnom životu, štiva. Ali, ono što su imali, oni su to uzeli do kraja. Bili su nepokolebljivi. Mi danas postali smo jako mekušasti. Zato slabo napredujemo i damo se povesti za stvarima koje privlače pozornost, što je senzacionalno“, upozorio je fra Ivan, rekavši da smo nezahvalni prema Bogu i takvim pristupom sami sebe guramo u očaj. Upozorio je da za naše posvećenje, obraćenje i nasljedovanje Isusa ne koristi ako vidimo čudo, npr. tjelesno ozdravljenje koje je Bog učinio u nečijem životu. To je fascinantno doživjeti. Ali, za vjeru na duge staze, čovjek treba ispravno posložiti vrednote kako ih je Bog posložio, a ne neispravno davati značaj duhovnoj stvarnosti koja ne čini da se čovjek osobno mijenja i raste u vjeri i odnosu s Gospodinom. I na duhovnim događajima u kojima sudjeluje, čovjek je sklon imati doživljaje samo na osjetilnoj razini, trenutno i afektivno, na to svoditi odnos s Bogom. A Bog želi učiniti puno veće promjene u nama.

„Bog se želi dokopati našeg srca. Koliko vremena treba da otvorimo svoje srce? Naše srce je blokirano i treba vremena da se srce pomalo otvara. Blokiraju ga  naši padovi u grijeh, ne mora to biti teški grijeh, nemoral. Dovoljno je da sumnjamo u ono što nam Bog daje i Zli nas opljačka kao da nikad ništa nismo imali. Zli nas opljačka u našim točkama slabosti i odnese nam milosti koje smo imali. Neka situacija u životu nas baci, učini da klonemo. A te rupe se zatvaraju polako i našom ustrajnošću u molitvi. Dopusti Bogu da ulazi u tvoje srce i da te mijenja“, potaknuo je fra Ivan. Ne treba se ni zavoditi time da osoba kad moli treba biti u ekstazi. Mnogi sveci godinama su bili bez osjećaja ugode u molitvi i duhovnosti, rekao je fra Ivan.

Govoreći o važnosti da čovjek ima vjere, Đuzel je potaknuo da ne odustajemo olako i brzo od molitve. Baš za vrijeme molitve čovjeku osobito dolaze napasti, od naših osjetila. „Najvažnije je tražiti Boga. Mi često tražimo nešto od Boga. Ali, treba tražiti baš Boga. Što ću dobiti, nevažno je. Zamislimo da mi dolazimo pred prijatelja samo s popisom nekih želja, što nama treba. Često Bogu dolazimo tako. Molimo: ‘Bože, ja želim upoznati tebe, susresti tebe’. Za to treba puno vjere, puno povjerenja i vremena. To ne dolazi preko noći. To je kao naša zemaljska prijateljstva i odnosi. Što smo duže s nekim u prijateljskom odnosu i što se duže s nekim poznajemo, vidimo koliko primamo od te osobe. Bog se ne da nadmašiti u svojoj ljubavi. Što mi njega više ljubimo, vidimo koliko on nas ljubi. I Bog nas iznenađuje stvarima koje mi uopće ne tražimo i ne pitamo. I počinjemo živjeti jednostavnije. Naglasak je na ustrajnosti“, poručio je fra Ivan.

Potrebu ustrajnosti opisao je na primjeru jednog beskućnika koji je bio pred jednom zagrebačkom crkvom. Svećenik mu je bio dao nešto novca, ali je rekao kako ta jednokratna pomoć ne rješava trajno njegovo stanje i egzistenciju. Kad ga je beskućnik pitao što mu je činiti, svećenik mu je rekao neka moli krunicu, devetnicu Majci Božjoj. Nakon dvije i pol godine, u tu crkvu ušao je čovjek u odijelu i u zahvalnosti donio tom svećeniku 2000 eura. Svećenik ga nije isprva prepoznao. Tada mu je taj čovjek rekao: „’Prije dvije i pol godine bio sam beskućnik, nisam imao posao. Vi ste mi rekli da molim krunicu. Izmolio sam prvu devetnicu, nije se dogodilo ništa. Molio sam drugu, treću, devetnicu za devetnicom. Nakon 72 devetnice, čovjek mi je ponudio posao. Hvala Vam’. Ali, taj čovjek nije dobio samo posao. On je stekao još vrijednije, vrline strpljivosti, ustrajnosti. Zamislite kolika je bila vjera u tog beskućnika!? Naše je da molimo. Bog će dati sigurno. Kada i kako, ne znam. Bog će svoj dio učiniti sigurno. Ali, dio koji mi moramo učiniti sami za sebe, ne može učiniti nitko umjesto nas. Toliko je lijepih svjedočanstava ustrajnosti“, naglasio je fra Ivan.

Snaga vjere, koju moć ima vjera kojom osoba pristupa Bogu, fra Ivan je pokazao i na primjeru sv. Katarine Sijenske koja je pomogla mnogim opsjednutima i to u vrijeme kad još nije bila redovnica. Opsjednute osobe slali su joj svećenici, biskupi. „Katarina je s tim ljudima molila krunicu. I ljudi su se oslobađali zla. Kako je to moguće? Molitva krunice Katarine djeluje, a od drugoga ne djeluje. To je da se mi zapitano. Što ja trebam pomaknuti još kod sebe prema naprijed, da krunica postane djelotvorna? Jer u krunici je sva moć. Za to treba jako puno vjere, da se moleći krunicu nešto počne mijenjati. Mi toga nismo svjesni. Klanjanje, misa, u tome je sva moć. A mi se tako slabo ‘koristimo’ misom“, rekao je fra Ivan, potaknuvši da se vratimo sakramentima i molitvi, onome što nam je Bog već dao, ali s vjerom u Isusovu moć po tome i njegovu živu prisutnost u posvećenoj hostiji.

„Trebamo otkriti ljepotu, dubinu i moć u onome što već postoji u jednostavnim stvarima i da se tako čvrsto uhvatimo za Boga. A za to stvarno treba vjere. Više vjere nam treba da bismo ustrajali na putu s Gospodinom kad je teško, nego da vidimo kako neko čudesno ustaje iz kolica. Sv. Augustin i svi sveci u svom hodu, što su više rasli, više su se divili stvarima koje mi uzimao zdravo za gotovo. Odgovornost je na nama. Sveto Pismo pokazuje koliko puta je Bog učinio čudo velikim grešnicima. Nisu bili sveci. Ali, imali su vjere. Onaj tko ustraje na putu s Gospodinom, gleda sve više ljepote Božje. Bog nas tako odgaja, da budemo kao on. Bog želi da budemo njemu slični“, rekao je Đuzel, poručivši: „Napredak se odvija kroz jednostavne čine, ali s jako puno vjere. Najveća moć i čuda kriju se u onome što je redovito, a ne što je izvanredno“.

Govoreći o potrebi čišćenja našeg srca, jer ljudi Boga stavljaju u svoje okvire, fra Ivan je rekao da je Duh Božji vatra. „Što je vatra jača, ona više sažiže. U 12. poglavlju Poslanice Hebrejima kaže se da je naš „Bog oganj koji proždire“. Što Bog više nekom dođe, on više ‘prži’, da se čovjek više očisti. Što je dublji zahvat, vatra je snažnija. A to boli. Da bi nas Bog čistio, treba neprekidno ostati u toj vatri, da se ne vraćamo uvijek u isto blato naših grijeha i slabosti. Bog nas već tješi i liječi dok se čita njegova riječ. Dopustimo da nas Boga ozdravlja u pričesti“, potaknuo je fra Ivan.

Propovjednik je rekao da se Isusa može vidjeti očima vjere. Isus je u Kafarnaumu puno toga učinio, a u Nazaretu gotovo ništa, gdje su ga promatrali tjelesnim očima, kao nečijeg sina, njihovog žitelja u zemaljskim, materijalnim okolnostima. „Samo otvoreno srce vidi Boga. Važno je gledati Gospodina srcem. Pusti da Božje pitanje ‘Što hoćeš da ti učinim?’ uđe u tvoje srce. Odgovori kao jerihonski slijepac: ‘Gospodine, da progledam’. Utješi me, tužan sam. Osjećam se zaboravljeno. Ne daj da te ostavim. Očisti moje misli, pomozi da razgovaram s tobom. Izigrali su moje povjerenje, zgazili su mi srce, ozdravi moje srce. Nauči me kako se moli srcem, otvori moje srce. Evo ti moje bolesti. Daj mi radost, mir, svjetlo. Pomozi mi da se oslobodim moje tuge, ljutnje, neoprosta, zamjeranja, uspoređivanja. Puštam da tvoje srce zagrli moje srce. Pogledaj moje rane, točku koja tako boli. Bol od ostavljenosti, osjećaj manje vrijednosti, zabrinutosti. Neki su moje srce izgrađivali, a neki ranili. Neka se svi ti ljudi okoriste našim susretom, mojim susretom s tobom“, molio je  fra Ivan pred Presvetim, istaknuvši da je Isus koji je izvor života, rekao ‘Žedan sam’. „Isus je žedan društva sa mnom, žedan je moje pažnje i pozornosti. Bog koji je izvor ljubavi, da žeđa za ljubavlju i to nas stvorenja“, rekao je fra Ivan.

Potaknuo je da Isusu donesemo ljude koji su nas povrijedili, poželjevši da ih gledamo kao slabe, a ne kao zle. Svi smo potrebni Božjeg smilovanja, pozvani smo oprostiti i otpustiti uvrede. „Moje slabosti nitko ne zna kao Isus. Gubim toliko toga kroz te slabosti i nekad se s time opravdavam. Ali, kad se stane pred Isusa, nema opravdanja, jer u njemu je rješenje svih problema. Isuse, dođi u moje slabosti. Budi jak u mojoj slabosti, da ne izgubim što mi daješ. Nauči me biti mudar, otporan na nevažne stvari. Tvrd na uvrede, a mekan, nježan na bol, patnju i potrebu bližnjega. Ostani sa mnom, Gospodine, da sa mnom ne ovlada tuga i gorčina. Sakrij me u sjenu krila svojih. Nauči nas kako moliti, vjerovati i ljubiti“, molio je fra Ivan Marija Đuzel.

Prisutne je pozdravio don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru u čijoj organizacijskoj nadležnosti je održana ta duhovna obnova. Mnogi mladi tijekom večeri pristupili su sakramentu ispovijedi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Dragi mladi!

U kolovozu ove godine susreo sam se sa stotinama tisuća vaših vršnjaka iz cijeloga svijeta, okupljenih u Lisabonu na Svjetskom danu mladih. Tijekom pandemije, u jeku mnogih neizvjesnosti, nadali smo se da će se to veliko slavlje susreta s Kristom i mladima moći održati. Ta se nada ostvarila i nadmašila sva očekivanja mnogih koji su bili tamo, pa tako i mene samog! Kako je lijep bio naš susret u Lisabonu! Bilo je to pravo iskustvo preobrazbe, eksplozija svjetla i radosti!

Na kraju završne mise na “Polju milosti” najavio sam sljedeću etapu našeg interkontinentalnog hodočašća: Seoul, u Južnoj Koreji, 2027. godine. Ali prije toga zakazao sam vam susret u Rimu, 2025. godine, prigodom Jubileja mladih, gdje ćete i vi biti “hodočasnici nade”.

Vi mladi ste, naime, radosna nada Crkve i čovječanstva koje je stalno na putu. Htio bih vas uzeti za ruku i s vama ići putem nade. Želio bih vam govoriti o našim radostima i nadama, ali i žalostima i tjeskobama naših srdaca i čovječanstva koje trpi (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 1). U ove dvije godine priprave za Jubilej najprije ćemo razmišljati o pozivu svetog Pavla »U nadi budite radosni« (Rim 12,12), a potom dublje proniknuti u riječi proroka Izaije: »Oni što se u Gospodina uzdaju hode i ne umaraju se« (usp. Iz 40, 31).

Odakle dolazi ta radost?

»U nadi budite radosni« (Rim 12, 12) poticaj je sv. Pavla zajednici u Rimu, u trenutku kad je ona izložena teškim progonima. Zapravo, “radost u nadi” koju propovijeda Apostol izvire iz Kristova pashalnog otajstva, iz snage njegova uskrsnuća. Ona nije plod ljudskog truda i zalaganja, domišljatosti ili umijeća. To je radost koja proizlazi iz susreta s Kristom. Kršćanska radost dolazi od samoga Boga, od svijesti da nas on voli.

Benedikt XVI., razmišljajući o iskustvu koje je doživio na Svjetskom danu mladih 2011. u Madridu, zapitao se: radost, »odakle dolazi? Kako je objasniti? U igri su svakako mnogi čimbenici koji djeluju u sprezi. Ali presudna je […] sigurnost koja proizlazi iz vjere: ja sam tražen. Imam jedan zadatak u povijesti. Ja sam prihvaćen, ja sam voljen«, te je pojasnio: »U konačnici trebamo bezuvjetno prihvaćanje. Samo ako me Bog prihvaća i ako steknem tu sigurnost, znam definitivno: dobro je što postojim. […] Dobro je postojati kao čovjek, pa i u teškim vremenima. Vjera čovjeka čini radosnim, počevši od njegove nutrine« (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2011.).

Gdje je moja nada?

Mladost je vrijeme puno nada i snova, hranjenih lijepim stvarima koje obogaćuju naše živote: divotom stvaranja, odnosima s dragim osobama i prijateljima, umjetničkim i kulturnim iskustvima, znanstvenim i tehnološkim spoznajama, inicijativama kojima se promiče mir, pravda i bratstvo i tako dalje. No, u današnje vrijeme, u životima mnogih, pa tako i mladih, kao da se osjeća veliki nedostatak nade. Mnoge vaše vršnjake koji proživljavaju rat, nasilje, zlostavljanje i razne nedaće, nažalost, muče očaj, tjeskoba i potištenost. Osjećaju se kao da su zatvoreni u mračnoj tamnici, ne mogu vidjeti sunčeve zrake. Visoka stopa samoubojstava među mladima u raznim zemljama to dramatično pokazuje. Kako u takvim prilikama doživjeti radost i nadu o kojoj govori sveti Pavao? Štoviše, postoji opasnost da prevlada očaj, misao da je besmisleno činiti dobro jer ga nitko ne cijeni i ne priznaje, kao što čitamo u knjizi o Jobu: »Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?« (Job 17, 15).

Kad promatramo tragedije čovječanstva, posebno patnju nevinih, i mi se, kao što molimo u nekim psalmima, obraćamo Gospodinu pitanjem: “Zašto?” Pa ipak, i mi sami možemo biti dio Božjeg odgovora. Mi, koje je On stvorio na svoju sliku, možemo biti izraz njegove ljubavi, koja rađa radost i nadu čak i tamo gdje se to čini nemogućim. Pada mi na pamet glavni lik filma »Život je lijep«. Mladi otac koji osjetljivošću i maštovitošću uspijeva surovu stvarnost pretvoriti u svojevrsnu avanturu i igru i tako sinu dati “oči nade”, štiteći ga od užasâ koncentracijskog logora, sačuvavši njegovu nevinost i spriječivši da mu ljudsko zlo oduzme budućnost. Ali to nisu samo izmišljene priče! To je ono što vidimo u životima mnogih svetaca koji su bili svjedoci nade čak i usred najokrutnije ljudske zloće. Sjetimo se svetog Maksimilijana Marije Kolbea, svete Jozefine Bakhite ili blaženih supružnika Józefa i Wiktorije Ulme s njihovih sedmero djece.

Mogućnost da se upali plamen nade u srcima ljudi, polazeći od kršćanskog svjedočenja, u svom je učiteljstvu pokazao sveti Pavao VI. kad nas je podsjetio: »usred ljudske zajednice u kojoj žive, neki kršćani ili skupine kršćana […] posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru u vrednote koje su iznad uobičajenih vrednota i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čemu se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati« (Apost. pob. Evangelii nuntiandi, 21).

“Mala” nada

Francuski pjesnik Charles Péguy na početku svoje pjesme o nadi govori o tri teološke kreposti – vjeri, nadi i ljubavi – kao o trima sestrama koje putuju zajedno:

»Mala nada hoda između svoje dvije velike sestre, a nitko je i ne primjećuje. […]

Ona, majušna, je ta koja sve vuče.

Jer Vjera vidi samo ono što jest.

A ona vidi ono što tek ima biti.

I Ljubav voli samo ono što jest.

A ona, ona voli ono što će biti.

[…]

Ona zapravo vodi njih.

I vuče ih.

I ona pokreće čitav svijet«

(Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19).

I ja sam uvjeren u taj skroman, “manji”, a opet temeljni značaj nade. Pokušajte razmisliti: kako bismo mogli živjeti bez nade? Kako bi izgledali naši dani? Nada je sol svakidašnjice.

Nada – svjetlo koje svijetli u noći

U kršćanskoj tradiciji Vazmenog trodnevlja, Velika subota je dan nade. Vremenski smještena između Velikog petka i Uskrsne nedjelje, ona je kao neki međuprostor između očaja učenikâ i njihove uskrsne radosti. To je mjesto gdje se rađa nada. Toga se dana Crkva u tišini spominje Kristova silaska nad pakao. To možemo vidjeti prikazano u slikovnom obliku na mnogim slikama, na kojima se prikazuje sjajem obasjanog Krista kako silazi u najdublju tamu i kroz nju prolazi. Upravo tako: Bog se ne ograničava na to da suosjećajno gleda naše zone smrti ili samo na to da nas doziva iz daljine, nego ulazi u naša iskustva pakla kao svjetlo koje svijetli u tami i pobjeđuje je (usp. Iv 1, 5). Lijepo to izražava jedna pjesma na južnoafričkom jeziku Xhosa: »Čak i ako više nade nema, ovom je pjesmom iznova budim. Moja nada se budi, jer svoju nadu polažem u Gospodina. Nadam se da ćemo se ujediniti! Ostanite jaki u nadi, jer dobar ishod je blizu.«

To je, ako bolje razmislimo, bila nada Djevice Marije, koja je ostala jaka pod Isusovim križem, sigurna da je “dobar ishod” blizu. Marija je žena nade, Majka nade. Na Kalvariji, »postojana u nadi protiv svake nade« (usp. Rim 4, 18), nije dopustila da se u njenom srcu ugasi sigurnost uskrsnuća koje je njezin Sin navijestio. Ona je ta koja tišinu Velike subote ispunjava nježnim iščekivanjem punim nade, ulijevajući u učenike sigurnost da će Isus pobijediti smrt i da zlo neće imati posljednju riječ.

Kršćanska nada nije površni optimizam niti je placebo za lakovjerne: to je sigurnost, ukorijenjena u ljubavi i vjeri, da nas Bog nikada ne ostavlja same i da drži svoje obećanje: »Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom« (Ps 23, 4). Kršćanska nada nije nijekanje boli i smrti, nego je to slavljenje ljubavi uskrslog Krista koji je uvijek s nama, čak i kad se čini daleko. »Sâm Krist naša je velika svjetlost nade i naš vodič u noći, jer on je “sjajna zvijezda Danica”« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 33).

Jačati nadu

Kad se u nama zapali iskra nade, katkad se javlja opasnost da će je ugušiti brige, strahovi i teret svakodnevnih poslova. Ali iskri je potreban zrak kako bi nastavila sjati i kako bi postala velika vatra nade. A blagi povjetarac Duha Svetoga je taj koji rasplamsava nadu. I mi možemo pridonijeti njezinu jačanju na razne načine.

Nada se hrani molitvom. Molitvom čuvamo i obnavljamo nadu. Molitvom održavamo iskru nade zapaljenom. »Molitva je prva snaga nade. Moliš i nada raste, ide naprijed« (Kateheza, 20. svibnja 2020.). Molitva je nalik usponu na velike visine: kad smo na zemlji, često ne vidimo sunce jer je nebo prekriveno oblacima. Ali ako se izdignemo iznad oblaka, obavijaju nas svjetlost i toplina sunca. I kroz to iskustvo pronalazimo put do sigurnosti da je sunce uvijek tu, čak i kad sve izgleda sivo.

Dragi mladi, kada vas gusta magla straha, sumnje i tjeskobe okruži i više ne vidite sunca, krenite putem molitve. Jer i »kad me nitko više ne sluša, Bog me i dalje čuje« (Benedikt XVI., Enciklika Spe salvi, 32). Odvojimo svaki dan vremena da se odmorimo u Bogu pred tjeskobama koje na nas navaljuju: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja« (Ps 62, 6).

Nadu jačaju naši svakodnevni izbori i opredjeljenja. Poziv na radost u nadi, koji sveti Pavao upućuje kršćanima iz Rima (usp. Rim 12, 12), zahtijeva vrlo konkretne izbore u svakodnevnom životu. Stoga vas potičem da odaberete način života koji se temelji na nadi. Dopustite mi da vam navedem primjer: čini se da je na društvenim mrežama lakše podijeliti loše vijesti nego vijesti koje šire nadu. Stoga vam dajem konkretan prijedlog: pokušajte svaki dan podijeliti riječ nade. Postanite sijači nade u životima svojih prijatelja i svih oko vas. Naime, »nada je ponizna i to je krepost na kojoj se radi – da tako kažem – svaki dan […]. Svaki nam se dan valja spomenuti da imamo polog, a to je Duh, koji djeluje u nama u malim stvarima« (Jutarnja meditacija, 29. listopada 2019.).

Upaliti baklju nade

Ponekad izađete navečer van s prijateljima i, ako je mrak, uzmete svoje pametne telefone i upalite svjetiljku da svijetli. Na velikim koncertima tisuće vas pomiču te moderne svjetiljke u ritmu glazbe, stvarajući sugestivno ozračje. Noću nam svjetlost pomaže vidjeti stvari na nov način, a čak se i u tami vide obrisi dimenzija ljepote. Tako je i sa svjetlom nade koje je Krist. Po njemu, po njegovu uskrsnuću, naši su životi obasjani svjetlom. S njim sve vidimo u novom svjetlu.

Priča se da, kad bi ljudi pristupali svetom Ivanu Pavlu II. kako bi mu govorili o nekom problemu, prvo što bi ih pitao bilo je: »Kako to izgleda u svjetlu vjere?« Pogled obasjan nadom čini i to da stvari izgledaju u drugačijem svjetlu. Stoga vas pozivam da usvojite to gledište u svom svakodnevnom životu. Kršćanin prodahnut Božjom nadom ispunjen je drugom radošću, radošću koja dolazi iznutra. Izazova i teškoća ima i uvijek će ih biti, ali ako nas resi nada “puna vjere”, hvatamo se u koštac s njima svjesni da oni nemaju posljednju riječ, a mi sami postajemo mala baklja nade za druge.

I svaki od vas može to biti, u onoj mjeri u kojoj vaša vjera postaje konkretna i sukladna stvarnosti i poviješću života vaše braće i sestara. Sjetimo se Isusovih učenika koji su ga jednog dana vidjeli na visokoj gori obasjana veličanstvenim svjetlom. Da su ostali tamo gore, bilo bi to za njih nešto predivno, ali drugi bi bili isključeni. Morali su sići dolje. Ne smijemo bježati od svijeta, nego moramo voljeti svoje vrijeme u koje nas je Bog s razlogom smjestio. Možemo biti sretni samo ako primljenu milost dijelimo s braćom i sestrama koje nam Gospodin iz dana u dan stavlja na naš životni put.

Dragi mladi, ne bojte se dijeliti sa svima nadu i radost uskrsloga Krista! Čuvajte iskru koja je zapaljena u vama, ali je ujedno i prenosite dalje: vidjet ćete da će rasti! Kršćansku nadu ne smijemo zadržati za sebe, kao neki lijep osjećaj, jer je ona namijenjena svima. Budite blizu, na poseban način, onim svojim prijateljima koji se možda izvana smiju, ali u svom srcu plaču, siromašni u nadi. Ne dopustite da vas zarazi ravnodušnost i individualizam: ostanite otvoreni, poput kanalâ kojima Isusova nada može teći i širiti se u okolini u kojoj živite.

»Krist živi! On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta« (Apostolska pobudnica Christus vivit, 1), tako sam vam pisao prije gotovo pet godina, nakon Sinode posvećene mladima. Pozivam sve vas, a posebno one koji su uključeni u pastoral mladih, da ponovno uzmete u ruke Završni dokument iz 2018. i apostolsku pobudnicu Christus vivit. Vrijeme je da zajedno sagledamo situaciju i s nadom radimo na punom ostvarenju te nezaboravne Sinode u djelo.

Povjerimo sav svoj život Mariji, Majci nade. Ona nas uči nositi Isusa, našu radost i nadu, u srcu i darivati ga drugima. Sretan put, dragi mladi! Blagoslivljam vas i pratim u molitvi. Molite i vi za mene!

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 9. studenoga 2023., blagdan Posvete Lateranske bazilike.

FRANJO

 

Euharistijsko klanjanje uoči đakonskog ređenja u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru u petak, 10. studenog, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na klanjanju su sudjelovali đakonski ređenici, Antonio Oltran, Rudi Juras i Tin Vidov te zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Riječ đakon, na grčkom diakonos, znači poslužitelj. Poistovjećujući služenje s ljubavlju, na poticaj i način kako je Isus pokazao, don Tomislav je podsjetio da se u Djelima apostolskim spominju sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici. To su đakoni Stjepan, Nikanor, Timon, Parmen, sva četvorica mučenici te Filip, Prohor i Nikola.

Don Tomislav je naveo imena i kasnijih svetih đakona. To su Lovro, Demetrije Srijemski, Ćiril, Vinko, Efrem Sirski (crkveni naučitelj koji je umro kao žrtva zaraze koju je dobio brinući se za oboljele od kuge), Franjo Asiški i bl. Henrik iz Almazore, kapucin ubijen 1936. godine.

Istaknuvši da su većina tih đakona bili mučenici, don Tomislav je rekao da mučeništvo znači biti svjedok Božje ljubavi do kraja.

„Ako živimo po istini, čeka nas mučeništvo. Ali, čega se trebamo bojati, ako služimo Božjoj  ljubavi? Onima koje poziva, Bog daje svu potrebnu snagu. Često ćemo se susresti s vlastitom nemoći, a to je dobro – da vidimo da nismo samodostatni. Naš život je u Božjim rukama. A to je najsigurnije mjesto koje postoji“, poručio je don Tomislav, rekavši da „Bog želi našu otvorenost, povjerenje, odgovor na njegovu ljubav. Ne želi da glumimo, da budemo dvolični, licemjerni“.

Potaknuvši da se svatko zapita kako upravlja sa svojim životnim imanjem, koliko ploda donosi i koliko raduje nebeskog Oca, don Tomislav je rekao: “Svi smo u životu upravitelji onoga što smo primili od Gospodina: talente, poziv, karakter, obitelj, darove. Možemo ih umnažati ili zanemariti, obezvrijediti, kako i kaže prispodoba o talentima. Ne možemo ih zakopati bez posljedica“, upozorio je don Tomislav.

Biti đakon znači biti poslužitelj – sebe dati, sebe razdati. „A kad se razdamo, sjeme koje je umrlo donosi obilat rod. Križ je mjera Božje ljubavi – ljubav bez mjere! Do zadnje kapi krvi! Do zadnjeg daha“, naglasio je don Tomislav, citirajući misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

Istaknuvši vrijednost klanjanja u odnosu s Bogom, don Tomislav je ilustrirao primjerom kako je jedan čovjek, da bi dobro vidio kip, trebao kleknuti na koljena. Tek tada je bio zadivljen njegovom ljepotom. “Treba kleknuti da bi se vidjele lijepe stvari, da bi se vidjela ljepota života, da bi se uživalo u prijateljstvu s Bogom. Na koljenima umire oholost, a rađa se poniznost. O, kako Bog voli maleno. Neizmjerni Bog u maloj betlehemskoj špilji, kao malo, krhko dijete, ovisno o svojim bližnjima i Bog prisutan u lomljivom komadiću kruha. Mi se često hvastamo, uzdižemo, oholimo, a Bog nam pokazuje pravi put – put malenosti, jednostavnosti, u služenju, put razdavanja, put sebedarne ljubavi“, istaknuo je don Tomislav, rekavši da je to primjer da i mi tako činimo.

Don Tomislav je molio da nas Bog oslobodi od svakog straha, jer strah priječi čovjeka da potpuno preda svoj život Bog. „Ali, Bog računa i s našim slabostima. Želi nam pokazati koju snagu imamo u njemu. Neka nas oslobodi straha da su nas obilježili slabosti i grijesi, da ne možemo izaći iz svoje prošlosti. Neka nas oslobodi straha da nismo dovoljno dobri i priječi nam da prihvatimo sebe onako kako nas Bog gleda. Neka nas oslobodi straha da nećemo moći izvršiti poslanje koje Bog ima za nas. Neka nas oslobodi uspoređivanja s drugima, ljubomore. Neka nas ispuni povjerenjem u sebe, jer u Bogu i s Bogom sve možemo“, poručio je don Tomislav, istaknuvši da je ljubav koja nam je dana s križa najveća cijena ikad plaćena. „Krv samoga Boga prolivena je za grešno stvorenje. Tu sebedarnu, nezasluženu ljubav, mi trebamo darovati drugima. To znači biti đakon, poslužitelj. Ispunjen Božjom ljubavlju, donijeti je svakom gladnom srcu“, potaknuo je don Tomislav, rekavši da Bog po krhkim, lomljivim rukama đakona i svećenika donosi svoje najveće darove za spasenje čovjeka.

Zahvalio je Bogu što ima povjerenja u čovjeka i vjeruje u nas i onda kad mi ne vjerujemo u sebe te da nas ražari svojom snagom, da budemo svjedoci Božje ljubavi i po cijenu mučeništva, tamo gdje nas Isus šalje.

Potaknuvši na molitvu za ređenike, don Tomislav je molio neka Bog u đakone stavi žar svoje ljubavi, žar služenja, predanja, sebedarja i čvrstog pouzdanja u živu Božju prisutnost. Zahvalio je Bogu što ih je izabrao, što im je dao snage da mu se odazovu i što će se kroz njih proslaviti u svojoj ljubavi.

Molio je da mladi u koje je posadio klicu svetog poziva, imaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se; da očevi i majke budu ohrabreni, da prepoznaju radost poziva u djeci i podrže ih te da obitelj i Crkva imaju ljubavi, kako bi bile toplo i plodno okruženje u kojem rastu nova zvanja.

Na kraju klanjanja prisutni su molili Litanije za svećenike i molitvu za duhovna zvanja.

Ines Grbić

Duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. listopada, predvodio je don David Leskovar, studentski kapelan u Zagrebu.

Na početku susreta don David je održao nagovor o temi teologije tijela temeljem  nauka Crkve kojeg je Isus ostavio o spolnosti čovjeka i teološkog nauka sv. Ivana Pavla II. o toj temi. Nakon nagovora, don David je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Don David je zahvalio Bogu što je čovjeka stvorio čudesno na svoju sliku i priliku, a različitoga, kao muškarca i ženu. „Na području spolnosti i tjelesnosti Sotona najviše napada čovjeka. Bojimo se i sramimo toga područja, često ga doživljavamo kao prljavo, bojimo se to ispovijedati i otvarati Isusu“ rekao je don David, poželjevši da mladi budu spremni prihvatiti Božji naum za ono što je Bog zamislio kad je stvorio čovjeka i moleći blagoslov za sve koji su ranjeni na području spolnosti.

„Tu sam da vam navijestim radosnu vijest o značenju našeg tijela i naše spolnosti. Radosnu vijest zašto nas je Bog stvorio drugačijima i što je prekrasno u našoj spolnoj različitosti. Toliko puta smo stvarali krivu sliku o tome. Nažalost, odrastali smo s razmišljanjem da je sve što je povezano s našim tijelom, a pogotovo sa spolnošću, nešto prljavo, grešno, Bogu gadljivo, od čega Bog okreće glavu. Svatko je ranjen u tom području, nažalost“ rekao je don David, dodavši da ovaj svijet često optužuje kršćanstvo i Crkvu da demoniziraju tijelo i da imaju protiv ljudske seksualnosti.

„Tu sam da raskrinkam laž da su ideje kojima su nas ‘hranili’ da je naše tijelo prljavo i loše, laži koje dolaze iz pakla. Nažalost, te laži često su nas formirale i stvarale krivu sliku o nama i o drugima. Neprijatelj čovjeka, Sotona, posijao je tu laž u naše srce i stoljećima živimo u herezi dualizma koja nema veze s kršćanstvom – a to je da je tijelo zlo, a da je duša nešto dobro. Jako volimo spiritualizirati naše kršćanstvo. Ali, Bog nas je stvorio kao dušu i kao tijelo“ istaknuo je don David, poručivši: „Crkva ne demonizira tijelo. Tijelo demoniziraju demoni, oni ne vole i ne podnose tijelo.

Onaj koji mrzi tijelo je onaj koji nema tijelo. Duhovna bića koja mrze čovjeka su demoni, Đavao. Oni mrze naše tijelo jer nemaju tijelo. Ta borba nije apstraktna i svi je osjećaju. Zato padamo na tom području i ispovijedamo se. Najveća dijabolična laž posijana u naše srce je da nas Sotona pokušava uvjeriti kako Riječ koja je postala tijelom – živi Isus – da on mrzi tijelo. To je apsurd!“ upozorio je Leskovar.

„Ljubav koja je stvarala svijet, koja je stvarala čovjeka, se utjelovila! Isus nam se ostavio na vrlo konkretan način, u prilikama kruha i vina. Ne samo kao duh, nego kao svoje tijelo i svoja krv. To je veliki dar kojeg primamo“ poručio je don David, istaknuvši da postoji ljubav koja nas može potpuno zadovoljiti i ispuniti.

„Na prvi pogled, tu ljubav ne vidimo našim očima. To je ljubav između Oca, Sina i Duha Svetoga. To je Bog u kojeg vjerujem. Naš Bog je Bog ljubav. Upravo iz te ljubavi smo stvoreni i za tu ljubav smo stvoreni. I samo nas ona može do kraja ispuniti, jer stvoreni smo na njenu sliku i priliku“ rekao je don David, istaknuvši da se ta ljubav, koju često doživljavamo kao nešto apstraktno i daleko, učinila konkretnom i čovjeku bliskom.

„Ta ljubav, koju mi zovemo Bog, utjelovila se. Ta ljubav postala nam je na dohvat ruke i bliska. Upravo zato jer je Bog postao tijelom, mi smijemo govoriti o teologiji tijela. Ima nešto sveto i božansko u našem tijelu, jer Bog je postao tijelom: „I Riječ je tijelom postala“. Mi toga nismo svjesni. Mnogi to teško prihvaćaju i vjeruju u to. Grci su povraćali kad su slušali kako su kršćani govorili da se Bog utjelovio. Bog koji je stvarao cijela prostranstva svemira, da može biti toliko blizak čovjeku? Židovima je to bio skandal. A kršćanima je spasenje! I ne samo da vjerujemo da je Bog postao tijelom. Kršćani vjeruju da je Bog u tom tijelu uskrsnuo i da ćemo svi mi koji u njega vjerujemo, jednog dana uskrsnuti – ne samo dušom, nego i tijelom“ poručio je don David.

Istaknuo je da riječi Isusa, odnosno teologije tijela, nisu riječi osude, nego su oslobađajuće za čovjeka. „Nije važno kako smo prije živjeli, nego kako ćemo se sada i ubuduće nositi s našom palom naravi. To znači predavati sebe u Isusove ruke, a Isus nas preoblikuje i liječi“ ohrabrio je mlade Leskovar.

U propovijedi misnog slavlja, don David je govorio o osobnosti sv. Luke, jer je taj dan dio blagdan sv. Luke evanđeliste.

„Sv. Luka je svijetli primjer Isusova učenika i svjedoka iz prvih vremena Crkve, jako nam je blizak. Luka je bio poganin, kasnije se obratio. Približio se radosnoj vijesti Evanđelja, počeo je slijediti Isusa vrlo radikalno, dotle da je zapisao Evanđelje i ostavio nam i Djela apostolska“ rekao je don David.

Luka je bio iz Sirije, nije pripadao Židovima. Bio je marijanski evanđelist. „Nitko kao Luka nije nam ostavio toliko detalja o Isusovom djetinjstvu. Mnogi bibličari pretpostavljaju da je čak poznavao Mariju ili nekoga iz Marijine rodbine. Samo nam Luka ostavlja prizore Anđeoskog pozdrava Gospi, njen odlazak kod Elizabete, cijelu priču o Isusovom rođenju. Zovu ga još ‘evanđelist po srcu Isusovu’, po srcu Gospodinovu“ rekao je don David, istaknuvši da je Luka od svih evanđelista na poseban način bio osjetljiv na Isusove prispodobe o milosrđu kojima Isus želi pokazati pravu sliku Boga. Upravo Luka kroz prispodobe koje je ostavio donosi pravo lice Boga, kakav je naš Bog.

Don David je istaknuo i osobitost početka Lukinog evanđelja, koje je značajno baš za ljude 21. st. koji sve propituju, mnogi se pitaju postoji li uopće Isus.

U svom Proslovu, to je sâmi početak Lukinog evanđelja, Luka piše o „izvješću o događanjima koji se ispuniše među nama, kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevidci i sluge riječi“. Budući da je Luka „sve od početka pomno ispitao“, naumio je Teofilu „sve po redu napisati, da se osvjedoči o pouzdanosti svega u čemu je poučen“.

„Luka kaže, ‘ispitao sam očevidce’, naglašava ‘pomno sam ih ispitao’, spominje pouzdanost. Početkom Lukinog evanđelja dominira uvjeravanje u stvarnost naše vjere. Luka nam je prije 2 000 godina želio ostaviti garanciju da priča o Isusu nije neka bajka, priča. Da su to događaji koje je on pomno ispitao, provjerio i želio nam ih je ostaviti kao sigurnost, da se ne bojimo vjerovati“ naglasio je don David.

Ohrabrio je mlade da žive evanđelje, da život svakoga postane evanđelje, da se u nama prepozna nešto evanđeosko, da drugi mogu reći ‘Ovi ljudi su kršćani, drugačiji’.

„Ne bojte se svjedočiti evanđelje ovome svijetu i ljudima s kojima živite. Nekad se povlačimo i bojimo se zauzeti za evanđelje, pokazati naše pravo lice, tko smo zapravo. Svjedočite evanđelje redovitim odlascima na misu, redovitim sakramentalnim životom. Iskoristite duhovne ponude, evangelizirajte druge, pozovite i povedite nekoga na molitvene susrete, klanjanje“ potaknuo je mlade don David.

Tijekom susreta, mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Pjevanje tijekom večeri predvodio je Zbor mladih iz zadarske župe Bokanjac pod vodstvom  Luke Kotlara.

U pozdravu na početku susreta, don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru, rekao je da je tema teologije tijela široko područje koje pokriva cijelu ljudsku tjelesnost i odnos s Bogom. To je bila prva od četiri velike duhovne obnove za studente u Zadru, na početku akademske godine, a obnova će se održati još u došašću, korizmi i na kraju akademske godine.

Šibalić je studentima u Zadru na raspolaganju za ispovijed i razgovor svaki radni dan od 13,30 do 14,30 u crkvi sv. Dimitrija u Zadru. Svaku srijedu u 20,30 sati u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima je molitvena večer ‘Pred licem tvojim’ kada se razmatra čitanje od nadolazeće nedjelje i održi klanjanje. Obavijesti kapelana Šibalića studenti mogu pratiti i na instagram profilu kapelan_unizd.

Ines Grbić

 

 

Misno slavlje za blagoslovljen početak nove školske godine u ponedjeljak, 11. rujna, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke osnovne škole Ivo Mašina Zadar i don Mario Karadakić.

U misi su sudjelovali učenici Klasične gimnazije koju pohađaju učenici klasičnog i općeg smjera i predstavnici razreda iz katoličke škole Ivo Mašina.

Tom misom i molitvom „želimo zahvaliti Bogu za život svakoga od vas, život vaših roditelja, nastavnika, profesora i osoblja koje se brine o vama, da vam budu pomoć u životu“ rekao je mons. Zgrablić u obraćanju učenicima.

 

 

Nadbiskup je u propovijedi govorio o cjelovitosti čovjeka kojeg čine duša, duh i tijelo, a tragom stiha ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ iz pročitanog Psalma 62. „U tim riječima sadržan je cijeli program našeg života. To je kao zajednički nazivnik bitnoga za naš život. U matematici, zajednički nazivnik je broj na koji se mogu svesti svi ostali brojevi. Toliko toga je koncentrirano u toj misli, jer Božja riječ je tako veliko bogatstvo da se cijeli život možemo nadahnjivati i učiti samo te tri riječi. Božja riječ uvijek tako jako i snažno progovara, da nas samo malo toga što se kaže, može voditi cijeli život“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je misao ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ konstatacija, činjenica i iskustvo. „Netko je to duboko proživio da je tu tvrdnju mogao napisati. U tom stihu spominju se tri najvažnije stvarnosti za svakog čovjeka – Bog, duša i mir. To troje najvažnije je u našem životu“ istaknuo je mons. Zgrablić.

Duša je najveće iskustvo čovjeka, naglasio je nadbiskup, rekavši da je to osobito  osjetno kad čovjeka netko povrijedi riječima, nekom gestom ili činom, a da nas ta osoba tjelesno nije ni dodirnula; to čovjeka puno može boljeti i uznemiriti. To je manifestacija osjećaja duše, njenog pokreta.

„Čovjek ima ono što se vidi i što se ne vidi. Čak to što se ne vidi nas pokreće, o tome ovisi jesmo li zadovoljni i sretni. Dakle, nije dovoljno da brinemo samo o tijelu, što je nužno i potrebno, čovjek fizički raste. Ali, moramo voditi računa i o našem intelektu“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da učenici ulažu trud i napor za učenje, otkrivanje spoznaja u životu.

„Profesori se trude prenijeti vam važno znanje i informacije, jer tako se razvija naša spoznaja, naše mogućnosti u životu. Ali, i naša duša je jako važna. To nikad ne smijemo zaboraviti. Jer sve ostalo: naš intelekt, tijelo i duh ovise o našoj duši, kakva će biti naša duša. To su važna četiri elementa u životu čovjeka o kojima moramo voditi računa“ istaknuo je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Kada o svemu tome složno brinemo, sve to će nas odvesti onome tko nam je to darovao, onome tko stoji iznad toga. Spoznat ćemo da je naš život, koji sva ta četiri elementa uključuje u sebi, veliki Božji dar. Bog je to nama darovao. Bog je rekao, Hoću tvoje postojanje. Darujem ti život jer želim da budeš sretan, kao što sam ja sretan. Kao što ja živim u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva, želim da ti živiš u ljubavi i sreći svoga života.

Kada to budemo živjeli duboko u sebi, onda ćemo doživjeti ono što je veliki dar i za čime svi čeznemo – to je naš mir. Mir ne znači odsutnost neke smetnje, samo biti u tišini, samoći, povući se. Nego, mir koji od Boga proizlazi je ono za čim naša duša čezne, što naša duša treba. Cilj naše duše je da imamo puninu dobra u sebi, da smo toliko sretni da možemo reći, meni više ništa ne treba. Ja sam najsretniji čovjek“ poručio je mons. Zgrablić.

 

 

Istaknuvši kako je najvažnije da svi cijelog života učimo, nadbiskup je potaknuo na molitvu da Isus uvijek ostane s nama i da nam svoj dar, „svoga Duha Svetoga – da bi nas taj Duh Sveti vodio, da bismo ga mogli slušati i činiti najljepše, najbolje i najvažnije u životu“ potaknuo je predvoditelj slavlja.

„Naš najveći i najbolji Učitelj koji nas uči najvažnijemu i životu je Isus Krist. Isus je došao otkriti nam Očevo lice, pokazao nam je tko je Bog. Bog više nije nepoznat, nego imamo čast otkriti onoga koji je Gospodar našeg života, koji nas je htio i otkriva nam koliko nas Bog ljubi. Isus nam otkriva kako naša duša može i treba biti sretna. Kako u našu dušu donijeti mir. Isus je došao donijeti nam mir, jer Isus je mir. On je došao učiti nas i donijeti nam puninu našeg života. Moramo živjeti kako nas naš Učitelj Isus uči. Tada raste naša duša u dobru i miru.

Dok spoznajemo Isusa, spoznajemo vječne i neprolazne vrijednosti našeg života. Sve naše znanje i ono što učimo mora služiti da obogati naš duh. Da se obogatimo trostrukom spoznajom – u spoznaji Boga, nas samih i u spoznaji naše duše, onoga vječnoga i neprolaznoga u nama. Jer sve drugo će proći, čak i naše znanje. Sve u čemu se trudimo, to već u ovom svijetu možemo izgubiti, zaboraviti. Ali, ono što nikada nećeš izgubiti, što je vječno, to je duša! Dušu moramo obogatiti, moramo je stalno spoznavati i stalno otkrivati“ potaknuo je mons. Zgrablić.

 

 

„Zato, dragi mladi, budite otvoreni ne samo onome što učite kao informacije i znanje. Nego, neka vam školska godina bude i godina u kojoj ćete vi pratiti svoj duh, odgajati i obogaćivati sebe. To svi moramo činiti, cijeli život, da napredujemo u spoznaji Boga, u miru i punini našeg života, da naša duša bude sve bogatija. To ćemo postići i ako savjesno vršimo svoje dužnosti“ poručio je mons. Zgrablić učenicima. Njihova dužnost je da se marljivo trude učiti, biti poslušni, da budu dobri jedni drugima, roditeljima.

„Da otkrijete ljubav, da vas vaši nastavnici vole i da vam žele prenijeti dobro, pa i kad vam daju nižu ili negativnu ocjenu; da to čine da vas potaknu da spoznate dobro u životu. Došao sam s vama moliti da rastete i obogaćujete se u spoznaji Boga, najvećeg dobra od kojeg većeg dobra nema“ poručio je nadbiskup učenicima. Pritom je podsjetio kako na nekim crkvama budu uklesana tri slova: D O M – Deus Optimus Maximus, što znači ‘Bog, najveće dobro’.

„Da spoznate najveće dobro, da otkrivate i upoznajete sebe, da upoznate najveću dubinu, svoju dušu – da trajno spoznajete dušu, da imate ispunjen i ostvaren život od Boga kako biste obogaćivali sebe, obitelj i društvo u koje vas Gospodin šalje; da budete njegova ruka, njegovo srce, njegova misao, njegovo znanje i da nastavite dobro djelo koje je Bog započeo po vama u Isusu Kristu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić učenike.   

Ines Grbić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Blagdan Rođenja Marijina, Male Gospe, u petak, 8. rujna, svečano je proslavljen u župi Rođenja BDM u Privlaci. Koncelebrirano misno slavlje u privlačkoj župnoj crkvi, potom i procesiju s Gospinim kipom kroz središte Privlake, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Gledati ono što Bog nama čini u našem životu i ući u odnos duhovnog majčinstva s Bogom poticaji su nadbiskupa Zgrablića u duhu blagdanskog Evanđelja na rođendan Marije koji ima duboke povezanosti s nama ljudima.

„Bogu zahvaljujemo za sve što je predvidio i učinio u životu Marije, ali otkrijmo i ono što Bog čini nama, u našem životu. Bog se želi rađati u našem životu, da ja budem njegova aktivna duhovna majka u rađanju Boga za ovaj svijet, pri čemu ću biti najdublje povezan s Bogom kao što je majka povezana s djetetom, slikovito rečeno“ poručio je mons. Zgrablić.

U navještenom Evanđelju ne spominje se Marijino rođenje niti o njemu imamo podatke. „Datum 8. rujna slavi se jer je toga datuma u 5. stoljeću izgrađena i posvećena crkva nad kućom gdje su živjeli Joakim, Ana i Marija. Od tada se širio spomen Marijinog rođenja“ rekao je nadbiskup. 

Evanđelje o Isusovom rodoslovlju počinje sa stalnim nabrajanjem muške linije rađanja, sve do Jakova, kad se kaže da se Jakovu rodio Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus Krist. Na tom mjestu prekida se dotadašnja logika nabrajanja imena iz Isusovog rodoslovlja, naglasio je nadbiskup. Potom slijedi spomen odnosa Marije i Josipa i Josipove uloge u Isusovom rođenju.

Među navedenim ljudima mnogi nisu bili sveti. „Među njima ima bludnica, ubojica, onih koji su radili nevolje. To je sažetak povijesti. U tom sažetku povijesti koji prethodi Isusu i mi možemo gledati sažetak naše povijesti, našeg života, kad Bog usprkos naše grešnosti izvodi nešto veliko u nama i našem životu“ rekao je nadbiskup.

U prvom dijelu Evanđelja govori se o naravi, rađanjima ljudi na prirodan, biološki način, a u drugom dijelu Evanđelja spominje se nadnaravni Božji zahvat u rođenju Isusa Krista od majke Marije, koja je začela po Duhu Svetom.

 

 

„Blagdanska liturgija govori nam kako se rođenje Isusa, kao što se dogodilo u Mariji, događa i u našem životu. Jer Bog želi da i u našem životu bude duboka, čvrsta veza koja je bila u Mariji koju je Bog izabrao i unaprijed je oslobodio od ljage istočnog grijeha – da se i u našem životu rodi Isus Krist. Da mi pod svojim srcem nosimo Isusa“ rekao je mons. Zgrablić. Potrebu duhovnog rađanja Krista potvrđuje i Isusova riječ učenicima da su njegova majka i braća svi koji vrše volju njegovog Oca na nebesima.

„Isus nam naznačuje u koji odnos on s nama želi ući – u duboki odnos živoga Boga. Kao što je Bog izabrao Mariju, Bog je izabrao i nas da se rodi u našem životu. Dakle, trebamo vršiti volju Očevu“ potaknuo je mons. Zgrablić.   

Odnos duhovnog majčinstva kojeg Bog želi uspostaviti s nama nadbiskup je pojasnio razmatrajući spomen Josipa u navještenom Evanđelju.

„Josip je u dubokom odnosu i vezi s Marijom, on je zaljubljen u Mariju. Prema tome, otkrivati volju Božju možemo da budemo zaljubljeni u onoga koji predstavlja Mariju, u ono što se događa u Mariji. Da ljubimo i otkrivamo što Gospodin vrši u našem životu. Da smo za to zainteresirani, da u to želimo ući kao zaručnik koji se želi oženiti sa zaručnicom; da i mi želimo ući u sve dublji odnos kojeg Gospodin čini s nama u našem životu“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Josip slika osobe koja vrši volju Božju.

Evanđelje kaže i da je Josip pravedan. To je pravda i nepravda koja se razlikuje od našeg uobičajenog poimanja pravednosti, rekao je mons. Zgrablić.

„Josip je bio pravedan i Mariju nije htio izvrgnuti sramoti, nego je potajice napustiti. Dakle, Josip gleda što Bog čini u Marijinom životu. I mi gledamo što Bog čini u našem životu. Moraš to vidjeti. Vjera ti prihvaća ono što Bog čini u tvom životu. Gledamo Boga koji je velik i čini nešto veličanstveno – Bog želi da budeš njegova duhovna majka, da budeš čovjek po kojem se Bog rađa u tvom životu. Bog želi sklopiti tako duboki odnos života s tobom“ poručio je nadbiskup, rekavši da smo pravedni kad pošteno vidimo što Bog čini u našem životu. „Mi smo pred Bogom često nepošteni, jer ne vidimo što Bog čini nama u životu. A što to Bog nama u životu ne čini, a da imamo“ naglasio je nadbiskup, istaknuvši da nam Bog daje život i brojne milosti u njemu.

„Naša je nepravda da Boga ne vidimo i ne prihvaćamo. Stalno bismo trebali zahvaljivati Bogu za ono što čini u našem životu. Isus je došao otkriti nam volju Božju, da otkrijemo što Bog čini u našem životu. To vidi Josip! Ako prihvaćamo volju Božju, pravedni smo kao i sv. Josip“ rekao je nadbiskup.

 

 

Poniznost znači istovremeno vidjeti Božju veličinu i vlastitu grešnost

Namjera Josipa da napusti Mariju izraz je krajnje Josipove poniznosti. „Josip ne razumije što se događa s Marijom. Josip nešto što ne razumije radije želi napustiti, preuzeti sramotu na sebe, ‘Marijinu krivnju’ primiti na sebe, ali nikome učiniti zlo – to je krajnji znak Josipove poniznosti“ naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Da bismo ušli u slavlje Marijinog rođenja, da bi to bio događaj našeg života, moramo ući u pravednost i poniznost.

Poniznost nije da osoba dozvoljava da se netko izruguje s njom, da podnosi nevolje koje joj drugi čini pa taj kaže da je to njen križ, da će biti ponizan. To nije poniznost. Nitko nema pravo drugoga vrijeđati i ponižavati. Nego, poniznost je život u istini, kako je lijepo rekla sv. Terezija Avilska. Moramo živjeti u istini“ poručio je nadbiskup, upozorivši da smo zarobljeni grijehom čije su posljedice velike.

„S jedne strane, poniznost je vidjeti neizmjernu Božju veličinu, koliko je Bog velikodušan prema nama i što Bog čini za nas. Bog nas neizmjerno ljubi i daje nam svoga Sina koji umire za nas, da nam kaže koliko je Bogu stalo do čovjeka. Poniznost je vidjeti tu veličinu. Bogu je do mene stalo. Bog na mene računa.

Prvi dio poniznosti je da čovjek vidi Božju dobrotu i ljubav. To je veliko svjetlo koje će nas obasjavati i u isto vrijeme ćemo vidjeti našu veliku grešnost. Isusov križ nam istovremeno pokazuje Božju ljubav i strahote našeg grijeha. Nismo svjesni koliko je velik grijeh kojeg činimo. Posljedice grijeha su tako velike da je, da uništi taj grijeh i smrt, Bog morao umrijeti za to“ rekao je nadbiskup. Upozorio je na dvije duhovne krajnosti: kad samo prihvaćamo Božju ljubav ne misleći na naše grijehe i ako gledamo samo naše grijehe.

„U poniznosti istovremeno vidimo Božju veličinu, dobrotu i našu grešnost. Gospodina možemo slaviti jer znamo da nas je On otkupio, oduzeo naš grijeh, sve nam je oprostio, ljubi nas i ništa nam neće nauditi. To je istinska poniznost. To je život u istini. Kad vidimo istinu i što je Bog učinio u našem životu, vidimo i shvaćamo Božju volju za nas, primijenjenu u našem životu. Onda ne živimo u laži, nego u istini“ poručio je zadarski nadbiskup.    

 

 

Poput Marije, i mi smo pozvani rađati Boga za ovaj svijet

Mons. Zgrablić razmatrao je i značenje Josipovog sna u kojem mu anđeo kaže da se ne boji uzeti Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je po Duhu Svetome začeto. U snu se događa poticaj za Josipovo prihvaćanje nastale situacije.

„Ne boj se uzeti! Prihvati! Imaj hrabrosti! Prihvati ono što Bog čini u Marijinom životu, jednom u povijesti, ali i ono što Bog čini u tvom životu, ovdje i sada. Ako si ovako živio, ne boj se to prihvatiti. Prihvati to“ potaknuo je mons. Zgrablić u duhu potrebe da svatko prepozna što je pozvan prihvatiti, koje situacije, osobe…

„Anđeo je Josipu rekao da će mu on nadjenuti ime Isus. Josip daje ime Isusu, ali ne bira koje ime će mu dati, nego ono što mu je rekao anđeo. Roditelji daju ime djetetu, dakle, oni koji su najdublje povezani, koji su dio djetetovog života.

To Bog i nama govori, da mi damo ime njegovom Sinu. Da uđemo u tako duboki odnos s Isusom kao što roditelji ulaze u odnos svoga djeteta da mu imaju pravo dati ime. Bog i nama želi dati povjerenje da uđemo u taj duboki odnos i Isusu damo ime. Ali ne bilo koje ime, nego što nam je Bog objavio, progovorio, to prihvaćamo“ rekao je nadbiskup, naglasivši da moramo poznavati Isusa kakav se objavio, a ne od njega ‘uzimati’ samo ono što odgovara našem nahođenju.

„Boga poznajemo kada poznajemo njegovog sina Isusa. Poznajući Isusa i dajući mu ime, ulazimo u vječni život. I nadjenut će mu ime Emanuel, što znači, s nama Bog, kaže Evanđelje. Da mi Isusu damo ime Emanuel. Da znamo da je on s nama Bog, da je on prisutan s nama, u našem životu“ naglasio je nadbiskup.

„Blagdan Marijinog rođenja je velika zahvala Bogu da je Bog započeo nešto novo u Mariji, da je zaista započeo novi svijet za ovaj svijet. Zahvaljujemo za Mariju, našu nebesku majku koja je živjela u povijesti.

Ali, Marijin rođendan ima duboke veze s nama u značenju da Bog bude Emanuel. I mi smo izabrani rađati Boga, primati ga, da Duh Sveti djeluje u nama. Da povjerujemo da je novost započeta u nama djelo Duha Svetoga, novi život kojeg je Krist dao svojim uskrsnućem. Veličajmo velika djela Gospodina kao što je to činila Marija“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.     

 

 

Na početku mise, nadbiskup je blagoslovio novi kameni ambon u župnoj crkvi. Primamo Isusovu hranu sa stola njegove riječi i stola njegovog tijela te je ambon važan kao euharistijski stol, oltar, rekao je mons. Zgrablić.

„Ambon je mjesto s kojeg nam Bog progovara. Nakon čitanja, čitač kaže Riječ Gospodnja, a puk uzvrati Bogu hvala. To je sveto mjesto jer odatle nam govori Onaj koji je svet“ rekao je nadbiskup, potaknuvši da prihvaćamo Božju riječ.

Bilo je to prvo liturgijsko slavlje koje je mons. Zgrablić predvodio u Privlaci kao zadarski nadbiskup. Na kraju mise, podsjetio je da je dugo surađivao sa s. Ivanom Šango, uršulinkom rodom iz Privlake. Pohvalivši plemenitost te redovnice, nadbiskup je rekao da je s. Ivana svaku osobu gdje je djelovala znala po imenu, u svom je okruženju uvijek pozdravljala ljude i zadržala bi se s njima u razgovoru.

Nadbiskup je zahvalio Privlačanima što čuvaju spomen na don Eugena Šutrina koji je bio privlački župnik kojeg su komunisti ubili 1945. u 31. godini života. Nadbiskup je poželio da taj Božji ugodnik bude proslavljen čašću oltara i da župna crkva u Privlaci postanje svetište don Eugena Šutrina.

Ines Grbić