Zajednica mladih iz Zadra pohodila je benediktinke sv. Marije u crkvi sv. Marije u Zadru u utorak, 4. veljače, kada im je o karizmi benediktinskog reda govorila s. Vekenega Križanac, koludrica zadarskog samostana sv. Marije.

Mlade su predvodili fra Pavle Ivić i fra Bojan Rizvan, župni vikar i župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru koji vode susrete za mlade svakog utorka navečer u dvorani zadarskog samostana sv. Frane. U danima kada Crkva slavi Dan posvećenog života i ususret blagdanu sv. Skolastike koji se slavi 9. veljače, mladi su pohodili zadarske benediktinke sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska redovnička zajednica u svijetu, postojana cijelo tisućljeće.

Naime, benediktinski samostan sv. Marije u Zadru je 1066. godine osnovala Čika, sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., a crkva sv. Marije počela se graditi 1091. godine. Benediktinci su jedan od najstarijih redova u Katoličkoj Crkvi te je karizmu toga reda i njegovog osnivača, sv. Benedikta, predstavila s. Vekenega.

Život benediktinki koje su pozvane biti vidljivi znak Kristove prisutnosti čine molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovnih spisa, molitva Časoslova koju sv. Benedikt naziva Djelo Božje, rad, a slavlje euharistije je središte njihovog života. Molitvom nekoliko puta dnevno benediktinke posvećuju vrijeme. Uz liturgijsku molitvu, važan dio njihovog života je Lectio Divina, ne pristupajući Svetom Pismu kao izvoru intelektualne spoznaje, nego iskustveno, uz meditaciju i razmatranje.

„Pristajanje uz Krista uči da se sve primi iz Kristovih ruku, a pogled ljudi treba biti stalno upravljen prema Bogu. Pozvani smo na darivanje sebe Crkvi i kroz rad, kojim uzdržavamo svoju redovničku zajednicu i pomažemo potrebnima koji nam dolaze i na vrata samostana. Rad nije samo fizički napor, nego i nasljedovanje Krista u odnosu s njim“, rekla je s. Vekenega, istaknuvši da su za sv. Benedikta vjera i rad duboko sjedinjeni.

„Geslo ‘Moli i radi’ ne znači usporedno živjeti te dvije stvarnosti, nego, kad tijelo radi, duh mora biti usmjeren na rad. Rad je stvarna molitva, kao što je i molitva krajnji izraz za rad. Molitva i rad se ne razdvajaju, nego idu zajedno“, istaknula je s. Vekenega. Koludrice žive od rada svojih ruku i svojim radom pomažu i drugima. Samostan je od Drugog svjetskog rada bio poručen te starije sestre pamte i glad.

S. Vekenega je govorila i o sv. Benediktu koji je rođen u Nursiji 480. godine. Na Monte Cassinu gdje je i pokopan u kripti crkve, napisao je svoje monaško pravilo prožeto Svetim Pismom. Sv. Benedikt je bio prekinuo studij književnosti i povukao se u samoću, kad je vidio propast Rimskog carstva.

„U svom Pravilu, sv. Benedikt ne prenosi nečije teorije, nego ono što je naučio iz vlastitog iskustva i potiče druge da s njim očinski koračaju. Sv. Benediktu bilo je važnije da ga ljube, nego da ga se boje te se prilagođavao inteligenciji svakog čovjeka. Treba stvoriti ravnotežu u prosuđivanju, jer osobe imaju različitu duhovnu i mentalnu, intelektualnu i tjelesnu snagu, govorio je taj otac monaštva te je upravljao na način da jaki mogu napredovati, a slabi da ne odbjegnu. Govorio je da je samo budan čovjek sposoban čuti što Bog govori i da život treba usmjeravati na traženje Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da nas Bog uvijek traži i uvijek je tu.

 „Više je mogla ona koja je više ljubila“, sv. Skolastika

Ususret blagdanu sv. Skolastike, koludrica je opisala susret Skolastike i Benedikta i u tom kontekstu govorila o značenju molitve.

Sv. Skolastika, sestra blizanka sv. Benedikta, bila je prva benediktinka. Ime Skolastika znači učenica. Od djetinjstva je bila posvećena Bogu. S. Vekenega je pročitala opis zadnjeg susreta između Skolastike i Benedikta, nakon kojeg je  treći dan Skolastika preminula.

Jedne večeri Skolastika je molila brata Benedikta da se ne vrati u svoj samostan, nego da tu noć ostanu još razgovarati o „radostima nebeskog života“. Benedikt je tu zamolbu sestre odbio, no Skolastika je onda to zamolila Gospodina i on je uslišio njenu molitvu. Počela je padati jaka kiša i Benedikt se nije mogao vratiti tu večer u svoj samostan, kako su nalagala pravila zajednice, da ne može prespavati izvan samostana.

Životopisac piše, kad Benedikt nije ostao svojom voljom, ostao je protiv svoje volje sa sestrom koja je dugo čekala vidjeti ga te su probdjeli noć u duhovnom razgovoru. „Više je mogla ona koja je više ljubila“, zapisao je sv. Grgur Veliki, pozivajući se na Ivanovu misao „Bog je ljubav“. Kad je Benedikt pitao Skolastiku što je to učinila, odgovorila mu je: „Eto, molila sam tebe i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga i on me čuo. A sada, daj, izađi, ako možeš. Ostavi me tu, pa se vrati u samostan“.

„Ljubav je pokretačka snaga za sve, pa i za molitvu. Skolastika je predosjetila svoju smrt i zamolila je brata da još ostane s njom, što je on bio odbio učiniti. Kad je sv. Benedikt tri dana poslije toga njihovog susreta pogledao kroz prozor svoje ćelije u nebo, vidio je dušu svoje sestre Skolastike u liku goluba kako se uzdiže u nebo. Vidio je duh svoje sestre kako izlazi i vraća se k Ocu. Golub je i simbol Duha Svetoga“, rekla je s. Vekenega.

Istaknula je da Skolastika u molitvi Bogu da Benedikt ostane onu večer s njom, pred sobom nije imala molitvenike iz kojih je molila. „Skolastika je upravila molitvu svojim čistim srcem, u suzama. Izmolila je promjenu vedrog dana u kišnu večer da se Benedikt nije mogao vratiti u samostan. Osobna molitva je jako povezana s intimnim odnosom i povezanošću osobe s Bogom, u povjerenju Bogu. Skolastika je iz svoje jednostavnosti u privatnom odnosu s Bogom promijenila cijelu situaciju. Ona nije molila da padne kiša, nego je molila za promjenu stava Benedikta. Osobna molitva koja nas povezuje s Bogom preobražava nas na Božju sliku na koju smo stvoreni“, poručila je s. Vekenega, naglasivši da „vjera nije osjećaj, nego odnos s Bogom“.

„Molitva je ponajprije odnos prijateljstva u odnosu ljubavi i prosvjetljuje nam oči srca. Što smo više vjerni Bogu, taj odnos više raste, da nam osobna molitva bude poput zraka kojeg dišemo, da dišući molimo. Duh Sveti oživljava našu osobnu molitvu koja posvećuje našu grešnost. Kroz osobnu molitvu, Božja milost može preobraziti našu slabost u svoju snagu te otkrivamo i svoje poslanje na zemlji. Važno je stići u Nebo, da svatko ispuni svoj poziv na koji je pozvan. Sve treba služiti kao sredstvo da se dođe do Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da je važno ostati otvoren poticajima duha Božjega i autentično živjeti svoj životni poziv.

Što više poniremo u odnos s Bogom kroz osobnu molitvu, to će biti i intimnije naše prijateljstvo s Bogom koje nastaje kroz osobnu molitvu. „Nećemo imati uvijek osjećaj utjehe, ali treba ustrajati u molitvi. Skolastika je bila plakala dok je molila, nije osjećala radost, ali ona je i u toj boli molila. Skolastika je imala čistoću srca i njena molitva je bila uslišana. Uvijek treba uzdizati svoj duh Bogu“, potaknula je s. Vekenega, rekavši da uvijek računamo na Duha: „Duh Sveti je naša poveznica s Bogom. On će nas voditi i dati nam snagu, pravu misao i pravi odgovor“.

U zadarskom samostanu sv. Marije sada živi 17 koludrica, jedna novakinja i jedna postulantica. Dan započinju molitvom u 5,30 sati i završavaju molitvom oko 21 sat. Koludrice mole sedam puta dnevno. „U Pslamima je cijeli svijet ispred nas, u svakom Psalmu vidi se cijeli svijet. To nije samo čitanje Psaltira i ponavljanje istog teksta, nego Duh Sveti uvijek nešto novo radi i traži“, istaknula je s. Vekenega.

Psalme pjevaju gregorijanskim koralom. Jutarnje pohvale Bogu mole u 7 sati, provedu oko tri sata u zajedničkoj molitvi tijekom dana. Misa je u 8 sati, dakle, do 8,30 koludrice provedu tri sata u liturgiji. Nakon mise preuzimaju radne dužnosti, a u 12 sati se opet okupljaju na molitvu, pa rade cijeli dan.

Mladima se obratila i č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana, potaknuvši ih da nikad ne prestanu moliti. Ona je bila studentica te je prekinula studij u želji da se potpuno posveti Bogu u klauzuri. Istaknula je da koludrice uvijek mole za sve, nikoga ne isključuju iz molitve; ne mole samo za sebe, po uzoru na Isusa koji se u molitvi koju nam je ostavio za primjer, Bogu Ocu obraća Oče naš, a ne Oče moj. Koludrice su otpjevale i Himan sv. Skolastike.

Fra Pavle Ivić zahvalio je benediktinkama na molitvama, rekavši da možemo moliti i dok radimo, barem brze zazive. Poželio je koludricama da i dalje budu vjerne svojoj karizmi i da se zajednica obnovi darom novih zvanja.

Na kraju su svi izmolili molitvu za Zadarsku nadbiskupiju, za redovnike i redovnice, za nova duhovna zvanja i obitelji; da se mladi odazovu razvoju svoga poziva i da s Bogom budu graditelji mira i ljubavi te su otpjevali pjesmu Zdravo Kraljice – Salve Regina.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. (Foto: I. Grbić)

P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. U nagovoru je govorio na koji način se manifestiraju stanja duhovne utjehe i suhoće i kako se ophoditi s tim situacijama. P. Hrvoje je rekao da živimo u „društvu ovisnosti“ te se izvana sve lijepo prikazuje. Zli čovjeka može primamiti onome što izgleda lijepo na početku, a kasnije to može završiti u ovisnosti: na području seksualnosti, droge, alkohola, ovisnosti o vijestima, Internetu.

„Kad nastojimo ići prema dobrom, zao duh uvodi lažne strahove i lažne prepreke, kao što je pitanje kako ću to uspjeti. Pokazuje ti rano daleke ciljeve. Čovjek misli, kako sam grešan, padam opet u isti grijeh. Bog kaže, Sve ti je moguće u onome koji te ljubi“, ohrabrio je p. Hrvoje.

Odlikom današnjeg vremena smatra da su ljudi postali osjetljivi. Darovi Duha Svetoga su ustrajnost, strpljivost, kao što je Gospa bila ustrajna i strpljiva. Ljudi predani Božjem vodstvu „učinili su se neosjetljivima na svoju osjetljivost“, rekao je p. Hrvoje.

„Napasti moraju doći, nismo još u Nebu. Isus je rekao, napasti će doći, jer u ovom svijetu vodi se rat za duše ljudi. Ako padaš pri svakoj prepreci, to te odvede u nezadovoljstvo, očaj. Treba izdržati napast, neugodu borbe protiv zla“, ohrabrio je p. Hrvoje, rekavši da zlo ne dođe uvijek kao nešto veliko, nego ide malo pomalo. Dođe kao misao, razvija se u mašti.

Podsjetio je kako se po izlasku naroda iz Egipta pokazala prva kušnja, napast; govorili su da im je bilo bolje prije, u ropstvu i napravili su zlatno tele, a bili su na putu prema slobodi. „Teže je biti pronicljiv i naći nešto dobro, nego zlo – to je lakše. Bog poziva da pomalo, strpljivo gradim dobro koje mogu učiniti. Mojsije kaže Židovima, Ne bojte se. Bog to kaže, sjeća ih velikih djela koja je Bog učinio s njima. Bog krijepi i usmjeruje prema dobru.

Tri vrste duhovne utjehe

Crkva je sv. Ignacija Lojolskog proglasila zaštitnikom duhovnih obnova. Sv. Ignacije dva temeljna raspoloženja u duhovnosti naziva duhovna utjeha i duhovna dezolacija. Nekad se izraz ‘dezolacija’ prevodi sa suhoća, ali to nije potpuno ispravno. P. Hrvoje je opisao kako se, prema sv. Ignaciju, duhovna utjeha manifestira kroz tri stanja: prvo je intenzivnog osjećaja, drugo stanje je malo osjećaja, skoro bezosjećajno, a treće stanje je uravnotežena osjećajnost.

„Duhovna utjeha je uvijek kad je Bog prisutan. Vrlo jaka duhovna utjeha manifestira se kao vatra, u molitvi dođu trnci, krštenje u duhu. To su suze, ganuće, milina u nutrini. Opasno kod te najosjećajnije utjehe je što ona može biti kao jaki ljetni pljusak koji padne nakon dugo vremena, očisti zemlju i iza nje ništa ne ostaje. To se događa kad se navežemo na taj osjećaj. A ne vidimo da utjeha postoji da nas dovede do onoga tko je utjehu dao, a to je Bog. A Bog će biti s nama uvijek kad bude ugodno i neugodno, i u dobru i u zlu“, poručio je p. Hrvoje.

Upozorio je kako neki od svoje utjehe „naprave Boga te uvijek iznova traže takvo iskustvo“. Moguće je da se čovjek na klanjanju bori s navezanošću na neku situaciju; na putu obraćenja čovjek ima volju ići prema Bogu ali ga nešto koči, odvodi od toga, loše društvo, nešto teško, bezidejnost, depresija koja je psihološka i duhovna. „Ako ti se Bog jednom pokazao kroz utjehu da te oslobodi nekog grijeha, tada ti Bog to daje jer te ljubi, da bi te maknuo od toga zla. Jer te voli, Bog želi da rasteš, sazrijevaš i neće te učiniti robom tih utjeha“, poručio je p. Hrvoje.

Druga utjeha očituje se kroz vrlo malo osjećaja, čak je bezosjećajna. Sv. Majka Terezija je bila 40 godina u suhoći, osjećala se napuštenom, samom. „U čemu se sastojala njena utjeha i po čemu je vidjela da je Bog prisutan? Po povećanju vjere, nade i ljubavi. Ona nije osjećala utjehu, ali je vidjela da raste u povjerenju, nadi i ljubavi, vidjela je Božju prisutnost po plodovima svoga djelovanja. Radila je s raspetim Kristom, u svakom bolesniku nalazila je raspetog Krista“, rekao je p. Hrvoje, poručivši: „Ta utjeha je dar jakima, događa se što više sazrijevamo. Nekad nam Gospodin to dopusti, ne ostavi nas bez utjehe. Daje nam laku utjehu, da bismo sve više rasli u ljubavi, bez dodatnih, čestih osjećajnih poticaja, jer onda postanemo ovisnici. To je kao podvodna voda koja iznutra natapa zemlju, nije pljusak. Ne vidimo tu vodu, a trava raste, cvijeće raste, stvara se ljepota“, opisao je p. Hrvoje drugu vrstu Božje utjehe.

„Treća utjeha mi je najdraža“, rekao je Mravak. To stanje je malo osjećajno, „nije jaka utjeha. To je tiha radost i tihi mir. Vidi se ljepota. S vremenom osobi nešto sjedne, donosi joj tihu radost, tihi mir i to traje. Ne izbacuje osobu previše iz ravnoteže, nije joj neugodno, nema velike suhoće“, rekao je p. Hrvoje.

Kad nam se dogodi utjeha, trebamo učiniti isto što i Gospa – ona je sve to pohranjivala u svome srcu, rekao je propovjednik.

„Za to služi, prije svega, ispit savjesti. Najprije da vidiš na čemu si zahvalan, što je bilo dobro, gdje je život prostrujao s tobom, barem mali, gdje se pojavila neka nada, strpljivost, ako već ne radost, mir, ljubav. Onda ostani s tim u kontaktu. Iskustvo zahvalnosti natapa naše i pogrešne emocije, prodire dublje, u osjećaje. Djeluje i na sliku koju imamo o sebi zbog istočnog grijeha, da nismo vrijedni, dobri, sposobni. Svatko je doživio neku milost u danu“, ohrabrio je p. Hrvoje. Upozorio je da nekad tražimo Boga tamo gdje on nije, u nekim svojim idejama. Podsjetio je kako je prorok Ilija, kad je bio razočaran, otišao u špilju. Bog je bio u šapatu blagog lahora, a ne u intenzivnim pojavama ognja. „To je mir, radost, nutarnja sloboda, ravnoteža, povećanje ljubavi, nade i vjere. Kako se ponašati u utjesi? Imaš pravo ostati u utjesi, uživaj u tome. Te utjehe su najčešće vrlo tihe, a velike mogu biti varljive. Sjeti se da se ne uzoholiš, kako će ti biti kad utjeha prestane.

Sjeti se da će doći dobro i zlo, ali Bog će biti u dobru i u zlu s tobom. Ne moraš biti mazohist, proživljavati neku suhoću. Pohranjuj tu utjehu u sebi, ostani uz nju, pusti da te umije. Bog je tu, ostani u zajedništvu s njim. No, sjeti se da će to proći, ali Bog će biti i tamo. Proći će, jer ti trebaš biti ljubav u dobru i u zlu. To je naša misija u ovom svijetu, nismo još u nebu. Nemojmo se dati zarobiti darom. Svaki dobar dar je od Darovatelja. To nas čini poniznima. Ostani ponizan“, potaknuo je p. Hrvoje, poručivši: „Kad doživimo utjehu, budimo oprezni. Nećemo mi promijeniti svijet. Isus bdije nad ovim svijetom, a mi surađujemo s njime. Najveće napasti dolaze kad nam je dobro i lijepo“.

Tri vrste duhovne suhoće

Drugo stanje duhovnosti je suhoća. „To je zamračenost i uzburkanost duše, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir, uzrujavanje, napasti. Duša se osjeća kao odvojena od Boga, zato je dezolacija. Ako si s Bogom, makar bilo teško, a nekad je neugodno ili je lakše, to je utjeha. Kad nisi s Bogom, makar se najumornije osjećaš, to je dezolacija. U toj dezolaciji zao duh nas napada. Zao duh je lažac i laže ti o tebi, o drugima, optužuje te pred Bogom, naglašava ti laž o tebi, samoća“, rekao je p. Hrvoje.

„Kao što postoje tri vrste utjehe, postoje i tri vrste suhoće. Jedno je osjećajna zamračenost duše, pobuda na niske strasti, ugode. Druga je malo osjetna suhoća, osjećaš apatiju, mlakost, sumnje, pad vjere, ufanja i ljubavi. Treća suhoća je gotovo neosjećajna, to je prava apatija“, rekao je p. Hrvoje.

I kod suhoće, ispit savjesti je temeljan da  uopće prepoznamo što nam se događa. „Zlo ne dođe odjednom, nego pomalo. Ispit savjesti osoba ne radi sama, nego u predanju Duhu Svetom. On otkriva i daje unutarnje spoznanje, povjerenje“, rekao je Mravak.

U stanju suhoće, osoba ne radi ono što čini u stanju utjehe, kad osoba ostane uz utjehu i kuša je. Nego, suhoću treba prepoznati, u tome pomaže Duh Sveti. „Osjeti suhoći, ali ne pristani na nju. Čini suprotno od nje. Moliš, a dođe ti napast da to nema smisla, pa preskočiš molitvu; ne dolaze ti lijepi osjećaji, strah te moliti. To je napast. Suprotno djelovati znači da neću skratiti molitvu, nego ću produžiti moliti. Donesi povrijeđenost koju si od nekoga doživio pred Boga i ne idi za tim mislima, koliko god ti bile opterećujuće“, potaknuo je p. Hrvoje, podsjetivši na riječ sv. Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.

Kako se ponašati u slučaju suhoće, dezolacije?

„Shvati da to nekad ne ovisi o tebi, nisi ti kriv zbog toga što ti zao duh želi nametnuti. Duh Sveti ti kaže, To je stanje koje nekad ne ovisi o tebi, a nekad ovisi.

Kad ste u velikom ushitu ili u velikom padu, nemojte mijenjati odluke koje ste prije donijeli. Npr., da mijenjaš fakultet ako ne položiš jedan ispit. Reagiraj malim gestama.

Drugi stav u suhoći je, prije svega, povjerenje. To je kao kad su apostoli bili u oluji, a Isus spava. Tako se mi osjećamo u suhoćama. Čini nam se da njega nema, a on je tu, spava. I onda ga probudimo. Znajmo da je tu, makar ga ne osjećamo“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kad osoba doživi neku teškoću i ako ima priliku čekati, vježba se u strpljivosti. P. Hrvoje je opisao i  tri razloga zbog kojih nas obuzima suhoća, prema sv. Ignaciju.

„Prvi razlog je zlo koje sam učinio. Bog mi daje milost da me trgne. Nezadovoljan sam zbog nečega lošeg što sam učinio. Ispovijedi se i nestat će suhoće. Drugo, Bog nekad dopušta suhoću da pročisti našu ljubav. On je kao cjevčica koja nas drži na životu. To je molitva. Želi te pročistiti od tvoga ega.

Ako u kršćanstvu padneš u neku zamku, Bog će dopustiti suhoću. Suhoća u duhovnim vježbama znači da je osoba otišla u nekom smjeru gdje nije Bog. Ili radimo neke blokade svojim očekivanjima, forsiranjima, nevjerovanjima ili tražimo utjehu da nama bude dobro – a to nije životno.

Treći uzrok suhoće je što nismo ponizni. Ne poznajemo sebe ni Boga. Ne shvaćamo da nam sve dolazi od Boga, pa i utjeha. Da nas Bog čuva kao malu djecu i da nam po suhoći pomaže da budemo ponizniji, realniji, autentičniji, više u ljubavi prema drugim ljudima“, rekao je p. Hrvoje.

Neprijatelj nas može napasti na način da je uporan, ali slab. „Kad mu se odupreš, on odustaje. Isus ti uvijek kaže, Ne boj se. Jači si od tisuće, milijarde demona, ako si sa mnom. Najveći demon ne može ti ništa, ako si s Isusom.

Zlo traži tamo gdje si slab ili gdje si jak. To trebaš prepoznati kroz ispit savjesti i nad time bdjeti. Ako si srdit, impulzivan, slab u jelu i piću, seksualnosti, znači da ti je to slaba točka. Shvaćaš da ti treba Bog, to je milost. Možeš cijeli život nositi tu slabost, ali će te ona uvijek voditi Bogu, neće te odvesti tome da uništavaš sebe i druge ljude oko sebe“, poručio je p. Hrvoje.

Danas su puno opasnije napasti koje se pojavljuju pod vidom dobra, radosti. „Duši koja od dobra ide prema boljem Bog daje radost, a zao duh uvijek unosi nemir. Nekad se Sotona može pokazati pod svjetlom dobra: od lijepe ideje, lijepog nadahnuća. To nije došlo od Boga, ako vidim da nedostaje ljubav, mir, strpljivost, uslužnost, velikodušnost.

Bog donosi utjehu koja zahvaća dubine našeg bića. Kad zahvati tvoj život, Bog zahvaća i emocije, dubine srca; znaš da se promijenila slika o tebi, znaš da si vrijedan, bolji, vjeruješ u svoje sposobnosti. Predaš sebe Gospodinu uz svako svoje djelo, odnose i molitvu. Zao duh ti oduzima radost tako da stvarnost tumači uvijek negativno. Osoba se treba susresti sa samim sobom“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kako prepoznajemo je li određena utjeha od Boga ili ne?

To prepoznaješ po tome kamo te vodi. Je li usmjerenje Bog ili nije. Ima li na kraju mira ili ne, jesam li zadovoljan ili ne, kad prođe neko vrijeme.

„Zao duh nas napastvuje preko materijalnih užitaka, ali i preko duhovnih. Užitak najčešće nije isto što i sreća. Užitak najčešće traži za sebe. Koristi ljude za sebe, jelo ili bilo što, tu nema odnosa. Tu sam bitan samo ja.

Sreća dolazi kad tvoj užitak ima svrhu u drugom – taj užitak traje, ne ostavlja te praznim. Najbolje je kad se užitak i sreća spoje. Svrha je uvijek ljubav. Ako imam svrhu ljubavi prema drugome, onda će taj užitak trajati i biti drugačiji“, poručio je p. Hrvoje.

Ako smo doživjeli neki pad, učimo iz iskustva. „Zašto je nešto završilo loše, iako sam imao dobre namjere? Prođi taj put gdje si krivo skrenuo, tako će te Duh Sveti učiti za sljedeća iskustva.

Kod onih koji idu od dobra na bolje, Bog djeluje kao kap koja padne na spužvu, to je dio tebe. Jednostavno znaš da je to – to“, poručio je p. Hrvoje, istaknuvši nekoliko poticaja.

Važno je bdjeti nad sobom svaki dan kroz ispit savjesti, ispovijed, razgovor i otvarati se Božjoj ljubavi. Ne staviti naglasak na sebe, nego na Isusa. Vidjeti darove koje nam je Gospodin dao, na što nas Gospodin poziva – to je razlučivanje.

Ima li neki razbijeni prozor u meni, neko osuđivanje, neprihvaćanje drugih, ako su mi učinili i nažao. Gdje me tu Bog poziva na žrtvu? Potražiti u onome što je danas bilo u mom danu Božju prisutnost. Da stanem uz neku milost i utjehu koju mi je Bog dao, donesem Bogu neku suhoću, otpor, zatvorenost, napast, da ih Bog oslobađa i liječi.

Pred Presvetim je p. Hrvoje molio neka nas Bog nauči da budemo zreli kršćani koji znaju da se stvari ne događaju u jednom trenu, nego da pomalo rastemo u ljubavi; da nas Bog nauči da ga prepoznajemo u svim stvarima i da sve stvari gledamo Njegovim pogledom.

Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Pod vodstvom Luke Kotlara, pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na zadarskom Bokanjcu. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade o temi razlučivanja duhova i načinu donošenja odluka u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U kontekstu navještenog Evanđelja u kojem se opisuje pohod anđela Josipu i njegov odnos prema Mariji, nakon što sazna da je Marija trudna, u propovijedi je p. Hrvoje rekao da i to Evanđelje govori o razlučivanju i o prisutnosti borbe.

„Gospa je trudna, Josip ima odabir što će učiniti. Hoće li dati da je kamenuju ili je otpustiti i na koji način će je otpustiti. Josip je muž pravedan. Pravednost znači dati svakome što mu pripada. Ali, Josipova pravednost je iznad te pravednosti. Josip je muž iz blaženstava, koje kaže: ‘Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi’. On je muž koji zna da su sveti ljudi oni koji se bore za istinu i dobro. I Josip želi dobro Mariji, bez obzira koliko je bio povrijeđen“, rekao je p. Hrvoje, istaknuvši: „Koja borba duhova se u njemu odvijala, ali on je čovjek pravedan. Zao duh Mariju prikazuje u najgorem svjetlu, a Božji duh ga krijepi. Eto razlučivanja. Opet ta Josipova pravednost“, naglasio je p. Hrvoje, upozorivši da naša razumska pravednost, vrlina, krepost, nekad nije dovoljna.

Postoje razlučivanja kod kojih je dovoljan razum, kod praktičnih odluka, npr. gdje će osoba živjeti, studirati. „To se može čisto razumski odlučiti, ali i to nije za razlučiti bez Božjeg duha. Postoje stvari koje ne možeš razlučiti samo razumski, nego osobi treba poticaj i pomoć Božjeg duha. Duh Božji nas uvijek vodi prema onome što je dobro, prema ljubavi i prema sebi“, poručio je p. Hrvoje. Kod odluka za koga će se osoba vjenčati, hoće li u duhovno zvanje, nije dovoljan samo razum, rekao je propovjednik. U nekim situacijama osoba ne zna što je čeka, npr. da li odseliti iz Hrvatske ili ostati tu živjeti, osoba ne zna što će se dogoditi.

„Najbolje je izručiti se Duhu Svetom. Duh Sveti dolazi u igru pametnom i svetom Josipu kad njegov razum spava. Kad predrasude zaspu, pa i kod pravednog čovjeka poput sv. Josipa, Duh Sveti ima slobodan put za djelovanje. Ne moramo čekati da razum zaspe. Prvo što je važno u razlučivanju duhova je znati kao sin, kćer, izručiti se Bogu. Prvo je: doživljavam li sebe kao sin, kćer? Gledati se Isusovim raspetim pogledom. To nije neki jeftini, romantični pogled. To je ljubav koja se potpuno razdala. Zato na vjenčanju mladenci stavljaju svoju ruku na raspelo, jer nema veće realne ljubavi od te. Ljubav koja uzvraća milosrđem, neosuđivanjem i prihvaćanjem. Pod tim svjetlom osoba otkriva tko je ona“, poručio je p. Hrvoje. U razlučivanju mogu pomoći i druge osobe koje imaju ograničeno viđenje, ali na nekoga gledaju s poštovanjem i s ljubavlju.

„Nekad ljudi vide što ja ne vidim; vide moje vrijednosti, moje dostojanstvo, ljepotu, dobrotu moga bića, moje sposobnosti koje ja ne vidim, jer živim iz laži koju je Istočni grijeh i zao duh posijao u mene. Duh dolazi i Josipu jasno kaže: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za ženu svoju’. I objašnjava mu. Duh daje razuma. To su tri elementa koja sudjeluju u razlučivanju duhova. Razlučivanje duhova kreće od toga što se događa u meni. U meni postoje moja psiha (moja volja, moja svijest, podsvijest), postoje Božji duh i zao duh. Božji duh djeluje kroz moju psihu, vodi je gdje je život, sloboda, veća ljubav, makar me nekad to koštalo, žrtve. A zao duh me na ugodne i neugodne načine zatvara od toga. Na početku se prikazuje vrlo sjajnim, poslije te ostavlja nezadovoljnog, nemirnog, razočaranog. Puno nudi, a ne daje ništa. Sve uzima“, upozorio je p. Hrvoje, istaknuvši da su u razlučivanju bitni Duh Sveti, iskustvo i znanje.

„Prvi element za dobro razlučivanje je biti svjestan što se događa u meni. Zato je potrebno određeno iskustvo. Nema lakog razlučivanja. Razlučivanje je hod gdje rasteš. Imamo lijepe emocije, volimo kad se radujemo, ali životni hod se sastoji od uspona i padova, dobrih i loših emocija. Konstanta je Duh Sveti, konstanta je Bog. Sve to donosi prisutnost Duha Svetoga.

Jedan od načina kako možemo pratiti te unutarnje pokrete, Crkva je nazvala ispit savjesti ili egzamen. Svaki dan trebali bismo barem pet ili deset minuta zastati, vidjeti što je bilo danas u meni, otpustiti te misli. Vidjeti gdje je bio život: jedno iskustvo, jedan događaj, jedan osjećaj i gdje nije bilo života. Gdje me zao duh vodi protivno životu, mojim odnosima. Ne ide bez iskustva“, poručio je p. Hrvoje.

„Drugi element je znanje. Potrebno je neko znanje, ali nije dovoljno. Treći element je Duh Sveti koji djeluje i preko iskustva i preko znanja. Bez Duha Svetoga smo na brisanom terenu. Bog ima utjecaja na naše misli i na naše nutarnje pokrete; to nisu samo emocije, nego sve što se događa u našoj nutrini. A zao duh nema direktan utjecaj na to, nego on djeluje preko mašte i onda dotakne tvoje misli ili preko naših osjetila, tijela“, rekao je p. Hrvoje.

Plod, svrha razlučivanje je ista što je i svrha cijelog našeg života – da nađeš Boga, poručio je Mravak.

„Prva svrha nije da mi nešto odlučimo. To je, možda, prvotni cilj. Ali, svrha je da u tom procesu uzrastem do spoznaje živoga Boga i priđem mom životu na milosrdan i neosuđivalački način“, rekao je p. Hrvoje. Njemu je često bilo najdublje iskustvo Boga kad je nešto odlučivao, razlučivao, da je Bog živ i da govori kroz njegove misli, kroz životne situacije i druge ljude, ali kroz njegov nutarnji osjećaj Boga.

„Svaki put Bog se pokazao. Bog ti nekad pusti suhoću u tome. Ne da ti odmah rješenje, upravo zato da tražiš njega, a ne njegov dar. Mi se lako zapletemo u njegove darove, ugodne osjećaje, a zaboravimo da je najvažnije dobiti Boga koji je jedini neuništivi temelj naše radosti. Božja riječ kaže: ‘Radujte se u Gospodinu, uvijek’. To znači, uvijek imaj temelj svoga smisla, a to je Božja prisutnost koja je uvijek s tobom. Uvijek dvije stvari ostaju s nama. Jedna je dah, dok god dišeš, živ si. A druga je Duh. Uvijek možeš računati na Duha Svetoga“, poručio je p. Hrvoje.

Podsjetio je da je kod sv. Josipa pohod Duha bio kroz noć. „Josip je imao puno borbi dok nije došao do toga sna. On je pokazao vjernost Gospodinu. U Evanđelju piše: ‘Josip se probudi od sna i učini kako mu naredi anđeo’. Dakle, ako nešto razlučujem, neku odluku, onda, kad sam razlučio, tu odluku treba ostvariti! To za mnoge ljude danas nije samo po sebi razumljivo.

Imamo lijepe ideje, planove za svoj život, pokrenuo bih neki posao, imam sposobnosti, a dođe mi napast nesigurnosti kako ću to učiniti, dogodi se vanjska kušnja, napast i čovjek se ne pokrene. Treba biti pokretan. Ali, Bog će pripremiti tu odluku. Dakle, ne se zalijetati ranije.

Sveta Obitelj je neprestano razlučivala. Na temelju toga razlučivanja bila su četiri stava tzv. siromaha Jahvinih. Marija i Josip su bili siromasi Jahvini. U Starom zavjetu, svi proroci bili su siromasi Jahvini: Mojsije, Petar, apostoli kao obični ribari – svi oni imali su četiri ključna stava za naš život. Prvo je strpljivost, drugo je nada; jedna od adventskih svijeća je svijeća nade. Nada je pozitivno očekivanje nečega. Danas nam sa svih strana stavljaju negativno. Treće je povjerenje. Kao sin, kao kćer, ja ti vjerujem, makar ne izgleda sjajno. Četvrto je ljubav. Ljubav je temelj svega“, poručio je p. Hrvoje Mravak u propovijedi misnog slavlja. Za vrijeme susreta, brojni mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 23. listopada. Don Damir je predvodio misno slavlje, nakon mise održao je nagovor, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Razmatrajući navješteni ulomak evanđelja po Luki, u kojem Isus govori „…kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi… I vi budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi“, don Damir je u propovijedi istaknuo kako je „jako neobična slika da Isus sebe uspoređuje s kradljivcem, kao da je lopov“.

„Isus u toj prispodobi govori koliko je njemu stalo do naše duše, da će on poput kradljivca provaliti u našu dušu. Kradljivac provaljuje tamo gdje nije dobro došao. Kad ti se nešto dogodi i nije po tvojoj volji, kad se dogodi i tragedija… Bog nije izvor naše tragedije, ali Bog koristi i to što nije po našoj volji, da on provali u našu dušu. Nekad je to jedini način da dopre do nekih ljudi. Bez obzira što prolaziš sada; možda se sada događa nešto u tvom životu što je neshvatljivo, bolest, smrt drage osobe, neostvarena ljubav, ranjenost u području ljubavi… Isus možda koristi taj trenutak da provali u tvoju dušu. Vapiješ Bogu jer si doživio nepravdu. Polako. Bog zna što radi“, ohrabrio je don Damir vjernike. Istaknuo je da poznaje i postoji toliko svjedočanstava, iskustava da kad osobu u nekoj životnoj situaciji najviše boli, „bez ikakvog iščekivanja, Bog provaljuje u tu dušu“.

„To je Isus rekao jer je on Bog iznenađenja. Ako ne ide kroz glavna vrata, ako ne puštaš Isusa, on će provaliti kroz zid, jer te voli, jer želi doći do tebe i do tvoje duše. Bog koristi situacije koje su tebi neshvatljive. I Bogu hvala što je takav“, istaknuo je don Damir.

U tom evanđelju Isus nam želi objaviti istinu da ne znamo kad će doći dan i čas našeg odlaska s ovog svijeta. Don Damir je kao župnik vidio koliko puno ljudi je u župi gdje je bio, umiralo bez primanja sakramenata.

„Isus je došao da razbije djela đavolska, da nas otkupi i spasi. Koristi sliku slugu koji misle da domaćin neće doći, pa su se opustili. Uvijek moramo biti spremni. Ta prispodoba govori da budemo spremni, da živimo radosni jer nas čeka nagrada. Živimo trenutak kao da odlučujemo svoju vječnost. Najvažniji su sadašnji trenutak i trenutak u času smrti. Drugim riječima, svaki trenutak u životu je važan“, istaknuo je don Damir, poručivši: „Budite spremni. Živite svaki trenutak kao da je prvi, jedini i posljednji, kao da se odlučuje spasenje u tom trenutku“.

Stojić je upozorio da će svi odgovarati za svoja djela, da je svatko odgovoran za svoja djela. „Dobit ćemo nagradu ili kaznu. To nije popularna poruka danas, jer svijet nam govori da živimo kako želimo. Isus traži još i više, od činjenja samo dobrih djela; da budemo sveti“, poručio je don Damir.

U nagovoru nakon mise, don Damir je istaknuo važnost vjerovanja da je Isus Krist prisutan u posvećenoj hostiji, u Presvetom oltarskom sakramentu. Posvjedočio je kako poznaje jednog muslimana koji se obratio na katoličanstvo; kad se kao krštenik vratio u svoju rodnu, većinski muslimansku zemlju, jako teško mu je bilo što nije mogao, kao u Europi, ići na misu. Kad je ušao u katoličku crkvu u svojoj zemlji, a policajcima koji je čuvaju rekao je da je vjernik, jer samo katolici mogu ući u crkvu, bio je nekoliko dana pritvoren, jer su otkrili da mu je na osobnoj iskaznici pisalo da je musliman.

Taj čovjek don Damiru je rekao da mu je „bilo grozno“ znati da je Bog prisutan u euharistiji, posvećenoj hostiji i ne primati Boga. „Divio sam se njegovom žaru. Mi katolici tako olako preskočimo sudjelovanje na misi, naviknuli smo se. Sv. Toma Akvinski kaže da je vjera čin volje. Može biti popraćena nekim osjećajima, ali je prvenstveno čin volje. Koju vjeru moraš imati da vjeruješ da se Bog, tijelo, krv, duša, božanstvo Isusa Krista, nalazi u jednom beskvasnom komadiću kruha, bez okusa!?“, istaknuo je don Damir.

Stojić je upozorio kako brojni kršćani na Zapadu „govore o Isusu kao da je mrtav“, unatoč znanju stečenom i na vjeronauku i kršćanskom nasljeđu. Usporedio je taj stav s ponašanjem dvojice učenika na putu za Emaus koji „sve znaju o Isusu, ali govore o Isusu kao da je mrtav. Imaju sve informacije, ali to jutro govore o njemu kao da je mrtav. Govore o mrtvom čovjeku“, upozorio je don Damir, rekavši da je prva poruka koju želi uputiti: „Bog je živ! Isus Krist je živ!“.

Druga poruka je da je Bog ljude stvorio „ne jer nas treba, nego jer nas želi, voli. Bog nas ne treba. Nitko ne povećava Božju slavu, niti grešnik umanjuje Božju slavu. Bog je nepromjenjiv u sebi. Ti si tu zato što te Bog voli. Bog je ljubav. On je toliko ljubav, da se to prelilo i mi smo nastali. Nad tom istinom treba moliti“, potaknuo je don Damir. Upitavši vjernike neka promisle kad su doživjeli najveću ljudsku ljubav u životu, Stojić je naglasio da je „ljudska ljubav lijepa, ali je ništa naspram Božje ljubavi“.

„Ti si ljubljeno dijete Božje. To je temeljna istina. Ako Đavao želi sakriti ijednu istinu od nas, to je ta istina. On laže o Bogu Ocu, pretvara ga u tiranina, da nam Bog zapovijeda da nešto ne smijemo činiti, da nam nešto uskraćuje. Koji je tvoj odgovor na takvu ljubav? ‘Gospodine, ljubim te, odnosno, vjerujem’, trebao bi biti naš odgovor. Ako je Bog dobar, ako te stvorio i ljubi te, onda ćeš provesti s njim vrijeme. Da budemo s njim, da prebivamo s njim. Koliko dnevno molimo? Dajmo Bogu desetinu svoga budnog vremena i prvinu“, potaknuo je don Damir, upozorivši da Bogu najčešće dajemo kraj dana u molitvi.

Istaknuo je da se vjera živi osobno, ali i u zajedništvu. I Isus se u molitvi Oče naš Bogu obraća s ‘naš’, a ne Oče ‘moj’. Važna je eklezijalna dimenzija zajedništva, istaknuo je don Damir. Potaknuo je vjernike da slušaju Boga po njegovoj Riječi, u molitvi, da žive po Božjim zapovijedima koje čuvaju ljude od zla koje ih može raniti grijehom i da se redovito ispovijedaju. Potaknuo je i na molitvu krunice i važnost nasljedovanja Marije, rekavši: „Ako je Isus nama došao preko Marije, vrati mu se kako nam je došao. Idimo Gospi. Marija vodi Isusu“.

U molitvi pred Presvetim, don Damir je molio da vjernici dožive prodor Isusove ljubavi u svom životu, da iskusimo da smo ljubljeno dijete Božje, da imamo iskustvo živoga Boga i Božje ljubavi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ljetni oratorij po modelu Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca održan je od 3. do 6. rujna u prostorima župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru. To je bio treći uzastopni ljetni oratorij takvog načina održavanja na Belafuži. Sudjelovalo je 90 djece, u dobi od 8 do 14 godina. Program je osmislio i vodio salezijanac Karlo Ćuk uz pomoć župnika don Zvonimira Mikulića, župnog vikara don Zbigniewa Korcza i dvadeset domaćih animatora: srednjoškolaca, studenata i radničke mladeži. Program se odvijao u prijepodnevnim i večernjim terminima. Djeca su bila podijeljena u dvije ekipe: Vatreni Kršćani i Plavi Tigrovi. Igrali su razne igre te su bili poučavani molitvi, sakramentalnom životu i životopisima svetaca.

Oduševljenje, radost i borbenost osjetili su se u dvorištu crkve. U žaru oratorija ponekad je bilo potrebno djecu podsjećati na poštivanje drugih te da ipak nije najvažnije pobijediti pod svaku cijenu. Uz pomoć mladih animatora mogli su se veseliti i istovremeno odgajati u ljudskim i kršćanskim vrlinama. Jedna od najvećih zanimljivosti djeci bile su vodene igre. Pri kraju oratorija djeca i animatori su se ispovjedili, zahvaljujući prisutnosti nekoliko svećenika koji su došli pomoći ispovijedati. Vrhunac oratorija bilo je slavlje mise na koju su bili pozvani i roditelji. Poslije mise zajedništvo se nastavilo uz prigodnu okrepu i druženje u dvorištu svetišta. Roditelji su izrazili zahvalnost zbog takvog oblika rada s njihovom djecom te su roditelji i djeca često pitali kad će se opet održati neki oratorij.

don Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Belafuža, Zadar

U pobožnosti Planinarski put svjetla mladih Zadarske nadbiskupije u subotu, 11. svibnja, sudjelovala je grupa od 53 mladića i djevojaka iz Zadarske nadbiskupije hodeći 30 km obroncima planine Velebit.

Sudionici su se zaustavili na 14 postaja, razmišljajući o radosti Kristovog uskrsnuća, uz tekstove iz Evanđelja i prigodna razmatranja čiji je autor mons. Ivan Šaško. Mnogi sudionici nisu se međusobno poznavali, pa su putem sklopljena nova poznanstva. Tri iskusna vodiča brinula su o sigurnosti sudionika, a u pripremama je sudjelovao i HGSS.

Planinarski put svjetla počeo je ranim okupljanjem sudionika na Autobusnom kolodvoru u Zadru. Vozač Jere iz zadarskog poduzeća ‘Liburnija’ prevezao je autobus hodočasnika do tunela na prijevoju Prezid-Gračac. Grupa je već u 6,30 sati ujutro, unatoč jakoj buri i hladnom vremenu, krenula pješice od prijevoja prema Tulovim Gredama. Cijela 30-kilometarska staza kroz Velebit pružila je izvanredno iskustvo, zahvaljujući idealnim vremenskim uvjetima od ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva, uz laganu naoblaku i buru.

Duhovni sadržaj tijekom pješačenja bio je jednostavan, ali bogat. Uz molitvu i razmatranja na 14 postaja Puta svjetla, sudionici su imali priliku hodati u šutnji, okrijepiti se sakramentima, razgovarati sa svećenikom i osobno se moliti. Osobito su bile dirljive postaje i molitve kod mnogih spomenika za pale branitelje iz Domovinskog rata koji su svoj život položili upravo u obrani Domovine na Velebitu.

Program je zaključen uobičajenim planinarskim obrokom, grahom s kobasicama, zahvaljujući radnicima Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nakon zajedničke fotografije kod kapelice podno Tulovih Greda, na mjestu pogibije hrvatskog branitelja Damira Tomljenovića Gavrana, sudionici su se zaputili prema Zadru. Nakon 21 sat, sudionici su se razišli, fizički iscrpljeni, ali duhovno osvježeni i ohrabreni razmatranjem Uskrsloga na 14 postaja Puta svjetla. Taj duhovni hod kroz Velebit ostavio je duboki dojam na sve sudionike, pružio je ljepotu zajedništva i snagu vjere u prirodnom okruženju. Izražena je radost budućim sličnim susretima i pobožnostima koje okupljaju mlade i jačaju njihovu vjeru.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Ivan Šibalić.

Ivan Šibalić

Foto: Sudionici Planinarskog puta svjetla

Mladi iz Zadarske nadbiskupije sudjelovali su na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Gospiću u subotu, 4. lipnja. Taj događaj okupio je oko deset tisuća mladih iz cijele Hrvatske, uključujući sudionike koji su stigli sa šest autobusa iz župa Zadarske nadbiskupije.

U pratnji šestorice svećenika i jedne časne sestre, oko tristo mladih krenulo je iz Zadra prema Gospiću u subotu, 4. lipnja, u 8 sati ujutro. Svaki od šest autobusa imao je predprogram u jednoj od župa domaćina koje je odredio organizator, Gospićko – senjska biskupija. Mladi su bili raspoređeni diljem ličkog područja, uz Gospić, uključujući mjesta Karlobag, Otočac, Lički Osik, Korenicu i Pazarište. Domaćini su ih srdačno dočekali, predstavili su svoj župni pastoral i omogućili im da se upoznaju s ostalim sudionicima iz različitih dijelova Hrvatske.

Oko podneva, deset tisuća mladih okupilo se na središnjem gradskom trgu Stjepana Radića u Gospiću. U opuštenom druženju, sudionici su imali priliku obići brojne promotivne štandove postavljene na šetalištu poznatom kao gospićka Kalelarga. Predprogram su animirali Hrvatsko nadzemlje, Vjera i svjetlo te Matej Lovrić, uz glazbenu podršku VIS-a Mihovil.

U 14,30 sati, sudionici su zajedno s biskupima i svećenicima formirali procesiju od središnjeg trga do stadiona Balinovac. Ondje su mladi imali priliku ispovjediti se i sudjelovati u pobožnosti molitve svete krunice.

Misno slavlje počelo je u 17,00 sati na stadionu Balinovac. Deset tisuća mladih ujedinilo se u molitvi i pjesmi uz izvanrednu glazbenu animaciju. Posebna radost bila nam je vidjeti našeg zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Misno slavlje predvodio je mons. Zdenko Križić, splitsko – makarski nadbiskup. Propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić, predsjednik Odbora za mlade HBK, koji se obratio sudionicima jednostavnim i poticajnim riječima.

Po završetku mise, mladi su se ponovno okupili na trgu Stjepana Radića, gdje su nastavili radovati se uz molitvu i poznate pjesme Božje pobjede. Koncert je trajao do iza 22 sata, nakon čega su se uputili prema autobusima i stigli svojim kućama oko ponoći.

Među zadarskom mladeži, osobito se istaknula grupa mladih s Dugog Otoka, koja je sa svojim župnikom don Franom Šindijom ispunila više od pola autobusa. Oni su sudjelovali na programu u Gospiću čak dva dana, prenoćivši u Gospićkoj biskupiji i preostali do nedjelje, pokazujući živost Dugog otoka iz Zadarske nadbiskupije.

Zahvaljujemo Gospićko –senjskoj biskupiji na trudu i odličnoj organizaciji te se radujemo sljedećem Susretu hrvatske katoličke mladeži 2026. godine u Požegi.

Ivan Šibalić

Foto: Mladi Zadarske nadbiskupije

Seminar o temi ‘Teologija tijela’ održali su don Damir Stojić i don David Leskovar u petak i subotu, 19. i 20. travnja, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Seminar je okupio 80 sudionika i bio je zatvorenog tipa, uz prethodne prijave, s prednošću za osobe koje nikad nisu slušale o temi teologije tijela.

Na susretu je obrađen prvi modul seminara ‘Teologija tijela’. U sklopu prvog modula predstavljen je osnovni sadržaj 129 kateheza koje je papa Ivan Pavao II. izrekao na svojim audijencijama od 1979. do 1984. godine, cjelokupni pregled onoga što je Ivan Pavao II. govorio. Kroz prve tri kateheze predstavlja se izvorni plan za čovjeka, pala ljudska narav i plan za budućnost. U ostalim katehezama obrađuje se tema braka, celibata i kontracepcije, o čemu je Ivan Pavao II. također govorio, vezano uz spolni moral.

„U prvom modulu  izlaže se osnovni sažetak, okvir svega, u želji da to bude poticaj ljudima da i dalje proučavaju teologiju tijela. U drugom modulu ide se dublje, a obuhvaća šest neobjavljenih kateheza koje su nađene u arhivi, nakon što je Ivan Pavao II. umro. Papa ih je napisao, ali nije ih pročitao. Na drugom modulu ulazi se dublje u čovjekov identitet i tzv. eros, zašto je Bog stvorio muško i žensko“, rekao je don Damir.

Novost nauka Ivana Pavla II. je u načinu njegovog govora o teologiji tijela. „U prošlosti, kad se u Crkvi govorilo o spolnosti, uvijek je bila riječ o zabranama i zapovijedima, ‘Moraš’ ili ‘Ne smiješ’. Ivan Pavao II. nudi ljepotu Božje zamisli za muško i žensko. Prije se govorilo: ‘Ovo je grijeh, ovo je zabrana’, što je u redu. Neki dionici Crkve počeli su svoj govor o spolnosti s ‘Ne’ i zabranama. Ivan Pavao II. daje veliki ‘Da’. Svaki ‘Ne’ podrazumijeva ‘Da’. Ali, problem je kad krenemo s ‘Ne’. Ivan Pavao II. je veliki optimist, pozitivac i on je govorio o ljepoti. Teologija znači nauk o Bogu, dakle, nauk o ljudskom tijelu. Bog je stvorio muško i žensko, dakle, muškarac i žena u svojim tjelesnostima govore nešto o Bogu“, istaknuo je don Damir.

„Teologija tijela nije riječ osude, nego radosna vijest koju je donio naš Gospodin Isus Krist. Teologija tijela je oslobađajuća za sve i uvijek iznova vidim kako ‘pada na plodno tlo’. Ljudi se prepoznaju u tim temama. Možda je teško čuti istinu, ali s druge strane, teologija tijela budi u ljudima nadu da postoji budućnost i Božji plan za njih, u smislu da je Isus došao donijeti spasenje svijetu“, poručio je don David, rekavši da su mladi jako otvoreni i iskreni u razgovoru, u izricanju problema u području spolnosti. „Mladi su svjesni poteškoća i borbe koje vode i kako se teško izvući iz takvih stvari. Pozivam ih da se bore. Pozvani smo na puno veće stvari. Naše srce je puno dublje od našeg grijeha. Krist nas poziva da je moguće osloboditi se naših grijeha i da je moguće živjeti teologiju tijelu. To je ta vijest. To nije nedostižni ideal. Hrabro naprijed! Ivan Pavao II. je pozivao da se borimo, da se suočimo s našom palom naravi, ali da smo stvoreni za puno veće stvari“, ohrabrio je don David.

Leskovar je pojasnio i zašto je uz spolnost vezan osjećaj stida. „Osjećaj stida je dobar osjećaj. Taj osjećaj se pojavljuje nakon prvog grijeha, kod palih ljudi, Adama i Eve. Osjećaj stida je neka vrsta samoobrane. Ljudi pokrivaju svoje dijelove ne zato što su prljavi, grešni, osobito u području spolnosti, nego zato što je to izrazito sveto, vrijedno. Zato želimo na poseban način zaštititi ta područja od bilo kakvog pogleda koji bi nas želio iskoristiti, od pogleda koji nije upućen s ljubavlju, nego s požudom“, upozorio je don David.

U drugom modulu obrađuju se teme povezane s erosom, sa silom koju je Bog utkao u svakoga od nas, s ciljem da nas jednom dovede u nebo, u vječnost. Dubinski se razmatraju tekstovi Pjesme nad pjesmama i Knjige o Tobiji koju je analizirao Ivan Pavao II. Govori se i o povezanosti teologije tijela i umjetnosti,  evangelizacije itd.

Ovakav zatvoreni tip seminara uz prethodnu prijavu najviše se provodi na Jarunu u Zagrebu, u crkvi Sveta Mati slobode. Uz ovaj seminar u Zadru, održan je i petodnevni seminar na otoku Badiji kod Korčule, što je uključivalo i molitvu, razmatranje, Lectio divina.

U Hrvatskoj je o teologiji tijela počeo govoriti don Damir Stojić kao studentski kapelan 2007. godine. Proučavao je i studirao tu temu u Americi. „Kad sam prvi put bio stavio plakate o toj temi u studentskim domovina na Savi i Cvjetnom naselju u Zagrebu, to je bila revolucija, pune dvorane.

I zaista je počeo pokret kršćanskog življenja, čistoća prije braka, bračna čistoća. Vidim da ljudi to vole. Istina je zarazna. Ljudi vole istinu. Jedan mladić na Savi mi je rekao: ‘Don Damire, ja ovo ne mogu živjeti, ali volim slušati’. To mu je teško živjeti, ali mu je drago čuti. Govor o teologiji tijela je lijep jer se nudi savršenstvo. Jer Ivan Pavao II. i Crkva imaju povjerenja u čovjeka da on to može, tako živjeti. Isus kaže: ‘Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’. Bila bi izdaja kada bismo mi mladima i svim ljudima razvodnili istinu i spustili istinu do neke naše razine. A mi molimo ‘Kako na nebu, tako i na zemlji’. No, mnogi ljudi bi molili ‘Kako na zemlji, tako i na nebu’. Teologija tijela je baš pokušaj da živimo kako se živi i na nebu“, istaknuo je don Damir Stojić.

Sudionike susreta je pohodio i prigodnu riječ im uputio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Seminar je organizirao dr. sc. don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru koje se promiče kao svetište života, u nastojanju za zaštitom svih stadija života, u sklopu pastoralnih, kulturnih i znanstvenih događaja koji se održavaju u sklopu svetišta sv. Šime.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Ante Vučković predvodio je korizmenu duhovnu obnovu za mlade i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 13. ožujka.

Potaknuvši da u korizmi dublje promišljamo zašto uopće imamo živi odnos sa živim Bogom, fra Ante je održao nagovor u kojem je razmatrao četiri područja koja smo pozvani živjeti u odnosu na Isusa: to su  jezik, istina, tijelo i pitanje što je čovjek. U tim stvarnostima su i razlozi zašto je Isus došao k nama, jer iz odnosa s Bogom čovjek vidi život na jedan način, a bez odnosa s Bogom, bez Boga, čovjeku ostaje nevidljivo kako živjeti puninu života.

„Ako dokinemo odnos s Bogom, onda postoji velika napast koja se raširila  svijetom, da čovjek samoga sebe shvaća kao Boga, kao homo deus, onaj koji ima pravo sam uređivati svoje odnose“, upozorio je fra Ante, rekavši da čovjek, osobito na Zapadu, živi kao da Boga nema, kao da nema ništa izvan ljudskog obzora. „Čovjek živi sa zatvorenim nebom. Odnos s Bogom mijenja ono što je nama ljudima važno. Ako se upustimo u ozbiljni odnos s Bogom, naš život će dobiti dubinu.

U zbrci na Zapadu je velika borba protiv onoga što je Isus donio. Protiv njegove prisutnosti, istine u njegovim riječima, razumijevanja čovjeka kako ga Isus vidi. Moramo raditi odmak od onoga na što nas svijet prisiljava, ali čovjek ima moć reći da on tako kao pojedinac neće činiti. Bez obzira što zakon nešto dopušta, neću to činiti jer imam odnos s Bogom. U tome leži naša sposobnost“, poručio je fra Ante.

„Korizma poziva čovjeka da stane pred Boga i da ne vidi sebe u iluziji, obmani, samozavaravanju, nego u istini i da dobije šansu da sve bude drugačije. Zato nas Crkva poziva da se pokajemo. Biti skrušen znači sposobnost čovjeka da sagleda svoj život, dobro i zlo, i da kaže kako zlo koje je učinio nije dobro. Da to prizna. To je veliki korak.

Skrušen grešnik je čovjek prosvijetljen jasnoćom kojem je žao  da je učinio nešto loše i radi odmak od toga. Srami se svog postupka jer smatra da nije ono što je trebao živjeti. To je osjećaj da čovjek u tom trenutku nije bio na razini zadatka. U skrušenosti osoba vidi jasnoću promašaja i otvara priliku za novi život“, rekao je fra Ante.

„Istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim. Političari misle da je istina ono što oni odluče“

Govoreći o razumijevanju jezika u kontekstu onoga što je Isus činio, fra Ante je istaknuo da je Isus utjelovljena riječ, on je riječ živoga Boga. „Isus je bio s nama kao riječ. Krista se naziva logosom. Grčka riječ logos znači smisao, razum, razumijevanje, riječ. Ivan na početku svoga evanđelja kaže: ‘Na početku bijaše riječ’, logos. To znači, sve što je stvoreno po logosu, a sve je stvoreno po njemu, može se shvatiti. Kozmos možemo razumjeti jer imamo riječ, razum, smisao. Dakle, život nije besmislen. Tu je već veliki razlog zašto nam je važan odnos s Bogom. Čovjek ne može dobro živjeti ako nema smisla, ako ne zna zašto živi, koja je svrha njegovog života, u što će potrošiti svoje vrijeme, nadarenosti i snage“, rekao je fra Ante.

Isus je govorio našim jezikom, o nama, govorio je što je važno za nas ljude i kako iz toga oblikovati naš život. Isus je tako govorio o sebi da je to dovelo do usijanja te su ga htjeli ubiti. „Isus je govorio da dolazi s drugog svijeta, da je u njegovom djelovanju prisutan nevidljivi Bog, da je on njegov Sin. Nije dovoljno reći da je Isus postojao i bio dobar čovjek. Odnos prema Isusu se lomi u tome je li on stvarno živi Bog ili nije. To je vezano uz jezik, logos, uz ono što je Isus govorio“, istaknuo je propovjednik.

Naglasivši da je jezik čudo i otvara nam svijest da razumijemo druge ljude, fra Ante je rekao da riječima možemo činiti stvari. Svaki sakrament, i po riječima koje svećenik izgovori u ime Isusa Krista, ima snagu da mijenja stvarnost. „Ljude možemo vrijeđati ili hrabriti. Živimo od jezika, on ima veliku snagu. On liječi i ranjava, oslobađa i opterećuje, približava i udaljava, osvjetljava i zamračuje. Za nas je veliko pitanje kako je Isus govorio, kako se on služio riječima. Isusove riječi imaju silnu snagu. Ono što je Isus rekao, to se i dogodilo“, istaknuo je fra Ante, rekavši da sve što je i kako Isus činio, činio je i svemogući Bog u početku stvaranja, kad je rekao da nešto bude, i bilo je, dogodilo se.

Razmatrajući pojam istine, fra Ante je podsjetio da Isus za sebe kaže: ‘Ja sam put, istina i život’. Isus ne kaže da ćemo istinu naći u nekim rečenicama, nego da je on istina. Isus kaže, „Tko god je od istine, sluša moj glas“. Ljudi mogu biti od istine i neistine. U susretu s Pilatom, Isus kaže da je došao na svijet da svjedoči za istinu. Pilat od Isusa nije dobio odgovor na njegovo pitanje što je istina.

„Isus je istina, a Pilat to ne vidi jer je upao u praksu koja ne dopušta da vidi istinu. Pilat je znao da je Isus pravedan. I osudio ga je. To njegovo znanje nije mu pomoglo da oslobodi Isusa. Kako je moguće da netko bistar, da dobro razumije prigovore, zna da je optužen pravednik i da ga svejedno osudi? U tom trenutku više nije moguće govoriti o istini, jer Pilat govori na strani političara, suca, osobe koja misli: ‘Istina je ono kako ja učinim. Ako te ja osudim, kriv si, završit ćeš na križu. Ako te ja pustim, bit ćeš slobodan. Istina je to što ja napravim’. Tu je sukob svijeta koji misli da se istina tvori, pravi“, upozorio je fra Ante.

U tom kontekstu, rekao je kako političari misle da je istina ono što oni odluče, novinari misle da je istina ono što oni napišu. U razgovoru s Pilatom nema odgovora na pitanje ‘Što je istina?’, jer istina je vezana uz Isusa, uz odnos s njim, istaknuo je fra Ante.

O poimanju tijela kao računala čiji se dijelovi mogu sastaviti i rastaviti

Vučković je zatim govorio o poimanju tijela, kako shvaćamo tijelo i kamo nas to vodi, što je čovjek. Nameće nam se razlika kako mi shvaćamo sami sebe i pitanje istine. Na Zapadu se počelo misliti da je čovjek nalik računalu, da ima hardver i softver. „Krist je utjelovljena riječ. Živimo u svijetu u kojem je odnos prema tijelu jako poljuljan. Sve više mladih sebe shvaća na paradigmi računala, da postoji softver, to su emocije i tijelo, to je hardver. Sada se događa nešto što se dosad nikad nije događalo, da ljudi misle, ako moj softver nije u redu, moram mijenjati hardver. Ako nešto osjećam u sebi, da ja i društvo moramo učiniti sve da se moje tijelo mijenja, siječe“, upozorio je fra Ante.

U kontekstu takvog postupanja, fra Ante je istaknuo logiku drugačijeg, a ispravnog postupanja čovjeka prema računalu, za razliku od onoga kako postupa prema tijelu. „Kada ne razumijemo neki program u računalu, nećemo reći da ćemo promijeniti hardver. Nego čovjek kaže: ‘Moram naučiti upravljati s ovim programom, ne znam ga, ne razumijem ga’. A u odnosu na tijelo, sve više ljudi u svijetu kaže: ‘Ne slažem se s mojim tijelom, mojim softverom, s time kako se ja osjećam unutra, u sebi. I idem ga rezati, promijeniti, prema onome što mislim da treba učiniti’“, upozorio je fra Ante. To vodi poimanju čovjeka da njegovo tijelo predstavljaju komadi koji se mogu rastaviti i sastaviti, ne gleda se da je čovjek cjelina duha, duše i tijela.

„Isus se utjelovio. Živi Bog koji je duh, u jednom trenutku uzeo je naše ljudsko tijelo. Mi uvjeravamo sami sebe i nažalost, najmlađe, da je moguće sebe stvarati po vlastitoj predodžbi. Iza toga stoji veliki profit i interes. Nemamo više razumijevanja za to što je tjelesni život. Ako mislimo da se tijelo može stvarati, znači da smo zaboravili tjelesni život, što znači biti utjelovljeno biće. Mi smo utjelovljena bića koja u tijelu doživljavamo najdublje što kao ljudi jesmo. Iskustvo boli, radosti, gladi, taženja gladi su elementarna iskustva u našem tijelu“, rekao je fra Ante.

„Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu“

Istaknuvši da čovjek nema život u sebi, nego je primio život od drugoga, ima život od drugoga, fra Ante je istaknuo da je najvažnija razlika između Boga i nas ljudi da on ima život u sebi.

„Isus kaže ‘Ja sam život’. Taj ne umire, on je vječan. Od njegovog daha svi imamo život. Čudesna je dubina ljudskih emocija: radost, tuga, velikodušnost, otvorenost za druge. Dobili smo život na dar i sve naše sposobnosti dane su nam od Boga, da s njima učinimo nešto dobroga. Da naučimo od Isusa kako se darivati, kako opažati druge i njihove potrebe, kako im obogatiti život riječju, toplinom, osmijehom, dobrim djelima, blizinom. Da uđemo u puninu života. Isus nas je učio da opažamo tuđe živote i ono što možemo unijeti u njihove potrebe. Imao je veliku potrebu probuditi u nama čežnju za puninom života jer je i sâm tako živio“, naglasio je fra Ante, rekavši da živimo u svijetu znanosti koja zna što su kemijske reakcije, stanice, ali ne zna otkud život, što je to živo.

„Trebamo biti zahvalni jer mi smo dobili život. Dio ljudi misli da je čovjek ono što on napravi od sebe, da nismo unaprijed određeni nečim, nego da se čovjek stvara. Iz toga proizlaze veliki problemi. Ako smo mi bogovi, onda mi odlučujemo tko će ući u život, tko neće ući u život. Francuska je u Ustav unijela da je pobačaj neotuđivo ljudsko pravo. Kada dokine Boga, čovjek ima pravo odlučivati o tuđem životu. Zato je susret s Bogom jako važan. Jer učimo što je istina, kako se odnositi prema drugom čovjeku, prema svom tijelu, jeziku. Pitamo se što smo mi. Biblija kaže da je čovjek slika Božja, a ne da sâm odlučuje što će biti. Čovjek je stvoren na sliku Božju i svatko je jedinstven. Nije isto shvaćamo li se mi kao bića koja su slična Bogu, pa u svakom drugom vidim otisak Božje prisutnosti, vidimo da nismo vlasnici drugog čovjeka, nego je drugi došao voljom istog Oca. Bog je otac svih ljudi“, poručio je fra Ante, istaknuvši da onaj tko iznutra čuje Božji glas, zna istinu.

„To je za nas poziv da se približimo Bogu, da čujemo njegovu riječ. Da uđemo u razgovor s njim. Kad se čita Božja riječ svaki dan, dobijem duboki osjećaj da znam što je njegova volja, da znam kako zvuči njegov glas, znam kako govori i ne može me nitko prevariti. I kroz nas počne strujati život, i ljudi oko nas počnu dobivati život, emocije, svjetlo, snagu, toplinu. Počinju otkrivati kako je dobro biti u blizini nekoga tko je živ“, rekao je fra Ante.

U odnosu sa živim Bogom, čovjek može čuti glas u sebi, a taj glas ima snagu koja preobražava život. „Bog ne prestaje govoriti, neprestano nas poziva da mu se otvorimo, da mu damo pozornost. Isus kaže: „Dolazi čas, sada je, kada će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će“. To se ne odnosi na pokojne ljude u grobu, nego na one koji slušaju Isusa dok govori. Mnogi ljudi ne žive život na način da su ušli u život, nego preživljavaju. Ima više smrti u životu. Duh mnogih je mrtav. Ako u sebi osjećaš smrt, u duhu, emocijama, odnosima, ako čuješ njegov glas, možeš iz smrti prijeđeš u život. Isus iz ropstva smrti uvodi u život“, poručio je fra Ante, naglasivši da je glas veliko čudo, prisutnost onoga tko je važan.

„Glas Sina Čovječjega donosi istinu o svijetu, o nama i našim odnosima. Glas može reći našoj nutrini, ‘Ne moraš hodati polumrtav, stvoreni smo da živimo’. Da iz polumrtvila, iz preživljavanja izađemo u život. Isus je došao da imamo puninu života. On zna što je to život“, poručio je fra Ante, podsjetivši na Isusovu riječ: „Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi“.

„Dobili smo darove od nekoga tko nas voli, da nešto s njima učinimo. Jednog dana će se pokazati što smo napravili od svoga vremena, svojih talenata, svoga tijela, osjeta, svojih odnosa. Važan je živi odnos s Bogom živim. U tom odnosu nam se bistri tko smo, što možemo napraviti od našeg života i na koji način možemo izgrađivati svijet oko sebe, čak i kad je u svijetu loše i osjećamo da nam je nešto drugo važno. Iz živog odnosa sa živim Bogom, ovaj svijet možemo učiniti boljim“, poručio je fra Ante, istaknuvši veličinu Isusove usporedbe da bi kršćani trebali biti ono što je sol za zemlju, hranu.

„Sol baciš u hranu i nema je, ne vidiš je, kao da je nije bilo. Ali, okus je drukčiji, sve je drugačije. Ovaj svijet treba imati okus dobrote od ljudi koji neće bučiti, koji neće sebe stavljati u prvi plan, nego će iz živog odnosa sa živim Bogom znati kako činiti dobro“, poručio je fra Ante, poželjevši da Isus u nama produbi čežnju za radošću, ljubavlju, sebedarjem; da imamo iskustvo Isusove blizine i osnaženje da njegovu Radosnu vijest donesemo u odnose ljudi s kojima živimo.

Nakon nagovora, fra Ante je predvodio misno slavlje, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom s kojim je blagoslovio mlade. Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih s voditeljem Lukom Kotlarom iz zadarske crkve sv. Pavla na Bokanjcu.

Tijekom susreta mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu organizirao je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru i povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Križni put mladih Zadarske nadbiskupije od Zadra do župe sv. Anselma u Ninu održan je u subotu, 16. ožujka.

Susret je počeo misnim slavljem koje je u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru predvodio don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije i studentski kapelan u Zadru. Suslavili su belafuški župnik Zvonimir Mikulić, o. Franjo Kowal, župnik Dikla i Kožina i don Marko Majić Mazul, župni vikar zadarske župe Gospe Loretske. Mladi su hodali od Zadra do Nina dionicom oko 20 kilometara. Putem koji je dijelom prošao i obalnim dijelom zaustavljali su se razmatrajući postaje križnog puta; pjevali su, molili i imali mogućnost za ispovijed.

U propovijedi misnog slavlja, don Ivan je govorio o Bogu Ocu kao milosrdnom sucu, što je dar i spasonosna milost za čovjeka, jer čovjek je prethodno bio osudio Boga. Ljudi su na svom sudu u jednom trenutku povijesti osudili Boga i čovjeka u jednoj osobi, Isusu.

„Isus Krist je Bog i čovjek. Naša osuda za Boga i čovjeka bila je križ. To nije slučajno. Isus je znao što će se dogoditi. To je najavljeno po prorocima u Starom zavjetu. Isus je išao na križ i prolio je svoju krv za otpuštenje grijeha, to je i sâm Isus rekao. Bio je to naš sud Bogu i čovjeku. Gledamo ljude koji sude Boga i čovjeka i stavljaju ga na križ. No, i svi mi ćemo jednog dana stati pred sud Božji. Ljudima je bilo dano u jednom trenutku povijesti suditi Boga. I osudili su ga. Ali, svaki čovjek će stati pred Boga i Bog će suditi nama“, istaknuo je don Ivan, naglasivši kako bi bilo strašno da u tim trenucima, kada stanemo pred Boga, Bog nama uzvrati po pravednosti.

„Da Bog tada kaže: ‘Vi ste moga Sina razapeli, e sad ćete vi patiti’. Kako bi to bio strašan sud, kad bi unaprijed sve bilo riješeno – zbog pravednosti. Tako lako se pozivamo na pravednost. Ali, kad mi dođemo pred Boga i njegov sud, pravednost je zadnje čemu se nadamo. Bilo bi prestrašno nadati se pravednosti kad budemo gledali Boga licem u lice. To bi bila katastrofa, kad bi Bog rekao: ‘Po pravdi ću vas suditi’“, istaknuo je don Ivan, rekavši da se mi ljudi nadamo boljem od suda po pravednosti, jer nam je dano to obećanje.

„Nama je Isus rekao da nas nije došao osuditi, nego da nas je došao spasiti. Nadamo se milosrđu. Mi ćemo biti spašeni po Božjem milosrđu. Ne zato što smo dobri, zbog svoje pravednosti, da Bog čovjeku kaže: ‘Bio si dobar, zaslužio si’. Ništa nismo zaslužili. Isus je zaslužio“, naglasio je Šibalić.

Propovjednik je rekao da cijelo Sveto Pismo neprestano govori o Božjem sudu. „Tko god kaže da suda neće biti, laže – jer Sveto Pismo stalno ponavlja da će sud biti. Ali, to nije naš ljudski sud, da smo unaprijed osuđeni i da se radi o čistoj pravednosti. To je drugačiji sud, bolji od našega, na kojem imamo obećanje milosrđa Božjeg“, utješio je don Ivan.

Šibalić je podsjetio na riječi proroka Jeremije koji, govoreći o sudu na kojeg će ljudi jednom doći, kaže: ‘Ali ti, Gospodine, suče pravedni, koji ispituješ srca i bubrege. Daj da vidim kako se njima osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju“.

„U toj rečenici prorok Jeremija kaže da je naš Bog naš sudac i naš odvjetnik. Oboje! Ti si moj sudac i ja sam tebi povjerio da me ti braniš. Mi pred sobom imamo dragog Boga koji je naš i sudac i branitelj. To je temelj naše nade. To je temelj kršćanske radosti. Naš branitelj i sudac je ista osoba. Branitelj će nam presuditi. Moj sudac, moj branitelj. Kod njega se ne nadam pravednosti, nego milosrđu“, istaknuo je don Ivan. U zahvalnosti za taj dar čovjeku, podsjetio je kako je bl. Alojzije Stepinac na ovoj zemlji u montiranom političkom procesu pred sobom ima suca koji ga je već unaprijed bio osudio.

„Živimo najbolje što možemo i trudimo se, ali razlog naše nade i radosti je milosrđe Božje. Razlog naše nade je u rečenici proroka Jeremije: ‘Gospodine, suče pravedni, tebi povjeravam svoju parnicu’. Znajte to uvijek reći u svom životu, pogotovo ako imate problema. Često imamo velikih problema u životu. Koji god problem imate, sjetite se tih riječi i recite: ‘Gospodine, ti si moj sudac. Tebi u ruke postavljam svoju parnicu’.

Alojzije Stepinac to je još jednostavnije rekao: ‘Kad mi sve uzmu, ostaju mi još uvijek dvije ruke da ih sklopim na molitvu’. Te sklopljene ruke su molitva za milosrđe. Ne mogu svojim snagama, ne nadam se pravednosti, molim Božje milosrđe“, poručio je don Ivan Šibalić, potaknuvši mlade da i taj Križni put bude trenutak molitve za Božje milosrđe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Foto: Kristijan Grebenar / FB Katolički info Zadar