VELIKA SUBOTA: PROPOVIJED mons. Milana Zgrablića u katedrali sv. Stošije

Braćo i sestre!

           Vama nazočnima na ovom Vazmenom bdjenju i svima Vašima od srca molim i želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS.

         Ova liturgija vazmenog bdjenja puna je svetih znakova koji se protežu kroz četiri službe: službu svjetla, službu Riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Svaki znak ove liturgije želi nam probuditi vjeru, raspoložiti srce i uvesti nas u otajstvo velikog Božjeg djela novoga Božjega stvaranja koje se ostvarilo Isusovim uskrsnućem. Liturgija nam objavljuje radosnu vijest i veliku novost: Isus je uskrsnuo od mrtvih, ušao je u novi, drugačiji, proslavljeni život. Isus je pobijedio grijeh koji je uzrok njegove muke i umiranja te je, snagom Duha Svetoga, ušao u novostvoreni život u kojem smrt više ne postoji. Bog je u Isusu za svakog čovjeka otvorio nova vrata života koja vode prema „danu koji ne pozna zalaza“ (usp. Uskrsni hvalospjev). Isusovo uskrsnuće širom je otvorilo vrata života kroz koja prolazi milost koja raspršuje tmine grijeha i smrti i po kojima se pridružujemo svetima (usp. Isto).

         Tertulijan, ranokršćanski pisac iz III. stoljeća, poziva kršćane: „Imajte povjerenja, tijelo i krv, zahvaljujući Kristu, zadobili su mjesto u nebu, u Kraljevstvu Božjem“. Isusovim uskrsnućem Bog je čovjeku otvorio novu dimenziju života. Isus kao Bog i čovjek nije ušao u nebo samo svojom dušom, nego i „tijelom i krvlju“. Bog je proširio svoje djelo stvaranja u uskrsnuću svoga Sina i uzdigao cjelovitog čovjeka u novu stvarnost života. Isusovim uskrsnućem stvoren je novi život. Zato je Uskrs dan novog stvaranja života.

          Noćašnja liturgija obiluje svetopisamskim tekstovima koji nam pomažu uvesti nas u otajstvo novog života i Božjeg djela spasenja čovjeka.

         Već prvo čitanje iz noćašnje liturgije, uzeto iz Knjige postanka, govori nam o Božjem stvaranju. Sveti nam pisac stvaranje svijeta slikovito prikazuje u sedam dana. Brojka sedam ne označava svršeno vrijeme određenog trajanja ili količinu stvorenoga. Sedam jest slika cjelovitosti koja se razvija u vremenu. Svi dani stvaranja usmjereni su prema sedmom u kojem su sva stvorenja slobodna za Boga. Sva stvorenja usmjerena su prema Stvoritelju i zajedništvu s njime. Čovjek je primio dar života i već je u njega utkan „prostor“ za Boga. Zato i u sebi čeznemo za svjetlom, dobrotom, radošću, puninom života, za Apsolutnim, za Bogom.

          Simbolički, izvješće o stvaranju počinje govorom o svjetlosti. „Bog reče: ´Neka bude svjetlost!´“ (Post 1,3). Ne počinje izvješće govorom o stvaranju sunca, mjeseca ili zvijezda kao izvorima svjetlosti. Sunce i mjesec su stvoreni tek u četvrtom danu. Prva je stvorena svjetlost, kako bi sjala nad svime što je stvoreno.

         U ovoj slici možemo čitati ono što nam nadahnuti pisac hoće poručiti. Svjetlost omogućuje postojanje života i svega stvorenoga; omogućuje nam susretanje, međusobni dijalog i komunikaciju. Bez svjetlosti ništa ne možemo vidjeti. Svjetlost nam omogućuje vidjeti ono što nas okružuje. Zahvaljujući svjetlosti možemo vidjeti istinu; možemo razaznati stvarnost u kojoj se nalazimo. Svjetlost tako postaje simbolički izraz za istinu, dobro, slobodu, spoznaju, susret, ljubav… Tama postoji samo tamo gdje nedostaje svjetla, odnosno onoga što označava svjetlost. Zlo je tamo gdje nema istine, ljubavi, slobode, tamo gdje nema Boga.

          Na Uskrs, Bog je ponovno rekao „Da“ svjetlu. Rekao je ponovno: „Neka bude svjetlost!“. S Isusom je stvorena nova svjetlost koja pobjeđuje svaki mrak. Isus je novi dan koji je stvoren za svakoga od nas.

          Kako Kristovo uskrsnuće, nova svjetlost koju je Bog stvorio, dopire do nas? Krsna služba ove noći upućuje nas na ispovijedanje vjere koja nam otvara vrata uskrsnuća. Sakrament krsta je most koji je Gospodin svojim uskrsnućem sagradio prema nama, da bi krsna voda u nama imala „snagu rađanja“ za novi život uskrsnuća, život s Uskrslim Kristom, kako kaže posvetna molitva vode u Vazmenom bdjenju. Uskrs nam omogućuje da nas Krist po sakramentima „drži za ruku“ i dovodi do istine, istinskog života, punine života kojeg ni smrt ne prekida. Ako nismo prosvjetljeni Božjim svjetlom, ostajemo u mraku, u neznanju o Bogu, u nesposobnosti razlikovanja dobra od zla, razlučivanja istine od laži; ostajemo u neznanju o cjelovitom smislu života.

        Zašto čovjek današnjice u našoj kulturi i prostoru ne vidi ovu svjetlost koja sjaji takvom jačinom? Slikovito će to papa Benedikt XVI. opisati riječima: „Danas možemo osvijetliti naše gradove tolikim blještavilom, da zvijezde na nebu nisu više vidljive. Nije li to možda slika problematike našeg prosvjetljenja na zemlji? O materijalnim stvarima znamo i s njima možemo tako mnogo, ali o onome što ih nadilazi, o Bogu i dobru, ne uspijevamo više razaznati. Zbog toga je vjera ona  koja nam pokazuje Božje svjetlo. Ona je prodor u svjetlo Božje u našem svijetu. Ona nam otvara oči za istinsko svjetlo“ (Kateheza, 7. 4. 2012.).

          U uskrsnoj noći, svjetlost se slikovito prikazuje po uskrsnoj svijeći koja svijetli, trošeći sebe samu. Svijeća daje svjetlo, darujući sebe. Tako svijeća snažno govori o otajstvu vazmenog događaja. Krist daruje sebe i time stvara snažnu svjetlost. Svjetlost svijeći daje plamen. Plamen, vatra ima snagu koja uništava i preobražava materiju. Krist, Svjetlost, je vatra koja spaljuje zlo i preobražava nas same i cijeli svijet. Kristovo uskrsnuće je svjetlost u kojoj se susreću toplina i dobrota Božja.

        U Vazmenom hvalospjevu pred upaljenom svijećom, đakon je pjevajući molio: „U milosnoj, dakle, ovoj noći, primi, sveti Oče, večernju žrtvu ovog izgaranja, koju ti u ovom svečanom prinošenju svijeće, po rukama službenika, od pčelinjeg rada, prinosi Crkva presveta“. U svijeći sačinjenoj od pčelinjeg saća, simbolički je naznačeno cjelovito stvaranje. Vosak, rad pčela, stvorenje, postaje nositelj svjetla. Živa vjera, živa kršćanska zajednica, živa Crkva je kao pčelinji rad, koji u konačnici daje svjetlo.

          Molimo Gospodina da u našoj vjeri svatko od nas bude marljiv kao pčela koja će doprinositi da bude dovoljno voska, kako bi svijet mogao živjeti u svjetlosti Kristova uskrsnuća. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

30. ožujka 2024.




VELIKI PETAK: PROPOVIJED mons. Milana Zgrablića u katedrali sv. Stošije

          Braćo i sestre!

         Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je ovdje u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. „Došao je čas“ (Iv 16,32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je ovo Isusove molitve.

         U Godini molitve koju proživljavamo, zastat ćemo na ovoj Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu, kako bismo bolje razumjeli njezinu važnost za svakoga od nas; kako bismo shvatili da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje; kako bismo iskreno mogli zahvaliti Isusu i za ovaj trenutak njegovog krvavog znoja.

          Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu (usp. Mk 1,15) ili na goru (usp. Mk 6,46), na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu trojicu učenika, Petra, Jakova i Ivana. To su oni isti učenici koje je poveo sa sobom na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio (usp. Mk 9, 2-13). To su učenici koje je Isus svojim preobraženjem pred njima, pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9).

          Iako su u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori zajedno s Isusom Petar, Jakov i Ivan, i u toj noći Isus moli sam, jer je njegov odnos prema Ocu jedinstven. Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt „koliko bi se kamenom dobacilo“ (usp. Lk 22,41), on želi da oni budu u njegovoj blizini, barem u onoj molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. Evanđelist Marko to nam opisuje riječima: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ´Sjednite ovdje dok se ne pomolim.´ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ´Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!´. Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ´Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!´” (Mk 14, 32–36).

          U Maslinskom vrtu, “u tom Isusovu strahu i tjeskobi”, reći će papa Benedikt XVI., “sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njezine neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život” (Kateheza, 1. 2. 2012.).

          Isus, „rušeći se na zemlju“, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. To je gesta s kojom smo započeli ovaj obred Velikog petka i koja se iskazuje na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju. To je gesta u molitvenom činu koju nazivamo „prostracija“. To je gesta koja označava naše potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega.

          Isus moli: „Abba! Oče!“ (Mk 14,36). I u ovom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa – „Abba“ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. „Tebi je sve moguće“ – riječi su Isusove ljudske drame pred zlom i smrću. „Otkloni ovu čašu od mene“, moli Isus. Što označava ova „čaša“ koju Isus moli da ne pije? „Čaša“ je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da „bude ubrojen među zločince“ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih (usp. Iz 53, 1 -12; 22, 37). Prorok Izaija o njemu piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše  grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 4-5). Isus, pravednik, Svetac Božji, „koji grijeha ne učini niti mu usta prijevaru izustiše“ (1Pt 2,22), proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt, u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od ovog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: „Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36).

         Ovo je trenutak u kojem Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju. „Isus na Maslinskoj gori“, tumači papa Benedikt XVI., „ponovno vraća ljudsku volju na puno ´Da´ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe: svojim bogosinovstvom… Tako nam Isus poručuje,“ nastavlja Papa, „da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ´božansko´; samo izlazeći iz sebe, samo u ´Da´ Bogu, ostvaruje se… želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni.“ I zaključuje Papa: „Time što je Isus učinio u Getsemaniju: prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“ (Kateheza, 1. 2. 2014.).

          U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno – i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja.

          Draga braćo i sestre, u Godini smo molitve. Vjerujem da svakog dana izgovaramo molitvu u kojoj nas je Isus učio kako trebamo moliti, molitvu Oče naš. Tu izgovaramo riječi: „Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ (Mk 6,10). Iako tako, izgovaramo i često želimo da „naša volja na zemlji bude na nebu“. Molimo da naši „interesi“ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da „nebo“ postane „zemlja“, a ne obratno. Ako je na zemlji „nebo,“ ako je naš život prožet „nebom,“ ako je u našoj duši „nebo,“ onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime.

Molimo Gospodina da nam po svojoj muci dadne snage ispravno moliti i ispravno živjeti, izići iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

29. ožujka 2024.

 

 

 




VELIKI ČETVRTAK, MISA VEČERE GOSPODNJE: PROPOVIJED mons. Milana Zgrablića u katedrali sv. Stošije

Draga braćo i sestre!

        U Godini molitve, danas na Veliki četvrtak, tijekom slavlja Mise večere Gospodnje, želim s Vama kratko razmišljati o ustanovljenju euharistije, o euharistiji kao Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri i o našem udjelu u njoj, kao vrhuncu našeg zajedništva s Bogom te o molitvi koja ima veliko i sudbonosno značenje za svakoga od nas.

        Isus je svojim učenicima, kako nam pišu Evanđelisti, više puta najavio svoju muku, smrt i uskrsnuće. Nakon preobraženja na brdu Tabor,  „dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“ (Mk 9,9). Evanđelist Marko, čije Evanđelje slijedimo tijekom ove liturgijske godine, donosi nam tri izvještaja o Isusovom navještaju muke i uskrsnuća. Prvi put nakon Petrove vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj dok ih je poučavao „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Drugi put dok je nasamo poučavao učenike u Galileji, govorio im je: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati” (Mk 9,31). Treći put na putu u Jeruzalem govorio je učenicima što će ga zadesiti: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33-34).

        Isus je okupljen sa svojim učenicima u dvorani na svečanoj Pashalnoj večeri na kojoj se Židovski narod svake godine živo sjeća i proživljava oslobađanje od egipatskog ropstva u prošlosti i koji ponovno sada očekuju oslobođenje za budućnost. Isusova Posljednja večera uklapa se u ovaj kontekst najave njegove muke i očekivanje oslobođenja, ali s jednom velikom novošću. To je Večera u kojoj će Isus darovati samoga sebe. On je Jaganjac Božji koji se žrtvuje kao molitva Ocu. Dok se krvne žrtve janjaca budu prinosile u Hramu, Isus će biti raspet na križu. Isus je svjestan trenutka svoje izdaje, muke, smrti i uskrsnuća i na Posljednjoj večeri  anticipira svoju muku i uskrsnuće. Središte Posljednje večere je u trenutku kada Isus uzima i lomi kruh, uzima čašu vina, izgovara molitvu i dijeli svojim učenicima. Ove geste i molitva koju Isus izgovara trenutak su u kojem ustanovljuje euharistiju.

      Sv. Luka i sv. Pavao nam govore kako je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao učenicima (usp. Lk 22,19), a sv. Matej i Marko govore kako je Isus uzeo kruh, izrekao molitvu blagoslova i dao učenicima (usp. Mk 14,22). Riječi „zahvali” i „blagoslovi” upućuju nas na molitvu Izraelskog naroda koje su molili na početku svečanih gozbi. Ove dvije riječi, zahvala i blagoslov, su riječi koje se međusobno dopunjavaju. Molitva zahvale uzdiže se Bogu za primljene darove. Na Posljednjoj  večeri to su kruh i vino koje Bog daje da niču, rastu, dozrijevaju i donose rod. Ova molitva uzdiže se Bogu kao hvala, a vraća se kao blagoslov koji Bog daje nad darom i tako ga obogaćuje. Zahvaljivanje Bogu postaje blagoslov za čovjeka. Kruh i vino na kojima se u molitvi – euharistiji – zahvaljuje, po blagoslovu i preobrazbi koja se u njemu događa postaju Isusovo Tijelo i Krv.

        U jednoj euharistijskoj molitvi tu vjeru ispovijedamo molitvom riječima: “Mi ti prinosimo ono što si nam dao i darovao, a ti nama u svom daru podaj sama sebe“.

       Isus u molitvi u kojoj prikazuje kruh i vino Bogu, prinosi samoga sebe. Na Posljednjoj večeri Isus anticipira svoju muku, smrt i uskrsnuće i ostvaruje ono što je govorio o Dobrom Pastiru: „Polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam ponovno uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10, 17 -18).

        Nakon molitve nad kruhom i vinom, Isus dva puta govori riječi: „Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11, 24–25). Isusovi su učenici ovu zapovijed vjerno i neprekidno vršili tijekom vremena od apostola do današnjeg dana, a i mi je vršimo večeras.

        Zašto to činimo? Benedikt XVI. izrazio je to riječima: „Sudjelujući u euharistiji, živimo na izvanredan način molitvu koju je Isus molio i neprestano moli za svakoga od nas da zlo, koje svi susrećemo u životu, ne odnese pobjedu te da u nama započne djelovati preobražavajuća snaga Kristove smrti i uskrsnuća. U euharistiji Crkva odgovara na Isusovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19; usp. 1 Kor 11, 24 -26); ponavlja molitvu zahvale i blagoslova i, s njom, riječi transupstancijacije (pretvorbe) pretvaraju kruh i vino u Gospodinovo Tijelo i Krv” (Benedikt XVI, Kateheza, 11. 1. 2012.). U svakom našem slavlju euharistije i mi smo uključeni u ovu Isusovu molitvu i pridružujemo se Isusovoj molitvi. Sudjelujući u Euharistiji, pričešćujući se Tijelom i Krvlju Kristovom, i mi postajemo dio Isusove molitve koja ima najveću moć da naš život, usprkos našim grijesima, slabosti, bolesti, nemoći, smrtnosti, ne bude izgubljen, već preobražen u novi život koji je Bog stvorio, uskrisivši Isusa od mrtvih – i nama ga darovao po otajstvima vjere koje primamo i u kojima živimo. Euharistija, molitva s Isusom, postaje nam hrana, okrepa koja daje snagu na hodočasničkom putu nade, a napose kada smo umorni, klonuli i izgubljeni. Euharistija podupire naše slabosti, daje nam snage u našim naporima i križevima, kako bi nas Božji put po smrti doveo do slave uskrsnuća.

        „Molitva je kisik života,“ reći će Papa Franjo (Kateheza, 11. 11. 2020.). Neka nam, braćo i sestre, euharistija bude uvijek udisanje čistog zraka za dobar život. Bez euharistije, kao ni bez zraka, ne možemo kršćanski živjeti ni preobražavati našu smrtnost u besmrtnost, našu grešnost u svetost, našu prolaznost u vječnost, naše križeve u ljubav za Boga i bližnjega. U našoj euharistijskoj molitvi, zagovor Blažene Djevice Marije neka nam bude na pomoć. Amen.

 

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. ožujka 2024.

 

 

 

 




VELIKI ČETVRTAK, MISA POSVETE ULJA: PROPOVIJED mons. Milana Zgrablića u katedrali sv. Stošije

Dragi oče nadbiskupe Želimire,

dragi novoimenovani biskupe požeški Ivo,

dragi provincijale, oče Tomislave,

draga braćo đakoni i svećenici,

redovnici i redovnice,

bogoslovi i sjemeništarci!

Draga braćo i sestre!

1. Okupili smo se u katedrali sv. Stošije, prvog dana Svetog trodnevlja, na Veliki četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja. Ovih ćemo svetih dana primiti najveće darove koje možemo zamisliti i poželjeti: Gospodin će nam darovati svoj život, za nas će predati svoje tijelo da se bičuje, trnjem će biti okrunjen i na križu raspet. Gospodin će za nas, na sakramentalan način, stvaran način, otvoriti svoje srce na križu; za nas će proliti i posljednju kap svoje krvi, darovati nam svoju beskrajnu i bezuvjetnu ljubav. Gospodin će za nas uskrsnuti kako bismo i mi bili dionici novog i vječnog saveza, novog života, od kojeg „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Ovaj će se Gospodinov dar, nevidljiva milost, kroz svete sakramente, vidljive znakove, od kojih se najčešće koristi sveto ulje, dijeliti našoj braći i sestrama koji ih budu u vjeri primali. Gospodin nas poziva i povjerava nam da budemo poslužitelji njegovih milosti. Sve koji će primiti svete sakramente u ovoj godini, koji će biti svetim uljem pomazani, uključujemo u ovu našu molitvu.

2. Dok budemo u poniznosti, radosti i zahvalnosti slavili Gospodina, kako se ovog trenutka, ovih milosnih dana, ne sjetiti onih koji jesu ili su bili u službi ovih svetih otajstava, Božjih darova. Bogu zahvaljujemo i vječnu radost molimo za sve naše pokojne koji su nam prenijeli vjeru, za one koji su dijelili spasonosne sakramente. Molimo osobito za naše pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, naše roditelje i vjeroučitelje, za sve one koje je Gospodin stavio na put našega života.

Želimo se danas sjetiti i moliti za našu subraću svećenike koji ove godine obilježavaju 25. godišnjicu svećeništva i na tom daru Bogu zahvaljuju i njima čestitamo. To su don Krešo Ćirak i don Ivan Babjak.

U našu molitvu uključujemo i našeg nadbiskupa u miru Želimira, koji ove godine obilježava 50. godišnjicu svećeništva i 35 godina biskupske službe. Našu čestitku nadbiskupu slavljeniku pratimo molitvom za obilni Božji blagoslov.

Uz srdačan pozdrav, još jednom iskrenu čestitku upućujem ovdje nazočnom mons. Ivi Martinoviću, novoimenovanom biskupu požeškom. Koristim ovu prigodu da imenovanom biskupu zahvalim za višegodišnju svećeničku službu u našoj Nadbiskupiji, osobito u Župi sv. Ivana Krstitelja na Relji, kao i velikodušnom pomaganju prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi u samostanu sv. Mihovila na Poluotoku u Zadru. I Vas ćemo, imenovani biskupe požeški, pratiti našim molitvama.

Bogu zahvaljujem za svaki duhovni poziv, osobito svećenički poziv svakoga od vas, draga braćo svećenici, po kojima Gospodin nastavlja vršiti svoje djelo otkupljenja.

Neka nas dobri Bog obilno blagoslovi u svećeničkoj službi i podari obilje zanosa i radosti u služenju Njegovom Mističnom Tijelu. Hvala vam svima na uloženom trudu i revnosti u služenju Kristu u Crkvi.

3. Ovaj Veliki tjedan liturgijski slavimo i proživljavamo unutar Godine molitve u pripremi za Jubilarnu 2025. godinu. Molitva je bitan dio našega života po sâmoj svojoj naravi i po našoj svećeničkoj službi.

Kršćanska molitva po otajstvima vjere Vazmenog trodnevlja i sakramentima zadobiva svoju puno značenje. Molitva ima uvijek za cilj „biti“ u jedinstvu s Bogom. Jedina cjelovita i istinska molitva je ona Kristova, jer se Krist kao pravi Bog i pravi čovjek po uskrsnuću potpuno sjedinjuje s Bogom. U Kristovoj molitvi i čovjekova molitva postaje, kako kaže Papa Franjo, „molitva života“ i „lanac života“ (Kateheza, 27. 5. 2020.). Po Kristu i sakramentima koje nam je darovao, koje smo primili, i mi se uključujemo u „lanac novog života uskrsnuća“, postajemo „suuskrsli s Kristom“ (Kol 2,12), „sutijelo Kristovo“ (ups. Ef 3,6) i „subaštinici“ obećanja (usp. Hebr 11,9). Budući da smo dio Kristova mističnog Tijela, s pouzdanjem možemo s Kristom moliti: Abba! Oče! (usp. Rim 8,15). Molitva tako, po Kristu i u Kristu, u Crkvi i s Crkvom, uspostavlja naš životni odnos između Boga i čovjeka.

Molitva kršćanina je molitva čovjeka koji je Kristovim uskrsnućem uzdignut u nadnaravni red i uveden u Božju obitelj triju osoba Presvetog Trojstva (usp. Gal 4, 4–7). U tom smislu, Katekizam Katoličke Crkve donosi riječi sv. Augustina koji kaže: Isus „moli za nas kao naš svećenik; moli u nama kao naša glava; mi mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajemo, stoga, u Njemu naše glasove i u nama njegov glas“ (KKC 2616).

4. Danas ćemo, braćo svećenici, obnoviti naša obećanja koja smo dali prigodom primanja sakramenta svetog reda, po kojem smo primili posebnog udjela u Kristovu svećeništvu. U ovoj Godini molitve, s posebnom pažnjom želimo u ovom obredu obnoviti naša obećanja o obdržavanju duha molitve.

Na našem đakonskom ređenju, poslije trećeg upita, dali smo obećanje kako ćemo trajno čuvati i razvijati duh molitve i vjerno obdržavati bogoslužje časova. Djelitelj svetog reda đakonata nas je pitao: „Hoćeš li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svom načinu života, i u tom duhu vjerno obdržavati bogoslužje časova, prema svom staležu, za Crkvu, dapače, za čitav svijet?“. Na ovaj upit odgovorili smo: „Hoću.“

Našim „Hoću“, po sakramentu svetog reda, na poseban način primili smo udjela u molitvenom „lancu života“ Kristova svećeništva, kako bi Kraljevstvo nebesko raslo i širilo se. Naša molitva doprinosi da nijedna milost Božja ne bude uzaludna, da svaka duša, poput proljetnog vrta, bujnim cvatom cvate i u jeseni života donese obilat rod. Naša dnevna molitva psalama koji uključuju u sebi sva različita iskustva života čovjeka prožeta vjerom i koja je nadahnuta Duhom Svetim, po našem sudioništvu u Kristovom svećeništvu, postaje trajna hvala Bogu, naše slavljenje Boga, naše ponizno ispovijedanje grijeha i kajanje, naša zadovoljština za uvrede nanesene našem Ocu i Otkupitelju, naš zagovor za sve potrebe svakog čovjeka, dapače, čitavog svijeta; postaje naše dioništvo u životu Presvetog Trojstva.

Našim „Hoću“ i vjernim vršenjem bogoslužja časova, postali smo molitelji po opredjeljenju, „po zanimanju“, po službi ili „oficiju“. Naša molitva Oficija, Časoslova naroda Božjega, postaje sveti posao, naš najvažniji „posao“, sveta služba posvećena Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Ova naša molitva, puno puta nije samo molitva za ovu ili onu milost, ovu ili onu potrebu, ovaj ili onaj dar Božji, nego jednostavno, Bogu se klanjamo i Boga slavimo jer je On dostojan „primiti slavu i čast i moć“ (Otk 4,11), jer je sve stvorio i njegovom voljom je sve postalo i bilo stvoreno (usp. Otk 4,11), kao i zbog toga što je Gospodin, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi, u svijetu sve divno stvorio, a u Kristu još divnije obnovio.

Našim vjernim obdržavanjem Službe časova svjedočimo kako ona najdublja čežnja ljudskog srca, za vjernike kao i za nevjernike – čežnja za smislom, puninom sreće i dobra, za puninom života, u konačnici, za Bogom, Kraljevstvom nebeskim, nije besmislena, ne završava u praznini. Dapače, pokazuje nam, ne samo da mi za Bogom čeznemo, nego da je Bog onaj koji tu čežnju za njim u našem srcu budi, kako bismo ga mogli sresti, upoznati, ljubiti i biti dionici njegova života vječnoga.

5. Da bi se mogao dogoditi ovaj susret s Bogom koji nas traži, zove i za kojim čeznemo, da bismo ušli u puninu života u Kristu, potrebno je, prema velikom učitelju duhovnosti, mistiku, sv. Ivanu od Križa, a i drugim učiteljima molitve, ne samo moliti, nego i osloboditi se od svega što nije Bog. To nije lako. To je proces borbe koji nas očekuje cijelog života. Ne dolazi se do najdubljeg susreta s Bogom, Kraljevstva nebeskog, ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Bog daje ljubav, Bog traži ljubav. To je mistični korijen svega kršćanskog života, svake molitve, svake svećeničke službe.

Papa Franjo u svojim katehezama o molitvi koje je održao od svibnja 2020. do lipnja 2021. godine, upozorava na važnost povezanosti ljubavi i molitve. U jednoj katehezi iz listopada 2020., Papa kaže: „Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po naravi. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva – brat, sestra, pa čak i neprijatelj, također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: `Blago monahu koji sve ljude promatra kao Boga` (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića“. I nastavlja Papa: „Ukratko, tamo gdje je Bog, mora biti i čovjek. Sveto Pismo je kategorično s tim u vezi: `Rekne li tko: `Ljubim Boga`, a mrzim brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti’. – Ma molio ti svaki dan ne znam koliko krunica, a ogovaraš druge, srdiš se u sebi, gajiš mržnju prema drugima, to je čista prijetvornost, u tome nema istine. – I ovu zapovijed imamo od njega: ‘Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga’ (1 Iv 4, 19-21)“ (Kateheza, 21. listopada 2020.).

Molitva bez ljubavi vodi u ispraznost i dušu ostavlja praznom. U molitvi po kojoj se ne umire samom sebi, koja nas ne čisti od onoga što nije Bog i u kojoj se ne njeguje ljubav prema bližnjemu, korijen je gotovo svih svećeničkih razočaranja i frustracija. U istoj katehezi, papa Franjo nastavlja tumačiti: „Bog ne trpi ´ateizam´ onih koji poriču Božju sliku koja je utisnuta u svako ljudsko srce. To je svakodnevni ateizam: Ja vjerujem u Boga, ali držim se podalje od drugih i dopuštam si da mrzim druge. To je praktični ateizam. Ne prepoznati ljudsku osobu kao Božju sliku je svetogrđe, gnjusnost, najgora uvreda koja se može donijeti u hram i na oltar“ (Isto).

Naša pojedinačna odgovornost i savjesnost u njegovanju istinskog svećeničkog zajedništva i bratstva pokazatelj je i našeg ispravnog načina molitve i svećeničkog služenja. Bez ispravne kršćanske molitve, ne možemo ni očekivati gledati plod našeg pastoralnog rada.

6. Braćo svećenici, neka nam ova Misa posvete ulja u Godini molitve bude snažan poticaj na našu svakodnevnu, plodonosnu molitvu, koja u sebi uključuje uzdizanje naših misli i srca Bogu, ali i odricanje od svega onoga što nije Bog, kao i bezuvjetnu ljubav jednih prema drugima i prema svemu Božjem stvorenju.

Blažena Djevica Marija, Majka svećenika, sv. Stošija, sv. Šime i svi zaštitnici i ugodnici Božji Zadarske nadbiskupije, neka nam budu uzor, pomoć i zagovornici. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Zadar, Katedrala sv. Stošije

28. 4. 2024.

 




ZADAR: UOČNICA SVETKOVINE SV. STOŠIJE – PROPOVIJED zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

 

  1. Srdačno pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, sudionike ovog molitvenog čina uoči svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Osobito pozdravljam sve vas nazočne članove i predstavnike zajednica, pokreta, bratovština i kršćanskih laičkih udruga koji ste došli na poziv vaših župnika i na poticaj Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije. Pozdravljam povjerenika ovog Povjerenstva, fra Bojana Rizvana, župnika Župe Srca Isusova na Voštarnici. Zahvaljujem fra Bojanu na razmišljanju i poticajnim riječima koje nam je uputio prije početka ovog slavlja. Pozdravljam subraću svećenike naše Nadbiskupije i sve drage goste.

     Dobrodošli u ovu našu dragu katedralu i na svetkovinu svete Stošije.

  1. Večerašnju službu uoči svetkovine svete Stošije u ovoj katedrali njoj posvećenoj, u kojoj se čuvaju i časte sveti ostaci njezina tijela, “sveti prah“ njezinih posmrtnih ostataka, sve od 810. godine, započeli smo pjevanjem Himna svetoj Stošiji – Anastaziji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavili smo sa Službom riječi i zaključit ćemo Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva „Veliča duša moja Gospodina“ te molitvom pred relikvijama svete Stošije.

     Prvi kratki psalam, Psalam 122., molitve današnje I. Večernje, satkan samo od devet redaka, koji smo pjevali i koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, predstavlja jedan od najdražih 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Ovaj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini.

     Ono što u ovom psalmu pokreće autora na put, hodočašće prema Jeruzalemu, je radost koja proizlazi iz vjere.

    Nije li, braćo i sestre, pjev ovog psalma snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u ovaj naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata Nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se Boga časti i prinosi sakramentalna žrtva Kristova predanja, prinosi se „Jaganjac Božji“ za naše spasenje, za naš mir? Zar nije ova euharistija „grad čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni“ na istini Evanđelja? Zar nije ovo slavlje svetkovine svete Stošije snažan poziv i ujedno naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim palačama, našim zidinama, našim domovima, našim srcima? Zar nije ovo mjesto i trenutak gdje jedan drugome trebamo klicati s psalmistom i moliti: “Mir tebi!“. Neka ova naša čežnja za mirom, vapaj onih koji ljube Gospodina, uključi sve ono što u sebi sadrži biblijska riječ „mir“ – „šalom“: sreću, blagostanje, nadu, napredak, sve ono što se može poželjeti narodu kojeg je Gospodin odabrao sebi za baštinu.

    Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u ovom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom i dobro utvrđenom u kome prebiva slava Božja, a na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo svetu Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našega života.

     Ova molitva, ovi psalmi, ovo naše euharistijsko slavlje, snažan su poziv našemu duhu da krenemo u radost, entuzijazam, u nadu, u vjeru svete Stošije. Poziv je ovo da krenemo na hodočašće našeg duha do mjesta gdje Gospodin stanuje.

    U tumačenju ovog 122. psalma, sveti Augustin će i nas bodriti i poticati: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Kamenje ovoga grada, odrezano od brda i isklesano rukama navjestitelja istine, prikladno je oblikovano kako bi se ugradio u zdanje vječnosti!“ (PL 37, 1619).

     Sveta Stošija i nama – našem duhu, našim željama, govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me! Slijedite u vjeri i ljubavi!“.

    Ovo bogoslužje prigoda je da i mi poželimo saznati gdje stanuje Gospodin, „Jaganjac Božji“, kao što su to poželjeli i dvojica Ivanovih učenika iz današnjeg evanđelja po Ivanu. I nama Isus na našu želju odgovara: „Dođite i vidjet ćete“. Kamo trebamo ići da bismo vidjeli gdje Gospodin stanuje? Trebamo ići samo za Isusom. On je put kojim trebamo hodati. On je Istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je Vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je Mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj u našim „palačama“.

  1. Današnji čovjek sve češće, umjesto da u sebi njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, luta u nesnalaženju života i udaljuje se od Vječnog Jeruzalema. „Nesposoban je,“ kako kaže ovih dana jedan naš teolog, „osvijetliti život Božjom istinom i prisutnošću, te se onda grčevito bori s vjetrovima i silama zbunjujućih nesigurnosti. Umjesto da se drži Gospodina i vjere u njega, pada u različita praznovjerja po kojima se prepušta sudbini i slijepim silama za koje vjeruje da upravljaju njegovim životom. Umjesto da živi savjesno prema Božjoj riječi i Zakonu, prepušta se naklapanjima o sreći i sretnom životu koje je rezultat određenih životnih slučajnosti. Umjesto da sigurna koraka hodi u svijetlu, radije tapka u mraku svojih lutanja. A da ne spominjemo koliki ljudi žive u tami jer ne vjeruju u sigurnost i jamstvo spasenja koje dolazi od Gospodina, pa o budućem životu razmišljaju samo kao o nekoj nejasnoj mogućnosti koju onda ostavljaju po strani, umjesto da im vjera u vječni život bude središte života, nît vodilja i svjetlo koje ih obasjava i nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju.“ (Ivan Bodrožić, ŽV 13/2023, str. 32-33).
  2. Neka nam zagovor svete Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema Vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, uživajući mir u palačama vječnosti gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

 

 




ZADAR: MISA NA BOŽIĆ u katedrali sv. Stošije: PROPOVIJED zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Draga braćo i sestre!

     1. Ovih božićnih dana rado ćemo slušati i pjevati božićnu pjesmu: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas!“. Dok vam od srca čestitam Božić, molim Novorođenog Spasitelja da vas obdari radošću, mirom i srećom. Glasovi radosti, podsjeća nas prorok Izaija, navješćuju nam: Bog moj kraljuje. Zato, „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“ (Iz 52, 9). Radost zbog Spasiteljeva rođenja koja se proteže i kroz ovaj liturgijski čin, neka prožme svakoga od nas, jer se među nama nastanio Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama; Onaj koji je postao moćniji od anđela i pred kime se klanjaju svi poslanici Božji (usp. Hebr 1, 1 -6).

   

     2. Isusovo rođenje je otajstvo naše vjere koje u svakom vremenu možemo proživljavati vjerom i time duhovno obogaćivati naš život, sve do punine.

     U našim mislima, zasigurno, još odjekuju riječi Evanđelista Ivana iz današnje liturgije: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1, 1), te riječi: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Na Božić se, dakle, Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Došao je među nas Božji Sin kako bi u svemu bio nama sličan (usp. Hebr, 2, 17), osim u grijehu. Na Božić je Bog postao „Emanuel“ – Bog s nama (usp. Mt 2, 23), u sve dane našega života.

     Zašto je Bog to učinio, zašto je postao čovjekom?

     Logos – Riječ, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, Isus, po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga, postala je Tijelo u krilu Blažene Djevice Marije. Riječ – Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu, da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje (usp. Iv 1, 12). Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog „nije u prvom redu apsolutna moć“, kazao je H. U. von Balthasar, „nego apsolutna ljubav čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“ (Mysteriumpaschale I, 4). Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav. „Bog postaje goloruko Djetešce“, rekao je papa Benedikt XVI., „da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“ (Kateheza, 14. studeni 2012.).

    Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva. Sv. Ivan od Križa, otac Zapadne mistike, u svom djelu Uspon na brdo Karmel, zapisao je: „Bog, davši nam sve, to jest svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“ (Knjiga I, Ep, 22, 4- 5).

   

     Braćo i sestre!

     Postoji li potpunije i savršenije zajedništvo, od toga da se čovjeku omogući da podijeli sam Božanski život? Postoji li veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, da postanemo sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (1 Sol 5, 5)? Postoji li veće milosti od ove, da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6), da postajemo baštinici života s Bogom po obećanju (usp. Gal 3 29), da postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8, 17), subaštinici i „sutijelo“ Kristovo (Ef 3,6), u konačnici, baštinici života vječnoga (Tit 3, 7)?

     Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo sada, dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u  ljubavi, u Bogu!

     U Riječi koja je Tijelom postala, u ovom Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome Ljubljenome Sinu (usp. Ef 6, 6); postajem njegovo dijete u kojem je sva njegova milina (usp. Mk 4, 17). U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota.

     Sv. Irenej Lionski se pita: Kako  bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“.

   

    Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala. Bog je postao čovjekom, kako bi „posinjeni“ čovjek postao Božji sin. „Moć,“ o kojoj govori sveti Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku i koju daje onima koji Isusa primaju, u nama djeluje „sve dok biti smrtan ne bude obuzeto posvojenjem i ne postanemo djeca Božja“, rekao je sv. Irenej Lionski.

     Čovjek, mi, poprimamo, dakle, svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. Čovjek nije čovjek u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po ovoj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!

   

    3. Zbog radosti Božića i onoga što nam Isusovo rođenje donosi, ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere. Sv. Ivan Evanđelist u svom Proslovu piše: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5), „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana uz fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak Božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega „ovdje i sada“, i tome slično. Ne niječe se danas Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na „učitelja mudrosti“ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke (usp. Benedikt XVI., Kateheza, 3. I. 2007.), ili se, pak, sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima.

    4. Zaključimo naše promišljanje riječima sv. Grgura Nazijanskog nad božićnim otajstvom: „I ja ću naviještati veličinu ove nazočnosti: Riječ je tijelom postala…. Isus Krist, uvijek isti jučer i danas i u stoljećima koja dolaze… je Čudo, ne stvaranja, nego ponovnog stvaranja… Zato je ovo slavlje moje ispunjenje, moj povratak u izvorno stanje… Časti ovu zbilju: zahvaljujući njoj, ti, beznačajan, nahranjen si Božanskim značenjem, samom Božanskom Riječi“. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

 




ZADAR: MISA POLNOĆKA u katedrali sv. Stošije: PROPOVIJED zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Draga braćo i sestre!

S radošću vas pozdravljam na ovoj Svetoj misi polnoćki i od srca čestitam: Sretan Božić!

Riječi koje ćemo noćas, danas na Božić, i ovih dana najčešće čuti i reći jedni drugima jesu, najvjerojatnije, upravo riječi: ‘Sretan Božić i sretni božićni blagdani’. Dok budemo izgovarali ove riječi jedni drugima, trudimo se izreći ih u duhu njihovog dubokog vjerskog sadržaja, kako one izvanjske pojave, kao što su darovi, znakovi pažnje, jelo i piće, borovi i kuglice, jaslice i okićeni prostori, ulice i domovi, ne bi zasjenile duboki značaj i sadržaj ovih riječi. Birane riječi čestitke i dobrih želja, pružanje ruke i bratski zagrljaj i drugi popratni sadržaji, lijepi su, uljudbeni, važni, rekao bih, i sveti, vanjski znaci, ukoliko nam pomažu živjeti Božić u njegovom izvornom smislu koji je povezan s dubokom radošću zbog Spasiteljeva rođenja.

Ova božićna liturgija mise polnoćke uvodi nas u veliko otajstvo Božjeg utjelovljenja za koje smo se pripremali tijekom vremena došašća. Božić nije samo obljetnica i proslava Isusovog rođenja u povijesti, već događaj koji nastavlja imati svoje veliko značenje u prostoru i vremenu svake osobe, svakog vremena, u cijeloj povijesti. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Tako sv. Ivan sažima veliki i važni događaj Božića. Bog je po Isusu Kristu uzeo ljudsko tijelo i nastanio se među nama. Ova činjenica duboko ulazi u naš život.

Na poseban način, Božji boravak među nama događa se u liturgijskim činima, osobito svetoj misi, u kojima se uvijek uprisutnjuju i ponazočuju otajstva Božjeg spasiteljskog djelovanja u povijesti, u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak postaje čas primanja milosti koje pojedino otajstvo sadrži. „Očitovala se Ljubav Božja i spasiteljica svih ljudi… On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“, piše sv. Pavao u Poslanici Titu, koju smo slušali u drugom čitanju.

Noćas nam Crkva, uz prigodni Psalam radosti i zahvale (96), svečano pjeva: „Danas nam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“. Ponavljali smo ovaj refren.  Danas nam nebo i anđeli pjevaju i preko glasa navjestitelja Evanđelja prenose radosnu vijest: „Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin.“ (Lk 2, 11). Ovo „danas“ koje se ponavlja u liturgiji, odnosi se na rođenje Božjega Sina. U liturgiji ovaj događaj postaje aktualan. Njegova aktualnost ne poznaje vremena, ne blijedi i ne umanjuje se tijekom nizanja dana, tijekom godina i brojenja stoljeća. Drugim riječima rečeno, Isusovo rođenje obuhvaća i prožima svako vrijeme, čitavu povijest. Isusovo rođenje je svevremenski ili nadvremenski događaj. Isusovo rođenje je događaj vječnosti u „danas“. Do ove stvarnosti Isusova rođenja mi možemo „danas“ doprijeti upravo preko liturgije. U Djetetu Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog se približio čovjeku. Mi se možemo po liturgiji približiti Bogu po „danas“ koje, kako pjeva Uskrsni hvalospjev, „Dan koji nema zalaza“. Bog je „vječno ušao u granice vremena i prostora“, kaže papa Benedikt XVI., „da bi nam `danas` omogućio susret s njim.“ (Kateheza, 21. 12. 2011.).

Poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, razmišljajući o Božjem djelovanju „danas i sada“, u čijem svjetlu možemo promišljati i o ulasku Boga u vrijeme po Isusovu rođenju, kaže da postoji tanki veo koji dijeli vječnost i vrijeme, jer već „u vremenu sja zlatni temelj vječnosti“ (Hans Urs von Balthasar, Sestre u duhu, Zagreb 2009., str 191). Ulazeći u suživot s Bogom, u „danas“ njegovog djela ljubavi, „žitko zemaljsko trajanje olabavljuje se i pretvara u blagi žubor pred stalnim licem vječnosti“ (Isto). Stoga nas može zadovoljiti samo ono što je vječno, koje se nama otvara u Božjem „danas“ i dušu uzdiže iznad svega prolaznoga. Tako u povezanosti s Bogom, „kroz koprenu prolaznosti naslućujemo vječno“ (Isto); kroz Božje „danas“ ulazimo u Božje beskonačno koje „nema ni granica, ni dana ni obala“ (Isto), kako vječnost opisuje sv. Terezija od Djeteta Isusa.

Bogata božićna liturgija sa svojim čitanjima ulomaka iz Svetog Pisma iz Staroga i Novoga zavjeta, sadržajnim molitvama, teološki bogatim izričajem hrvatskih božićnih pjesama, zajedničkim promišljanjem i drugim liturgijskim gestama i sadržajima, pomaže nam shvatiti da je Isusovo rođenje događaj spasenja, uvijek aktualno i tiče se svakoga čovjeka. Stoga nam se nameću konkretna pitanja:

Kako živjeti Božić i ono Božje „danas“ koje se dogodilo u Isusovu rođenju? Kako Božje „danas“ preoblikovati u vječno, neprolazno, potpuno, spasonosno? Kako prolazni i smrtni život zaogrnuti vječnim? To je moguće samo ako Boga, koji nam je darovao svoga Sina iz ljubavi prema nama i radi našega spasenja, stavimo u središte našeg života. Kako Bog postaje središte našega života? Sigurno ne samo deklarativno. Bog postaje središte našega života kada Božju bît prihvatimo kao svoju bît života. „Bog je ljubav“ (1 Iv 1,8), kaže sv. Ivan. Božja bît, esencija, je ljubav. Ono što je krvotok našem tijelu, to ljubav mora biti našem duhu i životu. Kao što krv dopire do svake stanice našega tijela da je nahrani, tako i Božja ljubav mora prodrijeti u svaki naš čin i svaki naš trenutak, da bi on bio spasonosan, da bi nas Bog ispunio sobom, da bi se Bog utjelovio u našem duhu.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17, 3), tumači Isus svojim učenicima. Život s Bogom, život vječni, sastoji se u poznavanju Boga. A Boga poznajemo samo po ljubavi, kroz iskustvo ljubavi. Boga ljubimo kada „danas, ovdje i sada“ vršimo njegovu volju. A njegova je volja da budemo kao On: ljubav. „Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski“ (Lk 5, 48), poziva nas Isus.

Ispunjavajući Božju volju, to jest, živeći ljubav svugdje i u svemu, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u prikladno i neprikladno vrijeme, živeći Božje „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti, život s Bogom. Bog mi po Duhu Svetom u savjesti „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Jedino ljubav, jer je Božja, sadrži vječnost i neprolaznost. Po ljubavi moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u mojem životu.

Sv. Lav Veliki, papa, u jednoj božićnoj homiliji potiče vjernike riječima: „Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti, jer je svanuo dan koji za nas znači otkupljenje, drevnu pripravu, vječnu sreću. U godišnjem ciklusu koji se za nas obnavlja, uzvišeno otajstvo našega spasenja, koje – obećano na početku i predoznačeno na svršetku vremena – određeno je da traje zauvijek“.

Braćo i sestre, živimo ovo Božje: „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“, kako bi nam Bog bio uistinu blizu, naša radost, ispunjenje našeg života, naša sadašnjost i vječnost. Amen.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski

Foto: I. Grbić

 




Božićna čestitka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

 

„Ne bojte se. Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!

Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!“ (Lk 2, 10 -11)

 

Draga braćo svećenici i đakoni,

redovnici i redovnice!

Dragi Božji narode!

S izrazima osobitog poštovanja, osjećaja kršćanske blizine i u želji podjele božićne radosti sa svakim od vas, od srca vam čestitam svetkovinu rođenja našega Spasitelja – Isusa Krista! SRETAN BOŽIĆ SVIMA! Uz radost i čestitku, molim Novorođenog našeg Spasitelja, da obiljem darova mira i ljubavi ispuni svakoga od vas i svako ljudsko srce. Radost zbog Spasiteljeva rođenja neka vam pomogne sve dublje ulaziti u zajedništvo neuništive ljubavi Božje koja sadrži i daje vječnu radost.

1. Nova zora

Evanđelist sv. Luka opisuje nam Isusovo rođenje tijekom tišine i mraka noći. Knjiga Mudrosti prije Kristovog rođenja pjesnički i proročki naviješta: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja“ (Mudr 18, 15). Isus, vječna Očeva Riječ, u punini vremena sišla je s nebesa, postala tijelom i nastanjuje se među nama (usp. Iv 1, 3). Božja Riječ sišla je na Zemlju, k nama, u sredini noći, onda kad je tama noći bila najgušća, u ponoć. Od Isusovog rođenja, od božićne noći, rađa se zora nade s kojom počinje novi dan. Od Božića noć postaje kraća, a dan duži, sve do svanuća blaženog dana u kojem nema zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev).

U tami, naši koraci su nesigurni i spori, a sva događanja oko nas izazivaju osjećaj nesigurnosti, nemira i bojazni. Isus, mlado Sunce s visine (usp. Lk 1, 78), rađa se u mraku svijeta i postaje Svjetlost svijeta (usp. Iv 8, 12), svjetlost na prosvjetljenje naroda za radost i slavu novoga Naroda Božjega (usp. Lk 2, 32). Isusovo rođenje želi i može biti svjetlo svakom ljudskom oku. Naše oči bez svjetla, u mraku, iako zdrave, ništa ne vide. Božić, poput žarkog svjetla, želi prodrijeti i rastjerati svaki mrak ljudskih odnosa, svaku mržnju iz ljudskog srca, svaki okrutni rat na zemlji, svako strahovito razaranje, svaku zabludu i laž, svaku sebičnost i oholost, svaku pohlepu i ispraznost, svaku prijevaru i zabludu, svaku nesigurnost, nemir i tminu ljudskog srca, svakog neprijatelja ljudske duše, svaki grijeh i smrt. Isus u tami donosi i daruje mir (usp. Lk 24, 36). Oni koji prime Kristov mir i sâmi postaju mirotvorci i dionici Božjeg blaženstva (usp. Mt 5, 9). Isus, Mlado sunce s visine (Lk 2, 78), želi osvijetliti ljudski život kako bi svatko mogao otkriti i vršiti volju Božju koja je utisnuta u njegovu dušu (usp. Lk 22, 42; Mt 6, 10 i dr.) te ostvariti sebe u slobodi jedinstvenosti i neponovljivosti.

2. Blagovijest za radost

Radosna vijest Isusovog rođenja je otajstvo naše vjere koje možemo proživljavati u svakom vremenu. Bog je postao čovjekom, da bismo mi postali Bogom, kaže sv. Grgur Nazijanski. U božićnom događaju postajemo svjesni Božje naklonosti prema čovjeku koja nema granica. U Isusu otkrivamo kako smo nevjerojatno, bezgranično voljeni. Isusovo rođenje nas podsjeća da nismo sami usred svemira, jer se sâm Bog kod nas nastanio. „Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo,“ uskliknut će sv. Leon Veliki. „Riječ je postala djeliteljica Očeve slave na korist ljudi… Slava Božja živi je čovjek, a njegov se život sastoji u gledanju Boga“, kaže sv. Irenej. Slava Božja očituje se u spasenju čovjeka kojega je Bog toliko ljubio da je za njega dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3, 16). Isusovo rođenje radosna je vijest koja iskazuje slavu Bogu i donosi mir ljudima, miljenicima Božjim (usp. Lk 2, 14).

Da se Isus i tisuću puta rodi u Betlehemu, a u tebi ne, za tebe to ne bi imalo koristi, upozorava sv. Augustin. Slavljenje Isusovog rođendana je ponuda da se mi ponovno rodimo odozgor (usp. Iv 3, 3). Bog je po Isusu uzeo naše tijelo, a na nama je da primimo njegov duh, kako bi srastali sličnosti njegovom uskrsnuću (usp. Rim 6, 5), postali posinjena djeca Božja (usp. Iv 1, 12), baštinici Božji i subaštinici Kristovi (usp. Rim 8, 17), „sutijelo“ Kristovo (usp. Ef 3, 6) i nasljednici života vječnoga (usp. Tit 3, 7). On je prihvatio naše čovještvo, a na nama je da prihvatimo njegovo božanstvo.

Isusovo rođenje neka donese tako potreban mir i sigurnost u njegovoj domovini, Ukrajini i drugim dijelovima svijeta zahvaćenih ratovima. Svaku obitelj i pojedinca neka obuzme radost zbog rođenja našeg Spasitelja te slave Boga za sve što vide i čuju u novorođenom Isusu (usp. Lk 2, 20). Svaki ljudski život od začeća do vječnosti neka bude uronjen u mir i sigurnost, jer Bog postaje čovjekom da bismo to ostvarili (usp. Iv 14, 27). Svaka osoba neka bude okružena ljubavlju i poštovanjem zbog njezinog dostojanstva koje je od Boga primila (usp. Post 1, 26 – 27). Svaki radnik i umirovljenik neka bude pravedno nagrađen kao Božji suradnik, jer radnik zavrjeđuje svoju plaću (usp. 1 Kor 3, 8). Svi koji trpe i kojima je teško neka se pridruže Isusovom križu, kako bi nadopunili ono što nedostaje mukama Kristovim za spasenje svijeta (usp. Kol 1,24).

3. Danas se rodio zauvijek

Isusovo rođenje nije trenutak, nego događaj ljubavi koji neprekidno traje. Anđelova radosna vijest „Danas vam se rodio“ (Lk 2, 11) još uvijek traje, sve do ponoći Kristovog ponovnog dolaska do kada ga, kao mudre djevice, očekujemo pripravni sa svjetiljkama u ruci i posudama punih ulja, kako bismo, kada ponovno dođe, ušli s njime na svadbenu gozbu Zaručnikove vječne ljubavi (usp. Mt 25, 6).

Kršćanstvo je, kaže papa Benedikt XVI., „događaj ljubavi“. Isusovo rođenje je povijesni događaj Božje ljubavi. Da bismo u vremenu trajno slavili Isusovo rođenje, potrebno je hodati putem ljubavi, vježbati se u krepostima, živjeti u istini. Istinito je samo ono što se živi, samo ono što je ostvareno, kaže sv. Terezija od Djeteta Isusa. Kršćanin gleda kako danas, sada i uvijek ispuniti Božju volju. Ispunjavajući Božju volju „danas“, „sada“ ne poznaje otjecanje vremena, nego ostaje „uvijek sada“ vječnosti. Bog mi po Duhu Svetom „sada i danas“ nadahnjuje što po Božjoj volji trebam činiti. Činim li što mi Bog nadahnjuje u ljubavi, tâ ljubav nije ljudska i moja, nego Božja i vječna. Tako moje „danas“ postaje „vječnost“, moje „sada“ postaje „zauvijek“. Moja ljubav nije više pojam, nego iskustvo Boga koji se utjelovio. Isusovo rođenje nije prošlost, nego „sada“ Božjeg rađanja u našem životu.

Isusovo rođenje vječni je izvor naše radosti, nade i ljubavi koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 14, 8). Božje „danas“ neka nam svima postane „zauvijek“!

4. Blagoslov

Radost zbog Isusovog rođenja i njegov boravak među nama, neka vam bude izvor snage i blagoslova.

mons. Milan Zgrablić

nadbiskup zadarski




ZADAR: Nadbiskup Zgrablić na blagdan sv. Krševana: „I danas se mudrost evanđelja teško shvaća, ponekad i osporava, odbacuje“

Na blagdan sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u petak, 24. studenog, svečano večernje koncelebrirano slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Krševan je akvilejski plemić, vojnik i mučenik s početka 4. stoljeća. Prema predaji, bio je vjeroučitelj sv. Stošije koju je kršćanskom utjehom hrabrio svojim pismima, dok je ona bila u zatvoru za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Relikvije sv. Krševana došle su u Zadar 649. godine.

Po prisutnosti njegovih relikvija u Zadru, a najnovija službena i stručna rekognicija svečevih zemnih ostataka iz 2022. godine pokazuje da je sačuvan cijeli kostur sv. Krševana, što je iznimno rijetko, Zadrani časte sv. Krševana dugih 14 stoljeća.

Krševanu u čast, u središtu Zadra izgrađena je crkva u romaničkom stilu, posvećena 1175. godine. Do 2022. godine trajala je duga, desetogodišnja cjelovita konzervatorska i restauratorska obnova crkve sv. Krševana koja je zbog toga bila zatvorena za javnost. U godinama prije početka obnove, mise na blagdan sv. Krševana slavile su se u velebnoj crkvi sv. Krševana koju se smatra jednom od najljepših romaničkih crkava u Hrvatskoj.

„Zahvalni smo Bogu, svim našim nebeskim zaštitnicima i našim prethodnicima u vjeri grada Zadra za bogatstvo relikvija naša četiri zaštitnika: Krševana, Stošije, Zoila i Šimuna Bogoprimca, koje dugi niz stoljeća čuvamo i pobožno štujemo, usprkos mnogih povijesnih, društvenih i političkih previranja i opasnosti, ponekad i teških razaranja. Kao važan znak bogate duhovne baštine vjere i siguran putokaz života, želimo ih, obogaćene našom vjerom i štovanjem, predati i novim naraštajima koji pred nama dolaze“, poručio je mons. Zgrablić.

Za vrijeme misnog slavlja, u prezbiteriju katedrale nalazio se relikvijar sv. Krševana u obliku ruke. Sv. Krševan na osobiti način zaštitnik je uprave Grada Zadra. Gradski vijećnici Zadra u prošlosti su pred relikvijarom ruke sv. Krševana polagali prisegu vjernosti da će pošteno raditi povjerene javne dužnosti za opće dobro. Na grbu i zastavi Grada Zadra nalazi se njegov lik. Koliko su Zadrani prepoznali vrijednost toga uzornog kršćanina iz prvih vremena Crkve, koji je kao vojnik bio dijelom državnog sustava u službi rimske vlasti, odnosno carstva, ali pritom nije želio zatajiti ispovijedanje vjere u Isusa, te su njegovoj nebeskoj zaštiti htjeli povjeriti obavljanje poslova u upravljanju gradom, pokazuje i da su lik sv. Krševana stoljećima unatrag htjeli imati na grbu i zastavi Grada Zadra. Sadašnja inačica grba temelji se na povijesnom gradskom grbu.

Na grbu je sv. Krševan prikazan kao konjanik koji u rukama ima štit i koplje, a iznad njegove glave s aureolom je znak crvenog križa na bijeloj podlozi. Konj je osedlan zlatnom opremom. Ime Krševan, na latinskom Chrisogonus, izvedeno iz grčkog imena, znači ‘rođen u zlatu’, odnosno, ‘zlatni rod’. Sav zlatni rod i dragocjeno vojevanje sv. Krševana bilo je u njegovom nepokolebljivom i hrabrom nasljedovanju Isusa Krista, do spremnosti da zbog toga izgubi položaj u društvu, u konačnici i život sâm, te je mučeničkom smrću rođen za vječnost nebeskog Kraljevstva.

„U zamjenu za napuštanje vjere, Krševanu je nuđeno visoko političko mjesto prefekta ili konzula Rimske provincije. Zbog velike ljubavi i predanosti Isusu Kristu, odbio je ponudu i nije se htio odreći svoje vjere. Zbog toga je podvrgnut okrutnim fizičkim mukama, odrubljena mu je glava, a tijelo bačeno u more. Prema predaji, kasnije se svećeniku Zoilu u snu prikazao sv. Krševan te je sv. Zoilo u toj viziji saznao gdje se nalazi tijelo sv. Krševana“, podsjetio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je štovanje sv. Krševana počelo odmah nakon njegove mučeničke smrti i širilo se u Crkvi po cijelom svijetu.

„Koliko je taj svetac štovan i važan u općoj Crkvi nekad i danas, najbolje pokazuje spominjanje njegovog imena u Rimskom kanonu mise. Uz imena Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, apostola Petra i Pavla; uz imena prvih nasljednika sv. Petra, Lina, Klementa, Kleta i drugih, uz imena svetih mučenica Lucije, Agneze, Cecilije, Stošije i ostalih prvokršćanskih mučenica, nalazi se i ime sv. Krševana ili Krizogona. Taj Rimski kanon molio se kao jedini u svakoj misi dugi niz stoljeća“, naglasio je zadarski nadbiskup.

Riječi ulazne pjesme iz obrednika liturgije blagdanskog slavlja: “Evo pravoga mučenika, koji je za Kristovo ime krv svoju prolio. Nije se bojao prijetnji sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko” žele usmjeriti naš pogled uma, duha i srca prema duhovnom profilu sv. Krševana, rekao je nadbiskup. Sv. Krševana vjera Crkve i višestoljetno štovanje pokazuje u odrazu Božje riječi iz Knjige mudrosti u blagdanskom prvom čitanju. Time se sv. Krševana predstavlja kao mudrog čovjeka. Stoga je mons. Zgrablić razmatrao značenje vjernosti čovjeka Božjoj mudrosti na koju potiče i Božja riječ u Svetom Pismu, a to je izazovno i nije uvijek lagano, jer odudara od mudrosti i logike ovoga svijeta.

„Mudar je čovjek koji životom hoda pravim stazama, pogledom usmjerenim prama Kraljevstvu Božjem, tj. prema onome što Bog čini u svakom vremenu i za svakog čovjeka. Sv. Krševana i svakog mudrog čovjeka vodi spoznaja o najvećim svetinjama, o Kraljevstvu Božjem koje nam se do punine približilo u Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Krševan aktivno i požrtvovno sudjelovao u kršćanstvu kao „događaju ljubavi“.

„Mudar čovjek vidi svoj uspjeh prihvaćanjem Božje ponude, u trudu i suradnji s Božjom milošću. U suradnji s mudrošću, naš život nije neplodan, nego nas vodi do ubiranja ploda života. A plod života je život vječni, vječna radost zajedništva s Bogom. Sv. Krševan i mudar čovjek ne lakomi se za pomamnim i laskavim ponudama svijeta. Umjesto visokog društvenog položaja za koje se traži odricanje od Božje mudrosti, Krševan ostaje, usprkos pritiscima i mukama, vjeran mudrosti“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je naglasio da je „u mudrosti snaga koja čuva sv. Krševana i svakog tko je prihvaća, od neprijatelja koji ga žele ugrabiti, od protivnika koji mu zamke postavljaju. Mudrom čovjeku je Božja mudrost svjetlost koja mu pomaže razaznati vječno i neprolazno bogatstvo kojeg „moljac ne nagriza ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu“ (Mt 6,20). Mudrost nikad ne ostavlja onoga koji je prihvaća, već mu postaje snaga u svakom iskušenju i nevolji, u okovima i tamnici, sve dok ga ne dovede do nagrade i vječne slave“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je aktualizirao poruku života sv. Krševana i za okolnosti našeg vremena, u kojima također postoje teškoće i kušnje u vjeri. „Nismo, možda, uvjetovani da poput sv. Krševana biramo između smrti i odreknuća od vjere. Ali smo izloženi ozbiljnim opasnostima koje mogu biti pogubne za najveću mudrost života. Potrebni su nam jasni, čvrsti i sigurni stavovi koji će nam biti siguran oslonac na putu prema konačnom cilju našeg života. I danas se mudrost evanđelja teško shvaća, ponekad i osporava, odbacuje“, rekao je mons. Zgrablić.

„U enciklici Vjera i razum, sv. Ivan Pavao II. govori o vjeri koja je stavljena na kušnju i u naše vrijeme, a ne samo nekada u bezbožničkim političkim sistemima u kojima se Bog smatrao projekcijom ljudskog uma, iluzijom i opijumom za narod. U razdoblju za nama počeo je i proces snažnog sekularizma u kojem se čovjek prikazuje kao apsolutno autonoman. Čovjeka se predstavlja kao mjeru i tvorca stvarnosti, do te mjere da može birati i svoje naravne datosti kao što su spol i rod, da sam određuje i bira što je humano, a što nehumano. Takav pogled na čovjeka, u kojem sam određuje svoju ljudskost, bitno osiromašuje stvorenost ‘biti na sliku i priliku Božju’“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da se i u naše vrijeme pojavljuje opasnost suprotna Božjoj mudrosti. Praktični ateizam vjerske istine i slobode održavanja vjerskih obreda smatra nevažnima za svakodnevni život, beskorisnima i suvišnima.

„Promiče se život kao da Boga nema. Čovjek koji ne osluškuje poticaje Božje mudrosti i kojemu ona nije vodič života, svodi se samo na naravnu, horizontalnu stvarnost. Čovjek se lišava nadnaravne stvarnosti koja ga motivira i osnažuje u dobru, ali i u poteškoćama života te vodi prema smislu i punini života. Lišavajući se Božje mudrosti, otvaraju se prostori za ‘diktaturu relativizma’ i višeznačno shvaćanje slobode, koja umjesto da čovjeka učini slobodnim, vodi ga prema klanjanju idolima: tijelu, novcu, zabavi, materiji, hedonizmu“, upozorio je mons. Zgrablić, stoga poručivši: „Slavlje sv. Krševana prigoda je da se suočimo s pogledom na svijet, sa samim sobom i da po njegovom primjeru potvrdimo istinu o čovjekovoj vrijednosti i konačnom određenju“.

Nadbiskup je rekao da sv. Krševan i svi drugi mučenici i sveci svojim životnim stavom svjedoče misao iz koncilskog dokumenta Radost i nada: „Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva je u čovjekovoj povezanosti u zajedništvo s Bogom. Već od svog postanka, čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava“ (Br. 19).

„Zagovor sv. Krševana, sv. Stošije, sv. Šimuna, sv. Zoila i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, neka nam pomognu da osluškujemo i upijamo mudrost Božju kao istinu i put života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio puk relikvijarom sv. Krševana u kojem se nalaze svečeve moći.

Na misi su bili i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra te članovi Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom čiji su voditelji zajednica iz Hrvatske sa svećenicima koji ih prate na svom godišnjem susretu u Zadru, među kojima je i p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, koji je također koncelebrirao u misi. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Prijepodne na blagdan sv. Krševana, nadbiskup Zgrablić sudjelovao je na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća u zadarskom HNK.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 




ŠKABRNJA: Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića na 32. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu

Na 32. godišnjicu spomena stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u subotu, 18. studenog, misno slavlje za sve stradale u Domovinskom ratu u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

 

Draga subraćo u biskupstvu, braćo svećenici, braćo i sestre!

Poštovani sudionici ovoga misnoga slavlja prigodom obilježavanja Dana sjećanja u Škabrnji!

1. Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem na vašoj nazočnosti i sudjelovanju u ovom misnom slavlju. Pozdravljam prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.    Srdačno pozdravljam ovdje nazočne, mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog kao i mons. Antu Ivasa, biskupa šibenskog u miru. Hvala vam na dolasku i sudjelovanju na ovom molitvenom susretu.

2. I ove godine okupili smo se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji kako bismo s dubokim poštovanjem, molitvom i euharistijskim slavljem obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Došli smo i ove godine, 18. studenog u Škabrnju, obilježiti najtužniji dan u povijesti ovog ravnokotarskog mjesta. Ovog dana prisjećamo se ratne 1991. godine, kada su Škabrnju okupirali pripadnici JNA i srpski pobunjenici. Toga dana ubijena su 43 civila i 15 branitelja. U ovom nasilju selo su spalili i u potpunosti uništili, a katoličku crkvu do temelja srušili. Nakon što je selo opustošeno, cijeli kraj je miniran. Nažalost, u danima koji su uslijedili te godine, bilo je još žrtava.

U ovom euharistijskom slavlju Bogu upućujemo naše molitve za sve duše poginule u Škabrnji, kao i za duše svih pokojnika civila i branitelja u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu. Molimo za sve one koji su umrli od posljedica ratnih stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. Naše molitve upućujemo i za sve nestale i ranjene u Domovinskom rata, kao i za sve njihove obitelji.

Okupljeni u Isusovo ime, odzvanjaju nam u srcu njegove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima.“ (Mt 5 44 – 45). Stoga, molimo i za one koji su počinili zločine u ovom mjestu ili bilo gdje drugdje, kao i za sve koji su nas mrzili ili nas mrze, kako bismo svi bili istinska djeca Božja.

Molimo Gospodina i za svakoga od nas ovdje nazočnog da nas ispuni dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem. Sjetimo se Božje dobrote i da je Bog u Kristu nama oprostio (usp. Ef 5, 32).

Znamo što je rat. Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako  se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama.

3. Papa Franjo uputio je poruku sudionicima Mirovnog foruma koji se održao u Parizu prošlog tjedna, 10. i 11. studenog, i u toj poruci ponovio ono što je mnogo puta rekao na audijenciji i na nagovorima s prozora Apostolske palače u Rimu, kao i u drugim susretima – da je rat uvijek poraz čovječanstva i da nijedan, kako je istaknuo u poruci – nije vrijedan suza majke čije je dijete osakaćeno ili ubijeno; ili pak gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku i priliku Stvoritelja; ili zagađenja našega zajedničkog doma, ili pak očaja onih koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu.

4. Kroz našu molitvu u euharistijskom slavlju uključujemo se na put Božji. Onaj koji je na putu Božjem ne može se ne ispuniti Kristovim duhom, a njegov nas duh sigurno vodi k zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom. Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru, tako potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira. Isto tako, onaj koji izgrađuje mir, ne može se ne približiti Kristu, jer „on je mir naš“ (Ef 2, 14), mir koji želi ispuniti svako ljusko srce na zemlji, kako bi se Bog proslavio na nebu (usp. Lk 2, 14).

Našom molitvom želimo doprinositi miru. „Kao kršćani“, rekao je papa Benedikt XVI., „uvjereni smo da najdragocjeniji doprinos koji možemo dati stvari mira jest molitva“ (Kateheza, 26. XI. 2011.).

Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našega individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, uspostavio jedno njegovo kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“ (Predslovlje Krista Kralja). Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje.

Gospodin zasigurno i ovog trenutka želi prosvijetliti i svakome od nas naš um i naše srce, pročistiti naše nakane i djela, kako bismo postali graditelji pravednosti, istine, pomirenja, ljubavi, praštanja, u našim svakodnevnim stvarnostima, u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u svakoj našoj sredini, u svakom susretu s drugim i drugačijim.

5. Slušali smo ulomak Evanđeliste sv. Luke o Isusovoj muci na križu. Isusova muka uronjena je mrakom ljudske zloće. Isusa su glavari svećenički iz zavisti predali da se razapne (usp. Mk 15, 9). Isus je pred Pilatom okružen svjetinom koja glasno viče: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (Iv, 19, 15). Vojnici, nakon što su Isusa bičevali, stavljajući mu trnovu krunu na glavu, ćuškaju ga, po njemu pljuju i klanjaju mu se, rugajući se „Zdravo, kralju židovski!“ (Mt 27, 29). Pilat se ruga Židovima natpisom koji je dao napisati nad Isusovim križem: „Ovo je kralj židovski“ (Iv 23, 38).  Prolaznici uz Kalvariju dovikuju Isusu, rugajući se: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27, 40). Viču, rugajući se, i glavari svećenički i pismoznanci: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti!“ (Mt 27, 42). Čak i jedan obješeni zločinac pogrđuje Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23, 39).

Isus u najvećim mukama, u strašnoj patnji koju proživljava viseći na križu, dok drugima vladaju sile mraka, moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov je pogled usmjeren u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje.

Kroz ovu euharistijsku molitvu i mi želimo imati udjela u Isusovoj molitvi na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 29). Želimo da nam molitva danas pročisti bolno sjećanje i ranjeno srce, da nam pročisti i ono zlo koje ne prepoznajmo a činimo, u kojem sudjelujemo – pa i ne znajući, koje nas okružuje, kako nikada ne bismo bili počinitelji zla. Molimo da nam rane zla koje nam je naneseno i posljedice grijeha zbog kojih trpimo i kojeg i sami činimo, u srcu ne budu plodno tlo za rast negativnoga u našem životu.

Poslanica Hebrejima poziva nas: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge“ (Hebr 12, 14 -15). Naše posvećenje, to jest, naše suobličenje Kristu, na način da mislimo, molimo, živimo i djelujemo poput Krista, neka bude naš doprinos miru u ljudskim srcima, našim obiteljima, u našoj Domovini.

6. Braćo i sestre!

Neka nam Blažena Djevica Marija na nebo uznesena, koju nije zaobišla mržnja u ovom mjestu, što nam pokazuje i ovaj oskvrnjeni kip sa sjekirom u podnožju, a koju rado nazivamo „Kraljice Hrvata“ i častimo kao „Najvjerniju odvjetnicu Domovine Hrvatske“, bude uzor i pomoć da ustrajemo na putu dobra, putu Božjem i izgradnji mira i pomirenja. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Škabrnja, 18. studenoga 2023.

 

 

 

 

Foto: I. Grbić