Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Slava je Gospodu što svime upravlja,

Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi

i u sve vijeke čast po svijetu čitavu

Duhu štono ognjem grije nas.“

(Himan sv. Stošiji)

Draga braćo i sestre!

1. Ovim završnim riječima himna slavljenja Trojedinom Bogu kojeg smo pjevali na početku ove svečane I. Večernje u čast zaštitnice naše Zadarske nadbiskupije, u Jubilejskoj, Svetoj godini, počinjemo liturgijsko slavlje blagdana svete Stošije.

Doista, neka bude blagoslovljen i slavljen Gospodin, kako smo ispovijedali i molili nakon dva psalma u večerašnjem hvalospjevu uzetom iz Knjige Otkrivenja (Otk 4, 11; 5, 9 – 10. 12), koji je sve stvorio i njegovom je voljom sve postalo. Dio smo ovog veličanstvenog Božjeg promisla i djela stvaranja i otkupljenja. Ta` bez njegove volje i njegova htijenja ne bismo dobili najveći dar i najdragocjeniju milost našega postojanja i slavnog preporođenja u Kristu.

Zahvalni smo Bogu što nam u ovoj milosnoj Svetoj godini iz blaga zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svete Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, Crkva i u ovom molitvenom trenutku daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto Lice.

Sveta Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoriteljeva i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do njegove punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ona je naša prijateljica na nebu, s Bogom, i svojim nas zagovorom potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njezine svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti.

Riječ nam Božja hvalospjeva iz Knjige otkrivanja ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija i u koje se i sami uključujemo.

2. Kao Narod Božji, slušajući Ivanovu poruku i u ovom kratkom hvalospjevu uzetom iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama.

Crkva kao zajednica Božjega naroda kojem pripadamo, poziva nas na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili onaj prvotni plan našega Stvoritelja s našim životom i upoznali još divnije djelo njegova otkupljenja i tako se opredijeliti za ono što je za vječno dobro čovjeka.

Nakon opetovanih poziva koji se u Knjizi otkrivenja ponavljaju sedam puta u riječima: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“ (usp. Dj 2,7. 11. 17. 29; 3, 6. 13. 22), Kristovi su učenici, Crkva, svaki od nas, pozvani uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima.

Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kao bi s te `visine` promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe.

U Knjizi otkrivenja pronaći ćemo tri simbola koji će nam taj Božji pogled učiniti mogućim i jasnijim. Ti simboli jesu: prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

Prvi simbol je prijestolje. Na njemu sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja „nalik na jaspirs i sard“ (Otk 4, 3). Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4, 8). Oni koji su oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno“ (Otk 4, 11).

Drugi simbol je knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima. Ova je knjiga zatvorena i zapečaćena sa sedam pečata. „I nitko, ni na nebu ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“ (Otk 5, 3). I sam sveti Ivan pred tom je činjenicom duboko dirnut i brizne u plač (usp. Otk 5, 4). Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u ovu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati.

I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. Simbol je to Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života.

Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu novu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“ (Otk 5, 9 – 10). „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

Što nam govore ova tri simbola: prijestolje, knjiga i Jaganjac? Poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, prema Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ovi nam simboli tako pomažu dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas. Naša molitva je poput otvorenog prozora, kako kaže papa Benedikt XVI., kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago nam molitva omogućuje da nas `kroz prozor` prosvijetli Božja volja i osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano.

Kako nam Gospodin pomaže dublje čitati događanja u povijesti, u vlastitom životu i u životima naših bližnjih? Ponajprije nam pomaže na način da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo. Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo; vidimo svijet u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, kao što je nasilje koje dovodi i do međusobnog ubijanja. Postoje nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe… Suočeni s ovim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja. Sveti Ivan piše: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2). U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnosti nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće: Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svog božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo, vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava.

Pozvani smo napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi, u ovoj stvarnosti, u ovom iskustvu. Kako? Molitvom. Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzme grijeh i njegove sile. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga. Živimo u vremenu i hrabro s Kristom koračamo prema cilju na hodočasničkom putu života, hrabro se suočavajući, poput sv. Stošije, s poteškoćama i zlom, znajući da Dobro pobjeđuje Zlo. Znamo da na putu života susrećemo nasilje, laž, mržnju, progon, grijeh, ali nas to ne obeshrabruje. Nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt… već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života.

Ova naša molitva Večernje želi se pridružiti onim glasovima dvadeset i četiri starješina i četvorici živih bića iz Knjige otkrivenja koji zajedno pjevaju „novu pjesmu“ koja slavi Krista Jaganjca koji „čini sve novo“ (Otk 21, 5). Naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta.

U Knjizi otkrivenja molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“ (5, 8a), koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“ (5, 8b), odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4).

Ova simbolika prekrasno opisuje i našu večernju molitvu u koju uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost…, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje…, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ova nam slika opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga.

Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša svakodnevna nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom. Zapisat će sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

3. Neka nas, braćo i sestre, poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u današnjem hvalospjevu iz ove Knjige, kao i cijela ova Večernja molitva, još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života.

Zagovor sv. Stošije neka nam bude pomoć na ovom hodočasničkom putu života, dok svi kao hodočasnici nade ne ostvarimo puninu naše nade, dok ne prispijemo u vječnu Domovinu koju je Gospodin pripravio svima koji ga ljube. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije

14. siječnja 2025.

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

1. U zadnjim satima 2024. godine želimo sabrati u ovo euharistijsko slavlje i u zahvalni himan Tebe Boga hvalimo sav tijek godine na izmaku i sve što se u njoj događalo. U himnu pjevajući molimo: „Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo… Svet, svet, svet je Gospod Bog, kralj preslavni puka svog!“. Ova naša pjesma hvale Preslavnome Kralju u ovom euharistijskom slavlju, naše `vjerno ispovijedanje` u Božju nazočnost u svemu, želi Bogu uzdignuti naše misli i srce za svaki trenutak i događaj iz godine koja ostaje iza nas.

Promišljajući o proteklim danima ove kalendarske godine koja je na izmaku, u njoj ćemo, zasigurno, pronaći mnoge lijepe i pozitivne trenutke i događaje, kao i one koji su nam bili teški i prouzročili duševnu i tjelesnu patnju. U svemu tome što smo proživjeli, ipak, možemo i moramo Bogu iskreno zahvaliti, jer u svim tim trenucima, kako onim lijepima, tako i onim ružnima, možemo pronaći i duboku mudrost života koja nam ukazuje na nadu u postojanje dobra i konačnu pobjedu dobra. Bog je dobro koje uvijek pobjeđuje zahvaljujući njegovom trajnom djelovanju u povijesti. Imali smo prigodu tu mudrost života, duhovno iskustvo nade koja ne razočarava, pobliže proživljavati ovih dana u slavlju rođenja Božjega Sina, Isusovu rođenju, u početku događaja otvaranja Jubilejske godine. Kroz mnoge događaje i geste, obrede i molitvene trenutke, po razmatranju Božje Riječi, po sakramentima koje smo proživljavali tijekom prošle godine, Duh Sveti je raspirivao nadu u našim srcima, onu nadu za koju Krist svojom pobjedom nad grijehom, smrću i slavnim uskrsnućem, svjedoči da nas neće razočarati.

U ovogodišnjoj božićnoj poruci pape Franje Urbi et orbi (Gradu i svijetu), s balkona Bazilike svetog Petra u Vatikanu, Papa nas podsjeća: „Dà, ovaj događaj, koji se zbio prije više od dvije tisuće godina, obnavlja se djelovanjem Duha Svetoga, istog Duha Ljubavi i Života koji je oplodio Marijino krilo i sazdao Isusa od njezina ljudskog tijela. I tako danas, u nevoljama ovog našeg vremena, ponovno se i zbiljski utjelovljuje vječna Riječ spasenja, koja govori svakom muškarcu i svakoj ženi, koja govori čitavomu svijetu – ovo je ta poruka: `Ljubim te, opraštam ti, vrati se k meni, vrata moga srca su otvorena za tebe!`“.

Kako ostati ravnodušan na ovolike znakove Božje ljubavi, na ovoliku Božju dobrotu i zauzetost za nas i ne uzvratiti mu iskrenom zahvalom?

Jubilejska godina koju smo otvorili u Zadarskoj nadbiskupiji uz sudjelovanje svih predstavnika iz župa naše Nadbiskupije, uz veliki broj vjernika, od više tisuća nazočnih, na blagdan Svete Nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa, po svojim milostima i mnogim znakovima raspiruje u nama živu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Kroz znakove nade kao što su hodočašća, obnavljanje krsnog saveza, djelotvorna ljubav, pomirenje u sakramentu svete ispovijedi, primanje jubilejskog potpunog oprosta, po molitvi, po trenucima sabranosti i tišine, po trenucima osluškivanja Božje Riječi i razmatranja, naša će duša pronalaziti iscjeljujući lijek za neizbježne životne rane u svakodnevnom životu. Bogu hvala na tim velikim milostima koje čine naš život lijepim i smislenim.

Naša zahvala Bogu i ispovijedanje vjere pomoći će nam u svemu što se događa s nama i oko nas da možemo gledati novim očima, očima ispunjenima nadom koja ne razočarava. Prolazeći, barem sjedinjeni u duhu, kroz jubilejska Sveta vrata, naša će nada biti, zasigurno, dodatno osnažena. Govoreći o Svetim vratima Jubileja koja je papa Franjo otvorio u rimskim bazilikama i, ove godine po prvi put u povijesti, u najvećem rimskom zatvoru, otkrivajući njihovo značenje, tumači nam: „Ona predstavljaju Isusa, Vrata spasenja otvorena su za sve. Isus je Vrata, On je Vrata koja je milosrdni Otac otvorio usred svijeta, usred povijesti, da se svi možemo vratiti Njemu. Svi smo poput izgubljenih ovaca i trebamo jednog Pastira i jedna Vrata za povratak u Očevu kuću. Isus je Pastir, Isus je Vrata“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

Dok ispovijedamo vjeru u Isusa koji je Vrata, u ovom činu molitve, ohrabruju nas i Papine riječi: „Braćo i sestre, ne bojte se! Vrata su otvorena, Vrata su širom otvorena! Ne trebamo kucati. Otvorena su. Dođite! Dopustimo si pomiriti se s Bogom i tada ćemo se pomiriti sa samima sobom i moći ćemo se pomiriti jedni s drugima, pa i s našim neprijateljima. Božje milosrđe može sve, razvezuje svaki čvor, ruši svaki zid podjele, raspršuje mržnju i duh osvete. Dođite! Isus je Vrata mira“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

2. U ovu misu zahvalnicu želimo uključiti sve koji su bez buke i isticanja medija, tiho, samozatajno i predano, iz dana u dan, radili oko dobra, žrtvovali se za dobro. I u tom „dobru“ prepoznajemo nadu koju Duh Božji potiče u ljudskom srcu. U molitvu uključujemo sve one koji su mnogo dobra ugradili u prošlu godinu. To su naši roditelji, svećenici, časne sestre, vjeroučitelji, učitelji, profesori, odgojitelji – svi oni koji imaju veliku važnost i odgovornost odgoja i obrazovanja djece i mladih. U molitvu uključujemo sve zdravstvene djelatnike, liječnike, medicinske sestre, medicinsko i tehničko osoblje po bolnicama i našim zdravstvenim ustanovama, domovima umirovljenika. Bogu zahvaljujemo na svima koji su pomogli osobama s invaliditetom u njihovim svakodnevnim potrebama i poslovima. Bogu zahvaljujemo za naše vatrogasce, redarstvene snage, vojnike, branitelje, policajce, djelatnike u zatvorskim sustavima… za sve koji su vodili brigu o našoj sigurnosti i miru. Bogu hvala za mnoge volontere koji su ugradili dio dobrote svoga srca u zajednicu u kojoj živimo.

Bogu hvala za sve suradnike u našim župnim zajednicama: sakristane, zvonare, čitače, orguljaše, pjevače, ministrante, župne animatore, suradnike u župnom caritasu, članove pastoralnih župnih vijeća, članove povjerenstava Nadbiskupije. Bogu hvala za sve koji su bili spremni pomoći u raznim crkvenim proslavama i poslovima, događanjima i potrebama u našim župnim zajednicama.

Naša velika zahvala Bogu za sve sudionike otvaranja Jubilejske godine prošle nedjelje, na blagdan Svete Obitelji, a osobito velika, velika hvala milosrdnome Bogu na „kiši milosti“ koju je obilno izlio na nas darom oprosta. Bogu hvala za sve ispovjednike tijekom adventskih pokorničkih slavlja koji su svojom službom bili posrednici Božjeg milosrđa u mnogim dušama diljem naše Nadbiskupije. Hvala svima koji su se s nama u ovom slavlju duhovno sjedinili i tako također bili dionici potpunog oprosta.

Bogu hvala za sve organizatore i poslužitelje događaja otvaranja Jubilejske godine. Svaki od njih je dragocjen poput sjajnog bisera koji je svojim sjajem, svojom pomoću, obasjao lice otvaranja Jubilejske godine i doprinio da ono bude dostojanstveno, pobožno i lijepo.

3. Dok Bogu zahvaljujemo za proteklu godinu, naše misli i molitve usmjeravamo prema novom razdoblju Jubilejske godine koja je pred nama. Jubilejska godina u koju ulazimo želi u srcu svakog vjernika potaknuti svijest da je susret s Kristom izvor pravog života i sigurne nade. Vjera u Isusa potiče nas na svakodnevno preispitivanje vlastitog djelovanja i stalno nas poziva na obnovu u dobroti srca po uzoru na Presveto Srce Isusovo, nudeći nam izlazak iz tame grijeha, kako bismo uvijek mogli započeti život iznova. Život s Isusom tako nam omogućuje uvijek iznova pronalaziti naš identitet koji može primiti beskrajnu Božju ljubav i tako ostvariti najdublje njegove čežnje, a to je zajedništvo s Bogom, puninom Dobra. Život s Isusom i Duhom Svetim koji ulijeva nadu u naša srca omogućuje nam s povjerenjem i optimizmom gledati u godinu koja je pred nama.

Blagoslovljen vam bio, draga braćo i sestre, vama ovdje nazočnima i svima vašima, završetak 2024. godine i cijela Jubilejska 2025. godina.

Zagovor Blažene Djevice Marije, svih naših dragih svetih zaštitnika i ugodnika Božjih neka nam pomognu na putu nade. Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. prosinca 2024.

Na proslavi otvaranja Svete Godine Jubileja 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Nakon što je papa Franjo u božićnoj noći otvorio Jubilejsku godinu i Sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, ovom svetom službom otvaramo Jubilejsku godinu u Zadarskoj nadbiskupiji, a zaključit ćemo je za godinu dana, također na svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 28. prosinca 2025. godine.

S radošću vas pozdravljam i izražavam srdačnu dobrodošlicu na ovaj sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta.

Jubilejska ili Sveta godina

Što je Jubilejska godina?

Među starim Židovima početak jubileja najavljivao se zvukom roga jarca. Jubilej je proglašen svetom godinom (hebrejski, godina – yōbēl, `od jarca`). Mojsijev zakon (usp. Lev 25) je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini koja se obilježavala svakih pedeset godina, zemlja, kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni.

Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina. Posljednji Jubilej koji mnogi pamtimo je onaj iz 2000. godine kojeg je otvorio sada već sv. Ivan Pavao II. Pamtimo i Izvanredni jubilej kojeg je proglasio papa Franjo 2015. godine. Mislimo i na sljedeći Jubilej koji će biti 2033. godine. Bit će to godina u kojoj će se spominjati 2000 godina od Kristova otkupljenja i spomen na 33 godine Isusovog života na zemlji.

Jubilejsku godinu možemo definirati i kao „Svetu godinu“ ili „Kristovu godinu“. To je zato što ovaj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sve njezina događanja i svi znakovi koji je prate promiču svetost, to jest, život daleko od grijeha i vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista.

ZNAKOVI JUBILEJA

Jubilej prati niz znakova. Spomenut ću ih nekoliko.

1. Hodočašće

Prvi znak Jubilejske godine je hodočašće. Jubilej koji započinjemo odvija se pod geslom „Hodočasnici nade“. „Nije slučajno“, piše papa Franjo u Buli „Spes non confundit“ (Nada ne razočarava), kojom najavljuje Jubilej, „da je hodočašće bitni element jubilejskog događanja. Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće vrlo je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“ (Spes non confundit, 5).

Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, zapravo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam.

Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“ (Post 12, 1). Ovim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka (LK 9, 51). Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj Domovini.

Promatranje prirode također je dio ovog putovanja koje nam može pomoći naučiti voditi brigu o stvorenom i naučiti nas da je briga o njemu bitan izraz vjere u Boga i poslušnosti njegovoj volji, a susretanje s mnogim izrazima kulture omogućuje nam obogaćivati se novim iskustvima (usp. Spen non confundit, 5).

2. Sveta vrata

Osobiti znak Jubilejske godine jesu i Sveta vrata. Papa je u božićnoj noći otvorio Sveta vrata na Bazilici svetog Petra u Vatikanu, a u narednim danima otvorit će se Sveta vrata i na ostalim rimskim bazilikama. Na blagdan sv. Stjepana, Papa je prvi put u povijesti otvorio Sveta vrata u jednom velikom rimskom zatvoru.

Sa simboličkog gledišta, Sveta vrata poprimaju posebno značenje Jubileja. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća teksta 10. poglavlja Evanđelja po Ivanu, gdje Isus kaže: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ (r. 9). Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, koja je ujedno i molitva, i spremnost da slijedimo Isusa, Dobrog Pastira. K tome, vrata su prolaz koji vodi u crkvu. Za kršćansku zajednicu, crkva nije samo sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem i u primjerenoj odjeći, već i mjesto zajedništva koje svakog vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik.

3. Ispovijest vjere

 Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere. Ispovijest vjere, koja se naziva i “simbol vjere”, znak je raspoznavanja krštenika. U simbolu vjere izražava se središnji sadržaj vjere i sažimaju glavne istine koje vjernik prihvaća i svjedoči na dan svoga krštenja i koje dijeli s cijelom kršćanskom zajednicom do kraja života.

„Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10). Ovaj tekst svetog Pavla naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima, nego, također, i prije svega, u viđenju Boga, sebe i svijeta. „Izgovarati Vjerovanje s vjerom znači ući u zajedništvo s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a također i s cijelom Crkvom koja nam prenosi vjeru i u koju vjerujemo“, uči nas Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 197).

4. Ljubav (caritas)

Ljubav je, također, bitna značajka kršćanskog života, pa tako i Jubilejske godine. Nitko ne može misliti da se hodočašće i slavlje jubilejskog oprosta može svesti na oblik magičnog obreda, a da ne zna kako im upravo život ljubavi, caritas, daje njihov konačni smisao i stvarnu učinkovitost.

Ljubav je najistaknutiji znak kršćanske vjere i njezin poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ (1 Pt 4, 8).

Prema riječima evanđeliste Ivana, ljubav prema drugima koja ne dolazi od čovjeka, nego od Boga, omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Jasno je, dakle, da nijedan vjernik ne može reći da vjeruje ako ne ljubi, i obrnuto, ne može reći da ljubi, ako ne vjeruje.

Ljubav, dakle, ima svoj poseban prostor u životu vjere. Stoga, naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi.

5. Pomirenje

Jubilejski znak je i pomirenje, jer otvara “povoljno vrijeme” (usp. 2 Kor 6, 2) za obraćenje. Ako se Boga stavi u središte života, kreće se prema Njemu i prepoznaje njegovu prvotnost u svemu. Bog je onaj koji ovu godinu čini svetom, darujući joj svoju svetost.

Papa Franjo podsjeća u Buli kojom je najavio Izvanrednu svetu 2015. godinu: „Milosrđe nije protivno pravdi, nego izražava Božje ponašanje prema grešniku, nudeći mu daljnju mogućnost vlastite spoznaje, obraćenja i vjere […]. Ta je Božja pravda milosrđe darovano svima kao milost, snagom smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Križ Kristov je, dakle, Božji sud nad svima nama i nad svijetom, jer nam nudi sigurnost ljubavi i novi život“ (Misericordiae Vultus, 21).

Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi, i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa.

6. Jubilejski oprost

Znak jubileja je i jubilejska milost – potpuni oprost. Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa, koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti.

Kako bih na jednostavan i razumljiv način opisao oprost, poslužit ću se slikom. Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh nije samo prekršaj, nego i zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i uzrokuje strah. Grijeh nosi ozbiljnu opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku, čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput neke bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon izvjesnog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput male životinjice, poput krpelja, koja nas može ugristi da gotovo i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Nećemo umrijeti od ugriza zmije, ali možemo od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed „zacjeljuje rane“ na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća onu istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost nam vraćaju krsno dostojanstvo. Za Blaženu Djevicu Mariju vjerujemo da je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, bez ljage i nabora, uznesena u nebesku slavu. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje.

Sveta godina nam donosi veliku milost ove potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost.

Oprost možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu.

7. Molitva

Znak Jubileja je i molitva. Postoji mnogo načina i mnogo razloga za molitvu. Temelj svake kršćanske molitve je uvijek želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju.

Kršćanska zajednica, Crkva, osjeća se pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve. Kršćanska tradicija nudi i druge tekstove, kao što je Zdravo Marijo, koji pomažu pronaći prikladne riječi za obraćanje Bogu.

ZAKLJUČAK

Braćo i sestre!

Neka nam ova Jubilejska godina bude istinsko milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, to jest, prijateljstvo sa svim svetima i blaženima,  i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost.

Neka nas na ovom hodočašću nade prati zagovor Blažene Djevice Marije, svete Stošije, svetog Šime i drugih naših zaštitnika. Neka nam nevino prolivena krv don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih ugodnika naše Nadbiskupije, potiče nadu u njihovo uzdizanje na čast blaženstva i svetosti, kako bismo u njima u nebu imali pouzdane prijatelje i zagovornike. Za ovu milost molimo Gospodina i u ovom svečanom jubilejskom slavlju.

Draga braćo sestre! Neka vam Jubilejska 2025. godina donosi mnogo roda! Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije, 29. prosinca 2024.

Foto: Ines Grbić

Na svetkovinu Božića, u srijedu, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na pragu otvaranja Jubilejske, Svete godine u našoj mjesnoj Crkvi koju ćemo, milošću Božjom, svečano započeti sljedeću nedjelju, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, radosno slavimo veliki događaj Isusova rođenja.

Radostan vam i blagoslovljen Božić!

„K svojima dođe“ (Iv 1, 11), kaže nam sv. Ivan. „Njegov smo narod“… Mi smo njegovi, ne u tom smislu da smo njegove sluge, jer je Isus sâm rekao: „Više vas  ne zovem slugama“ (Iv 15, 15). On nam svojim utjelovljenjem, rođenjem i djelom otkupljenja nudi svoje prijateljstvo. „Vas sam nazvao prijateljima, jer vam pripoćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 15). „On nam nudi uzajamno prijateljstvo,“ zapisat će papa Franjo u svojoj posljednjoj enciklici Dilexit nos – Ljubio nas je. „Došao je k nama prevladavši sve udaljenosti, postao nama blizak poput najjednostavnijih i najsvakodnevnijih stvari našeg postojanja. On se nazvao drugim imenom, zove se Emanuel – `Bog s nama` – Bog blizak našem životu, koji živi među nama. Sin Božji se utjelovio i `oplijenio` samoga sebe, `uzevši lik sluge`“ (Fil 2 , 7). (Dilexit nos, 34).

Božić je snažno svjedočanstvo o Božjoj naklonosti prama čovjeku, o Božjoj ljubavi i zauzetosti za nas. Isusovim rođenjem započela je godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4, 19), koja se mjeri i umanjuje protekom vremena. Isusovim rođenjem „pohodilo nas je mlado sunce s visine“ (Lk 1, 78) i obasjalo sve dane našega postojanja, svanuo je novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev). Ovaj je Božić poseban jer se plamen nade Božje ljubavi u našim srcima, očitovan u Jubilejskoj godini, raspiruje milošću oprosta, koja nas snažno utvrđuje u Božjoj blizini i svetosti.

Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, Bog po Duhu Svetom zahvaća u ovaj svijet, a njegovo se djelo nastavlja i u naše vrijeme i u našim životima. „Duh Sveti je, naime, taj“, podsjeća papa Franjo u Buli najave Jubilejske 2025. godine `Nada ne razočarava` „ koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našem životu (Spes non confundit, 3).

Način na koji nam Bog iskazuje svoju naklonost, blizinu i ljubav očituje se  u rođenju njegovog Sina i njegovom djelu koje nije izraženo riječima.

Opisujući ljudsku i božansku ljubav Srca Isusova, srca koje simbolički označava središte i bît postojanja, papa Franjo piše: Isus „uvijek traži čovjeka, blizu mu je, uvijek je spreman za susret. Možemo ga razumjeti kada se zaustavlja na zdencu i razgovara sa Samarijankom koja dolazi zahvatiti vode (usp. Iv 4, 5 -7). Promatramo ga kako se sastaje noću s Nikodemom, koji se bojao da ga drugi ne vide kako dolazi k njemu (usp. Iv 3, 1 – 2). Divimo mu se dok mu, ne mareći što će drugi reći, javna grešnica pere noge (usp. Lk 7, 36 – 50); kada kaže ženi preljubnici oči u oči: `Ni ja te ne osuđujem` (usp. Iv 8, 11); ili kada se susreće s ravnodušnošću svojih učenika prema slijepcu na ulici i s ljubavlju mu govori: `Što hoćeš da ti učinim?` (Mk 10, 51). Krist nam pokazuje kako nam je Bog blizu, kako suosjeća s nama, kako je nježan prema nama“ (Dilext nos, 35). Isus s bolesnicima postupa s posebnom pažnjom i nježnošću: pruža ruku i dotače se gubavca (Mt 8, 3); Petrovoj punici dotiče ruku i ozdravlja je (Mt 8, 15); slijepcima prstima dodiruje oči (usp. Mt 9, 29); uzetome na nosiljci kaže: „Hrabro sinko!“ (Mt 9, 2), ženi koja dvanaest godina boluje od krvarenja kaže: „Hrabro kćeri!“ (Mt 9, 22). Petru koji nije imao povjerenja dok je dolazio k učenicima po moru, kad je počeo tonuti pruža ruku, „dohvati ga i kaže mu: … Zašto si posumnjao?“ (Mt 14, 31).

Stoga nas papa Franjo poziva, svakoga osobno: „Ne boj se. Pusti ga da ti se približi, neka sjedne pored tebe. Možemo ne imati povjerenja u mnoge osobe, ali ne i u njega. I ne prestani imati povjerenja zbog svojih grijeha. I sjeti se kako su mnogu grešnici sjeli za stol s njime (usp. Mt 9, 10) i kako se nad nikim od njih nije sablaznio. Vjerski vođe optuživali su ga da jede i pije s grešnicima (usp. Mt 11, 19). Kada su farizeji kritizirali ovu njegovu blizinu s osobama koje su smatrali nižeg reda ili grešnicima, Isus im je rekao: `Milosrđe mi je milo, a ne žrtva`“ (Mt 9, 13). (Dilexit nos, 37).

„Taj isti Isus čeka tebe“, nastavlja Papa, „kako bi prosvijetlio tvoje postojanje, kako bi te uzdigao, kako bi te ispunio svojom snagom. Rekao je svojim učenicima: `Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti` (Iv 14, 18 – 19). On uvijek pronađe načina da nam se objavi u životu, kako bi ga mogao susresti“ (Dilexit nos, 38).

Ono što je u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) ostvareno djelovanjem Duha Svetoga u Isusovu životu, od njegovog začeća i utjelovljenja, uskrsnuća i duhovskog događaja na Pedesetnicu, sada se nastavlja u Crkvi i po Crkvi, Isusovu mističnom Tijelu,  po istom Duhu Svetom kojeg nam je On obećao i poslao.

Što nam je činiti, pitamo se promatrajući Božja djela? Kako odgovoriti na ovu Božju inicijativu ponude ljubavi? Kako živjeti Božić, a da to ne bude samo jedan dan, samo tradicija bogatog stola, privlačnost privremenog blještavila svjetla i ukrasa, vrijeme primanja i davanja poklona, vrijeme međusobne solidarnosti, već da to bude događaj vjere, duha i srca, bogatstvo od kojeg se trajno ispunja naša duša mirom, a srce radošću?

Važno je za čovjeka, svakoga čovjeka, čuti i prihvatiti Radosnu vijest koja je puna Božjega Duha (usp. 2 Tim 4, 16), koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Važno je pogled uzdignuti prema nebu, kako se ne bismo izgubili u samo ovozemaljskim brigama. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život, život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje, kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pogled pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života. Dodir s božanskim će stvoriti u nama ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo se sve više uzdizati do konačnog smisla i cilja našega života; ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo uspostavljati moralni red koji je duboko urezan u našu narav; ljestvicu vrijednosti koja će nas činiti istinskom djecom Božjom.

Dio smo mentaliteta svijeta koji snažno utječe na ljestvicu ljudskih vrijednosti i vrlina. Ovaj mentalitet svijeta koji se nameće, papa Benedikt XVI. naziva „diktaturom relativizma“ ili, kako je još možemo nazvati, „diktatura tolerancije“. Nitko ne želi osporiti činjenicu da je tolerancija vrlina i nitko ne želi podržati netoleranciju. Međutim, postoji snažna potreba za redom vrlina. Tolerancija se prečesto pogrešno zamjenjuje s ljubavlju prema drugome bez obzira na istinu, a ljubavi nema bez istine, pa tako ni tolerancije. Istina nije relativna, nego Utjelovljena Riječ Božja, Isus – Sin Božji.

„Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se `svakom vjetru doktrine amo – tamo`, čini jedinim stavom aktualnim u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje”. (Benedikt XVI., Homilija, 18. travnja 2005.). Relativizam tako postavlja sebe kao posljednju mjeru svoga ega, svojih želja, svoga mišljenja i takvim stavom osoba sebi gradi zatvor unutar vlastitog postojanja. Stavimo li našim životom Boga na početak naših vrijednosti i vrlina, prihvatimo li Isusa kao Put, Istinu i Život, kao Vrata kroz koja prolazimo do Istine, bit ćemo dionici Istine koja oslobađa, dio slave Božje i mira kojeg Isus donosi svojim rođenjem, kako pjevaju anđeli u noći Isusova rođenja.

Papa Franjo će kao problem mentaliteta naših dana dodati i „diktaturu ravnodušnosti“. “Pazite, pazite, bolest ravnodušnosti opasnija je od raka”, upozorit će papa Franjo mlade. „Ako se preispitamo – svi smo mi pod utjecajem te sebične kulture. Dakle, potrebno je djelovati, pa i vi možete početi radeći na svojoj izgradnji… Bratstvo se ne može improvizirati, niti graditi samo na emocijama, sloganima i događajima… Ne, bratstvo je djelo koje svaka osoba čini na sebi zajedno s Gospodinom, s Duhom Svetim, koji stvara sklad između različitosti.“ (Papa Franjo, 29. 10. 2022.).

Braćo i sestre!

Ponuda zajedništva prijateljstva i ljubavi koju Bog pred nas stavlja Isusovim rođenjem snažan je izazov i poziv svakome od nas da  budemo odgovorni Isusovi učenici i vjerodostojni svjedoci njegove blizine.

Jubilejska 2025. godina koja je pred nama neka nam pomogne ostvariti ovu blizinu zajedništva s Bogom i međusobno.

Zagovor Blažene Djevice Marije i naših zaštitnika neka nam u tome pomogne.

Još jednom svima, od srca, sretan i blagoslovljen Božić!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“  i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“,  prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.

Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.

U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.

Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.

Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.

Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?

Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).

Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.

Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu  otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.

Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

                                                                            mons. Milan Zgrablić,

                                                                         zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na 15. zajedničkoj proslavi sv. Huberta, zaštitnika lovaca, koja je na svom nacionalnom susretu okupila 1200 lovaca iz Hrvatske i inozemstva, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 3. studenog, na blagdan sv. Huberta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji sv. Huberta!

Poštovani nazočni članovi Hrvatskog lovačkog saveza!

Poštovani gledatelji Hrvatske radiotelevizije!

1. Iz srca zadarskog poluotoka i katedrale sv. Stošije, upućujem srdačan pozdrav svima okupljenima na proslavi spomendana sv. Huberta, zaštitnika lovaca i lovstva, svima nazočnima na susretu članova Hrvatskog lovačkog saveza. Dobrodošli na ovo euharistijsko slavlje.

Srdačno pozdravljam:

• gospodina Ivicu Budora, predsjednika Hrvatskog lovačkog saveza, sve potpredsjednike Saveza, kao i njegove suradnike;
• gospodina Damira Perića, predsjednika Lovačkog saveza Zadarske županije i njegove suradnike;
• sve predsjednike drugih županija Hrvatskog lovačkog saveza;
• sve lovce i lovkinje koji danas slave svoga zaštitnika, sv. Huberta.

Pozdravljam

• gospođu Mariju Vučković, ministricu zaštite okoliša i zelene tranzicije;
• gospodina Radovana Fuchsa, ministra znanosti, obrazovanja i mladih;
• gospodina Šimu Erlića, ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije,
• gospođu Marijanu Petir, predsjednicu Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora;
• gospodina Božidara Longina, zadarskog župana;
• gospodina Branka Dukića, zadarskog gradonačelnika.

Pozdravljam sve druge predstavnike društvenog, političkog, gospodarskog i kulturnog života, nazočne na ovoj svetoj misi.

Srdačan pozdrav upućujem svim poštovanim gledateljima Hrvatske radiotelevizije i pratiteljima prijenosa ove svete Mise iz zadarske katedrale.

2. Sveti Hubert, francuski plemić iz druge polovice sedmoga stoljeća i prve polovice osmog stoljeća, boraveći u prirodi i lovu, osjetio je snažnu potrebu i želju za dubljim upoznavanjem sebe, svoje vjere i Boga koji je ostavio tragove u svim svojim stvorenjima. Božja providnost koju je osluškivao u svojoj nutrini i kojoj se prepustio u vodstvo života, dovela je sv. Huberta najprije do svećeništva, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja, sv. Lamberta, biskupa Maastrichta, Papa je Huberta imenovao prvim biskupom u Liegeu (Belgija). Sv. Hubert se isticao, navode životopisci, molitvom i dobrim djelima. Umro je 30. svibnja 743., izgovarajući riječi molitve Oče naš. Tijelo sv. Huberta, 3. studenog 743., preneseno je iz Liegea u benediktinsku opatiju Ardenne, i od tada se na današnji dan slavi njegov spomendan.
3. Spomendan sv. Huberta i ovo euharistijsko slavlje i nas žele podsjetiti i pozvati na duhovni rast i sazrijevanje, na, uvijek iznova, otkrivanje ljepote i značenja prirode koja nas okružuje, na sve dublje upoznavanje Boga Stvoritelja čije otiske prepoznajemo u svemu što nas okružuje, u njegovim stvorenjima, u skladu postojanja, u zakonitosti odvijanja ciklusa u prirodi i tome slično, kako bismo i mi došli, poput sv. Huberta, do onoga što je najvažnije u životu.

Što je to najvažnije u životu sv. Huberta, ali, zapravo i u životu svakoga čovjeka? Riječ Božja poziva nas da danas u ovom smjeru usmjerimo naše misli i pronađemo odgovor na ovaj upit.

            Učeni čovjek, pismoznanac iz današnjeg Markovog evanđelja, nakon što je slušao raspravu između Isusa i vjerske i političke sljedbe saduceja o uskrsnuću mrtvih, prilazi Isusu kako bi ga upitao: ‘Koja je zapovijed najvažnija od svih?’. Pismoznanac traži od Isusa sintezu mnogih propisa i Zakona, želi znati što je najvažnije u životu, sažeto u riječima kojima čovjek daje najveći autoritet i određuje ih kao obvezu, zakon.

Zar i mi ne oblikujemo u zakonima, zapovijedima, propisima, ono što smatramo važnim, dapače, najvažnijim i time dajemo najveći autoritet pojedinoj stvarnosti?

Isus odgovara pismoznancu upućujući ga na riječ sadržanu u židovskoj Tori, Zakonu: “Prva je zapovijed: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš je jedini Gospodin. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje“ (Pnz 6, 4-5). Isus odgovara pismoznancu riječima Zakona koje pobožni Židov kao molitvu izgovara tri puta dnevno. Ova molitva dobila je ime po svom početku „Shema, Izrael!“, „Slušaj, Izraele!“. Dakle, prva Božja zapovijed je: Slušaj! Slušanje u odnosu na Boga ima apsolutni primat, jer usklađuje odnos između čovjeka i Boga, ali i čovjeka i čovjeka, čovjeka i prirode. Dakle, da bi se moglo  doći do odgovora što je najvažnije u Zakonu, što je sažetak onoga čemu i ljudi daju najveći autoritet, potrebno je najprije slušati.

Riječi koje je Isus ponovio pismoznancu pokazuju nam kako proces od slušanja – „Slušaj, Izraele“, vodi do vjere – „Gospodin naš je Bog“, od vjere do spoznaje – „Gospodin je jedini“ i od spoznaje do ljubavi – „Ljubi Gospodina i bližnjega svoga“ .

Osluškujući Boga koji je svoje tragove ostavio u prirodi, slušajući pažljivo našu savjest i srce – našu narav, slušajući riječi Božje zapisane u Svetom Pismu, slušajući Božjeg Sina koji je Riječ Tijelom postala, doći ćemo do spoznaje da je Bog onaj koji je prvi nas ljubio, i to još prije nego nas je oblikovao u majčinoj utrobi, uvidjet ćemo da nas je zamilovao u svome ljubljenom Sinu Isusu, da je Bog Otac za svakoga od nas žrtvovao na križu život svoga jedinog i ljubljenog Sina, kako bi nam pokazao na koji način i koliko nas ljubi, koliko mu je stalo do nas. Slušajući, otkrit ćemo nešto divno: naš život proizlazi iz Ljubavi, ukorijenjen je u Ljubavi i predodređen je za vječnu Ljubav. Sv. Ivan će nas podsjetiti: „Mi ljubimo jer nas je on prvi uzljubio“ (1 Iv 4, 19).

Slušajući Boga, osluškujući „njegovo srce“, bit ćemo sve više svjesni njegove ljubavi i biti sposobni otvoriti svoje srce i uskladiti ga s otkucajima njegovog srca. Ukorijenjeni u ovoj Božjoj ljubavi, bit ćemo sposobni voljeti sebe, voljeti Boga, druge ljude i sva stvorenja koja je Bog stvorio. Zato Isus odmah dodaje: Druga zapovijed je ova: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Mk 12, 31) i zaključuje Isus: „Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Isto).

Drugim riječima, sažeto razumijevanje naše vjere temelji se na činjenici da je potpuni čovjek, onaj koji nije daleko od Kraljevstva nebeskoga, onaj koji ljubi Boga „iz svega srca svoga, iz sve svoje duše, iz svega uma svojega i iz sve snage svoje“ (Mk 12, 30), a svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Mk 12, 31).

Sv. Ivan evanđelista nam u svom Evanđelju donosi Isusovu posljednju i konačnu zapovijed koju nazivamo i „nova zapovijed“. Ova zapovijed je korak naprijed koji nam ukazuje kakva treba biti tâ ljubav. Isus kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13, 34; 15,12), tj., bez mjere, bezuvjetno, „do svršetka“ (Iv 13,1), do i usprkos križa i smrti. U ovoj sintezi, novoj zapovijedi, Isus i ne spominje izričito Boga, jer dobro znamo da je u istinskoj ljudskoj ljubavi već nazočna Božja ljubav. U svojoj Prvoj poslanici sv. Ivan je zapisao: „Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena“ (1 Iv 4,12).

Isus je cijelo svoje postojanje živio kao remek-djelo ljubavi prema svom Ocu i čovjeku. Time je potpuno ispunio volju Božju, bio je, rekli bismo, “čovjek po srcu Božjem”. Živeći tako, pokazao nam je precizan put do Boga, do konačnog i najvažnijeg cilja ljudskog života, dapače i cijeloga svemira. Ono što mora voditi svakoga čovjeka je ljubav prema svim ljudima, pa čak i prema neprijateljima (usp. Mt 5,44), ljubav prema svim Božjim stvorenjima koja govore o njegovoj veličini i ljepoti.

4. Lovci nisu poznati samo po tome što nose pušku i pucaju, nego i po ljubavi kojom brinu o prirodi i Božjim stvorenjima. Poznato je kako lovci vole druženje i gaje međusobno prijateljstvo i solidarnost. To pokazuje i ovo današnje svečano druženje.

            Poštovani lovci i lovkinje,

želio bih da u ljubavi prema prirodi, svim Božjim stvorenjima, u međusobnom prijateljstvu i spremnosti na pomoć i solidarnost, prepoznate Božju blizinu i Božje tragove u vašem životu i prirodi koja nas okružuje. Želio bih i molim, po zagovoru sv. Huberta, da prepoznate Božje poticaje i djelovanje u vašoj nutrini, kako ih je i vaš zaštitnik znao prepoznati, kao ne biste zalutali i izgubili se u najdivnijem vrtu vaše duše i vašeg postojanja.

Neka vaša ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i prema svim Božjim stvorenjima, bude važan doprinos zaštite i očuvanja prirode za buduće naraštaje.

Sveti Hubert, zaštitnik lova i lovaca, neka vam pomogne da i vi svakog dana napredujete na putu duhovnosti, u poznavanju Boga, u prepoznavanju njegove ljubavi i blizine, u međusobnom prijateljstvu i solidarnosti.

Neka vaš najveći ulov bude život vječni s Bogom. Amen.

Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, središnje svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji i hodočasnici sv. Šimuna!

Pozdrav i čestitka

1.      S radošću danas slavimo blagdan sv. Šimuna, jednog od četiri draga

zaštitnika našega grada Zadra i Zadarske nadbiskupije.

Srdačno Vas pozdravljam na ovom svetom mjestu pored zemnih ostataka, relikvija ili moći svetog Šimuna kojeg vjernički puk već preko osam stoljeća čuva i časti u Zadru. S radošću i srdačno pozdravljam drage hodočasnike iz Župe Uznesenja Marijina iz Poreča, gdje sam bio župnik do dolaska na ovu sadašnju službu.

Dobro došli, dragi Porečani i svi koji ste se pridružili njima na ovom hodočašću. Pozdravljam nazočnog porečkog župnika, vlč. Mladena Pranjića i župnog vikara, vlč. Tobiju Matijevića.

Sv. Šimun – ikona koja privlači i osvaja

2. Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno s vama usmjeriti pažnju na lik sv. Šimuna Bogoprimca koji je u svoje staračke ruke, pun vjere, primio dijete Isusa u trenutku kada su Marija i Josip, prema židovskom običaju, četrdeset dana nakon Marijinog poroda, prinijeli dijete Isusa u jeruzalemskom Hramu.

Pozivam vas da zajednički razmatramo o liku sv. Šimuna onako kako nam ga predstavljaju evanđeoski tekstovi svetoga Luke. Oni nam, naime, predstavljaju sv. Šimuna kao ikonu – svetu sliku – pred kojom se možemo moliti i koja privlači našu pažnju te osvaja srca. Da bismo mogli razumjeti pojedinu ikonu, morali bismo dugo ostati pred njom i promatrati svaku pojedinost koja se na njoj nalazi. Ikona nastaje iz molitve, pokore i u dubokom proživljavanju određene Bogu bliske osobe ili otajstva vjere koje nam predstavlja. Ikona uvijek u sebi sadrži ono mistično jedinstvo između Kristove ljudske i božanske naravi, što u teologiji nazivamo ‘hipostatsko sjedinjenje’, koje se prikazuje na pojedinom liku ikone.

Za ikonu možemo slikovito reći da nam otvara prozor prema transcendentalnom, onome što nas nadilazi, onome što je neprolazno i vječno; prozor kroz koji možemo promatrati božansko. Kroz ovaj otvoreni prozor, u isto vrijeme, prodire mistično svjetlo koje nam omogućuje vidjeti nas same, svijet oko nas na novi način i u novom sjaju. Ikona nam tako omogućuje pogled duha, pogled od ovozemaljskog prema vječnom i ljudskom, prema božanskom.

Gledamo li i mi danas na sv. Šimuna kao ikonu, on sâm će nam progovoriti, povezati nas, ali ne s prošlošću u kojoj je živio, nego s vječnošću u kojoj živi. On će moliti s nama i za nas, pokazat će nam kako i mi možemo primiti Isusa Spasitelja u svoje naručje, kako bi bio „svjetlost na prosvjetljenje“ (Lk 2, 32) našega života.

Zajedno s vama želim u promišljanju zastati samo na tri pojedinosti iz teksta današnjeg Evanđelja; razmatrati tri detalja ikone sv. Šimuna, kako nam je to tekstualno naslikao sv. Luka.

Sv. Šimuna vodi Duh Sveti

3. Prvo. Sv. Luka nam kaže da je Šimun potaknut Duhom došao u Hram (usp. Lk 2, 27). Duh Sveti je glavni protagonist Šimunovog života, odnosno događaja u Hramu. Sv. Luka čak tri puta u ovom kratkom tekstu spominje Duha Svetoga: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25), „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ (Lk 2, 26) i „Potaknut od Duha dođe u Hram“ (Lk 2, 27).

Duh Sveti potiče Šimunovo srce. Njegovo ime Šimun pristaje njegovoj naravi, njegovoj vjeri. Biblijska riječ ‘šimʿon’ znači ‘on je čuo’. Šimun čuje u srcu poticaje Duha, oživljava njegov duh dok čeka, a čeka godinama, do svoje starosti, i odlazi u Hram, ne znajući što ga tamo očekuje. Šimunu zasigurno to nije prvi put da sluša poticaje Duha i odlazi u Hram.

Budući da je Šimun čuo i poslušao poticaje Duha, Duh ga osposobljava da u određenom trenutku, u malom djetetu Isusu prepozna Krista, Mesiju, Spasitelja, „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“ (Lk 2, 32).

Duh Sveti omogućuje Šimunu, jer je poslušao njegove poticaje u srcu, da prepozna Božju nazočnost u malenome, krhkom, slabom, u Djetetu.

Duh Sveti i nas potiče u srcu. U duhovnosti to nazivamo ‘duhovni poticaji’.

Danas smo sabrani na molitvu i razmatranje oko ikone, modela vjernika, sv. Šimuna, kako bismo i mi mogli razlučiti trenutke kad nas srce potiče jesu li ti poticaji od Duha Svetoga ili od nekoga ili nečeg drugog.

Što nâs pokreće?, možemo se pitati. Što pokreće naše srce, naše djelovanje, naš hod? Duh Božji ili duh ovoga svijeta?

Duh svijeta papa Franjo naziva napašću. Duh svijeta, kaže papa Franjo, „je pogled koji više ne vidi Božju milost kao glavnog nositelja života i odlazi u potragu za nadomjestak: malo uspjeha, osjećajno zadovoljavanje i na kraju raditi što hoću“ (Papa Franjo, Homilija, 1. 2. 2020.).

Često nas vodi duh želje za posjedovanjem, uspjehom, ugledom, ljudskim obzirima… U srce nam se uvlači duh hedonizma, nemara, nebrige, ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, duh umora i zasićenosti… Teško se oduprijeti ovom duhu svijeta koji nas vodi u pohlepu, zavist, ljubomoru, ispraznost, nemir srca, nezadovoljstvo, mrmljanje, ljutnju…

Kakva je vjera sv. Šimuna? Šimun svaki dan ide u Hram, tamo moli i čeka, vjeruje i nada se. Šimun to čini i onda kada izgleda kao da se ništa ne događa. Čeka čitav život. Ostaje vjeran poticajima Duha. Šimun svaki dan ustrajno, godinama, tiho, njeguje plamen nade kojeg nosi u srcu, osluškuje Duha koji ga potiče u nutrini.

Što nas pokreće u vjeri? Duh Sveti ili možda samo navika, tradicija, rutina koju smo stvorili od vjere?

Lik sv. Šimuna poziva nas pogledati u svoje srce, u dubinu našega bića. Poziva nas da preispitamo naš duhovni život, da očistimo srce od svega onoga što nam priječi da čujemo Duha koji nam šapuće u srcu i savjesti.

Sv. Šimun gleda Krista

4. Drugo što promatramo na liku sv. Šimuna jesu njegove oči, njegov pogled. Šimun potaknut i ispunjen Duhom gleda Krista. Šimun moli govoreći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (LK 2, 30).

Živa Šimunova vjera čini čuda: otvara mu oči, preobražava pogled, mijenja način gledanja. Šimun vidi u dubinu, ono bitno.

U mnogim susretima Isusa s ljudima u Evanđelju doznajemo kako Isus suosjeća s njima, kako je pun milosrđa prema njima. U Kristovom pogledu otkrivamo pogled Boga koji počiva na čovjeku. Božji pogled razbija, razrješuje tvrda ljudska srca. Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2,  29). Božji pogled mijenja naš pogled i čini da novim očima možemo gledati sebe, svijet, druge ljude. Kristovim pogledom možemo gledati i na teške životne trenutke novim pogledom. Kako li Kristov pogled razbija tmine našega grijeha i smrtnosti!

Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga…“. Grčka riječ ‘otpuštati’ u hrvatskom prijevodu znači ‘razvezati zavezano’ (glagol grč. àpolùeis znači: ‘odrješuješ moju zavezanost’). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Krista i Otkupitelja koji donosi puninu mira, došao je Onaj koji razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Pogled na koji nas susret s Kristom osposobljava nije naravni pogled, biološki, već egzistencijalni, mudri pogled. Naše oči u pogledu na Isusa ‘vide iznutra’, ‘vide iznad, više’, ne zaustavljaju se samo na pojavnom. Ovaj pogled čak i u pukotinama života može nam pomoći da vidimo Božju nazočnost.

Šimunove oči, iako stare, slabovidne, vide u djetetu Isusu spasenje.

Što mi vidimo od našeg duhovnog života?

Svijet na vjeru često gleda kao na promašaj, kao na nešto iz prošlosti, kao ostatak iz ‘mračnog Srednjeg vijeka’, nešto nekorisno ili čak štetno. Jesu li nam čiste oči i srce da u Boga možemo gledati?

Šimunov pogled promatra novost koja dolazi s Isusom. Šimun gleda spasenje. Šimunov pogled je usmjeren u budućnost i zato blagoslivlja Boga.

Da li mi Boga blagoslivljamo zbog njegove dobrote prema nama, njegovog dara spasenja koje je položio u naš život? Je li naš pogled usmjeren u Isusa u našim zavezanostima i navezanostima, našim ovisnostima i rutinama? Vidimo li u njemu naše spasenje, to jest puninu života u miru i slobodi srca?

Sv. Šimun prima Isusa u naručje

5. Zastanimo i na trećoj stvarnosti ‘ikone’ sv. Šimuna.

Sv. Luka je zapisao: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga…“ (Lk 2, 27 – 28). Šimun prima Isusa u naručje i blagoslivlja Boga.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Njegova starost i nemoć nisu prepreka da u rukama drži Spasitelja, onoga kojeg očekuje čitavog života, onoga koji ispunja sva njegova očekivanja.

Šimun ne drži u naručju Krista, Sina Božjega, od kojeg očekuje da čini čudesa i senzacije, diže pobune i revolucije, već malo, nejako dijete, slično svakom drugom djetetu njegove dobi. Ne gleda nešto izvanredno, već malog Isusa s Marijom i Josipom, koji ga skromno donose u Hram, kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića. Šimun gleda, prepoznaje i prihvaća nešto novo, Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjeg lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće u cijelom životnom tijeku. Izražava to molitvom predanja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…´ (Lk 2, 29 – 30). Šimunu je „dosta Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo, govoreći o sv. Šimunu (Homilija 4, 2. 2019).

A mi, braćo i sestre? Imamo li vjere diviti se Kristu, Bogu i prihvaćati ga u njegovoj jednostavnosti kada se polaže u naše ruke u svetoj pričesti i ulazi ‘pod naš krov’, kako bi od našeg života i učinio Hram svoje nazočnosti i moćno sredstvo djelovanja njegove ljubavi koja prosvjetljuje, spašava i preobražava svijet.

Kad Isusa ne primamo u naše ruke, u naš zagrljaj, naše srce postaje gorko, ispunja se drugim stvarima i stvarnostima koje ostavljaju dušu i srce praznima.

Kada primamo Isusa otvorenih ruku, primamo i braću otvorenih ruku i prepoznajemo odraz njegove slike u njima.

Zagovor sv. Šimuna

6. Sveti Šimun neka svojom blizinom i zagovorom bude nama poticaj da osluškujemo duhovne poticaje u srcu i ustrajemo na putu vjere, sve dok nas Krist ne primi u svoj vječni zagrljaj. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Braćo i sestre!

            Svetkovinu Uznesenja Marija na nebo i ono što ovim euharistijskim činom i sami proživljavamo, lijepo izražava jedna liturgijska molitva riječima: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala slavu djevičanstva, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“ (KKC br. 966).

            Danas cijela Crkva, toliko mnoštvo vjernika u našim svetištima i mnogim crkvama u Domovini i po cijelome svijetu, na svim kontinentima, kliče zajedno s Elizabetom, majkom Ivana Krstitelja, Mariji, Isusovoj Majci, koja se preselila u Život, k Bogu: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti ono što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

            Božje lice nam se u svoj svojoj raskoši i bogatstvu, ljepoti i sjaju, veličini i privlačnosti, ukazuje u životima svetaca. Sveci su odraz Božjega lica i Božjeg svjetla. Osobito se to očituje u Marijinom životu. Gledajući Marijin lik, uvijek iznova, na osobiti način, možemo vidjeti Božju ljepotu, njegovu dobrotu i njegovo milosrđe. Ali, također, i sve bogatstvo i veličinu života koje Bog stavlja pred svaku osobu.

            Svjetlo Božje koji sjaji na Marijnom licu, Knjiga Otkrivenja u današnjem prvom čitanju opisuje nam riječima: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). U Mariji koja je, slikovito rečeno, `zaodjenuta suncem`, okružena mjesecom i zvijezdama, to jest sva ispunjena Bogom, toliko je u Njoj svjetla Božjega, Božjega Duha, kao svjetla u suncu, mjesecu i zvijezdama, da čistim srcem Boga možemo gledati i biti dionici radosti blaženstva o kojem govore Elizabeta i Marija u današnjem Evanđelju.

            „Blažena ti…“ (Lk 1,45), povikala je Elizabeta Mariji u svom domu u Judejskom Gorju kod njezinog dolaska, a Marija, nadahnuta Duhom, proročki je odgovorila Elizabeti, ali i svima koji razmatraju ovo evanđeosko otajstvo i slušaju njihove riječi i proživljavaju Isusovo utjelovljenje i djelo otkupljenja: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1,48).

            Ovo blaženstvo Marijinog života bitan je sadržan današnje svetkovine Uznesenja Marijina na nebo. Marija je blažena jer je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo; jer je u potpunosti, s cijelom svojom ljudskošću, ne samo dušom, već cijelom svojom naravi, sjedinjena s Bogom; jer je uzdignuta u punom zajedništvu s Bogom.

            Marija je svojom vjerom i svojim pristankom koji dolaze do izražaja u riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38) pripravila Božje boravište, Božji dom, ovdje na zemlji, u svojem srcu, u svojem životu. Marija je već ovdje na zemlji tijelom i dušom postala Božji dom. Marija je tako svojom vjerom otvorila zemlju nebu, čovjeka Bogu, prolazno vrijeme neprolaznoj vječnosti. Sv. Augustin će reći za Mariju: „Prije nego je začela u tijelu, začela je u duši.“ Marijin život postao je Hram Božjeg boravišta na zemlji zauvijek, jer se svojim pristankom, svojom vjerom, uključila u Božji plan utjelovljenja i spasenja.

            Marija je blažena jer je zauvijek, u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti – potpuno, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, postala Božje boravište.

            S pravom Marija može klicati: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju… Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.. od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje“ (Lk 1, 46. 49. 50).

            Braćo i sestre!

                    Činjenica Marijinog Uznesenja na nebo ne poziva nas samo na divljenje zbog onoga što je Bog u Mariji učinio. Ova svetkovina nije slavljenje samo Marijinog uzdignuća na nebo, u konačnu proslavu života. Ovo nije dan samo Marijine konačne pobjede i postignuća. Božja dobrota je `od koljena do koljena`, kako je Marija proročki izgovorila – zahvaća svaku generaciju života, svakoga čovjeka. Iz Božje dobrote i pogleda nitko nije isključen.

            Marijino uznesenje na nebo nam pokazuje put života koji je potrebno slijediti, put kojim treba ići, kako bismo stigli na konačno odredište. I ne samo to. Marijino uznesenje nam govori i poziva nas da i mi budemo blaženi, da i mi pronađemo put punine života, put sreće već u ovozemaljskom životu. Put sreće koji će nas pratiti ne samo u lijepim i ugodnim trenucima života, nego i u nevoljama, progonstvima, pogiblima, bolesti… I u trenucima kada i nama `mač boli probada dušu`, kao što je to bilo i u Marijinom životu.

            Da bismo blaženstvo, sreću, to jest ispunjeni život, mogli postići, potrebno je ono najvažnije, a to je da postanemo Božji dom ovdje na zemlji, kao što je to postala Marija. Potrebno je Isusa utjeloviti u svom životu. Potrebno je da nam vjera bude dio našeg života, da Kristov duh kola našim životom. Potrebno je da naše srce bude što sličnije Isusovom srcu. Potrebno je da Isusova bezuvjetna ljubav oblikuje naš život, naše djelovanje i razmišljanje. Potrebno je da se prepoznajemo kao djeca Božja po ljubavi koju imamo jedni prema drugima. Isus je rekao svojim učenicima: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv  13, 35).

            U vjeri, nadi i ljubavi svakog dana trebamo napredovati, sve dublje uranjati u Božju nazočnost, u Božji život. Potreban je svakodnevni `trening` duha kako bismo jačali u krepostima, pa i u najmanjim sitnicama i okolnostima života. Ako duhovno ne napredujemo, loš je znak za našu vjeru.

            Vjera nam ne može donijeti blaženstvo ako ostane samo na razini informacije. Vjera jest informacija, radosna vijest, ali ona koja oblikuje i mijenja naš život. Vjera je plodna kada obogaćuje i mijenja naš život.

            Kada Bog uđe u naš život, sve se mijenja. Naš život više nije prazan. Naša budućnost je ispunjena svjetlom i smislom. S Bogom imamo orijentaciju kako živjeti. Vjera nam daje temeljni smjer života. Vjera nam omogućuje da se sjedinimo s Bogom i ispunimo duboku glad i žeđ naše duše za vječnim i beskonačnim.

            Marijin put života i Dijete koje u Njoj živi ne može progutati ni Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova koje nam opisuje današnja Knjiga Otkrivenja (usp. Otk 12, 3). Dijete koje se rodilo, Krist koji je uskrsnuo, pobjednik je nad svakim čovjekovim neprijateljem i nad svime što ugrožava život.

            Blažena Djevica Marija na nebo uznesena i okrunjena kao Kraljica neba i zemlje, neka nam bude zagovornica i uzor na putu života. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Belafuža, Zadar

15. kolovoza 2024.

„Obitelji, postani ono što jesi!“

Drage obitelji!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.   Prije nekoliko godina, nakon što sam predvodio obred vjenčanja u crkvi gdje sam bio župnik, na inzistiranje zaručnika, pridružio sam se svatovima na večeri koja se posluživala u jednom lijepom restoranu usred velikog parka s divnim pogledom na more, nekoliko obližnjih otočića, crkvu i mjesto gdje se održavao obred vjenčanja. Tijekom večere na kojoj je sudjelovalo oko dvjestotinjak članova rodbine i prijatelja zaručnika, primijetio sam, kako se za glavnim stolom između novovjenčanog para nalazi jedna prazna stolica, a ispred stolice postavljeni tanjuri i pribor za jelo, kao i na svim drugim mjestima stola unutar svadbene dvorane. Kad smo sjeli za stol, bilo mi je neobično kako netom vjenčani par između sebe ostavlja jedno prazno mjesto. Pitao sam se, zašto nisu sjeli jedan kraj drugoga. Pomislio sam kako su ovo mjesto ostavili prazno, zbog veće udobnosti i malo šire prekrasne vjenčanice u koju je bila obučena zaručnica. U trenutku kad je konobar htio maknuti praznu stolicu na kojoj nitko nije sjedio i pribor za jelo koji se ispred nje nalazio na stolu, primijetio sam kako je mladi par istovremeno dao znak konobaru da ne miče ni stolicu ni pribor za jelo ispred nje. Pomislio sam: bit će zanimljivo vidjeti tko to tako kasni na večeru i za koga ovo mjesto između sebe čuvaju zaručnici. Kako je večer odmicala, izmjenjivali su se sljedovi hrane, glazbe, plesa… a prazno mjesto između zaručnika nitko nije zauzeo. U trenutku kad je novovjenčani par stigao do stola za kojim sam i ja sjedio, upitao sam zaručnicu: „Oprosti, što sam znatiželjan, ali smijem li te u ovom trenutku nešto pitati?“. Ona odgovori: „Pa naravno, velečasni, samo pitajte.“ „Za koga vi čuvate ono mjesto između tebe i muža?“. A ona mi odgovori: „Barem bi vi, velečasni, to trebali znati!“ „Ja?, kažem, „Stvarno ne znam!“. Zatim mi ona odgovori: „Mi znamo i vjerujemo da je istina ono što ste nam govorili u pripremi za ženidbu, na zaručničkom tečaju. Ja svog Antu stvarno volim. I on voli mene. Mi se veselimo jedan drugome i našem budućem zajedničkom životu, našoj obitelji. Mi našu ljubav koju osjećamo u srcu nismo naučili, nismo je kupili, nismo je dobili u igrama na sreću. Ona nam je darovana. Mi vjerujemo da je Bog ljubav i u Kristu je ovu ljubav, ovaj veliki dar, Bog darovao nama. Krist je danas našu ljubav blagoslovio i uzdigao ovaj dar na najveće dostojanstvo, dostojanstvo sakramenta. Ova je stolica između nas za Isusa. Ona nije prazna. Ona nas podsjeća da je Isus s nama. Htjeli smo da bude s nama i na večeri, a ne samo u crkvi. Mi želimo da on bude s nama u svakom trenutku našeg života. Želimo da Isus stoji u našoj sredini cijeli život, kad nam bude lijepo kao danas i kad bude teško. Želimo da nas Isus drži za ruku i vodi putem ljubavi koju nam je darovao i na koju nas poziva. Kad Isusu pružimo ruku i kad nam Isus dadne svoju ruku, on nas nikad više na ispušta iz svoje ruke. Zar ne, velečasni?“.

      Zadivio sam se gesti ovog para i riječima mladenke i, iako je prošlo tridesetak godina od njihovog vjenčanja, živo nosim u sjećanju ovaj bračni par, njihovu cijelu obitelj, i njihovo svjedočanstvo s dana vjenčanja.

2.   Zahvaljujući radu Povjerenstva za pastoral s obiteljima Zadarske nadbiskupije, okupili smo se danas ovdje u Privlaci na susret obitelji pod geslom i pozivom: „Obitelji, postani ono što jesi!“.

       S obzirom na liberalni i materijalistički pogled na čovjeka i obitelj, slobodu i ljubav, čiji se stavovi snažno, nekad perfidno, a ponekad agresivno i nasilno nameću, govor o obitelji u našoj kulturi i civilizaciji može se činiti kao nesuvremen.

      Nama su materijalističko mišljenje, liberalizam i stavovi koji iz njih proizlaze izazov, da o obitelji još dublje promislimo u svjetlu Božje objave, da razmišljamo o naravi braka i obitelji, da promičemo dostojanstvo obitelji, upoznajemo njezinu veličinu i nezamjenjivu ulogu koju ima za opstanak pojedinih naroda, razvoj zdravog društva i svetosti Crkve; da budemo svjesni važnosti obitelji i njezine nezamjenjive uloge u razvoju svake osobe. Naše promišljanje u sklopu ovog liturgijskog molitvenog trenutka želi prvenstveno biti dio vapaja i žarke molitve Bogu da obitelj postaje sve više i dublje ono što obitelj jest u Božjim očima, u Božjem planu spasenja za čovjeka i svijet. Želimo da nam ovaj susret bude molitva, da naše obitelji postanu što sličnije Svetoj Nazaretskoj obitelji Isusa, Marije i Josipa.

      Obiteljski poziv nije lako živjeti, a na osobiti način ne u našem vremenu i kulturi. Za živjeti puninu ljubavi, onu čudesnu, Kristovu, bezuvjetnu i do kraja, onu koja nadilazi emocije i strasti, potrebna je Božja pomoć, kako bi obitelj postala velika snaga koja može oblikovati osobu, društvo i svijet. Naša današnja zajednička molitva i druženje žele biti doprinos dobru svake obitelji, ne samo kršćanskih obitelji.

3.    Braćo i sestre, drage obitelji! I u ovom svjedočanstvu mladog bračnog para koje smo maloprije čuli, možemo prepoznati spasonosnu antropološku istinu utemeljenu na Svetom pismu, koje promatra brak između muškarca i žene kao plod Božjeg plana iz kojeg proizlazi neizmjerno dostojanstvo svakog muškarca i žene i svakog njezinog člana, dostojanstvo svake obitelji. Dapače, kako to lijepo već u svojoj prvoj točci kaže ovih dana objavljena Deklaracija Dignitas infinita o dostojanstvu ljudske osobe, Kongregacije za nauk vjere, neizmjerno dostojanstvo svake osobe neotuđivo je utemeljeno na samom postojanju i pripada svakoj ljudskoj osobi, iznad svih okolnosti i bez obzira na položaj ili situaciju u kojoj se nalazi.

      Sveto pismo, već u svojoj prvoj knjizi – Knjizi Postanka – prikazuje ljudski par u njegovoj punoj stvarnosti njihove naravi. Ta se stvarnost ovdje izriče riječima: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1 ,27). To ne znači da je Bog spolno biće i da ima neku božansku družicu. Ovu pomisao i idolatriju Biblija je sasvim odbacila. Plodna Božja ljubav simbol je Božjih intimnih stvarnosti. „Bračni par koji voli i rađa život“, slikovito izražava Papa Franjo u Enciklici „Radost ljubavi“, „pravi je ´živi´ kip (ne od kamena ili zlata zabranjenih Dekalogom), kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja“ (AL 11). Bog Otac, Sin i Duh Sveti, kakvog nam Krist objavljuje, zajednica je božanske ljubavi, a obitelj je njezin odraz. Sveti Ivan Pavao II. u jednoj homiliji to izražava riječima: „Naš Bog, u svojem najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bît obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u Božanskoj obitelji, jest Duh Sveti“ (Propovijed, 28. I. 1979.).

     Kada Isus tumači svojim učenicima bitno svojstvo ženidbe, nerazrješivost, poziva se na drugo poglavlje Knjige Postanka i pita slušatelje: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih biti će jedno tijelo?“ (Mt 19, 5). Isus govori o „prianjanju“ muškarca i žene, što na hebrejskom izvorniku označava tjelesni i duhovni sklad koji se koristi i za opisivanje jedinstva s Bogom. Biblijski molitelj tako će, primjerice, reći: „Duša se moja k tebi privija (uz tebe prianja), desnica me tvoja drži“ (Ps 63, 9). Plod je ljubavi „prianjanje“, gdje dvoje postanu jedno tijelo, bilo u tjelesnom zagrljaju, bilo u jedinstvu srca i života i, možda djeteta, koje će se roditi od njih dvoje.

     Sveto nam Pismo kazuje, a Enciklika Amoris laetitia ukazuje, da je „obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz su Očevog djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno se okupljani na molitvu, čitanje Božje riječi i sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postati hramom u kojem prebiva Duh“ (AL 29).

     Prigodom proslave Branimirove godine, ovdje u blizini, u Ninu, pred četrdeset i pet godina, 11. lipnja 1979., hrvatski biskupi i brojni vjernički puk izrekli su zavjet koji glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu“. Prigoda je danas da se toga prisjetimo i obnovimo ovaj zavjet, kako bi svaka obitelj po zajedničkoj svakodnevnoj molitvi i redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj Misi, napredovala, sazrijevala i donosila dragocjene plodove ljubavi, te svaka obitelj postala sveti Hram u kojem prebiva Duh Sveti, Božanska ljubav.

      Obitelj koja proizlazi iz sakramenta braka i koja živi „ono što jest“ u Božanskom planu, u svojoj naravi, od temeljne je važnosti ne samo za obitelj ili pojedinca u obitelji, nego i za cijelo društvo. Obitelj je osnovna stanica života i „stup društva“, kako kaže papa Benedikt XVI.

4.   Božji plan za muškarca i ženu, za obitelj, pronalazi u Isusu Kristu svoju puninu. Krist je ženidbu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Osobitim darom Duha Svetoga, ljubavi između Oca i Sina, Krist čini bračne drugove sudionicima svoje ljubavi i postavlja znakom svoje ljubavi prema Crkvi: vjerne, bezuvjetne, plodne i potpune ljubavi.

      Bračni drugovi koji znaju primiti ovaj dar i obnavljaju ga svakog dana, po vjeri, svojim „Da“, po milosti koja dolazi od sakramenta ženidbe, njihova obitelj živi ljubav Božju po uzoru na Svetu Nazaretsku obitelj. Obitelj koja se po molitvi  utječe zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Josipa, uči prihvaćati ljubav Božju, kako su je i Oni prihvatili.

5.   Drage obitelji! Pozivam vas da još dublje upoznate svoje obiteljsko dostojanstvo, da cijenite i čuvate dragocjene darove braka i obitelji, da svakodnevno doprinosite svetosti jedinstva i nerazrješivosti braka, da čuvate i njegujete ljubav, kako bi bila snažna i ispunjena vrijednostima, kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost (usp. AL br. 5); da u vašoj obiteljskoj ljubavi dozrijevaju slatki plodovi milosrđa i oproštenja (usp. AL 27), plodovi tako dragocjeni ljudskom srcu. U vašoj svakodnevnoj užurbanosti i ponekad površnim odnosima, kako vas poziva papa Franjo, pridajte važnost nježnosti u kršćanskom iskustvu braka (usp. AL 28). Pozivam vas da budete otvoreni životu i s ljubavlju primate djecu kao najdragocjeniji plod vaše ljubavi.

      Ljubav je temelj svake obitelji. „Kršćanska obitelj, otac, majka i djeca, pozvana je živjeti naznačene vrijednosti ne kao nešto nametnuto izvana, već kao dar milosti sakramenta svete ženidbe ulivene u zaručnike. Ako oni (muž i žena) ostanu otvoreni Duhu i traže njegovu pomoć, neće im izostati komunikacija Očeve ljubavi očitovane i utjelovljene u Kristu. Nazočnost Duha pomoći će bračnim parovima da ne izgube iz vida izvor i dimenziju njihove ljubavi i međusobnog darivanja, kao ni surađivati s njime kako bi u njima odjekivao i prožimao sve dimenzije njihovog života“ (Benedikt XVI.; Propovijed, 9. VI. 2006.).

6.    Zagovor i primjer Svete Nazaretske obitelji u kojoj je svaki njezin član usmjerio svoj život prema Božjem naumu, i surađivao s Božjim planom, neka Vam bude snaga u ostvarivanju onoga što jeste u Božjim očima i u Božjem planu. Amen.

mons. Milan Zgrablič

zadarski nadbiskup

Privlaka, 13. travnja 2024.

Draga braćo i sestre!

1.   Isus je uskrsnuo. Novi život je stvoren. Novi život nam je darovan. Neka vam svima bude RADOSTAN I SRETAN USKRS! Ovo je dan što ga za nas učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!

2.   Uskrs je dan koji nam vjerno prenosi radosnu poruku o Isusu iz Nazareta koji je pobijedio smrt i uskrsnuo od mrtvih, otvorivši nam time novu mogućnost smislenog života na zemlji i vječnu radost u nebu. Danas ispovijedamo zajedno s mnogim generacijama prije nas ono što su nam vjerodostojno posvjedočili i svojom krvlju zapečatili apostoli, mnogi sveci, mučenici, blaženici; ono što su nam prenijeli naši očevi i majke, djedovi i bake, mnogi naši preci u ispovijedanju iste vjere, ovo što nam svjedoči ova katedrala i svi kršćanski sakralni objekti, sva bogata kršćanska materijalna i nematerijalna duhovna i kulturna baština, stvorena tijekom dva tisućljeća. Prenijeli su nam Radosnu vijest kako je „Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer bijaše Bog s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima“ (Dj 10, 38-40), očevicima, onima koji su s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih (usp. Dj 10, 38-41).

     Uvijek su kršćani nanovo proživljavali i „prvog dana u tjednu“, danu novog stvaranja, danu koji učini Gospodin, slavili Isusovo uskrsnuće, kako bi s njime srasli u život i uskrsnuće (usp. Rim 6,5), kako bi s Kristom bili suuskrsli (usp. Kol 3,1) i napredovali na životnom putu kao „hodočasnici nade“ prema mjestu „gdje Krist sjedi s desna Bogu“ (isto). Uvijek iznova kršćani su otkrivali i sve dublje uranjali u neizmjerno bogatstvo vjere koja je živa i djelotvorna u njihovu životu i po kojoj im je život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3), kako bi se jednom u punini života „s njime pojavili u slavi“ (Kol 3,4).

3.   Uskrsni izvještaji koje su nam ostavili novozavjetni spisi govore nam kako živjeti s Kristom nakon njegova uskrsnuća. Sveti nam Ivan Evanđelist donosi u 20. poglavlju opis dva osobna susreta s Isusom Uskrslim; ponajprije susret s ljubljenim učenikom, Ivanom, (rr. 1–10), zatim susret s Marijom Magdalenom (rr. 11-18). Taj smo ulomak danas slušali u liturgiji. Slijedi zatim opis zajedničkog susreta s Uskrslim gdje su učenici, bez Tome, zatvoreni u sobi od straha od Židova (rr. 19-28) i zaključuje sa susretom s Uskrslim Isusom koji proglašava blaženim one koji ne vide, a vjeruju (r. 29). Susretom koji nas čini blaženim.

     Ovi izvještaji iz Ivanova evanđelja i drugih evanđelista međusobno se razlikuju i time prikazuju različite aspekte Isusova uskrsnuća (dobivamo puniju sliku: rekli bismo, 4D izvješće), ali govore i o različitim iskustvima života s Uskrslim Kristom. Svima je zajedničko ono temeljno: prazan grob, navještaj uskrsnuća, susret s Uskrslim; susret s Onim kojeg odmah nisu mogli prepoznati, već kasnije po Riječi, u pripravljenoj ribi i kruhu, u lomljenju kruha. Svim piscima je zajednička nakana, a to je: uključiti čitatelja ili slušatelja u ono što pripovijedaju, kako bi njihovo iskustvo postalo i iskustvo onoga do kojega je Radosna vijest dospjela.

4.   Vjera koju ispovijedamo u činjenicu Isusova uskrsnuća nije slijepa ili lakovjerna. Vjera nam pomaže da najdublje možemo prodrijeti u stvarnost značenja događaja Isusova uskrsnuća. Mi vjerujemo njihovim riječima, vjerujemo njihovom svjedočanstvu, gledamo njihovim očima događaj koji nam prenose. Ali i onaj koji je vidio i onaj koji nije vidio može nositi isto iskustvo: iskustvo da pripadamo Isusovoj ljubavi, da nas ljubav Uskrslog Gospodina obuzima kad promatramo kako je Jedan za nas umro (usp. 2 Kor 5,14), da živimo od njegove punine (usp. Iv 1,15), da smo po Njemu postali „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17), da smo po Njemu pomireni s Bogom i s Njime, da nam se ne zbrajaju naše opačine, već smo po Njemu postali dio pravednosti Božje (usp. 2 Kor 2, 19-21); iskustvo da smo po njemu postali ljubljena „djeca Božja“ (Iv 1,12); iskustvo da je moguć „novi život“ po Duhu koji rađa plodovima: ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti, dobrote, vjernosti, uzdržljivosti (usp. Gal 5,22); iskustvo da nismo Bogu stranci, već prijatelji (usp. Iv 15 ,14), kojima Bog ni svoga Sina nije uskratio kako bi nam s Njime sve darovao (usp. Rim 8,32); iskustvo da Bogu možemo klicati Abba! Oče! (usp. Gal, 4,6); iskustvo da smo suuskrsli s Kristom koji je prvina usnulih (usp. Kol 2,12)…

5.   Zastanimo, braćo i sestre, nad Ivanovim izvješćem iz liturgije današnjeg Evanđelja, kako bismo mogli proživjeti poruku koju nam Ivan želi prenijeti, kako bismo u iskustvu Marije Magdalene prepoznali sami sebe i Uskrslog Gospodina. Marija je „ikona“, „tip“ Isusovog učenika, a ono što se događalo u Marijinoj duši u Isusovoj blizini, naše je iskustvo koje nam pomaže „vidjeti“ Gospodina i prepoznati našeg Uskrslog Učitelja.

     Sv. Ivan nam opisuje susret Uskrslog Isusa s Marijom Magdalenom. Marija iz Magdale je stajala pod križem Isusovim za vrijeme Isusove muke i umiranja (Iv 19,25). Marija je žena iz koje je Isus, prema pripovijedanju sv. Luke, istjerao sedam zloduha (Lk 8,2). Marija je imala težak život u kojem su zle sile vladale njezinom dušom. S Isusom je doživjela snagu Božje ljubavi i ljepotu slobode od ropstva zla. Marija je u kući farizeja miomirisima pomazala Isusu noge i otirala ih svojom kosom (Iv 11,2). Tada je čula Isusove riječi kako se opraštaju mnogi grijesi onome koji mnogo ljubi (usp. Lk 7,47). Marija je vidjela gdje su položili Isusovo mrtvo tijelo. Marija je susrela uskrslog Gospodina.

     Život Marije Magdalene je slika našeg života. Razmišljajući o Isusovoj muci i sudjelujući u obredima Velikog petka, i mi smo stajali pod Isusovim križem i promatrali njegovu muku i njegovo umiranje, iz ljubavi za nas. Mi smo na Veliki petak cjelivali Isusove rane na križu i mazali ih miomirisima naše vjere, zahvalnosti, kajanja, ljubavi i prijateljstva. U svetoj uskrsnoj ispovijedi, iz naše duše Gospodin je, kao iz života Marije Magdalene, otjerao sve zloduhe koji su nas mučili i darovao nam slobodu djece Božje. Iskusili smo kako kroz otvoreno i probodeno Srce Isusovo na križu, kroz njegovu ljubav, možemo, poput Marije, ući u Isusovo srce i biti dionici njegova milosrđa. I nas ljubav prema Gospodinu vodi prema njegovu praznom grobu, ali i uskrsnuću.

      Isusovo uskrsnuće se događa „prvog dana u tjednu“.  Prvi dan je početak stvaranja. Bog u Mariji Magdaleni i svima koji nosimo njezino iskustvo počinje stvarati novi život, novo iskustvo života s uskrslim Učiteljem.

     Marija dolazi na grob u zoru, u „rano ujutro, još za mraka“ (Iv 20,1). Zora počinje u zadnjim trenucima noći i počecima svjetla novog dana. U zori su još zajedno tama i svjetlo. U zoru sunce već obasjava nebo, ali njegove zrake još nisu na zemlji. U Marijinoj duši je svjetlo ljubavi prema Gospodinu, ali i mrak tuge zbog odsutnosti onoga koga ljubi. Novi dan i zora slika je duše Marije Magdalene koja je spremna za susret s Uskrslim. Ovaj novi dan i zora slika je našeg iskustva koje nas želi voditi u suživot s Uskrslim.

      Marija dolazi na grob. Marija je na grobu, još za mraka, sama. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ljubav prema Gospodinu daje novu snagu ljubavi.

      U ovih samo deset redaka iz današnjeg Evanđelja, početka 20. poglavlja Ivanova Evanđelja, grob se spominje čak sedam puta. Očito je grob protagonist čitavog izvještaja.

      Grob je spomen na osobu kojeg njeguju živi, kako bi bilo živo djelo onoga koga ljube.

     Našim njegovanjem spomena na Isusov život, budimo u sebi ljubav prema njegovu djelu i vršenju njegovih riječi, kako bi se Bog u nama nastanio. “Ako me tko ljubi,“ govori Isus svojim učenicima, „čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23).

     Marija opazi da je kamen s Isusova groba dignut. Gledati u grob i kamen koji je bio nad grobom slika je naše duhovnosti, naše molitve, našeg razmatranja, u kojem ćemo vidjeti kako je Onaj koji je sišao u grob naših grijeha, koji je na sebe uzeo našu krivicu, radi našeg opravdanja (usp. 1 Pt 3,24), kamen s groba pomaknuo. Zar i mi ne kažemo nakon svake ispovijedi da nam je „kamen pao sa srca“? Snaga Božja diže kamen s Isusova i našeg groba. Gospodin je ušao u naš grob kako bi pomaknuo kamen koji nas odvaja od života.

     Ono što Marija vidi znak je nezamislivog, ali stvarnog. Marija još nije razumjela da ljubav pobjeđuje smrt, da ljubav vodi do susreta s Uskrslim.

     Što čini Marija? Trči učenicima. S iskustvom Marijina duha i nama se uputiti Isusovim učenicima. Marija trči. I nama je to učiniti bez odgađanja, žurno. Među učenicima pronaći Petra koji nosi duboko iskustvo kako Gospodin ostaje nama vjeran, unatoč našoj nevjernosti. Sresti ćemo drugog učenika. Drugoga, ne samo kao jednoga od njih dvojice, nego i drugačijeg, Ivana, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, koji je stajao zajedno s Isusovom Majkom Marijom, Marijom Magdalenom i drugim ženama pod Isusovim križem, onaj koji je sebe nazivao „onaj koga Gospodin ljubi“ (Usp. Iv 13,23). I nama je zajedno ići na Isusov grob svega onoga što on označava, osvjedočiti se da je prazan i poput Ivana povjerovati. I nama je upoznati Pisma koja će zagrijati naša srca kako bi nam se u „lomljenju kruha“ otvorile oči i kako bismo prepoznali nazočnost Uskrslog Gospodina (usp. Lk 24, 13-25).

6.   Uskrsli Isus neka nam bude radost naših dana, nada naše budućnosti, život naše sadašnjosti i vječnosti. Još jednom: SRETAN VAM USKRS. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. ožujka 2024.