Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki petak, 18. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Muke Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme Službe, pjevana je Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu.

Nakon mise, nadbiskup je predvodio procesiju noseći križ od katedrale, u pratnji četiri ferala, Kalelargom, središtem Zadra, do crkve sv. Šime, gdje je puku udijelio blagoslov s križem. Za vrijeme procesije, puk je pjevao prijekore ‘Puče moj’, pod vodstvom Katedralnog zbora sv. Stošije.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre!

Danas je dan šutnje. Dan u kojem Crkva ne slavi euharistiju. Dan kad ne čujemo zvuk zvona, nema pjesme „Slava Bogu na visini“. Danas slavimo Obred Muke Gospodnje. Ali, slavlje ovdje ne znači veselje, nego duboko razmatranje – suočavanje s istinom o Bogu koji se daje do kraja i o čovjeku koji odbacuje vlastitog Spasitelja.

I dok stojimo pred križem, dok slušamo izvještaj muke, Bog nam progovara na način koji nije agresivan, niti nametljiv. On nam govori iz šutnje križa. A u toj šutnji čuju se poruke koje odjekuju kroz stoljeća, i danas – možda više nego ikada – moramo ih čuti.

Danas bih htio izdvojiti tri poruke koje proizlaze iz liturgije Velikog petka, a koje govore upravo današnjem čovjeku – čovjeku zbunjenom, umornom, gladnom smisla.

Prva poruka:

1. Isusova patnja otkriva tvoju vrijednost

„Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama…“ (Iz 53, 3), piše prorok Izaija.

Na križu visi ne samo čovjek, nego Bog koji trpi s nama. I to je prva i možda najpotresnija poruka križa: Nisi sam u svojoj patnji.

Danas živimo u kulturi koja patnju skriva, ignorira ili maskira. Mnogi umiru daleko od obitelji, najbližih i najdražih: u bolnicama i domovima. Društvo i mediji nas potiču da budemo sretni, uspješni, mladi, lijepi, produktivni – a sve drugo se potiskuje. Bol, depresija, osamljenost, starost, nemoć, postaju nešto čega se sramimo. A Krist – Bog sam – uzima baš to na sebe. Ne zato što to mora, nego zato što želi biti blizu svakome tko trpi.

Papa Benedikt XVI. piše: „Križ nas uči da patnja nije besmislena. Ona može postati mjesto susreta – gdje Bog ne stoji iznad čovjeka, nego pokraj njega.“ (Križni put, 2005.).

U vrijeme kad mnogi osjećaju da ne vrijede ako nisu savršeni, ako nemaju uspješan posao, skladnu obitelj, ‘idealno’ tijelo – križ im poručuje: Vrijedan si jer te Bog voli. Toliko da je za tebe pretrpio križ. Tvoja rana, bol, samoća nije sramota – ona je mjesto gdje Bog želi ući. Čak i tvoj grijeh je mjesto gdje Bog želi ući i djelovati kao liječnik, spasitelj.

Papa Franjo je rekao: „Isus nije spasio svijet prekrasnim riječima, nego svojim trpljenjem. Svojim ranama. Odatle dolazi nada.“ (Homilija, Cvjetnica 2016.).

Druga poruka:

2. Istina traži hrabrost – ne peri ruke kao Pilat

„Što je istina?“ – pita Pilat, i ne čeka odgovor (Iv 18, 38). To nije samo povijesno pitanje. To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, sve do nas danas. Pilat nije pitao zato što je tražio istinu. Pitao je da bi pokazao distancu, ironiju, ravnodušnost. Bio je dovoljno pametan da zna da je Isus nevin – ali nije bio dovoljno hrabar da ga spasi. I zato pere ruke.

A kad bolje pogledamo – koliko smo puta i mi Pilat? Koliko puta znamo što je ispravno, ali biramo šutjeti? Koliko puta prepoznamo laž, nepravdu, zlo – ali kažemo: “To nije moj problem.” Koliko puta želimo biti „neutralni“ da se slučajno nekome ne zamjerimo? Da zadržimo mir, ugled, komfor.

I tako peremo ruke. I kažemo: „Nisam ja kriv.“ Ali u dubini znamo da jesmo. Jer znamo istinu – ali nismo stali uz nju.

Živimo u vremenu koje sve relativizira. Danas se riječ “tolerancija” često koristi kao poziv na šutnju. Ne izlaži se. Nemoj reći što misliš. Nemoj isticati svoju vjeru. Budi „otvoren“, ali samo ako to znači da nećeš nikoga „uznemiriti“ istinom.

Ali križ nije neutralan. Križ je jasan i oštar. Križ ne ostavlja prostor za kalkulaciju.
Na križu nije visjela ideja. Nije visjela ideologija. Na križu je visio Sin Božji koji je Istina i tko je govorio Istinu, živio Istinu – i ljubio do kraja.

Zato nam papa Franjo snažno kaže: „Na Veliki petak u svakom vremenu dolazi trenutak odluke: ili s Kristom ili protiv Njega. Nema neutralnosti.“ (usp. homilija na Veliki petak 2018.).

To je i naš trenutak. Naš Veliki petak. Jer istina i danas ima cijenu. Ako kažeš da je ljudski život svet i nepovrediv u svom dostojanstvu od začeća do prirodne smrti – nećeš dobro proći. Ako kažeš da je abortus ubojstvo – nećeš moći ostati miran, doživjet ćeš agresivnu osudu. Ako se zauzmeš za čistoću – bit ćeš ismijan. Ako se zauzmeš za poštenje, brak, obitelj, vjeru – možda ćeš biti proglašen „konzervativcem“ i „zaostalim“. Ako kažeš da ne može sve biti relativno – reći će ti da si netolerantan. Ako kažeš da je spol prirodna, Božja datost, može te netko optužiti za diskriminaciju.

Ali, istina ne ovisi o tome koliko je popularna ili o tome što većina misli. Istina ne traži aplauz. Istina traži čovjeka. Traži tvoje srce i tvoj „Da“.

I zato nas današnje Evanđelje ne pušta na miru. Postavlja pitanje: Jesam li spreman stati uz istinu kad je nepopularna? Jesam li spreman reći istinu kad će me to koštati? Jesam li spreman biti s Kristom – i onda kad Njega razapinju?

Pilat je imao izbor. I mi ga imamo. On ga je prodao za mir u karijeri, za ugodan život, za jedan dan bez pobune.

A mi? Zašto mi prodajemo svoj „da“ Kristu? Za mir u društvu?, za “sviđaš mi se” na društvenim mrežama?, za komfor?, za šutnju koja nas ostavlja ravnodušnima?

Braćo i sestre, danas nije dan za kompromise. Danas gledamo Istinu koja visi na križu. Istinu koja ne optužuje, nego spašava. Istinu koja ne manipulira, nego ljubi. Istinu koja ne šuti – ni kad zna da će zbog toga biti ubijena. Isus je beskompromisna Istina.

I zato na Veliki petak nije dovoljno samo „biti dobar“, jesti ribu, a ne meso, malo postiti i ići u crkvu. Veliki petak traži odluku: s Kristom – ili protiv Njega. Nema sredine. Nema neutralnosti. Nema pranja ruku.

I treća poruka koju želim izdvojiti ovog Velikog petka:

3. Oprost oslobađa – a ne praštati je nova zarobljenost

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To su prve riječi Isusa s križa. Prve! U trenutku neizdržive boli, izdaje, napuštenosti – On ne viče, ne optužuje, ne traži osvetu. Ne pita: „Zašto baš ja?“, ne zaziva osvetu. Umjesto toga – moli. I to ne za sebe, nego za one koji ga ubijaju.

Zastanimo na trenutak i razmislimo: tko bi od nas, prikovan za križ, uz neopisive boli, pod izrugivanjem i mržnjom, imao snage izgovoriti – Oprosti?

Oproštenje nije slabost. To je najdublja snaga. Oproštenje je pobjeda ljubavi nad mržnjom, odgovor Boga koji ne gubi dostojanstvo, čak ni kad ga ljudi gaze.

Danas često govorimo o pravima, o pravdi. I to je važno. Ali ako se zaustavimo samo na pravdi, bez milosrđa, pretvaramo se u hladne sudce. Pravda bez srca lako sklizne u osvetu. U mjeru: „Koliko si ti meni, toliko ću ja tebi“. Ali Bog nije takav.

Oproštenje je središte Evanđelja. Ne radi se o zaboravu. Oproštenje ne zacjeljuje rane. Oprostiti ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Oproštenje znači odlučiti da neću hraniti zlo. Da neću dopustiti da me rana pretvori u nekoga tko ranjava druge.

Oproštenje je čin slobode. To je prekid lanca nasilja. To može učiniti samo jak čovjek – onaj koji ne dopušta da mržnja uđe u njegovo srce. Slabi se osvećuju. Snažni opraštaju.

Papa Franjo nas neprestano poziva na milosrđe. On kaže: „Opraštati ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo. Opraštati znači pustiti da ljubav bude jača od zla.“ (Misericordiae Vultus, 2015.).

Krist oprašta ne zato što su ga ljudi zamolili. Oni ga i dalje vrijeđaju. I dalje ga ponižavaju. Ali On oprašta – jer to je Njegovo srce. Jer Božja ljubav ne ovisi o ljudskom ponašanju. On oprašta jer je Ljubav sama. I to oproštenje ima snagu mijenjati svijet, jer je Krist našu krivnju preuzeo na sebe i oproštenjem prekinuo lanac zla za nas.

To je poruka i poziv nama danas. Jer svi mi imamo svoje križeve. Imamo ljude koji su nas ranili: u obitelji, u Crkvi, u društvu. Nije moguće živjeti a da nekoga ne povrijedimo ili da netko ne povrijedi nas. Svi nosimo iskustvo razočaranja, prevare, povrede. I imamo dvije mogućnosti: zatvoriti se u ljutnju – ili otvoriti se oproštenju.

Ne kažemo da je lako oprostiti. Ali kažemo da je moguće – jer nas je Krist prvi učio kako, jer je On prvi nama oprostio. Oproštenje ne mijenja prošlost. Rane ostaju, ali oproštenje mijenja budućnost. Oslobađa nas. Daje nam snagu da ne budemo robovi vlastitih rana. Daje nam srce koje je slobodno voljeti, unatoč svemu.

Braćo i sestre, Krist nas s križa ne optužuje – nego oprašta i zove nas da činimo isto: da u obitelji, u župnoj zajednici, u društvu – budemo nositelji oproštenja, a ne optužbi i osvete;  da budemo ljudi koji prekidaju lanac zla; da ljubav bude jača od boli.

Zato se večeras pitajmo: Kome ja još nisam oprostio? Koji teret nosim u srcu koji me veže uz prošlost? Jesam li spreman pustiti, oprostiti – i biti slobodan?

Krist s križa moli za mene i za tebe: „Oče, oprosti im…“ Jesmo li spremni učiniti isto?

Zaključak

Braćo i sestre!

Veliki petak nije samo povijesni događaj. To je stvarnost. To je ogledalo. Gledajući Isusa na križu, gledamo sebe. U njegovim ranama vidimo svoje. U njegovoj molitvi za oproštenje čujemo snažan poziv na novi početak.

I zato, neka nas ove tri poruke ponesu: Bog ulazi u tvoju bol, grijeh – nisi sam. Istina te čini slobodnim – ali traži tvoju hrabrost. Oprost nije gubitak – oprost je uskrsnuće iznutra.

Nemojmo samo slušati Isusovu Muku, nego živimo odgovor. Neka naš odgovor na križ ne bude ravnodušnost, nego vjera. Ne bježanje, nego predanje. Ne šutnja kao kod Pilata, nego molitva i ljubav kao kod Krista.

I ne zaboravimo: Križ ne govori: „Kraj“. Križ šapuće: „Uskoro.“

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Veliki četvrtak, 17. travnja, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru. Za vrijeme mise, nadbiskup je oprao noge dvanaestorici predstavnika gradskih župa.

Nakon mise, nadbiskup je odnio Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale i zadržao se u klanjanju. Potom je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Branimira Buturića pjevao Gospin plač i puk je ostao u klanjanju i molitvi.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre,

večeras stojimo na početku svetog trodnevlja. Ušli smo u onu noć kad je Krist dao samoga sebe, kad se Bog duboko sagnuo do čovjeka, kad je započelo otajstvo ljubavi koja ide do kraja. Ova noć nije samo spomen na jedan povijesni događaj.  Ovo je noć u kojoj prepoznajemo: tko je Bog, tko smo mi, i što znači ljubiti do kraja.

Ova sveta večer u katedrali sv. Stošije, u našem Zadru, u Jubilejskoj godini koju proživljavamo pod geslom “Hodočasnici nade”, pita nas: Kamo idemo? Lutamo li bespućima života ili hodočastimo prema jasnom cilju? Od čega živimo? Što nam daje snagu za ovo jedinstveno i neponovljivo putovanje života? Što nas nosi kroz dane, kroz padove, povrede, kroz neizvjesnosti? Kako se zaštititi od oluja i opasnosti koje nam prijete na putu? Gdje je lijek za naše rane? Gdje se obnavlja snaga da hodamo dalje?

Odgovor je jednostavan, ali ne lak: Euharistija.

1. “Ovo činite meni na spomen” – izvor i središte života Crkve

U Prvoj poslanici Korinćanima čuli smo Pavla, večeras u 2. čitanju, kako prenosi prvo svjedočanstvo o euharistiji, starije čak i od izvještaja Evanđelista:

„Ovo je tijelo moje – za vas.

Ovo činite meni na spomen.
Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.
Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 24-25).

Ove Isusove riječi nisu samo sveta uspomena. One su testament Božje vjernosti. Krist nije rekao: „Sjetite me se kad vam bude lijepo ili kad vam bude teško, ili nemojte me zaboraviti“, nego: „Uzmite, jedite, pijte – Ja sam s vama – za vas.“

I baš zato što Euharistija nije puko sjećanje, nego živa Kristova prisutnost, uprisutnjenje, posadašnjenje Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća za nas, ona je temeljna točka oko koje se sve u kršćanskom životu okreće. Bez Euharistije, vjera postaje ideologija. S Euharistijom – vjera postaje život, novi život, život uskrsnuća.

Sv. Augustin nas poziva: „Prepoznajte u kruhu ono što je visjelo na križu, i u kaležu ono što je poteklo iz njegova boka… To je ono što vam je Krist ostavio da se sjećate Njega“ (Propovijed 227).

U Euharistiji ne primamo nešto od Krista – primamo Krista samoga. Raspetog, uskrslog, živog. Onog koji se za nas utjelovio. Onog koji se u nama nastanio. Onog u kojeg smo se u krštenju obukli. Onaj s kojim smo po vjeri suuskrsli. U euharistijskom slavlju Kruh koji se lomi je Tijelo predano, čaša koju pijemo je Krv izlivena – za tebe, za mene, za nas.

I zato sv. Ignacije Antiohijski, mučenik prvih kršćanskih vremena, koji vjeruje da je za nas Krist dao život, ne shvaća Euharistiju samo kao dar, nego i lijekom: „Euharistija je lijek besmrtnosti, protuotrov da ne umremo, nego da živimo vječno u Isusu Kristu“ (Poslanica Efežanima, 20).

Braćo i sestre, ovaj svijet nam nudi mnogo “lijekova” – za tjeskobu, za stres, za umor, za usamljenost, za psihičke i fizičke boli i poteškoće. Ali Euharistija je jedini lijek koji liječi uzrok – a ne samo simptome. I to one najveće i najteže bolesti – grijeha i smrti. Liječi ranjeno povjerenje, očaj, praznine, sebičnosti. Ne briše križeve, ali daje snagu da ih nosimo. Ne poništava smrt, ali hrani klicu besmrtnosti i uskrsnuća koja je po vjeri i krštenju usađena u našu smrtnost.

2. Euharistija – snaga hodočasnika nade

U ovoj Jubilejskoj godini Crkva nas poziva da budemo „hodočasnici nade“. A hodočasnik ne hoda zato što sve razumije, nego zato što slijedi put dobra koji Bog po Duhu Svetom nadahnjuje u njegovom srcu. Hodočasnik hoda jer vjeruje da nije sam. On se ne oslanja na sebe, nego na Onoga koji ga vodi, onog koji ga privlači svojom dobrotom. I baš tu Euharistija postaje naša hrana za put kojim moramo ići. Ne možemo život zaustaviti.

Kao što je Izraelski narod imao manu u pustinji, tako nama, novom Božjem narodu, Krist daje svoj kruh, sebe, svoju krv i tijelo, kruh živi, kruh koji je s neba sišao, u pustinji našeg vremena. “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6, 51), rekao je Isus. Daje nam Kruh vječne ljubavi. Svaka misa, svaki oltar, svaki komad posvećenog kruha postaje nevidljiva ruka koja nas podiže, hrani, tješi, nosi, podsjeća: nisi sam, ideš prema cilju, prema ostvarenju nade koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nudi nam se: evo ti okrepe, evo ti jela i pića da živiš zauvijek.

U svijetu u kojem je sve više buke, Euharistija nas vraća tišini. U svijetu u kojem se gubi smisao, Euharistija ga vraća. U vremenu zbunjenosti, ona ostaje sigurni kompas: ne vodi te ideologija, nego prisutan Krist.

I zato nije slučajno da u ovoj Jubilejskoj godini, Crkva upravo ovog mjeseca, 27.  travnja 2025., sprema još jedan veliki dar: kanonizaciju blaženog Carla Acutisa, mladog sveca našega vremena, koji je svojim životom pokazao što znači živjeti iz Euharistije.

Carlo je umro 2006. godine, sa samo 15 godina. Bio je običan mladić: volio je tehnologiju, nogomet, računala, informatiku. Ali njegova nutrina bila je ukorijenjena u nečem puno dubljem: u svakodnevnoj svetoj misi, u klanjanju pred Presvetim, u pobožnosti prema euharistijskom Isusu. Nazvao je Euharistiju: „Autocesta koja najbrže vodi u nebo“.

U svijetu koji često nudi stranputice, on je pronašao brzu, jasnu i sigurnu rutu – Krista u Euharistiji koji vodi u nebo.

I sada, samo 19 godina nakon smrti, Carlo će biti proglašen svecem. Njegov život nije bio dug, ali je bio ispunjen. On nas podsjeća da svetost nije rezervirana za samostane i posebne, nego za sve, ovdje i sada – i da sve počinje s Euharistijom.

Zar to nije nada? Zar to nije poziv mladima – da ne čekaju “kasnije” da bi Boga shvatili ozbiljno, nego da ga sada otvore srcu? Zar to nije poziv roditeljima, obiteljima, svakome od nas – da Euharistiju ne shvaćaju kao dodatak, nešto usput, samo ponekad, privilegij pojedinaca, nego kao temelj našeg života, i to vječnoga?

3. Euharistija nas preobražava

Euharistija, braćo i sestre, nije samo dar koji primamo. Ona je i poslanje koje nas mijenja. Krist nam ne kaže: „Uzmite i čuvajte.“ Nego: „Uzmite i dijelite.“

U obredu pranja nogu, koji ćemo večeras obaviti, vidimo konkretan izraz Euharistije. Krist ne samo da daje kruh, Sebe, učenicima – On im pere noge. On, Učitelj i Gospodin, uzima pregaču i čini što su radili robovi i sluge.

To je logika Euharistije: ne hraniti se i ostati isti, nego hraniti se i služiti. Isus ne traži savršenost i bezgrešnost od nas. On traži srce koje je spremno služiti i ljubiti kao On.

Veliki četvrtak i ova sveta služba nas pita: Hoćeš li i ti postati Euharistija za druge?

Hoćeš li postati kruh koji se lomi – za suprugu, za supruga, za djecu, za susjeda?
Hoćeš li biti vino koje se prolijeva – u vremenu, strpljenju, milosrđu? Hoćeš li prati noge – i onima koje ti je teško gledati u oči?

4. Crkva iz Euharistije živi – i samo iz nje može biti znak nade

Braćo i sestre,

ako Crkva zaboravi Euharistiju, zaboravila je tko je. Ako kršćanin ne živi iz Euharistije, onda vjera postaje prazna navika, sterilna tradicija. Ali, kad Euharistija postane izvor, kad se dođe na Misu ne da se “obavi obveza”, nego da se susretne Onaj koji daruje život, da se nahrani i napoji Životom, tada se događa ono što sv. Ignacije govori da je euharistija lijek besmrtnosti, da ne umiremo, nego živimo u Isusu Kristu.

Zato neka ova sveta večer ne ostane samo u lijepom obredu. Neka ova sveta večera dotakne našu svakodnevicu. Neka Euharistija koju primamo, na kojoj sudjelujemo, bude promjena u načinu kako ljubimo, radimo, praštamo, hodimo, živimo.

U vremenu tame, Euharistija je svjetlo.
U svijetu bez nade, Euharistija je smjer.
U vremenu straha, Euharistija je sigurnost.

Zato smo hodočasnici nade – jer ne hodamo prazni i gladni. Hodamo nahranjeni Kristom.

Krist nam večeras kaže:
„Ovo je Tijelo moje – za tebe.“
„Ova je Krv – za tvoje rane, tvoje slabosti, tvoju budućnost.“

Nemoj to samo čuti. Uzmi, prihvati i živi euharistiju. I ne zaboravi – Krist ostaje s tobom. Do kraja. I još dalje.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise, svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svoja svećenička obećanja dana na ređenju. Mons. Zgrablić posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Oče nadbiskupe Želimire!

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi bogoslovi i sjemeništarci,

danas, na Veliki četvrtak, Crkva nas okuplja u samom srcu liturgijske godine: u svetom vazmenom trodnevlju. Danas slavimo ustanovu Euharistije i svećeništva.

To nije samo spomen na prošlost, nego poziv da se mi svećenici obnovimo u svom identitetu. Veliki četvrtak je dan kada se Krist, na Posljednjoj večeri, potpuno darovao – i upravo taj čin postaje temelj našeg poslanja. Svećenik nije samo onaj koji slavi Euharistiju, nego onaj koji živi Euharistiju.

1. Obljetnice i sjećanja

U ovoj svetoj Misi danas želimo posebno u molitvu uključiti našu subraću koji tijekom ove godine slave obljetnicu svećeništva. Don Dario Tičić obilježava srebreni jubilej, 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šime Perić obilježava dijamantni jubilej, 60. godišnjicu svećeništva.

Dragi slavljenici, don Dario i mons. Šime, zahvalni smo Gospodinu što ste kroz desetljeća ostali vjerni svom pozivu, služeći Njegovoj Riječi, Njegovim Otajstvima i narodu s predanošću, ljubavlju i ustrajnošću.

Uz srdačne čestitke povodom vaših jubileja, molimo da Vas i dalje prate Božji blagoslov, zdravlje i snaga na svakom koraku, a plodovi Vašeg rada neka budu na slavu Božju vaše vječno spasenje. Nastave donositi utjehu, mir i nadu svima koje susrećete.

Također, danas mislimo i na našeg pokojnog subrata don Zvonimira Čorića koji nas je napustio ove godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, u 65. godini života. Gospodin neka mu bude vječna radost.

Molitvom želimo biti u ovom trenutku i s našom subraćom svećenicima koji privremeno djeluju izvan Nadbiskupije ili nastavljaju postdiplomski studij.

Radujemo se što ovo slavlje dijelimo i s četvoricom naših bogoslova i dvojicom naših sjemeništaraca koji su na školovanju u Zagrebu. Dragi bogoslovi i sjemeništarci, neka vas Gospodin prosvjetljuje u vašem izboru životnog poziva, kako biste jasno spoznali Božju volju za životni poziv i bili blagoslov u ovom svijetu.

2. Dar i otajstvo svećeništva

Ove godine, 2. travnja, obilježena je 20. godišnjica smrti pape, sada svetog, Ivana Pavla II. On nam je kao duhovnu baštinu ostavio sjajne misli i poruke o svećeništvu. Zaustavimo se na početku ovog našeg promišljanja na nekoliko njegovih misli o svećeništvu na ovaj sveti dan Velikog četvrtka i svetoj misi na kojoj ćemo obnoviti naša svećenička obećanja i posvetiti ulja za podjelu sakramenata i za druge svete obrede.

Svećeništvo je ponajprije dar koji nijedan od nas nije zaslužio. Nitko nije svećenik sam po sebi. Bog je taj koji poziva – unatoč našim slabostima, nesavršenostima, pa i ranama. Poziva nas ne zato što smo bolji ili pametniji od drugih, nego zato što u nama, očito, vidi srce koje može ljubiti, ruke koje mogu blagoslivljati, oči koje mogu gledati čovjeka s milosrđem, volju koja može slušati njegov glas.

Danas, uz obnovu svećeničkih obećanja, naša srca Bogu zahvaljuju za ovaj veliki dar duhovnog poziva.

Svećeništvo je i otajstvo. Otajstvo u kojem Bog djeluje po nama, i onda kad smo umorni, izgubljeni ili prazni. U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego On. I upravo zato svećeništvo nikad ne prestaje biti čudo. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada nekoga prozovemo imenom i krstimo ga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. I to je otajstvo koje ne smijemo izgubiti iz vida, čak ni kad svećenik postane „rutina“, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje.

Ipak, to otajstvo ne smijemo idealizirati u smislu da je ono odvojeno od svakodnevice. Naprotiv – Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima punih suza, u krsnim  i vjenčanim radostima, u odrazu dječje nevinosti, u slavlju prvih pričesti i krizme.

Papa Franjo nas u više navrata podsjeća da svećenik mora biti čovjek blizine – blizine s Bogom, blizine s biskupom, blizine sa svojom subraćom svećenicima i blizine s narodom. U homiliji na Veliki četvrtak 2022. rekao je: „Svećeništvo se ne može zamisliti bez te blizine, jer u njoj se utjelovljuje Božja blizina svom narodu“.

3. Svećenik – osoba koja se daruje

Sveti Ivan Pavao II. u Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1992. napisao je:
„Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“.

To je srce svećeništva – predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, ne kad je zgodno, ne samo kad smo raspoloženi, ne na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje.

Postati svećenik je slobodan čin predanja. Ne možemo postati svećenici „na silu“, već u slobodi gdje dajemo ono najosobnije: svoje čovještvo. Dakle, cijelu svoju osobu, identitet, osjećaje, razum, volju, tijelo i duh. Nije riječ o tome da netko “radi za Boga”, već da postane prikladna osoba kroz koje Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda i preobražavajućoj milosti sakramenta svetog reda, svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Ovim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. Ovo predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje “Kristovo”, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva.

Papa kaže kako se svećenik daruje “kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja…”. Svećenik postaje put Božje milosti. Krist po svećeniku dolazi ljudima, osobito kroz sakramente. On je poslužitelj Euharistije, Pomirenja, Krštenja… preko njega se događa susret između Boga i čovjeka.

Znamo kako je ovo duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno. Svećenik, dijeleći sakramente, ne djeluje u svoje ime, već „in persona Christi“ – u osobi Krista. Zato moramo živjeti u svakodnevnoj unutarnjoj suobličenosti Kristu, da njegova prisutnost postaje providonosna, uočljiva, čak sveta.

Papa nadodaje: “…čineći od njega gotovo drugog sebe.” To je otajstveno jedinstvo svećenika s Kristom. Svećenik ne postaje Krist u ontološkom smislu, ali postaje njegov živi odraz, i takvog ga vjernici prepoznaju. U liturgijskoj službi, u propovijedanju, u svakodnevnom življenju – pozvani smo biti alter Christus: drugi Krist. To nije samo poziv na moralnu sličnost, nego na duhovnu preobrazbu – kroz milost koju donosi sveti red u snazi i milosti Duha Svetoga.

Kad sam bio župnik u Rovinju, polazeći od župne kuće prema crkvi koja se nalazila udaljena nekoliko stotina metara na brežuljku, prolazio sam uskom uličicom koja je na sredini imala mali trg. Na tom trgu svakog dana predvečer susreo sam djecu u igri. Kad su me djeca vidjela, pa čak i u žaru igre, počela su vikati: „Hvaljen Isus! Hvaljen Isus!“. Penjući se jednom polako po vrućini do crkve prije samog trga, u uskom prolazu, ugledao me prvi jedan mali dječak od oko tri godine. Sjedio je pored bake na pragu kuće u kojoj su stanovali njegovi roditelji, djed i baka. Bili su muslimanska obitelj. Kad me mali ugledao, skočio je na noge, potrčao prema ostaloj djeci koja su se igrala na trgu i stao vikati: „Ide hvaljen Isus! Ide hvaljen Isus!“.

Riječi ovog djeteta čista srca postavljaju i nama pitanje: Jesmo li mi svojim svećeničkim životom i poslanjem „Hvaljen Isus“? Da li ljudi vide naša dobra djela svećeničke službe i života i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5, 16).

4. Svećenik – upravitelj svetih otajstava

U Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 2001., sv. Ivan Pavao II. podsjeća:
„Upravitelj nije vlasnik, već onaj kome vlasnik povjerava svoja dobra da njima upravlja pravedno i odgovorno“.

Kakvog li velikog Božjeg povjerenja prema nama! Povjerava nam svoja dobra, a većih dobara od njegovih ne postoji. Mi nismo gospodari Božjeg naroda. Nismo ni vlasnici sakramenata. Sve što činimo, činimo u Njegovo ime. Sluge smo „beskorisne“ (usp. Lk 17, 10.), ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. A ono što nam je povjereno, nadilazi nas same: Riječ Božja, Euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje naroda Božjega. Zato: ne improvizirajmo, ne posustajmo u vršenju dobra, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima.

Razmatrajući danas o svećeništvu, ponovno otkrivamo da naše svećeništvo nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih. To je duboko osobna i sveta stvarnost, istovremeno izazovna i ona koja nas ispunja mirom.

5. Sluga Božji don Eugen Šutrin – bezuvjetna vjernost

Draga braćo svećenici,

ove godine se sjećamo našeg brata u svećeništvu, člana našeg prezbiterija, koji nije izabrao lakši put. Prije osamdeset godina, 26. studenog 1945., Sluga Božji don Eugen Šutrin mučki je ubijen. Bio je do kraja vjeran svome pozivu. Imao je, zasigurno, ozbiljnog razloga biti zabrinut zbog noćnog izlaska iz sigurnosti župne kuće i poći s nepoznatim mladićima koji ga pozivaju da podijeli bolesničko pomazanje njihovoj majci koju je, navodno, konj udario kopitom. Bio je spreman riskirati i izgubiti život – samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, uzeo Sveto bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Ušao je u tamu. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi.

Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. I zato je on danas nama veliki izazov. One je naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati. I nije to jedino ogledalo u kojem možemo vidjeti herojski ostvareno svećeništvo.

U vremenu kad nas često mami pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja, udobnost, putovanja i život bez obveza, kada nas obuzima duh kritizerstva, umora i pesimizma, i kada svoje obveze doživljavamo kao „puki privjesak vlastitog života“ (Evangelii gaudium, 78) – don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, biti čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja.

Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo. Budimo  svećenici poput don Eugena Šutrina, don Srećka Lovretića, don Janeza Kranjca, don Ivana Tičića i drugih Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Budimo poput bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia, bl. Alojzija Stepinca i drugih blaženih uzora. Imajmo srce poput njih. Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita “Što će biti sa mnom?”, nego “Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?”

Don Eugen i drugi naše Sluge Božje, blaženici i sveci, dali su svoj život. Mi danas možemo dati svoju vjernost, svoju blizinu, svoju žrtvu, svoju ustrajnost. Neka nas njihova hrabrost i predanje drže budnima u našoj službi.

Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da svaki dan nosimo Presveto – ne samo rukama, nego životom.

6. Zahvala i poziv na molitvu

Draga braćo svećenici,

vi ste krsnom vodom zalijevali milosne početke i blagoslovima ispratili završetke života. Vi ste molili i kad nitko nije znao, tješili kad su drugi šutjeli, dijelili „Kruh živi“ koji je s neba sišao i kruh nade kad su drugi nudili prazne riječi. Vi ste ti koji ste stajali uz postelje umirućih. Vi ste ustrajno naviještali riječ Istine i Života u zgodno i nezgodno vrijeme. Vi ste vodili računa o materijalnim dobrima, kako bi mogli sačuvati našu dragocjenu duhovnu i kulturnu baštinu i predati je budućim naraštajima.

Zato vam danas zahvaljujem:

• za svaku molitvu, izrečenu i kad ste bili umorni i kad vam se nije dalo,
• za svaku radosnu vijest koju ste navijestili ljudima kad je njima bilo najteže,
• za svaki sakrament koji ste slavili i podijelili iz srca, ne iz dužnosti,
• za svaku suzu koju ste obrisali, svaku nadu koju ste probudili,
• za sve sprovode koje ste održali s dostojanstvom i suosjećanjem,
• za svaku riječ utjehe koja je nekome bila ključna da ne izgubi vjeru,
• za svaku žrtvu koji ste podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
• za svako dobro koje ste učinili, a da to nitko, osim Boga, primijetio nije,
• za svaku uvredu i klevetu koju ste oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

Ne zaboravite – vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije!

7. Poziv na zajedništvo vjere i molitve

Draga braćo i sestre, dragi Božji narode,

danas, dok se u ovoj svetoj misi blagoslivlja ulje kojima ćemo kroz cijelu godinu pomazivati krštenike, krizmanike, bolesnike, one koji se posvećuju za službu Bogu, posvećivati oltare i crkve, želim vam iz srca zahvaliti. Hvala vam što ste tu, što ste dio ove žive Crkve i što svojom vjerom, nadom i molitvom nosite i nas svećenike.

Ujedno vas želim zamoliti: molite za nas Bogu posvećene osobe: svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Molite za one koje poznajete i koji su u župničkoj službi svoga poslanja, kao i za one koji možda tiho služe u bolesti, starosti, nemoći, samoći i žrtvi. Molite da ostanemo vjerni, ponizni i radosni službenici Evanđelja, da znamo Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznamo lice Krista.

Molite i za nova duhovna zvanja – da Bog probudi srca mladih i da se u njima rodi hrabrost za „Da“ koje mijenja život. Molite za naše bogoslove i sjemeništarce da ustraju na putu duhovnog poziva i odole mnogim pomamama ovoga svijeta. Bez svećenika nema Euharistije, nema sakramenata.

Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi Božje svjetlo i spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika.

Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Mi smo vaše ruke kad se molimo, vaša srca kad Boga slavimo. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo Proslavljenog Krista.

Neka nas sve blagoslovi i prati Gospodin Isus Krist, Veliki Svećenik, a Marija Majka Isusova i Majka Svećenika, Majka naša, neka nas sve čuva – i svećenike i vas – u svom majčinskom zagrljaju.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, 13. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Slavlje je počelo okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je mons. Zgrablić blagoslovio maslinove grančice. Potom su se nadbiskup i puk uputili u procesiji s maslinovim grančicama do katedrale sv. Stošije gdje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Luki.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

1. Krhkost ljudskog srca i vjernost Božje ljubavi

Danas, na Cvjetnicu, započinjemo najsvetije dane liturgijske godine – Veliki tjedan. Ovo je tjedan u kojem Crkva ulazi u središnje otajstvo naše vjere: Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Danas slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali u istom trenutku slušamo i njegovu Muku. U jednom dijelu liturgije –  Službi riječi, u ovoj sv. Misi, prelazimo od klicanja „Hosana Sinu Davidovu“ do povika „Raspni ga!“ – od palminih grana do križa.

Ova napetost u liturgiji izražava duboku istinu o ljudskom srcu. Kako brzo naše oduševljenje može prerasti u razočaranje, naša vjera u sumnju, a naša ljubav u izdaju. Ipak, ono što je još dublje i snažnije od nestalnosti ljudskog srca jest vjernost Božje ljubavi koja snažno dolazi do izražaja u liturgiji Muke Gospodnje.

2. Kristova muka – Božja blizina u ljudskoj patnji

Kristov ulazak u Jeruzalem i njegova muka govore nam da

Bog ne stoji po strani, da nije neki daleki promatrač naših patnji. On nije Bog koji nam je poklonio život i ostao daleko od nas. On ulazi u povijest, ulazi u našu ljudsku dramu – ne tek površno, nego do dna. U Isusu Kristu, Bog je postao solidaran s nama. Ne samo u svečanim i lijepim trenucima, već i u neprihvaćenosti, našoj hladnoći i ravnodušnosti, grijehu, trpljenju, izdaji, križu, pa čak i smrti.

Nema tame u koju Krist nije zakoračio, nema boli koju nije osjetio, nema križa koji nije ponio. On je u Kristu naše boli na se uzeo. U muci nije se protivio niti uzmicao. Leđa je podmetnuo onima koji su ga udarali i obraz onima što su mu bradu čupali. Lica svoje zaklonio nije od pogrde i pljuvanja (usp. 1. čit: Iz 50, 4-7). Sve je to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Krist je snaga naše kršćanske nade, one koja želi i očekuje dobro, one koja nas neće razočarati. Bog nije samo Bog slave i pobjede, nego i Bog suze, boli i tišine, slabosti i grijeha. Isus ne bježi od muke, ne zaobilazi križ – on ga prihvaća, grli, i time pokazuje da nas nikada ne ostavlja same. U svakom našem trpljenju, On je tu – ne kao netko tko promatra, nego kao netko tko s nama nosi teret, jer nosi nas i naš teret. Krist u Getsemanskom vrtu prolijeva krvavi znoj zbog unutarnje borbe, zbog osjećaja napuštenosti i težine koja mu pritišće dušu. Na križu izgovara riječi koje odzvanjaju svakim ljudskim očajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) – i upravo u tim riječima Bog postaje bliži svakome tko pati, tko se osjeća sam i zaboravljen.

3. Križ – znak ljubavi, ne poraza

Kristova muka pokazuje da spasenje nije priča o patnji, nego put koji prolazi kroz bol da bi je preobrazio i pretvorio u spasenje. Križ tako postaje znak Božje ljubavi, a ne osude. U Isusovu slobodnom prihvaćanju križa otkrivamo ljubav koja ide do kraja – ljubav koja ne postavlja uvjete, ljubav koja prašta čak i u času najveće nepravde. Isus na križu za nas moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Otajstvo Kristova križa postao je vrhovni znak Božje ljubavi prema čovječanstvu. Križ, nekoć instrument sramote i kazne, preobražen je u izvor spasenja i milosti.

Papa Benedikt XVI. je tijekom Križnog puta u Koloseumu, 22. travnja 2011. godine, rekao snažnu poruku: “Križ nam govori o vrhunskoj Božjoj ljubavi i poziva nas danas da obnovimo svoju vjeru u snagu te ljubavi”.  To je smisao i ove današnje liturgije: obnoviti vjeru u snazi Kristove ljubavi darovane u muci i smrti na križu. Stoga, križ nije simbol poraza, već pobjede ljubavi nad grijehom i smrću. Isusova žrtva na križu očituje ljubav koja se daruje do kraja, ljubav koja ne poznaje granice.

U enciklici Bog je ljubav (Deus Caritas est), papa Benedikt XVI. piše: “U priznavanju središnjeg mjesta ljubavi, kršćanska vjera je zadržala srž izraelske vjere, dok joj je istovremeno dala novu dubinu i širinu”. Ljubav je temeljna i središnja vrijednost naše vjere – ne tek jedna od vrlina, nego sama bît Boga. Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažeto kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).

4. Slavni put ljubavi

Isusov slavni ulazak u Jeruzalem je početak slavnog puta ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljudi su ga dočekali s palminim i maslinovim granama i radosnim poklicima, ali samo nekoliko dana kasnije tražili su njegovu smrt. No, znamo:

Božja ljubav nije ovisna o ljudskom prihvaćanju ili slavi. Ona ostaje vjerna, čak i kad se suoči s ljudskom nestalnošću, nezahvalnošću i zlobom. Božji darovi su neopozivi.

Možemo puni nade reći: Krist je ušao u svaki kutak naše stvarnosti. Ništa ljudsko nije mu strano. I upravo zato možemo vjerovati da ni naša muka, ni naša patnja, ni naši grijesi, ni naše tame nisu kraj.

Jer, gdje je Krist bio, to je otkupio, ondje više nema beznađa – ostaje sjeme uskrsnuća, koje čeka da izraste u novi život.

Kristov križ je srce naše vjere. Ni naš križ u zajedništvu s njime nije poraz, nego pobjeda. On postaje drvo života, izvor nove nade. Isusova muka ne završava u tami groba, nego vodi prema svjetlu uskrsnuća. I zato križ ne donosi očaj, nego otkupljenje, ne kraj, nego novi početak. Bog želi, pa i ono najgore što čovjek može učiniti –  grijeh, nasilje, mržnju, smrt – preoblikovati u oruđe spasenja.

Na nama je da se Kristu povjerimo, njemu predamo sve svoje grijehe i slabosti. Na nama je da pustimo Krista u svaku poru našeg života te zahvalno i ponizno prihvatimo njegovu milost spasenja. Na nama je da prihvatimo put obraćenja.

5. Hodočasnici nade u Jubilejskoj godini

U ovom duhu možemo razumjeti i poruku Jubilejske godine 2025., koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“. Papa Franjo nas poziva da u svijetu ranjenom ratovima, u nesigurnostima, političkim previranjima, svijetu siromaštva i duhovnih praznina, u klimatskim promjenama i raznim ekološkim i duhovnim zagađenjima, budemo svjedoci nade koja dolazi od Boga, svjedoci nade koja raste iz križa Kristova. Jubilej je milosno vrijeme kada nas Crkva poziva da se vratimo izvorima vjere, da obnovimo svoj odnos s Bogom i jedni s drugima.

U tom kontekstu, riječi svetog Pavla snažno odzvanjaju: „Nada ne razočarava, jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome“ (Rim 5,5). Ta nada nije površna utjeha niti bijeg od stvarnosti, nego duboka sigurnost da Bog drži naš život u svojim rukama, čak i onda kad sve izgleda izgubljeno. U papinoj enciklici „U nadi spašeni“ stoji zapisano: „Tko se nada, već je spašen; tko se nada, već posjeduje Božju budućnost u sadašnjosti“ (Benedikt XVI., Spes Salvi, br. 3).

Pozvani smo, braćo i sestre, živjeti ovu Kristovu uskrsnu stvarnost već sada, usred svijeta koji često ne vidi svjetlo. Mi, kršćani, pozvani smo biti znakovi nade, znak svjetla, ne zato što smo naivni, nego zato što znamo da uskrsnuće dolazi kroz križ.

Draga braćo i sestre!

Uđimo u Veliki tjedan, ne samo liturgijski, nego i srcem. Ne samo da bismo se prisjetili onoga što je bilo, nego da bismo dopustili da Krist i danas uđe u naš Jeruzalem – u našu dušu, u naše obitelji, u naše zajednice, u naš Zadar, u naš svijet. Neka nas njegov križ ne plaši, jer znamo da iza križa dolazi uskrsno jutro. I neka nas ova Jubilejska godina potakne da obnovimo svoj hod vjere, kao hodočasnici nade, koji ne žive iz straha, nego iz ljubavi, iz vjere i pouzdanja u Boga koji spašava.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misno slavlje na četvrtu korizmenu nedjelju, 30. ožujka, u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci, završavajući time svoj pastirski pohod toj župi. Za vrijeme mise, bogoslov Ante Nimac primljen je među kandidate za svete redove u Zadarskoj nadbiskupiji. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dragi vjernici Župe Privlaka!

Na ovoj Četvrtoj korizmenoj nedjelji, u ovoj svetoj Jubilarnoj godini u kojoj Crkva – opća i mjesna – promišlja o kršćanskoj nadi, s velikom radošću slavimo ovu svetu misu zajedno. Čestitam vam na onome što s vjerom, trudom i zajedništvom gradite u svojoj župi, koja danas sudjeluje u pastirskom pohodu.

1. Pastirski pohod u znaku nade i vjernosti

Pastirski pohod nije samo formalnost – to je životan susret: s vama, vašim licima, vašom vjerom, vašim radostima i pitanjima. U ovom pohodu sastajemo se s angažiranim vjernicima koji svakodnevno svjedoče Evanđelje u župnom, obiteljskom i društvenom životu. Razmatramo i kako se upravlja materijalnim dobrima i vodi župna administracija, no srce pohoda uvijek je zajednička molitva – jer molitva povezuje sve: Boga, pastira i narod.

Ova godina ima poseban značaj – Jubilejska je godina, usmjerena na nadu: onu nadu koja dolazi od Boga i koja ne razočarava. Kršćanska nada nije iluzija ni samozavaravanje – to je sigurnost da Bog vodi i u tamnim danima i da ništa što je dobro nije izgubljeno, ako se polaže u njegove ruke.

Poseban razlog za radost danas imamo i u činjenici da će bogoslov Ante Nimac biti primljen među kandidate za svete redove. Nakon pozitivnog svjedočanstva njegovih odgojitelja, Crkva prihvaća njegovu želju da, pred zajednicom i pred Bogom, potvrdi svoju odluku služiti Gospodinu.

Dragi Ante, od srca ti čestitam na dosadašnjem putu – na tvojoj otvorenosti Božjem pozivu, na koracima koje si učinio s pouzdanjem i vjerom. Danas pred Crkvom izgovaraš svoj “Da”, ali znaj – to je tek početak jednog dubljeg, osobnog oblikovanja. Zato te pozivam: marljivo studiraj i proučavaj svete znanosti, produbljuj spoznaju Radosne Vijesti – vjere, kako bi postao sve veći Kristov prijatelj i napreduj u svim kršćanskim krepostima – posebno u onima koje resi i moraju resiti svećeničkog kandidata: poniznosti, čistoći srca, poslušnosti, revnosti, blagosti i ustrajnosti u molitvi. Neka tvoje srce raste u sličnosti s Kristovim. A ova zajednica, koja te danas gleda s nadom i prati s ljubavlju, neka te u molitvi i dalje nosi.

Ovaj trenutak ima još veću dubinu jer se događa upravo u župi gdje je prije 80 godina mučenički stradao don Eugen Šutrin. Bio je župnik svega šest dana – koje je zapečatio ljubavlju – mučeništvom vjernosti Bogu i gorljivošću za spasenje duša. Izveli su ga navečer, 26. studenog 1945., iz župnog ureda, pod izgovorom da ide podijeliti bolesničko pomazanje – a ubili ga – ne zato što je nešto skrivio ili nekome nešto loše učinio, nego samo zato što je bio dobri pastir, svećenik po Kristovu Srcu. Ubili su ga iz mržnje prema vjeri koju je odvažno svjedočio i živio. Njegova smrt i danas svijetli kao svjedočanstvo – i kao izazov. I dok se danas jedan novi mladić stavlja na put prema oltaru, osjećamo povezanost svetih kroz vrijeme. Don Eugen je dao svoj život – ti, dragi Ante, danas izgovaraš svoj “Da”. Neka te nosi taj primjer vjere koja ne traži sigurnost, nego traži vjernost.

2. Prispodoba o Ocu – temelj za naš život vjere

Današnje Evanđelje po Luki (15, 1–32) nudi nam snažnu prispodobu – onu o milosrdnom Ocu i dvojici sinova. Često je zovemo “prispodoba o izgubljenom sinu”, no ona je i više – to je prispodoba o Bogu koji nikada ne odustaje. U njoj ni jedan sin nije uzor vjere.

Mlađi sin griješi očito: traži svoje, odlazi od oca, traži slobodu bez povezanosti s Ocem. Gubi sve, pa i sebe. Njegova pogreška je jasno vidljiva – lažna sloboda, bijeg, egoizam.

Stariji sin ostaje fizički kod kuće, ali je srcem daleko. Njegova ogorčenost razotkriva zatvorenost, nespremnost da razumije ljubav. Njegova pogreška je skrivenija, ali jednako duboka – on ne ljubi, ni Oca ni brata, nego mjeri.

U središtu priče nije, međutim, ni jedan sin – nego Otac. On je pravi protagonist. On je slika Boga. I on je naš uzor vjere.

3. Otac kao uzor – lice nade, ljubavi i vjernosti

 Zašto je Otac uzor?

• Otac ima srce koje prašta.

Ne čeka ispriku. Ne postavlja uvjete. Kad vidi sina izdaleka, trči mu ususret, prekida mu govor kajanja, grli ga i vraća mu dostojanstvo. Bog ne traži savršene riječi – On traži srce koje se vraća. I On je prvi koji izlazi.

• Otac se veseli dobru drugih.

Slavlje za povratak mlađega sina nije znak nepravde, nego znak ljubavi. Očev pogled nije natjecateljski – on se veseli dobru, raduje obraćenju, slavi povratak. Pozvani smo naučiti se radovati – ne uspoređivati, nego slaviti dobro u drugima.

• Otac je blizu onima koji ne razumiju.

Ne odbacuje starijeg sina zbog nerazumijevanja. Ne viče. Ne ucjenjuje. Izlazi mu ususret, razgovara, objašnjava. Tako i Bog – ne odustaje ni od onih koji su zarobljeni u pravednosti bez milosrđa. I nas poziva da imamo tu strpljivost.

• Otac ne odustaje – nikada ne gubi nadu.

Gleda na put. Čeka. Svaki dan. Nosi čežnju u srcu. Kad sin dolazi, On ne pita “Zašto”, nego grli. Očeva nada pobjeđuje sumnju. I to je slika Boga koji nikada ne kaže: “Za tebe je kasno.” I mi smo pozvani biti ljudi nade – za druge i za sebe.

• Otac ljubi besplatno.

Bez kalkulacije, bez mjere. Ljubav nije nagrada – ljubav je početak. I zato Otac ljubi i jednoga i drugoga sina. I ne prestaje ljubiti, čak i kad ne razumiju. Ta ljubav je ono što nas mijenja.

Biti sličan Ocu znači upravo to:

– imati srce koje oprašta,
–  radovati se dobru,
–  biti blizu onima koji ne razumiju,
– ne odustajati,
– i ljubiti bez računice.

To je poziv svakome od nas: roditeljima, djeci, svećenicima, zaručnicima, katehetama, onima koji traže i onima koji se vraćaju. U tome trebamo svi svakog dana vježbati se i napredovati.

Zahvala i poticaj

Dragi vjernici Privlake, hvala vam. Hvala što ovdje, u tišini svakodnevice, živite Evanđelje. Hvala što se ne umarate činiti dobro. Hvala vam za vašu ljubav prema Crkvi. Hvala što već osamdeset godina čuvate živu uspomenu na mučenika don Eugena Šutrina i što revno molite za njegovo proglašenje blaženim. To je znak žive vjere i vjernosti.

Zahvaljujem i vašem župniku don Žaru Reloti – na svakodnevnoj, strpljivoj i vjernoj službi, na blizini koju pruža vama i na tihoj snazi kojom nosi ovu zajednicu.

I pozivam vas – molite za nova duhovna zvanja. Molite za bogoslova Antu – da ustraje, da raste, da postane svećenik po Božjem srcu. Da njegovo “Da” danas postane “Da” za cijeli život. Možda jednog dana bude i vaš župnik.

Neka vaša župa bude mjesto Božje blizine, dom nade i otvorenosti Ocu koji nas sve s velikom ljubavlju čeka.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Misno slavlje povodom 80. godišnjice mučeničke smrti don Eugena Šutrina na obali u Luci na Dugom otoku, u subotu, 29. ožujka, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Povod korizmenom hodočašću u Luku

Današnje korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije dovelo nas je na Dugi Otok, u Župu sv. Stjepana u Luci, rodno mjesto sluge Božjega don Eugena Šutrina. Uz župnu crkvu, nedaleko njegove rodne kuće, na mjesnom groblju, počivaju i njegovi posmrtni ostaci. Hodočašće se održava u povodu 80. obljetnice njegove mučeničke smrti.

Danas je prigodno na ovom mjestu spomenuti se i jednog važnog događaja iz hrvatske povijesti koji se ovdje svečano obilježavao i prije sto godina. Prije devedeset i devet godina, na obali u Luci, s druge strane ovog zaljeva, sagrađena je crkvica sv. Nikole, koju mještani zovu crkvica sv. Mikule. Ova crkvica podignuta je u povodu tisućite godišnjice početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Na kamenoj ploči crkvice sv. Mikule uklesan je natpis i molitva: „Sagradiše seljani prigodom tisućugodišnjice kralja Tomislava prvoga, na čast sv. Nikole, zaštitnika putnika po moru, u odanost sv. Rimokatoličkoj Crkvi, sve na slavu Boga velikoga, Krista Kralja. Sv. Nikola, čuvaj putnike na moru. Sv. Nikola, čuvaj i povrati nam zarobljenu braću, istarske Hrvate. Luka, na sv. Nikolu 1926.“.

Ove godine obilježava se 1100. obljetnica početka Hrvatskog kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava. Spomen na krunjenje kralja Tomislava izraz je našeg narodnog identiteta, vjere i zahvalnosti Bogu za dar slobode i opstanka hrvatskog naroda.

Sjećanja na povijesne događaje, danas na osamdesetu obljetnicu mučeničke smrti don Eugena, 100. godišnjicu izgradnje crkvice sv. Mikule i spomen 1100. obljetnice početka Hrvatskog kraljevstva, žele doprinijeti njegovanju i očuvanju našeg identiteta i našeg duhovnog, vjerskog i moralnog temelja.

Braćo i sestre, povijest nije samo zapis prošlih događaja, već i izvor nadahnuća i pouke za sadašnjost i budućnost. Papa Benedikt XVI. istaknuo je važnost sjećanja, rekavši: “Sjećanje na prošlost nužno je kako bismo razumjeli sadašnjost i iz nje crpili snagu za budućnost. Povijest Crkve, njezini sveti mučenici i svjedoci vjere, pokazuju nam put hrabrosti i ustrajnosti, put vjernosti Kristu u svim okolnostima života” (Benedikt XVI., Audijencija, 7. travnja 2008.).

Svjedočanstvo „testis ex visu et auditu“

Ovih tjedana primio sam izuzetno vrijedno i detaljno svjedočanstvo „testis ex visu et oculis“ (svjedok na temelju onoga što je vidio vlastitim očima), kako piše sam Svjedok, o događajima okolnosti smrti don Eugena Šutrina. Evo dijelova iz ovog svjedočanstva od osobe koja je prije osamdeset godina vidjela i čula što se događalo u Privlaci i okolnostima mučeničke smrti don Eugena Šutrina.

„U noći 26. studenog 1945.“, piše Svjedok, „hladnog kasnog jesenskog dana, moja rodna župa Privlaka bila je uzbuđena i prestrašena viješću da je more u Sebačevu izbacilo tijelo svećenika don Eugena, koji je u Privlaku došao za župnika samo šest dana ranije. Imao sam tada nepunih deset godina, ali se sjećam svih detalja koje je moglo doživjeti dijete moje dobi.

S punom odgovornošću“, nastavlja Svjedok, „izjavljujem da sam doista među ostalim ražalošćenim Privlačanima bio `testis ex viso et auditu`! Vidio sam i slušao sam sve što se tog kobnog jutra dogodilo u Privlaci…

… Bio sam zajedno s najbližom rodbinom u blizini župne kuće. Tada nitko nije znao ništa o događaju koji se te noći dogodio, ali svi smo znali za uznemirenost i strah župnikove rodbine koji su prestrašeni, suznih očiju pripovijedali kako se župnik nije vratio sinoć, nakon što su ga dva mladića pozvala da podijeli svete sakramente njihovoj majci koju je, navodno, udario konj kopitom.

U mojem dječačkom sjećanju i danas lebdi slika mladog svećenika,“ piše Svjedok, „koji je tada imao samo 31 godinu života. Te godine 1945. blagdan Krista Kralja padao je … 24. studenoga…

Župljani Privlake su željno očekivali nedjeljnu sv. Misu koju će slaviti naš novi župnik, nakon gotovo skoro godinu dana, kada je Privlaka ostala bez svećenika.

Predšasnik don Eugena Šutrina, don Ante Matacin, naš župnik, uhićen je odmah nakon blagdana Svih Svetih 1944., osuđen na smrt… Pomilovan je 1952. godine…

U mom dječačkom sjećanju … ostala je neizbrisiva slika: glavnom cestom koja spaja Privlaku s Ninom, jedan partizan, s crvenom zvijezdom na kapi, u engleskoj uniformi, sa strojnom puškom na ramenima… vodio je našeg tadašnjeg župnika don Antu u sabirni centar `narodnih neprijatelja` u Nin. Cijela naša obitelj… gledali smo kroz prozor našeg tinela. Strah je vladao u narodu. Bilo je partizana u obližnjim šumama… ali većina Privlačana bila je miroljubiva i domoljubna…. Kuće su većinom bile zatvorene. Svatko je mogao biti optužen za suradnju s `okupatorom`… Ja sam znao da se događaju strašne stvari i da je naš don Ante nevin čovjek…

Župljani su nestrpljivo čekali župnika, jer u povijesti župe još se nije dogodilo da je Privlaka bez svojega župnika. Prvu sv. Misu novi župnik je imao te nedjelje, 24. studenoga…

… Želio sam susresti gospodina župnika i pozdraviti ga. Bio sam i jako znatiželjan. Trčkarao sam oko kuće i gle, naš novi župnik šeta sa sjeverne strane župnoga vrta. Taj susret duboko me se dojmio i slika je i danas pred mojim očima. Sramežljivo, ali s  velikim poštovanjem pozdravio sam s „Hvaljen Isus“. On je zastao, nasmiješio se, prišao prema meni, pogladio me po glavi i zapitao kako mi je ime i koliko imam godina. Odgovorio sam, ali se ne sjećam što je on meni rekao. Sjećam se blagog smiješka, kojega i sada gledam. Bila je subota u poslijepodnevnim satima.

Nedjelja je svanula. Cijelo mjesto tiskalo se u crkvu… Don Eugen je govorio o Kristu Kralju kao kralju svega stvorenja, ali drugačiji kralj, bez sjaja i bogatstva i vojske. Ljudi su bili ganuti njegovim ushitom: Isus je naš Kralj i Spasitelj. Te su se riječi usjekle u moje dječačko pamćenje. Vjernici su s velikim ganućem slušali prvu propovijed novog mladog župnika. Bilo je i suza radosnica. Vladalo je zadovoljstvo i oduševljenje. Govorilo se: „Imamo dobrog i pobožnog župnika i nije više Privlaka bez svoga svećenika…“

Don Eugen je kod nas bio župnik svega 6 dana…

Tmica je bila te hladne noći 26. studenog 1945. Bio je to Veliki Petak za don Eugena, iako je kalendarski bio utorak. Već sutradan, 27. studenog svi smo u Privlaci znali što se zbilo s nevinim Božjim ugodnikom. U ranim jutarnjim satima, dva su Privlačana ribara ugledala mrtvo tijelo svoga župnika u plićaku punte Sebačevo.

Vijest se munjevito proširila. U župnoj kući je već bila zla slutnja, a sada se, poslije ove vijesti, čulo zapomaganje i plač gospođe Marije Vučenović, tete don Eugena… U kući je te večeri bila i Stošica – …, sestra don Ante Matacina. S njim je bila u kući i živjela ugledna i pobožna Chiara Crepsi. Ona je bila prognana iz svoje kuće i našla je utočište u župnoj kući. U klopku ovih stravičnih događanja, spomenuta gospođa je ostala u pozadini, ali je i ona mučenica, jer je opljačkana i potjerana iz svog doma…

U povorci mnoštva Privlačana koje se uputilo prema mjestu gdje je nađeno mrtvo tijelo, bio sam i ja. Stajali smo na mjestu okrutnog ubojstva našeg mladoga župnika. Vidim sada lokvu krvi i dijelove njegove odjeće, što je sve upućivalo da je na tom mjestu prije smrti prethodilo mučenje. Odjednom se pronio glas da je oko 300 m zapadno, u napuštenom poljskom bunaru viđen i župnikov crni šešir. Netko ga je uzeo i odnio prema župnoj kući.

Mrtvo tijelo najprije je uneseno u crkvu.

Događaji su se odvijali filmskom brzinom pa se pronio glas da je ovo okrutno ubojstvo organizirala Stošica Matacin, sestra osuđenog don Ante. Ovu bogohulnu laž pronijela je privlačka partijska ćelija. Masa svijeta krenula je prema župnoj kući. Sličilo je stampedu izbezumljenih ljudi koji nisu mogli shvatiti ovakvu podvalu.

Masa svijeta u isto vrijeme nešto viče, psuje, prijeti, a da se ne zna kome je sve upućeno. Činilo se da je masa našla počinitelja i da se sprema na javni linč. I tada slijedi đavolski prizor. Masa, bolje rečeno, rulja, sve prati… U međuvremenu, netko je doveo seljačka kola koja su već bila pripravljena. Vukao ih je jedan konj. U kolima je bila svezana Stošica Matacin. Ljudi opijeni psihologijom mase pljuju i najgorim porugama prijete jednoj nevinoj ženi koja je, prema uvjerenju dijela rulje, organizirala ubojstvo don Eugena… Već sutra priča se promijenila.

Partija mijenja svoj paklene laži i zasigurno po direktivi više instance optužuju dva mladića i proglašava ih počiniteljima zločina…

Nakon što je časni Ive Surić, crkovinar… u našoj crkvi… obukao mrtvo tijelo našeg župnika u najbolje bijelio misno ruho, tijelo je bilo izloženo u župnoj kući, u župnom uredu. Ja sam vidio“, piše Svjedok, „ovog svetog, mladog čovjeka koji me je pitao za ime, kojega sam ja na Velikoj misi slušao kako propovijeda o Kristu Kralju…

Na glavi“, piše nadalje Svjedok, „bile su rupe puščanog metka. Ljudi su dolazili, škropili blagoslovljenom vodom i glasno molili. U tom tužnom času, na svoj način sam shvatio da su zli ljudi ubili pravednika….“ zaključuje naš Svjedok.

Don Eugen je pokopan ovdje u Luci 29. studenog 1945., uz veliku žalost rodbine, subraće svećenika, mještana i bivših župljana.

Duše su pravednika u ruci Božjoj

Braćo i sestre!

Iz Knjige Mudrosti čuli smo danas riječi: “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3, 1). Božja nam riječ donosi veliku utjehu i snagu u svim okolnostima života. Smrt don Eugena, premda okrutna i nepravedna, nije bila kraj, već prijelaz u vječni život s Bogom. Njegova krv nije prolivena uzalud; ona je postala sjeme iz kojeg raste novi život vjere i zajedništva u Kristu.

Isus nam u Evanđelju po Ivanu govori: “Zaista, zaista, kažem vam: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Don Eugenovo predanje Bogu, njegova ustrajnost u vjeri i spremnost da se po služenju bližnjima ne odrekne Krista ni u teškim i po život opasnim trenucima, upravo su to pšenično zrno koje je palo na tlo, ali su iz njega niknuli nada, ohrabrenje i svjedočanska vjera za sve nas.

Umrijeti kao pšenično zrno i donositi obilat rod ne znači samo podnijeti žrtvu u ekstremnim trenucima, nego svakog dana živjeti svoje poslanje s ljubavlju. Živjeti kao pšenično zrno znači činiti što je Bogu milo, vršiti njegovu volju. Njegova volja je Ljubav koja djeluje u ovom svijetu. Vršiti njegovu volju znači u naše odnose, djela i odluke unositi njegov Duh. Kada živimo svoju vjeru kroz služenje, oprost i suosjećanje, ugrađujemo vječnost u sadašnjost, unosimo Božje kraljevstvo u stvarnost koju dijelimo s drugima.

Ova 2025. godina je Jubilejska godina, vrijeme milosti, milosrđa i oprosta. U tom svjetlu, nije dovoljno prisjećati se samo mučeničke smrti don Eugena, već smo pozvani na opraštanje i pomirenje. Papa Franjo nas neprestano podsjeća na snagu opraštanja. U svojoj propovijedi 7. travnja 2014. rekao je: “Ako ne oprostimo, ne možemo shvatiti Kristovu ljubav. Oprostiti znači osloboditi srce mržnje i otkriti slobodu koja dolazi od Boga”. Pozvani smo, draga braćo i sestre, ne samo na sjećanje, već i na nasljedovanje don Eugena u vjeri, ali i u oproštenju.

Ali, što je oproštenje? Opraštanje nije zaborav niti opravdavanje zla, već svjesna odluka oslobađanja srca od tereta mržnje i želje za osvetom. Oprost je čin ljubavi koji nas čini slobodnima i omogućuje nam da u svome srcu imamo mir. Isus nas je učio moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12), pokazujući da je oprost ključan za naše spasenje i odnos s Bogom.

Za kršćanina, oproštenje je put prema unutarnjem miru i obnovi odnosa s Bogom i bližnjima. Ne opraštamo zato što je lako, nego zato što nas Krist na to poziva. Oproštenje donosi oslobođenje, liječi rane i daje snagu za novi početak.

Papa Franjo je 25. travnja 2017. godine, u spomenu na mučenike, istaknuo: “Mučenici nisu poraženi, nego su pobjednici nade. Njihova vjernost jača Crkvu i svjedoči da se ljubav ne može uništiti”. Don Eugenova žrtva nije bila poraz, već pobjeda nade. Njegov život i smrt svjedoče o vjernosti Kristu do kraja, u ljubavi i istini.

Nada u mučeničkoj smrti i progonu

Mučeništvo i progon, premda teški i bolni, nikada nisu kraj za one koji vjeruju. Kršćanska nada nije samo puki optimizam, već povjerenje u Božju vjernost i njegovu pobjedu nad zlom. Mučenici nam svjedoče da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu Božje slave. Njihova žrtva nije uzaludna, već postaje izvor nadahnuća, snage i obnove za Crkvu.

Sveti Pavao nas podsjeća: “U nadi smo spašeni” (Rim 8,24), a ta nada nadilazi svaku ljudsku patnju i nepravdu. Ova Pavlova misao podsjeća nas da spasenje nije samo nešto što se tiče budućeg života, nego je već sada prisutno u nama kroz vjeru i pouzdanje u Boga. Nada nas povezuje s Božjom ljubavlju i obećanjem vječnoga života, a mučenici su najbolji svjedoci te nade. Oni su spremno podnijeli progon jer su znali da Božja pravednost i ljubav imaju posljednju riječ. Progon ne uništava Crkvu, nego je jača, jer je ukorijenjena u Kristu koji je pobijedio smrt.

Zahvala i poziv na molitvu za proglašenje blaženim don Eugena Šutrina

Draga braćo i sestre, zahvaljujem svima koji ste se odazvali na ovo Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su organizirali ovaj važan događaj s puno žara i ljubavi. Zahvaljujem Povjerenstvu za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije na čelu s njegovim predstojnikom, don Filipom Kucelinom, kao i domaćem župniku, don Frani Šindiji i svima koji su s njima surađivali u organizaciji ovog korizmenog hodočašća. Ovo „hodočašće nade“ je znak naše vjernosti Kristu i zajedništva u vjeri. Također, izražavam posebnu zahvalnost svima koji ustrajno mole za proglašenje blaženim sluge Božjega Eugena Šutrina i drugih slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, kao i svima koji su uključeni u ovaj proces. Neka im Gospodin udijeli snagu i blagoslov u njihovom nastojanju.

Dok danas molimo na grobu sluge Božjega don Eugena, neka nam Gospodin udijeli snagu da budemo svjedoci vjere, nade i ljubavi te uskoro radosno dočekamo uzdignuće don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih slugu Božjih i ugodnika Božjih naše Nadbiskupije na čast oltara.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je vjernicima Zadarske nadbiskupije korizmenu poruku naslovljenu „Nada ne razočarava“ (Rim 5, 5), koju objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

U ovoj Jubilejskoj godini, dok prolazimo korizmeni hod obraćenja, pozvani smo obnoviti svoju vjeru, učvrstiti nadu i rasti u ljubavi. Korizma je vrijeme u kojem se iznova otvaramo Božjoj milosti i učimo prepoznavati znakove Božje prisutnosti u svijetu. Unatoč izazovima i poteškoćama s kojima se svakodnevno suočavamo, Bog nam daje svoga Duha kojeg prepoznajemo u nadi – kreposti koja nam pomaže ostati ustrajnima u dobru, usmjerenima prema Njemu i ispunjenima povjerenjem da je Bog uvijek s nama.

Papa Franjo u Buli proglašenja Jubilejske godine „Nada ne razočarava“ vidi kao znak nade „mnogo dobra u svijetu“. U duhu promišljanja Drugog vatikanskog koncila koji u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes govori o znakovima vremena, Papa piše: „Stoga moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem“ (Br. 7).

Mnogo je dobra u svijetu, u našem narodu, društvu i Crkvi, u srcima pojedinaca i zajednica. Svjedočimo nesebičnoj ljubavi i požrtvovnosti u obiteljima, gdje roditelji s ljubavlju odgajaju djecu, a djeca daruju radost svojim obiteljima. Vidimo ga u našim crkvenim zajednicama, nadbiskupijskim ustanovama, gdje svećenici, redovnici i redovnice, vjeroučitelji i vjernici laici svakodnevno služe Evanđelju i bližnjima.

Puno dobra vidljivo je i u crkvenim i civilnim institucijama, društvenim i socijalnim ustanovama koje brinu za potrebite, bolesne i marginalizirane. Dobro je prisutno i među hrvatskim braniteljima, koji su svojim životima svjedočili ljubav prema Domovini te nastavljaju živjeti duh žrtve i zajedništva. Odgoj i obrazovanje, kultura i znanost, briga za zdravstvo, napori u održavanju sigurnosti u vojnim i policijskim institucijama, rad medijskih i informativnih djelatnika koji, prenoseći istinu, oblikuju pozitivan mentalitet pojedinca i društva, rekreativne i sportske organizacije, kao i predanost poduzetnika i radnika u gospodarstvu – sve su to djelatnosti i služenja, a i mnoga druga područja, gdje se svakodnevno gradi opće dobro, gdje se svjedoči vrijednostima pravednosti, odgovornosti, nesebičnog sebedarja i solidarnosti.

Zahvaljujem od srca svima koji svojim trudom, vjerom i ljubavlju pridonose boljitku društva i Crkve. Svima vama, dragi vjernici, koji u svojim životnim pozivima i poslanjima živite evanđeoske vrijednosti, izražavam priznanje i čestitku. Neka vam Gospodin bude snaga i nadahnuće, neka vas učvrsti u nadi, u dobru i obdari ustrajnošću u svakom plemenitom nastojanju.

U ovom svetom vremenu korizme, molim Gospodina da nas sve ispuni svojom milošću, da nas učini svjetlom u svijetu, živim znakom nade i da nikada ne klonemo u činjenju dobra. Neka nas vodi snaga Kristova uskrsnuća, darujući nam novu nadu i hrabrost za svjedočenje ljubavi, istine i pravde.

Blagoslovljen i plodan korizmeni hod svima vama!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Slava je Gospodu što svime upravlja,

Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi

i u sve vijeke čast po svijetu čitavu

Duhu štono ognjem grije nas.“

(Himan sv. Stošiji)

Draga braćo i sestre!

1. Ovim završnim riječima himna slavljenja Trojedinom Bogu kojeg smo pjevali na početku ove svečane I. Večernje u čast zaštitnice naše Zadarske nadbiskupije, u Jubilejskoj, Svetoj godini, počinjemo liturgijsko slavlje blagdana svete Stošije.

Doista, neka bude blagoslovljen i slavljen Gospodin, kako smo ispovijedali i molili nakon dva psalma u večerašnjem hvalospjevu uzetom iz Knjige Otkrivenja (Otk 4, 11; 5, 9 – 10. 12), koji je sve stvorio i njegovom je voljom sve postalo. Dio smo ovog veličanstvenog Božjeg promisla i djela stvaranja i otkupljenja. Ta` bez njegove volje i njegova htijenja ne bismo dobili najveći dar i najdragocjeniju milost našega postojanja i slavnog preporođenja u Kristu.

Zahvalni smo Bogu što nam u ovoj milosnoj Svetoj godini iz blaga zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svete Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, Crkva i u ovom molitvenom trenutku daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto Lice.

Sveta Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoriteljeva i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do njegove punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ona je naša prijateljica na nebu, s Bogom, i svojim nas zagovorom potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njezine svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti.

Riječ nam Božja hvalospjeva iz Knjige otkrivanja ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija i u koje se i sami uključujemo.

2. Kao Narod Božji, slušajući Ivanovu poruku i u ovom kratkom hvalospjevu uzetom iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama.

Crkva kao zajednica Božjega naroda kojem pripadamo, poziva nas na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili onaj prvotni plan našega Stvoritelja s našim životom i upoznali još divnije djelo njegova otkupljenja i tako se opredijeliti za ono što je za vječno dobro čovjeka.

Nakon opetovanih poziva koji se u Knjizi otkrivenja ponavljaju sedam puta u riječima: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“ (usp. Dj 2,7. 11. 17. 29; 3, 6. 13. 22), Kristovi su učenici, Crkva, svaki od nas, pozvani uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima.

Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kao bi s te `visine` promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe.

U Knjizi otkrivenja pronaći ćemo tri simbola koji će nam taj Božji pogled učiniti mogućim i jasnijim. Ti simboli jesu: prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

Prvi simbol je prijestolje. Na njemu sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja „nalik na jaspirs i sard“ (Otk 4, 3). Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4, 8). Oni koji su oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno“ (Otk 4, 11).

Drugi simbol je knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima. Ova je knjiga zatvorena i zapečaćena sa sedam pečata. „I nitko, ni na nebu ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“ (Otk 5, 3). I sam sveti Ivan pred tom je činjenicom duboko dirnut i brizne u plač (usp. Otk 5, 4). Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u ovu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati.

I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. Simbol je to Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života.

Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu novu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“ (Otk 5, 9 – 10). „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

Što nam govore ova tri simbola: prijestolje, knjiga i Jaganjac? Poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, prema Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ovi nam simboli tako pomažu dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas. Naša molitva je poput otvorenog prozora, kako kaže papa Benedikt XVI., kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago nam molitva omogućuje da nas `kroz prozor` prosvijetli Božja volja i osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano.

Kako nam Gospodin pomaže dublje čitati događanja u povijesti, u vlastitom životu i u životima naših bližnjih? Ponajprije nam pomaže na način da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo. Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo; vidimo svijet u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, kao što je nasilje koje dovodi i do međusobnog ubijanja. Postoje nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe… Suočeni s ovim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja. Sveti Ivan piše: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2). U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnosti nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće: Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svog božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo, vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava.

Pozvani smo napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi, u ovoj stvarnosti, u ovom iskustvu. Kako? Molitvom. Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzme grijeh i njegove sile. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga. Živimo u vremenu i hrabro s Kristom koračamo prema cilju na hodočasničkom putu života, hrabro se suočavajući, poput sv. Stošije, s poteškoćama i zlom, znajući da Dobro pobjeđuje Zlo. Znamo da na putu života susrećemo nasilje, laž, mržnju, progon, grijeh, ali nas to ne obeshrabruje. Nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt… već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života.

Ova naša molitva Večernje želi se pridružiti onim glasovima dvadeset i četiri starješina i četvorici živih bića iz Knjige otkrivenja koji zajedno pjevaju „novu pjesmu“ koja slavi Krista Jaganjca koji „čini sve novo“ (Otk 21, 5). Naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta.

U Knjizi otkrivenja molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“ (5, 8a), koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“ (5, 8b), odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4).

Ova simbolika prekrasno opisuje i našu večernju molitvu u koju uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost…, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje…, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ova nam slika opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga.

Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša svakodnevna nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom. Zapisat će sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

3. Neka nas, braćo i sestre, poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u današnjem hvalospjevu iz ove Knjige, kao i cijela ova Večernja molitva, još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života.

Zagovor sv. Stošije neka nam bude pomoć na ovom hodočasničkom putu života, dok svi kao hodočasnici nade ne ostvarimo puninu naše nade, dok ne prispijemo u vječnu Domovinu koju je Gospodin pripravio svima koji ga ljube. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije

14. siječnja 2025.

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

1. U zadnjim satima 2024. godine želimo sabrati u ovo euharistijsko slavlje i u zahvalni himan Tebe Boga hvalimo sav tijek godine na izmaku i sve što se u njoj događalo. U himnu pjevajući molimo: „Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo… Svet, svet, svet je Gospod Bog, kralj preslavni puka svog!“. Ova naša pjesma hvale Preslavnome Kralju u ovom euharistijskom slavlju, naše `vjerno ispovijedanje` u Božju nazočnost u svemu, želi Bogu uzdignuti naše misli i srce za svaki trenutak i događaj iz godine koja ostaje iza nas.

Promišljajući o proteklim danima ove kalendarske godine koja je na izmaku, u njoj ćemo, zasigurno, pronaći mnoge lijepe i pozitivne trenutke i događaje, kao i one koji su nam bili teški i prouzročili duševnu i tjelesnu patnju. U svemu tome što smo proživjeli, ipak, možemo i moramo Bogu iskreno zahvaliti, jer u svim tim trenucima, kako onim lijepima, tako i onim ružnima, možemo pronaći i duboku mudrost života koja nam ukazuje na nadu u postojanje dobra i konačnu pobjedu dobra. Bog je dobro koje uvijek pobjeđuje zahvaljujući njegovom trajnom djelovanju u povijesti. Imali smo prigodu tu mudrost života, duhovno iskustvo nade koja ne razočarava, pobliže proživljavati ovih dana u slavlju rođenja Božjega Sina, Isusovu rođenju, u početku događaja otvaranja Jubilejske godine. Kroz mnoge događaje i geste, obrede i molitvene trenutke, po razmatranju Božje Riječi, po sakramentima koje smo proživljavali tijekom prošle godine, Duh Sveti je raspirivao nadu u našim srcima, onu nadu za koju Krist svojom pobjedom nad grijehom, smrću i slavnim uskrsnućem, svjedoči da nas neće razočarati.

U ovogodišnjoj božićnoj poruci pape Franje Urbi et orbi (Gradu i svijetu), s balkona Bazilike svetog Petra u Vatikanu, Papa nas podsjeća: „Dà, ovaj događaj, koji se zbio prije više od dvije tisuće godina, obnavlja se djelovanjem Duha Svetoga, istog Duha Ljubavi i Života koji je oplodio Marijino krilo i sazdao Isusa od njezina ljudskog tijela. I tako danas, u nevoljama ovog našeg vremena, ponovno se i zbiljski utjelovljuje vječna Riječ spasenja, koja govori svakom muškarcu i svakoj ženi, koja govori čitavomu svijetu – ovo je ta poruka: `Ljubim te, opraštam ti, vrati se k meni, vrata moga srca su otvorena za tebe!`“.

Kako ostati ravnodušan na ovolike znakove Božje ljubavi, na ovoliku Božju dobrotu i zauzetost za nas i ne uzvratiti mu iskrenom zahvalom?

Jubilejska godina koju smo otvorili u Zadarskoj nadbiskupiji uz sudjelovanje svih predstavnika iz župa naše Nadbiskupije, uz veliki broj vjernika, od više tisuća nazočnih, na blagdan Svete Nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa, po svojim milostima i mnogim znakovima raspiruje u nama živu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Kroz znakove nade kao što su hodočašća, obnavljanje krsnog saveza, djelotvorna ljubav, pomirenje u sakramentu svete ispovijedi, primanje jubilejskog potpunog oprosta, po molitvi, po trenucima sabranosti i tišine, po trenucima osluškivanja Božje Riječi i razmatranja, naša će duša pronalaziti iscjeljujući lijek za neizbježne životne rane u svakodnevnom životu. Bogu hvala na tim velikim milostima koje čine naš život lijepim i smislenim.

Naša zahvala Bogu i ispovijedanje vjere pomoći će nam u svemu što se događa s nama i oko nas da možemo gledati novim očima, očima ispunjenima nadom koja ne razočarava. Prolazeći, barem sjedinjeni u duhu, kroz jubilejska Sveta vrata, naša će nada biti, zasigurno, dodatno osnažena. Govoreći o Svetim vratima Jubileja koja je papa Franjo otvorio u rimskim bazilikama i, ove godine po prvi put u povijesti, u najvećem rimskom zatvoru, otkrivajući njihovo značenje, tumači nam: „Ona predstavljaju Isusa, Vrata spasenja otvorena su za sve. Isus je Vrata, On je Vrata koja je milosrdni Otac otvorio usred svijeta, usred povijesti, da se svi možemo vratiti Njemu. Svi smo poput izgubljenih ovaca i trebamo jednog Pastira i jedna Vrata za povratak u Očevu kuću. Isus je Pastir, Isus je Vrata“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

Dok ispovijedamo vjeru u Isusa koji je Vrata, u ovom činu molitve, ohrabruju nas i Papine riječi: „Braćo i sestre, ne bojte se! Vrata su otvorena, Vrata su širom otvorena! Ne trebamo kucati. Otvorena su. Dođite! Dopustimo si pomiriti se s Bogom i tada ćemo se pomiriti sa samima sobom i moći ćemo se pomiriti jedni s drugima, pa i s našim neprijateljima. Božje milosrđe može sve, razvezuje svaki čvor, ruši svaki zid podjele, raspršuje mržnju i duh osvete. Dođite! Isus je Vrata mira“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

2. U ovu misu zahvalnicu želimo uključiti sve koji su bez buke i isticanja medija, tiho, samozatajno i predano, iz dana u dan, radili oko dobra, žrtvovali se za dobro. I u tom „dobru“ prepoznajemo nadu koju Duh Božji potiče u ljudskom srcu. U molitvu uključujemo sve one koji su mnogo dobra ugradili u prošlu godinu. To su naši roditelji, svećenici, časne sestre, vjeroučitelji, učitelji, profesori, odgojitelji – svi oni koji imaju veliku važnost i odgovornost odgoja i obrazovanja djece i mladih. U molitvu uključujemo sve zdravstvene djelatnike, liječnike, medicinske sestre, medicinsko i tehničko osoblje po bolnicama i našim zdravstvenim ustanovama, domovima umirovljenika. Bogu zahvaljujemo na svima koji su pomogli osobama s invaliditetom u njihovim svakodnevnim potrebama i poslovima. Bogu zahvaljujemo za naše vatrogasce, redarstvene snage, vojnike, branitelje, policajce, djelatnike u zatvorskim sustavima… za sve koji su vodili brigu o našoj sigurnosti i miru. Bogu hvala za mnoge volontere koji su ugradili dio dobrote svoga srca u zajednicu u kojoj živimo.

Bogu hvala za sve suradnike u našim župnim zajednicama: sakristane, zvonare, čitače, orguljaše, pjevače, ministrante, župne animatore, suradnike u župnom caritasu, članove pastoralnih župnih vijeća, članove povjerenstava Nadbiskupije. Bogu hvala za sve koji su bili spremni pomoći u raznim crkvenim proslavama i poslovima, događanjima i potrebama u našim župnim zajednicama.

Naša velika zahvala Bogu za sve sudionike otvaranja Jubilejske godine prošle nedjelje, na blagdan Svete Obitelji, a osobito velika, velika hvala milosrdnome Bogu na „kiši milosti“ koju je obilno izlio na nas darom oprosta. Bogu hvala za sve ispovjednike tijekom adventskih pokorničkih slavlja koji su svojom službom bili posrednici Božjeg milosrđa u mnogim dušama diljem naše Nadbiskupije. Hvala svima koji su se s nama u ovom slavlju duhovno sjedinili i tako također bili dionici potpunog oprosta.

Bogu hvala za sve organizatore i poslužitelje događaja otvaranja Jubilejske godine. Svaki od njih je dragocjen poput sjajnog bisera koji je svojim sjajem, svojom pomoću, obasjao lice otvaranja Jubilejske godine i doprinio da ono bude dostojanstveno, pobožno i lijepo.

3. Dok Bogu zahvaljujemo za proteklu godinu, naše misli i molitve usmjeravamo prema novom razdoblju Jubilejske godine koja je pred nama. Jubilejska godina u koju ulazimo želi u srcu svakog vjernika potaknuti svijest da je susret s Kristom izvor pravog života i sigurne nade. Vjera u Isusa potiče nas na svakodnevno preispitivanje vlastitog djelovanja i stalno nas poziva na obnovu u dobroti srca po uzoru na Presveto Srce Isusovo, nudeći nam izlazak iz tame grijeha, kako bismo uvijek mogli započeti život iznova. Život s Isusom tako nam omogućuje uvijek iznova pronalaziti naš identitet koji može primiti beskrajnu Božju ljubav i tako ostvariti najdublje njegove čežnje, a to je zajedništvo s Bogom, puninom Dobra. Život s Isusom i Duhom Svetim koji ulijeva nadu u naša srca omogućuje nam s povjerenjem i optimizmom gledati u godinu koja je pred nama.

Blagoslovljen vam bio, draga braćo i sestre, vama ovdje nazočnima i svima vašima, završetak 2024. godine i cijela Jubilejska 2025. godina.

Zagovor Blažene Djevice Marije, svih naših dragih svetih zaštitnika i ugodnika Božjih neka nam pomognu na putu nade. Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. prosinca 2024.