Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u nedjelju, 14. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

To je treći takav susret u organizaciji Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, otkad je prije nepunu godinu dana osnovano to Povjerenstvo dekretom zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. U duhu nadbiskupijskog zajedništva, susret je održan prigodno na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Fra Bojan Rizvan, predstojnik toga Povjerenstva, održao je nagovor o molitvi Časoslova, prigodno u Godini molitve, ususret proslavi Jubileja 2025. godine na razini sveopće Crkve.

„Važno je shvatiti da molitva časova ne prekida naše vrijeme, nego posvećuje naše vrijeme. Časoslov nas može oblikovati, izgraditi, pokazati nam put za naš život i da ostanemo unutar Crkve“, poručio je fra Bojan, rekavši da milost zajedništva susreta zajednica potiče prepoznati i zajedničarsku narav molitve Časoslova. „Uzalud naše zajedništvo ako nismo spremni čuti Crkvu, Isusovu ljubljenu zaručnicu, ako nismo spremni mijenjati svoj život po njegovoj svetoj riječi. Molitva Časoslova čuva jedinstvo i zajedništvo Crkve i obitelji u kojima se često raspršimo. Molitva Časoslova čini nas duhovno povezanima s cijelom Crkvom i podsjeća nas da smo mi tijelo Kristovo. Časoslov uči živjeti s Kristom i kako živjeti u Isusu“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da je cilj Časoslova posvećivati vrijeme Gospodinu.

„Smisao Časoslova je da znamo trenutke dana koji su obilježeni prolaznošću, zaodjenuti u neprolaznost. Časoslov je izraz osobite ljubavi prema Gospodinu. Kad čovjek nekoga voli, za njega nađe vremena. Časoslov nas podsjeća da za Gospodina izdvajamo vrijeme naše prolaznosti u užurbanosti u kojoj živimo i da posvećujemo svoje vrijeme Gospodinu“, rekao je Rizvan.

Molitva Časoslova u svojim različitim naglascima i u svojoj strukturi posvećuje cijeli dan osobe. Zato Časoslov sadrži Jutarnju, Srednji čas koji se moli Treći, Šesti i Deveti čas (u 9, 12 i 15 sati), Večernju, Povečerje i Službu čitanja, kako bismo se hranili Božjom riječju.

„Cijeli naš dan može biti prožet posvećenošću Gospodinu. U molitvi Časoslova događa se čudo – dok mi posvećujemo vrijeme Bogu, on zapravo nas posvećuje. Mi postajemo posvećeni. Mi primamo otisak svetoga, jer služimo se Božjom riječju. Njegova riječ počinje nas oblikovati, raspršuje tmine naše pameti i srca, da znamo djelovati kako Gospodin od nas traži po svom duhu“, poručio je fra Bojan.

Podsjetio je da su učenici rekli Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti“, jer su vidjeli kako je molitva djelatna snaga u životu Isusa te i sâmi žele naučiti moliti kako Krist moli. „Isus je sudjelovao u molitvama u sinagogi, hramu. Kroz cijelu Isusovu osobnu povijest, molitva oživljava njegovu mesijansku službu i vazmeno otajstvo. Zato je Isus poučavao učenike i trajno im govorio: „Tražite, ištite, molite“. Poziva nas da se oslanjamo ponajprije na Boga, a ne na naše interese. Ostajući vjerna Kristu, Crkva utjelovljuje taj njegov vapaj i Crkva po bogoslužju nastavlja Isusovo spasenjsko djelo“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da se u molitvi Časoslova događa susret i dijalog Boga i čovjeka.

„U Časoslovu izgovaramo riječi psalmiste, Božje riječi. Služimo se Božjom riječju kako bismo mu odgovorili na njegov dar prisutnosti, njegove ljubavi i istine. Na Bogom danu riječ, odgovaramo Bogu danom riječi, da vlastitim životom dopustimo da riječ u nama odjekne i ostane“, rekao je fra Bojan.

Narav Časoslova je crkveno zajedništvo. Molitvom Časoslova očituje se biti u zajedništvu s Crkvom. „Spasenje nam je darovano i kad molimo u bogoslužju Crkve, primamo dar Božje utjehe i njegove milosti. Časoslov je mjesto odgovora cijele Crkve i svakog njenog člana na Božju riječ koju upućuje“, rekao je fra Bojan.

Rizvan je istaknuo da molitva Časoslova ima najčasnije mjesto poslije sakramenata, pa i prije pobožnosti. „Nijedan drugi molitveni obrazac nije toliko brižljivo oblikovan kao što je oblikovan Časoslov od strane Crkve, Učiteljstva, zajednice vjernika. Liturgija časova nije moj privatni čin, privatna molitva u kojoj mogu svašta od Gospodina tražiti, nego ponajprije pripada Crkvi kao sveopćoj zajednici vjernika s Isusom. Kada Crkva moli u zajedništvu, traži Krista da on kao glava Crkve donese utjehu i pomoć ranjenom tijelu“, rekao je fra Bojan.

Predavač je istaknuo i kako nas Časoslov poučava ispravnom gospodarenju svojim vremenom i doprinosi stabilnosti u tempu svakodnevnice. „Vrijeme koje provodimo u molitvi Časoslova i euharistiji zamjenjujemo vječnošću. To nije vrijeme koje je propalo, nego koje je spašeno, u kojem živimo puninu vremena koje nam dolazi s Isusom“, rekao je fra Bojan. Nasuprot tome, izgubljeno vrijeme je ono koje nije dobilo kvalitetu vječnoga. „Kada molimo, naše vrijeme zadobiva kvalitetu vječnog vremena. To nam je najvažnije. Časoslov nas poučava da znamo dovesti u red nas i naše odnose. Redovita molitva nas oslobađa za pravo i istinsko vrijeme“, poručio je fra Bojan.

Časoslov se ne zove tako samo zato što govori o rasporedu časova. Ne znači samo posvećivanje vremena u trenucima dana, nego Časoslov svojim nazivom utjelovljuje i Isusov čas.

„U Ivanovom evanđelju Isus govori o svom času. Njegov čas je čas njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zato bogoslužje Crkve govori o liturgiji časova jer daje jedan Isusov čas, jedan događaj spasenja razlama na cijeli naš dan. Moleći Jutarnju, spominjemo se sunca koje izlazi, prepoznajući u tom suncu Krista koji je mlado sunce s visine; da naš dan istinski započinje kad pustimo Krista u život, kada mu dopustimo da on prosvijetli naš život. Najveći događaj prosvjetljenja u našem životu je dar uskrsnuća. Zato se bogoslužje u Jutarnjoj molitvi spominje uskrsnuća, da znamo živjeti svoje uskrsnuće.

U Trećem času koji se moli u devet sati naglasak je na silasku Duha Svetoga. Spominjemo se trenutaka kad se rodila Crkva kako bismo se sjetili da mi sada, započinjući naše djelo u svijetu, u svom životu očitujemo Duha Svetoga. U Šestom času koji se moli u 12 sati spominjemo se Isusovog raspeća, da je on podnio muku kako bismo mi mogli biti slobodni. U Devetom času u 15 sati spominjemo se Isusove smrti. Isus je tada predao svoj duh da bi nas oživio. U Večernjoj molitvi spominjemo se ispunjenja ljudskog i Božjeg djela. Kad smo već pomalo umorni od dana, da znamo da Bog ulazi u naš dan, u naše sate i da smo mu zahvalni za sve što čini. Zato u molitvi Večernje molimo ‘Veliča duša moja Gospodina’. Tim Marijinim kliktajem zahvaljujemo Gospodinu na svim dobročinstvima kojima nas je obasipao tijekom dana. Da znamo našu osobnu povijest gledati Božjim pogledom, kako je gledala Marija. U Povečerju se spominjemo naše smrti s Kristom“, opisao je fra Bojan osobitosti časova.

Časoslov nas poučava kroz svoje časove prožeti Kristovo spasenjsko djelo u našem životu. Razlomljeni Isusov čas, razlomljeno Kristovo spasenjsko djelo na različite trenutke, nas sakuplja. „To je smisao i euharistijskog, Božjeg razlamanja. Bog se iz ljubavi prema nama razlama, da bi nas sastavio, da bi nama pomogao, da bi nama dao cjelovitost i puninu koju nam samo on može dati. Časoslov je škola vjere. Poučava nas kako se molitva ne mjeri kriterijem korisnosti, da osoba moli onoliko koliko ima koristi od toga. Molitva se mjeri time koliko je osoba slična onome koga zaziva i ljubi“, poručio je fra Bojan.

Časoslov omogućuje ispuniti zapovijed apostola Pavla „Iste misli budite, kao i u Kristu Isusu“. Ista misao, isti osjećaji, isti pogled na svijet i teškoće kao Krist od nas traži spremnost suobličavati se riječima koje su izgovorene u povijesti spasenja, a svoju puninu žele pronaći u našem prepuštanju Isusu. Časoslov čovjeku daje Božji pogled na sve događaje svoga života.

„U Časoslovu izgovaramo psalme koji dolaze iz bogate baštine povijesti spasenja koje postaju naše riječi. Molitva časova nam pomaže Božjom milošću preobražavati naše želje, ono što i nije dobro. Učimo od psalmiste koji kaže ‘Gospodine, sve su mi želje pred tobom’ do ‘Budi volja tvoja’. Moleći liturgiju časova, postajemo preobraženi ljudi. A nama se nekad dogodi da moleći postanemo uobraženi; poraste naša oholost, mislimo da smo bolji od drugih. Pa gledamo druge s visoka, čini nam se da smo pobožniji, da bolje znamo. Istinska molitva preobražava, a ne uobražava naša srca“, upozorio je fra Bojan.

U Časoslovu su psalmi koji su kliktaji, hvale Gospodinu zbog njegovih čudesnih djela, a u nekim trenucima psalmist plače, teško mu je.

U privatnoj molitvi osobi je lakše izabrati psalam koji odgovara njenom trenutnom raspoloženju; ako je molitelj tužan, bira takav sadržaj. „No, u božanskoj službi obavlja se javni redoslijed psalama, ne privatni, nego u ime Crkve. Kad smo tužni, a molimo psalme kliktaja, moramo biti vjerni onome što je apostol Pavao rekao: ‘Uvijek se radujte’. Da znamo živjeti crkvenost kroz vlastitu molitvu. Molitva časova izgrađuje ne samo našu duhovnost, nego i osobnost. Tko moli Časoslov, dopušta Bogu da ga on izgrađuje, teše, oblikuje njegov život. To je odgojna metoda kršćanskog života“, poručio je fra Bojan.

O važnosti molitve Časoslova govorili su i pape. Kad je sv. Ivan Pavao II. bio na samrti, kad se probudio došavši k svijesti, tajnika je najprije pitao: „Jesmo li izmolili Časoslov?“. Kad su Benedikta XVI., nakon što se povukao u mirovinu, pitali što tada osobito radi, papa je rekao: „Sporije molim Časoslov“. Kad su papu Franju pitali kako on moli Časoslov, rekao je: „Časoslov uvijek molim naglas, kako bih čuo svoje riječi i svoje vapaje koje upućujem Gospodinu“.

Nakon nagovora fra Bojana, o molitvi Časoslova u svojoj obitelji svjedočio je Šime Ćurko. U 18 godina braka, sa suprugom čeka deveto dijete. Ćurko se susreo s molitvom Časoslova moleći Jutarnju kroz došašće za vrijeme misa zornica 1996. godine u župi na zadarskoj Belafuži. Preko Neokatekumenskog puta, u svojoj 18-godini života, upoznao je Časoslov kao dio obiteljske molitve. Njegovi roditelji bili su na etapi Shema Puta koja poziva obitelj na zajedničku molitvu Časoslova nedjeljom ujutro.

„Zajednička molitva je teška, traži napor. To je povlašteno vrijeme za koje se treba i dostojanstveno pripremiti. Molimo s djecom da i oni mogu otkrivati da je Božja riječ živa, nije neka priča. Pritom djeca kažu što im Božja riječ govori za njihov život, kroz događaje u tjednu. Moleći Časoslov zajedno provodimo vrijeme, govorimo o opasnostima u svijetu. Kad nastupe teškoće, tražimo oproštenje jedni od drugoga“, rekao je Ćurko. Svakodnevno sa suprugom moli Jutarnju sa Službom čitanja i evanđeljem od dana.

„Važno je dan početi s molitvom. Časoslov je neotkriveno blago koje je Crkva dala. Pozvan sam moliti i kad ne razumijem psalme ili čitanje iz Službe. Ali, važno je imati naviku moliti. To želimo prenijeti djeci. Ljudi imaju svoje planove, a plod molitve je da se može vidjeti što je Božja volja u životu“, poručio je Ćurko, rekavši da je važno živjeti tri oltara: euharistije, obiteljskog stola gdje zajedno jedu i mole i bračnog kreveta, da žive otvoreni životu. Plodovi Časoslova su i zajedništvo obitelji, ta ih molitva usmjerava jedne prema drugima i kad se dogodi da su odnosi narušeni.

Kao Neokatekumenska zajednica, na hodočašćima mole Jutarnju. Moć molitve psalama vide i kad je netko iz zajednice bolestan ili kad umre, u zajednici mole Časoslov za dušu pokojnika. „To je bogatstvo, kad svi mole Časoslov. U svakom trenutku se mole psalmi koje je molio sâm Isus Krist“, poručio je Šime Ćurko.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. siječnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, dr. sc. p. Arkadiusz Krasicki izlagao je o temi „Meditatio – duboka relacija s Bogom. Drugi korak prema Bogu (Lectio Divina)“.

U Godini molitve u Zadarskoj nadbiskupiji, teme svećeničke rekolekcije posvećene su razmatranju koraka metode Lectio Divina u molitvenom pristupu Božjoj riječi.

„Čovjek je pozvan ući u duboku relaciju s Bogom i to svakodnevno. Bog je blizu. Lectio je prvi korak: čitanje, iščitavanje, onda se uranja u drugi korak, meditatio“, rekao je p. Arek, istaknuvši da je za oba ta koraka važno odrediti mjesto i vrijeme. Potaknuo je da osoba za to vrijeme na papir zapisuje poticaje, jer Bog čovjeku govori.

„U svojoj objavi Bog se koristi ljudskim jezikom. Meditatio je duboka relacija s Bogom, razmatranje. Bog stvara čovjeka iz ljubavi. Između Boga i čovjeka nastaje pravi dijalog. Bog želi ući u dijalog sa čitateljem. Bog želi ući u dijalog jer želi se pokazati, objaviti, da ga osoba upozna. Čovjek meditira Božju riječ tako da s oduševljenjem kasnije može zahvaliti Gospodinu. U Svetom pismu, Otac dolazi u ljubavi susresti svoju djecu i želi s nama razgovarati. Važno je uroniti u Božju riječ koja nadahnjuje, daju snagu, oživljava“, potaknuo je p. Arek.

Podsjetio je da je meditacija bila uključena i u proces nastanka Svetog pisma. „Sveto pismo je proces meditacije i prepričavanja. Meditacija sadrži u sebi prepričavanje, odnosno ponavljanje odlomaka Svetog pisma. Kad se čovjek susreće s Božjom snagom u Božjoj riječi, onda njegov način djelovanja postaje drugačiji, smisleni“, istaknuo je predavač, podsjetivši na snagu koja je dirnula slušatelje kad je Isus progovorio u nazaretskoj sinagogi; oni su se tada čudili ‘Odakle to ovome?’.

„Čovjek koji se izlaže Božjoj riječi, zasjenjenju Duha Svetoga na sebe, tada prikladno djeluje i svojim djelovanjem potiče druge. Tada nema lijenosti. Meditacija je molitva. Isus potiče na neprestanu molitvu. Meditacija treba početi molitvom Duhu Svetom. Duh Sveti nadahnjuje“, rekao je p. Arek. Govorio je i o metaforama s kojima se može usporediti meditativno razmatranje Božje riječi.

Podsjetio je na dolazak Nikodema Isusu, njihov susret. „Nikodem dolazi Isusu po noći. Noć je jako dobra prilika za razmatranje Božje riječi, u razgovoru s Učiteljem, kad poprima pravu dimenziju, pravi nastavak i pravu snagu. Meditacija Božje riječi je čupanje, u doslovnom smislu, bušenje, jer riječ midraš upravo to znači“, rekao je p. Arek u kontekstu tumačenja religioznih tekstova u židovstvu. Osnova te hebrejske riječi drš znači tražiti, istraživati.

„Dolazimo Isusu i želimo da nas on pouči. Učenik dolazi Učitelju sa svojim grijehom, svojim slabostima i želi upoznati Isusa. U školi Isusa Krista, učenik koji njemu dolazi prema pozivu ‘Dođi i vidi’, pozvan je poslušati, prožvakati Božju riječ“, rekao je p. Arek. U stilu Ivanovog evanđelja u kojem je opisan susret Isusa i Nikodema, radi se o činu vjere. „Vjera je poći s Isusom, biti s Isusom, poslušati, slušati, čuti, gledati, vidjeti – ti glagoli upućuju nas na vjeru. Bog riječju stvara cijeli svijet, Bog riječju podiže proroke. Bog želi da se Božja riječ širi. Bog poziva i podiže i on to i danas čini“, rekao je p. Arek.

Korak meditatio uspoređuje se i sa slikom gnječenja grožđa. „Meditatio ili biblijsko čitanje je gnječenje Božje riječi, pročitane riječi, kako bi se iz nje iscijedilo značenje. Trebali bismo željeti vidjeti taj sok koji je na prvu nevidljiv, a sakriva se u zrelom grožđu, u zreloj Božjoj riječi. Jer Božja riječ uvijek iznova donosi plod“, rekao je p. Arek, podsjetivši na riječ proroka 600 godina prije Krista: „Božja riječ uvijek donosi plod, nikad se ne vraća bez ploda“.

Prema Isusovim riječima, osoba je pozvana ljubiti Boga cijelim svojim bićem. Stoga u meditaciji nad Božjom riječi veliku ulogu ima um. „Um ne može biti prazan. Važno je ispuniti um Božjom riječju“, poručio je p. Arek.

Tijekom koraka meditatio osoba započinje u srcu prikupljati vrijednosti biblijskog odlomka koji je nalik dragocjenim draguljima koje nam Gospodin daje. „Bog čovjeku želi dati dragocjenosti. Isus govori o Božjem kraljevstvu kao o blagu koje je zakopano duboko u njivi, a čovjek sve ostavlja. I tu je rizik, na putu između odluke i kupnje njive. Treba dopustiti kopati, iskopavati Božju riječ, uvijek iznova, da nas obogati“, potaknuo je p. Arek.

Podsjetivši kako je Marija prebirala Božju riječ i sve događaje u svom srcu, predavač je rekao: „Za Židove, srce je centar komunikacije s Bogom, tj. savjest. Tu osoba čuje Božji glas, kako joj Bog govori. Tu se može susresti Bog. Bog odgovara kad mu osoba postavlja pitanja“.

Pojasnio je i da saginjanje apostola Petra nad Isusovim grobom, u teološkom smislu, predstavlja razmatranje, promatranje. Petar je ušao u teološki sadržaj praznog groba, nove nade koja sviće na nebu, prvog dana u tjednu.

U kontekstu čestog govora apostola Pavla o duhovnom obrezanju, p. Arek je pojasnio odnos meditacije i duhovnog obrezanja. Dva mjesta u Bibliji usporediva su s duhovnom aktivnošću obrezanja u djelovanju na čovjeka koji razmatra Božju riječ. Prvo mjesto naputka za takvo obrezanje je Šimunovo proročanstvo u Lk 2,35, kad Šimun kaže Mariji: ‘Tvoju će dušu probosti mač’.    Drugo mjesto je u Poslanici Hebrejima: „Jer Božja je riječ uistinu živa i djelotvorna, oštrija od dvosjekla mača. Ona proniče dušu, razdjeljuje dušu od duha i zglobove od moždine te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12-13).

U spomenu mača koji razdjeljuje, koristi se riječ koja znači nož za obrezivanje. „Upravo prilikom meditacije događa se duhovno obrezanje, kada nam ‘smetaju’ neke riječi u Svetom Pismu. Npr. govor o nekoj Božjoj zapovijedi, kad Isus poučava učenike kako se trebaju ponašati prema siromasima. Uvijek postoji neka riječ i činjenica, neki kontekst koji meni smeta, žulja me. Jer znam da kod mene nije do kraja tako. I to moram ispraviti. Duhovno obrezanje nam pokazuje što trebamo izbaciti iz sebe i popraviti“, poručio je p. Arek.

Meditacija je i prepoznavanje aktualnosti Riječi Božje u životu osobe. „Nije posrijedi umna razrada ni psihološka rekonstrukcija nekog teksta. Nego shvaćanje onoga što mi je Bog objavio u prvoj etapi, Lectio, u čitanju. Bog se sada pojavljuje kao onaj koji nam se izravno obraća. Ušli smo u duboki dijalog, relaciju s Ocem. U toj etapi ćemo pronaći odgovor na pitanje što mi Gospodin govori po svojoj riječi.

Biblijsko značenje meditacije je vrlo duboko. Posrijedi je žvakanje, preživanje značajnih riječi otkrivenih u čitanju, prolazeći preko njih uvijek iznova. Na taj način, Božja riječ se suočava s našim življenjem, a time i sa življenjem naše zajednice i društva općenito. Bivamo pomalo prosvijetljeni. Božja riječ prosvjetljuje nas preko stranica Svetog pisma, otkriva nam se nova crta Božjeg lica i osobiti vid nas samih. Meditacija nas istinski postavlja pred istinu o Bogu i čovjeku“, rekao je p. Arek.

Dobru meditaciju omogućuju tri stava: raspoloživost, dragovoljnost i da čovjek primjenjuje Božju riječ na sebe samoga.

„Kod raspoloživosti, trebamo biti spremni uroniti u svijet Božje riječi cijelim svojim bitkom; dati se prosvijetliti bez ikakvog skrivanja, ali i dopustiti da budemo dovedeni u pitanje, a da se pritom ne pokušavamo opravdati. Kod stava dragovoljnosti ne idemo za introspekcijom, nego za otvorenim izlaganjem pred Riječju. Tada počinjemo uviđati vlastitu stvarnost s Božjeg gledišta. U etapi trećeg stava, primjenjivanju na sebe samoga, treba izbjeći napast primjenjivati poruku na druge. Dakle, dok čita Božju riječ i meditira, osoba  pokušava ‘vratiti’ onome tko ju je povrijedio i kaže: ‘To je priča o tome drugome’. To nije dobro ni prava meditacija. Prava meditacija mora mene dotaknuti i preoblikovati. Otići ću kod te druge osobe i ispričat ću se“, poručio je p. Arek.

Meditacija je prirodan nastavak čitanja kojemu je osoba posvetila priličan napor. „Posrijedi je prostor odmaranja od prvotnog napora, dok istovremeno ostajemo otvoreni za prosvjetljenje koje nam Riječ donosi. To je nalik odjeku Riječi Božje. Zbog toga nisu potrebni toliki naputci. Ali, osigurati vrijeme tišine. Oko počiva na riječima, a srce počiva na značenju. Dopustiti da riječi odabranog teksta odzvanjaju na osobiti način. Kad tekst pripovijeda o određenom događaju, staviti se u ulogu nekoga od tih sudionika i zapitati se: na koji način nalikujem toj osobi, što bih učinio na tom mjestu? Što bih trebao prepustiti Gospodinu da on učini, da me izliječi? Postaviti pitanje što mi Bog po tom ulomku objavljuje o samome sebi, kakav je Bog? Na što upravlja moj pogled? Što je Gospodin učinio za moju zajednicu, za moju župu, za moje najbliže suradnike? Mirno porazgovarati s Gospodinom o temama koje odabrani ulomak donosi, polazeći pritom od vlastitih osobnih prilika. Zabilježiti nadahnuće koje se javlja u srcu na temelju odjeka koje je izazvao izabrani ulomak“, potaknuo je p. Arek, poručivši da je meditacija vrsta razumijevanja koje donosi konkretne plodove obraćenja.

„Ako osoba hoće provjeriti kakva joj je meditacija, neka pogleda svoje obraćenje. Meditacija je kopanje ispod površine teksta, da se uhvati pravi smisao i značenje poruke teksta. Meditacija dovodi u dublju relaciju s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Tada se poboljšava molitva, nestaju grijesi. Pretpostavlja naš angažman i prethodno umijeće interpretacije teksta. Interpretacija ne smije biti protivna Crkvi, moralu i Svetom Pismu“, poručio je p. Arek Krasicki.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O temi ‘Lectio Divina – cjeloviti prikaz meditativnog čitanja Svetog Pisma’, na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru izlagao je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha – Adalberta.

Tim izlaganjem na toj svećeničkoj rekolekciji počeo je ciklus predavanja o temi ‘Lectio Divina’ čiji će se aspekti sustavno razmatrati i na sljedećim rekolekcijama u Godini molitve, prema dogovoru zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i nadbiskupijskog Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života, a prigodno u pripremi za Svetu Godinu jubileja.

Lectio Divina određuje se kao drevna, monaška molitva. Naziva se i benediktinskom molitvom koja se u proteklom razdoblju dugo nije spominjala. Bila je sačuvana jedino unutar samostanskih zidina, a sad je opet aktualna. Ponovno ju je otkrio Drugi vatikanski koncil koji je izdao i dogmatsku konstituciju ‘Dei Verbum’ o božanskoj Objavi. Na Lectio Divina osobito je ukazao i papa Benedikt XVI. svojom postsinodalnom apostolskom pobudnicom Verbum Domini – Riječ Gospodnja.

Prior Marin predstavio je povijesni razvoj te prokušane svetopisamske molitvene prakse, što o njoj kažu crkveni dokumenti te je i iz vlastitog iskustva realno opisao osjećaje koje osoba doživljava u susretu s Božjom riječju i dok čita Sveto Pismo.

„Crkveno učiteljstvo u svojim dokumentima kaže da je temelj svake autentične duhovnosti Sveto Pismo. Mora krenuti od Svetog Pisma, mora živjeti u stalnom odnosu s Božjom riječi. Dei Verbum potiče vjernike da često čitaju božanska pisma, da pobožnim čitanjem rado pristupaju svetom tekstu i da čitanje Svetog Pisma prati molitva, da to postane razgovor između Boga i čovjeka. Lectio Divina je dobar mogući odgovor na potrebe današnjeg čovjeka – da čovjek ima Boga s kojim može ući u dijalog! To je poanta.

U pobudnici Verbum Domini kaže se da sve kreće i usmjerava, polazi i vodi prema želji da se dogodi dijalog između Boga i čovjeka i da se događa na temeljima Svetog Pisma. Da u potrazi za odgovorima i traženju svoga sugovornika, koji je naš Gospodin, krenemo od Svetog Pisma“, istaknuo je o. Jeronim, upozorivši da čovjek današnjice „ne nalazi baš čvrstu vjeru pred stavom: Bog mi govori, Bog mi želi govoriti u mojoj svakodnevnici. Bog mi želi ponuditi odgovore na moja svakodnevna pitanja, na moje probleme, čežnje, strahove, što god nosim u sebi“.

„Lectio Divina doslovno znači ‘božansko čitanje’ i bila je praksa za monahe koji često nisu znali čak ni čitati. U početku je to bilo učenje napamet psalama, biblijskih knjiga. Ponavljajući ih, monasi su natapali svoje srce Božjom riječju“, rekao je o. Jeronim.

Živimo u vremenu kad je trend koristiti stare stvari, ljude privlače drevne, tradicionalne stvarnosti, no Lectio Divina nije dio toga trenda, istaknuo je predavač. Njeno značenje, a najbolje je obavljati je nad tekstovima svakodnevne liturgije, puno je dublje.

1. Bonaventura Duda piše da je „Lectio Divina božanska u dvostrukom smislu: po izvoru i po dodiru. Od Boga proistječe i čitatelja pobožanstvenjuje“.

„Cilj, zadatak, smisao, svrha Lectio Divina je dovesti osobu pred Gospodina i uvesti osobu u dijalog s Božjom riječju. Naglasak u Lectio Divina je na ‘biti’ – biti u odnosu, biti s Riječi. To ‘biti’ je teška riječ za sve nas, za ljude općenito –  biti u odnosu. Staviti naglasak na biti, ne na činiti.

To je teško za svećenike, za ljude koji žive u obiteljima, jednostavno biti jedni s drugima; biti u obiteljima, biti s djecom od strane roditelja. Puno lakše je nešto činiti. Nije lako biti“, izrazio je o. Jeronim razumijevanje za životno iskustvo mnogih, poručivši: „A naglasak u Lectio Divina je na jednostavno molitveno biti s Gospodinom. To se želi ostvariti“.

Koraci Lectio Divina, molitvenog razmatranja Svetog Pisma

Sistematizaciju prakse Lectio Divina u četiri koraka prvi je odredio kartuzijanac Guigo u 12. stoljeću. Tada je Guigo u pismu kolegi kartuzijancu opisao četiri točke te metode: čitanje (Lectio), razmatranje (Meditatio), molitva (Oratio) i kontemplacija, koju je „najbolje prevesti biti pred Gospodinom“, rekao je prior.

O. Jeronim ističe da je najvažniji korak ulazak u molitvu, koji se čini prije četiri koraka i početka Lectio Divina. „Ako želimo dobre plodove našeg molitvenog čitanja, najbolji je polagani ulazak u Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Upozorio je da osobu prevari želja i osjećaj kad u brzini, naglo prione uz biblijski tekst, misleći da će nam Božja riječ odmah uzvratiti onim što bismo htjeli i kako bismo mi željeli. Polaganom, sabranom ulasku u molitvu će pomoći i ako osoba ima vrijeme i prostor za svoju redovitu molitvu.

U prvom koraku, čitanju, razmatra se što kaže biblijski tekst u sebi. „Da u našem traženju Boga i istine krenemo od Boga, od njegove riječi, od onoga objektivnoga što je u Bogu i što je iz njega došlo pred nas. Da se ispraznimo od onoga što mi nosimo i što mi mislimo, od naših rješenja, od naših odgovora koje dosada imamo. Da se možemo otvoriti novome. Da možemo ostaviti po strani svoje misli, svoje odgovore, svoje načine rješavanja i krenuti od onoga što nam Bog nudi. To je naše spuštanje u Riječ Božju i bavljenje tom Riječju takva kakva jest“, opisao je o. Jeronim, rekavši da i u odnosu osobe sa Svetim Pismom treba prihvatiti ono što nam se, na prvu, čini odbojnim, „kao što je potrebno prihvatiti ludost, skandal križa“.

„Treba biti spreman na sablazan Svetog Pisma koje nam je često daleko, nerazumljivo, nedokučivo, nelogično, neshvatljivo. U konačnici, neki put nam ništa ne nudi za hranu. Za mnoge je to jedna od najvećih poteškoća u čitanju Svetog Pisma – što ćemo doći pred njega, stajati pred njim i pokušati iz njega nešto izvući, ali puno toga neće se dogoditi. Treba izdržati skandal Riječi Božje, ponekad i njenu šutnju“, poručio je prior Marin, rekavši da je u prvom koraku,  čitanju, naglasak na traženju.

„Pažljivo čitamo tekst, od riječi do riječi. Zato je važno polako ući u Lectio Divina, da bismo bili sabrani. Nama koji svakodnevno imamo u ruci Sveto Pismo veliki problem je što ga poznajemo, što znamo tu riječ. Već smo je toliko puta pročitali, toliko puta smo o njoj govorili. Zar još uvijek, zar mi opet može nešto novo reći, zar ću otkriti nešto novo? Redovito ćemo naći nešto novo“, poručio je o. Jeronim. Preporuča da osoba tekst pročita i drugi, treći put, ako je u prvom polaganom i pažljivom čitanju ništa nije dotaknulo.

„Ako ti ništa ‘ne zapne’ za srce prvi put, čitaj tekst i drugi put. Ako se ni drugi put ne dogodi, pročitaj ga i treći. Nikad mi se nije dogodilo da treći put ne bih našao nešto u tekstu. Nekad se čovjek iznenadi kako je moguće da ovo nisam prije vidio, kako je moguće da mi je ovo dosad promicalo, ovaj detalj“, naglasio je o. Jeronim.

U drugom koraku, razmatranju, počinju pitanja. „Razmatranje nas dovodi da pročitano usvojimo, uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara knjiga života. S jedne strane, osoba promatra sliku koja je ponuđena u Svetom Pismu, a s druge strane, čovjek promatra svoj život, ono što živi, što prolaze on i njegova zajednica, župa kojoj želi govoriti. Osoba ih stavlja jedno pored drugoga. Želi vidjeti sličnosti, otkriti poveznice, rasvijetliti jednu sliku detaljima iz druge“, rekao je o. Jeronim.

„U prvom koraku naglasak je na našim osjetilima – želimo čuti, vidjeti riječ. U drugom koraku naglasak je na našem umu koji pokušava naći, traži odgovore. U trećem koraku u igru ulazi srce, čežnja. Iz toga što sam vidio, upoznao u tekstu, pitam se, što ja sad želim od Gospodina? Čega se bojim, čega me strah? Što želim moliti od njega? Ući u dijalog s Gospodinom, s obzirom na ono što se u tom tekstu u meni pokrenulo. Sada srce dobiva trenutak da se izrazi“, rekao je prior Marin.

Za četvrti korak, kontemplaciju, najmanje je opisa što bi to trebalo biti. „Katekizam Katoličke Crkve kaže da je kontemplacija, odnosno unutarnja molitva šutnja, znak svijeta koji dolazi ili govor šutljive ljubavi“, rekao je predavač, preporučivši da se čita dio KKC-a koji govori o molitvi.

Lectio Divina povezuje i sjedinjuje ljudsku i božansku dimenziju

Prior je citirao i fra Marija Cifraka: „U Lectio Divina naglašavaju se poštivanje dviju dimenzija Pisma: da je ono Božja i ljudska riječ. Ta metoda pokušava uspostaviti jedinstvo vjere i života, egzistencije i molitve, ljudskog i duhovnog, izvanjskog i nutarnjeg“.

„Lectio Divina ima snažnu moć sjedinjavanja, ujedinjavanja, povezivanja. Ona želi povezati ljudsko s božanskim, ući u dijalog s Bogom. Srce i um, tijelo i duša – sve to je dio te molitve. Lectio Divina sve to želi povezati“, poručio je o. Jeronim, istaknuvši da je u našem vremenu mnogih podijeljenosti, već od pojedinca u njemu samome, Lectio Divina „pogođena i daje dobar odgovor na potrebe ovoga vremena“.

Uz citat Hans Urs von Balthasara: „Nebeske ljestve kontemplacije započinju riječima Pisma. Kao što u razmatranju ne možemo iza sebe ostaviti Isusovo čovještvo, tako ne možemo ostaviti ni njegovu ljudsku riječ. U čovještvu nalazimo Boga, u osjetima duha“, prior je istaknuo da je lijepa misao „što nikad ne ostavljamo Isusovo čovještvo iza sebe, ni u jednom trenutku – ni u najvećoj ni u najdubljoj kontemplaciji. I kad stojimo pred Presvetim sakramentom i promatramo njegovo tijelo ili kad stojimo pred njegovom riječju – mi se nikad ne udaljujemo od te riječi. Ne možemo se udaljiti, ako poštujemo princip da se Riječ utjelovila. S druge strane, ono što cijelo vrijeme prožima molitvu, molitva nas stalno potiče i vuče, nosi prema onome što je iznad, što je gore, prema duhovnome, prema duševnom. Lectio Divina stalno povezuje te dvije stvarnosti.

Zato mislim da je važna, jer to se u Lectio Divini može živjeti, može vježbati, to je potrebno današnjem čovjeku! U fragmentiranosti našeg života, čovjeka koji živi rascjepkanost svoje nutrine, svega što mu donosi dan, u Lectio Divina ljudima se može ponuditi način prepustiti se riječi, promatrati je, ‘žvakati’, pokušati izvući slatkoću i sokove iz nje, hraniti se, piti; pustiti da nas Božja riječ vodi i dovede u Božju prisutnost. To će nas također dovesti bliže samima sebi, bliže Bogu, bliže zajednici s kojom živimo, bliže onima kojima smo poslani“, poručio je o. Jeronim.

             

Metoda Lectio Divina ima dugu povijest, neki kažu već u Starom zavjetu. Psalam 119 može se uzeti kao jedan Lectio Divina nad Riječju Božjom, rekao je predavač. U kršćanskoj tradiciji Lectio Divina počinje s Origenom čije iskustvo, pristup i način preuzima sv. Ambrozije; prenosi se na sv. Augustina i širi polako kroz Zapad, živeći u monaškoj tradiciji, u samostanima, kao vrlo jednostavna molitva.

„Sistematizacija te molitve javlja se u 12. st. s kartuzijancem Guigom, no ta je metoda brzo potisnuta. Javljaju se isusovci, pa razdoblje kad se naglasak stavlja na emocije, pobožnost koje diraju i pokreću srce. Nakon Srednjeg vijeka, u modernom vremenu, Lectio Divine nema u uporabi. Ponovno će je otkriti Drugi vatikanski koncil u želji da se potakne vjernike da se druže s riječju Božjom, da je ponovno otkriju za svoj život“, rekao je o. Jeronim, citirajući misao iz pobudnice Verbum Domini: „Čovjek je stvoren po riječi i živi u njoj. On ne može razumjeti samoga sebe ako se ne otvori tom dijalogu. Riječju u dijalogu s Bogom shvaćamo sami sebe i nalazimo odgovor na najdublja pitanja koja su u našem srcu. Riječ Božja doista se ne suprotstavlja čovjeku, ne suzbija njegove autentične želje. Naprotiv, osvjetljava ih, pročišćava i dovodi do ispunjenja. U naše vrijeme, nažalost, raširila se ideja, posebno na Zapadu, kako je Bog stran životu i problemima čovjeka. Štoviše, da njegova nazočnost može biti prijetnja čovjekovoj autonomiji“.

„Kao nijedan drugi Papa, Benedikt XVI. pridonio je da se Lectio Divina, taj način čitanja i pristup Svetom Pismu, ponovno stavi u prvi plan. U dosta dokumenata spominje se Lectio Divina“, istaknuo je o. Jeronim. Preporuča se svećenicima u Direktoriju za službu i život prezbitera gdje se kaže kako je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikad ne budu izostavljeni euharistija, ispovijed, Časoslov i Lectio Divina. Upute su dane i u Homiletskom direktoriju Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i u pobudnici ‘Radost evanđelja’ pape Franje, osobito u kontekstu pripreme homilije.

„U jednom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, papa Benedikt XVI. je 2005. rekao: ‘Crkva ne živi od sebe same, nego od Evanđelja i u Evanđelju uvijek traži smjerokaz na svom putu. Koncilska konstitucija Dei Verbum dala je snažan poticaj vrednovanju Riječi Božje, iz čega je proizašla duboka obnova života crkvene zajednice, osobito u propovijedanju, katehezi, teologiji, duhovnosti, ekumenskim odnosima. Doista, upravo Riječ Božja, djelovanje Duha Svetoga, vodi vjernike prema punini istine. Među mnogostrukim plodovima toga biblijskog proljeća, rado spominjem širenje drevne prakse nazvane Lectio Divina, tj. duhovno čitanje Svetog Pisma’“, istaknuo je prior Jeronim Marin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Proslavi Svete godine Jubileja 2025. godine na razini sveopće Crkve prethodi Godina molitve koja će se u Zadarskoj nadbiskupiji 2024. obilježiti prigodnim događanjima.

Povodom Godine molitve, Povjerenstvo za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije upućuje dopis vjernicima u mjesnoj Crkvi u kojem obavještava i potiče vjernike na mogućnost sudjelovanja u uvodnom tečaju i susretima ‘Lectio divina’ tijekom 2023. godine.

Susreti ‘Lectio divina’ će se održavati srijedom, do kraja ove godine u terminima: 11. listopada, 15. studenog i 13. prosinca 2023. godine.

 

 

Dopis Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije

U apostolskoj pobudnici Verbum Domini ističe se kako je Božja riječ u temelju svake autentične kršćanske duhovnosti (br. 86). Potaknuti željom da svima koji su zainteresirani ponudimo mogućnost rasta u vjeri na temelju prokušane molitvene metode Lectio divina, koja se, kako svjedoči crkveni otac Origen, pod tim imenom razvija još od 3. stoljeća, članovi Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije pozivaju sve zainteresirane na zajedničko molitveno čitanje svetog Pisma.

Lectio divina omogućuje vjernicima ne samo „otvoriti“ blago Božje riječi, već se i otvoriti susretu s Kristom, živom božanskom Riječi (usp. Verbum Domini, br. 87).  Osim toga, kao što euharistijsko klanjanje pripravlja, prati i nastavlja euharistijsku liturgiju, tako osobno i zajedničko molitveno čitanje Svetog Pisma pripravlja, prati i produbljuje ono što Crkva slavi po naviještanju Riječi u liturgiji (Isto, br. 86).

Kao treće, Lectio divina je izrazito ljekovita molitvena metoda. Već su stari monasi smatrali Bibliju „knjigom koja liječi“. Takav način tumačenja Biblije možemo vidjeti npr. u Zbirci proturiječi Evagrija Pontskog gdje on svakoj misli koja ljude čini bolesnima suprotstavlja riječi iz Svetog Pisma koje ozdravljaju. To su ujedno i ciljevi naših susreta po kojima želimo trajno sazrijevati u vjeri.

Uoči prvog molitvenog susreta koji će se održati u srijedu, 11. listopada 2023. godine, od srijede 4. do petka 6. listopada u Sjemeništu Zmajević će biti održan trodnevni uvodni tečaj. Voditelj susreta je don Elvis Ražov.

Susreti će se održavati jedanput mjesečno u Sjemeništu Zmajević u Zadru s početkom u 19 sati, a nastavit će se i u 2024. godini, o čemu ćemo naknadno obavijestiti.