Don Josip Mužić izlagao je o temi ‘Oprosti u jubilejskoj godini’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 22. ožujka, za vrijeme duhovne obnove koju je predvodio u toj crkvi koja je jedna od pet jubilejskih crkava u Zadarskoj nadbiskupiji.

„Bog se bori do zadnjeg daha našeg života za naše spasenje. Ako to nismo iskoristili, nastupa Božji sud pred koji svatko dolazi. Tko se nije pokajao, ne može se spasiti“, poručio je Mužić, rekavši da je Bog ljubav i milosrđe, ali i pravednost.

Upozorivši da se danas nedovoljno govori o paklu, rekao je da je postojanje pakla istina vjere o kojoj govori i Isus i Crkva naučava od početka. „Ta najstrašnija istina podsjeća nas da se ne možemo igrati sa svojom dušom i ljudskim životom, da se grijeh ne može shvaćati neozbiljno. Teški grijeh čini da nismo u Božjoj milosti, sami sebe odvajamo od Boga“, poručio je Mužić, istaknuvši potrebu da razmišljamo o vječnosti. Mnogi to olako shvaćaju te je „potreban sveti strah koji će nas prodrmati“, da ne dođe u pitanje naše spasenje.

Oprost se ne može razumjeti ako ne razumijemo da postoji Božja kazna, rekao je don Josip. „Kod oprosta se oprašta vremenita kazna. Kad se čovjek pokaje i ispovijedi, Bog oprašta vječnu krivicu. Ali, ostaje vremenita kazna. Čovjek mora dati zadovoljštinu za zlo koje je učinio, na zemlji ili u čistilištu. Potpunim oprostom oslobođeni smo svih kazna koje smo zaslužili i za koje smo trebali ispaštati u čistilištu“, rekao je Mužić, dodavši da je čistilište potrebno kako bi čovjek mogao ući u raj: „Ne samo da bi čovjek dao zadovoljštinu za grijehe koje smo učinili, a nismo ih okajali na zemlji, nego da bismo bili očišćeni, sveti. Jer sveti ulaze u raj“.

Pokojnima u čistilištu, jer i oni su dio Crkve kao Općinstva svetih, možemo pomoći da molimo za njih, prikazujemo za njih svete mise, čineći djela pokore, milostinjom, odvajanjem od svoga materijalnog imetka i preko oprosta. „Ako pomažemo njima, izbavljamo ih iz čistilišta, to je izmjena darova i ljubavi koja unaprjeđuje kršćanski život“, rekao je don Josip.

Istaknuo je da za učinkoviti odgoj „ljubav nalaže da se daje potrebna stega i preko kazni. Roditelji koji ljube svoju djecu i kažnjavaju ih, jer se djeca inače raspuste i pogube u životu, to ih puno košta; da dijete shvati u čemu je pogriješilo“, rekao je don Josip.

Grijeh je strašna stvarnost koja sa sobom donosi kaznu, a kazna je vječna i vremenita. „Kaznu treba shvatiti kao posljedicu naravi grijeha, a ne Božje osude. Grijeh proizvodi posljedice. Oprost je otpuštanje preostale vremenite kazne pred Bogom zaslužene grijesima, čiju nam je krivicu Bog već oprostio u ispovijedi“, istaknuo je Mužić, poručivši: „Tu se ne radi o otpuštanju grijeha koji se dobivaju u ispovijedi, nego o otpuštanju grijeha od zaslužene vremenite kazne. U ispovijedi nam se otpuštaju grijesi, a u potpunom oprostu Crkva nam otpušta vremenitu kaznu koju smo zaslužili svojim grijesima, jer nam je vječna kazna oproštena preko ispovijedi“.

Stoga je oprost izraz Božje ljubavi, dar milosrđa nebeskog Oca koji svojom ljubavlju svima izlazi ususret. Danas je ljubav uglavnom svedena na ovozemnu, bez transcendencije, a u Crkvi se nedovoljno govori o oprostima zbog manjka vjere, upozorio je Mužić.

„Oprostima se otpuštaju vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u ispovijedi, a ne za grijehe koji nisu oprošteni. Sastavni dio ispovijedi je kajanje za grijehe. Ne mora čovjek osjećati kajanje, da ga boli. Ali, mora imati prosudbu da je to zlo koje je učinio“, potaknuo je Mužić.

„Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital“

Vremenite kazne mogu se izbrisati zadanom zadovoljštinom, po pokori u ispovijedi, slobodno poduzetim djelima mrtvljenja i strpljivim podnošenjem patnji ovoga života.

„Kad nas snađu protivštine, bolest, oskudica, sve to možemo prikazati Bogu i to može brisati vremenite kazne. Znači, sve možemo okrenuti na dobro. To Bog čini u svojoj svemogućnosti i to nam daje. Crkva može udjeljivati oproste jer joj je Krist dao vlast da oprašta grijehe i kaznu za grijehe.

Crkva daje oprost primjenjujući na vjernika zasluge Isusa Krista te molitve i dobra djela Majke Božje i svih svetaca. Zasluge Krista i svetaca su zajednička duhovna riznica iz koje Crkva ima vlast uzimati i dijeli oprost onima koji ispunjavaju potrebne uvjete“, istaknuo je don Josip.

„Oprosti su korisni jer nam opraštaju kazne i čiste nas od posljedica grijeha. Oprosti nas potiču na duh ljubavi, vršenje dobrih djela i napredak u kršćanskoj savršenosti. Sve to vodi do rasta vjere i unaprjeđenja općeg dobra“, rekao je Mužić.

Oprost može biti djelomični i potpuni. „Djelomični oprost je kao pomilovanje, odslužio si dio kazne, ostatak ti se oprašta. Potpuni oprost pruža odmah slobodan ulaz u raj“, rekao je don Josip. Potpuni oprost se može dobiti jedanput u danu, može se namijeniti za sebe ili za pokojnika. Uvjeti za potpuni oprost su ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog oca, Oče naš i Zdravo Marijo te da osoba nema navezanosti na nijedan grijeh.

Kad je osobi oprošteno, traži načine kako će popraviti nered kojeg je uzrokovala sebi i drugima. Čovjek treba popraviti štetu koju je učinio, poručio je don Josip.

„Jubilejska godina je osobita vremenska okolnost, ali svaki dan možemo dobiti potpuni oprost i izvan Jubilejske godine: klanjanjem pred Presvetim sakramentom ili pred svetohraništem, čitanjem ili slušanjem Svetog Pisma s dužnim poštovanjem, molitvom krunice i po pobožnosti križnog puta“, naglasio je Mužić.

Potpuni oprost može se dobiti u za to određenim crkvama, na dan posvete crkve, na hodočašću u svetištu, s nakanom da se dobije potpuni oprost, kad se izmoli Vjerovanje i Oče naš i ispune drugi uvjeti te u nekim drugim prigodama, npr. na obljetnicu svoga krštenja, uz obnovu krsnih obećanja. „Onima koji vjeruju, Bog sve okreće na dobro i sve postaje kapital. Tako skupljamo na nebu neprolazna dobra“, poručio je don Josip.

Duhovna, teološka i svećenička elita u hramu nije prepoznala Isusa kao Mesiju – nego Šimun i  Ana

Nakon nagovora o potpunom oprostu, Mužić je predvodio misno slavlje. U propovijedi je govorio o sv. Šimunu kao primjeru ustrajnosti i osobe koja je išla protiv struje u svom okruženju.

„Sv. Šimun je bio u hramu, jedinom mjestu gdje Židovi mogu prinositi žrtvu i imati bogoslužje. To je centar židovske religije u kojeg su uprte oči svih Židova, bez obzira gdje živjeli. U hramu u Jeruzalemu nalazi se njihova duhovna, teološka i svećenička elita, uprava Crkve toga vremena. Tu dolaze mnogi hodočasnici, osobito prigodom Pashe. Na tom mjestu, u centru židovske vjere, nitko nije prepoznao Isusa, osim starca Šimuna i proročice Ane koja je šezdeset godina živjela u hramu“, istaknuo je don Josip, rekavši da su kroz taj hram prolazili brojni, tisuće ljudi.

„Šimun i Ana su zapravo jedini ozbiljno shvaćali Boga, bili su u iščekivanju Mesije. Drugi su iščekivali Mesiju riječima, na jeziku, ali nisu podredili svoj život tome kao Šimun i Ana koji su to učinili još kao mladi, a ne kao starci. Šimun i Ana živjeli su za to, sve je bilo u funkciji toga i podređeno tomu.

Drugi su iščekivali Mesiju prema svojim očekivanjima. Njima su njihova očekivanja bila na prvom mjestu, imati ugled u društvu, osigurati karijeru, materijalnu ovozemaljsku čežnju. I svećenici i teolozi imali su svoja iščekivanja kojima su podredili iščekivanje Mesije. Nije im Mesija bio na prvom mjestu u srcu. Tražili su da im se ljudi dive, da drže stvari pod kontrolom, gledali su kako će nacionalno spašavati narod, kako će Mesija biti osloboditelj naroda. Sve svoje zemaljske projekcije moći, slave, bogatstva ogrnuli su plaštem vjere i bili su gluhi, nijemi i slijepi, iako su imali sva osjetila“, upozorio je don Josip.

Ti ljudi nisu prepoznali Isusa kad se rodio, ni kad su im mudraci rekli da su vidjeli zvijezdu na nebu koja je označila rođenje Mesije, ni kad je Herod zbog toga dao poubijati svu mušku djecu, ni kad je Isus prikazan u hramu kao dijete, kad je kao dječak naučavao među njima. Njegovi mještani su se čudili kad je Isus počeo naviještati, pitajući se tko je taj, zar nije jedan od njih, sin stolara. Htjeli su ga strmoglaviti u Nazaretu i ubiti, podsjetio je Mužić.

„Promaknulo im je najvažnije, ali ne Šimunu i Ani, jer oni nisu robovali materijalnom svijetu, nego su imali srce koje je kucalo za Boga. I s druge strane, Šimun i Ana nisu se obazirali što i kako drugi rade ili ne rade. Nego su živjeli svoj osobni odnos s Bogom dobro, pošteno i velikodušno“, poručio je don Josip, naglasivši da trebamo gledati u Boga, kako nas Bog vidi, a ne ljudi.

„Šimun je uzor, jer pokazuje da treba ići protiv struje. Gradimo svoju vjeru na osobnom odnosu s Bogom. Zato što je čekao Mesiju, Šimun je imao sposobnost da ga je prepoznao, kad ga je trebalo prepoznati. Isus nije bio za njega obično dijete, nego je u njemu vidio onoga koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.

Isus je došao da razdijeli dobro od zla – moramo se opredijeliti. Imamo sposobnost da možemo slobodno donositi odluke, praviti prave prosudbe. Bog nam je dao razum da se možemo opredjeljivati za Boga, da možemo tražiti milost odozgor. I Bog će nas učiniti svetima, ako mi to želimo. Od nas se traži samo da želimo nas Bog mijenja, učini svetima. Odatle treba krenuti obnova naših obitelji, naroda i svijeta. Neka sv. Šimun bude nadahnuće i snaga da ustrajemo, da se ne bojimo i da se velikodušno borimo u Božjem boju“, poručio je don Josip.

Nakon mise, don Josip je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, zamolivši da nas sv. Šimun, primjer ustrajnosti, utvrdi u vjeri.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

 

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u izlaganju na rekolekciji u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 12. ožujka, svećenicima Zadarske nadbiskupije predstavio je duhovni kontekst središnje proslave u Godini jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Središnja proslava pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima, (Rim 12,17)“ će se održati na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na lokaciji Forum u središtu Zadra. Misno slavlje u 17 sati će predvoditi nadbiskup Zgrablić. Misi prethodi duhovni program s početkom u 16 sati. Nakon mise, nadbiskup će predvoditi procesiju središtem Zadra oko Poluotoka; zapadnim dijelom Obale kralja Petra Krešimira IV., prema lokaciji Morske orgulje, gradskim Bedemima, kroz Kopnena vrata Fošu, istočnim dijelom Rive do Foruma, gdje će mons. Zgrablić zaključno blagosloviti narod.

Nadahnuće za način te proslave koja će obuhvatiti pripadnike svih razina društvenog djelovanja i institucija, ne samo vjerničke zajednice, mons. Zgrablić našao je utemeljenom i pojasnio razmatrajući Bulu pape Franje ‘Nada ne razočarava’ objavljenu povodom Jubileja, koja govori o znakovima nade.

„Već u prvom broju Bule, Papa naglašava da je nada ono dobro koje nosimo u sebi, čežnja za dobrom koje želimo. Čovjek uvijek ima nadu i želju za životom. Nada je jedna od bitnih misli pape Franje“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je Godina jubileja prigoda promicati i evangelizirati nadu koja je treća teološka krepost.

„Papa kaže da nadu crpimo iz Božje milosti i pozvani smo je otkriti i u znakovima vremena koje nam Gospodin daje. Kao što se kaže u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskoga koncila, „Crkva je dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja  da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života te o njihovu međusobnom odnosu, i to na način kako odgovara svakom pojedinom naraštaju“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je pritom poticaj pape Franje iz Bule Jubileja, da „moramo obratiti pozornost na brojne dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem. Znakovi vremena koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebnog spasenja i Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade“.

Da bi se u Godini jubileja što više ljudi uključilo u jubilejsko slavlje, što Papa predstavlja kao hodočasnici nade, nadbiskup je podsjetio da ljudi koji nisu povezani s Crkvom predstavljaju veliki dio populacije. Stoga je središnja proslava Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji usmjerena i tim ljudima.

„Želimo doprijeti i do ljudi koji su izvan Crkve i na različite načine su dio nas. Postoje mnoge dobre stvari u svijetu. U tim mnogim dobrim stvarima koje svaki čovjek nosi u svom srcu, Papa nas poziva da to prepoznajemo kao znak Božjeg djelovanja, kao znak Duha koji djeluje u svakom čovjeku“, poručio je mons. Zgrablić, u želji da se Jubilejska godina predstavi ne samo raznim vjerničkim skupinama, nego što većem broju ljudi.

Razmišljajući „kako konkretno prepoznati i promicati mnoga dobra koja postoje u ljudskim srcima“, nadbiskup smatra da je Nedjelja Božjeg milosrđa jako dobra prilika za organizaciju takve ‘manifestacije dobra’.

U zauzimanju za dobro pred svim ljudima, proslavom na Forumu želi se istaknuti tri povezane stvarnosti. „Prva je milosrđe. Dobro proizlazi iz Boga. Milosrđe se ostvaruje u srcima ljudi. U svakom dobru pozvani smo promatrati Duha Svetoga. Dobro i Božje milosrđe završavaju i u kulturi, umjetnosti, u izričaju duha te se te stvarnosti žele istaknuti u proslavi“, rekao je mons. Zgrablić.

Prvi cilj te središnje proslave Jubileja je javno zahvaliti Bogu za njegovo milosrđe i njegov Duh koji potiče nadu u ljudima; osvijestiti mnoga dobra koja otkrivamo u srcima ljudi.

„Dakle, javno pozvati ljude da prepoznaju Božjeg duha koji već djeluje u njima i da svi zajedno Bogu zahvalimo za svako dobro, ne samo vjernicima, nego i onima koji čine dobro, koji se brinu za opće dobro, koji čine dobro  obitelji – da prepoznaju da Bog već djeluje u njima. Na taj način ostvaruje se i drugi cilj, evangelizirati krepost nade. Treći cilj je dati javno priznanje i zahvaliti svima koji čine dobro obitelji, Crkvi i društvu. Da Crkva kaže: Vidimo to što radite, radujemo se tome i zahvaljujemo. I četvrto, uputiti poziv svima da se neumorno zauzimaju za dobro, da ne prestaju činiti dobro“, poručio je mons. Zgrablić.

Papa Franjo u Buli poziva sve kršćane da postanu hodočasnici nade, u sadašnjem povijesnom trenutku kad je čovječanstvo izloženo teškom ispitu potlačenosti i brutalnosti nasilja. „Krepost nade treba ponovno otkriti u znakovima vremena, na način da obuhvaćaju čežnje ljudskog srca koje je potrebno spasonosne Božje prisutnosti. Nada se, prije svega, mora crpsti u Božjoj milosti i punini njegovog milosrđa“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je govorio i o jubilejskom oprostu kao najvećem daru i osobitoj milosti Jubileja. „Papa kaže da nam dar oprosta “dopušta otkriti koliko je Božje milosrđe bezgranično. Nije slučajno da je u davnim vremenima pojam milosrđe bio zamjenjiv izrazom oprost, upravo zato što to znači izraziti puninu Božjeg oproštenja koje ne poznaje granica” (Spes non confundit, 23). Stoga je oprost jubilejska milost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da je „papa Franjo već u Buli najave Izvanrednog jubileja milosrđa 2015. istaknuo kako oprost u tom kontekstu dobiva ‘posebnu važnost’ (Misericordiae vultus, 22), budući da Božje milosrđe ‘postaje oprost Oca koji po Kristovoj Zaručnici dopire do raskajanog grešnika i oslobađa ga od svakog ostatka posljedice grijeha’“.

U uputi o oprostu, Apostolska pokorničarna naglašava da svako dobro dolazi od Boga kao vrhovnog dobra. „Duh Božji potiče dobro u našim srcima. Iz dobra i milosrđa iz kojeg su živjeli sveci, blaženici, Crkva dijeli potpune oproste. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja koju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca, da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi i potaknuti kršćane na djela pobožnosti, pokore i ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da su „dobro koje je izašlo od Boga na herojski način osobito živjeli sveci i blaženici. Iz toga blaga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca, Crkva dijeli potpuni oprost za sebe ili za pokojnika“. Naime, „vjerni mrtvi na putu čišćenja također su članovi istog Općinstva svetih te im možemo pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe“, rekao je nadbiskup.

Nakon izlaganja nadbiskupa, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, svećenicima je dao praktične upute za doprinos u organizaciji te proslave.

U prvom dijelu rekolekcije, dr. sc. Vladimir Dugalić izlagao je o temi „Izazovi i poteškoće u slavlju sakramenta pomirenja. Zrela svećenička savjest – Preduvjet za odgoj savjesti vjernika i dar razlučivanja“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poziv na sudjelovanje u proslavi Nedjelje Božjeg milosrđa u Jubilejskoj 2025. godini u Zadru župama, crkvenim zajednicama i svim razinama društva u Zadarskoj nadbiskupiji koje obuhvaćaju razne ustanove, institucije, zajednice, profesionalne i dobrovoljne službe.

Središnja proslava u Godini jubileja za vjernike Zadarske nadbiskupije pod geslom „Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima, (Rim 12, 17)“ će se održati na Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja, na lokaciji Forum u povijesnoj jezgri u središtu Zadra.

U Zadarskoj nadbiskupiji je u tijeku organizacijska priprema toga događaja na kojem se očekuje sudjelovanje više tisuća vjernika iz svih dijelova Nadbiskupije, članova i predstavnika crkvenih i civilnih zajednica, ustanova i institucija.

Uz Pismo nadbiskupa Zgrablića, adresatima se šalje i obrazac prijavnice koju ispunjenu treba dostaviti do 15. travnja 2025., na e-mail: [email protected]. Time voditelj ili odgovorni predstavnik pojedine ustanove, zajednice, udruge, prijavljuje i broj sudionika svoje organizacije na proslavi Nedjelje Božjeg milosrđa i „mnogoga dobra“ u Zadru.

Povodom središnje jubilejske proslave u Zadarskoj nadbiskupiji, u svom Pismu nadbiskup Zgrablić donosi i duhovni kontekst kao pozadinu održavanja takvog okupljanja naroda i organizacije toga velikog događaja, a nadahnut je poticajem pape Franje u njegovoj Buli povodom Jubileja 2025., u kojoj Papa potiče da prepoznajemo i poštujemo brojna dobra djela koja ostvaruju mnogi dionici i službe ne samo u Crkvi, nego u cjelini društva, odnosno svijeta.

Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Poštovani!

Papa Franjo u Buli proglašenja Redovitog jubileja 2025. godine, Nada ne razočarava, od 9. svibnja 2024., govori o znakovima nade i podsjeća nas da „moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem“ (Br. 7).

U „mnogim dobrim stvarima“ prepoznajemo nadu kao izraz želje i očekivanja dobra u srcu svakog čovjeka. Nada dolazi osobito do izražaja u različitim oblicima suživota u mnogim organizacijama koje se brinu za dobro pojedinca i za opće dobro društva. Tu uključujemo mnoge pojedince, obitelji, zajednice, crkvene, civilne i braniteljske udruge, bratovštine, sestrinstva; kršćanske i religiozne, karitativne i humanitarne, dobrovoljne i profesionalne organizacije; zatim, političke i društvene, sigurnosne i obrambene, vojne i policijske, zdravstvene i socijalne, privredne i gospodarske, odgojno – obrazovne i kulturne, znanstvene i istraživačke, medijske i informativne, sportske i rekreativne te mnoge druge organizacije, ustanove i institucije, koje djelotvorno čine svijet boljim, ljepšim, sigurnijim i u raznim kreativnim potencijalima i sposobnostima više ostvarenim za život čovjeka i svega stvorenoga.

Među „mnogim dobrim stvarima“ u Crkvi i društvu našeg vremena, prepoznajemo i Vaše djelovanje.

Stoga, ljubazno pozivamo sve Vaše članove – Pridružite se zajedničkoj „proslavi mnogoga dobra“ u kojoj želimo izraziti našu zahvalu Bogu koji je izvor milosrđa, dobra i nade, ali i zahvaliti svakom pojedincu i organizaciji koji doprinose zajedničkom dobru društva. Ujedno, ovim susretom želimo izraziti svim Vašim članovima javno priznanje što se zauzimate za dobro pred svim ljudima (usp. Rim 12, 17).

Središnja proslava u Godini jubileja 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji u duhu poštovanja „mnogoga dobra“ će biti na Nedjelju Božjeg milosrđa u nedjelju, 27. travnja 2025. godine, na Mali Uskrs. Proslava će započeti u 16,00 sati pretprogramom na Forumu u Zadru, ispred benediktinske crkve sv. Marije. Središnji događaj te proslave je slavlje Svete Mise koja će započeti u 17,00 sati ispred crkve sv. Marije u Zadru.

Nakon Svete Mise će biti procesija s križem, znakom „na kom Spas je svijeta visio“, Svetim Pismom, „škrinjom Riječi Božje“ te relikvijama zaštitnika Grada Zadra i Zadarske nadbiskupije, kao i s relikvijama drugih svetaca i blaženika koji se štuju u župama Zadarske nadbiskupije. Procesija u kojoj će sudjelovati svi sudionici te velike proslave će krenuti od Foruma, obalom Kralja Petra Krešimira IV. i ulicama poluotoka grada Zadra te će završiti molitvom i pjesmom „Tebe Boga hvalimo“, ponovno na Forumu.

Vjernici katolici koji za to ispune propisane uvjete, sudjelovanjem u ovom događaju će zadobiti veliko jubilejsko duhovno dobro, potpuni oprost.

Molimo sve sudionike ove proslave koji imaju svoju zastavu, crkveni barjak, narodnu nošnju, uniformu ili neki drugi zajednički, prepoznatljivi znak društva kojem pripadaju, da toga dana sudjeluju u ovom događaju odjeveni u nošnju svoga zavičaja ili KUD-a, odnosno, koristeći specifično obilježje svoje zajednice ili organizacije.

Također Vas molimo da do utorka, 15. travnja 2025., e-mailom, na adresu: [email protected], potvrdite i najavite svoje sudjelovanje, kako bismo Vam osigurali mjesto na ovom događaju. Za druge moguće potrebne upute ili informacije, također putem elektronske pošte, rado smo Vam na raspolaganju.

Koristim ovu prigodu i ovim putem zahvaliti Vam za doprinos dobru kojega činite u svojoj sredini i široj zajednici te svakome od Vas čestitati „dan najvećeg Dobra“ koje se za čovjeka dogodilo u uskrsnuću Isusa Krista. Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Zazivam Božji blagoslov na Vaš život i rad. Radujemo se Vašem dolasku!

                     Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

                                                                                                          mons.  Milan Zgrablić,

                                                                                                                  Nadbiskup

 

 

Prof. dr. sc. Ivan Bodrožić izlagao je o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 8. siječnja.

Odabir te teme potaknut je spomenom u Godini Jubileja 1700. obljetnice Nicejskog sabora (325.-2025.), na kojem je Crkva definirala Kristovo božanstvo. Dr. Bodrožić predstavio je rasprave o Kristovom božanstvu u ranom kršćanstvu, a vrhunac je bilo sazivanje Nicejskog sabora na kojem je definirana bitna odrednica kršćanske vjeroispovijesti da je Isus Krist Bog, Božji Sin.

U svojim počecima kršćanstvo živi u židovstvu te se naziva judeokršćanstvo, a apostol Pavao je išao među pogane te je on razvijao etno-kršćanstvo. „U prvom stoljeću nisu sve struje prihvaćale Kristovo božanstvo. Neke židovske struje su se htjele pokazati kršćanskima, ali Crkva ih je morala isključiti jer nisu vjerovali u Isusovo božanstvo. Prihvaćali su sve u vezi Krista, ali osporavali su mu ono konačno, božanstvo“, upozorio je dr. Bodrožić. Neke struje Krista su smatrale anđelom te je podsjetio da na početku Poslanice Hebrejima pisac ističe odnos Krista i anđela: ‘Veliki Anđeo, Anđeo velikoga saveza’, ali ne Božji sin.

„Pisac Poslanice Hebrejima s njima polemizira u prva dva poglavlja i kaže: „Pa kome od anđela ikad reče, ti si Sin moj, danas te rodih“. Kristu su pripisivali da je prorok, Mesija, Sin Čovječji, anđeo, ali nijekali su njegovo božanstvo. Židovi su teško prihvaćali da je Mesija trebao biti Božji Sin. Neke struje prihvatile su nešto od kršćanstva, slaviti Krista kao Mesiju, ali osporavali su mu božanstvo. Takve struje već u 1. st. nisu prihvaćali niti naslov Sin Davidov. To je bio kraljevski naslov, a Mesija je radio za siromahe, pa mu je jedna struja osporavala i taj naslov“, rekao je dr. Bodrožić.

U 2. i 3. stoljeću postoje razne manarhijanističke i heterodoksne teologije kojima je bilo problem razumjeti kako je kršćanstvo monoteistička religija, a u Bogu su trojica. „Bilo je jednostavnije reći da je samo jedan Bog, u smislu: prije smo ga zvali Ocem, kasnije ga zovemo Sinom i nakon svega ga zovem Duhom. Na križu je trpio Otac. Od toga dolazi naziv te struje patripasionizam ili modalizam, kad netko kaže da jedan Bog ima istu pojavnost – to je jedna osoba, samo tri lica. Pa s koje strane gledamo, gledamo li ga kao Oca, kao Sina ili kao Duha“, rekao je dr. Bodrožić. Pokreti koji nisu mogli razumjeti da može biti jedan Bog, a tri osobe su bili patripasionizam, modalizam i adukcionizam koji je smatrao da je Bog jednog Isusa iz Nazareta, u trenutku krštenja, zahvatio svojim duhom, posinio ga i dao mu da on kao običan čovjek ima veće ovlasti, pa može liječiti, činiti čuda, ali nije Božji sin, istaknuo je predavač.

Za gnostičke sljedbe u 2. i 3. st. Krist je bio samo nebeski objavitelj nečega božanskoga. „Oni Kristu odriču ljudskost. Ali, kad govore o njemu kao božanskom biću, to je vrsta fantazme. Krist nije ekskluzivni objavitelj, moglo je biti više objavitelja. Krist nije Božji Sin i nema božansku osobnost, nego vrsta fantastičnog bića koji ljudima objavljuje neke istine. Kad ljudi to prihvate, na tragu tih istina imaju tajne ključeve za prolazak kroz nebesa, do spasenja. I oni su osporili Kristu osobnost. Smatrali su ga isključivo nekim od božanskih bića, bez stvarne božanske osobnosti“, istaknuo je dr. Bodrožić. Gnostici su smatrali da je Krist vrsta duhovnog stvorenja koji može objaviti neke istine, dati ljudima neke šifre, a on će se onda povući na Nebo. „Nije trpio, nije bio povijesna stvarnost niti je imao tijela. Oni Kristovo navodno božanstvo naglašavaju neispravno, ne govoreći o osobi Boga, nego govore o nekom od božanskih bića koje se ljudima objavljuje i govori im neke tajne“, pojasnio je dr. Bodrožić.

Početkom 4. st., Arije, svećenik iz Libije, propovijeda da Krist ima individualnost, ali ni on nije mogao razumjeti otajstvo Trojstva i da Krist može biti Bog. Arije je rekao da je samo Otac transcedentan. Sin je prvo stvorenje, najsavršenije, ali uvijek i samo stvorenje.

„Potom dolazi Nicejski sabor koji u snažnoj formulaciji naše vjeroispovijesti, zaista važnoj da sabere sve to što se prije događalo, u fokusu na Krista kaže: „Vjerujemo u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“.

Tom formulacijom priznaje se prava Kristova osobnost, s obzirom na prethodne teškoće. Kristova osobnost je vezana uz Oca, on je jedinorođenac Božji, stvarni Sin. Priznaje se njegova jedincatost, njegovo božanstvo i njegova božanska aktivnost, on je stvoritelj svega“, istaknuo je dr. Bodrožić.

U prvom razdoblju, do Nicejskog sabora, više struja unutar kršćanstva nisu dovoljno jasno razumijevale mogućnost postojanja Trojstva te su to rješavali na krivi način, preko Krista. „Ako se Kristu ospori božanstvo, onda je jedan Bog Otac, drugi su ispod njega, nema više problema razumske naravi. Ali, to nije pravi odgovor na Božje otajstvo“, upozorio je dr. Bodrožić.

Mentalitet arijanizma provlači se kroz mnoge pokrete u suvremenom svijetu. Krista se promatra u obliku pluralizma; mnogi se pozivaju na Krista, ali puno je nedosljednosti u odnosu na biblijsku objavu. Jedan od modernih pokreta je spiritizam Allana Kardeca (19. st.). „Kardec zamjenjuje biblijskog Krista novim mesijanskim objavama. Sveto Pismo se uzima tek kao jedan segment stvarnosti i Božje objave, paralelno s drugim objaviteljima, kao što je bilo u gnosticizmu ranog kršćanstva. Time se niječe jedincatost kršćanske objave i jedincatost Krista. Uzima ga se kao metaforu koja govori o razvoju ljudskoga. Kristu se oduzima osobnost i oblikuje ga se prema svojim potrebama“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spiritizam poima Krista kao neku vrstu učitelja, preteču koji je ostavio svoj nauk, ali nije napravio bitnih zahvata glede spasenja i objava. „Oni smatraju da je čovječanstvo u Kristu imalo samo jednu etapu; da Krist pomaže čovječanstvu da ono napreduje i dalje se razvija, ali Krist nema božansku narav niti ulogu jedincatog Spasitelja kojega mi ispovijedamo, iz Svetog Pisma. Krista svode samo na segment ljudskoga“, upozorio je dr. Bodrožić. Prema tom spiritizmu, biblijski Krist je samo nova objava nove evolucije koja će se kasnije događati na drugim razinama. Oni smatraju da objava nije bila konačna. Posljedice toga su izjednačavanje biblijske i spiritističke objave. Predavač je upozorio kako je mnogima danas lakše pratiti što objavljuje netko od ljudi, nego pratiti Božju objavu i iz nje izvoditi nauk, pouku i put duhovnog života.

„I u Crkvi je danas određena borba oko modernijeg tumačenja Svetog Pisma, kaže se kako se smatra da je srednjovjekovno kršćanstvo nadiđeno. Time kao da se smatra da postoji evolucija u razvoju Objave i da je biblijska objava bila samo jedan dio, da nije imala konačni autoritet do kraja“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spomenuti spiritizam govori o eteričnom Kristu gnostičkog tipa, Krist nije živa osoba, nego dolazi iz nebeskih visina. „On je univerzalni princip života, ali nije Božji Sin. Nije Bog, nego ljudska osoba koji je dobio određene ovlasti. Ima nove objave i pomaže da se ide prema konačnom sudu i obračunu. Prima objave kao čovjek i upozorava nas da moramo živjeti na određeni način“, rekao je dr. Bodrožić. Takve skupine u javnosti su objavljivale nove tekstove, među njima su i mormoni. Oni smatraju da „apokaliptički Krist, koji nije Bog nego ljudska osoba, priprema narod za apokaliptični obračun“.

Nadalje, prema toj viziji, Krist je iscjelitelj životnih energija. On je mentalni duhovni princip, ali ne osoba, nije Božji sin. „Krist djeluje da uklonimo bolesti, pomaže da se oslobodimo lošega. Ima ljudsku narav i pomaže ljudima da se liječe. Naglasak je na zemaljskome, tjelesnome“, rekao je predavač, podsjetivši da su i u ranom kršćanstvu postojali tzv. terapeuti koji su stavili fokus na liječenje i Krista promatrali samo kao iscjelitelja.

U suvremenosti, na to se nadovezuju istočnjački pokreti, reiki, self – help i neki  koji naglašavaju liječenje. „Tvrde da je Krist bio iscjelitelj životnih energija i može pomoći, ali nije Krist isključivi iscjelitelj, nego to mogu biti i istočnjački gurui. Prema njima, Krist nije Bog, nego lik koji ljudima nešto znači. Krist je pokriće da ljudi imaju povjerenja u te osobe, jer to je slično s Crkvom koja naviješta Krista koji je liječio bolesnike. Tako se stvara privid da je to isto, da to što oni govore, govori i Crkva, ali to nije isto“, upozorio je dr. Bodrožić.

U suvremenom vremenu prisutan je i „legendarni Krist postkršćanstva ili antikršćanski populizam. Kristu se pripisuju razne dimenzije, da je socijalist, komunist, revolucionar, hipi, ali nije Božji Sin, nego legendarna osoba koja je radila za siromahe i borio se protiv nekog sustava. Vide ga kao društvenu osobu koja je imala svoju ulogu, metode i može nam donijeti neku poruku. Prikazuju ga neispravno, ne kažu da je Božji sin“, upozorio je predavač.

Od teozofskog do masonskih društava, svi se na određeni način pozivaju na Krista, ali svi mu odriču božanstvo. Pozivaju se na neke nove tekstove, nove objave kojima osporavaju jedincatost Krista i njegovu božansku osobnost koju ispovijeda Crkva i koju je naglasio Nicejski sabor.

Dr. Bodrožić je opisao i duhovnost New Age-a prema kojem Krist nije povijesna osoba, nego je ideja evolutivnog procesa svemira. „Oni rade alternativnu kristologiju u kojoj se pozivaju na otkrivanje nekih novih skrivenih pisama. Kažu da je Crkva odbacila gnostičke tekstove koji joj ne odgovaraju. To je prebacivanje s biblijske objave na druge koje oni zagovaraju preko svojih sustava spajanja s nekom božanskom energijom, da oni prenose božanske poruke. Na taj način Krist je izvan funkcije“, upozorio je dr. Bodrožić, rekavši da se oni bave ezoterijom.

„Oni smatraju da je Crkva prenaglasila božanstvo Krista, a druge perspektive potisnula. Za njih je Krist jedan od božanskih učitelja koji potiče ljudsku preobrazbu i može biti uz druge učitelje i prosvjetitelje, poput Bude, jer smatraju da Krist nije isključiv. Njegova uloga nije da je Spasitelj, nego je jedan od učitelja koji pomaže da dođemo u harmoniju sa svemirskim energijama. On tako potiče ljudsku preobrazbu, da se u preobrazbi svemira sve uskladi. Oni nemaju ideju Boga kao osobe, nego je sav svijet božanski, a treba ga dovesti do sklada. Prema njima, Krist je unutarnji princip kozmosa, metafora savršenog života, model kojeg bi trebalo primijeniti. Krist im treba samo za segment njihovog života, a onda ga odbace jer im ne treba kao Spasitelj, nego da podigne standard ljudske svijesti i fiktivnog napretka čovječanstva“, rekao je dr. Bodrožić.

Kroz New age, dimenzije karme, sudbine, reinkarnacije ne daju prostor Kristu kao osobnom Bogu; prikazuju ga i kao pustolova, protive se dogmama katolika. Kristu odriču božanstvo, svrstavaju se u vrstu teološkog humanizma koji Krista promatra kao dobrog učitelja i mučenika za pravednu stvar, rekao je dr. Bodrožić. U humanizmu kao vrsti religioznosti, Isus čovjek se usavršava do razine božanskoga; pobožanstvenio se savršenim samoostvarenjem. U humanizmu je fokus čovjek, a ne Bog. Krist ostaje na razini primjera. On je u cijelosti ljudsko biće koji je napredovao prema Bogu, pa je došao do božanskih razina“, rekao je dr. Bodrožić, opisujući zastranjenja i neispravan nauk takvog poimanja Krista, kao i od strane Jehovinih svjedoka i mormona. Kao i u prvim vremenima kršćanstva, i u suvremenosti postoje religioznosti koje niječu Kristovo božanstvo, prema kojem je Krist jedno s Ocem i Otkupitelj cijelog svijeta – to je ključ kršćanske Objave koja je sažeta i u formulaciji Vjerovanja na Nicejskom saboru koju katolici i danas ispovijedaju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečanost otvaranja Jubilejske godine 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Otvaranje Godine jubileja u Zadru uz sudjelovanje sedam tisuća vjernika pristiglih iz svih, i najudaljenijih kopnenih i otočnih dijelova Zadarske nadbiskupije, najveće je javno očitovano nadbiskupijsko svjedočanstvo vjere u zadnja dva desetljeća u životu Zadarske Crkve. To je bilo najsnažnije, dostojanstveno i pobožno zajedništvo nepreglednog mnoštva više tisuća vjernika, među kojima su bile sve generacije vjernika, do najstarije dobi, redovnice te zadarski sjemeništarci i bogoslovi u asistenciji. Dirljivo je bilo vidjeti brojne obitelji, roditelje s djecom do najmlađih i u dječjim kolicima, koji su htjeli biti dijelom toga jedinstvenog događaja, u duhu blagdana Svete obitelji. U slavlju je suslavilo oko osamdeset svećenika iz svih župa i crkava Nadbiskupije. Bio je to najbrojniji crkveni događaj u Zadru nakon susreta naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. g., što je po svojoj naravi izvanredan događaj neusporediv s ijednim drugim u redovitosti života mjesne Crkve.

Obred otvaranja Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji pratili su posebno osmišljeni izvanjski znakovi i simboli koji su dodatno obogatili i uzdigli svečanost cijele proslave i liturgije, a bili su duboka izvanjska poruka i poticaj nutarnjem stavu vjernika koji su znali da su dio posebnog, milosnog događaja koji se u Crkvi događa svakih 25 godina.

Osobiti izvanjski simboli koji su bili dio jubilejske proslave su veliki križ iz katedrale sv. Stošije, velike jubilejske svijeće, oboje nošeni u nepreglednoj procesiji koja se zbog mnoštva naroda do kraja i nije uspjela formirati od crkve sv. Šime do katedrale, replika Višeslavove krstionice koja je bila postavljena u prezbiteriju katedrale te nadbiskupska kamena katedra, na kojoj je nadbiskup Zgrablić sjedio za vrijeme misnog slavlja.

Svečanost otvaranja Jubilejske godine sastojala se od tri dijela: okupljanja naroda u zadarskoj crkvi sv. Šime, procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije i svečanog misnog slavlja koje je u katedrali sv. Stošije predvodio mons. Zgrablić. Ceremonijar je bio don Roland Jelić.

Naime, otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se hodočasti u drugu crkvu. U Zadru je čin hodočašća vjernika bio od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

Prije početka jubilejskog obreda, vjernicima su kod crkve sv. Šime podijeljene  male svijeće, a predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije dobili su veliku jubilejsku svijeću na kojoj se nalaze loga Zadarske nadbiskupe i Jubileja 2025., ‘Hodočasnici nade’. Svijeće su bile upaljene za vrijeme obreda u crkvi sv. Šime i tijekom procesije. Svijeće u crkvi sv. Šime su osobiti prizor, jer se u toj crkvi nalazi tijelo svetog proroka Šimuna koji je Isusu za njegovog prikazanja u hramu rekao da je on “svjetlo na prosvjetljenje naroda“.

Na oltar u crkvi sv. Šime bio je položen veliki drveni križ koji se inače nalazi u prezbiteriju katedrale sv. Stošije, a nošen je u procesiji do katedrale. Taj križ je odljev originalnog križa iz 15. st. koji se inače nalazi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, a djelo je vrsnog mletačkog majstora, drvorezbara Mateja Moronzona, koji je izradio i korska sjedala u prezbiteriju zadarske katedrale.

Za vrijeme uvodnog obreda u crkvi sv. Šime, navještaj Evanđelja po Ivanu pročitao je fra Pavle Ivić, župni vikar iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova. Potom su ulomke iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje za Godinu jubileja pročitali Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II. Zadar i Josip Motušić, zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije

Drugi dio otvaranja Jubileja bila je hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije. Na početku procesije bio je veliki drveni križ kojeg su nosila osmorica članova Bratovštine sv. Šime u pratnji dva ferala. Iza križa, Evanđelistar u procesiji nosio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m, kojoj taj vrijedni svečani Evanđelistar pripada. Iza Evanđelistara bili su nadbiskup Zgrablić, iza njega umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, zatim o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije, pa svećenici i vjernici. Procesija je znak puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, što prikazuje i logo Jubileja.

U Obredniku otvaranja Jubileja to se tumači i kao „put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu“, uz citat pape Franje: „U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“.

Uz dva ruba procesije cijelom njenom dužinom, veliku jubilejsku svijeću nosili su predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije, a ostali vjernici nosili su male svijeće. Veliku svijeću predstavnici obitelji odnijeli su u svoje župe te će jubilejska svijeća biti postavljena u sve župne crkve u Nadbiskupiji. Za vrijeme  procesije puk je pjevao božićne pjesme. Po dolasku na Trg sv. Stošije ispred otvorenih vrata katedrale, križ nošen u procesiji bio je uzdignut pred narodom. Potom je nadbiskup Zgrablić kleknuo pred tim velikim križem i poljubio ga.

Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad prije nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Škropljenje naroda blagoslovljenom vodom u pratnji velikog križa

U katedralu su najprije članovi Bratovštine sv. Šime unijeli križ, za kojim su ušli nadbiskup Zgrablić, svećenici te narod. Dok je narod ulazio u prvostolnicu, a Katedralni zbor sv. Stošije s orguljašem Draganom Pejićem predvodio pjevanje božićnih pjesama, članovi Bratovštine sv. Šime držali su križ uspravljen u središtu prezbiterija. S  desne strane križa don Dario Tičić je držao Evanđelistar, a lijevo od križa bio je nadbiskup Zgrablić s pastirskim štapom, stojeći iza replike Višeslavove krstionice ispunjene vodom. Bilo je toliko mnoštvo naroda da su ljudi pristizali u katedralu za vrijeme mise još sat i pol vremena od početka obreda u crkvi sv. Šime koji je počeo u 17 sati te su popunjavali svaki kutak katedrale, ulazeći i kroz stražnja vrata katedrale i sakristiju. Brojni vjernici ostali su uz sjeverozapadni zid katedrale na Kalelargi. Zadarska nadbiskupija osigurala je postavljanje video zida na Trgu sv. Stošije, ispred Svećeničkog doma, kao i video projekciju prijenosa misnog slavlja u atriju katedrale, odnosno dvorištu Nadbiskupskog doma, gdje su ljudi pratili misu na površini cijelog južnog kamenog zida tisućljetne katedrale izgrađene na temeljima ranokršćanske bazilike, što je, simbolički, stvorilo poseban ambijent u povezanosti Crkve na početku trećeg milenija s Crkvom iz prvih kršćanskih vremena.

Kad je narod ispunio katedralu sv. Stošije, mons. Zgrablić je blagoslovio vodu u krsnom zdencu u spomen na obnovu krsnog saveza, te je u pratnji velikog križa prošao kroz katedralu. Dok je hodao iza križa i Evanđelistara, mons. Zgrablić je škropio narod blagoslovljenom vodom. Nadbiskup je došao do glavnih vrata katedrale i poškropio narod i na Trgu sv. Stošije. Prolazak velikog križa s korpusom raspetoga Krista širom raširenih ruku među narodom bio je za vjernike osobiti prizor koji dosad nije doživljen u zadarskoj prvostolnici.

Po povratku u prezbiterij, uz pridržavanje članova Bratovštine sv. Šime, katedralni župni suradnik Branimir Buturić osigurao je postavljanje križa na mjesto gdje se inače nalazi, a ispred križa je stavljen veliki znak loga Jubileja 2025.

Taj križ u katedrali će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji te će ga vjernici častiti tijekom Godine jubileja.

Osobitost ovog jubilejskog slavlja bila je i što je nadbiskup Zgrablić za vrijeme mise sjedio na mramornoj nadbiskupskoj katedri koja se nalazi u središtu apside katedrale, a datira iz zadnje trećine 17. stoljeća. Do sjedala koje se nalazi na četiri oktogonalna stupića s kapitelima vodi šest stuba. Zadnji put na toj katedri, za vrijeme slavlja mise, u doba svoga prethodnika, nadbiskupa Mate Garkovića, sjedio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Mons. Zgrablić samo je nakratko simbolično bio sjeo na tu katedru na misi svoga uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa 14. siječnja 2023. godine.

Nadbiskup Zgrablić u propovijedi o znakovima Jubilejske godine

Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost i dobrodošlicu vjernicima pristiglima na taj „sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta“. U propovijedi je razmatrao znakove Jubilejske godine: hodočašće, sveta vrata, Ispovijest vjere, ljubav (caritas), pomirenje, jubilejski oprost i molitvu.

Nadbiskup je podsjetio da se među starim Židovima početak jubileja, koji se obilježavao svakih pedeset godina, najavljivao zvukom roga od ovna, a naziv te svete godine dolazi od hebrejske riječi yōbēl, što znači ovan. „Mojsijev zakon je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini zemlja kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni. Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina“, rekao je mons. Zgrablić. Zadnji redoviti Jubilej je 2000. g. otvorio sv. Ivan Pavao II., a Izvanredni jubilej proglasio je papa Franjo 2015. godine. Jubilej 2033. godine će biti spomen na 2000 godina od Kristovog otkupljenja i na 33 godine Isusovog života na zemlji, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Jubilejsku godinu možemo definirati i kao ‘Svetu godinu’ ili ‘Kristovu godinu’, zato što taj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sva njena događanja i znakovi koji je prate promiču svetost, život daleko od grijeha te vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista“.

Među prvim znakovima jubileja je hodočašće. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Hodočašće je prikladno za otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“, podsjetio je nadbiskup na misao pape Franje iz njegove Bule ‘Nada ne razočarava’. „Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam. Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“. Tim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krene Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka. Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj domovini“, rekao je nadbiskup.

Znak Jubileja su i Sveta vrata. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća Isusovih riječi: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, ujedno i molitvu i spremnost da slijedimo Isusa. Vrata su i prolaz koji vodi u crkvu, sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem, mjesto zajedništva koje vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik“.

Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere koja se naziva i ‘simbol vjere’ u kojem se izražava središnji sadržaj vjere i glavne istine koje vjernik prihvaća i dijeli s kršćanskom zajednicom. Riječ apostola Pavla: „Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10),  „naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima“, rekao je mons. Zgrablić.

Ljubav je bitna značajka Jubilejske godine. Slavlju jubilejskog oprosta život ljubavi, caritas, daje konačni smisao i učinkovitost, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da je „ljubav najistaknutiji znak kršćanske vjere i njen poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“. Ljubav prema drugima koja dolazi od Boga omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić. Pomirenje kao jubilejski znak otvara “povoljno vrijeme” za obraćenje. „Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa“, poručio je nadbiskup.

Simbolično pojašnjenje potpunog oprosta

Znak je i jubilejska milost, potpuni oprost. „Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti“, rekao je mons. Zgrablić. Potpuni oprost pojasnio je jednom metaforom. „Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh je zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i strah. Grijeh nosi opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku i čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon nekog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput krpelja koji nas može ugristi da i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Možemo umrijeti od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed zacjeljuje rane na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost vraćaju nam krsno dostojanstvo. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje. Sveta godina donosi nam veliku milost potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost kojeg možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Znak Jubileja je i molitva. „Temelj kršćanske molitve je želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju. Crkva se osjeća pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam Jubilejska godina bude „milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, prijateljstvo sa svetima i blaženima i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost“, potaknuo je nadbiskup, u želji da nam Jubilejska 2025. godina donosi puno roda.

Na kraju mise, mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pročitao je Dekret nadbiskupa Zgrablića „Jubilejska mjesta i oprosti u Jubilejskoj 2025. godini u Zadarskoj nadbiskupiji“, s odlukom nadbiskupa da su jubilejske crkve u kojima se može dobiti potpuni oprost u Zadarskoj nadbiskupiji u Godini jubileja katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šime u Zadru, crkva sv. Mihovila u Zadru, crkva sv. Anselma u Ninu te crkva sv. Kuzme i Damjana u benediktinskom samostanu na Ćokovcu. Nakon čitanja Dekreta, mons. Zgrablić uručio je dekrete župnicima i redovnicima tih crkava: don Josipu Radojici Pinčiću (katedrala sv. Stošije), don Damiru Šehiću (crkva sv. Šime), don Jerku Vuleti (Nin), fra Niki Barunu, gvardijanu zadarskog samostana sv. Mihovila i opatu Jeronimu Marinu, prioru benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Na proslavi Jubileja sudjelovale su i sve koludrice iz benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru s opaticom č.m. Anastazijom Čizmin, koje samo u osobito svečanim prigodama izlaze iz klauzure svoga samostana.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Dragi vjernici Zadarske nadbiskupije – veliko vam Hvala! Bio je to najljepši zajednički slavljenički, duhovni ulazak u novu godinu Milosti Gospodnje!

Hvala vam, jer ste svojim dolaskom i željom da sudjelujete na otvaranju Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, ispisali i ugradili sebe u nezaboravnu stranicu u životu Zadarske Crkve.

Iz župa sa sve četiri strane Nadbiskupije, iz grada Zadra, iz zaleđa, Ravnih kotara, Bukovice i s otoka, vas sedam tisuća ljudi došlo je na događaj koji se u Crkvi održava svakih 25 godina – na svečano otvorenje Jubileja 2025., u nedjelju, 29. 12. 2024. godine, u Zadar.

Zadarska nadbiskupija kao institucija zahvaljuje vama, vjerničkom narodu, za veličanstveno molitveno, pobožno i dostojanstveno svjedočanstvo vjere i predanja duhu Godine jubileja.

Svojim načinom sudjelovanja pokazali ste poštovanje i osjećaj za veličinu milosti koju Crkva proglasom Jubileja nudi vjernicima u osobitom izrazu Božjeg milosrđa po mogućnosti dobivanja potpunog oprosta te poticajno dublje življenje i drugih znakova vjere u otajstvu spasenja.

Svojom sabranošću i pozornim, usredotočenim sudjelovanjem u svim dijelovima jubilejskog obreda, od crkve sv. Šime, procesije sa svijećama do mise u katedrali sv. Stošije, na najljepši način ugrijali ste ugodnu zimsku večer koja je brojnošću i nitima međusobne duhovne povezanosti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u zadnjih četvrt stoljeća, ako se izuzme jedinstveni susret naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. godine.

Hvala što ste podržali pozive i poticaje župnika, svećenika da se odazovete tom osobitom pohodu Božje milosti. Pokazali ste snagu i milinu zajedništva s nadbiskupom i svećenicima na razini uzvišenog, a božanski poniznog dostojanstva.

Svečanost otvaranja Jubileja u Zadru bila je puna izvanjskih simbola. Ali, najveći znak bili ste vi – ljudi, vjernici, hodočasnici

Vaša prisutnost, svih generacija. Veliko priznanje i osobita zahvala požrtvovnim roditeljima koji su došli s djecom, pa i najmanjom, u dječjim kolicima, strpljivo, mirno i pažljivo sudjelujući u svim dijelovima jubilejskog slavlja. Roditelji s djecom bili su osobiti ukras ovog jubilejskog blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Drage obitelji iz cijele Nadbiskupije, koji ste došli i sa svojih troje, četvero male djece – vi ste 29. 12. 2024. bili živi duhovni ‘Nazaret’ u Zadru.

Hvala svima koji su stoički mirno stajali i bili na Trgu ispred katedrale, u atriju pokraj katedrale, kao i ljudima koji su bili na dijelu Kalelarge uzduž sjevernog zida katedrale jer nisu mogli doći do Trga i atrija kako bi pratili misu putem video zida. Gospodin bio nagrada i toj vašoj žrtvi, miru predanja i sabranog sudjelovanja.

Hvala za strpljivost koju ste pokazali, ulazeći u katedralu i sat vremena od početka obreda, jer bila je tolika masa ljudi da je Križ već bio došao u katedralu, a veliki dio naroda još uvijek je bio kod crkve sv. Šime. Nije mogao od tamo niti krenuti od tolikog broja tisuća ljudi. Vi ste uistinu bili hodočasnici, strpljivo i bez mrmljanja hodeći prema cilju, niste odustali. Katedrala sv. Stošije i crkva sv. Šime po vama su se stopili u jedno tijelo.

Vi ste generacija koja je središtem grada Zadra i središtem Stošijine katedrale, dosad nedoživljeno, pronijela Veliki drveni križ iz katedrale sv. Stošije, a pod raširenim rukama korpusa našega Spasitelja Isusa Krista, po zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću, poškropljeni ste blagoslovljenom vodom iz krsnog zdenca. Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Zajedništvo u otvaranju Godine jubileja bio je naš zajednički, nadbiskupijski ‘Tabor’ s kojeg nas je obasjala Milost Gospodnja, koji neka nam pomogne da možemo, Božjom milošću, nositi čavle i križeve našeg života. Ali, baš kako ste uz Križ išli sa svjetlom svijeća, kako ste pažljivo svojim dlanovima i rukama, što su instinktivno zaštitnički znala učiniti i djeca, čuvali, štitili plamen svijeće da se u hodu procesijom ne ugasi – tako neka vas na vašim životnim putovima prate dlanovi Krista, neka vas grije i obasjava Svjetlo Isusa, slavno uskrsnuloga. I podržavaju Njegov Zagrljaj ljubavi i pružena Ruka!

Vaša upućenost u sadržaj Jubileja, vaša molitvena predanja i fokus na sve što se tijekom liturgije događalo, najljepša je novogodišnja čestitka Zadarske nadbiskupije kao zajednice vjernika, dar i uzdarje, prolaz kroz „sveta vrata“ Jubileja, čije će milosti biti samo vama znane.

Dragi sudionici jubilejske proslave, dragi pratitelji mrežne stranice i Facebook stranice Zadarske nadbiskupije. Hvala vam za podršku, praćenje i što ste prepoznali bogatstvo dara i događaja Crkve koje Godina jubileja predstavlja i može značiti u našim životima.

Vaša prisutnost, promatranje, pogledi i dostojanstveno sudjelovanje bili su istinska kateheza, navještaj vjere i ljubav u pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Vi niste bili gosti u Zadru. Vi ste bili istinski, dragi domaćini ove jubilejske proslave – u znaku križa, svjetla svijeća i blagoslovljene vode, koja je nadišla očekivanja mnogih.

Pratite nas i dalje. Odazovite se i ubuduće na pozive svojih župnika, poticaje svećenika, za sudjelovanje na događajima koje organizira Zadarska nadbiskupija, kada vas poziva po nadbiskupu, nasljedniku u nizu apostola. Majka Crkva nudi susrete i sakramente da osvježe život vjere, ohrabri klonule, uzdigne pogled prema Nebu – na hvalu i slavu Boga Oca, stvoritelja svijeta i ljudi, našeg Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista i vezu njihove savršene ljubavi koja nas posvećuje i uvodi u istinu života – Duha Svetoga.

Blagoslovljena vam bila Jubilejska 2025. godina! Hvala vam što ste 29. 12. 2024. bili dio tjelesne i duhovne rijeke milosti u životu i povijesti Zadarske nadbiskupije, zalogom za buduće.

Ines Grbić

 

“I gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta. Učinit ću da kao zora zasja nauk moj, i svjetlost ću njegovu razaslati nadaleko.

Izlit ću nauku poput proroštva, ostaviti je pokoljenjima budućim. Vidite, ne trudih se samo za sebe, nego za sve koji je traže” (Sirah 24, 31-34)

 

 

DEKRET 0 JUBILEJSKIM MJESTIMA I OPROSTIMA U JUBILEJSKOJ 2025. GODINI U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI

 

        Sveti Otac, papa Franjo, 9. svibnja 2024., bulom Spes non confundit, proglasio je Redoviti jubilej 2025. godine. Jubilejska godina će započeti u Rimu obredom koji će predvoditi papa Franjo i otvaranjem Svetih vrata u bazilici sv. Petra, na Badnjak, 24. prosinca 2024. godine. Prema odredbi pape Franje, na blagdan Svete Obitelji lsusa, Marije i Josipa, u nedjelju, 29. prosinca 2024. će započeti Jubilejska godina u partikularnim Crkvama, prigodnim obredom i euharistijskim slavljima u katedralama.

 

       1. Jubilejska mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji

       Apostolska pokorničarna (AP) je 13. svibnja 2024. donijela Dekret o podjeli potpunog oprosta tijekom redovite Jubilarne 2025. godine (Dekret). Ovime, sukladno izdanom Dekretu, određujem jubilejska mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje će vjernici za cijelo vrijeme trajanja Jubilejske godine, počevši od 29. prosinca 2024. (od otvaranja Jubilejske godine) do 28. prosinca 2025., (do zatvaranja Jubilejske godine), moći zadobiti jubilejsku milost — potpuni oprost. To su sljedeća mjesta i crkve:

        katedrala sv. Stošije u Zadru, 

        župna crkva sv. Šime u Zadru, 

        samostanska crkva sv. Mihovila franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zadru, 

        župna crkva sv. Anselma u Ninu, 

        benediktinska crkva sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, na otoku Pašmanu.

 

          2. Oprosti tijekom Jubilejske godine

        Tijekom jubilejske godine svi ostali prethodno dodijeljeni oprosti ostaju na snazi. „Svi vjernici, koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu (…) koji su potaknuti duhom milosrđa i koji su tijekom Svete godine pročišćeni po sakramentu pokore i okrijepljeni svetom pričešću, molili na nakane Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (AP, Dekret).

         „Vjernici, hodočasnici nade, moći će dobiti jubilejski oprost od Svetog Oca ako pobožno hodočaste: prema bilo kojem svetom jubilejskom mjestu i tamo pobožno sudjeluju na svetoj misi (…), na obrednim misama prigodom podjele sakramenata kršćanske inicijacije ili bolesničkog pomazanja; na slavlju Službe Riječi; na Liturgiji časova (Služba čitanja, Jutarnja, Večernja); na pobožnosti križnog puta; mole krunicu na čast Blažene Djevice Marije; mole himan Akathistos; na pokorničkom slavlju koje završava pojedinačnom ispovijedi pokornika“ (AP, Dekret, Br. I.).

        „Isto tako, vjernici će moći zadobiti jubilejski oprost ako pojedinačno ili u skupini pobožno posjete bilo koje jubilejsko mjesto i tamo se u prikladnom vremenu uključe u euharistijsko klanjanje i meditaciju, a koje će zaključiti s molitvom Oče naš, Ispovijest vjere u bilo kojem legitimnom obliku i zazivom Mariji, Majci Božjoj“ (AP, Dekret, Br. II).

         „lstinski raskajani vjernici koji iz ozbiljnih razloga neće moći sudjelovati u svečanim slavljima, hodočašćima i pobožnim pohodima (kao što su, prije svega, klauzurne redovnice i redovnici, starije osobe, bolesnici, zatvorenici, kao i oni koji u bolnici ili na drugim mjestima stalno skrbe o bolesnicima) će dobiti jubilejski oprost pod istim uvjetima ako, sjedinjeni u duhu s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima se riječi Vrhovnog svećenika ili dijecezanskog biskupa prenose putem sredstava komunikacije, izmole Oče naš, Ispovijest vjere u bilo kojem obliku u svom domu ili gdje god se nalazili (npr. u samostanskoj kapeli, bolnici, staračkom domu, zatvoru…) i druge odobrene molitve u skladu sa svrhom Svete godine, prinoseći svoje patnje ili teškoće svojih života“ (AP, Dekret, Br. II).

         „Nadalje, vjernici će moći dobiti jubilejski oprost ako pobožno sudjeluju u pučkim misijama, duhovnim vježbama ili tečajevima o tekstovima Drugoga vatikanskog sabora i Katekizmu Katoličke Crkve, koji bi se, po volji Svetoga Oca, trebali održavati u crkvama ili drugim prikladnim mjestima“ (AP, Dekret, Br. III).

         Vjernici koji su učinili djelo milosrđa u korist duša u čistilištu, ako pristupe sakramentu pričesti unutar euharistijskog slavlja drugi put u istom danu, moći će dobiti potpuni oprost dva puta toga istog dana, a može se primijeniti samo za pokojne.

         Potpuni oprost je na osobiti način povezan s djelima milosrđa i pokore, koji svjedoče o pouzdanom obraćenju.

         „Također, vjernici će moći dobiti jubilarni oprost ako u primjereno vrijeme posjete svoju braću i sestre koji su u potrebi ili teškoćama (bolesnici, zatvorenici, usamljene starije osobe, invalidi…), hodočasteći tako prema Kristu koji je prisutan u njima (v. Mt 25,34-36). Pridržavajući se duhovnih, sakramentalnih i molitvenih uvjeta, vjernici će sigurno moći ponavljati takve posjete tijekom Svete godine i tako će svaki puta, pa čak i svakodnevno, dobiti potpuni oprost.

         Jubilejski potpuni oprost može se postići i kroz inicijative koje na konkretan i velikodušan način provode pokornički duh koji je poput duše Jubileja. Tu se posebno misli na ponovno otkrivanje vrijednosti petka: uzdržavanjem, barem na jedan dan, od uzaludnih aktivnosti (stvarnih ili virtualnih, prenošenih putem medija i društvenih mreža), od suvišne konzumacije (primjerice..), kao i izdvajanjem novčanih iznosa za siromašne, podupiranjem vjerskih ili društvenih aktivnosti, osobito u korist obrane i zaštite te kvalitete života u svim njegovim fazama, napuštene djece, mladih ljudi u poteškoćama, starijih Ijudi u potrebi ili usamljenih, migranata iz različitih zemalja…, posvećujući tako prikladan dio svog slobodnog vremena dobrovoljnim aktivnostima, u korist zajednice ili drugim oblicima zalaganja“ (AP, Dekret, Br. III).

 

3. Poziv i poticaj svećenicima i pastoralnim djelatnicima

     Pozivam sve svećenike „da velikodušnom dostupnošću i predanošću vjernicima pruže najširu mogućnost korištenja sredstva spasenja na način da se objavi vrijeme kada se može pristupiti ispovijedi i pokorničkim slavljima“ (AP, Dekret, Br. III.). Podsjećam svećenike, ovisno o mogućnostima, u skladu s motuproprijem Misericordia Dei, da imaju pastoralnu mogućnost ispovijedanja i tijekom slavlja svete mise.

   Potičem svećenike i sve uključene u pastoral Nadbiskupije da se pobrinu za jasno objašnjavanje vjernicima ovdje navedenih odredbi i načela za posvećenje vjernika.

     Neka nam Jubilejska godina bude milosno vrijeme raspirivanja kršćanske nade koja ne razočarava i zadobivanja jubilejske milosti oprosta koja nas čvršće u Ijubavi sjedinjuje s Bogom, bližnjima i s našim dragim pokojnicima.

 

Zadar, na spomendan sv. Ivana od Križa, 14. prosinca 2024. Broj: 1249/2024.

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 10. travnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, o temi ‘Contemplatio’, četvrtom stupnju Lectio divina, izlagao je o. Jozo Milanović, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Lectio divina je božansko čitanje Svetog Pisma. „To čitanje znači da mi slušamo kako nam Krist čita svoju riječ. Zapravo, Krist nam čita samoga sebe. Ako kažem da ja čitam, ako pođemo od sebe, zaputili smo se krivo“, upozorio je o. Jozo.

U Lectio divina kao razgovoru s Kristom, osoba ne razgovara s Kristom, nego on razgovara s osobom, odnosno, sa svojom zajednicom, ako se moli u zajednici. Važno je vjerovati i znati da je govor Gospodina prvi i glavni, istaknuo je o. Jozo. Taj razgovor ima dva dijela. „U prvom dijelu Krist govori, ja odgovaram. Krist je govorio u ono vrijeme. Obično čujemo na početku Evanđelja, ‘U ono vrijeme’. Da razumijemo što se dogodilo, treba nam drugi stupanj, meditatio – ne ‘U ono vrijeme’, nego u ovo vrijeme. U prvom stupnju je dobro proučiti na što se odnosi ono što se dogodilo u ono vrijeme, da se ne bi krivo zaključilo za drugi stupanj, za drugi dio Kristovog govora, što mi Gospodin govori danas. Ono što je Gospodin nekad rekao, on ponovno govori i želi biti živa riječ u našem životu – u ovo vrijeme. Što meni Gospodin danas govori“, naglasio je o. Jozo.

Predavač je podsjetio na misao Benedikta XVI. da se „Lectio divina zaustavlja na Contemplatio, tijekom kojega usvajamo kao dar Božji sâmi njegov pogled u prosuđivanju stvarnosti“.

„Bog nam daje svoj pogled. Kao što se služi našim ustima da kaže svoju riječ, tako se služi našim očima da gleda. Lectio divina znači čitanje, da osoba zna kako će gledati, Kristovim očima. Lectio divina je molitva utemeljena na riječi Božjoj u kojoj nam Gospodin govori i već nam daje odgovor kako ćemo mi njemu odgovoriti. Riječ Božja je dar“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da osoba sebe treba pripremiti da bude spremna primiti dar koji nam se daje. Čovjek treba moliti, kako bi znao što mu je činiti, raditi. Plod kontemplacije treba biti i da osoba spusti pogled prema bližnjima, da se očituje u djelima, u pružanju pomoći potrebnima.

Za Lectio divina je važno misliti i u kojem smo vremenu crkvene godine i shodno tome čitati Božju riječ čiji je sadržaj i duh događanja prikladan baš za to vrijeme liturgijske godine. U tom kontekstu, o. Jozo je potaknuo da se „izabere izabrano“, evanđelje od dana, tekstovi u Službi čitanja od dana, a ne da isključivo mi sami nasumice biramo što ćemo pročitati svakog dana iz Svetog pisma.

„Lectio divina nije liturgijska molitva, nego ona liturgijsku službu čitanja na misi priprema i nastavlja. Crkva želi da nastavljamo dalje u danima i životu ono što smo slušali u nedjelju, s čime započinje tjedan. To nije samo pripremanje, nego i nastavljanje čitanja Božje riječi. Lectio divina nastavlja čitanja od liturgije, od bogoslužja“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je važno da osoba u toj molitvi promišlja i razmatra: ‘Što si Gospodine meni danas dao, što trebam vidjeti’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

13. Damjan Kružičević, OSB, izlagao je o temi ‘Lectio divina – Oratio’ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 13. ožujka. U Godini molitve, teme rekolekcije zadarskog prezbiterija su različiti aspekti molitve Lectio Divina.

Tu obvezu molitve svećenici su prihvatili i na svom ređenju. Željeti biti u nazočnosti Gospodina, biti s njim, predstavlja i početak poziva svećeniku. O. Damjan je podsjetio kako je Isus ustanovio Dvanaestoricu da budu s njim i da ih pošalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle, o čemu piše u Markovom evanđelju. „Ali, najprije da budu s Isusom, da nauče ono što će kasnije oni poučavati druge. Jedan od oblika svakodnevne kršćanske i svećeničke molitve je i Lectio divina. Lectio divina je odgovor na našu želju za biti u nazočnosti Gospodina, biti mu blizu. Papa Franjo kaže da je molitva put i škola. U toj školi uvijek ostajemo učenici našeg Učitelja. Kad je molitva istinski susret sa živim Bogom, takva molitva ostavlja trag u našim životima, mijenja i preobražava naš život. Onda možemo i mi za druge biti učitelji molitve“, rekao je o. Damjan. Papa Franjo kaže da je obaveza svakoga molitveni stav u kojem Gospodina slušamo i klanjamo mu se, prisutnom i živom, u Riječi i otajstvima koje slavimo.

„Cijelo prvo tisućljeće života Crkve, otačkog i monaškog razdoblja, snažno je obilježeno svetopisamskom molitvom, iz čega proizlazi i svetopisamska duhovnost i pobožnost. Pismo se u to vrijeme učilo napamet, naviješta, tumači, ono postaje jezik srca, oblikuje misli, ponašanje, život, molitvu, strelovite osobne molitve i svečane liturgijske molitve sabrane zajednice. Lectio divina uvijek je u životu Crkve bila povlaštena molitva Bogu posvećenih osoba, svećenika, redovnika, monaha, kao življena vjernička praksa Crkve“, rekao je o. Damjan.

 Podsjetio je na misao iz dogmatske konstitucije Dei Verbum o božanskoj objavi: „U riječi Božjoj je tolika moć i sila da je ona uporište i životna snaga Crkve, a djeci Crkve je snaga vjere, hrana duše te čisto i nepresušno vrelo duhovnog života“. U dokumentu Verbum Domini kaže se da „Riječ koja je od početka kod Boga i jest Bog, objavljuje nam samoga Boga. U svjetlu objave koju priopćuje božanska Riječ, konačno se pojašnjava zagonetka ljudske egzistencije“.

Četiri koraka svetopisamske molitve Lectio divina u 12. st. sastavio je kartuzijanac Guigo. U svom pismu Epistola de vita contemplativa ili Scala claustralium, kao odgovor na pismo svog duhovnog brata Gervasija, Guigo piše: „Odlučio sam podijeliti s tobom neka moja razmišljanja o duhovnom životu monaha. Jednog dana, baveći se ručnim radom, počeo sam razmišljati o duhovnoj aktivnosti čovjeka i odjednom se u mom razmišljanju pojaviše četiri duhovna stupnja – lectio, meditatio, oratio, contemplatio – čitanje, razmatranje, moljenje, kontempliranje ili motrenje“.

„Guigo piše o duhovnoj aktivnosti čovjeka. I to mu ne pada na pamet dok meditira, razmišlja ili se bavi nečim dubokoumnim, nego dok se bavi ručnim radom. Za vrijeme rada on se bavio svetim, Bogom. Došla su mu ta četiri stupnja, ne kao metoda da bi  čovjek trebao sjesti i podijeliti ih u četiri jednaka vremenska razdoblja, nego to predstavlja četiri duhovne aktivnosti čovjeka kroz cijeli dan i cijeli život“, rekao je o. Damjan.

Oratio je treći korak ili stupanj Lectio Divina koji se prevodi kao moljenje. „Guigo za Oratio kaže da je žarka, gorljiva, pobožna pozornost, usmjerenost srca prema Bogu, da se klonimo zla i zadobijemo dobro. Dakle, u Oratio je srce prostor u kojem se događa taj korak Lectio divina. Srce koje je ušlo u Lectio divina zahvaćeno je porukom i snagom Riječi Božje i spremno je ono što je oko u lectio vidjelo i uho čulo i o čemu je um u meditatio razmatrao, sada pretočiti u govor srca, učiniti to riječima upravljenima Gospodinu“, rekao je o. Damjan. Podsjetio je na riječ iz KKC-a 1177: „Čitanje Svetog Pisma, Lectio divina je stvarnost u kojoj se Božja riječ čita i razmišlja da bi se pretvorila u molitvu“. Tako srce započinje moliti, o čemu piše Guigo kartuzijanac.

U kontekstu srca koje moli, o. Damjan je podsjetio na misao iz KKC-a 2562: „Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (pokreti i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu, više od tisuću puta. Srce je ono koje moli. Ako je srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan“. „Isprazan je osjećaj kad molitvu odradimo, a kako je lijepo i srce ispunjeno Bogom kad se dogodi oratio, kad je namjera, pozornost našeg srca u Bogu i kad se ostvari blizina s Bogom i susret“, rekao je o. Damjan.

„Riječ oratio u latinskom se prevodi kao besjeda, govor, govorništvo, vještina da se naučeno, shvaćeno i spoznato izrazi riječima i iznese pred druge. Kod kršćanskih pisaca, termin oratio označava molitvu. Za razliku od sakramentalne molitve koju svećenik iznosi u ime cijele zajednice i koju zajednica na kraju potvrđuje sa Amen, kada govorimo o oratio više se misli na molitvu u tišini, molitvu srca. To je u euharistiji poziv na molitvu Oremus – Pomolimo se, prije zborne i popričesne molitve, nakon čega bi trebao uslijediti trenutak tišine koja je molitva srca“, rekao je o. Damjan.

Guigo je u svom pismu bratu Gervasiju dao primjer Lectio Divina na tekstu iz Svetog Pisma: „Blaženi čista srca, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). „Taj korak Guigo tumači govorom duše, srca koje u poniznosti, svjesno svoje grešnosti i nemoći da samo svojim snagama dođe do čistoće srca, moli: „Gospodine, tebe gledaju oni koji su čista srca… Razmatrao sam nadugo riječi u svom srcu i u mom razmatranju zapalio se plamen želje da te više upoznam. Dok meni lomiš kruh Svetog Pisma u lomljenju kruha, spoznanje raste (‘Nije li gorjelo srce u nama’) i što te više poznam još više te želim upoznati; ne samo u čitanju, već u spoznaji koja dolazi iz iskustva. Udijeli mi, Gospodine, zalog budućih dobara, barem kap nebeske kiše da ugasi moju žeđ“.

„Oratio je prije svega molitva u skrovitosti, koja u zajedničkom Lectio divina može postati i kratka izgovorena molitva kao odjek molitve srca. Sâm Gospodin najbolje nam opisuje ovaj korak molitve: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti”. U tom kontekstu, predavač je podsjetio na misao iz KKC-a 2654: “Tražite čitajući, i naći čete razmatranjem; kucajte moleći, i otvorit će vam se promatranjem”.

„Sveti Ivan Damašćanski za oratio kaže da je uzdizanje duše k Bogu i traženje prikladnih dobara, a Ivan Klimak govori o bliskom razgovoru i sjedinjenju čovjeka i Boga. Monaški oci pustinje govore o širenju srca, srcu koje se širi kad u njega primamo riječ Božju. Riječ Božja koja stvara nove duhovne prostore unutar našeg srca kada se ono bavi Božjom riječju“, rekao je o. Damjan. Oratio se događa „i kada slušamo druge koji svjedoče o iskustvu susreta s Bogom u Riječi. Naše srce tada bude dirnuto milošću, doživimo iskustvo Božje blizine i srce samo od sebe moli. Duboko svjedočanstvo drugih proizvede molitvu jer nam srce bude dirnuto milošću, Božjom blizinom“.

Predavač je govorio i o svećeniku koji je povjeren Riječi i kojemu je Riječ povjerena. Izraz „povjereni Riječi“ koristi sveti Pavao kad se obraća biskupima Crkve u Efezu, prije svog posljednjeg uzlaska u Jeruzalem: „I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima“ (Dj 20,32).

„Riječ Božja izgrađuje, ona je djelotvorna. Bog po njoj stvara i obnavlja stvoreno i stvorenje, po njoj oprašta i posvećuje. Prvo očitovanje Boga je riječ: ‘I reče Bog’. U punini vremena, u novom stvaranju opet je Riječ na prvom mjestu. Ako Isus za sebe kaže: ‘Ja čuvam riječ Očevu’ (Iv 8,55) i svećenik bi trebao truditi se reći isto, kako bi uistinu bio povjeren Riječi. Riječ Božja se najbolje čuva molitvom, kad se događa oratio u našem srcu. Tada je to urezano, upisano u naše srce“, rekao je o. Damjan.

I za oratio je važno vrijeme i mjesto, ustrajnost, ne odustajati. „Biti povjereni Riječi i čuvati povjerenu Riječ nije jedna od mogućnosti, od izbora, nego je zvanje, opredjeljenje ustrajnosti: ustrajnost čitanja (lectio), meditativnog produbljivanja i razumijevanja teksta (meditatio), molitve (oratio), iskustva svakodnevice življene pod ‘sudom’ riječi Božje (contemplatio). Samo na ovaj način Kristova misao postaje misao svećenikova, samo tako naša stvarnost postaje ono o čemu govori apostol Pavao: „A mi imamo (mi poznamo) misao Gospodnju“ (1 Kor 2,16)“, istaknuo je o. Damjan.

Govoreći o svećeniku kao molitelju, predavač je rekao da je oratio za svećenika svakodnevna stvarnost, a ne samo korak Lectio divina. Svećenik je rođen u molitvi Crkve, svećeništvo živi od svakodnevne molitve, od blizine s Bogom. „Svećenik je ukorijenjen u molitvi da bi predvodio molitvu naroda i molio za narod. Svećeništvo je rođeno u Isusovoj molitvi i živi od svakodnevne molitve. Benedikt XVI. kaže: ‘Svećenik je začet u onoj dugoj molitvi u kojoj je Gospodin govorio Ocu o svojim apostolima i zacijelo o svima onima koji će tijekom stoljeća postati sudionicima njegovog poslanja“, poručio je o. Damjan, potaknuvši: „Neka nam druženje s Riječju i ponizna molitva urodi žarkom, gorljivom, pobožnom pozornošću, usmjerenošću srca prema Bogu i u Bogu“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

O. Damjan Kružičević, OSB, benediktinac iz samostana na Ćokovcu, na kraju prvog dana korizmene duhovne obnove u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, u srijedu, 6. ožujka, predvodio je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Svaki svoj dan benediktinci u svim samostanima svijeta završavaju molitvom Blaženoj Djevici Mariji koja je prisutna u benediktinskoj duhovnosti.

U ovoj molitvi razmatraju se otajstva Marijinog života u odnosu s Isusom i njenim poslanjem majke božanskog Sina, našega Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista.

Marijo, nazaretska Djevice, okupljeni smo pred tobom kao tvoja djeca i molimo te, uzmi nas za ruku i povedi k Isusu, tvome Sinu, našem Gospodinu. Ti si u svom srcu priredila sveto boravište i poslušna Božjoj riječi postala i hram i kovčeg Saveza. U tebi i po tebi Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Ti si žena od malo riječi, ali sva si zahvaćena Riječju Božjom. Pomozi nam, Marijo, da i mi ponizna i otvorena srca slušamo i primamo Božju riječ. Isprosi nam milost da se riječ tvoga Sina i u našem životu utjelovi, postane stvarnost. Da ravna našim životom, našom molitvom i našim radom.

3 x Zdravo Marijo

Marijo, koja na riječ Anđelovu hitaš u gorje u grad Judin, Elizabeti, rođakinji svojoj. Pomozi nam da i mi u našem srcu čujemo poticaj Duha koji nas nuka da svoju radost podijelimo s drugima. Da primljene milosti umnožimo, dijeleći ih s drugima. Da drugima spremno priteknemo u pomoć i tako tvoju ljubav, blizinu i dobrotu svjedočimo svijetu.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si u zajedništvu sa sv. Josipom iskusila što znači naići na zatvorena vrata, na odbijanje, na nerazumijevanje, na život u tuđini. Iskusila si strah. Zato ti znaš najbolje sve naše nevolje, jer ih nisi bila lišena. Razumiješ našu nemoć, nesigurnost, naš strah. Ti si službenica dobrote koja za nas neprestano moli svoga Sina, da svojom milošću obogati naše siromaštvo, a svojom snagom ojača našu slabost. Budi uz nas, Majko, u svim nevoljama našim.

Zdravo Marijo  

Marijo, u betlehemskoj noći u svoje krilo primaš Božjega i svoga Sina. Polažeš ga u jasle i zajedno sa svetim Josipom prva mu se od svih stvorova klanjaš. Siromaštvo betlehemske noći svjedoči o jedinom, istinskom bogatstvu čovjeka. Svjedoči o ljubavi, Bogu koji je ljubav. Ljubavi koja povezuje vaše živote, vaša srca – Isusovo, Josipovo i tvoje, Majko. Pomozi nam da tvoga Sina znamo prepoznati u našoj svakodnevnici, da mu se poniznim srcem poklonimo i ljubav mu iskažemo u onima u kojima nas on danas pohađa. Neka nas s tvojim Sinom, s tobom, sa sv. Josipom i sa svom našom braćom i sestrama, povezuje čista i sveta ljubav.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sačuvala radost svadbe u Kani. Tamo si s Isusom i njegovim učenicima i primjećuješ i vidiš i ono što drugima promiče. Vidiš to na vrijeme, u pravo vrijeme. I donosiš to pred Isusa. U malo riječi, tek dvije riječi – ‘Vina nemaju’. Tako ti moliš. To je tvoja molitva. Donositi pred Sina stvarnost satkanu i izgovorenu u dvije riječi. I sve prepuštaš njemu, jer vjeruješ njemu. Učini da i naša molitva bude izrečena stvarnost u malo riječi i donesena pred Isusa s vjerom da znamo reći – radosti nemam, vjere nemam, ljubavi nemam, praštanja nemam, mira nemam. I da sve predam Isusu. Pomozi i nama da znamo moliti srcem koje vidi. Daj nam oči pune nježnosti i nade. Oči kakve si ti imala onog dana, na svadbi u Kani.

Zdravo Marijo

Marijo, ti pratiš i susrećeš svoga Sina na njegovom križnom putu, do kraja, do Golgote, do groba. Pratiš pogledom, pratiš molitvom, pratiš srcem, pratiš suzom. Kratak susret sa Sinom koji ne ostavlja prostor za ništa drugo, osim trenutak tihe blizine, pogled i možda kratak dodir ruku. Ali, to je blizina koja govori, blizina koja grli, blizina koja liječi bol srca, blizina koja daje snagu za naprijed. Majko, s križa mi smo povjereni tebi. I ti si nama povjerena. Molimo te da na našem životnom križnom putu uvijek osjetimo tvoju blizinu, tvoj pogled, tvoj dodir. Trebaš nam. Ne možemo sami, jer nitko ne može sam. Pomozi nam da i mi znamo drugima biti blizina koja grli, koja liječi, koja ozdravlja, daje snage za naprijed. I nas je Isus povjerio jedne drugima.

Zdravo Marijo

Marijo, ženo Velike subote, u tvom srcu toga dana slila se sva vjera Crkve. Zato je subota tvoj dan. Dan kada je tvoje srce u iščekivanju obećanja postalo tabernakulom, svetohranište vjere. Vjera Crkve preživjela je tog dana u tvom srcu. Sve je zašutjelo i za mnoge je ta šutnja bila teška. Svladao ih je strah za vlastiti život, toliko da se razbježaše. Djevice, navikla na sveti prostor šutnje koja zna da šutnja priprema dolazak riječi, tješila si svoje srce svetim obećanjem: ‘Evo, činim nešto novo, već nastaje’. I čekala si. A onda je svanulo uskrsno jutro. Pomozi nam, Majko, da znamo s vjerom živjeti naše Velike subote. Neka i naše srce bude uvijek svetohranište u kojem je sveta prisutnost izvor snage, dok čekamo da i u nama milost učini nešto novo.

Zdravo Marijo

Marijo, ti si sa učenicima u Gornjoj sobi, zajedno s njima u molitvi, čekaš obećanog Duha. Ti koja si milosti puna i Duhom osjenjena od početka tvoje evanđeoske prisutnosti. Tada je Riječ postala Tijelo u tvome krilu, na početku. Sada si u zajedništvu učenika i moliš da i oni budu ispunjeni istim darom koji je već u Nazaretu obogatio tvoju dušu. S njima si u molitvi, da budeš opet utkana u rađanje njegovog otajstvenog tijela – Crkve. Pomozi nam, Majko, da i mi ustrajemo u molitvi, u zajedništvu molitve. Da molitva za milost Svetoga Duha uvijek prati sve naše početke. Da budemo blagoslovljeni milošću u našim obiteljima, u našoj župnoj zajednici, u našoj molitvi, u našem radu, na našem hodočašću vjere.

Zdravo Marijo

Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, kako se nije nikada čulo da si ikoga zapustila koji se tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zamolio. Ovim pouzdanjem obdareni utječemo se i mi tebi, Djevice djevica, tebi Majko, dolazimo. Pred tobom, evo, stojimo mi grešnici i vapimo: Nemoj, Majko vječne Riječi, prezreti naše riječi. Nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.

Foto: I. Grbić