Blagdan sv. Nikole svečano je proslavljen u župi sv. Nikole u Islamu Latinskom u petak, 6. prosinca, misnim slavljem koje je u župnoj crkvi sv. Nikole predvodio don Mario Mršić, župnik Pašmana i Neviđana.

Don Mario je predstavio život sv. Nikole koji je rođen oko 280. godine u Patrasu u Grčkoj. Biskupom je postao vrlo mlad, oko 300. godine u Myri, danas Demre u Turskoj. Brzo su počeli progoni kršćana te je biskup Nikola bačen u tamnicu gdje je bio teško zlostavljan. Iako je imao posljedice mučenja, 325. godine sudjelovao je na Nicejskom koncilu. Običaj darivanja za blagdan sv. Nikole vezan je uz priču da je sv. Nikola trima sestrama noću kroz prozor ubacio vrećicu zlatnika, kako bi imale za miraz za udaju.

„Svaki svetac, pa i sv. Nikola, živio je sa sviješću Božje sveprisutnosti. To se i od nas traži – živjeti s činjenicom o Božjoj prisutnosti. Bog nije samo prisutan izvan nas, nego i u nama. Bog želi biti prisutan u čovjekovom srcu i duši. Božja želja i radost je da se nastani u čovjeku. Mi smo Isusovo nebo. Naše srce je najviše gdje Bog želi prisustvovati. Bog se nastanjuje u nutrine onih koja ga ljube, u srcu koje je otvoreno. Sveci nam govore o prisutnosti Boga u njima“, rekao je don Mario. U tom kontekstu, citirao je troje svetaca koji su govorili o Božjoj prisutnosti u svom životu. „Osjećam da je Bog u mom srcu, da Boga osjećam u svojoj duši. Nipošto me to ne ometa u izvršavanju mojih obveza. I kad obavljam najvažnije stvari koje traže pažljivost, ne gubim Božju prisutnost u svojoj duši i ostajem duboko s njim povezana. S njim polazim raditi, s njim idem odmarati, s njim trpim, s njim dijelim svoje radosti, u njemu živim i On živi u meni. Nikada nisam sama, jer on je moj stalni pratitelj“ (sv. Faustina). „Nikada ga nisam čula govoriti, ali osjećam da je on u meni u svakom času“ (Mala Terezija). „Sve se sažimlje u ovom: Bog mi je uvijek prisutan u mislima i utisnut u srcu, nikada ga ne gubim iz misli“ (Padre Pio). Don Mario je potaknuo vjernike da dopuste Bogu da se nastani u njima „po otvorenosti srca i po spremnosti na duboko predanje po žrtvi, umiranju sebi i prihvaćanja svega iz Božje ruke“.

Nakon mise, djeca iz župe održala su prigodni recital o sv. Nikoli pod vodstvom vjeroučiteljice Anite Vedrić.

I.G.

Foto: Župa Islam Latinski

Pod predsjedanjem mons. Ante Sorića, generalnog vikara Zadarske nadbiskupije, u srijedu, 4. prosinca, u uredu Nadbiskupskog ordinarijata u Zadru održan je susret na kojem su dogovarani tehnički aspekti pripreme proslave otvaranja Godine Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Na susretu su bili don Josip Radojica Pinčić, župnik Katedrale sv. Stošije i četvero katedralnih župnih suradnika, predstavnik Zajednice sv. Josipa koja djeluje pri katedrali sv. Stošije, dvojica članova Bratovištine sv. Šime iz svetišta sv. Šime i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Nakon prvog susreta u pripremi proslave otvaranja Godine Jubileja na inicijativu i pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, održanog 19. studenog, kad je mons. Zgrablić u razgovoru sa svećenicima odredio smjernice u načinu obilježavanja otvaranja Godine jubileja, na ovom susretu s vikarom Sorićem dogovoren je tehnički i izvedbeni način kako će se konkretno ostvarivati pojedini dijelovi otvaranja Godine Jubileja u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, s podjelom pojedinih zaduženja osobama koje će doprinijeti da slavlje i na izvanjski način ima svoj red i funkcionalan tijek održavanja.

Otvaranje Godine Jubileja je veliki događaj za cijelu Crkvu i za svaku biskupiju u kojem su pozvani sudjelovati svi vjernici mjesne Crkve predvođeni svojim pastirima, župnicima, svećenicima, istaknuo je vikar Sorić. U Zadarskoj nadbiskupiji postoji 117 župa. Na otvaranje Godine Jubileja pozvani su doći vjernici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije sa svojim župnicima iz grada Zadra, iz priobalja i zaleđa, Ravnih Kotara i Bukovice te s otoka.

U Nadbiskupiji djeluje oko 80 svećenika župnika i svi su pozvani predvoditi svoje župne zajednice na slavlju otvaranja Godine Jubileja. Svim sudionicima slavlja će ispred crkve sv. Šime biti podijeljena svijećica, a veliku svijeću će dobiti obitelji, po jedna obitelj predstavnik iz svake župe Zadarske nadbiskupije. Puk će sa upaljenim svijećicama sudjelovati u procesiji za vrijeme koje će se pjevati božićne pjesme.  Veliku svijeću na kojoj će biti logo Jubileja i Zadarske nadbiskupije će nositi predstavnik obitelji.

Ti predstavnici obitelji s upaljenom velikom svijećom će se nalaziti uzdužno, uz dva ruba procesije, sa svake strane, a između njih će biti puk. U proslavi je na taj način dodatno izražena prisutnost obitelji jer se Jubilej otvara na blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ti će predstavnici obitelji ponijeti veliku svijeću koju su nosili u procesiji u svoje župe i ostaviti je u svojoj župnoj crkvi gdje će se nalaziti cijele godine, kao znak Jubileja.

Okupljanje vjernika i svećenika počinje u 17 sati u crkvi sv. Šime u Zadru gdje će nadbiskup Zgrablić uputiti uvodni pozdrav i predvoditi kratku molitvu. U crkvi sv. Šime će se navijestiti ulomak iz Evanđelja i pročitati predviđeni dijelovi iz Bule pape Franje, ‘Nada ne razočarava’. Potom procesija kreće iz crkve sv. Šime prema katedrali sv. Stošije. Na početku procesije će biti veliki drveni križ koji se inače nalazi u prezbiteriju u katedrali sv. Stošije, kojega će u pratnji četiri velika ferala nositi članovi Bratovštine sv. Šime te Evanđelistar. Po ulasku u katedralu, nadbiskup Zgrablić će blagosloviti vodu koja će biti u velikoj Višeslavovoj krstionici u prezbiteriju katedrale, pokraj velikoga križa. Nadbiskup će potom poškropiti puk blagoslovljenom vodom pri obnovi krsnog saveza.

Svi župnici u Nadbiskupiji potiču se da tijekom prosinca animiraju i pozovu vjernike u župama da se odazovu sudjelovanju na slavlju otvaranja Godine Jubileja u Zadru i govore vjernicima o njenom značenju. Puk će svojom brojnošću ispuniti i Trg ispred katedrale sv. Stošije i dvorište pokraj katedrale, gdje će se nalaziti velika video platna koja će omogućiti svima da vizualno prate i vide kako se odvija svečano misno slavlje u katedrali koje će predvoditi nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Sveti Otac, papa Franjo, Narodu Božjem i svemu puku, napisao je i uputio Bulu „Nada ne razočarava“ kojom proglašava Redovni jubilej godine 2025.

„Neka Jubilej“, piše papa Franjo u Buli, „za sve bude trenutak živoga i osobnog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom, `vratima` spasenja (usp. Iv 10, 7.9); s njim, kojeg Crkva uvijek, posvuda i svima mora naviještati kao `našu nadu`“ (usp. 1 Tim 1, 1)“ (Br. 1).

„Svi se nadaju!“, podsjeća Papa i nastavlja: „U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i iščekivanje dobra…“. „Neka ovaj Jubilej svima bude prilika za oživljavanje nade“ (Br. 1).

„Nada se, naime, rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja izvire iz Isusovog Srca, probodenog na križu: `Doista, ako se s Bogom pomirimo po smrti Sina njegovog dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim` (Rim 5, 10). A njegov se život očituje u našem životu vjere koji počinje krštenjem, razvija se u stavu poučljivosti prema Božjoj milosti i stoga je oduhovljen nadom koja se neprestano obnavlja i koja, po djelovanju Duha Svetoga, postaje nepokolebljiva“ (Br. 3).

„Pustimo se sada privući nadom i dopustimo“, poziva papa Franjo, „da se po nama proširi na sve koji za njom čeznu. Svojim im životom poručimo: `U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek´ bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!` (Ps 27, 14). Neka snaga nade ispuni našu sadašnjost, dok s pouzdanjem iščekujemo ponovni dolazak Gospodina Isusa Krista, kojemu bila čast i slava sada i u budućem vijeku“ (Br. 25).

Draga braćo i sestre!

S radošću vam najavljujem svečano otvaranje Godine Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji koji zahvalno prihvaćamo kao Božji dar!

Svečano otvaranje će biti na Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, u nedjelju, 29. prosinca 2024. godine. Najprije ćemo se okupiti u 17,00 sati u crkvi sv. Šimuna Bogoprimca u Zadru gdje ćemo započeti slavlje otvaranja Jubilejske godine. Zatim ćemo se, kao „hodočasnici nade“, od crkve sv. Šime uputiti prema katedrali sv. Stošije hodeći za Kristovim križem, tim sidrom spasenja i znakom nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnoga i vječnoga Boga.

Uz križ, krenut ćemo i za Evanđelistarom, škrinjom žive Božje Riječi Uskrsloga koji poput ognjenoga stupa iz Knjige Izlaska (usp. Izl 13, 21 -22) ide pred svojim narodom i svojim svjetlom vodi svoje učenike u Godini milosti. Uz hodočasničke psalme i drage nam božićne pjesme uputit ćemo se prema glavnim vratima katedrale sv. Stošije gdje ćemo se pokloniti Kristu, „drvu Križa na kom spas je svijeta visio“ (molitveni poziv na Veliki petak). Ući ćemo u katedralu kroz glavna vrata koja su znak Krista (usp. Iv 10, 9) i pred krsnim studencem ćemo obnoviti naš krsni savez obredom spomena svetog krštenja.

Vrhunac obreda svečanog otvaranja Jubilejske godine ćemo proslaviti euharistijskim slavljem u katedrali sv. Stošije. Opća uredba Rimskog misala (Br. 16) nas podsjeća: „Euharistijsko slavlje, kao djelo Krista i hijerarhijski uređenoga Božjega naroda, središte je svega kršćanskog života, kako za opću Crkvu, tako i za mjesnu, ali i za pojedinog vjernika. To je slavlje, ujedno, vrhunac djela kojim Bog posvećuje svijet u Kristu i štovanja koje ljudi iskazuju Ocu, klanjajući mu se po Kristu, Božjemu Sinu u Duhu Svetom“.

S radošću vam najavljujem i kako sudjelovanje u obredu otvaranja Jubilejske godine daruje veliku milost potpunog oprosta svima koji su ispunili i druge crkvene propise, odredbe o dobivanju potpunog oprosta, a to su sveta ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog Oca.

Rado i srdačno vas pozivam da sudjelujete u ovom milosnom i povijesnom trenutku otvaranja Jubileja 2025., Svete godine, koji se ponavlja samo svakih dvadeset i pet godina te da primite najveći i najdragocjeniji božićni dar potpunog oprosta.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Dobrodošli!

✠ Milan Zgrablić,

nadbiskup

Zadar, Blagdan Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2024.

Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru otvorena je u četvrtak, 28. studenog u organizaciji SICU-a Zadar, udruge ‘Hrvatska dijaspora’ i Zadarske nadbiskupije, u sklopu manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture.

Na Izložbi otvorenoj do 30. siječnja 2025. izloženo je petnaest radova hrvatskih akademskih slikara i dvije redovnice. Dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a i likovnog postava, rekla je da su tim djelima autori željeli ostvariti trajnu uspomenu na papu Ivana Pavla II. te su svojim individualnim likovnim izrazom uspješno predočili njegov lik. „Ivan Pavao II. je bio otvoren ljudima, hodočasnicima, svima je pristupao otvorenog srca. Portreti izražavaju njegovu dragost i iskrenost. Izložba je postavljena i u zahvalnom sjećanju na Papu kao duhovnog poglavara, moralnog autoriteta i povijesnog pastira među nama, duboko povezanog s hrvatskom državom. U osobitom sjećanju ostao je Zadranima i po svom pohodu Zadru 2003. godine“, rekla je dr. sc. Knežević.

Ivica Jurjević, predsjednik udruge ‘Hrvatska dijaspora’ i inicijator postavljanja te Izložbe, zahvalio je slikarima što su podržali njegovu ideju, rekavši da je Izložba bila postavljena i u muzeju Ivana Pavla II. u Krakowu. Izložbu je u Papinom gradu otvorio kardinal Franciszek Macharski.

„Raduje nas što ćemo Izložbu otvarati i u drugim hrvatskim gradovima i župama, kako bismo i na ovaj način promicali Papinu svetost. Papa je bio promicatelj pravde, osobito mira. Toliko je ljubio Hrvate da možemo reći da je bio naš Papa“, rekao je Jurjević. Istaknuo je da je Papa bio univerzalni učitelj Evanđelja i najavio izložbu o kardinalu Franji Kuhariću, rekavši da je on bio stup Crkve u Hrvata.

Izložbu je otvorenom proglasio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je često pisao o pontifikatu sv. Ivana Pavla II. „Ivan Pavao II. zadužio nas je u svakom pogledu i kao narod ne možemo mu nikad dovoljno reći: ‘Hvala ti, Sveti Oče’. Hvala mu za sve što nam je značio u najtežim trenucima. Bio je u pravom smislu riječi otac koji je s nama supatio i s nama suosjećao. Učinio je što god je mogao u svojoj moći da doživimo slobodu, usprkos svega čemu smo bili izloženi“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Ivan Pavao II. bio poglavar Katoličke Crkve, ali uistinu i pravi i vrlo dosjetljivi borac.

„Kad je papa Ivan Pavao II. prvi put dolazio u Hrvatsku, želio je posjetiti i Beograd i Sarajevo. Iz Beograda je stiglo prihvaćanje od strane političke vlasti, ali Pravoslavna Crkva je rekla: ‘Još nije zrelo vrijeme za to’. A Papi je jako bilo stalo do Beograda, pogotovo do Sarajeva. U Sarajevo je svakako htio doći i čak je pripremio liturgijski obrednik da tamo služi misu i da poruči svijetu: „Zaustavite ruku koja ubija i molim vas, pomozite ljudima koji žive u opkoljenom Sarajevu“.

No, nazvao ga je jedan japanski dužnosnik i rekao da postoji opasnost za njegovu sigurnost u Sarajevu, da bi bilo riskantno da dođe u Sarajevo. Kardinal Stanislav Dziwisz je rekao da se Papa bio malo uvrijedio, kad su mu rekli da ne mogu jamčiti sigurnost. Onda je Papa pročitao u Castel Gandolfu sve što je imao pripremljeno za propovijed u Sarajevu te je uputio najpotresniji vapaj: ‘S vama smo i bit ćemo sve više s vama’, rekao je s pogledom prema Sarajevu i kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to baš na kardinalov rođendan na Malu Gospu, 8.rujna 1994. godine. Tada je Papa odlučio, kad već ne može doći u Sarajevo da ih posjeti, imenovao je mons. Vinka Puljića kardinalom koji će biti njegov glas i koji će govoriti u njegovo ime. Kad je nuncij na misi u sarajevskoj katedrali objavio tu vijest, deset minuta se pljeskalo. To je bila stvaralačka Papina gesta kojom je pokazao da je s njima i da će biti s njima. Sretni smo što smo živjeli u vrijeme pape Ivana Pavla II.“, poručio je mons. Puljić.

Uz Izložbu je objavljen i katalog u kojem je, uz slike izloženih radova, objavljen i tekst mons. Puljića naslovljen „Ivan Pavao II. – dar Duha Svetoga Crkvi i svijetu“, u kojem nadbiskup poručuje da su susreti Pape s ljudima bili radost, utjeha i blagoslov te da njegova ostavština raduje i obvezuje.

Mons. Puljić je istaknuo da je sv. Ivan Pavao II. bio „papa vizionar s jakim osjećajem za povijest. Poslije njegovog izbora za Papu, jedan novinar je zapisao: ‘Ovaj Papa zna se ophoditi s masama, ima jasna načela, čvrst je i hrabar’. Ponašao se poput oca koji ima razvijen sluh za druge i pokazuje manire svetog svećenika. U pravom smislu riječi bio je dragi otac, brat, skrbnik i odvjetnik, osobito ugroženih, napuštenih i ostavljenih. Pamtimo ga kao proroka koji svojim baritonskim glasom vapije, moli, ukorava i prijeti. Postao je glavnim odvjetnikom svih koji su bili ugroženi i ostavljeni“, poručio je mons. Puljić. Podsjetio je da je Ivan Pavao II. Crkvi u Hrvata darovao bl. Alojzija Stepinca kod svog drugog pohoda Hrvatskoj 1998., a kod svog trećeg pohoda (2003.) bl. Mariju Propetoga Isusa Petković u Dubrovniku i bl. Ivana Merza u Banja Luci.

Autori izloženih slika su: Vladimir Blažanović, Vladimir Kuharić, Zorica Turkalj, Ratko Peraić, Kruno Bošnjak, Renata Facan pl. Kušec, Fadil Vejzović, s. Pia Pađen, s. Terezija Lončarević, Pavao Hudek, Mladen Veža, Karlo Posavec, Ljerka Njerš, Kuzma Kovačić i Nediljko Tintor.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Franjevački samostan sv. Frane u Zadru i ‘Muzej u školi’ – Dječja folklorna skupina Donatići iz OŠ Zadarski otoci u Zadru, uputili su školama i vrtićima u Hrvatskoj poziv na sudjelovanje na 2. likovnom natječaju “Blizu je blizu”, za koji se djeca pozivaju izraditi radove o bl. Jakovu Zadraninu.

Tema 2. likovnog natječaja za djecu vrtića te učenike osnovnih i srednjih škola je bl. Jakov Zadranin u vrijeme njegovog djetinjstva i mladosti provedenih u rodnom Zadru, a održava se u sklopu teme ‘Zadarski sveci i blaženici’. Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, koordinatorica Organizacijskog povjerenstva u provedbi Natječaja, predstavila je temu, cilj i pravila za sudjelovanje u tom likovnom natječaju.

Bl. Jakov Zadranin (1400., Zadar – 1496., Bitetto) proveo je djetinjstvo i mladost u rodnom Zadru. S dvadeset godina ušao je u samostan sv. Frane u Zadru kao brat pomoćnik te se u tom samostanu i zajednici gdje je počeo njegov redovnički put čuva spomen na bl. Jakova. Jakov je pratio provincijala 1438. na generalni kapitul franjevačkog reda u Italiju. Potom je ostao u franjevačkoj provinciji sv. Nikole biskupa, sa sjedištem u Bariju, glavnom gradu Apulije. Djelovao je u raznim apulijskim samostanima, a oko 40 godina u gradiću Bitettu pokraj Barija, kao redovnik žarke molitve, marljiv u svakodnevnim poslovima kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan. Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu 1483., požrtvovno je služio i zaraženim bolesnicima. Bio je veliki štovatelj Majke Božje, pobožan u razmatranju Kristove muke. Dugo je molio, kontemplirao i obavljao pokore. Osobito je pomagao djeci. Umro je 27. travnja 1496. u Bitettu na glasu svetosti i zaštitnik je toga grada. U crkvi u Bitettu nalazi se njegovo neraspadnuto tijelo. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 1700., a papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova Zadranina. Slika i relikvija bl. Jakova iz Bitetta donesena je u crkvu sv. Frane u Zadar 1989., a prst bl. Jakova, relikvija koja se nosi u velikoj procesiji u Bitettu na blagdan bl. Jakova, u Zadar je prvi put donesena 5. svibnja 2024. godine.

„Ohrabreni prošlogodišnjim uspjehom Prvog natječaja, kvalitetom i brojnosti likovnih radova iz deset osnovnih škola, Povjerenstvo je proširilo natječaj da u njemu ne sudjeluju samo osmoškolci, nego i djeca iz vrtića i  učenici srednjih škola. Cilj ovog stvaralaštva je revitaliziranje lika i djela bl. Jakova Zadranina, upoznavanje zavičajne povijesti, kulturne i vjerske baštine Zadra. Djeca mogu prikazati blaženika u vrijeme njegovog djetinjstva i mladosti, dok je živio u rodnom Zadru. Blaženik se može prikazati kako radi u samostanskom vrtu, u brizi oko pripreme i kuhanja jela za braću franjevce, u molitvi u samostanu sv. Frane u Zadru, u procesiji Zadarskog mira iza procesijskog križa. Bl. Jakov je imao dar zanosa i levitacije pa ga se može prikazati i iznad Zadra, kako štiti grad. Može ga se prikazati u lađi kojom kreće na put za Italiju, a u pozadini se vidi rodni grad koji napušta. Prepuštamo kreativnoj dječjoj mašti izbor motiva o temi blaženika i Zadra. Moguće je prikazati i prepoznatljive građevine srednjovjekovnog Zadra“, rekla je Miljanović, predlažući djeci motive u slobodnom izboru teme.

Na dnu ili rubu likovnog rada autori neka zapišu i jednu riječ na glagoljici, npr. Zadar, blaženi Jakov ili neka druga kratka riječ i  time također obilježe život bl. Jakova. Glagoljica neka ne bude ukomponirana u crtež ili sliku.

Pravila likovnog natječaja su sljedeća: radovi mogu biti slikani, crtani ili oblikovani na papiru. Sve likovne tehnike neka budu na formatu papira A4. Likovno – tehnička sredstva su olovka, tuš i metalno pero, tuš i kist, lavirani tuš, tempera, akvarel, grafika, kartonski tisak, linorez, kolaž i sve kombinirane tehnike. Na poleđini likovnog rada trebaju biti podaci: ustanova i adresa, autor, razred, naslov rada te mentor i kontakt mentora. Izložba najuspješnijih likovnih radova i dodjela nagrada će biti u samostanu sv. Frane u Zadru, u Spomen sobi bl Jakova Zadranina, nakon mise u 19 sati, na  blagdan bl. Jakova, 27.travnja 2025. godine.

Nagrađenih dvanaest najboljih likovnih radova će biti objavljeni na mrežnim stranicama OŠ Zadarski otoci. Radovi trebaju stići do 10. travnja 2025. na adresu: 2. likovni natječaj „Blizu je, blizu”, OŠ Zadarski otoci, Trg Damira Tomljanovića Gavrana 2, 23000 Zadar. Poslane ili donesene učeničke radove će vrednovati i izabrati stručno povjerenstvo. Radovi se ne vraćaju. Potrebna je potpisana suglasnost roditelja, koju čuva mentor, za nagrađene učenike, radi objavljivanja fotografija djece, njihovih imena i prezimena u medijima.

Naziv natječaja „Blizu je, blizu“ je u spomen na situaciju kad je bl. Jakov ispod svoga habita bio sakrio zeca koji je bježao pred lovcima. Kad su lovci bl. Jakova pitali: „Gdje je zec?“, on je rekao: „Blizu je, blizu“. Lovci su produžili dalje, a zec je bio spašen. Najbolji učenički rad će biti tiskan u obliku sličice s molitvom za kanonizaciju bl. Jakova Zadranina. Te sličice će dobiti sva djeca i učitelji sudionici likovnog natječaja.

Organizacijsko povjerenstvo objavilo je Poziv na natječaj u petak, 29. studenog, na blagdan Svih svetih Franjevačkog reda, u samostanu sv. Frane u Zadru. Tada su crkvu i samostan pohodila djeca iz Dječje folklorne skupine Donatići iz OŠ Zadarski otoci u Zadru, s voditeljicom i inicijatoricom projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’, Anamarijom Botica Miljanović.

„Želja mi je da duhovna i vjerska baština postane dio identiteta ljudi, da se sačuva duh grada i prenosi generacijama. Da djeca to ponesu u budućnost i na taj način čuvaju grad, jer grad čuvaju ljudi idejom, duhom i raznim oblicima stvaralaštva. Drago nam je kad i drugi prepoznaju vrijednost naših nastojanja, pa su s nama u crkvi sv. Frane bile i studentice Marta Panjkota i Martina Perković, buduće učiteljice kojima će susret i suradnja s djecom o životu bl. Jakova biti dio budućeg djelovanja“, poručila je Miljanović, u želji da se bl. Jakovu dâ na važnosti u životima Zadrana i događajima kojima se obilježava Dan Grada Zadra.

Kao ’10. čestitku voljenom Gradu’, Donatići su pohodom samostana sv. Frane i predstavljanjem Natječaja sudjelovali u obilježavanju Dana Grada Zadra koji se obilježava više dana različitim manifestacijama. Djeca su razgovarala o životu bl. Jakova te su 29. studenog u Spomen sobi bl. Jakova počeli zajednički slikati slikovnicu ‘Slavni sine vjernog Zadra’ o životu bl. Jakova.

Za pohoda crkvi sv. Frane, molitvu učenika za proglašenje bl. Jakova svetim predvodio je fra Drago Ljevar. Djeca su recitirala pjesme posvećene bl. Jakovu. Razgledali su samostansku riznicu uz domaćina fra Stipu Nosića, gvardijana samostana sv. Frane. „Osobitu pozornost usmjerili smo na zadarski procesijski križ, dar kraljice Elizabete Kotromanić samostanu sv. Frane, na kojem su prikazani i franjevački sveci. Za tim križem hodao je maleni Jakov u procesiji koja je svake godine bila svečano održana u spomen na 18. veljače 1358., kad je potpisan mirovni sporazum Zadarski mir“, rekla je Miljanović koja svake godine s Donatićima 18. veljače svečano obilježava datum potpisivanja Zadarskog mira. Podsjetila je da je samostan sv. Frane najstariji franjevački samostan izvan Italije, izgrađen za života sv. Franje, oko 1221. godine. Crkva sv. Frane u Zadru je najstarija crkva posvećena sv. Franji na tlu Hrvatske i najstarija dalmatinska gotička crkva, čije je renesansne dogradnje izveo Juraj Dalmatinac.

„Ove godine, 5. svibnja, svjedočili smo velikom događaju za Zadarsku nadbiskupiju, kad je iza Procesijskog križa bila relikvija bl. Jakova, prvi put nakon njegovog odlaska iz rodnog Zadra. Ponosni smo što imamo Zadranina za nebeskog zaštitnika. Zahvaljujući suradnji sa samostanom sv. Frane i gvardijanom fra Stipom, drago nam je da smo ovo događanje mogli organizirati u Bogu posvećenom prostoru gdje je bl. Jakov živio, radio i počeo svoj put u Franjevačkom redu“, poručila je Miljanović, poželjevši djeci iz cijele Hrvatske blagoslovljen rad i sudjelovanje na Natječaju, uz upoznavanje života još jednog hrvatskog blaženika, bl. Jakova Zadranina.

Pokrovitelji likovnog natječaja su Franjevački samostan sv. Frane u Zadru, Grad Zadar, Zadarska županija, Narodni muzej Zadar, OŠ Zadarski otoci/ DFS Donatići pri „Muzej u školi“ i Udruga glagoljaša Zadar.

I.G.

Foto: ‘Muzej pri škol’ – OŠ Zadarski otoci

O temi „Štovanje sv. Krševana u Zadru – Između tradicije i povijesti“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš u ponedjeljak, 25. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.

Dr. Vedriš je predstavio povijesne podatke tko je bio sv. Krševan i što se zna o njegovom identitetu kao o povijesnoj osobi. Opisao je kad su njegove relikvije donesene u Zadar i predstavio ikonografiju sv. Krševana, njegovu i simboličku ulogu zaštitnika grada, u društvenim i političkim mijenama kasnog Srednjeg vijeka.

Među izvorima koji govore o sv. Krševanu kao mučeniku iz kasne antike, najranija tradicija je legenda Passio Anastasiae ili Muka sv. Anastazije / Stošije (Rim, o.380.-o.520.). U toj pripovijesti Krševan se spominje u jednom ulomku. Taj izvor je nastao najmanje 200 godina nakon života Stošije i Krševana. Ta pasija donosi temeljne podatke koje je moguće provjeriti u nizu suvremenih tekstova, istaknuo je dr. Vedriš. Među najvažnijima je Pasija o Kancijima, Passio Cantianorum (5.-6. st.) ili Acta SS. Cantii, Cantiani et Cantianille.

„Taj drugi neovisni izvor koji spominje sv. Krševana kaže da su Kancij, Kancijan i Kancijanila u pratnji svoga učitelja Prota napustili Rim i otputovali u Akvileju „radi ljubavi prema mučeniku Chrysogonu“, Krševanu. Tu se već govori o kultu sv. Krševana i tih petero mučenika koji stradavaju posjećujući njegov grob koji se nalazio in locello marmoreo… iuxta Chrysogonom – na tom mjestu bili su pogubljeni“, rekao je dr. Vedriš.

Nakon pogubljenja sv. Krševana, od 4. do 6. st., kult sv. Krševana bio je prilično raširen. Trag njegovog čašćenja ostao je sačuvan u nizu Martirologija, kalendara s datumima i mjestima pogubljenja mučenika. „Najpoznatiji među njima je tzv. Rominski martirologij prema kojem je Krševan pogubljen u vrijeme cara Dioklecijana. No, tijekom prijepisa tog dokumenta do 8. st., donose se različiti datumi pogubljenja sv. Krševana, četiri datuma. Najčešći datum koji spominje smrt sv. Krševana su 20., 22., 23. i 24. studenoga. Pojavljuje se kao mučenik i 17. veljače, sa skupinom Kancija u svibnju ili lipnju“, rekao je dr. Vedriš.

Agape, Chionie i Irene, Theodote i Anastasiae od ranog Srednjeg vijeka doživljavali su se kao skupina mučenika koji su se poznavali i zajedno prošli kroz događaje. U ulomku gdje se spominje sv. Krševan pojavljuje se i sv. Zoilo.

Prvo mjesto Krševanovog kulta – San Canziano u okolici Akvileje

Prema izvoru najranije tradicije iz 4. st., u interpretaciji Passio Anastasiae, Krševan se naziva vir christianissimus – vir Dei, kaže se da je dvije godine bio u službi vikara.

„Zbog veze s vikarom Rufom čiju je obitelj potaknuo na obraćenje bio je doveden pred Dioklecijana. Među „ispovjedateljima Gospodnjim“ imao je veliki duhovni i svjetovni ugled i po podrijetlu. Krševanu je bilo ponuđeno da preuzme neku službu, no on je to odbio i bio je pogubljen odsijecanjem glave. U rimskom pravu to pogubljenje govori o njegovom društvenom položaju, dakle, bez mučenja. To je relativno pouzdan profil sv. Krševana“, rekao je dr. Vedriš.

Predavač je opisao i gdje je izvorno bilo mjesto kulta sv. Krševana, gdje je sasvim izvjesno bio pogubljen i najranije štovan. To je u sjevernoj Italiji, u okolici Akvileje, glavnom gradu jedanaeste pokrajine Italije i velikom središtu kršćanstva. Akvileja je važna kao središte kulta i glavno crkveno središte toga vremena.

„U legendi Ad Saltus spominje se lokalitet u blizini mjesta Aquae Gradatae koje su identificirane s mjestom San Canzian d’ Isonzo, na Soči, desetak kilometara od Akvileje. Na tom mjestu nađeni su ostaci ranokršćanske bazilike i sarkofazi Kancija, Prota i Krševana. Relikvije sv. Krševana vjerojatno su bile prenesene u mjesto Grado u vrijeme dolaska Langobarda, u kasnom 6. stoljeću. Pokraj današnje crkve sv. Kancija nalazi se ranokršćanski kompleks u San Canzianu i tu je sasvim izvjesno prvo mjesto Krševanovog kulta; tu se i sada nalazi Krševanov sarkofag. U vrijeme dolaska Langobarda sarkofazi su tu stavljeni, a relikvije su u spremniku prenesene u Grado“, rekao je dr. Vedriš, pokazavši i slike natpisa na kamenom sarkofagu s imenima Prota, Kancija i Krševana.

Dr. Vedriš je opisao i ikonografiju sv. Krševana u širenju njegovog kulta izvan Zadra, koja pomaže razumijevanju njegove ikonografije i u Zadru. Sv. Krševana najbolje se može pratiti prema prikazima u raznim crkvama, od Akvileje gdje je nakon njenog uništenja sve zatrto. Važno središte njegovog kulta je Ravenna gdje su najstariji sačuvani prikazi sv. Krševana u crkvi San Apollinare Nuovo (6. st.) i u Nadbiskupskoj kapeli sv. Andrije u Ravenni (494.-519.).

Važna je i obnova bazilike sv. Marije Assunta u Akvileji, gdje su u kripti iz 11. st. stari prikazi zadarskih svetaca, među kojima i Krševana. Kult sv. Krševana u Rimu širi se od 5. st., gdje su stari prikazi u kripti crkve San Crisogono in Trastevere. Taj kult u rimskoj četvrti Trastevere (1290.-1300.) važan je za razumijevanje mnogih elemenata zadarske hagiografije, istaknuo je dr. Vedriš.

Mozaik Giovannija Bellinija je najstariji prikaz sv. Krševana kao ratnika, nastao oko 1290. godine. Nakon što je prvotno prikazivan kao mučenik ili monah, s velikim odmakom u Srednjem vijeku Krševan je kasnije dobio ratnički identitet. Dr. Vedriš smatra da se to dogodilo baš u Zadru. Kult sv. Krševana  proširio se i u Palermo na jugu Italije, s prikazom u Capelli palatini (12. st.).

Predaje o dolasku relikvije sv. Krševana u Zadar

Postoje četiri predaje o dolasku tijela sv. Krševana u Zadar, odnosno otkriću relikvija sv. Krševana, koje nisu jednako važne i proširene u Zadru.

Prema prvoj tradiciji, nastaloj prema izgubljenoj kronici iz spisa Šimuna Kožičića Benje u 16. st., relikvije su prenesene u Zadar u drugoj polovici 7. st., za vrijeme patrijarha Maksima (649.-670.) koji je poklonio prijateljima u Dalmaciji i Zadru relikvije sv. Krševana. Dr. Vedriš smatra da je to teško dokazati, no Zadrani su to vjerovali u 12. stoljeću.

Prema drugoj tradiciji, relikvije sv. Krševana donio je zadarski biskup Donat na povratku iz Diedenhoffena, 806. g., što je 1775. g. zabilježio talijanski povjesničar Daniele Farlati. Prema trećoj, važnoj tradiciji u zadarskoj hagiografiji, tijelo sv. Krševana otkriveno je u zadarskoj okolici, no ne zna se kad se to dogodilo. Zanimanje za taj prijenos obnovljeno je zadnjih desetljeća, a povezano je i s otkrićem kodeksa Filippi (13.-14. st.) kojeg čuvaju benediktinke sv. Marije u Zadru.

Prema četvrtoj tradiciji, relikvije sv. Krševana bile su izgubljene pa su ponovno pronađene u 11. st., u samostanskoj crkvi 1056., što je važno kod rekonstrukcije podrijetla i povijesti crkve sv. Krševana. Dr. Vedriš je podsjetio da dr. sc. Nikola Jakšić smatra kako je kult sv. Krševana prenesen u Zadar u karolinškom kontekstu, u doba širenja Franačkog carstva. Dr. Vedriš je predstavio i potvrde tih tradicija u neovisnim izvorima.

Najraniji pouzdani podatak, svjedočanstvo o sv. Krševanu u Zadru je izvještaj ‘O upravljanju Carstvom’ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (950.). „Postoje brojne indicije da podaci o kojima to djelo govori potječu iz kasnog 9. stoljeća. To je dosta rano, neovisno svjedočanstvo nekoga tko je o tome izvijestio cara. Kaže da se u Zadru nalazi sv. Krševan, monah i mučenik i njegov sveti lanac.

Druga potvrda je s kraja 10. st., u Darovnici iz 986. se raspravljalo o tijelu i crkvi sv. Krševana koji postoje unutar grada Zadra. Mnoge darovnice iz 11. st. redovito se referiraju na sveto tijelo Krševana, njegove svete ostatke, crkvu sv. Krševana. U tome se vidi da je povijest štovanja i hagiografije sv. Krševana u Zadru vezana uz samostan sv. Krševana i zadarske benediktince“, rekao je dr. Vedriš. Neki dokumenti potvrđuju da je izvan Zadra bio lokalitet povezan sa sv. Krševanom, no nema konsenzusa gdje se to mjesto nalazilo. U dokumentima se spominju crkva sv. Krševana, zemlje sv. Krševana koje zadarskom benediktinskom samostanu sv. Krševana poklanjaju razne osobe svih staleža, stare rimske grobnice. Prvi spomen zemlje u Obrovcu je u oporuci priora Andrije 918. godine.

Istovjetni svibanjski datum prijenosa tijela sv. Krševana i posvete crkve sv. Krševana

Dr. Vedriš je opisao i posvetni natpis iz crkve sv. Krševana iz 1175. g., kad je crkva posvećena nakon obnove prethodnih godina. U apsidi crkve sv. Krševana nalazio se natpis koji je 1791. uništen, a svjedočanstvo o njemu je sačuvano u djelu Zara Cristiana Bianchija koji kaže da je bio uništen 1791. g. Ulomak na natpisu glasi: „Godine Kristove 1175., mjeseca svibnja, dana četvrtoga, biskup metropolitanski sv. Krševanu, čiju zaštitu Zadar uživa, za kraljevanja Kristova, od prije pet stoljeća“.

„Izraz ‘od prije pet stoljeća’ vraća nas u drugu polovicu 7. stoljeća. To nije dokaz da su relikvije tada donesene, ali pokazuje što su Zadrani vjerovali krajem 12. st.“, rekao je dr. Vedriš.

U zadarskim liturgijskim knjigama pojavljuje se datum 19. svibnja, blizak svibanjskom datumu na posvetnom natpisu iz crkve sv. Krševana, kao prijenosu tijela sv. Krševana. Najranija potvrda o prijenosu tijela sv. Krševana je u Kalendaru sv. Marije (1290.) i Kalendaru sv. Krševana (1292.).

„U svibnju su povezana dva događaja, prijenosa tijela i posvete crkve sv. Krševana. Smatram da crkva nije slučajno posvećena u to vrijeme. Posveta crkve je 4. ili 14. svibnja 1175., a proslava prijenosa 19. svibnja. Postoje naznake da se prijenos relikvije slavio i 4. ili 14. svibnja“, naglasio je dr. Vedriš, smatrajući da to „sugerira svjesno povezivanje obnove i posvete crkve s dolaskom relikvija u grad“.

Ikonografija sv. Krševana govori i o njegovom mjestu u životu Zadra. Dr. Vedriš je opisao četiri ikonografska tipa. Prvi tip mučenika podsjeća na Ravennu; bizantski tip s elementima istočne ikonografije prikazuje Krševana kao uglednika s elementima vojne odore. Tu je Krševan uspravan, s križem, blagoslivlja. Takav je na ninskom relikvijaru sv. Jakova i sv. Oroncija iz 11. st., zadarskim relikvijarima Škrinjice košulje sv. Krševana (1326.) i Glave sv. Grgura (14. st.). Treći je monaški tip s krunom mučenika te miješani tip s elementima rimske odore i prijelaza od monaha i mučenika prema ratniku.

„Nakon niza prikaza uspravnog Krševana kao ratnika sa štitom, viteza, pojavljuje se prikaz na kojem Krševan jaše na konju. Smatram da se Krševan kao konjanik nije mogao javiti prije kraja 13. st. i razvio se u 14. stoljeću. U Kodeksu Filippi prikazuje ga se kao konjanika, kao i na različitim relikvijarima iz 14. st., relikvijaru sv. Zoila, u zadarskim rukopisima, Misalu opata Veniera (15. st.), na zgradama i u javnom prostoru (13.-16. st.)“, rekao je dr. Vedriš. Krševana kao konjanika prikazuje i Michele Giambono (15. st.) u crkvi San Trovaso u Veneciji.

Uloga sv. Krševana kao zaštitnika Grada u otporu Zadrana protiv Mlečana

Dr. Vedriš je govorio o kultu sv. Krševana kao ratnika i kroz tri stoljeća zadarskih nevolja s Venecijom (1190.-1456.).

„Godine 1190. bila je pobjeda Zadrana nad Mlečanima, kad je okupljena zadarska zajednica 14. svibnja prisustvovala potpisivanju dokumenta darovnice za Maun. To okupljanje 14. svibnja je prvi slučaj gdje je sv. Krševan spomenut kao „naš zaštitnik grada“ za vrijeme organiziranja zadarske gradske komune. Rast toga procesa u 13. st. ima vrhunac u kasnom 14. st. To je simbolički iskaz samosvijesti i novog zanosa“, rekao je dr. Vedriš.

Sukob između samostana sv. Krševana i zadarskog nadbiskupa 1224. nametnula je Venecija, a „pokazuje ambijent u kojem su sveci, liturgijske procesije i crkvena događanja dio političkog otpora, imaju svoju simboličku važnost i iskazivanje političkih preferencija“, naglasio je predavač.

U 14. st. javljaju se Krševanov stijeg i njegov lik koji su povezani s otporom Mlečanima. „Sv. Krševan postaje simbol, zaštitnik u antimletačkoj dimenziji. Nakon rata i pobjede nad Mlečanima, niz odredbi kralja Ludovika u anžuvinskom vremenu procvata grada sugeriraju važno mjesto sv. Krševana: kovanje novca s njegovim likom, prinošenje svijeća, organizacije igara na njegov blagdan i sl.

U gradskoj odluci Statuta od 13. prosinca 1359. piše da je sv. Krševan branitelj i zaštitnik grada. Ta gradska odluka glasi: „Glede preslavnog mučenika svetog Krševana, zaštitnika i branitelja grada Zadra… onoga dana kad je grad Zadar bio izuzet i oslobođen od jarma tiranskog ropstva Mlečana… neka se nakon toga služi u crkvi svetog Krševana svečana misa“.

U verziji Statuta iz 16. st. nema te odluke. Prilikom sastanka vijeća u Veneciji, 1456. raspravljalo se o zadarskom Statutu. Ta odluka je izbrisana jer su Zadrani slavili sv. Krševana kao svoga zaštitnika, sa specifičnim političkim konotacijama, istaknuo je dr. Vedriš.

„Nakon što je Venecija preuzela Zadar, uloga Krševana je prestala biti moguća i on je postao jedan od drugih zaštitnika, vezan uz samostan. Ubrzo su i relikvije iz samostana velikim dijelom prenesene u katedralu sv. Stošije, gdje su 1427. prvi put popisane. U 15. st. počinje jačati kult sv. Donata i Venecija diskretno smiruje samostan sv. Krševana; rastjeruje tamošnju zajednicu i sv. Krševanu daje mjesto bez političkih reperkusija“, rekao je dr. Vedriš, istaknuvši da je kult sv. Krševana preživio do danas.

Dr. Vedriš je naglasio i poručio kako smatra važnim da se ponovno obnovi liturgijska svečanost proslave blagdana sv. Krševana u povezanosti sa crkvom sv. Krševana u Zadru, bazilikom iz 12. st. koja je biser romaničke arhitekture u Hrvatskoj. Crkva se najnovije obnavljala cijelo desetljeće 2000.-ih godina, a od 2019. do kraja 2022. godine bili su konzervatorski i restauratorski radovi. Sada se u crkvi sv. Krševana održavaju prigodni koncerti. Dodatnom čuvanju i poštovanju  kulta sv. Krševana koji je u Zadru višestoljetno i prirodno bio vezan uz tu svečevu crkvu, doprinijela bi i ponovna sakralna upotreba crkve sv. Krševana uz proslavu njegovog blagdana kao zaštitnika Grada Zadra.

Prigodnu i zahvalnu riječ na susretu uputila je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a Zadar. Događaj je organizirala Stalna izložba crkvene umjetnosti u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 27. studenog, u Samostanu školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru. Nagovor o temi „Josip Egipatski – otajstvo poziva“ održao je don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran.

Temeljem biblijskog teksta, razmatrajući lik Josipa Egipatskog, don Marko je odnos između Josipovog poziva i izazova aktualizirao s obzirom na odnos između poziva i izazova s kojima se redovnice susreću u svom svakodnevnom životu.

Kao što je Josip, vođen Božjom rukom, prošao kroz kušnje, nepravde, nesigurnosti i redovnice u svom redovničkom životu i poslanju često nailaze na poziv i poticaj na strpljenje, poniznost i povjerenje u Božji plan, rekao je don Marko. Naglasio je da Josipov život nije samo povijesni zapis, nego duboka poruka o vjeri i posvećenju koja nadilazi vrijeme i prostor. Istaknuvši da je Josip bio vjeran Bogu, don Marko je rekao da je Josip prolazio kroz mnoge kušnje i patnje i prevladavao ih jer je Bog uvijek bio s njim i on se pouzdavao u Boga. Unatoč nevoljama u kojima se nalazio, poput prezira i mržnje vlastite braće, prodaje u Egipat, po Josipu se ostvarivao Božji plan. Za žrtve, vjernost i spremnost u odricanju od svoje volje, Josip je primio Božji blagoslov i nagradu, rekao je don Marko.

Potaknuo je redovnice da se prisjete trenutaka i situacija u svom životu u kojima su se nalazile i kad su prolazile situacije koje ih podsjećaju na Josipova iskustva, kao što su prezir od drugoga, ostavljenost, odbačenost, ravnodušnost drugoga prema njima.

Don Marko je posvjedočio i primjerima iz osobnog života kako, kad se Božji plan prihvati, premda se odmah ne razumije zašto se nešto događa i kako, baš tada osoba ostvaruje svoj život kroz darove koje joj je Bog dao.

„Svaka poslušnost Bogu rađa plodom ne samo za nas, nego i za našu zajednicu. Puno puta bili smo svjedoci Božjih djela, mira i blagoslova. Josipova vjernost u malim stvarima na kraju je otvorila vrata velikim Božjim djelima. To je i nama poziv da ustrajemo i vjerujemo“, potaknuo je don Marko redovnice.

Nakon duhovnog nagovora bila je molitva Večernje, misno slavlje i mogućnost za sakrament sv. Ispovijedi. Susret je ujedno bio prilika za razmjenu iskustava među sestrama i izraze međusobne podrške i ohrabrenja. Uz molitvu i zajedničko razmatranje, sestre su izrazile zahvalnost na daru zajedništva. Rekolekcija je opet potvrdila važnost duhovnih susreta i razmatranja biblijskih tekstova u svakodnevnom životu redovničkih zajednica. Sestre različitih karizmi bile su ispunjene zahvalnošću i u želji da nastave živjeti svoje redovničko poslanje, s pouzdanjem u Božju providnost.

s. Rita Maržić

Foto: R. Maržić

Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, misu u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, rodnoj župi don Eugena, u utorak, 26. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Propovijed mons. Sorića donosimo u cijelosti.

Kako su lijepe naše crkvice po cijeloj Dalmaciji? Svaka priča svoju jedinstvenu priču. Na zadarskim otocima možemo pronaći tragove starokršćanskih, predromaničkih i ranoromaničkih crkava koje čak i svojim temeljima danas svjedoče o ljepoti njihove gradnje i konstrukcije. Bile su davno izgrađene, neke još u bizantsko vrijeme, a veći dio njih za vrijeme Venecije. Koliko je samo truda i žuljevitih radničkih i ribarskih ruku bilo potrebno da se izgradi takva ljepota koja nam danas svjedoči o naseljenosti i kulturi nekadašnjih stanovnika škoja.

Slagao se kamen po kamen ljudske dobrote, kako bi Božji hram mogao rasti. Neke su crkve i danas opstale i sačuvane su kao i malobrojno stanovništvo, a neke su potpuno nestale. Bez obzira na njihovu vanjsku ljepotu, zub vremena odradio je svoje i kod mnogih „nije ostao kamen na kamenu“. Sve što je napravljeno rukama čovjeka, sva materija ograničenog je roka trajanja.

O tome govori i prvi dio današnjeg Evanđelja. Dok su se Židovi divili veličini i ljepoti židovskog hrama i zavjetnim darovima, Isus podsjeća: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Zaista, 70. godine Tit je uništio Jeruzalem i njegov hram, o čemu svjedoči Titov slavoluk u Rimu, a Židovi do današnjeg dana oplakuju uništenje hrama. Kao što su Isusovi slušatelji bili zbunjeni u odnosu na njegovo istinito proroštvo, jer tko može srušiti tako veliki hram, tako smo i mi kao ljudi ponekad tužni kada se sjetimo crkvene i kulturne baštine koja nestaje u vrtlogu vremena.

Ljudski gledajući, svakoga obuzima tuga kada promatra nestajanje; ne samo da se raspada kamenje, nego i kruna Božjeg stvaranja – čovjek. Zanimljivo je primijetiti kako su se Židovi divili ljepoti materijalnog hrama u vremenu kada su zaboravljali vidjeti svoga bližnjega i njegove potrebne. Toliko gubavih, odbačenih, bolesnih, a oni zadivljeni gledaju kamenja. Materija, koliko god oblikom i funkcionalnošću bila lijepa, zamagljuje ljudima pogled na potrebe bližnjih.

Sva materija ima svoj rok trajanja i prolaznosti. Ipak, ima nešto što ostaje vrijednije od razrušenog kamenja, a to smo mi ljudi, zajednica vjernika, sastavljeni od propadljivog tijela, ali jedina bića koja imaju neraspadljivu dušu. Ljudi su bića koja su stvorena za vječnost. Mi smo živo kamenje Crkve, zajednica vjernika koja je pozvana na vječni život kod Boga. Najveća žalost bila bi kada bi propalo to živo kamenje, čovjek, ljudi koji su jedina stvorenja pozvana na život vječni. Bez obzira na slavnu prošlost i nestajanje kamenih svetišta, dok god postoji makar i mala zajednica vrjednija od materije, ne smije se upasti u pesimizam, jer čovjek kao kruna Božjeg stvorenja, Bogu je neizmjerno vrijedan. Isus je prolio svoju predragocjenu krv ne zbog kamenja, nego zbog čovjeka.

Bog je u našoj prošlosti i sadašnjosti bezbroj puta potvrdio da mu je čovjek vrjedniji od bilo čega drugoga na svijetu. Kad bismo se i mi tako odnosili prema ljudima!? Čuvali bismo tada naše ljudske odnose, u sefu najvrjednijeg dijela našega bića, u zlatnoj škrinji svoje nutrine.

Koliko je bio važan čovjek i Božjem svjedoku, mladom don Jeniju, kako su od milja nadimkom zvali don Eugena, svjedoči i malo podataka iz njegovog svećeničkog života. U teškim vremenima pred Drugi svjetski rat, zaređen je za svećenika 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik župe. Nakon službe odgojitelja u Splitu, preuzeo je upravljanje župe Molat i poslužitelja Brgulja, gdje se brinuo osobito oko logoraša. U teškom poratnom vremenu postao je župnik u Privlaci, gdje samo jedan podatak dovoljno svjedoči o njegovoj brizi za čovjeka. Otići u mračnim danima u studenom 1945. godine u posjet bolesniku, dovoljno pokazuje koliku odlučnost je imao za pomoći čovjeku. Postoji i informacija da su ga njegovi roditelji pozivali da dođe u Ameriku na sigurno, ali polet i briga za povjereno stado u Zadarskoj nadbiskupiji tog mladog svećenika tjerala je da ostane tamo gdje je posijan i da tu mučenički umre, u brizi za čovjeka i drugoga.

Takav primjer Božjeg svjedoka veći je od bilo kakvog kamenja, zgrade, crkve i katedrale jer je izgrađen na osobnoj molitvi i duhu Evanđelja. Takav entuzijazam brige, ne za sebe i svoje interese, nego za druge, ljepši je od bilo koje umjetnine i materije ovoga svijeta. Stoga nije čudno da se i danas, toliko desetljeća nakon njegove smrti, nalazimo u smrti, ne samo u spomenu na altruizam ovoga mladog čovjeka, nego i na njegovu vjernost Bogu sve do vlastite smrti.

Draga braćo i sestre!

U svijetu u kojem nestaju kamene zgrade i njezini stanovnici, a svakog dana šire se apartmani i kuće za boravak turista, jer od toga se uglavnom živi; u svijetu u kojem digitalne aplikacije rastu i tehnologija postaje sve značajnija – kao da samo čovjek ostaje malen. Kao da se zaboravlja da je čovjek, moj bližnji, važniji od pola metra katastarske čestice zemljišta.

Koliko nas samo materija razjedinjuje, a paradoks je u tome što je ona propadljiva, a čovjek je biće koje ostaje za vječnost. Sve što sada gledamo oko sebe jednog dana će nestati, ali ostaju brat i sestra koji su sada živi i do mene.

Kako je to shvatio mladi don Eugen, pun Božje mudrosti? Imao je prilike otići, pobjeći, naći bolji život u sigurnom svijetu, biti mladi svećenik ili neki kanonik u mirnoj američkoj biskupiji. Ali, ne! Briga za povjereno stado, njegovi prvi dekreti o brizi nad vjernicima bili su mu važniji od osobne sigurnosti!

Moram priznati da primjer njegovog života prvom meni, kao svećeniku, ispituje savjest? Koliko kao pastir dajem u brizi spasenja drugih ljudi? Koliko bježim u sigurnost mira svoga svećeničkog života? Je li prioritet moga života spasenje povjerenog stada?

Primjerom svoga života, taj mladi svećenik kao da i dalje propovijeda i propituje živote vjernika. Je li nam stalo do čovjeka, bližnjega, makar bili i mala zajednica?

Ono što uništava vječni život je grijeh, jedini neprijatelj kojeg imamo mi kršćani. Jesmo li spremni upozoriti druge, braću, sestre, mlade i sami sebe, da se čuvamo te zaraze ljudskog života? Pomoći drugome u starosti, nemoći, u zarobljenosti poroka i vlastite sebičnosti znači, poput don Eugena, ne bježati od temeljne brige za čovjeka.

Otišle su i propale pod zubom vremena tolike lijepe građevine i crkve, tek u temeljima nalazimo njihove tragove. Primjeri poput don Eugena ne mogu nestati. Ne može ih sakriti ni hladno more u kojem je bilo sakriveno tijelo don Eugena. Oni su za vječnost, jer su sazidani na čvrstom temelju Evanđelja. Neka primjer don Eugena ne bude uzaludan. Slijedimo ga u brizi, ne za prolazno kamenje, nego za živu zajednicu, za čovjeka, za kojeg će nas Bog jednog dana pitati: „A gdje ti je brat tvoj?“.

Lijepo je večeras u Luci vidjeti djecu i mlade. Odgojem prenosimo ne samo sjećanje na krv mučenika, nego i primjer istinske kršćanske hrabrosti u brizi za bližnjega. Amen.

Nakon mise, mons. Sorić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena kod njegove obiteljske grobnice gdje je pokopan.

Foto: Župa Luka, Dugi otok

Vladika Mykola Byčok, ukrajinski grkokatolički biskup Eparhije sv. Petra i Pavla u Melbourneu, Australija, kojega je papa Franjo 6. listopada 2024. godine imenovao kardinalom, u petak, 29. studenoga, pohodio je Svetište sv. Šimuna u Zadru. U pratnji vladike Byčoka bili su križevački vladika Milan Stipić i đakon Livio Marijan. Vladika Mykola nalazi se na putovanju za Rim, u sklopu kojega pohađa marijanska svetišta Međugorje, Fatimu i Lurd.

Nakon pohoda Međugorju, s vladikom Stipićem zaustavio se u crkvi sv. Šimuna Bogoprimca u Zadru gdje se pomolio pred svečevim neraspadnutim tijelom. Iskazavši čast toj glasovitoj i jedinstvenoj relikviji, vladika Mykola pomolio se za svoje poslanje biskupa u Australiji, za blagoslov svoga novog poslanja kardinala Katoličke Crkve, kao i za mir u svojoj domovini Ukrajini te je otpjevao na staroslavenskom hvalospjev starca Šimuna ”Ninje otpušćaješi raba svojego, Vladyko” (Sad otpuštaš slugu svojega, Vladaru) koji se u bizantskom katoličkom obredu svakodnevno moli u sklopu Večernje.

Od župnika i upravitelja svetišta don Damira Šehića dobio je na dar posebno platno – relikviju III. stupnja, malu repliku škrinje sv. Šimuna te poznati pamuk koji se stavlja na svečevo tijelo i blagoslivlja. Župnik Šehić darovao je iste blagoslovljene uspomene i za Svetoga Oca kojega će uskoro vladika Mykola u Rimu susresti. ”Ovo je dragocjena relikvija koju imate čast čuvati u ovom lijepom i drevnom gradu koja vas podsjeća na blizinu samoga Krista, ali i na prolaznost ovozemaljskoga života koji će imati smisla jedino ako završi kao i Šimunov – u potpunom predanju Isusu Kristu, jedinom spasitelju i otkupitelju čovjeka”, rekao je vladika Mykola, koji će sa svojih 44 godine uskoro postati najmlađim kardinalom Katoličke Crkve i jedinim kardinalom iz Australije.

Križevačka eparhija

O temi „Hodočašće nade: jubilejski oprost kao dar Crkve svijetu“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Richard Pavlić na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 27. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Dr. Pavlić govorio je o značenju i smislu oprosta tijekom godine Jubileja te uvjetima za postizanje jubilarnog oprosta.

„Tema oprosta u Crkvi danas je zaboravljena, u teoriji i u praksi. Razlog tome je srednjovjekovna kontroverza o oprostima te njihovo odbacivanje od strane reformiranih Crkvi. Unatoč tome, nauk o oprostima i danas je dio nauka Katoličke Crkve i vezan je uz tri područja: sakramente, osobito sakrament pomirenja, govor o vječnoj kazni ili oproštenju; zatim, uz nauk o čistilištu te molitvu za pokojne. Korijeni toga nauka su biblijski, a razvoj se može pratiti od otačkog vremena do kulminacije u nauku o milosti sv. Tome Akvinskog“, rekao je dr. Pavlić.

Predavač je predstavio suvremeni nauk i praksu oprosta prema dokumentima Crkve iz 1967. g., dakle, neposredno nakon Drugog Vatikanskog Koncila, iz 2000. godine i 2015. godine. „Papa Pavao VI. izdao je 1967. apostolsku konstituciju ‘Nauk o oprostima’. Taj dokument je plod Koncila. Predstavlja želju Crkve za obnovom nauka i prakse o oprostima. Veliki jubilej 2000. godine oživio je temu oprosta. Papa Ivan Pavao II. u Buli najave Velikog jubileja ‘Otajstvo utjelovljenja’ govori o oprostu kao jednoj od sastavnica jubilarnog događanja. Godine 2015. bio je Izvanredni jubilej Milosrđa kojeg je papa Franjo odredio Bulom ‘Lice milosrđa’ u kojoj najavljuje poseban oprost u Godini milosrđa. Papa piše kako želi da svatko iskusi jubilarni oprost kao stvarno iskustvo Božjeg milosrđa“, rekao je dr. Pavlić.

Papa Franjo je opet aktualizirao temu oprosta najavom redovitog jubileja 2025., kojeg je proglasio Bulom ‘Nada ne razočarava’. „Naglašava se da Crkva tim Jubilejom ponovno otvara sveta vrata kako bi svima ponudila priliku za duboko iskustvo Božje ljubavi, nade i milosrđa. U vremenu nasilja i ratova, u kušnjama, treba obnoviti vjeru u Božju prisutnost. Jubilej je zamišljen kao hodočašće nade u kojem znakovi Božjeg milosrđa postaju prepoznatljivi u osobnom obraćenju i pomirenju“, rekao je dr. Pavlić.

U razmatranju bîti jubilarnog oprosta i uvjeta za njegovo postizanje, treba razlikovati grijeh i kaznu za grijeh, rekao je predavač. Prema KKC-u, grijeh ima dvostruku posljedicu: teški grijeh lišava nas zajedništva s Bogom i onesposobljava nas da postignemo vječni život. „To lišavanje zove se vječna kazna za grijeh. Svaki grijeh, pa i laki, povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, grešnu ovisnost koju treba čistiti na ovoj zemlji ili poslije smrti u čistilištu. To čišćenje oslobađa nas od vremenite kazne za grijeh“, rekao je dr. Pavlić.

Kazne za grijeh su vječna i vremenita. „Sakrament svete ispovijedi ima učinak na vječnu kaznu za grijeh. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom odnose se na oproštenje vječnih kazni za grijeh, to dobivamo u ispovijedi. Ostaju vremenite kazne za grijeh, dakle, grešna, neuredna, nezdrava privrženost uz stvorenja. Sakramentom pomirenja opraštaju se teški i laki grijesi te vječna kazna za grijeh, ali nešto ipak ostaje – to što ostaje naziva se vremenita kazna za grijeh. Oprost se tiče vremenite kazne za grijeh“, istaknuo je dr. Pavlić.

Prema KKC-u, oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. „To otpuštenje vjernik pravo raspoložen i uz određene uvjete dobiva posredovanjem Crkve, koja kao poslužiteljica otkupljenja svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca, blago Crkve. Crkvena praksa o oprostima temelji se na vjeri da zahvaljujući zaslugama Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetih, Crkva ima vlast odrješivati i vremenite kazne za grijeh. Ipak, da bi se postigao oprost od vremenite kazne za grijeh, treba ispuniti određene uvjete“, rekao je dr. Pavlić. Uvjeti za postizanje oprosta navedeni su u ‘Priručniku o oprostima’ čije je prvo izdanje objavljeno u lipnju 1968. godine. U tom Priručniku navodi se da oprost može biti dvostruk, djelomičan ili potpun te da se može namijeniti i za pokojne.

U Pismu Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, među uvjetima za dobivanje oprosta papa Franjo kao prvi uvjet spominje pohod svetim vratima; na prvom mjestu, jednima od vrata četiri rimske bazilike, a onda bilo koje katedrale ili druge crkve koju za dobivanje oprosta u svojoj biskupiji odredi mjesni biskup.

Uz pohod svetim vratima, opći ili klasični uvjeti su sakrament pomirenja i sveta euharistija, Ispovijest vjere, molitva za Papu i njegove nakane. Ako netko zbog bolesti, starosti ili nemoći ne može pohoditi sveta vrata, Papa je te osobe pozvao da svoju patnju ujedine s Mukom Gospodnjom. Ako tome pridodaju primanje svete Pričesti te sudjelovanje na misi i zajedničkoj molitvi, makar putem medija, može se zadobiti jubilarni oprost. Dr. Pavlić je podsjetio da je nakon izvanrednog jubileja Godine milosrđa 2015. godine, papa Franjo sve katoličke svećenike trajno ovlastio da mogu odrješivati vjernike od grijeha pobačaja.

Odredbe o udjeljivanju jubilejskog oprosta 2025. izdao je Dikasterij za evangelizaciju u svibnju 2024. godine.

„U kontekstu Jubileja, oprost ima ključnu važnost – Božje milosrđe postaje oprost Oca koji po Crkvi dopire do grešnika, oprašta im grijehe i oslobađa ih posljedica grijeha. Temeljni uvjeti koji omogućuju potpuno otpuštenje vremenitih kazni za grijehe su iskreno kajanje, odluka za promjenom života, za slobodom od privrženosti grijehu; drugo je sakrament pokore i svete Pričesti i treće molitva na nakane Pape. Oprost se može namijeniti i za pomoć dušama u čistilištu“, rekao je dr. Pavlić.

Četiri su grupe načina za dobivanje potpunog oprosta. „Prva grupa su hodočasnički pohodi. Vjernici kao hodočasnici nade mogu zadobiti oprost ako pobožno hodočaste u Rim, Svetu Zemlju i druga sveta mjesta. U Rimu su to četiri glavne bazilike i druga sveta mjesta: bazilike sv. Križa jeruzalemskog i sv. Lovre, kršćanske katakombe ili rimsko svetište Divino Amore. Na tim svetim mjestima, za dobivanje potpunog oprosta treba sudjelovati na misi, u pobožnosti poput križnog puta, molitve krunice ili pjevanju himna Bogorodici“, rekao je dr. Pavlić.

Nadalje je pojasnio da drugu grupu načina zadobivanja potpunog oprosta čine pobožni pohodi općenito svetim mjestima i osobna molitva. Uz redovite uvjete, naglašava se euharistijsko klanjanje i razmatranje, molitva Oče naš, Vjerovanje i zazivi BDM. Treća grupa su posebne prilike za bolesnike i zatvorenike koji oprost mogu zadobiti molitvom, prikazivanjem svojih patnji u bolnicama, staračkim domovima, zatvorskim kapelama te duhovnim sudjelovanjem u bogoslužnim slavljima posredstvom medija.

Četvrta grupa su djela milosrđa i pokore. Tu se ističu posjeti bolesnicima, zatvorenicima i drugim osobama u potrebi, da u njima prepoznamo Krista. Potiče se na post, suzdržavanje od prekomjerne upotrebe medija i društvenih mreža te dobročinstva, pomoć siromašnima i podrška ugroženima u zajednici.

Biskupi određuju lokalna svetišta i svete crkve za jubilejske aktivnosti te omogućuju katehezu kako bi se produbilo razumijevanje jubileja i oprosta. Svećenici trebaju biti raspoloživi, dostupni za ispovijed i druge sakramente; organizirati pokornička slavlja, osigurati ispovjednike za vrijeme mise.

Među posebnim napomenama o oprostu je da se može zadobiti više oprosta dnevno. Jedan se može namijeniti za sebe, a drugi isključivo za pokojne. Na glavnim jubilejskim slavljima biskupi mogu udijeliti papinski blagoslov s potpunim oprostom. Istaknuta je potreba da se vjernicima približi teološki i duhovni značaj oprosta, da nije apstraktan te da se objasni razlika između oprosta, sakramenta pomirenja i vremenitih kazni za grijehe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić