Predbožićni susret u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru koji je tradicionalno okupio učenike, profesore i obitelji učenika, održan je u sportskoj dvorani te škole u ponedjeljak, 16. prosinca.

Učenici su izveli scenski prikaz novozavjetne prispodobe o bogatašu i Lazaru koju su povezali s božićnom pričom ‘A Christmas Carol’ Charlesa Dickensa, pod vodstvom Ivane Miočić, profesorice Hrvatskog jezika koja je osmislila scenarij, u suradnji s učenicima dramske skupine. Glavni lik u predstavi, bogataš, sebičan je čovjek koji gleda samo na materijalno i nema osjećaja za pomoći potrebe bližnjih. S vremenom mu je proradila savjest i promijenio se u bolju osobu. „Poruka predstave je da pogledamo oko sebe, tko su ljudi koji su dio našeg života, koji možda izgledaju nebitno, a mi smo karike u njihovom životu. Skloni smo gledati samo sebe i svoj materijalni dobitak, a nismo svjesni da utječemo na tuđe živote. No, koliko pomažemo drugima utječe i na to hoćemo li biti s našim Spasiteljem“, rekla je prof. Miočić, u želji da se u ljudima pobudi „nada da postoji iskupljenje, mogućnost promjene, da se pomogne ljudima oko sebe i tako pomogne i sebi“.

U ime učenika škole, učenik Petar Barunčić je poručio: ,,Čistimo naše domove, kitimo ulice, jelke, pripremamo poklone. No, čistimo li naše duše? Osvrnemo li se oko sebe i promotrimo li tko nas okružuje, tko su naša braća i sestre u kojima bismo trebali pronaći Novorođeno Dijete? Tko su naši Lazari koji nas čekaju da im pomognemo? Jesmo li sasvim okupirani ovozemaljskom prolaznošću?”, upitao je Barunčić, potaknuvši „da u ovom prolaznom životu ne kujemo lance za vječnu propast, nego put svjetlosti za Kraljevstvo nebesko“. Na susretu je pjevao i zbor Klasične gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića.

Don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u obraćanju prisutnima rekao je da taj scenski prikaz ispunja ponosom i zahvalnošću za trenutke u kojima su se učenici potrudili kako bi uveselili božićne dane. „Božić je vrijeme darivanja zato što se Bog nama darovao. Po njegovom primjeru želimo jedni druge darivati, svojim vremenom, trudom, radom, angažmanom, pa i prigodnim poklonom. Gospodin nikad ne ostaje dužan onima koji se njemu daruju“, poručio je don Ante. Zahvalio je profesorima i djelatnicima škole, svima koji se trude da škola bude „obitelj u velikome“, istaknuvši vrijednost zajedništva. Potaknuo je na daljnje izgrađivanje obiteljskog ozračja i zajedništva u školi, poželjevši da božićni blagdani budu na ispunjenje svakog srca i da se Gospodin rodi u srcu svakoga.

Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izrazio je zadovoljstvo što se u gimnaziji uči puno dobroga, što se stječe puno informacija korisnih za život. „Drago mi je da ima lijepih i poučnih trenutaka kao što je taj scenski prikaz koji izgrađuje naše srce i našu savjest. Što nam koristi puno znanja, ako nemamo srca, a ono je najvažnije. Bog nam je po svome Sinu Isusu Kristu, u Božiću, otvorio svoje srce. Ne samo da u to srce možemo gledati i diviti mu se, nego Isusovim rođenjem, Bog nam je dao mogućnost da se u tom srcu možemo nastaniti. To srce je najljepše mjesto gdje možemo boraviti, najljepše što možemo doživjeti i što može duboko ispunjavati naš život“, poručio je mons. Zgrablić. Čestitao je svima koji se trude oko dobra djece i zahvalio roditeljima na povjerenju upisom djece u Klasičnu gimnaziju. Poželio je da napreduju u odgajanju za Isusa, u dobi, mudrosti i milosti.

Nakon navještenog evanđelja po Mateju, nadbiskup je blagoslovio učenike i njihove obitelji, djelatnike i školu, poželjevši svima blagoslov u potrazi za istinom. Škola je mjesto poučavanja, proširivanja istine te je mons. Zgrablić molio da djeca  ljudsku mudrost spajaju s evanđeoskom istinom, da je očituju svojim životom i ponašanjem te da se obogate ljudskim i božanskim znanjem. U Molitvi vjernika molilo se za duh mudrosti.

Nakon blagoslova, sudionici su, uz fritule, tradicionalno sudjelovali u tomboli humanitarnog karaktera. Profesori su donijeli numerirane poklone za koje svatko daruje prilog, a osoba to što dobije ponese sa sobom. Ti su prilozi namijenjeni za školski fond ‘Gorušičino zrno’ kojim se pomažu gimnazijalci slabijeg imovinskog stanja, pomažući im u kupnji knjiga ili za izlete, putovanja, u želji da svaki učenik, bez obzira na materijalnu situaciju, bude dijelom svih programa koji se organiziraju u Klasičnoj gimnaziji Zadar koja je najstarija odgojno – obrazovna škola u Zadarskoj županiji.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Pavao Mašić, istaknuti hrvatski orguljaš i Nera Gojanović, mezzosopranistica, izveli su adventski orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 15. prosinca, u organizaciji udruge ‘Ars Organum’ i župnog ureda katedrale sv. Stošije.

Koncert je održan kao doprinos glazbeno – meditativnoj duhovnoj pripravi ususret Božiću te u spomen i na čast sv. Zoila, na uočnicu blagdana sv. Zoila, jednog od zadarskih zaštitnika, koji se slavi 16. prosinca.

Bio je to drugi od sedam predviđenih koncerata u sklopu festivala ‘Orgulje sv. Stošije’. Pavao Mašić je svjetski priznati orguljaš i čembalist impresivne biografije koji je orguljaški koncert u zadarskoj katedrali održao i na uočnicu blagdana sv. Krševana, 23. studenog 2024., kao prvi koncert u sklopu festivala „Orgulje sv. Stošije“ – sezona 2024./2025. Primarna uloga orgulja je uzveličati liturgijska slavlja, a takvim koncertima udruga ‘Ars Organum’ i župni ured sv. Stošije žele promicati i popularizirati orguljašku glazbu i sâm instrument.

„Jako lijepo mi je svirati za orguljama u zadarskoj katedrali jer su one sestrinske orgulje, ‘starija sestra’ orgulja u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu gdje je isti graditelj, Wolfgang Eisenbarth, sagradio malo manje orgulje, prilagođene crkvi. Volumen katedrale sv. Stošije je puno veći, silina zvuka je bogatstvo i pregršt je mogućnosti zvukovnih kombinacija boja na tri manuala, jedna klavijatura se svira i nogama. Orguljaš je cijelo vrijeme zaposlen, ali pravo blago je istraživati sve te boje“, rekao je Mašić, istaknuvši volumen katedrale, prostor i odjek te sâme orgulje. „Orgulje su zapravo građevina u građevini, pa kad sviram, pokušavam osluškivati prostor. Važno je da ovakav instrument bude stalno u upotrebi. To najbolje vidimo u crkvi sv. Marka u Zagrebu u kojoj je bila stanka četiri godine zbog potresa. Kod mnogih svirala, iako nisu pokvarene, osjeti se da nisu radile četiri godine. Svaki koncert, svako muziciranje, svaka misa uz zvuk orgulja je jako dobra, jer orgulje stalno rade i to je važno. A važno je i da orgulje okupljaju oko sebe ljude, pjevače, glazbenike i publiku koja ima prigodu čuti raskoš zadarskih orgulja“, poručio je Mašić.

Za vrijeme došašća izveo je repertoar većinom marijanske teme, germanskih i talijanskih autora, „da glazba potakne ljude na razmišljanje, na introspekciju, što se i očekuje u danima Došašća“, rekao je Mašić. Pavao Mašić je stalni orguljaš u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, profesor orgulja i čembala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i glavni orguljaš opere u HNK-u u Zagrebu. Izdao je pet albuma i dobio jedanaest Porina. Voditelj je festivala „Orgulje sv. Marka“ i voditelj ljetne orguljaške škole u Šibeniku. Održava koncerte diljem svijeta. Na njegov poziv, renomirani svjetski glazbenici prvi put došli su u Hrvatsku.

Gojanović je rekla da je raduje pjevati u sakralnom prostoru „zbog posebnosti ambijenta, zbog duhovnog mira kojeg osjeća u crkvi i zbog predivne akustike katedrale sv. Stošije, što je jako bitno i daje posebnu čar pjevano – govornom jeziku“. Nera Gojanović je umjetnička suradnica za glazbenu i glazbeno-scensku djelatnost u Šibenskom kazalištu gdje je pokrenula koncertnu sezonu, ciklus predstavljanja šibenskih glazbenika i dva festivala klasične glazbe. Članica je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.

Na koncertu su izvedene skladbe autora: Jacques-Nicolas Lemmens, Prélude à 5 parties (École d’orgue, 1862); Johann Sebastian Bach, Schmücke dich, o liebe Seele, BWV 654; Alessandro Stradella, Pieta Signore; Giuseppe Verdi, Ave Maria, arija Desdemone iz opere Otello; Giovanni Morandi, Sonata all’Elevazione u Es-duru, op. 21; Uvod, tema s varijacijama i finale u F-duru, Pietro Mascagni, Ave Maria; Franjo Dugan, Kromatska fuga u c-molu i Georges Bizet, Agnus Dei.

„Zadarska katedrala ponosi se svojom ljepotom u romaničkom stilu i raskošnim klasicističkim instrumentom, orguljama. Orgulje su masivnog, izrazito rafiniranog zvuka, zahvaljujući labijalnim sviralama. Orijentirane su na francuski glazbeni stil 19. stoljeća. Imaju čak 56 registara. To su treće po veličini crkvene orgulje u Hrvatskoj i prve po kvaliteti. U cijelosti su ručni rad, s naglaskom na mehaničku trakturu njemačke tradicijske radionice orgulja Eisenbarth iz Passaua“, rekao je Dragan Pejić, orguljaš u katedrali sv. Stošije.

Prije početka koncerta, u ime organizatora, prisutnima se prigodno obratila Jolida Klarić. „U želji da se, uz liturgijska slavlja, u katedrali sv. Stošije oplemene i blagdanske svečanosti te populariziraju vrijedne orgulje koje krase katedralu, prije više od godinu dana počela je lijepa priča, festival ‘Orgulje sv. Stošije’ koju je pokrenula udruga ‘Ars Organum’ u suradnji sa župnim uredom sv. Stošije. Želimo naše građane darovati orguljaškim koncertima povodom proslave naših svetaca zaštitnika koji se svečano časte u našoj prvostolnici i za velikih blagdana te u ljetnim mjesecima dodatno obogatiti kulturni život grada Zadra“, istaknula je Klarić. Naime, tijekom ljeta 2024., tri orguljaška koncerta održali su svjetski poznati glazbenici, Matthias Havinga, Paul Fey i Daniel Roth. Klarić je zahvalila don Josipu Radojici Pinčiću, župniku katedrale sv. Stošije i Zadarskoj nadbiskupiji, što su podržali to obogaćenje glazbenog života katedrale i grada Zadra.

O životu ranokršćanskog mučenika sv. Zoila

Sv. Zoilo je najmanje poznat i pomalo zaboravljeni zadarski zaštitnik te je Klarić na početku koncertne večeri predstavila njegov životopis. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u kolibi pokraj Akvileje u 3. st., u blizini današnjeg Trsta. Na starom prijepisu jednog Martirologija iz 1596. god. piše: „Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista“.

Za progona prvih kršćana u doba Dioklecijana, Zoilo se izložio učiniti tjelesno djelo milosrđa, mrtvoga pokopati. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji, gdje se brzo proširio njegov kult. Navodi se da je bio ‘confessor’, ispovjedalac vjere. Nakon provale Huna i razaranja Akvileje 452. god., Zoilove moći prenesene su u biskupiju Udine.

Povjesničar Federico Bianchi piše da su moći sv. Zoila, s moćima sv Krševana, prenesene u Zadar 649. g. te su bile smještene u crkvu Svete Marije Velike. Kad je 1570. srušena crkva Marije Velike, raka sv. Zoila prenesena je u susjednu kapelu sv. Roka i tamo je ostala do 1622. godine. Tada je nadbiskup Luka Stella  izvršio rekogniciju, nakon koje su zemni ostaci sv. Zoila, uz veliko slavlje, preneseni 16. prosinca 1622. u svetište za pohranu relikvija u katedralu sv. Stošije. U spomen na prijenos tijela sv. Zoila iz crkve Marije Velike u katedralu sv. Stošije, Zadarska nadbiskupija je kroz povijest 16. prosinca slavila njegov blagdan, a spominjala ga je i 23. prosinca, koji se smatra datumom Zoilove smrti.

Čašćenje sv. Zoila u zadarskoj katedrali uvijek je bilo slavljeno uz najveće počasti. O tome postoje izvornici, npr. Kompendij o službama i ceremonijama u zadarskoj katedrali kroz godinu. Uoči blagdana sv. Zoila katedrala je zvonila, pozivala ljude na molitveno okupljanje. Otvarao se relikvijar sv. Zoila. U Arhivu Zadarske nadbiskupije, u Državnom arhivu u Zadru i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru nalaze se podaci da je gotovo svaka crkva u Zadru imala sliku ili kip u čast sv. Zoila, što govori koliko su Zadrani častili sv. Zoila.

Sv. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, varošana koji su živjeli u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za čovjeka. Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić je 13. prosinca 2020. donio relikviju sv. Zoila u župnu crkvu bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru.

„Zadrani su se utjecali sv. Zoilu kroz stoljeća i svečano ga častili. Danas je na nama zadaća da očuvamo baštinu života Zadarske nadbiskupije. Neka koncert u pripravi za Božić bude naš doprinos oživljavanju čašćenja sv. Zoila i očuvanju tradicije naše Crkve“, poručila je Klarić, poželjevši da se oraspolože srca za činjenje dobra, osobito prema siromasima, po uzoru na sv. Zoila. Zaključno je izrekla zagovornu molitvu sv. Zoilu: „Bože, ti si Crkvu poučio da je sav tvoj zakon u ljubavi prema tebi i bližnjemu. Neka nam po primjeru sv. Zoila ne dojadi činiti dobro i vršiti djela milosrđa, kako bismo se ubrojili među blagoslovljene u tvome Kraljevstvu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Marin Karačić, župnik župe sv. Stjepana Gorica – Sovići i kantautor duhovne glazbe, predvodio je adventsku duhovnu obnovu u subotu, 14. prosinca, u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru.

Fra Marin je predvodio misno slavlje, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Rekavši da Došašće poziva na pripremu srca, fra Marin je podsjetio kako u navještenom Evanđelju Ivan Krstitelj na pitanje različitih skupina što im je činiti, odgovara: podijeliti haljinu i hranu s onim tko nema, carinici neka ne utjeruju više od određenoga, vojnici neka ne čine nasilje. „Nije rečeno ništa senzacionalno, novo i neočekivano. Sve to treba biti normalno, uobičajeno ponašanje. Vidimo da ljudi nisu dobili neke senzacionalne odgovore, nego im je Ivan samo rekao da izvršavaju stvari na koje su zapravo i bili pozvani.

I nama Bog ne govori ništa senzacionalno niti se od nas očekuje neko drastično mijenjanje života, da bismo se obratili. Obraćenje se događa upravo u našoj najdosadnijoj svakodnevnici, u našim poslovima koje obavljamo“, poručio je fra Marin. Upozorio je kako nije cilj da osoba ode iz svoje obitelji „i na nekom brdu doživi neki svoj preokret“.

„Ako te Bog poslao u obitelj u kojoj jesi, mjesto tvoga posvećenja je upravo ta obitelj. Vidimo kako se najteže bitke vode upravo u najdosadnijoj svakodnevnici. A nama je lakše nešto učiniti, deset drugih stvari, negdje otići, nešto pročitati, misleći da će onda nešto biti. To su čarolije, to je kratkotrajno. Isus je prvih trideset godina svoga života bio sasvim normalan čovjek. Vjerojatno je pomagao Mariji i Josipu oko kućanskih poslova, pomagao je Josipu u tesarskoj radnji. Ako je Bog pripremao svoga sina Isusa kroz njegovu dosadnu, običnu svakodnevnicu za otkupiteljsku službu, zašto misliš da će tebe, mene, pripremati drugačije“, istaknuo je fra Marin, poručivši: „Moja obična svakodnevnica je mjesto moje promjene. Ako si majka, budi majka. Daj cijeli svoj život za muža, djecu. Neka ti oni budu na prvom mjestu“. Karačić je upozorio kako nije smisao da žena negdje drugdje, izvan obitelji, danima moli i zapusti muža i djecu. Muž i djeca su prioritet, kroz poslove u obitelji i ljubav koju im pruža, žena proslavlja Boga.

„Ne trebaš ići iz obitelji da bi ti doživjela promjenu i dok doživljavaš promjenu, muž i djeca kući pate zbog tvoje promjene. Kroz ljubav prema njima itekako možeš doživjeti svoje obraćenje, ako iz ljubavi kuhaš, pereš, pripremiš i pružiš im majčine ljubavi. Žena ispuni cijelu kuću ljubavlju. Budi to za što te Bog stvorio. Očevi, budite vjerni i skrbni. Nađite vrijeme za suprugu, djecu“, potaknuo je fra Marin. Upozorio je da djeci prolazi djetinjstvo dok roditelji razmišljaju o poslu, novcu, karijeri i ostalome. „Neće se vratiti godine koje su roditelji propustili provesti s djecom. Je li tužno da ti djecu gleda netko drugi kako rastu, dok si ti zaposlen? Zar ti nisi pozvan gledati djecu kako odrastaju, a ne da ih netko drugi odgaja, dok ti trčiš za poslom i karijerom? Sve je to u redu, ali treba posložiti stvari na pravo mjesto, da sve ima smisla“, poručio je fra Marin.

Glede posvećivanja u svakodnevnici, Karačić je rekao da se osoba posvećuje baveći se bilo kojim poslom, ako obaveze izvršava pošteno i predano. „U svakodnevnim stvarima svjedočimo vjeru. Svjedoči vjeru u životnim situacijama na koje si pozvan. Sv. Franjo je svojoj braći govorio: ‘Uvijek propovijedajte, a ukoliko je potrebno, koristite riječi’. Znači, neka naš život propovijeda. Nismo svjesni koliko ‘upadamo’ u oči nekome, ako smo Kristovi. Treba nam čvrstine, čvrstih oslonaca u životu. Ne možemo sami biti temelj jer smo ljudi, nestalni smo. Potreban nam je Krist kao temelj. On će nam dati snagu da možemo učiniti najbolje za obitelj. Ako se Isus trideset godina pripremao kroz svoju svakodnevnicu, mislim da je to poziv za sve nas“, poručio je fra Marin.

Istaknuo je i kako je ljudima često najteže izvršiti malene obaveze. „Sitnice nam puno znače. Naš život sastoji se od sitnica. Od sitnica nastaje svađa, od sitnica započinje ljubav. Na nama je kako ćemo odlučiti i postaviti se“, rekao je fra Marin. Upozorio je i da ljudi imaju nedovoljno ljubavi prema sebi i na nedostatak kvalitetnog samopouzdanja. Važno je povjerovati da smo ljubljena Božja djeca kako bismo i mi mogli ljubiti. „Potpuni smo ako dajemo ljubav, ne samo primamo“, rekao je fra Marin.

Naglasio je važnost molitve za razlučivanje duhova, rekavši da izvor misli može biti u Bogu, nama ljudima i u Đavlu. „Treba vidjeti od koga su neka nadahnuća, na što nas navode određene misli i kako se osjećamo poslije toga. Opterećuje li nas neka misao, optužuje li nas kako smo nešto učinili, da to nije dovoljno. Čiji je to glas? Tereti li me neka misao bespotrebno ili moram neke stvari mijenjati“, rekao je fra Marin.

Potaknuo je da imamo strpljenja u odnosu s osobom koja nas povrijedi, okleveta, jer to duhovno zdrava osoba ne učinila. Kako za tjelesno bolesnu osobu imamo suosjećanja i razumijevanja, tako se treba ponašati i prema duhovno bolesnim ljudima; ne ljutiti se na njih, jer su opterećeni grijehom. „Da ta osoba nije zarobljena grijehom i zlom, ne bi tako činila. Da je slobodan, ne bi druge okrivljavao. Dužnost nam je moliti za takve osobe, da ih Gospodin toga oslobodi. To je olakšanje u životu. Oslobođenje je kad nekome ne moraš vratiti istom mjerom“, naglasio je fra Marin.

Karačić je istaknuo i važnost sudjelovanja na nedjeljnoj misi. „Jedna žena mi je rekla da se uvijek osjećala umorno. U molitvi joj je došla misao o nedjelji. Ona je nedjeljom stalno radila, ono što ne stigne preko tjedna. Ne bi išla ni na misu. Nije nedjelju posvećivala Bogu. Radila je u dan u koji se i sâm Gospod odmarao. Nije išla na misu, davala hvalu i zahvalu Bogu koja mu pripada, nego je još radila nedjeljom, da više stekne. Kad je počela živjeti nedjelju kao dan odmora, da zaista odmori s obitelji i zahvali bogu, stvari su se počele mijenjati. Podajte Gospodinu ono što mu pripada! A Gospodin vraća stostruko, bolje, više i kvalitetnije nego to sami možemo zamisliti“, istaknuo je fra Marin.

Naglasio je važnost naše zahvalnosti Bogu za njegova dobročinstva i milosti koje nam daruje. „Zahvalnost je štit koji nas čini bližima Bogu, oslobađa nas od zavisti, čini nas malenima. Imamo Bogu na puno toga zahvaliti. Puno stvarnosti i ljudi uzimamo ‘zdravo za gotovo’; svoj život, obitelj, zdravlje. Podrazumijevamo da to mora biti tako, a sve je dar. Dar je što postojimo, što volimo i što nas vole. Posvijestimo to svakodnevno“, potaknuo je Karačić, u želji da više zahvaljujemo Gospodinu, da se manje žalimo; da više brojimo blagoslove koje nam Gospodin daje, jer daruje nam puno toga.

Potaknuo je na molitvu da nas Gospodin oslobodi od svega što nas zarobljava, od svih navezanosti; od nezdravih navezanosti na sebe, stvari i ljude, od ovisnosti, grešnih sklonosti. „Neka ne ostane ništa što nas veže i sprječava da postanemo kakvima nas Bog želi, da može djelovati kroz nas. Nečega se sramimo i htjeli bismo to sakriti od Boga. Dopustimo da Bog osvijetli što je tama u našem životu. Neka njegovo svjetlo razbije svaku našu tminu i obasja naš život, da progledamo i živimo kako Bog želi, da ljubimo kako je Isus ljubio, do kraja. Da ono što smo primili od Gospodina možemo davati drugima.

Uvijek kada činimo dobro, palimo svjetlo u životu drugoga. Kada činimo zlo, gasimo svjetlu, stvaramo tamu. Djeca smo svjetla. Ne činimo živote tamnima. Neka Gospodin zapali naša srca da možemo svijetliti i pokazati drugima put koji vodi do Boga“, poručio je fra Marin, zaključivši poticajem: „Postoji li nešto u tvom životu što želiš sakriti od Boga; neka osoba, neki odnos, neki posao, radnja iz koje želiš izbaciti Krista? Ako postoji, to je crvena lampica. Kakvi su to ljubav i karijera, novac i posao, ako se za to moraš ispovijedati? Ako gradimo s Kristom, Krist nam daje u izobilju. S naše strane je potrebna vjera i predanje. Neka nam došašće bude plodonosno da razmislimo o sebi, da poravnamo neravno i pokušavamo živjeti svoju jednostavnu, dosadnu svakodnevnicu, kako bismo u najjednostavnijim stvarima mogli proslaviti najsvetijega Boga“, potaknuo je fra Marin Karačić.

Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih župe Bokanjac pod vodstvom Luke Kotlara.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Zajednica ‘Vojske Bezgrešne – Svećeničkog marijanskog pokreta’ svečano je proslavila svetkovinu svoje zaštitnice, Bezgrešne, u ponedjeljak, 9. prosinca, u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru, molitvenim susretom na kojem su svečano obnovili svoju redovitu posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom.

Molitelji te zajednice inače se utječu Bezgrešnoj na susretima koji se održavaju svakog ponedjeljka nakon večernje mise u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske, pred kipom Gospe Loretske, kada mole s izričitom nakanom molitve za Papu, biskupe, svećenike, redovnike, bogoslove te nova svećenička i duhovna zvanja.

„Nastojimo biti dio punine Gospine ljubavi za svećenike i to dijeliti, širiti među vjernicima; da svećenike ne promatramo samo kao ‘obične’ ljude, nego da su osobito izabrani od Boga, u radu za duše. Kada čujemo iz Gospinih poruka koliko je svećenik važan, to razbije predrasude i ispuni srce ljubavlju, unatoč njihovim pogreškama i padovima, ražari nam srce podržavajućom ljubavlju za svećenike. Neka naša ljubav bude jača od tegoba ovog svijeta, načina života i svega što Crkvu nagriza“, rekla je Sonja Petani, voditeljica susreta ‘Vojske Bezgrešne’. U arbanaškoj župi djeluju salezijanci, a sv. Ivan Bosco se na osobiti način utjecao Bezgrešnoj.

„Sv. Ivan Bosco častio je baš Bezgrešnu. Mi smo salezijanski suradnici, a sv. Ivan Bosco sve je započinjao s predanjem Bezgrešnoj. Don Bosco je sanjao dva stupa, Bezgrešnu i Euharistiju, a između toga bio je brod na kojem su bili Papa i biskupi, u oluji, kojeg je vojska pokušala potopiti. To je i naš temelj: euharistija i molitva Bezgrešnoj, za svećenike i nova zvanja. Želimo djelovati za Mariju i biti stalno u njenom okrilju, pod njenom zaštitom. Na svakom našem susretu ponedjeljkom posvećujemo se Bezgrešnom srcu Marijinom. Posveta Gospi postala je dio našeg života i stalno je prisutna u nama. Plamen Marijinog srca prati nas u svakodnevici i dio je našeg molitvenog života, da se Marija proslavi u Crkvi“, istaknula je Petani.

Svaki njihov susret ponedjeljkom započne zazivom Duhu Svetome, slijedi molitva krunice, Litanije za svećenike, pa čitanje iz knjige don Stefana Gobbija ‘Svećenicima, Marijinim predragim sinovima’. Don Stefano je dva puta bio i u Zadru, na susretu sa svećenicima i vjernicima. Slijedi posveta Srcu Marijinom, molitva za svećenike od sv. Male Terezije te zapjevaju himan ‘Bezgrešno Srce Marijino’ Svećeničkog marijanskog pokreta. Na kraju susreta prime blagoslov don Mirka Barbarića koji djeluje u župi. Otkad je došao ove godine na službu u Arbanase, don Mirko je s njima na svakom njihovom susretu. Uputi im prigodnu riječ i podržava ih u snazi te molitve. „Podrška svećenika u župi i don Mirka koji bude s nama nam je važna i znači nam. On je prepoznao vrijednost naših susreta i molitve za svećenike. Želja nam je podići svijest o važnosti molitve baš za svećenike, po Mariji“, poručila je Petani. Don Mirko je na blagdanskom susretu blagoslovio čudotvorne medaljice koje će molitelji dijeliti vjernicima, kako su to činili i sv. Maksimilijan Kolbe, sv. Majka Terezija i sv. Ivan Pavao II. koji su uzori ‘Vojske Bezgrešne’ i njihovi zaštitnici. Ove godine zajednicu su posjetili i s njima molili i salezijanski bogoslovi, pod vodstvom don Mladena Delića.

„Želja nam je da se što više moli za Crkvu, jer su potrebe Crkve velike. Na mnogim mjestima u Europi više nema sakramenta ispovijedi. Neka svećenici znaju da se za njih moli. Da svećenici ne budu samo predmet osude, nego da nam se otvori srce i molitva za njih, unatoč nekim njihovim i propustima. Bez svećenika nema podjeljivanja sakramenata, otpuštenja grijeha koje Isus daje po svećenicima u ispovijedi. Od krštenja, pričesti i krizme, do vjenčanja i sprovoda, svećenici nam posreduju prijelaz u Nebo“, istaknula je Petani. Ona je mlada udovica preminulog supruga koji je također bio posvećen Bezgrešnoj. „Svjedok sam koliko je svećenik važan u životu vjernika. To sam osobito doživjela u zadnjem stadiju bolesti moga supruga, kad su svećenici stalno bili prisutni s nama. Svećenička prisutnost je dar. Naša obitelj svjedoči koliko je važna prisutnost svećenika i što znači svećenik u životu osobe koja pati i prolazi teški križ. Bili su s nama prisutni, to je veliko, kad si pred zidom, a znaš da ti dolazi svećenik u kuću i donosi mir, nadu, utjehu i blagoslov“, poručila je Petani.

Tijekom 2024. godine susreti te zajednice postali su još čvršći u stalnom dolasku vjernika koji mole i podršci zajednice. Petani je istaknula da se to  dogodilo nakon pohoda zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, kad je u prosincu 2023. bio u kanonskoj vizitaciji župe Gospe Loretske u Zadru. Tada je na susretu sa župnim suradnicima, mons. Zgrablić javno pohvalio i podržao djelovanje zajednice ‘Vojske Bezgrešne’. Zahvalio im je što mole za svećenike i duhovna zvanja, rekavši da je to velika i vrijedna potreba i čin za dobro ljudi i Crkve.

„Nakon njegovog pohoda i ohrabrujućih, zahvalnih riječi nadbiskupa Zgrablića, naši susreti su se dodatno učvrstili. To nam je bio veliki podstrek i poticaj, da su se ljudi dodatno učvrstili u molitvi i ustalili u dolasku. Sada su s nama redoviti molitelji koji odgovorno i poletno dolaze na svaki susret, bez obzira na vremenske prilike i razdoblje godine. Naši susreti održavali su se svakog ponedjeljka i tijekom ljeta. Bila sam mislila da će se uslijed vrućina i ljetnog tempa ljudi razići. Ali i ljeti nas je svakog ponedjeljka bilo između 15 i 20 molitelja, nikad nije bio odgođen naš susret. Marija nam je snaga za sve. Molimo za obnovu svećeništva i sve prikazujemo Gospi“, poručila je Sonja Petani, u želji da se i drugdje u župama moli za svećenike, da se vjernike potiče i svjedoči o snazi te zagovorne molitve po Majci Mariji.

Tijekom godine arbanaški molitelji ‘Vojske Bezgrešne’ pohode Međugorje, bili su na duhovnoj obnovi u Šibeniku i drugim zajedničkim duhovnim susretima. Poručuju i da skupina svećenika iz Hrvatske i BiH svake srijede moli preko You tube kanala za svećenike, u što se mogu uključiti i drugi vjernici.

Ines Grbić

Foto: I. G. / Mira Batur

 

Katolička osnovna škola ‘Ivo Mašina’ u Zadru izdala je prvi broj svoga školskog lista ‘Košnica’ koji je predan učenicima i njihovim roditeljima, kao i ostalim sudionicima proslave Dana škole u sportskoj dvorani te škole, u srijedu, 20. studenoga. Tema broja je „Pet godina postojanja škole“.

„Naši učenici vrijedno su radili cijelu školsku godinu, kako bismo pred kraj građanske godine imali list u našim rukama. Učenici su se srijedom okupljali u školskoj knjižnici s knjižničarkom Sarom Anzulović koja je radila grafičko oblikovanje lista i Anom Bišćan, nastavnicom Hrvatskog jezika, kad su uređivali tekstove, strip, crtali su i pisali članke. Trudili su se kako bi svi učenici mogli vidjeti plodove našeg rada i u pisanom tragu našeg časopisa“, rekao je don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Jelić je zahvalio i Krešimiru Mikecinu, učeniku 8.A razreda te škole na odabiru imena ‘Košnica’ za školski list. „Hvala Krešimiru na ideji i jednostavnosti koja će ostati upisana u povijest naše škole. Učenik Krešimir je osmislio naziv našeg školskog lista. Kad smo ga pitali kako je došao na ideju za naziv i logo, Krešimir je rekao: ‘Naša školska zgrada je žute boje i asocira me na veliku košnicu u koju ulazi puno pčelica, djece“, rekao je don Roland.

Školski list nastao je u sklopu djelovanja medijsko – novinarske grupe u školi koju je osnovala učiteljica Bišćan te je okupila učenike i u stvaranju toga lista. „Djeca su pisala, crtala, davala ideje za sadržaj i izgled lista. Koliko su kreativni pokazuje i ideja učenika Krešimira da se list zove ‘Košnica’, na što ga je asocirala žuta boja naše školske zgrade u koju ulaze djeca kao marljive pčelice. Ujedno, taj naziv ga asocira i na skraćeni naziv škole ‘katolička osnovna škola’, što je ‘koš’, kao prvi dio riječi ‘košnica’“ rekla je Bišćan, istaknuvši da su učenici u stvaranje lista utkali puno ljubavi, truda, vremena i kreativnosti, kako bi i njime obilježili petu godišnjicu postojanja te škole.

U listu je objavljen razgovor s mons. Želimirom Puljićem, umirovljenim zadarskim nadbiskupom za vrijeme čije službe je Zadarska nadbiskupija osnovala školu koja je počela s radom 3. rujna 2018. te je prve tri godine djelovala u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. „Imao sam pred očima žarku želju brojnih roditelja, pa sam htio naći prostor za odgoj i obrazovanje njihove djece. Nosio nas je zanos i želja kako udovoljiti brojnim roditeljima, pa i u Zadru otvoriti katoličku osnovnu školu. Zahvaljujući pravnoj mogućnosti po ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice o djelovanju Katoličke Crkve i u području odgoja i obrazovanja, kao i želji roditelja da mogu upisati djecu u katoličke škole, hrvatski biskupi počeli su osnivati dječje vrtiće, osnovne i srednje škole. Radujem se što roditelji upisuju djecu u katoličku školu pa se broj od svega devet učenika prve generacije upisanih prvaša, u pet godina popeo do 377 učenika. Škola je dio zajedničkog prostora gdje se živi, razgovara, sluša, uči i poučava“, rekao je mons. Puljić u razgovoru za školski list, potaknuvši učenike da i dalje njeguju duh zajedništva, da vole roditelje, učitelje, svećenike i katehete.

Objavljen je i razgovor s ravnateljem Jelićem te rubrika ‘Pitaj duhovnika don Tomislava Dubinka’. Naime, u kutiju u školskoj knjižnici djeca su tijekom godine ubacivala pitanja na koja žele odgovor o Bogu, vjeri, Crkvi, a don Tomislav je izabrao odgovoriti na tri pitanja učenika: Zašto postoji zlo, Zašto se u trenutku Isusove smrti razderala hramska zavjesa te kako mu je biti svećenik i koliko dugo ispovijeda.

U listu je istaknuta povezanost škole i župe sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu, naselju gdje se škola nalazi u neposrednoj blizini nove crkve sv. Pavla, koju od škole dijele veliko igralište i parking. Učenici su opisali kako svečano obilježavaju Dan škole 20. studenoga, na dan kad je mučenički umro njihov naslovnik Ivo Mašina, hrvatski domoljub i angažirani vjernik laik. Učenici su opisali svoju školu i kroz stihove pjesama, objavljeni su prozni i likovni radovi učenika i gostovanje Željke Horvat Vukelje, hrvatske spisateljice dječjih priča koja je bila glavna urednica dječjih časopisa ‘Modra lasta’ i ‘Smib’ u Školskoj knjizi Zagreb.

Navedena su imena djelatnika škole od njenog početka, kako u školi obilježavaju posebne dane i blagdane, uspješna postignuća učenika iz školskih predmeta i u sportu na natjecanjima, u glazbi. Objavili su molitve za ustrajnost u učenju i blagoslov školovanju, psihološke savjete o svladavanju izazova u školovanju i glede mentalnog zdravlja te preporuke knjiga za čitanje. U listu su naveli i savjete za bolje učenje: organizirati vrijeme, postavljati pitanja, uključiti osjetila, surađivati s prijateljima, zabaviti se, raditi bilješke i odmoriti se, za obnovu koncentracije i energije.

Na zadnjoj stranici lista je objavljen strip ‘Ivine pustolovine’ kojeg su osmislila djecu, a glavni likovi su Ivo, Maša i Ina, u asocijaciji na ime njihovog naslovnika škole, Ive Mašine. Ivo je prikazan kao dječak koji upada u nezgode u školi, a Maša i Ina su njegove prijateljice koje mu pomažu. Situacije s kojima se suočavaju i razgovor između tih prijatelja osmislili su učenici; u stripu prvog broja su poručili kako nije dobro biti lijen i ne napisati zadaću, ali je lijepo pomoći i objasniti prijatelju u rješavanju školskog zadatka kojega ne razumije.

„Želim da naša škola bude kako se i zove naš list – košnica. Puno zajedništva, mara i ljubavi koji će uroditi plodovima. Početak rada škole bio je jako težak. Trebalo je promovirati školu u kratkom vremenu i pokušati u svega mjesec dana dovesti učenike u našu školu. Nije bilo lako. Toliko puta sam sebi rekao, ‘Ima li smisla kretati tu jesen, učinimo to sljedeće godine’. Ali, nadbiskup Puljić je želio da počnemo s radom šk. god. 2018./2019.

Zahvaljujem prvih devet hrabrih roditelja koji su odlučili upisati svoju djecu u našu školu. Hvala im na hrabrosti i povjerenju koje su imali tada. Danas je sasvim drugačija slika. Svake godine je sve veći broj zainteresiranih roditelja i prijavljene djece koje i ne uspijemo sve upisati zbog nedostatka dodatnog kapaciteta od predviđenih 500 učenika u školskoj zgradi. Škola je postala prava košnica. Nadam se da će oni koji budu listali školski list kroz naše priče osjetiti mali dio našeg zajedništva, truda i ljubavi, s djecom koja su radosna i nasmijana“, poručio je don Roland Jelić u razgovoru za školski list.

Među radovima u listu, Klara Dokoza iz 6.B razreda je napisala: „U školi učimo, znanje je blago što se stiče. Svaki dan nova avantura, učimo se biti junaci priče. Škola: zvone zvona, znanje, prijatelji, to je ona. Učimo, rastemo, zajedno smo tu. Škola je mjesto gdje snovi se tkaju“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Na predstavljanju monografije „Ecclesia Nonensis – O prošlosti Ninske biskupije“ u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu u četvrtak, 5. prosinca, izlagao je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru koje je i izdavač te Monografije.

Velika vrijednost drevne Ninske biskupije nisu samo njen prostor i lijepi spomenici sakralne arhitekture, umjetnine zlata i srebra Nina, rekao je dr. Faričić. „Ninsku biskupiju činili su najprije ninski biskupi sa suradnicima svećenicima, redovnici i redovnice i Božji puk okupljen oko tih nositelja duhovnog života, ali i svih drugih sfera života, s obzirom na nekadašnji značaj religije u svim društvenim i gospodarskim strukturama“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da se u Monografiji može prepoznati „višestoljetni trag koji je ušao u mentalni kôd stanovnika ninskog prostora“.

„Stjecajem povijesnih okolnosti, gravitacijski domet Nina se reducirao. Mlečani su sustavno razarali svoj Nin jer su Osmanlije nadirale s velikom vojskom kojoj se Mlečani ne bi bili mogli oduprijeti. Da su Osmanlije bile zauzele Nin, to bi bila njihova najzapadnija mediteranska utvrda i vjerojatno bi bila ugrozila Veneciju i druge kršćanske zemlje na Jadranu. Stoga se Venecija odlučila na drastični čin – porušila je drevni Nin da bi sačuvala svoju dominaciju na Jadranu. To rušenje Nina govori i o tome koliko je Nin bio važan, da ga je trebalo srušiti da ne bi došao u posjed neprijatelja“, istaknuo je dr. Faričić.

Nin se postupno obnavljao. Nakon toga stradanja, neposredno nakon Kandijskog rata koji se vodio između Mletačke republike i Osmanskog carstva, jedan od glavnih obnovitelja života u Ninu bila je osoba izrazitih povijesnih zasluga, ninski biskup Franjo Grassi (1667.-1677.), rekao je predavač.

„U svom obnoviteljskom žaru, biskup Grassi velikim dijelom rezidirao je u Zadru, ali opet je bio preselio u svoju rezidenciju u Nin. Kad su drugi vidjeli, plemstvo i građani, da se vratio biskup, rekli su, ako se može biskup vratiti, onda ćemo se i mi vratiti“, rekao je dr. Faričić, naglasivši velike zasluge toga biskupa u povratku stanovnika u Nin nakon njegovog pustošenja. Drugi veliki doprinos biskupa Grassija je njegovo obnavljanje Ninske biskupije. „Imajući na umu njen domet u dijelu koji je još uvijek bio pod Osmanlijama, biskup Grassi prikupio je brojne arhivske spise i uredio Zbornik spisa koji je jedan od najdragocjenijih izvora podataka. Grassi je 1675. god. sabrao dokumente od Srednjeg vijeka sve do toga doba. On je bio pralik izvrsnog arhiviste i historiografa. Njegove nakane su bile pragmatične naravi. Zauzimao se za prava i posjede Ninske biskupije i dokazivao važnost Nina. Taj podrijetlom Talijan jedna je od najvažnijih osoba u povijesti Nina, jedan od obnovitelja Nina“, poručio je dr. Faričić.

Predavač je podsjetio i na društvene okolnosti ukidanja Ninske biskupije koje se dogodilo u kontekstu austrijske reforme kao mjere reduciranja biskupija s obzirom na njihovu brojnost, a usitnjenost mnogih malih mjesta. „Tako su ukinuli Ninsku biskupiju i pripojili je Zadarskoj nadbiskupiji, ukinuli su i druge male biskupije, na Rabu, Osoru, koje su postala Krčka biskupija. Ukinuli su Skradinsku biskupiju koja je pripojena Šibenskoj, ukinuli su Trogirsku biskupiju i podijelili je između Šibenske i Splitske, povezali su Splitsku i Makarsku nadbiskupiju, ukinuli su Korčulansku biskupiju. To je bio reformski zahvat na kojeg su jako utjecale svjetovne vlasti, zato što su pokušale u što većoj mjeri stvoriti sustav upravljanja da se crkvene jedinice podudaraju s teritorijalnim cjelinama“, rekao je dr. Faričić.

Predavač je rekao da je privlačna snaga Nina ukorijenjena velikim dijelom u ostvarenju njegovog punog opsega upravo unutar granica nekadašnje Ninske biskupije. „Povijest Nina nije počela s Ninskom biskupijom, ali vjerojatno je došlo do osnivanja Ninske biskupije zahvaljujući toj povijesnoj predfazi kada je Nin bio središte Liburna, municipij za vrijeme Rima, a za vrijeme starohrvatske države bio je povremeno boravište hrvatskih vladara. U to doba nije bilo glavnih gradova, kao što je to danas. Hrvatski vladari izabrali su Nin kao svoje sjedište i zbog onoga što je Nin bio, kao i zbog toga što je Nin bio u neposrednoj blizini Zadra kao sjedišta bizantske uprave na obali Jadrana. Tu su ostvarivani diplomatski kontakti. U svemu tome i Ninska biskupija imala je veliku ulogu“, poručio je dr. Faričić. Istaknuo je da su se u jednom trenutku pomiješale uloge ninskog biskupa s nečim što je bio položaj velike uloge biskupa i u hrvatskoj državi, pa je ninski biskup bio i hrvatski biskup. To se postupno odvojilo, pa se kasnije hrvatski biskup više vezivao za područje Knina i pridonio je ustoličenju Kninske biskupije.

Dr. Faričić opisao je i prostorne okolnosti Nina koje su u prošlosti također uvjetovale njegov razvoj. Naime, sada je središnja, povijesna jezgra grada Nina otočić povezan s dva mosta s kopnom. Nekad je Nin u cijelosti bio otok. „Biti otok znači biti od nečega odijeljen, ali i povezan, jer je more u okruženju otoka medij komunikacije koji povezuje, a ne razdvaja. Nin je putem mora i različitih kopnenih ruta bio spojen u složeni društveni i gospodarski sustav istočne obale Jadrana, a preko toga i Sredozemlja. Nin kao otok bio je zaokružena cjelina čiji su gravitacijski dometi u prošlosti bili puno veći nego danas“, rekao je dr. Faričić, istaknuvši da je gravitacijski domet Nina najbolje definiran nekadašnjim povijesnim granicama Ninske biskupije jer je obuhvaćao prostor ispred Velebita, ali i prostor iza Velebita.

„Veliki dio današnje južne Like i Krbave pripadao je Ninskoj biskupiji, pa je i Velebit bio medij koji je spajao, a ne razdvajao, u višestoljetnom bavljenju stočarstvom gdje su velebitske staze povezivale s Likom“, rekao je dr. Faričić. Podsjetio je na prvi hrvatski roman ‘Planine’ (1536.) čiji je autor Ninjanin Petar Zoranić, rekavši da to djelo čitatelja vodi u uzvišene prostore geografske i duhovne transcendencije.

„U Monografiji su zapisana i svjedočanstva vrijednih duhovnih pastira koji su čak i u vrijeme Osmanlijske okupacije, u oskudici, kao ponizni radnici ne samo u vinogradu Gospodnjem, nego i među stijenama, dolazili u susret sa stanovnicima udaljenih krajeva i u vrlo rijetkim prilikama omogućavali im sakramentalnu prisutnost i povezanost s Općom Crkvom“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da su ninski biskupi omogućili sakramentalni život ne samo u izazovnim vremenima Hrvatskog kraljevstva, nego i u još izazovnijim vremenima porobljenih katolika Hrvata u mnogim dijelovima sadašnjih Ravnih kotara i Bukovice koji su također pripadali Ninskoj biskupiji. Tada je omogućavanje sakramentalnog života bilo jedino sredstvo povezivanja, jedina poveznica toga dijela stanovništva sa zapadnom civilizacijom, istaknuo je dr. Faričić.

Ninjanima je dr. Faričić poručio: „Možete biti ponosni na prošlost Nina. Nin je izgrađivao vrijedni dio Hrvatske, Jadrana, Sredozemlja. Nin je bio važna točka u povijesti i danas je odredište kulture i ugodnog života“. Monografija je vrijedni izvor podataka obrađenih od strane stručnjaka različitih znanstvenih disciplina te će pomoći u očuvanju bogate kulturne baštine Nina, rekao je dr. Faričić, poželjevši da se bogato nasljeđe ninske prošlosti prenosi i budućim naraštajima.

Uz dr. sc. Josipa Faričića, Monografiju su predstavili i doc. dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i izv. prof. dr. sc.Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, koji je i urednik Monografije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Monografija „Ecclesia Nonensis – O prošlosti Ninske biskupije“ u izdanju Sveučilišta u Zadru predstavljena je u župnoj dvorani župe sv. Anselma u Ninu u četvrtak, 5. prosinca.

O Monografiji su govorili prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, doc. dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, koji je i urednik ove Monografije.

U Monografiji je u pet cjelina na 459 stranica objavljeno 20 stručnih radova čije su teme znanstvenici predstavili u izlaganjima na znanstvenom skupu „Ecclesia Nonensis: Prošlost Ninske biskupije“, održanom 1. i 2. lipnja 2018. u Baroknoj kući u Ninu. Ninska biskupija je, prema nekima, postojala još u apostolskim vremenima, a sigurno je postojala od 9. st. do 1828., kad je prostor njene nadležnosti pripojen Zadarskoj nadbiskupiji. U Monografiji su opisani važni događaji njenog postojanja od prvih kršćanskih vremena do 20. st., od uspostave do ukinuća, crkveni i svjetovni život, arhitektura, umjetnost, materijalna i duhovna baština od ranog kršćanstva do suvremenosti. Ninska biskupija mijenjala je svoj prostorni obuhvat. U vrijeme svog najvećeg opsega zahvaćala je veliki dio Ravnih kotara, Bukovicu, Vir, dio Like i Krbavu. Nadležnost ninskih biskupa bila je nad velikim dijelom sjevernodalmatinskog i ličkog prostora. Stanovnici, naselja i sjedište Ninske biskupije, bogati vjerski život i spomeničko nasljeđe, uvelike su stradali tijekom osmanlijskih osvajanja. Nin je doživio i mletačko uništavanje jer su se Mlečani bojali da bi osvajanjem Nina Osmanlije dobile važnu stratešku točku u središtu Jadrana. Nakon ponovnog mletačkog osvajanja krajem 17. st., u Ninskoj biskupiji obnovio se život, ali demografski i kulturno Nin više nikada nije zadobio nekadašnju funkciju u sustavu hrvatskih urbanih središta.

Prigodni pozdrav uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. „Bogata povijest Ninske biskupije u svojoj tisućljetnoj postojanosti ostaje izuzetno vrijedna baština koja zaslužuje našu pažnju i proučavanje, kako bi se u njoj našli bogatstvo mudrosti koje poučava i ohrabruje, izazov za sadašnjost koja potiče i s nadom gleda u budućnost te ljepota koja privlači i oduševljava“, rekao je mons. Zgrablić, zahvalivši svima koji su sudjelovali u ostvarenju toga vrijednog djela. Nadbiskup je podsjetio na misao iz Pastirskog pisma „Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, Hodočasnici nade“ u kojem hrvatski biskupi o temi prošlosti i baštini koja poučava i ohrabruje, govore o suodnosu povijesti i spasenja. „Biskupi kažu da je povijest teološko mjesto Božjeg spasenjskog djelovanja, da povijest i njena zbivanja imaju dublju protežnicu koju nam valja otkrivati, produbljivati, kako bi se proniknulo u njen dublji smisao, značenje i poruke, te posvijestilo da čovjek sa svojom naravi i svojim moćima stvara povijest u kojoj su naša ljudskost i vremenitost u trajnom susretanju s Božjim, vječnim“, rekao je mons. Zgrablić.

Emil Ćurko, gradonačelnik Nina, u pozdravnoj riječi rekao je da se nakon zanemarenosti u bivšoj državi, u demokraciji počelo raditi u Ninu i njegovu povijest dovesti na pripadajući pijedestal. „Nin više nije zapušteno mjesto. Nova hrvatska država brine o njemu i Nin se razvija iz godine u godinu“, rekao je Ćurko.

Dr. Ante Gverić, recenzent Monografije, podsjetio je da je za četiri godine, 2028., 200. obljetnica ukinuća drevne tisućljetne Ninske biskupije. „Radovi u Monografiji prvi put na jednom mjestu višedisciplinarno obrađuju opsežnu temu prošlosti Ninske biskupije koja je doživljavala uspone i padove, proširenja i sužavanja, uvjetovano društveno – političkom situacijom“, rekao je dr. Gverić. Predstavio je teme radova i autore koji temeljem izvora iz različitih arhiva doprinose boljem razumijevanju života Crkve na ninskom prostoru.

U prvom dijelu Monografije pod nazivom „Izvori za proučavanje prošlosti Ninske biskupije“ objavljena su tri rada, polazeći od izvora koji su temelj istraživanja za spoznaje i nova saznanja o Ninskoj biskupiji. U drugom dijelu „Prostor Ninske biskupije“ dva rada opisuju kako se mijenjao njen prostor; u trećem dijelu „Arheološka baština na tlu Ninske biskupije“ su četiri rada, u četvrtom dijelu „Prošlost Ninske biskupije“ devet radova i u petom dijelu „Etnološka baština Ninske biskupije“ su dva rada.

U prvom dijelu, Ante Gulin u radu „Ninska biskupija i njezin kaptol u povijesnim izvorima i literaturi“ opisuje sva povijesna razdoblja zapisa o Ninskoj biskupiji, od Tome arhiđakona (13. st.) do autora današnjice, s iscrpnim pregledom izvora i  literature. Dvoje djelatnika Državnog arhiva u Zadru prikazuju fondove i zbirke u kojima se može naći sadržaj za istraživanje prošlosti Ninske biskupije. To je vrsta priručnika istraživačima u kojem se fondu i zbirci može naći neka tema o prošlosti i sadašnjosti Ninske biskupije, rekao je dr. Gverić. Dubravka Kolić napisala je rad „Izvori za povijest Ninske biskupije u Državnom arhivu u Zadru“, a Oliver Modrić „Izvori Arhiva Zadarske nadbiskupije za poznavanje prošlosti Ninske biskupije“.

U drugom dijelu, Damir Magaš u radu „Prostorni obuhvat Ninske biskupije“ pokazuje mijene prostora i broja stanovnika kroz različita povijesna razdoblja, od početaka do ukinuća biskupije u 19. st., do Mletačke republike, tijekom nje i nakon dominacije Mletačke republike, kad je Ninu pripadao Pag i prekovelebitski dio. Josip Faričić rad „Ninska biskupija na novovjekovnim kartama“ temelji i na istraživanju koje je proveo na nekoliko karata od 16. st. do 19. st. „To je vrijeme društveno-političkih turbulencija, ratova i promjena granica. Faričić donosi tablice s popisima naselja, geografskih imena i objekata te sakralnih objekata na području biskupije, vjerski sastav stanovništva sjevernodalmatinskog dijela biskupije prema karti s kraja 17. st.“, rekao je dr. Gverić, istaknuvši da su reprodukcije karata visoke razlučivosti.

U trećoj cjelini, Martina Dubolnić Glavan u radu „Dr. Luka Jelić i počeci proučavanja ninskih starina“ piše o djelovanju poznatog arheologa i povjesničara don Luke Jelića u Ninu i arheološkim istraživanjima ninskih starina 19. / 20. st. Glavan opisuje i Jelićev rad u kulturno-gospodarskom razvoju ninskog područja. Rad je najvećim dijelom pisan prema arhivu Luke Jelića iz Arheološkog muzeja u Splitu.

Ante Uglešić u radu „Počeci kršćanstva u gradu Ninu i njegovom ageru u svjetlu arheoloških nalaza“ analizira nalazišta u Ninu (crkva sv. Anselma, sv. Marije), u Zatonu, Ninskim Stanovima, Privlaci, Viru, Vrsima, Podvršju, Radovinu te Povljani i Vlašićima na otoku Pagu. Mirja Jarak u radu „Kapiteli iz crkve sv. Marije u Ninu“ opisuje kapitele kao dio bogate spomeničke baštine Nina koji imaju posebno mjesto po brojnosti i sačuvanosti. Pavuša Vežić u radu „Episkopalni kompleks u Ninu“ detaljno urbanističko-arhitektonski i povijesno-razvojno obrađuje taj kompleks koji uključuje ninsku katedralu s aneksima i rezidenciju ninskih biskupa.

Radomir Jurić i Ana Jordan Knežević u radu „Srednjovjekovne crkve na širem ninskom području“ opisuju da je na prostoru Ninske biskupije bilo više od 80 sakralnih objekata, navodeći ranokršćanske, predromaničke, romaničke i gotičke crkve. Toliki broj crkava „svjedoči o važnosti grada Nina i Crkve u Hrvata tijekom Srednjeg vijeka. Hrvatski vladari, nositelji političke, a podupiratelji crkvene vlasti, mahom su bili donatori novih crkava, ali i obnovitelji starijih, uglavnom ranokršćanskih. Potaknuto takvim zbivanjima, kršćanstvo je jačalo, a vjera se širila iz urbanih središta na obali prema zaleđu. Nin, kao jedan od prijestolnih gradova hrvatskih vladara, početkom Srednjeg vijeka preuzima ulogu kulturnog i vjerskog središta, odakle se šire utjecaji prema manjim sredinama“, kažu Jurić i Knežević, istaknuvši prepoznatljivi hrvatski simbol, crkvu sv. Križa u Ninu (9. st.) koja je „središnja memorija križnog tlocrta“.

U četvrtom dijelu, Mirjana Matijević Sokol u radu „Odnos Ninske i Splitske Crkve u ranom Srednjem vijeku prema pisanim vrelima“ opisuje taj složeni odnos o čemu je historiografska literatura opširno istraživala. Trpimir Vedriš u radu „Odakle su došli ninski zaštitnici? O podrijetlu kulta sv. Asela, sv. Marcele i sv. Ambroza u Ninu“ piše o ninskim zaštitnicima i historiografskim radovima o njima temeljem analize srednjovjekovnih svjedočanstva. Borislav Grgin u radu „Srednjovjekovna Hrvatska u doba ninskog biskupa Juraja Divnića (1479.-1529.)“ piše o Divniću „koji je bio ninski biskup 50 zadnjih godina Srednjeg vijeka i o njegovoj uključenosti u svakodnevicu naroda na svom području u teškim vremenima prvih osmanlijskih prodiranja. U radu prikazuje i njegovo izvješće o Krbavskoj bitci“, rekao je dr. Gverić. Biskup Divnić, ujedno i pjesnik i pisac, 1528. je obnovio ninsku katedralu, sadašnju župnu crkvu sv. Anselma, u kojoj je i pokopan. Božena Glavan u radu „Utjecaj Kandijskog rata (1645.-1669.) na demografske promjene u ninskoj komuni“ temeljem arhivske građe iz Arhiva Zadarske nadbiskupije i Državnog arhiva u Zadru te literature opisuje utjecaje na demografska kretanja u ninskoj komuni nakon Kandijskog rata u 17. stoljeću.

Zdenko Dundović u radu „Posjedi Ninske biskupije i Kaptola od 16. do konca 18. stoljeća“ opisuje gospodarski odnos Ninske biskupije i ninskog kaptola u ranom Novom vijeku na temelju mnogih novootkrivenih arhivskih izvora iz zadarskih, venecijanskih i nekih vatikanskih arhiva. Podaci u tabličnim prikazima iz arhivskih izvora omogućuju daljnja višedisciplinarna istraživanja. Grozdana Franov Živković autorica je dva rada: „Glagoljica u Ninskoj biskupiji“ u kojem je obradila upotrebu glagoljaškog bogoslužja i glagoljaške spomenike u biskupiji koja je bila simbol glagoljaštva, a u radu „Bratovštine Ninske biskupije“ opisuje djelovanje i brojnost svećeničkih i laičkih bratovština na području biskupije od 14. st. do 20. stoljeća. Ivica Vigato u radu „Leksičke osobitosti glagoljskih rukopisa moralno – kazuističkih odredbi ninskih biskupa iz 17. i 18. stoljeća“ uz jezičnu obradu, ističe i moralne vrijednosti naznačene u tim spisima, kao odraz onog vremena. Lidija Turić autorica je rada „Pokušaj obnove biskupskog sjedišta u Ninu poslije Rapallskoga ugovora“.

„Između dva svjetska rata bila je inicijativa za obnovom Ninske biskupije, kad se Zadar kao enklava našao u talijanskoj državi, a hrvatski prostor Nina i zaleđa Zadarske nadbiskupije u jugoslavenskoj državi te je šibenski biskup imao administraturu nad tim područjem. I u 20. st., između dva svjetska rata, živjela je svijest, prije svega među zadarskim svećenstvom, pa i narodom, da bi u novim političkim okolnostima trebalo obnoviti Ninsku biskupiju. To nije ostvareno jer Jugoslavija i Sveta Stolica nisu potpisali konkordat, a Sveta Stolica ne prekraja crkvene granice ako nema potpisan konkordat s dotičnom državom“, rekao je dr. Gverić. U petom dijelu, Marija Dejanović u radu „Svetište Gospe od Zečeva kroz povijest“ opisuje to ninsko svetište koje je jedno od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta, a temelji se na Gospinom ukazanju 1516. na otočiću Zečevo, što je autentičnim potvrdio tadašnji ninski biskup Juraj Divnić. Mario Katić u radu  „Predajno-religijska kontekstualizacija maritimnog hodočašća Gospi od Zečeva“ opisuje način i običaje hodočašćenja Gospi od Zečeva kroz povijest.

Dr. Gverić je podsjetio da se znanstvene rasprave o nekim pitanjima iz povijesti Ninske biskupije vode još od Farlatijeva Illyricum Sacrum iz druge polovice 18. stoljeća.  „S obzirom na značaj Nina i Ninske biskupije, u ovoj Monografiji se prvi put uspješno pristupa obradi teme višedisciplinarno te će poslužiti istraživačima kao novo polazište za daljnja znanstvena istraživanja. Gotovo svaki prilog donosi nove znanstvene spoznaje, a neke teme su prvi put obrađene. Znanstveni doprinos djela je što su prikazani povijesni izvori (pisana baština/arhivsko gradivo) za prošlost Ninske biskupije u Arhivu Zadarske nadbiskupije, Državnom arhivu u Zadru i u objavljenoj literaturi. Puno arhivskog gradiva se može naći u venecijanskom državnom arhivu i u vatikanskim arhivima. Obrađene su promjene u obuhvatu jurisdikcije ninskog biskupa. Analizirano je novovjeko kartografsko gradivo u obuhvatu Ninske biskupije. Obrađena je arheološka baština te dijeceze temeljene na ranijim i (naj)novijim arheološkim otkrićima. Svaki prilog donosi nove spoznaje i analize određenih pitanja i doprinosi poznavanju milenijske prošlosti Ninske dijeceze koja ima jedno od najznačajnijih mjesta u hrvatskoj nacionalnoj povijesti“, istaknuo je dr. Ante Gverić.

Dr. Zdenko Dundović rekao je da je Ninska biskupija neiscrpan izvor proučavanja. „Ninska biskupija se do 1684. godine, kad su Habsburgovci oslobodili Liku od Osmanlija, širila do Karlobaga i Gospića. Zahvaćala je veliki dio Like. Bila je najrasprostranjenija hrvatska biskupija od Srednjeg vijeka do početka 18. stoljeća. To govori o odgovornosti koju su imali grad Nin, ninski biskup i ljudi koji su djelovali na tom prostoru“, naglasio je dr. Dundović, rekavši da su naši preci bili jako hrabri. „Dugo godina se u povijesti govorilo da je Nin bio razrušen, pa su svi iz Nina pobjegli. To nije istina. U Ninu je ostao kanonik Gašpar Morović sa svojom obitelji koji je čuvao, makar i ruševine. Slavio je misu u razrušenoj ninskoj katedrali sv. Anselma. Život je tekao bez obzira na ratne okolnosti“, rekao je dr. Dundović. Podsjetio je da je ninski prostor desetljećima bio zanemaren te se Monografijom želi vratiti i intelektualni sjaj ninskoj prošlosti.

Iz Monografije se može učiti „o moći, utjecaju, politici, položaju kojima su se neki bolje, neki lošije, a neki prljavo služili; o prostoru i vremenu u kojem su živjeli naši preci. Monografija pokazuje da se životne okolnosti mijenjaju, ali ljudska ćud se slabo mijenja, gotovo nikako, bez obzira na razinu kulturološkog, edukativnog, vjerskog ili gospodarskog napretka i boljitka“, rekao je dr. Dundović.

Ljudi na prijelazu iz kasnog Srednjeg vijeka na rani Novi vijek u Ninskoj biskupiji često su svjedočili ratovima, gladi, otmicama, kugama. No, bez obzira na teške okolnosti, Nin do početka 19. st. nije imao demografske teškoće. Bilo je puno života, obitelji su bile brojne, bez obzira na svakodnevnu mukotrpnost, naglasio je dr. Dundović. „Ljudi onog vremena znali su živjeti s prirodom i u prirodi. Motika u radu sa zemljom bila je osnovni alat u preživljavanju ljudi na posjedima s puno zemlje. Onodobno društvo često se borilo sa siromaštvom, ali nam je u nasljeđe ostavilo arhitekturu kojoj se i danas divimo, pjesme i himne koje i danas pjevamo, prvi roman Petra Zoranića kojeg i danas čitamo i o kojima se piše. Društvo Ninske biskupije držalo je do svoje riječi i obraza, što se može osjetiti kroz citirane dokumente u Monografiji. Poštenje je bilo norma, a nepoštenje mrsko“, rekao je dr. Dundović. Unatoč situacijama spoticanja i poticanja, hrabrenja i vabljenja, vjernosti i izdaja, „opće vrijednosti odoljele su izazovima. Monografija je pokušaj svjedočenja tih stvarnosti, s namjerom njihovog proučavanja i učenja na greškama, radi bolje primjene vrednota u naše vrijeme i u našim ljudskim odnosima“, poručio je dr. Dundović.

Autor Predgovora u Monografiji je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Pod  naslovom „Čuvati i prenositi pokoljenjima što se čulo i vidjelo“, mons. Puljić poručuje da je „povijest svjedok vremena i učiteljica života“ te da „ne želimo dopustiti da se stvari potiskuju u zaborav. Jer, pamćenje je sastavni dio osobnog identiteta, obitelji, zajednice i naroda, a spomen na važne povijesne događaje govori i o našem ishodištu i ukorijenjenosti. Spominjući svoju prošlost, imamo prigodu sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih povijesnih zahvata za koje valja uputiti nebu zahvalnu molitvu. Povijest nije samo glasnica starine, nego i svjetlo istine i učiteljica života“, poručio je mons. Puljić, podsjetivši da se Nin zbog Višeslavove krstionice naziva i „hrvatskim Betlehemom“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

S. Marija Danijela Lužija primila je monaško posvećenje i položila vječne zavjete u benediktinskoj zajednici samostana sv. Marije u Zadru za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u crkvi sv. Marije u Zadru u nedjelju, 8. prosinca, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su opat Jeronim Adam Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu te trojica svećenika iz Danijeline rodne Makarske koji su povezani s razvojem njenog duhovnog poziva. To su don Pave Banić, nekadašnji župnik katedralne župe sv. Marka u Makarskoj i don Ante Žderić, makarski katedralni kapelan u vrijeme kad je s. Danijela razlučivala svoj duhovni poziv te sadašnji makarski katedralni župnik don Jure Lovrinčević.

Nadbiskup Zgrablić u propovijedi je razmatrao poruke iz Pisma posvećenim osobama povodom Godine posvećenog života koje je papa Franjo uputio na blagdan Prikazanja BDM 21. studenog 2014. godine. Tri poruke iz toga Pisma prikladne su za razumijevanje bogatstva monaškog posvećenja i buđenje zahvalnosti za milosti koje u njemu primamo, rekao je mons. Zgrablić. Ta tri cilja su gledati u prošlost sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost u zanosu i prigrliti budućnost s nadom.

Govoreći o gledanju u prošlost sa zahvalnošću, nadbiskup je rekao da je i monaško posvećenje s. Danijele prigoda zahvaliti Bogu „za vrijeme koje je iza nas i koje je povezano s višestoljetnom bogatom benediktinskom duhovnošću i kulturom na našim prostorima, u Zadarskoj nadbiskupiji i u samostanu sv. Marije u Zadru“. Papa potiče „da se svaka karizmatska obitelj prisjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je Crkvi ponudio tolike darove koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo“.

„Boga slavimo i zahvaljujemo za benediktinsku obitelj i njihovo djelovanje u Crkvi koja živi i djeluje u samostanima u Zadru, Pagu i na Ćokovcu, na otoku Pašmanu. Bogu hvala što je kroz proteklo vrijeme, sve od 11. st., ponudio tolike darove toj zajednici i Crkvi. Velika hvala Bogu na daru života i duhovnog poziva s. Danijele. Hvala Bogu za njene roditelje, njenu obitelj i prijatelje. Hvala Bogu što se po monaškom posvećenju s. Danijele zajednica obogaćuje ljepotom za svako dobro djelo“, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši Papin poticaj da se sadašnjost živi u zanosu, sa strašću, nadbiskup je rekao da je za sv. Benedikta i sve utemeljitelje monaških i redovničkih zajednica, prvotni cilj bio „živjeti u potpunosti Evanđelje, a ideal života im je Krist. Pravilo sv. Benedikta je izraz Evanđelja, put i instrument u pomoći za njegovo potpuno življenje kako bi se prionulo uz Krista, do mjere da oni koji ga slijede, za sebe mogu reći sa sv. Pavlom: ‘Meni je živjeti Krist’“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je cilj i zavjeta s. Danijele „biti put života Evanđelja u nasljedovanju Krista, a prihvaćanje Pravila sv. Benedikta je pomoć, poput instrumenta, za ‘provedbu te strastvene ljubavi’, kako kaže papa Franjo“.

Nadbiskup je citirao Papu da „živjeti sadašnjost sa strašću znači postati ‘stručnjacima u zajedništvu’, svjedocima i  tvorcima ‘projekta zajedništva’ koji stoji na vrhuncu povijesti zajedništva čovjeka i Boga“. Papa potiče da se u društvu sukoba i nejednakosti ponudi model zajednice koja će priznavanjem dostojanstva svake osobe i dijeljenjem dara omogućiti iskustvo bratskih odnosa. Mons. Zgrablić je potaknuo s. Danijelu da bude „čvrsti znak ljubavi Božje, osobito gdje postoje razlike i napetosti. Budite vjerodostojni znak prisutnosti Duha koji u naša srca ulijeva snažnu Isusovu želju „da svi budu jedno“. Doživite „mističnost susreta“, kako kaže papa Franjo, sposobnost suosjećanja i slušanja drugih, sposobnost da zajedno tražite put, prihvaćajući da Vas prosvijetli odnos ljubavi koji proizlazi iz triju božanskih osoba“, poručio je nadbiskup s. Danijeli, poželjevši da joj geslo sv. Benedikta „Moli i radi“ bude sredstvo i put u nasljedovanju Krista.

U duhu Papinog poticaja da se budućnost prigrli s nadom, nadbiskup je rekao: „Nada na kojoj se temelji kršćanska duhovnost ne temelji se na brojevima, materijalnim ili intelektualnim postignućima, nego na Onome u koga se uzdamo. Sv. Pavao piše: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam kome sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan“ (2 Tim 1, 12). Jubilejska godina koja nam se poklanja kao veliki Božji dar potiče i njeguje nadu u našim srcima i čini djelotvornim Božje milosrđe u našim životima. Za moto Jubilejske godine papa Franjo je izabrao Hodočasnici nade.

Sve dobro što Božji Duh u nama nadahnjuje prepoznajemo u suradnji s Kristom kao nadu koja nas ne razočarava, jer znamo kome smo povjerovali. I monaško posvećenje prihvaćamo kao znak nade za život s. Danijele, za monašku zajednicu i za svakoga od nas“, rekao je mons. Zgrablić, čestitavši s. Danijeli i koludricama Samostana sv. Marije. Nadbiskup je poželio da s. Danijela prigrli budućnost puna nade, poput Marije koja je sve događaje iz Isusovog života pohranjivala u svom srcu i o njima promišljala, do ispunjenja Božjih obećanja te da je prati zagovor sv. Benedikta, sv. Skolastike i svih zadarskih zaštitnika i ugodnika Božjih.

Obred monaškog posvećenja s. Marije Danijele

Nakon nadbiskupove propovijedi, uslijedio je obred monaškog posvećenja s. Danijele. Na poziv magistre, s. Danijela je, rekavši „Zvao si me, Gospodine, evo me!“, pristupila ispred nadbiskupa Zgrablića koji je sjedio ispred oltara. Za vrijeme cijelog obreda, pokraj nadbiskupa je bila i opatica samostana sv. Marije, č. m.  Anastazija Čizmin. Na početku obreda, s. Danijela je s opaticom razmijenila odgovore na pitanja prema Obredniku. Potom je potvrdu svoje nakane da se sasvim prinosi Bogu s. Danijela pokazala i čitajući Povelju u kojoj, između ostaloga, piše da „svečano zavjetuje Bogu za cijeli život stalnost življenja, obraćenje i poslušnost prema Pravilu sv. Benedikta i objašnjenjima samostana sv. Marije“. Potom je s. Danijela pokazala Povelju nadbiskupu, opatici, sestrama i zajednici vjernika te su za oltarom Povelju potpisale s. Danijela i č. m. Anastazija. Nakon toga, s. Danijela je tri puta pjevala pripjev „Primi me, Gospodine, po riječi svojoj i živjet ću i nemoj me smesti u očekivanju mojem“, zaključivši to s molitvom Slava Ocu. Uslijedilo je pjevanje Litanija svih svetih koje je predmolio don Dario Tičić, župnik Biograda n/m. Za vrijeme pjevanja Litanija, nakon kojih je nadbiskup Zgrablić molio molitvu monaškog posvećenja, kao i za vrijeme posvetne molitve, s. Danijela je ležala prostrta pred oltarom.

Nakon posvetne molitve, nadbiskup Zgrablić je s. Danijeli, koja je za to vrijeme klečala, predao znakove zavjetovanja: prsten, znak zaručnice vječnoga Kralja, koprenu, znak posvećenja te kornu haljinu u kojoj slavi Boga i moli za Crkvu i cijeli svijet. Potom je č. m. Anastazija s. Danijeli obukla kukulu, kornu haljinu i namjestila joj crni veo, nakon čega je s. Danijela zapjevala pripjev: „Zaručena sam Onomu kome služe anđeli, čijoj se ljepoti dive Sunce i Mjesec“.

Zatim je mons. Zgrablić uručio s. Danijeli Časoslov, s poticajem da bude vjerna otajstvu liturgijske molitve i da moli za dobro cijelog svijeta te bijeli vjenčić kao ukras, da primi na nebu neuveli vijenac, kojega je opatica Čizmin stavila s. Danijeli na glavu. Zajednica sestara i zbor pjevali su ‘Dođi, zaručnice Kristova, primi krunu što ti pripravi Gospodin od vijeka’. Čini obreda monaškog posvećenja zaključeni su riječima opatice Čizmin koja je s. Danijeli rekla: „Draga sestro, potvrđujemo ti i svjedočimo da si od sada nadalje punopravni član naše zajednice svete Marije u Zadru i da sva duhovna i materijalna dobra dijelimo u zajedništvu s tobom“. Nakon toga, sve koludrice udijelile su s. Danijeli sestrinski cjelov i zagrljaj.

Prigodni govori zajednice benediktinki sv. Marije i makarskog župnika

Na kraju mise, prigodni govor uputila je č. m. Anastazija Čizmin. Poželjela je da Bog Otac učini s. Danijelu vjernom koludricom na svoju slavu, neka joj Isus Krist, čije je učenica, podari milost da u svom životu obnavlja otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, a Duh Sveti, koji je posvećuje za svoj hram, neka je vodi k ljubavi koja nadilazi svaki zakon i izgoni svaki strah.

Opatica Čizmin zahvalila je nadbiskupu Zgrabliću što je predvodio obred posvećenja na drugu nedjelju Došašća koja vodi bliže Kristovom rođenju, „pod svodovima drevnog samostana i crkve sv. Marije, gdje kao puno puta u tisućustogodišnjoj povijesti odjekuju hvale Bogu i riječi ‘Zvao si me, Gospodine, evo me!’.

Po molitvi nadbiskupa, „Crkva je u svom majčinstvu i brizi za posvećenicu potvrdila njeno predanje, da ponizna i poslušna do kraja nasljeduje primjer Isusa Krista Zaručnika. Kao vidljivi znak božanskih milosti, s. M. Danijela primila je zaručnički prsten, koprenu kao znak posvećenja, kornu haljinu i Časoslov za liturgijske molitve i vijenac da zasluži primiti na nebu neuveli vijenac“, rekla je opatica, istaknuvši: „Koludrice su korskom liturgijskom molitvom pozvane na istu službu anđela koji pred licem Božjim dan i noć prinose molitve“.

Opatica Čizmin je izrazila radost što je s. Danijela ušla u zajedništvo koludrica sv. Marije, „da sklopljenih ruku svakodnevno zajedno mole za Crkvu, svijet i za nadbiskupa“. „Molimo zagovor Blažene Djevice Marije, našeg sv. oca Benedikta, sv. Skolastike i svih svetaca Božjih za s. M. Danijelu na njenom monaškom putu svetosti, neka se ništa ne pretpostavi Djelu Božjem i da se u svemu slavi Bog“, potaknula je opatica Čizmin. U znak zahvalnosti, koludrice su darovale nadbiskupu Zgrabliću albu i misnicu.

U ime zadarske zajednice koludrica sv. Marije, prigodni govor s. Danijeli uputila je novakinja s. Marija Vlatka Katkić. Sestre su zahvalile Gospodinu što je u Danijelino srce „utisnuo Duha Svetoga, pečat svoje vječne ljubavi“.

„Taj Duh i ta Ljubav, nemjerljiva s ijednom, vodila te od malena i usmjeravala putem koji te doveo do ovoga časa. Bog koji je vjeran svojim obećanjima, udijelio ti je milost da budeš njegova odabrana, da cvateš u domu sv. Marije, u monaškom duhu, vjerna danim obećanjima“, rekla je s. Vlatka, poželjevši s. Danijeli da bude sva Božja i njegova milina.

„Njegova okrepa i snaga neka u svetohraništu tvoga srca isijavaju zrake milosrđa na sve duše koje ćeš susretati i za koje ćeš moliti. Budi ustrajna i hrabra, ta njemu je sve znano. Neka te pomiluje Kristovo lice, neka te umiva njegova dobrota“, poželjela je s. Vlatka u ime zajednice s. Danijeli, zamolivši zagovor Marije i svih svetaca, uz molitve monaške zajednice sv. Marije u kojoj je sada osamnaest koludrica. Koludrice su čestitale i zahvalile s. Danijeli što želi „uvijek iznova nastaviti tražiti Božje lice“. Zahvalile su i roditeljima, bratu i sestri, rodbini s. Danijele i svima koji su je pratili na njenom duhovnom putu i utkali sebe u njen život.

Na kraju mise, prisutnima se obratio i don Jure Lovrinčević, župnik katedralne župe sv. Marka u Makarskoj. „Još i ne znamo količinu blagoslova koju ćemo primiti preko s. Danijele. To je otajstvo i vjerujem da ćemo u budućnosti sve više saznavati, a jednog dana u Nebu do kraja, što znači imati monahinju u današnjem svijetu, osobito kad dolazi iz tvoje župe“, rekao je don Jure, koji je predvodio  autobus Makarana koji su se rado odazvali doći u Zadar.

„Župljani su pokazali da im je izrazito drago što se njihova sugrađanka odazvala Bogu na njegov poziv. Za nas u Makarskoj ova godina je značajna – 300 godina je od dolaska relikvije sv.  Klementa iz Rima u Makarsku. I kroz događaj monaškog posvećenja gledamo Božji prst i Božji blagoslov za našu župnu zajednicu. Hvala Bogu što imamo tako veliki dar, da je s. Danijela potekla iz naše župe. Bogu se odazvala u Makarskoj i došla je u Zadar služiti Bogu i Crkvu, na spasenje svijeta“, poručio je don Jure, rekavši da je to velika milost koju se do kraja i ne razumije, ali to otajstvo poziva raduje. Poželio je da makarska župa raste u povezanosti i bliskosti s benediktinskom zajednicom kroz molitvu, „da s. Danijela ostane povezana sa svojim gradom i sa svojom župom. Kao župnik, zahvalan sam na povezanosti koja se među nama rodila i nadam se mnoštvu duhovnih plodova i obostranim molitvama“, rekao je don Jure. Čestitao je s. Danijeli, makarskoj katedralnoj župi, don Pavi i don Anti koji su s. Danijelu pratili i cijeloj zajednici benediktinki, poželjevši da Bog dovrši što je počeo i da to bude svima na spasenje.

S. Danijela je rođena 24. lipnja 1986. godine u Makarskoj. Studirala je predškolski odgoj i godinu dana stažirala je u dječjem vrtiću. No, i nakon stažiranja i rada u struci, njeno srce nije bilo u potpunosti ispunjeno, dok se nije ostvario duhovni poziv. Svakodnevno je molila, sudjelovala u misi i euharistijskom klanjanju, tražeći što je njen poziv. Zahvalna je tadašnjem makarskom katedralnom župniku Pavi Baniću i tadašnjem kapelanu Anti Žderiću za savjete i razgovore, koji su je ohrabrivali i pratili na putu razlučivanja poziva, svjesna da duhovni poziv i bilo koji put u životu prate kušnje.

U samostan sv. Marije u Zadru ušla je s 28 godina, a formacija do vječnih zavjeta trajala je deset godina. Njeno redovničko geslo je ‘Oče, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“, kao odjek iz molitve Oče naša.

Uz roditelje, rodbinu i prijatelje s. Danijele pristigle iz Makarske, u misi su sudjelovali i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra, Ivan Šimunić, pročelnik Odjela za obrazovanje, kulturu i sport Zadarske županije i prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, uz zadarske vjernike. Misa je završena pjevanjem svečanog Tebe Boga hvalimo. U misi su pjevale zadarske koludrice sv. Marije i Katedralni zbor sv. Marka iz Makarske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM u ponedjeljak, 9. prosinca, misno slavlje u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su sudjelovali učenici Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar i nekoliko profesora. „Bezgrešna je zaštitnica zadarskog sjemeništa i dio je našeg identiteta, jer je Klasična gimnazija nastala u krilu Sjemeništa koje oduvijek slavi Bezgrešnu kao svoju zaštitnicu“, rekao je don Ante Dražina, rektor sjemeništa i ravnatelj Klasične gimnazije, poželjevši da Marija i dalje bude nadahnuće u njihovom radu.

Nadbiskup Zgrablić potaknuo je na molitvu za sve učenike i djelatnike u školi i obitelji učenika, poželjevši da se Bog svojom veličinom proslavi u njihovom životu. Razmatrajući pročitanu Božju riječ, nadbiskup je podsjetio da Knjiga Postanka pokazuje kako se Adam nakon grijeha sakrio pred Bogom.

„Prva reakcija čovjeka pred nečim velikim, pred Bogom, pred svetim je drhtanje naše duše, pojavljuje se neki strah, neugoda. Čak je i Mariji Anđeo rekao: ‘Ne boj se, Marijo, našla si milost u Boga’. Možda nam je nekad neugodno pristupiti svetim stvarnostima jer je to posljedica grijeha kojeg nosimo u sebi, u našem životu. Važno je to prepoznati. Važno je prepoznati da je u tom trenutku Bog uvijek blizu, da nam se Bog hoće još više objaviti, hoće nam se pokazati“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam svetkovina Bezgrešnog začeća BDM ukazuje na veličinu i ljepotu koju Bog želi staviti pred svakoga od nas.

Nadbiskup je poručio da čovjek sreću, dobro, mir i što najdublje osjeća u svom srcu neće pronaći nigdje izvan Boga. „Stoga je važno otkriti i spoznati što je Bog učinio u Blaženoj Djevici Mariji koju je Bog oslobodio od svake ljage grijeha. Bog stavlja Mariju kao tip, kao prvi uzor. Bog je u Mariji pokazao jedan tip, pokazao nam je što Bog i s nama želi učiniti. Marija je prva, a mi smo u redu onoga što Bog želi učiniti i u našem životu. Bog nas želi osloboditi od našeg grijeha. Grijeh i posljedice grijeha stvaraju nemir u našem srcu, čine da bježimo od svetoga. A Gospodin nas je stvorio da budemo bez ljage, neporočni, sveti, što kaže i Božja riječ. To želi naše srce. Istu milost koju je Bog učinio Mariji i nama je darovao u sakramentu krštenja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Život Marije pokazuje kako „Bog djeluje u vremenu, u jednom prostoru, mjestu, u jednom životu, srcu. Bog djeluje u tvom životu i Bog dodiruje najdublje u tvom životu. Sve dobro koje želiš, već je plod Božjeg duha kojeg je Gospodin stavio u tvoje srce. Dobro koje je u tebe položeno, kao tvoja želja, a Bog je dobro, samo Bog može nadahnjivati“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da čovjek dobro ne usađuje sam u sebe, nego je to Božje djelovanje u čovjeku.

„Zato je važno da Boga shvatimo i prepoznamo kao onoga koji djeluje u našem životu, koji nam je dao život, postojanje, koji nas privlači sebi, jer nas privlači dobro, ljepota, ugoda. Sve nas to privlači. Sve to želimo postići u našem životu. I u školu se ide da čovjeku bude bolje u životu, to i Bog želi. Bog je pomoć na putu našeg života. Zato nam Bog šalje anđela Gabrijela, a to je Božja riječ koja dolazi k nama. To što Evanđelje govori o Mariji je slika naše duše, naše nutrine, punine koju želimo posvetiti Bogu“, poručio je nadbiskup, potaknuvši da se poželimo otvoriti Bogu. „Ono što anđeo Gabrijel kaže Mariji, želi reći i tebi. Rekao joj je ‘Zdravo Marijo, milosti puna’. Od toga je nastala i molitva Zdravo Marijo. U originalu na grčkom piše da je Anđeo rekao: ‘Raduj se, Marijo’. Dakle, Bog uvijek naviješta Radosnu vijest. Bog želi da se čovjek raduje, a to je zbog onoga što je sadržano u sljedećoj rečenici anđelovog pozdrava Mariji: ‘Gospodin s tobom!’. Bog je s tobom! Bog nije daleko, nego je Gospodin s tobom, prati te na putu života, da ti objavi i otkrije da si izuzetno bogat, da si pun milosti“, ohrabrio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je milost radosni, veliki Božji dar, najveći poklon kojeg čovjek može dobiti.

„Milost je da živimo. Mi nismo ništa učinili da postojimo, da imamo život. Kad bi ti netko ponudio da će dati određeni iznos novca za tvoj život, za koliko bi dao svoj život? Ne bi ga dao za ništa jer je tvoj život neizmjerno vrijedan, jer je tvoj život milost. Jer je Bog darovao život. Ali to nije jedina milost koju smo primili. Pavao kaže da nam Gospodin daruje milost na milost: da živimo, postojimo, da možemo disati, pohađati školu, polagati ispite. Možemo biti dobri ili loši suradnici Božje milosti koje nam Gospodin daruje“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Marija bila savršena suradnica s Božjom milošću. Marija je rekla ‘Neka mi bude po riječi tvojoj’.

Kada otkrivamo koliko je Bog dobar prema nama, otkrit ćemo i da je strah i neugoda u nama posljedica istočnog i drugih grijeha koje nas želi udaljiti od Boga. Nadbiskup je poželio da se ostvare milosti koje nam je Bog darovao, jer to su najveća dobra koja želimo ostvariti u svom životu. Ta milost vodila je Mariju do njenog uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu gdje je Marija okrunjena najvećim dostojanstvom.

„To Bog stavlja pred tebe, to je Božja volja za tebe, to želi ostvariti na svakome od nas. Neka ono što je Bog započeo u nama, uz našu suradnju, uz naš pristanak, uz našu dobru volju, doraste u nama do cilja. Ne do ništavila, do smrti, nego do proslave vječne ljubavi u zajedništvu s Gospodinom“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je da dani priprave za Božić budu „vrata kroz koja ćemo proći u veliku Božju dubinu, u Božje milosrđe, da se iz dana u dan u nama ostvaruje ono što nam je Bog namijenio i što nam želi dati. Jer je Božja volja za nas naše najveće dobro, ostvarenje najdubljih snova našeg bića i našeg srca“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Nikole i Dan pomoraca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 6. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu za pomorce, ribare i njihove obitelji, za sve koji žive od mora i putuju, da ih Bog čuva na putovima života. „Svjedočanstvom svoga života već 1700 godina u povijesti Crkve, sv. Nikola  govori nam o neprolaznim vrijednostima koje je sv. Nikola duboko živio, a mnoge generacije ih prihvaćaju i smatraju vrijednima življenja“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je dobrota sv. Nikole njega učinila poznatim i sličnim Kristu te ga prepoznajemo kao sveca. „Dobrota koja je zahvatila srce sv. Nikole želi biti dio i našeg života. Dobrota koju je sv. Nikola primio od Boga i darovao je drugima, došla je i do nas“, poručio je mons. Zgrablić.

Da nas dobrota dodirne i da naš život bude plodan, pomaže nam i Riječ Božja na kojoj se nadahnjivao i sv. Nikola, rekao je nadbiskup, razmatrajući navješteno Evanđelje po Mateju. Evanđelist kaže da je Isus od nekuda odlazio. „Isus je u hodu, pokreće se. Prije susreta s dva slijepca, Isus je ozdravio ženu koja je krvarila dugo godina. Dok je išao tim putem, prišao mu je Jair i Isus je uskrsnuo njegovu kćer. Isus odlazi iz tog ambijenta. Ta poruka nam je važna. Ako čujemo da je Isus nešto učinio, to se tiče života“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U kontekstu ozdravljene žene koja je krvarila, nadbiskup je rekao da „krvariti znači gubiti život. To je bilo osobito značajno za Židove, jer su oni mislili da se bît života sastoji u krvi. Kad čovjek izgubi krv, onda je mrtav. Žena je krvarila i Isus ju je izliječio. Isus je darovao život, uskrsnuo je i Jairovu kćer. Taj ambijent govori o životu. Božja riječ nas stavlja u odnos života“, naglasio je nadbiskup.

Evanđelist Matej kaže da su za Isusom pošla dva slijepca. „I mi smo slijepci. Često smo slijepi za ono što Bog čini. Slijepi smo za svjetlo bez kojega ne možemo vidjeti. Bog je svjetlo. Prema Knjizi Postanka, svjetlo je prva stvarnost koju je Bog stvorio. Bog daruje sebe, nešto svoga. Bog je poput svjetla. Bez svjetla se jako teško snalazimo u sigurnosti života. Svjetlost nam nije zapreka, prepreka. Kroz svjetlo možemo hodati, svjetlost nam nikad neće smetati da se krećemo u životu. Uronjeni smo u svjetlo“, istaknuo je mons. Zgrablić. Upozorio je pritom da smo često slijepi za vidjeti ono što je Božje.

„Slijepi smo za vidjeti Boga koji nam želi progovoriti tako duboko, a tiče se naše egzistencije, našeg života. Bog nije dodatak, ukras našem životu, neka viša razina, nego se tiče naše bîti, našeg postojanja, našeg življenja i smrti. To je govor o našem krvarenju, gubljenju života ili dobivanju života, uskrsavanju.

Bog je život i darovao nam je život, sebe. Živimo od njegovih milosti. Primamo od Boga toliko milosti, ali one nisu djelotvorne u našem životu, ne čine da budemo novi, da gledamo novim očima, da Bogom budemo oduševljeni i zahvaćeni, da Bog uđe u tmine našeg života“, upozorio je nadbiskup, rekavši da svi trebamo Božje smilovanje, Božje milosrđe.

U duhu opisa Evanđeliste da su Isus i slijepci ušli u kuću, nadbiskup je rekao kako je važno s Isusom ući u kuću, u zajedništvo vjere. „Naš život vapije za Bogom. Vidjeti Boga ne znači samo progledati tjelesnim očima, nego gledati Božjim, Isusovim očima. Na Isusovo pitanje što želimo da nam učini, želimo li i mi progledati? Vjera je mogućnost da Bog može djelovati u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić, upozorivši da „vjera nije samo znanje nekih istina, informacija, poznavanje dogmi, koliko god one bile uzvišene“.

„Nego, vjera mijenja naš pogled, put našeg života. Vjera čini da naš život gledamo Božjim očima. Sv. Nikola je tako živio. Sv. Nikola je bio zahvaćen Božjim pogledom i tim očima je gledao na ovaj svijet. Djela u životu sv. Nikole bila su u skladu s Božjim pogledom. Služio je Crkvi, nastojao je svakome pomoći. Budimo i mi bogati onim čime je bio bogat sv. Nikola“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da nitko nije toliko siromašan, da s drugima ne može podijeliti ljubav, mir i prijateljstvo.

Vapaj slijepca, „Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se“ treba biti i naš vapaj kojeg izgovaramo, naglasio je nadbiskup, rekavši da je Bog konkretan Bog koji živi među nama, u Isusu Kristu bio je u ovom vremenu, našoj ljudskoj povijesti.  „Zamolimo Isusa da nas dodiruje, da učini da progledamo, da pogledamo bližnjega i neprolazne vrijednosti koje je živio sv. Nikola i neće propasti. S ovoga svijeta, sa sobom ćemo ponijeti samo ljubav. Istinski naše je ono čime smo usrećili drugoga, to je neprolazno“, poručio je mons. Zgrablić.

Rekavši da dobrota sv. Nikole privlači jer je on u Bogu i s Bogom, a dobro razumiju svi jezici i ljudi svijeta, nadbiskup je zamolio zagovor sv. Nikole da nam pomogne u činjenju dobrih djela.

Među svećenicima koncelebrantima na misi bio je i don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral pomoraca, ribara i turista Zadarske nadbiskupije na čiju inicijativu je misa koja okuplja pomorce i održana. Na misi su bili članovi Udruge sv. Nikole iz Vrsi, jedne od najaktivnijih pomorskih udruga u Hrvatskoj, pomorci, ribari i njihove obitelji te predstavnici pomorskih ustanova iz Zadarske županije.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić, svećenici i puk uputili su se na gat zadarske rive gdje je mons. Zgrablić predvodio molitvu za pokojne ribare i pomorce. U spomen na njih, don Marko Vujasin u more je bacio vijenac.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić