Župni zbor sv. Petra na Ploči u Zadru ‘Cantores Sancti Petri’ obilježio je 35 godina svoga djelovanja božićnim koncertom na četvrtu nedjelju Došašća, 22. prosinca, u župnoj crkvi sv. Petra na Ploči u Zadru.

Tim je koncertom ujedno obilježena 35. godišnjica posvete nove župne crkve sv. Petra koju je 17. prosinca 1989. posvetio zadarski nadbiskup Marijan Oblak, za vrijeme župnika don Rozarija Šutrina.

Voditeljica zbora i orguljašica već 23 godine je župljanka Martina Stipčević Petani, prof. Glazbenog koja je završila i Glazbenu akademiju. Martina vodi župni zbor od 2001. godine, od svoje 15. godine života. Martina je počela učiti svirati klavir na poticaj redovnica koje su djelovale u župi. U vrijeme kada se Martina priključila zboru, u župi je djelovala s. Jelena Mijić koja je Martinu počela učiti svirati. Kako bi dalje stručno napredovala u glazbenoj naobrazbi, na poticaj s. Jelene Martina je upisala Glazbenu školu ‘Blagoje Bersa’. Nakon s. Jelene, u župu je došla s. Jasna Kasalo i tada je Martina počela svirati u župnom dječjem zboru. Kad su otišle redovnice iz župe, Martina je nastavila voditi župni zbor sv. Petra. Za vrijeme porodiljnog dopusta Petani, 2012. g. zbor je vodila Ana Kolanović, uz povremenu pomoć Lucije Stipčević koja sada vodi župni dječji zbor. Od 2017. god., dirigent zbora je Mario Petani, suprug voditeljice Martine.

„Bračni par Petani je čvrsti i odlični tandem koji župni zbor sv. Petra dovodi do izvrsnosti i pokazuju kako glazbom slaviti Boga“, rekla je Anđela Ćurković Petković, voditeljica tijekom večeri.

Pločani su se sjetili i pokojne s. Krešimire Bralo, jedne od utemeljiteljica župnog zbora sv. Petra i pokojnih članica zbora, Anke Stipčević i Franke Ćurković. U zboru pjevaju žene koje su u njemu počele pjevati kao djevojke, pločanske nevjeste, kao i došljaci iz BiH koji su nastanili Ploče uslijed ratnog progona. Svi taj zbor osjećaju kao nešto njihovo.

U počecima zbora, s njima je povremeno kao orguljašica surađivala s. Sofia Vuković, a podrška joj je bila i s. Darija Kota koja je radila s mladima. I u teškom vremenu Domovinskog rata, od 1991. do 1995., zbor nije prestajao s radom. U to vrijeme zbor je vodila s. Jelena Mijić. Nakon s. Jelene, zbor je vodila s. Jasna Kasalo koja je nastavila rad s dječjim zborom čiji su članovi postupno postajali članovima župnog zbora i tako se proširila pjevačka baza župnog zbora.

Za vrijeme koncerta, svaku od deset pjesama koje je zbor izveo voditeljica Ćurković je najavila informacijom o djelovanju zbora sv. Petra. Podsjetila je da su članovi zbora sv. Petra sudjelovali i u dočeku sv. pape Ivana Pavla II. 2003. godine u Zadru. Po dolasku u Zračnu luku Zemunik, prva crkva koju je Ivan Pavao II. vidio na ulazu u Zadar bila je pločanska župna crkva sv. Petra ispred koje je bio postavljen kip sv. Petra te su Papu bili pozdravili župljani i djeca.

Zbor u izvedbama zvuči kao akademski zbor, što je rezultat i njihovog velikog i redovitog vježbanja. „Ne pristupam vođenju zbora, sviranju i pjevanju s mišlju ‘Lako ćemo’. Liturgijsko pjevanje je jako važno. Trudimo se, ne prelazimo olako preko potrebnoga, uvijek pokušamo izvući više iz pjevača. Na probama bude teško i stvarno se naradimo, ali rezultat se vidi“, rekla je voditeljica Martina S. Petani.

Dodatni zamah zbor je dobio za vrijeme župnika don Damira Šehića. Na poticaj Šehića, Zbor je dosad zadnje dvije godine održao dva božićna koncerta u župnoj crkvi sv. Petra i koncert na župni blagdan sv. Petra. Zbor je pjevao i na misi za Hrvatski akademski zbor i u Devetnici sv. Šime u svetištu sv. Šime. Kad je bivši pločanski župnik Šehić postao župnik župe sv. Šime u Zadru, zbor sv. Petra pjevao je 2024. g. na svečanoj prijepodnevnoj misi u zadarskoj crkvi sv. Šime na blagdan sv. Šime. Don Damir je odredio da će zbor sv. Petra, dok je on župnik župe sv. Šime, uvijek pjevati na svečanoj blagdanskoj misi sv. Šime u 11 sati.

„Don Damir je dao dodatni poticaj zboru i dignuo na još veću razinu. Don Damir je želio da održavamo koncerte, on je prvi to od nas tražio, kao župnik. Samo nas je stavio na mjesto gdje i trebamo biti, mi se trudimo to održati. Posvijestio nam je dodatno našu vrijednost, ali i župljanima. Jer, kako zbor traje toliko godina, ljudi to shvaćaju ‘zdravo za gotovo’, kao da se podrazumijeva da zbor tako kontinuirano i kvalitetno djeluje“, rekla je voditeljica Martina.

Zbor je sa župljanima hodočastio u Mariju Bistricu, na Trsat i u Rim, gdje su imali misno slavlje u crkvi sv. Jeronima, u rimskim katakombama i u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi.

Ćurković je zahvalila na podršci i svim župnicima Ploče: nakon don Rozarija, župnici su bili Mladen Kačan, Gašpar Dodić, Zdenko Dundović, Žarko Relota, Damir Šehić, a trenutno, don Josipa Lenkića zbog zdravstvenih razloga, zamjenjuje vršitelj dužnosti župnika, don Tomislav Planinić.

Župni zbor sv. Petra i voditeljica Petani dobili su 2020. g. Priznanje sv. Stošije za dugogodišnji angažman na liturgijskim slavljima, a Priznanje sv. Stošije za višegodišnji angažman na liturgijskim slavljima dobio je i Zdenko Stipčević, solist Katedralnog zbora sv. Stošije rodom iz pločanske župe, koji, kad može zbog angažmana u Katedralnom zboru i u posebnim prigodama, pjeva i u župnom zboru sv. Petra. Solisti zbora sv. Petra su Zdenko Stipčević, Mateo Marnika i Robert Lončar.

U radu zbora sv. Petra veliki je angažman četiri generacije pločanske obitelji Stipčević. Solist Zdenko Stipčević je otac voditeljice Martine, a u zboru pjeva i Martinina majka, Snježana Stipčević. Martinina sestra Lucija Stipčević vodi dječji župni zbor sv. Petra. U zboru je među prvim članovima bila Martinina baka, pokojna Anka Stipčević. Marijeta Petani, Martinina kćer, pjeva u župnom dječjem zboru. Zdenko Stipčević već 44 godine pjeva u Katedralnom zboru sv. Stošije. „Kad je s. Ivana Oltran prije 50 godina bila u župi Ploče, vidjela je da u župi Ploče ima puno pjevača, a u katedrali sv. Stošije ih nije bilo. Ona nas je pitala bi li mi došli pjevati u katedralu. Tada je nas trideset iz Ploče, žena i muškaraca, išlo pjevati u katedralu“, rekao je Zdenko, koji je još jedini ostao iz Ploče u Katedralnom zboru, od začetnika Katedralnog zbora koji su bili pjevači iz Ploče i jezgra nastanka Katedralnog zbora sv. Stošije.

Na koncertnoj večeri u crkvi sv. Petra bili su i bivši župnici don Žarko Relota i don Damir Šehić, koji je na Ploči bio župnik godinu dana. Don Damir je rekao da je lijepo doći na Ploču koja je „mlada, vitalna župa gdje se slavi Bog, a zbor je jedan dio iz života župe na gradskoj periferiji“. Podsjetio je da su župljani sv. Petra hodočastili u Rim za Petrovim koracima. „Ako se zalažemo, molimo i zajedno stvaramo, mogu se događati lijepe stvari. Pojedinci ne mogu učiniti baš puno, ali zajednica može puno učiniti“, poručio je don Damir. Župnik Planinić zahvalio je pjevačima što koriste povjerene talente te im je poželio ustrajnost u vježbanju, da i dalje slave Boga pjevanjem i sviranjem i da im se pridruže i novi članovi .

Zbor ‘Cantores Sancti Petri’ izveo je pjesme: Laudate Dominum, Tebi pjevam, Danas se čuje, Adeste fideles, Oj djetešce moje drago, Božićna noć, Iznad naših se poljana, Radost svem svijetu, kad se Isus Ditić u Betlem porodi i Preveliku radost navišćujem vama. Na koncertu je nastupio i dječji župni zbor sv. Petra pod vodstvom Lucije Stipčević.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji (Foto: Ines Grbić). Galerija se pregledava klikom na sliku.

Dragi vjernici Zadarske nadbiskupije – veliko vam Hvala! Bio je to najljepši zajednički slavljenički, duhovni ulazak u novu godinu Milosti Gospodnje!

Hvala vam, jer ste svojim dolaskom i željom da sudjelujete na otvaranju Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, ispisali i ugradili sebe u nezaboravnu stranicu u životu Zadarske Crkve.

Iz župa sa sve četiri strane Nadbiskupije, iz grada Zadra, iz zaleđa, Ravnih kotara, Bukovice i s otoka, vas sedam tisuća ljudi došlo je na događaj koji se u Crkvi održava svakih 25 godina – na svečano otvorenje Jubileja 2025., u nedjelju, 29. 12. 2024. godine, u Zadar.

Zadarska nadbiskupija kao institucija zahvaljuje vama, vjerničkom narodu, za veličanstveno molitveno, pobožno i dostojanstveno svjedočanstvo vjere i predanja duhu Godine jubileja.

Svojim načinom sudjelovanja pokazali ste poštovanje i osjećaj za veličinu milosti koju Crkva proglasom Jubileja nudi vjernicima u osobitom izrazu Božjeg milosrđa po mogućnosti dobivanja potpunog oprosta te poticajno dublje življenje i drugih znakova vjere u otajstvu spasenja.

Svojom sabranošću i pozornim, usredotočenim sudjelovanjem u svim dijelovima jubilejskog obreda, od crkve sv. Šime, procesije sa svijećama do mise u katedrali sv. Stošije, na najljepši način ugrijali ste ugodnu zimsku večer koja je brojnošću i nitima međusobne duhovne povezanosti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u zadnjih četvrt stoljeća, ako se izuzme jedinstveni susret naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. godine.

Hvala što ste podržali pozive i poticaje župnika, svećenika da se odazovete tom osobitom pohodu Božje milosti. Pokazali ste snagu i milinu zajedništva s nadbiskupom i svećenicima na razini uzvišenog, a božanski poniznog dostojanstva.

Svečanost otvaranja Jubileja u Zadru bila je puna izvanjskih simbola. Ali, najveći znak bili ste vi – ljudi, vjernici, hodočasnici

Vaša prisutnost, svih generacija. Veliko priznanje i osobita zahvala požrtvovnim roditeljima koji su došli s djecom, pa i najmanjom, u dječjim kolicima, strpljivo, mirno i pažljivo sudjelujući u svim dijelovima jubilejskog slavlja. Roditelji s djecom bili su osobiti ukras ovog jubilejskog blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Drage obitelji iz cijele Nadbiskupije, koji ste došli i sa svojih troje, četvero male djece – vi ste 29. 12. 2024. bili živi duhovni ‘Nazaret’ u Zadru.

Hvala svima koji su stoički mirno stajali i bili na Trgu ispred katedrale, u atriju pokraj katedrale, kao i ljudima koji su bili na dijelu Kalelarge uzduž sjevernog zida katedrale jer nisu mogli doći do Trga i atrija kako bi pratili misu putem video zida. Gospodin bio nagrada i toj vašoj žrtvi, miru predanja i sabranog sudjelovanja.

Hvala za strpljivost koju ste pokazali, ulazeći u katedralu i sat vremena od početka obreda, jer bila je tolika masa ljudi da je Križ već bio došao u katedralu, a veliki dio naroda još uvijek je bio kod crkve sv. Šime. Nije mogao od tamo niti krenuti od tolikog broja tisuća ljudi. Vi ste uistinu bili hodočasnici, strpljivo i bez mrmljanja hodeći prema cilju, niste odustali. Katedrala sv. Stošije i crkva sv. Šime po vama su se stopili u jedno tijelo.

Vi ste generacija koja je središtem grada Zadra i središtem Stošijine katedrale, dosad nedoživljeno, pronijela Veliki drveni križ iz katedrale sv. Stošije, a pod raširenim rukama korpusa našega Spasitelja Isusa Krista, po zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću, poškropljeni ste blagoslovljenom vodom iz krsnog zdenca. Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Zajedništvo u otvaranju Godine jubileja bio je naš zajednički, nadbiskupijski ‘Tabor’ s kojeg nas je obasjala Milost Gospodnja, koji neka nam pomogne da možemo, Božjom milošću, nositi čavle i križeve našeg života. Ali, baš kako ste uz Križ išli sa svjetlom svijeća, kako ste pažljivo svojim dlanovima i rukama, što su instinktivno zaštitnički znala učiniti i djeca, čuvali, štitili plamen svijeće da se u hodu procesijom ne ugasi – tako neka vas na vašim životnim putovima prate dlanovi Krista, neka vas grije i obasjava Svjetlo Isusa, slavno uskrsnuloga. I podržavaju Njegov Zagrljaj ljubavi i pružena Ruka!

Vaša upućenost u sadržaj Jubileja, vaša molitvena predanja i fokus na sve što se tijekom liturgije događalo, najljepša je novogodišnja čestitka Zadarske nadbiskupije kao zajednice vjernika, dar i uzdarje, prolaz kroz „sveta vrata“ Jubileja, čije će milosti biti samo vama znane.

Dragi sudionici jubilejske proslave, dragi pratitelji mrežne stranice i Facebook stranice Zadarske nadbiskupije. Hvala vam za podršku, praćenje i što ste prepoznali bogatstvo dara i događaja Crkve koje Godina jubileja predstavlja i može značiti u našim životima.

Vaša prisutnost, promatranje, pogledi i dostojanstveno sudjelovanje bili su istinska kateheza, navještaj vjere i ljubav u pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Vi niste bili gosti u Zadru. Vi ste bili istinski, dragi domaćini ove jubilejske proslave – u znaku križa, svjetla svijeća i blagoslovljene vode, koja je nadišla očekivanja mnogih.

Pratite nas i dalje. Odazovite se i ubuduće na pozive svojih župnika, poticaje svećenika, za sudjelovanje na događajima koje organizira Zadarska nadbiskupija, kada vas poziva po nadbiskupu, nasljedniku u nizu apostola. Majka Crkva nudi susrete i sakramente da osvježe život vjere, ohrabri klonule, uzdigne pogled prema Nebu – na hvalu i slavu Boga Oca, stvoritelja svijeta i ljudi, našeg Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista i vezu njihove savršene ljubavi koja nas posvećuje i uvodi u istinu života – Duha Svetoga.

Blagoslovljena vam bila Jubilejska 2025. godina! Hvala vam što ste 29. 12. 2024. bili dio tjelesne i duhovne rijeke milosti u životu i povijesti Zadarske nadbiskupije, zalogom za buduće.

Ines Grbić

“I gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta. Učinit ću da kao zora zasja nauk moj, i svjetlost ću njegovu razaslati nadaleko.

Izlit ću nauku poput proroštva, ostaviti je pokoljenjima budućim. Vidite, ne trudih se samo za sebe, nego za sve koji je traže” (Sirah 24, 31-34)

Na proslavi otvaranja Svete Godine Jubileja 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Nakon što je papa Franjo u božićnoj noći otvorio Jubilejsku godinu i Sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, ovom svetom službom otvaramo Jubilejsku godinu u Zadarskoj nadbiskupiji, a zaključit ćemo je za godinu dana, također na svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 28. prosinca 2025. godine.

S radošću vas pozdravljam i izražavam srdačnu dobrodošlicu na ovaj sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta.

Jubilejska ili Sveta godina

Što je Jubilejska godina?

Među starim Židovima početak jubileja najavljivao se zvukom roga jarca. Jubilej je proglašen svetom godinom (hebrejski, godina – yōbēl, `od jarca`). Mojsijev zakon (usp. Lev 25) je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini koja se obilježavala svakih pedeset godina, zemlja, kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni.

Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina. Posljednji Jubilej koji mnogi pamtimo je onaj iz 2000. godine kojeg je otvorio sada već sv. Ivan Pavao II. Pamtimo i Izvanredni jubilej kojeg je proglasio papa Franjo 2015. godine. Mislimo i na sljedeći Jubilej koji će biti 2033. godine. Bit će to godina u kojoj će se spominjati 2000 godina od Kristova otkupljenja i spomen na 33 godine Isusovog života na zemlji.

Jubilejsku godinu možemo definirati i kao „Svetu godinu“ ili „Kristovu godinu“. To je zato što ovaj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sve njezina događanja i svi znakovi koji je prate promiču svetost, to jest, život daleko od grijeha i vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista.

ZNAKOVI JUBILEJA

Jubilej prati niz znakova. Spomenut ću ih nekoliko.

1. Hodočašće

Prvi znak Jubilejske godine je hodočašće. Jubilej koji započinjemo odvija se pod geslom „Hodočasnici nade“. „Nije slučajno“, piše papa Franjo u Buli „Spes non confundit“ (Nada ne razočarava), kojom najavljuje Jubilej, „da je hodočašće bitni element jubilejskog događanja. Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće vrlo je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“ (Spes non confundit, 5).

Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, zapravo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam.

Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“ (Post 12, 1). Ovim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka (LK 9, 51). Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj Domovini.

Promatranje prirode također je dio ovog putovanja koje nam može pomoći naučiti voditi brigu o stvorenom i naučiti nas da je briga o njemu bitan izraz vjere u Boga i poslušnosti njegovoj volji, a susretanje s mnogim izrazima kulture omogućuje nam obogaćivati se novim iskustvima (usp. Spen non confundit, 5).

2. Sveta vrata

Osobiti znak Jubilejske godine jesu i Sveta vrata. Papa je u božićnoj noći otvorio Sveta vrata na Bazilici svetog Petra u Vatikanu, a u narednim danima otvorit će se Sveta vrata i na ostalim rimskim bazilikama. Na blagdan sv. Stjepana, Papa je prvi put u povijesti otvorio Sveta vrata u jednom velikom rimskom zatvoru.

Sa simboličkog gledišta, Sveta vrata poprimaju posebno značenje Jubileja. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća teksta 10. poglavlja Evanđelja po Ivanu, gdje Isus kaže: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ (r. 9). Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, koja je ujedno i molitva, i spremnost da slijedimo Isusa, Dobrog Pastira. K tome, vrata su prolaz koji vodi u crkvu. Za kršćansku zajednicu, crkva nije samo sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem i u primjerenoj odjeći, već i mjesto zajedništva koje svakog vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik.

3. Ispovijest vjere

 Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere. Ispovijest vjere, koja se naziva i “simbol vjere”, znak je raspoznavanja krštenika. U simbolu vjere izražava se središnji sadržaj vjere i sažimaju glavne istine koje vjernik prihvaća i svjedoči na dan svoga krštenja i koje dijeli s cijelom kršćanskom zajednicom do kraja života.

„Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10). Ovaj tekst svetog Pavla naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima, nego, također, i prije svega, u viđenju Boga, sebe i svijeta. „Izgovarati Vjerovanje s vjerom znači ući u zajedništvo s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a također i s cijelom Crkvom koja nam prenosi vjeru i u koju vjerujemo“, uči nas Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 197).

4. Ljubav (caritas)

Ljubav je, također, bitna značajka kršćanskog života, pa tako i Jubilejske godine. Nitko ne može misliti da se hodočašće i slavlje jubilejskog oprosta može svesti na oblik magičnog obreda, a da ne zna kako im upravo život ljubavi, caritas, daje njihov konačni smisao i stvarnu učinkovitost.

Ljubav je najistaknutiji znak kršćanske vjere i njezin poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ (1 Pt 4, 8).

Prema riječima evanđeliste Ivana, ljubav prema drugima koja ne dolazi od čovjeka, nego od Boga, omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Jasno je, dakle, da nijedan vjernik ne može reći da vjeruje ako ne ljubi, i obrnuto, ne može reći da ljubi, ako ne vjeruje.

Ljubav, dakle, ima svoj poseban prostor u životu vjere. Stoga, naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi.

5. Pomirenje

Jubilejski znak je i pomirenje, jer otvara “povoljno vrijeme” (usp. 2 Kor 6, 2) za obraćenje. Ako se Boga stavi u središte života, kreće se prema Njemu i prepoznaje njegovu prvotnost u svemu. Bog je onaj koji ovu godinu čini svetom, darujući joj svoju svetost.

Papa Franjo podsjeća u Buli kojom je najavio Izvanrednu svetu 2015. godinu: „Milosrđe nije protivno pravdi, nego izražava Božje ponašanje prema grešniku, nudeći mu daljnju mogućnost vlastite spoznaje, obraćenja i vjere […]. Ta je Božja pravda milosrđe darovano svima kao milost, snagom smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Križ Kristov je, dakle, Božji sud nad svima nama i nad svijetom, jer nam nudi sigurnost ljubavi i novi život“ (Misericordiae Vultus, 21).

Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi, i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa.

6. Jubilejski oprost

Znak jubileja je i jubilejska milost – potpuni oprost. Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa, koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti.

Kako bih na jednostavan i razumljiv način opisao oprost, poslužit ću se slikom. Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh nije samo prekršaj, nego i zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i uzrokuje strah. Grijeh nosi ozbiljnu opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku, čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput neke bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon izvjesnog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput male životinjice, poput krpelja, koja nas može ugristi da gotovo i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Nećemo umrijeti od ugriza zmije, ali možemo od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed „zacjeljuje rane“ na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća onu istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost nam vraćaju krsno dostojanstvo. Za Blaženu Djevicu Mariju vjerujemo da je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, bez ljage i nabora, uznesena u nebesku slavu. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje.

Sveta godina nam donosi veliku milost ove potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost.

Oprost možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu.

7. Molitva

Znak Jubileja je i molitva. Postoji mnogo načina i mnogo razloga za molitvu. Temelj svake kršćanske molitve je uvijek želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju.

Kršćanska zajednica, Crkva, osjeća se pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve. Kršćanska tradicija nudi i druge tekstove, kao što je Zdravo Marijo, koji pomažu pronaći prikladne riječi za obraćanje Bogu.

ZAKLJUČAK

Braćo i sestre!

Neka nam ova Jubilejska godina bude istinsko milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, to jest, prijateljstvo sa svim svetima i blaženima,  i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost.

Neka nas na ovom hodočašću nade prati zagovor Blažene Djevice Marije, svete Stošije, svetog Šime i drugih naših zaštitnika. Neka nam nevino prolivena krv don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih ugodnika naše Nadbiskupije, potiče nadu u njihovo uzdizanje na čast blaženstva i svetosti, kako bismo u njima u nebu imali pouzdane prijatelje i zagovornike. Za ovu milost molimo Gospodina i u ovom svečanom jubilejskom slavlju.

Draga braćo sestre! Neka vam Jubilejska 2025. godina donosi mnogo roda! Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije, 29. prosinca 2024.

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Ivana evanđeliste, u petak, 27. prosinca, misno slavlje u kapeli Nadbiskupskog doma u Zadru u kojem su sudjelovali sjemeništarci i bogoslovi Zadarske nadbiskupije.

„Bog je htio u Isusu Kristu očitovati svu svoju ljubav prema čovjeku. Bog nam je pokazao u Isusu koliko mu je stalo do svakoga od nas. Koliko je Bogu stalo do nas, pokazuje nam i svojim rođenjem, svojim poniženjem – Bog preuzima tijelo, postaje ograničen, malim čovjekom, nama sličan, da preuzme na sebe sve naše grijehe, da našu krivicu uzme umjesto nas, da bi nas oslobodio grijeha. Sve to čini iz velike ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši na naš odgovor tako konkretno očitovanoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Primjer u tome su nam i blagdani svetaca po Božiću.

Sv. Stjepan kojeg se slavi dan po Božiću i sv. Ivan, čiji je blagdan drugi dan po Božiću, „na savršen, izvanredan način odgovorili su na Božju ljubav. Sv. Stjepan je umro slično kao i Isus, zazivajući: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj’, kao što je Isus na križu izgovarao: ‘U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj’. Isus na križu je molio i sv. Stjepan je molio da onima koji su ga kamenovali, Bog to ne uzme za grijeh. Sv. Stjepan je potpuno izjednačio svoj život sa životom Isusa Krista, Krist mu je postao život.

A sv. Ivan toliko se približio Isusu, da on sebe više nije zvao Ivan. U njegovom Evanđelju koje je pisao, Ivan ne spominje svoje ime, nego kaže: ‘Onaj učenik koga je Gospodin ljubio’. To je naš identitet kako bismo mi trebali najprije sebe prepoznati – da je Gospodin onaj prvi koji nas ljubi, da je Bog prvi nas htio. Bog nam želi neizmjerno dobro, u tome je naš identitet“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da „ako se ne zaljubimo u Boga gledajući njegovu ljubav koju ima prema nama, možemo biti zanatlije, kršćani po nekoj tradiciji, ako nema žive ljubavi prema Gospodinu kojeg vidimo da djeluje u našem životu i da je Bog u svakom trenutku u nama prisutan“.

„Bog nam je tako blizu da možemo poput sv. Ivana neprestano ulaziti u tajne njegovog života, možemo naše srce osloniti na njegovo srce, možemo biti ispod njegovog križa, možemo u najvažnijim trenucima njegovog života biti zajedno s njim kao što je bio sv. Ivan. To je izazov našeg života, da to prijateljstvo najdublje živimo“, potaknuo je nadbiskup.

„Ako živimo prijateljstvo s Isusom, onda se Bog služi nama, našim srcima, našim mislima, našim riječima, našim govorom i glasom, našim nogama, da Bog može hodati po ovoj zemlji, jer se utjelovio i nastanio u našem životu, identificirao se s nama ljudima“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da je priprema prema svećeništvu sjemeništarcima i bogoslovima korisna za njihovu duboku duhovnu izgradnju. „Svoj kršćanski identitet moramo živjeti s Bogom, da otkivamo na koji način Bog to želi u našem životu. To nije lako spoznati, ali potrebno je živjeti u čistoći srca, da taj Božji glas i Božji poziv u sebi jasno možemo čuti, živjeti i dobiti sigurnost da to Gospodin želi od nas i u našem životu. Kad ostvarimo naše srce, ono na što  nas Bog poziva i što je Božja volja za nas, onda ostvarujemo svoj identitet, ono što mi jesmo, svoju originalnost. Onda smo na ispravnom putu našeg života jer Bog želi ono što je duboko utisnuto u našu dušu, u naše srce, u našu nutrinu – to Bog želi za nas i to mi želimo. Kad se te dvije stvarnosti duboko sjedine u istini, onda dobivamo sigurnost i mir našeg života, bez obzira koje nas poteškoće u životu zateknu, jer njih neće manjkati. Bog nije uzeo poteškoće iz našeg života, ali je ušao u svaku poteškoću da nas tu još više privuče k sebi, da nas zagrli još više, da u toj ljubavi i blizini njega, svaku situaciju našeg života, što god nam se dogodi, Bog okrene na dobro, za blagoslov našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio sjemeništarcima i bogoslovima da napreduju, da otvaraju svoje srce Gospodinu, da svakog dana i u svemu traže njegovo lice, da uz Božju pomoć svi razvijamo nadu koju nosimo u sebi, a to je čežnja za dobrim i lijepim. „Onda nećemo otići krivim putem. Najgore je ako se kajemo da smo pogriješili na putu našeg života. Ako slijedimo Gospodina, sigurno se nećemo pokajati“, ohrabrio je mons. Zgrablić, poručivši sjemeništarcima i bogoslovima: „Budite blagoslovljeni u tim vašim koracima, surađujte s Božjom milošću, u molitvi i razmišljanju, u Božjoj blizini, u trudu vašeg života, vašem radu, da napredujete na putu svećeništva i na putu svetosti. Pratit ćemo vas molitvom. Molimo jedni za druge da Božja ljubav u nama raste“.

U misi su suslavili mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. To je tradicionalni susret zadarskog nadbiskupa sa zadarskim sjemeništarcima i bogoslovima koji se održi po Božiću, dok oni borave u rodnom kraju i pomažu u asistenciji liturgije na misnim slavljima za vrijeme božićnih blagdana u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Ines Grbić

Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, novi oltar u župnoj crkvi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru blagoslovio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Tri su važna dijela u crkvi: oltar, ambon i stolica na kojoj svećenik sjedi, rekao je nadbiskup. „Oltar je prvo, središnje i najvažnije mjesto u crkvi. Oltar na hrvatskom jeziku znači žrtvenik. On prikazuje i podsjeća na najvažnije zbog čega se okupljamo u euharistiji. Misa je trenutak u kojem se posadašnjuje, uprisutnjuje Isusova muka, smrt i uskrsnuće za nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je misa osobiti čin neusporediv s ičim, ponazočenje Kristovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća. „Misa je dar za nas kad sudjelujemo u milosnom trenutku Isusovog dara života. Zato svećenik na početku mise ljubi oltar, pred oltarom se naklanjamo da se sjetimo da je to sveto mjesto za kojim Bog čini nešto veliko za nas.

Kao što je Bog prisutan u posvećenom kruhu i vinu, pod sakramentalnim znakovima ostaje stvarno s nama, drugo važno mjesto je ambon za kojim se naviješta Riječ Božja. To je trenutak kad nam Bog progovara, našim jezikom. Treće važno mjesto je stolica na kojoj sjedi svećenik. Jer kad služi misu, svećenik se mora prisjetiti da u trenutku kad slavi otajstvo euharistije, bez obzira kakav on bio, u njemu djeluje Krist. Svećenik u tom trenutku predstavlja Krista. Svećenik predstavlja Krista i prisutnu zajednicu na mjestu gdje se događa najveća tajna naše vjere“, poručio je mons. Zgrablić.

Blagdan sv. Stjepana prigodan je za blagoslov oltara, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su kršćani u vrijeme progona u prvim vremenima Crkve, u rimskim katakombama slavili euharistiju na grobu mučenika. „Zato se i danas gdje je moguće, ako je nepomičan, kameni oltar, relikvija svetaca i mučenika polaže u  oltar da se podsjeti na one koji su svojim životom najizvrsnije odgovorili na Božju ljubav i ono što nam Krist daruje, da to bude tako velika veza ljubavi koja se uzajamno daruje“, rekao je nadbiskup.

Ako se površno gleda, blagdan sv. Stjepana odudara od duha Božića, upozorio je mons. Zgrablić. „Na Božić pjevamo Isusu kao malom djetetu, a sutradan, po Božiću, slavimo mučenika koji je ubijen radi vjere, Isusa Krista. No, Božić i blagdan sv. Stjepana nadopunjuju se i idu zajedno, označuju što je bît naše vjere. Božić je trenutak kad nam je Bog pokazao svoju ljubav, kad je postao čovjekom, iako Bog čovjeku nikad nije bio daleko. U Bogu živimo, mičemo se i jesmo, ali mi smo to zaboravili, previše smo se na to naviknuli, da se više toga i ne sjetimo, da od Božje milosti živimo, a živimo kao da nam Bog nije blizu. Bog je u jednom trenutku povijesti postao jedan od nas, da ga vidimo, da trajno ostane s nama. Bog je potpuno preuzeo našu sudbinu na sebe i preoblikuje je u ljubavi. Bog nam je pokazao da je na strani čovjeka, da nas toliko ljubi i što je spreman učiniti za nas“, poručio je nadbiskup, rekavši da je svemogući Bog postao maleno dijete da ga rado primimo, da ga možemo zagrliti, biti blizu.

„To je Bog učinio u rođenju Isusa Krista, pokazao nam je veliku ljubav koja je rasla u otajstvu Isusovog života do trenutka kad je umro za nas na križu i uskrsnuo za nas. Čovjek je u Božjim očima velik onoliko koliko ljubi. Naša duša je hladna pred tolikom ljubavlju, toliko smo se na to priviknuli“, upozorio je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je koliko puta smo ravnodušni na misu, ne potrese nas misa kao trenutak kad Krist za nas umire; koliko puta ne zapamtimo ništa od pročitane Božje riječi, ravnodušni smo na to.

„Odnese nas svijet brige i grijeh da toga nismo svjesni, da to ne spoznajemo. Najvažnije je da uvijek iznova odgovorimo kako je odgovorio sv. Stjepan. Na ljubav koju je osjetio da je Isus ima prema njemu, sv. Stjepan je odgovorio bezuvjetnom ljubavlju. Kad su ga kamenovali, molio je da Bog primi njegov duh i da im to ne uzme za grijeh. Molio je isto što je Isus molio na križu. U Stjepanovo srce nije ušlo ništa mržnje ni zla, nego ljubav ga je nosila bezuvjetno u životu. To je poziv nama kako ljubiti Boga“, poručio je nadbiskup, rekavši kako su ljudi skloni misliti da je ljubav prema Bogu emocija koju moramo proživljavati, da nas iznutra ‘trese’ neki osjećaj prema Bogu.

„A naše emocije su prolazne. One su veliki Božji dar, ali su nestalne. Naše raspoloženje se mijenja. Naša ljubav prema Bogu i bližnjemu ne treba počivati na našim osjećajima, emocijama, nego na onome što je Isus rekao: ‘Ako me netko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’. Boga se ljubi vjerom, htijenjem, prihvaćanjem, opredjeljenjem, voljom, ne emocijom. Koju emociju je imao Krist dok je za nas umirao na križu? Kakve emocije je imao prema nama? Trpio je neizmjerno, bio je u najvećim mukama. Nije to bila romantika i ‘leptirići u trbuhu’, nego strašna muka. A tu nam je pokazao najveću ljubav, jer je bila bezuvjetna“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se i naša ljubav prema Bogu i bližnjima treba sastojati u tome da vršimo Božje zapovijedi.

„Neka nas blagoslov oltara podsjeti da uvijek odgovorimo na Božju ljubav. Sv. Stjepan je u nizu mučenika, Isusovih učenika koji je ubijen. Ljubav mučenika nastavila se do danas. I danas u raznim dijelovima svijeta ljudi prolijevaju svoju krv radi Isusa Krista i vjere“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su i u Zadarskoj nadbiskupiji ubijani ljudi zbog vjere, a zbog straha, o njima se nije moglo govoriti ni spominjati ih. „Ni danas nije previše popularno govoriti o njima. Ali oni su Bogu odgovorili punim srcem. Izgubili su svoj život iz nečije mržnje prema Bogu, prema onome što je sveto, katoličko“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da biti kršćanin nije lako. „Živjeti ljubav nije lako, jer ljubav ide preko žrtve. Ljubav treba hrabre ljude, odlučnost, čvrsti stav. Isus je rekao: ‘Mene su progonili, i vas će progoniti’. Pokušajte živjeti ljubav do kraja tamo gdje jeste, vidjet ćete koliko je to teško. Ali je Božje, spasonosno, to nas čisti i posvećuje“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši vjernicima da na tom putu budu blagoslovljeni i pročišćeni milošću oprosta u svetoj Jubilejskoj godini; „da snažno možemo živjeti našu vjeru i ono što Gospodin od nas očekuje, da odgovorimo na njegovu ljubav do kraja i bezuvjetno“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu za proglašenje blaženima Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koja je napisana na sličici u izdanju Zadarske nadbiskupije i ovih božićnih dana podijeljena je po župama Zadarske nadbiskupije da puk moli tu molitvu. Mons. Zgrablić je i Bokanjčane potaknuo da tu molitvu mole svaki dan u crkvi, nakon molitve krunice, da skupina Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni iz mržnje prema vjeri i Crkvi, jednog dana budu uzdignuti na čast oltara.

„Da nam Bog pokaže preko Crkve, kada budu proglašeni blaženicima, da im se možemo moliti. Oni su naši prijatelji na nebu koji su do kraja odgovorili na Božju ljubav, da i mi odgovorimo. Molimo da ih Gospodin proslavi čašću oltara da bi bili naši zagovornici na nebu, jer oni su kao sv. Stjepan izvrsno odgovorili na ljubav koju Gospodin iskazuje svakome od nas preko oltara, ambona i službe svećenika, preko sakramenata i zajednice Crkve kao Kristovog tijela“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Novi drveni oltar u bokanjačkoj župnoj crkvi izradio je župljanin Ive Hazdovac kao dar župi, na čemu mu je zahvalio bokanjački župnik don Roland Jelić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru, koja je prvotno bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku.

Naime, tijelo sv. Šime Bogoprimca najprije se nalazilo u crkvi Svete Marije Velike u Zadru, a iz te je crkve 1632. godine preneseno u tadašnju obližnju crkvu sv. Stjepana čija se velika slika nalazi na pokrajnjem oltaru u toj crkvi koja je, nakon prenošenja svečevog tijela u nju, posvećena sv. Šimi.

„Na ovom svijetu ne postoji veća istina nego što je to Isus Krist, istina koja je zasvjedočena tolikim vjerodostojnim svjedocima koji su kroz tolika stoljeća, sve do naših dana, radije prolili svoju krv, nego da su se odrekli Isusa Krista“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da je sv. Stjepan prvi u nizu mučenika Crkve.

„Nakon sv. Stjepana, sve do danas, nikad u povijesti nije prestao progon ljudi zbog Isusa Krista. Isus je rekao da će nas progon zadesiti zbog svjedočanstva. Svi mučenici koji su prolili svoju krv, svjedoče nam o Božjoj ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stjepan molio za one koji su ga kamenovali. „Isti duh koji je bio u Isusu kad je prema nama iskazivao svu svoju ljubav, taj duh zahvatio je i sv. Stjepana. Sv. Stjepan je odgovorio na način kako smo i mi pozvani odgovoriti na ono što Bog čini u našem životu. Bogu možemo odgovoriti ljubavlju i kroz križ. Križ nije samo simbol muke, trpljenja, nego križ je ponajprije simbol ljubavi. Križ nam pokazuje koliko nas Bog ljubi“, rekao je nadbiskup, upozorivši da ne pripadamo Bogu samo teoretski, deklarativno, nego pozvani smo Boga bezuvjetno ljubiti, kao što je Krist ljubio nas.

„Dok slavimo sv. Stjepana, u njemu vidimo izvrstan ljudski odgovor, uzor kako smo mi pozvani odgovoriti na ono što je Bog učinio u Božiću, u otajstvu Isusovog života“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da postoji osobita veza između svetkovine Božića i blagdana sv. Stjepana prvomučenika.

„U prvi trenutak, na prvi pogled, može nam se činiti da su ta dva blagdana nepovezana, suprotna, nespojiva, jer na Božić slavimo jedan rođendan, veselimo se Sinu Božjem koji se utjelovio, a na blagdan sv. Stjepana spominjemo se jedne mučeničke smrti. No, sadržaj ta dva događaja ukazuje nam na njegovu i bît ljudskog odgovora na ono što je Bog učinio u svome Sinu Isusu Kristu. Bog je iz ljubavi prema nama, iz zauzetosti za nas, učinio tako veliko djelo – ne samo da nam je progovorio neke riječi, nego učinio je veliki čin. Bog se ponizio, Isus je oplijenio sam sebe, utjelovio se i postao čovjekom, došao je među nas da nam otkrije Božje lice, da nam progovori o Bogu, kakav je. Mi smo otežali zbog svoje ljudskosti, grešnosti i ne vidimo koliko nam je Bog blizu, naše oči duše ne vide Boga“, upozorio je nadbiskup, poručivši: „Isti duh po kojem se Isus utjelovio, isti duh po kojem je Krist djelovao u svom životu i od mrtvih uskrsnuo, onaj isti duh kojim su bili ispunjeni sv. Šimun i sv. Stjepan, iz toga duha su djelovali i živjeli – isti taj duh je i u nama! Isus nam je došao posvjedočiti da taj Božji duh vodi u neizmjernu Božju ljubav koja se očituje u Kristovom životu. Bog je taj čin učinio u nama“.

Nadbiskup je nadalje naglasio da ako ljubimo Boga, „ne moramo biti uvijek oduševljeni iznutra u sebi“ u izrazu te ljubavi, nego ljubav se potvrđuje da slijedimo Isusa, da čuvamo njegovu riječ. To znači čuvati riječi koje su apostoli zapisali i poštivati Božje zapovijedi. „Ako nas obuzima ljubav kao sv. Stjepana, ona se ne uvjetuje nečim izvanjskim, drugim. To ne znači da drugome uzvratimo onako kako on nama učini ili da nešto dajemo drugome da on nam uzvrati, ne činimo uslugu za uslugu. Nego, ljubav nema računice, ona bezuvjetno ljubi. Tko participira na Božjoj ljubavi, tko je svjestan svoga grijeha, tvrdoće svoga srca, onoga što ne valja u njegovom životu, s druge strane vidi neizmjernu, veliku Božju ljubav koja je tako velika prema nama, bez obzira kakav je naš grijeh. Taj vidi da Bog ničim ne uvjetuje da nas on ljubi. Kada participiramo u božanskoj ljubavi čak i prema našim neprijateljima, tada i mi nasljedujemo sv. Stjepana“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas blagdan sv. Stjepana mučenika okrijepi na putu  života, utvrdi u našoj vjeri i ljubavi, da hrabro hodimo te budemo svjedoci Božje ljubavi i dobrote od koje živimo.

U kontekstu spomena mučenika, nadbiskup je rekao da iz župe sv. Šime rodom potječe svjedok vjere, jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji je umro mučeničkom smrću u Drugom svjetskom ratu. To je don Ante Letinić koji je rođen 8. rujna 1899. u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Imao je svega 46 godina kad je ubijen. Klasičnu gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Obavljao je više službi u Zadarskoj nadbiskupiji: bio je župnik Poličnika (1927.-1929.), Visočana (1931.-1932.), Dobropoljane (1932.-1934.), a djelovao je i u Šibenskoj biskupiji. Njegova zadnja služba bila je ravnatelj gimnazije u Kninu. Naime, don Ante je od 1935. bio vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Šibeniku, čijim je učenicima očinski i odgajateljski pomagao u školi i u obitelji.

U Šibeniku je bio župni pomoćnik u nekoliko šibenskih župa. Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske 1941., otišao je u Knin gdje je bio ravnatelj gimnazije. Po dolasku partizana, iz Knina se vratio u Šibenik gdje su ga partizani ubili u siječnju 1945. godine. Mrzitelji vjere i Crkve don Antu su pokupili s drugim ljudima, strijeljali ga i bacili u jamu. Do danas se ne zna gdje su njegove kosti.

U glasilu “Fra Rafo Kalinić” 1994. godine objavljeno je: “Početkom 1945. u večernjim satima, don Ante je pričao župniku fra Leonardu Buljanu i pomoćniku fra Celestinu Belamariću u župi Šibenik – Varoš kako je napustio Knin poslije dolaska partizana. Po Šibeniku se slobodno kretao, no ne zadugo. Postao je neraspoložen i nervozan, vjerojatno je nešto saznao. Bio je svjestan da je direktorsku službu u Kninu vršio savjesno, bez obzira je li netko bio Hrvat ili Srbin. Fra Leonardo Buljan ga je smirivao i pitao čega se onda boji, a on je odgovorio: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje?!”. Otišao je vrlo uznemiren, a sutradan se saznalo da su ga partizani odveli od kuće. Za nekoliko dana čulo se da je don Ante Letinić, kao i mnogi drugi Hrvati iz Šibenika, vezan žicom, ukrcan u teretna kola i odveden u Ervenik, gdje je zajedno s ostalima bačen u jamu. Tako je ovaj uzoran i plodan svećenik svoj život vjeroučitelja i odgojitelja mladeži završio u jednoj jami koju još nitko nije iskopao niti ispitao“.

Don Ante je osobito bio posvećen radu s mladima. Na proslavi Tjedna protiv psovke 1939. u crkvi Sv. Dominika predvodio je duhovne vježbe za mlade. Don Rozario Šutrin, autor knjižice „Dvanaestorica naše umorene braće” (1995.) u izdanju Zadarske nadbiskupije, zapisao je sjećanje svećenika i publicista don Žarka Brzića o don Anti Letiniću: “Nosim lijepe i drage uspomene na tog Božjeg čovjeka, jer me mnogo zadužio. Vjeronauk nisam doživljavao kao običan školski predmet koji se često uči samo radi ocjene, nego kao predmet koji nas priprema za život. Don Antina predavanja bila su vrlo zanimljiva, živa i praktična. Da bi uspostavio prisniji kontakt s učenicima, sišao bi s katedre i stojeći pred klupama tumačio određenu katehezu. Izlaganja su mu bila slikovita, često popraćena primjerima iz vlastitog pastoralnog iskustva. Želio je da nam vjerske istine ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. Posebno povjerenje imao je u nas sjemeništarce, želeći da u znanju i vladanju budemo primjer drugim kolegama. Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Svojom dobrotom želio ih je privući Bogu i Crkvi”.

„Don Ante je jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje se nadamo da će im se jednog dana moći moliti s pouzdanjem jer su do kraja ostali uz Krista, prolili su svoju krv te mogu i nama zasvjedočiti tu bezuvjetnu ljubav i dati snage. Gledajući u njih, i mi se možemo pouzdati da u našem životu svjedočimo za Božju ljubav, da nas oni kao prijatelji prate i bodre na putu života, da i mi uspijemo u bitnim stvarima u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu da Sluge Božje Zadarske nadbiskupije Gospodin proslavi čašću oltara, potaknuvši vjernike da tu molitvu mole kad god obavljaju neku pobožnost u crkvi sv. Šime, „da bismo se sa sigurnošću mogli njima moliti, da nam budu zagovornici i da ih častimo kao blaženike naših dana“.

Mons. Zgrablić podsjetio je vjernike da je crkva sv. Šime jedna od pet jubilejskih crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji u kojoj će se svakog dana u Godini jubileja 2025. više puta moći dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Božića, u srijedu, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Božić je snažno svjedočanstvo o Božjoj naklonosti prama čovjeku, o Božjoj ljubavi i zauzetosti za nas. Isusovim rođenjem započela je godina milosti Gospodnje koja se mjeri i umanjuje protekom vremena. Isusovim rođenjem „pohodilo nas je mlado sunce s visine“ i obasjalo sve dane našega postojanja, svanuo je novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, Bog po Duhu Svetom zahvaća u ovaj svijet, a njegovo se djelo nastavlja i u naše vrijeme i u našim životima“.

Nadbiskup je podsjetio na riječi pape Franje iz Bule najave Jubilejske 2025. godine `Nada ne razočarava`, da „Duh Sveti svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našem životu“.

„Ono što je u „punini vremena“ ostvareno djelovanjem Duha Svetoga u Isusovom životu, od njegovog začeća i utjelovljenja, uskrsnuća i duhovskog događaja na Pedesetnicu, sada se nastavlja u Crkvi i po Crkvi, Isusovom mističnom tijelu, po istom Duhu Svetom kojeg nam je On obećao i poslao“, poručio je mons. Zgrablić.

Važno je da čovjek čuje i prihvati Radosnu vijest „koja je puna Božjega Duha, koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Važno je pogled uzdignuti prema nebu kako se ne bismo izgubili samo u ovozemaljskim brigama. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje, kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života. Dodir s božanskim će stvoriti u nama ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo se sve više uzdizati do konačnog smisla i cilja našega života, po kojoj ćemo uspostavljati moralni red koji je duboko urezan u našu narav i koja će nas činiti istinskom djecom Božjom“, poručio je mons. Zgrablić.

Naime, nadbiskup je upozorio da smo dio „mentaliteta svijeta koji snažno utječe na ljestvicu ljudskih vrijednosti i vrlina“. Mentalitet svijeta koji se nameće papa Benedikt XVI. naziva „diktaturom relativizma“, a nadbiskup je rekao da se može nazvati i „diktatura tolerancije“. „Nitko ne želi osporiti činjenicu da je tolerancija vrlina i nitko ne želi podržati netoleranciju. Međutim, postoji snažna potreba za redom vrlina. Tolerancija se prečesto pogrešno zamjenjuje s ljubavlju prema drugome bez obzira na istinu, a ljubavi nema bez istine, pa tako ni tolerancije. Istina nije relativna, nego Utjelovljena Riječ Božja, Isus – Sin Božji“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao Benedikta XVI.: „Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se `svakom vjetru doktrine amo – tamo`, čini jedinim stavom aktualnim u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje”.

„Relativizam tako postavlja sebe kao posljednju mjeru svoga ega, svojih želja, svoga mišljenja i takvim stavom osoba sebi gradi zatvor unutar vlastitog postojanja. Stavimo li našim životom Boga na početak naših vrijednosti i vrlina, prihvatimo li Isusa kao Put, Istinu i Život, kao Vrata kroz koja prolazimo do Istine, bit ćemo dionici Istine koja oslobađa, dio slave Božje i mira kojeg Isus donosi svojim rođenjem“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da papa Franjo govori i o „diktaturi ravnodušnosti“.

Način na koji nam Bog iskazuje svoju naklonost, blizinu i ljubav očitovanu u rođenju njegovog Sina nije samo u riječi, nego u djelu te je nadbiskup naglasio da čovjek nije Isusov sluga, nego, Isus nas je nazvao prijateljima jer nam je priopćio sve što je čuo od svoga Oca.

„Isus nam svojim utjelovljenjem, rođenjem i djelom otkupljenja nudi svoje prijateljstvo“, poručio je mons. Zgrablić. Podsjetio je pritom na misli pape Franje iz njegove enciklike Dilexit nos – O ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista: „Došao je k nama prevladavši sve udaljenosti, postao nama blizak poput najjednostavnijih i najsvakodnevnijih stvari našeg postojanja. On se nazvao drugim imenom, zove se Emanuel – `Bog s nama` – Bog blizak našem životu, koji živi među nama“.

Govoreći o blizini Isusovog srca čovjeku, a srce označava središte i bît postojanja, nadbiskup je podsjetio da papa Franjo kaže: Isus „uvijek traži čovjeka, blizu mu je, uvijek je spreman za susret. Možemo ga razumjeti kada se zaustavlja na zdencu i razgovara sa Samarijankom koja dolazi zahvatiti vode. Promatramo ga kako se sastaje noću s Nikodemom koji se bojao da ga drugi ne vide kako dolazi k njemu. Divimo mu se dok mu, ne mareći što će drugi reći, javna grešnica pere noge; kada kaže ženi preljubnici oči u oči: `Ni ja te ne osuđujem` ili kada se susreće s ravnodušnošću svojih učenika prema slijepcu na ulici i s ljubavlju mu govori: `Što hoćeš da ti učinim?`. Krist nam pokazuje kako nam je Bog blizu, kako suosjeća s nama, kako je nježan prema nama“. Isus s bolesnicima postupa s posebnom pažnjom i nježnošću: pruža ruku i dotače se gubavca; Petrovoj punici dotiče ruku i ozdravlja je; slijepcima prstima dodiruje oči; uzetome na nosiljci kaže: „Hrabro sinko!“, ženi koja dvanaest godina boluje od krvarenja kaže: „Hrabro kćeri!“. Petru koji nije imao povjerenja dok je dolazio k učenicima po moru, kad je počeo tonuti pruža ruku, „dohvati ga i kaže mu: … Zašto si posumnjao?“.

Stoga nas papa Franjo poziva: „Ne boj se. Pusti ga da ti se približi, neka sjedne pored tebe. Možemo ne imati povjerenja u mnoge osobe, ali ne i u njega. I ne prestani imati povjerenja zbog svojih grijeha. I sjeti se kako su mnogu grešnici sjeli za stol s njime i kako se nad nikim od njih nije sablaznio. Vjerski vođe optuživali su ga da jede i pije s grešnicima. Kada su farizeji kritizirali ovu njegovu blizinu s osobama koje su smatrali nižeg reda ili grešnicima, Isus im je rekao: `Milosrđe mi je milo, a ne žrtva’“, podsjetio je mons. Zgrablić, poručivši da taj isti Isus čeka i svakoga od nas kako bi prosvijetlio naše postojanje, uzdigao nas i ispunio svojom snagom. Učenicima je rekao: `Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti` (Iv 14, 18 – 19). „On uvijek pronađe načina da nam se objavi u životu, kako bi ga mogao susresti“, istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da odgovorimo na Božju inicijativu ponude ljubavi. Stoga živjeti Božić ne znači živjeti ga samo jedan dan, „samo kao tradiciju bogatog stola, privlačnost privremenog blještavila svjetla i ukrasa, samo kao vrijeme primanja i davanja poklona i solidarnosti“, nego Božić treba biti „događaj vjere, duha i srca, bogatstvo od kojeg se trajno ispunja naša duša mirom, a srce radošću“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Ponuda zajedništva prijateljstva i ljubavi koju Bog pred nas stavlja Isusovim rođenjem snažan je izazov i poziv svakome od nas da  budemo odgovorni Isusovi učenici i vjerodostojni svjedoci njegove blizine. Jubilejska 2025. godina neka nam pomogne ostvariti blizinu zajedništva s Bogom i međusobno“, poručio je nadbiskup Zgrablić te je svima čestitao sretan i blagoslovljen Božić.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Božića, u srijedu, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na pragu otvaranja Jubilejske, Svete godine u našoj mjesnoj Crkvi koju ćemo, milošću Božjom, svečano započeti sljedeću nedjelju, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, radosno slavimo veliki događaj Isusova rođenja.

Radostan vam i blagoslovljen Božić!

„K svojima dođe“ (Iv 1, 11), kaže nam sv. Ivan. „Njegov smo narod“… Mi smo njegovi, ne u tom smislu da smo njegove sluge, jer je Isus sâm rekao: „Više vas  ne zovem slugama“ (Iv 15, 15). On nam svojim utjelovljenjem, rođenjem i djelom otkupljenja nudi svoje prijateljstvo. „Vas sam nazvao prijateljima, jer vam pripoćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 15). „On nam nudi uzajamno prijateljstvo,“ zapisat će papa Franjo u svojoj posljednjoj enciklici Dilexit nos – Ljubio nas je. „Došao je k nama prevladavši sve udaljenosti, postao nama blizak poput najjednostavnijih i najsvakodnevnijih stvari našeg postojanja. On se nazvao drugim imenom, zove se Emanuel – `Bog s nama` – Bog blizak našem životu, koji živi među nama. Sin Božji se utjelovio i `oplijenio` samoga sebe, `uzevši lik sluge`“ (Fil 2 , 7). (Dilexit nos, 34).

Božić je snažno svjedočanstvo o Božjoj naklonosti prama čovjeku, o Božjoj ljubavi i zauzetosti za nas. Isusovim rođenjem započela je godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4, 19), koja se mjeri i umanjuje protekom vremena. Isusovim rođenjem „pohodilo nas je mlado sunce s visine“ (Lk 1, 78) i obasjalo sve dane našega postojanja, svanuo je novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev). Ovaj je Božić poseban jer se plamen nade Božje ljubavi u našim srcima, očitovan u Jubilejskoj godini, raspiruje milošću oprosta, koja nas snažno utvrđuje u Božjoj blizini i svetosti.

Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, Bog po Duhu Svetom zahvaća u ovaj svijet, a njegovo se djelo nastavlja i u naše vrijeme i u našim životima. „Duh Sveti je, naime, taj“, podsjeća papa Franjo u Buli najave Jubilejske 2025. godine `Nada ne razočarava` „ koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našem životu (Spes non confundit, 3).

Način na koji nam Bog iskazuje svoju naklonost, blizinu i ljubav očituje se  u rođenju njegovog Sina i njegovom djelu koje nije izraženo riječima.

Opisujući ljudsku i božansku ljubav Srca Isusova, srca koje simbolički označava središte i bît postojanja, papa Franjo piše: Isus „uvijek traži čovjeka, blizu mu je, uvijek je spreman za susret. Možemo ga razumjeti kada se zaustavlja na zdencu i razgovara sa Samarijankom koja dolazi zahvatiti vode (usp. Iv 4, 5 -7). Promatramo ga kako se sastaje noću s Nikodemom, koji se bojao da ga drugi ne vide kako dolazi k njemu (usp. Iv 3, 1 – 2). Divimo mu se dok mu, ne mareći što će drugi reći, javna grešnica pere noge (usp. Lk 7, 36 – 50); kada kaže ženi preljubnici oči u oči: `Ni ja te ne osuđujem` (usp. Iv 8, 11); ili kada se susreće s ravnodušnošću svojih učenika prema slijepcu na ulici i s ljubavlju mu govori: `Što hoćeš da ti učinim?` (Mk 10, 51). Krist nam pokazuje kako nam je Bog blizu, kako suosjeća s nama, kako je nježan prema nama“ (Dilext nos, 35). Isus s bolesnicima postupa s posebnom pažnjom i nježnošću: pruža ruku i dotače se gubavca (Mt 8, 3); Petrovoj punici dotiče ruku i ozdravlja je (Mt 8, 15); slijepcima prstima dodiruje oči (usp. Mt 9, 29); uzetome na nosiljci kaže: „Hrabro sinko!“ (Mt 9, 2), ženi koja dvanaest godina boluje od krvarenja kaže: „Hrabro kćeri!“ (Mt 9, 22). Petru koji nije imao povjerenja dok je dolazio k učenicima po moru, kad je počeo tonuti pruža ruku, „dohvati ga i kaže mu: … Zašto si posumnjao?“ (Mt 14, 31).

Stoga nas papa Franjo poziva, svakoga osobno: „Ne boj se. Pusti ga da ti se približi, neka sjedne pored tebe. Možemo ne imati povjerenja u mnoge osobe, ali ne i u njega. I ne prestani imati povjerenja zbog svojih grijeha. I sjeti se kako su mnogu grešnici sjeli za stol s njime (usp. Mt 9, 10) i kako se nad nikim od njih nije sablaznio. Vjerski vođe optuživali su ga da jede i pije s grešnicima (usp. Mt 11, 19). Kada su farizeji kritizirali ovu njegovu blizinu s osobama koje su smatrali nižeg reda ili grešnicima, Isus im je rekao: `Milosrđe mi je milo, a ne žrtva`“ (Mt 9, 13). (Dilexit nos, 37).

„Taj isti Isus čeka tebe“, nastavlja Papa, „kako bi prosvijetlio tvoje postojanje, kako bi te uzdigao, kako bi te ispunio svojom snagom. Rekao je svojim učenicima: `Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti` (Iv 14, 18 – 19). On uvijek pronađe načina da nam se objavi u životu, kako bi ga mogao susresti“ (Dilexit nos, 38).

Ono što je u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) ostvareno djelovanjem Duha Svetoga u Isusovu životu, od njegovog začeća i utjelovljenja, uskrsnuća i duhovskog događaja na Pedesetnicu, sada se nastavlja u Crkvi i po Crkvi, Isusovu mističnom Tijelu,  po istom Duhu Svetom kojeg nam je On obećao i poslao.

Što nam je činiti, pitamo se promatrajući Božja djela? Kako odgovoriti na ovu Božju inicijativu ponude ljubavi? Kako živjeti Božić, a da to ne bude samo jedan dan, samo tradicija bogatog stola, privlačnost privremenog blještavila svjetla i ukrasa, vrijeme primanja i davanja poklona, vrijeme međusobne solidarnosti, već da to bude događaj vjere, duha i srca, bogatstvo od kojeg se trajno ispunja naša duša mirom, a srce radošću?

Važno je za čovjeka, svakoga čovjeka, čuti i prihvatiti Radosnu vijest koja je puna Božjega Duha (usp. 2 Tim 4, 16), koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Važno je pogled uzdignuti prema nebu, kako se ne bismo izgubili u samo ovozemaljskim brigama. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život, život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje, kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pogled pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života. Dodir s božanskim će stvoriti u nama ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo se sve više uzdizati do konačnog smisla i cilja našega života; ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo uspostavljati moralni red koji je duboko urezan u našu narav; ljestvicu vrijednosti koja će nas činiti istinskom djecom Božjom.

Dio smo mentaliteta svijeta koji snažno utječe na ljestvicu ljudskih vrijednosti i vrlina. Ovaj mentalitet svijeta koji se nameće, papa Benedikt XVI. naziva „diktaturom relativizma“ ili, kako je još možemo nazvati, „diktatura tolerancije“. Nitko ne želi osporiti činjenicu da je tolerancija vrlina i nitko ne želi podržati netoleranciju. Međutim, postoji snažna potreba za redom vrlina. Tolerancija se prečesto pogrešno zamjenjuje s ljubavlju prema drugome bez obzira na istinu, a ljubavi nema bez istine, pa tako ni tolerancije. Istina nije relativna, nego Utjelovljena Riječ Božja, Isus – Sin Božji.

„Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se `svakom vjetru doktrine amo – tamo`, čini jedinim stavom aktualnim u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje”. (Benedikt XVI., Homilija, 18. travnja 2005.). Relativizam tako postavlja sebe kao posljednju mjeru svoga ega, svojih želja, svoga mišljenja i takvim stavom osoba sebi gradi zatvor unutar vlastitog postojanja. Stavimo li našim životom Boga na početak naših vrijednosti i vrlina, prihvatimo li Isusa kao Put, Istinu i Život, kao Vrata kroz koja prolazimo do Istine, bit ćemo dionici Istine koja oslobađa, dio slave Božje i mira kojeg Isus donosi svojim rođenjem, kako pjevaju anđeli u noći Isusova rođenja.

Papa Franjo će kao problem mentaliteta naših dana dodati i „diktaturu ravnodušnosti“. “Pazite, pazite, bolest ravnodušnosti opasnija je od raka”, upozorit će papa Franjo mlade. „Ako se preispitamo – svi smo mi pod utjecajem te sebične kulture. Dakle, potrebno je djelovati, pa i vi možete početi radeći na svojoj izgradnji… Bratstvo se ne može improvizirati, niti graditi samo na emocijama, sloganima i događajima… Ne, bratstvo je djelo koje svaka osoba čini na sebi zajedno s Gospodinom, s Duhom Svetim, koji stvara sklad između različitosti.“ (Papa Franjo, 29. 10. 2022.).

Braćo i sestre!

Ponuda zajedništva prijateljstva i ljubavi koju Bog pred nas stavlja Isusovim rođenjem snažan je izazov i poziv svakome od nas da  budemo odgovorni Isusovi učenici i vjerodostojni svjedoci njegove blizine.

Jubilejska 2025. godina koja je pred nama neka nam pomogne ostvariti ovu blizinu zajedništva s Bogom i međusobno.

Zagovor Blažene Djevice Marije i naših zaštitnika neka nam u tome pomogne.

Još jednom svima, od srca, sretan i blagoslovljen Božić!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju stvarnosti „danas“, da je Isus „danas“ rođen za sve nas te o važnosti bdjenja i što znači bdjeti, čega su bili dionici pastiri kao pronositelji vijesti Isusovog rođenja i svjedoci toga događaja za vrijeme svete noći u Betlehemu.

„Od trenutka Isusovog rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da je sveti trenutak spomena Kristovog rođenja poput „kiše Božje milosti“ koji „obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati velikim svjetlom“.

Nadbiskup je razmatrao osobiti odjek riječi anđela iz liturgije svete Badnje noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11).

„Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas““, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši: „Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja“.

Božja riječ kaže da su pastiri „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). „Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovom rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti“, naglasio je nadbiskup Zgrablić, razmatrajući što znači bdjeti.

„Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bismo svjesno mogli prionuti uz istinu.

Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegovog Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7)“, rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, „naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bismo se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt“, istaknuo je mons. Zgrablić, poručivši: „Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile. Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha“.

„Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu ljubavlju, istinom, mirom,  nadom. Onaj kojemu se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovom: „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem. Slaviti Božić znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi te u euharistijskom otajstvu otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka“, poručio je nadbiskup Zgrablić, poželjevši svima radosno i blagoslovljeno slavlje Isusovog rođenja, čestit Božić i blagoslovljeno vrijeme Isusovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

Nadbiskup je podsjetio da će se Jubilejska godina u Zadarskoj nadbiskupiji svečano otvoriti na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca, s  početkom obreda u 17,00 sati u crkvi sv. Šime u Zadru. Od crkve sv. Šime puk će se uputiti pjevajući božićne pjesme prema katedrali sv. Stošije, gdje će mons. Zgrablić predvoditi svečano misno slavlje. Vjernici će od crkve sv. Šime do katedrale hodati u procesiji iza Evanđelistara  i velikog Križa koji se inače nalazi u prezbiteriju u katedrali sv. Stošije. Sudjelovanjem u tom svetom obredu otvaranja Jubileja, vjernici koji su se ispovjedili, pričestili i molili na nakanu Pape, moći će  dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se može primijeniti i za duše u čistilištu, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta, kojeg će moći primiti svi sudionici tijekom slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme“.

I. G.

Foto: I. Grbić

Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“  i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“,  prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.

Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.

U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.

Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.

Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.

Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?

Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).

Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.

Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu  otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.

Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

                                                                            mons. Milan Zgrablić,

                                                                         zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić