Vjernici iz župa Biogradskog dekanata hodočastili su u Devetnici sv. Stošiji u katedralu sv. Stošije u Zadru u srijedu, 8. siječnja. Svečano misno slavlje trećeg dana Devetnice predvodio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i dekan Biogradskog dekanata.

Propovijedao je don Tomislav Vlahović, župnik župa Drage i Vrgada. Stvarnosti praštanja i potpunog oprosta, osobito u Jubilejskoj godini, tiču se duboko egzistencije, postojanja čovjeka, rekao je don Tomislav, upozorivši da se potpuni oprost ne može dogoditi ako u čovjeku vlada zlo. U duhu poticaja apostola Ivana: „Ljubite se, Bog je ljubav. Tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog u njemu“, don Tomislav je rekao da se Bog po svojoj naravi ne može uvrijediti kao čovjek. Bog se ne navezuje na grijeh, jer Bog je milosrđe, praštanje, punina dobrote, ljepote, istine, istaknuo je Vlahović. Rekao je kako iskustvo susreta s ljudima pokazuje koliko ljude muči kada ih netko povrijedi, neslaganje u obitelji, rodbini, sa susjedima. Negativno što čovjek govori vrijeđa i nutrinu osobe koja to govori. Poželio je da Jubilejska godina bude osobita prigoda da ljudi ozdrave iznutra. „Ljudi se ispovijedaju, izreknu svoje grijehe, ali muči ih uvreda koju su primili od nekoga. Ljudi teško opraštaju. Mnogi bi htjeli promijeniti druge, a to pokušavaju činiti svojim riječima na koje se druga osoba još više ljuti i to je vrijeđa, jer je to poput diranja u ranu. Čovjek je ranjen i zato griješi. Svi smo ranjeni istočnim grijehom“, rekao je don Tomislav, dodavši da je nečije neispravne navike teško mijenjati na ljudski način, nego duhovnim putem po Božjoj milosti.

„Mnogi i nakon ispovijedi pitaju je li im oprošteno. Đavao želi da čovjek misli da mu nije oprošteno. Važno je da osoba posvijesti kome pripada, da je Božje dijete, Stvoritelj nas je pustio u postojanje. U svakoj stanici čovjeka je duh Božji. Duh Božji oživljava naše stanice. Krštenik ima božansku narav, cijela stvarnost je u Bogu. Jedini način da čovjek izađe iz uvreda je da dopusti Duhu Svetom da ga učini čistim, svetim. Da se osoba pokaje, da pogleda Isusa na križu i sjeti se da su na križu naši grijesi uništeni. Da to bude naš lijek. Križ je znak da Bog čovjeka želi učiniti svetim, čistim od uvrede“, rekao je don Tomislav, potaknuvši vjernike da oproste ljudima koji su nas povrijedili; da osobama priđemo u duhu opraštajućim mislima; onda Duh Sveti osposobljava čovjeka da oprosti. Vlahović je potaknuo da Isusovu riječ izvršavamo i izgovaramo s vjerom, jer njegova riječ je duh i život, tada kroz osobu djeluje Duh Sveti.

Poželjevši da prihvatimo Božje oproštenje po sakramentu ispovijedi, da nas zbog toga prožme milina, don Tomislav je upozorio da ne molimo automatizmom, što brže, nego sabrano, svjesni riječi koje izgovaramo; da prihvatimo umom, dušom i psihom da smo očišćeni od grijeha, čime duh onda prožima našu volju, svijest i savjest.

Kao što se Isus sažalio nad ljudima, Vlahović je potaknuo da na ljude gledamo sućutno, da u svakome, premda je ranjen, vidimo osobu koju je stvorio Bog; da zahvalimo za postojanje drugih, pa i onih koji su nas povrijedili. Kad zahvaljujemo za postojanje osobe, tada je ljubimo i praštamo i to će promijeniti osobu, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da „računamo s time da Duh Sveti kroz naše misli i naše riječi može promijeniti nas i druge“.

Naglasivši da Božje dubine vole čovjeka, čovjek je živ po tome što je Bog u njemu, don Tomislav je potaknuo da oprostimo i molimo oproštenje, da drugima kažemo: „Lijepo je što postojiš“, a Bogu da govorimo: „Tvoje dubine mene vole“. „Tako moleći, uništavamo zlo i dolazimo do lijeka iznutra, kako bismo bili čisti i sveti“, poručio je don Tomislav.

Sv. Stošija je naslovnica i župne crkve u Biogradu n/m i zaštitnica Grada Biograda n/m te je dekan Tičić potaknuo da u Godini jubileja osobito molimo za milost praštanja i potpunog oprosta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz dekanata Zadar – Istok i Zadar – Zapad hodočastili su u utorak, 7. siječnja u katedralu sv. Stošije u Zadar, drugog dana Devetnice sv. Stošiji, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca i dekan dekanata Zadar – Istok, a propovijedao je don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM i dekan dekanata Zadar – Zapad. Suslavili su župnici iz župa dva zadarska gradska dekanata.

Sv. Stošija je bila žena velike vjere koja u odnosu s Bogom nije imala nikakvih dilema, istaknuo je don Igor, rekavši da to konkretno pokazuje i potvrđuje život sv. Stošije. Stošija je živjela u pogansko vrijeme cara Dioklecijana, a mučenički je umrla 304. godine. „Majka kršćanka odgojem je usadila u Stošiju kršćanske i evanđeoske vrednote. To je vrlo važna poruka za nas danas, da se zapitamo što je s našim odgojem, što je s našom formacijom? Nikad nismo imali toliko katoličkih škola, vjeronauka, katekizama, raznih pouka, duhovnih obnova, seminara, a stanje u društvu je sve gore. Bogu hvala, nema otvorene zabrane prema tim sadržajima. No, što se to onda događa s nama, gdje je iznutra ostalo nešto prazno“, upozorio je don Igor, naglasivši da brojne devijacije i loše pojave u društvu znače „da mi svojim životom i svojim stavovima ne stojimo iza onoga što ispovijedamo“.

„Jesmo li pogazili svoje kršćanske vrednote i dostojanstvo kao narod i kao vjernici? Stošija je imala majku koja ju je odgajala i formirala. Što je s našim majkama danas? Sagledajmo poslanje majčinstva i očinstva danas. Velika je kriza identiteta žene i muškarca, jer muškarac bi trebao biti stup koji će dati sigurnost svojoj djeci. Svi smo mi uz nekoga rasli i to određuje naše kasnije ponašanje.

Ako nema roditelja koji će nas formirati, odgajati, onda smo u problemu. Možemo imati institucije s brojnim zaštitarima, ali moramo početi iz temeljne jezgre ljudskog roda, a to je obitelj iz koje sve nosimo“, poručio je don Igor, potaknuvši roditelje da uče djecu molitvi. Nasuprot potkupljivom i lažnom ponašanju i mentalitetu, potaknuo je da molimo Gospodina da nam daruje ozbiljnih i odgovornih roditelja, koji će u obiteljskoj zajednici znati formirati i odgajati djecu, da imamo ozbiljne i odgovorne ljude u društvu i Crkvi.

Sagledavajući stanje u domovini na svim razinama i dužnostima, don Igor je upozorio kako život u modernom poganstvu pokazuje da smo zakazali kao vjernici na svim područjima. „Sve to nas potiče da se ozbiljno zapitamo jesmo li mi zaista vjernici, kršćani ili se s nama nešto krivo događa? Kod sv. Stošije to nije bilo moguće. Stošija je rastalila poganska zlatna božanstva svoga muža i oca i time pomagala siromahe. Sve materijalno zlato i blago je unovčila, prodala, da bi pomagala siromasima“, podsjetio je don Igor, naglasivši da vjera treba imati iza sebe potvrdu u djelima, činjenice. Sv. Jakov kaže: „Vjera bez djela je mrtva“.

„Divimo se ljudima iz prvih kršćanskih vremena. Pogansko vrijeme u kojem je živjela sv. Stošija nije bilo lako. Nijedno poganstvo nije jednostavno, naše ni Stošijino. Ali, traži se da stanemo iza svojih uvjerenja. Kako to da danas nismo  kadri otići u zatvor, a kamoli u arenu među lavove, zbog vjernosti Kristu, kao kršćani iz prvih vremena Crkve? Jesmo li kadri čuti istinu i jesmo li kadri životom, stavom, ozbiljnošću i odgovornošću stati iza te istine? Očito nismo, jer puno toga u društvu i unutar Crkve nije u redu“, upozorio je don Igor, zamolivši da sv. Stošija pomogne da budemo hrabri u našem poganstvu punom blještavila iza kojeg nema vrijednosnog i životnog pokrića. Upozorivši na „glumatanje sreće i zadovoljstva“ u virtualnom, imaginarnom svijetu, Ikić je potaknuo da se ne damo „uvući u poganstvo koje nas okružuje i guta“.

„Tko bi od nas danas bio kadar dati svoj život za Krista, a to su prvi kršćani radili? Znači da nama danas nešto nedostaje. Jesmo li doista povjerovali dušom i srcem? Ako nema djela iza vjere koju ispovijedamo, onda je veliko pitanje što je s našim kršćanstvom danas i kako ga živimo“, upozorio je don Igor, rekavši da takva preispitivanja naše vjere i života stavlja pred nas sv. Stošija, svijetli lik iz prvih kršćanskih vremena.

„Molimo jedni za druge da se ne utopimo u poganluku našeg vremena. Kroz cijelu povijest poganstvo je ulazilo u pore Crkve i kršćana. Ali, sv. Ivan u Božjoj riječi kaže da ga treba prepoznati: ‘Dječice, ispitujte duhove!’. Nemojmo biti naivni i misliti da je sve dobro. Pazimo koji sadržaj dajemo djeci, što slušamo, što čitamo, učimo? Pazimo kuda idemo i s čime se hranimo, kad je u pitanju naš duh. Bog nam je dao biblioteku nad bibliotekama, to je Sveto Pismo“, istaknuo je don Igor.

Potaknuo je na molitvu „za roditelje koji će imati svoj stav, koji neće biti povodljivi i potkupljivi, ljudi bez uvjerenja i bez stava. Sv. Stošija je imala svoj stav i svoje uvjerenje za koje je umrla. To treba nama kršćanima današnjeg vremena. Molimo Boga da budemo takvi i da nam dâ takvih ljudi“, poručio je don Igor Ikić.

Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji koja se moli tijekom Devetnice za potrebe Crkve i svijeta. Vjernici su počastili moći sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu u pokrajnjoj lađi katedrale. Don Mario Akrap je podsjetio da se nalazimo u Jubilejskoj godini, katedrala sv. Stošije je jubilejska crkva te da po molitvi u njoj tijekom liturgije i pobožnosti možemo dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 8. siječnja, u crkvi sv. Marije u Zadru, pri ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije. Predavanje o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ održao je dr. don Ivan Bodrožić.

Dr. Bodrožić predstavio je povijesni, teološki i duhovni uvid u izazove s kojima se kršćanstvo i osobe posvećenog života suočavaju u našem vremenu. Opisao je povijesne činjenice iz života prve Crkve, rekavši da je u tom vremenu bilo osporavanje Kristovog božanstva. Naveo je glavne značajke krivih nauka koje su se tada pojavljivale te objasnio da su one bile razlogom sazivanja Nicejskog sabora 325. godine. Istaknuo je kako su saborski oci, vođeni vjerom i teološkim promišljanjem, formulirali temeljne zaključke o božanstvu Isusa Krista i njegovoj jednakosti s Bogom Ocem, koje i mi danas ispovjedimo u Vjerovanju.

U drugom dijelu izlaganja, dr. Bodrožić je opisao suvremene duhovne trendove koji, na moderan način, oživljavaju hereze iz prvih stoljeća. Naglasio je kako moderni humanizam, usmjeren isključivo na čovjeka i njegove potrebe, često zanemaruje Kristovo božanstvo. „Ako prihvaćamo Krista kao Boga, to od nas zahtijeva odricanje od sebe i potpuni oslonac na njegovu spasiteljsku ljubav“, istaknuo je dr. Bodrožić, upozorivši na opasnost stavljanja vlastitih težnji čovjeka ispred vjere u Krista Spasitelja.

Te izazove povezao je s posvećenim životom u Crkvi. „Današnji čovjek često odbacuje zahtjevne dogme, svodeći vjeru na pastoralnu praksu bez dubokog teološkog temelja. U takvom pristupu, Isus Krist postaje tek čudotvorac ili propovjednik, dok se zanemaruje njegovo božanstvo i uloga Spasitelja“, upozorio je dr. Bodrožić, istaknuvši da „prava duhovnost ne bježi od križa, već ga prihvaća, jer u središtu vjere stoji Bog koji je postao čovjekom, žrtvovao se za nas i svojim uskrsnućem nas je otkupio“.

Dr. Bodrožić je ohrabrio redovnice da posvećenost Kristu žive i dalje jačajući svoj osobni odnos s Kristom koji se utjelovio, žrtvovao, umro i uskrsnuo za nas ljude. Tu poruku svojim životom i djelovanjem trebamo svakodnevno donositi današnjem čovjeku, poručio je predavač, istaknuvši važnost svjedočenja prave vjere i nasljedovanja Krista kao Boga i Spasitelja, osobito u vremenu kada se osnovne istine vjere sve češće preispituju i relativiziraju.

s. Rita Maržić

Foto: s. R. Maržić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u ponedjeljak, 6. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nadbiskup je podsjetio da je katedrala sv. Stošije jubilejska crkva u Zadarskoj nadbiskupiji u kojoj se sudjelovanjem u liturgiji ili pobožnosti svaki put može dobiti potpuni oprost, velika jubilejska milost koju vjernik može namijeniti za sebe ili za svoga pokojnoga. U duhu jubilejskog gesla ‘Hodočasnici nade’, nadbiskup je istaknuo da „neće razočarati samo ona nada koju donosi Bog, koju Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima, nada čije nam je istinske vrijednosti pokazao Isus Krist, za koju je on položio svoj život. Ta nada nas vodi da i mi, poput mudraca, stignemo na naš cilj, a to je susret s Gospodinom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U duhu misli velikog srednjovjekovnog mistika Meistera Eckharta da se, slijedeći Evanđelje navješteno na Bogojavljenje, događa „Božić u našoj duši“, nadbiskup je rekao da smo „pozvani krenuti kamo nas srce poziva i vodi, a ono na što nas srce poziva, predstavlja središte našeg života. Jer, srce nije samo anatomski organ našeg bića, nego srce je središnje mjesto naše osobnosti, gdje slušamo i čujemo najintimnije u svom životu, gdje donosimo najdublje odluke našeg života“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da u srcu kao središnjem dijelu našeg života, u našoj nutrini, samo mi možemo čuti bitno i odlučujemo krenuti prema Kristu, poput mudraca, potaknuti zvijezdom, činjenicom da se Krist rodio.

„Ta zvijezda i nas vodi u Jeruzalem, ne kao zemljopisni grad, nego Jeruzalem prepoznajemo u Svetom Pismu koje se čuva u njemu; da otkrivamo kako njegovati nadu u životu, da nas ne bi vodila u razočaranje, osobito na kraju života, nego da nas vodi na cilj, u susret s Isusom“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je upozorio da nije dovoljno samo znati mjesto gdje se Isus rodio, „nego trebamo i dalje slijediti glas naše zvijezde, naše mudrosti, nade u našoj nutrini i krenuti naprijed. Da ne budemo poput pismoznanaca, poput mnogih kršćana koji čuju Riječ Božju, znaju je, slave otajstva, ali ostaju nepromijenjeni. Kao što pismoznanci nisu učinili ništa kad su doznali da se Isus rodio, nego su i dalje živjeli kao da se Bog nije došao nastaniti u ovaj život, kao da nemaju nade i nisu ništa učinili. Neki, pak, djeluju poput Heroda koji se uznemirio, kao i sav njegov dvor. Neki se uznemire kad čuju Riječ Božju, kad čuju što nam Bog poručuje. Kuju podle planove, žele uništiti Dijete, nadu koja je u nama“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da ‘Herode’ možemo susresti u perfidnim i drugim napadima, i na kršćane, što se događa tijekom cijele povijesti.

„Kada čujemo da se Krist rodio, tu nadu trebamo dalje slijediti i poput mudraca krenuti prema Betlehemu, da prihvatimo Božju riječ kao što je Marija prihvatila u svom životu. Kada je Marija prihvatila Riječ Božju, započeo je novi život. Kada slušamo i prihvatimo što Bog govori u našem životu, naša nada će doživjeti radost, kao što su se obradovali mudraci kada su ugledali zvijezdu“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši: „Radost je potvrda ispravnosti naše nade“.

„Kroz nadu koju primamo, koju Bog nadahnjuje u našoj duši, u slušanju i prihvaćanju Riječi Božje, vjera nas na putu našeg života vodi u radost. Ta radost nas dalje vodi na put kojeg pokazuje zvijezda koja ide pred nama i zaustavlja se, pokazujući nam mjesto gdje se rađa Krist, Spasitelj“, rekao je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potom razmatrao čine koje su, prema opisu evanđeliste Mateja, učinili mudraci. Ušli su u kuću, ugledali su dijete s Marijom, Majkom  njegovom, pali su ničice, poklonili mu se, otvorili su svoje blago i prinijeli mu darove: zlato, tamjan i smirnu.

„I nama je učiniti što su učinili mudraci. Najprije, ući u kuću. Ta kuća nije vani, nego to je kuća naše duše, naše nade, naše nutrine. U toj kući ćemo prepoznati Krista koji se tu rađa, jer on se rodio u našem srcu, po sakramentima koje primamo u Crkvi. Krist se nastanio u našoj duši i u našem životu“, naglasio je mons. Zgrablić, potaknuvši da uđemo u sebe, u tu kuću, Crkvu, zajednicu koja zna da se tu rađa Bog i da nam tu Bog dolazi ususret. Zatim, trebamo gledati ono što je najvažnije, jer u toj kući ima ugodnoga i neugodnoga, kao što je bilo u štalici gdje se Isus rodio.

„I nama je ne pokolebati se zbog svega što se nalazi u kući, nego gledati u Mariju, Majku Isusovu. Gledati u Crkvu koja je naša majka koja nam daje sakramente koji rađaju Krista u našem životu. Potom, mudraci su pali ničice i poklonili su se Isusu. Pasti ničice znači i stav našeg duha. Kada istinski stojiš pred Bogom, tvoja duša će se sama htjeti pokloniti Bogu, jer ćeš vidjeti njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, sve bogatstvo koje stavlja pred tebe. I tvoja duša će tražiti da se pokloniš Gospodinu svom svojom intimnom, svojim srcem, onim što jesi u svojoj bîti. Da otvoriš svoje srce i u njemu pronađeš darove kojima Gospodina trebaš obdariti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da do Boga dopire naš duh, naša duša, a ne materija.

„Da bi se dogodio Božić u našoj duši, prinesimo  Bogu zlato, tamjan i smirnu. Zlato je naša duša, ono vječno što ostaje, što smo primili od Gospodina. Samo Bogu smijemo darovati našu dušu. Time mu uzvraćamo ono što je on nama darovao, što je vječno i neprolazno. Sve drugo je manje važno.

Istinski vrijedi ono što smo primili od Boga. Jer, ono što smo primili od Boga je vječno i neprolazno. Predajmo Gospodinu u poklonstvu, u istini mu darujmo naše zlato, našu dušu. Darujmo Gospodinu i naš tamjan, to je znak našeg čašćenja Boga, naše molitve. Neka čašćenje zahvati naše srce i našu nutrinu. Neka to ne bude nabrajanje nekih ispraznih riječi. Čast koju Bogu prinosimo ne čini Boga većim i časnijim, nego to čašćenje nama otvara srce da doživimo i vidimo još više Božje ljepote, onoga što Bog jest, da to stavimo u našu nutrinu, da Gospodina zaista vidimo licem u lice, kroz čašćenje, kakav on jest“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

No, Gospodin ne traži samo naše zlato i tamjan, „nego i ono što nitko drugi od nas ne traži, štoviše, što nitko od nas niti ne želi. A to je da mu darujemo svoju smirnu, ono što ona označuje, simbolizira“, naglasio je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je smirna pomast kojom su se pomazivali pokojnici, kako bi se ublažio neugodan miris mrtvoga tijela. „Smirna označuje našu grešnost, naše slabosti. Gospodin želi da mu i to darujemo. Gospodin želi da i to bude njegovo. Gospodin je i zbog toga došao, da mu možemo i to darovati, da bi nam on uzvratio svojim milosrđem na našu grešnost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da Bogojavljenje, Božić koji se rađa u našoj duši, obnovi naš duh i vjeru, da doživimo Gospodina kako nam se daruje, da jača našu nadu koja čini da smo drugačiji, da idemo drugim putem kući. „Neka nam je sretan taj hodočasnički put na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Na svetkovinu Bogojavljenja započela je i Devetnica ususret svetkovini sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, tijekom koje će u katedralu hodočastiti vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Koncert ‘Hrvatski Božić’ održan je na svetkovinu Bogojavljenja, u ponedjeljak, 6. siječnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Na tradicionalnom klapskom koncertu božićnih pjesama sudjelovale su ženske, muške i mješovite klape: Maraška, Puntadura, Arija, Uzorita, Koporan, Ponistra, Karamiž, Radovin, KUD Sv. Šime Rtina, KUD Fortuna – Ražanac i KUD sv. Nikola Tavelić – Lišane. Svaka klapa izvela je dvije, neke i tri pjesme, kojima su predstavile bogatu tradiciju hrvatske božićne glazbene baštine. Koncert je organizirao Ivica Dundović, voditelj KUD-a Radovin, a voditeljica je bila Vlatka Vučić Marasović. Marasović je istaknula značaj Božića kao obiteljskog blagdana, podsjetivši da je prve jaslice koje su sastavni dio božićne ikonografije izradio i uprizorio upravo sv. Franjo 1223. godine.

U prigodnom obraćanju na kraju koncerta, Dundović je zahvalio svim izvođačima na njihovom velikodušnom odazivu za sudjelovanjem. „Išli smo sa srcem u organizaciju ovog događaja, bez računice. Potrebno je učiniti tako malo da se ostvari uspjeh, važno je naše zajedništvo i zajednička volja. Imamo tako puno, a nismo ni svjesni koliko puno imamo. Treba nam samo ljubavi i otvoreno srce, da darujemo Boga i ljude“, poručio je Dundović, poželjevši svima blagoslovljenu novu godinu te radost u obiteljima i u međusobnim susretima. Koncertna večer koju su pohodili brojni vjernici završila je zajedničkim pjevanjem pjesme ‘Radujte se, narodi’ svih sudionika.

Dundović je zahvalio franjevcima samostana sv. Frane na domaćinstvu, na njihovoj otvorenosti, srdačnosti, dobrodošlici i podršci da se nastavi ta klapska božićna tradicija u Zadru. Među posjetiteljima su bili i fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Svečanost otvaranja Jubilejske godine 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Otvaranje Godine jubileja u Zadru uz sudjelovanje sedam tisuća vjernika pristiglih iz svih, i najudaljenijih kopnenih i otočnih dijelova Zadarske nadbiskupije, najveće je javno očitovano nadbiskupijsko svjedočanstvo vjere u zadnja dva desetljeća u životu Zadarske Crkve. To je bilo najsnažnije, dostojanstveno i pobožno zajedništvo nepreglednog mnoštva više tisuća vjernika, među kojima su bile sve generacije vjernika, do najstarije dobi, redovnice te zadarski sjemeništarci i bogoslovi u asistenciji. Dirljivo je bilo vidjeti brojne obitelji, roditelje s djecom do najmlađih i u dječjim kolicima, koji su htjeli biti dijelom toga jedinstvenog događaja, u duhu blagdana Svete obitelji. U slavlju je suslavilo oko osamdeset svećenika iz svih župa i crkava Nadbiskupije. Bio je to najbrojniji crkveni događaj u Zadru nakon susreta naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. g., što je po svojoj naravi izvanredan događaj neusporediv s ijednim drugim u redovitosti života mjesne Crkve.

Obred otvaranja Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji pratili su posebno osmišljeni izvanjski znakovi i simboli koji su dodatno obogatili i uzdigli svečanost cijele proslave i liturgije, a bili su duboka izvanjska poruka i poticaj nutarnjem stavu vjernika koji su znali da su dio posebnog, milosnog događaja koji se u Crkvi događa svakih 25 godina.

Osobiti izvanjski simboli koji su bili dio jubilejske proslave su veliki križ iz katedrale sv. Stošije, velike jubilejske svijeće, oboje nošeni u nepreglednoj procesiji koja se zbog mnoštva naroda do kraja i nije uspjela formirati od crkve sv. Šime do katedrale, replika Višeslavove krstionice koja je bila postavljena u prezbiteriju katedrale te nadbiskupska kamena katedra, na kojoj je nadbiskup Zgrablić sjedio za vrijeme misnog slavlja.

Svečanost otvaranja Jubilejske godine sastojala se od tri dijela: okupljanja naroda u zadarskoj crkvi sv. Šime, procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije i svečanog misnog slavlja koje je u katedrali sv. Stošije predvodio mons. Zgrablić. Ceremonijar je bio don Roland Jelić.

Naime, otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se hodočasti u drugu crkvu. U Zadru je čin hodočašća vjernika bio od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

Prije početka jubilejskog obreda, vjernicima su kod crkve sv. Šime podijeljene  male svijeće, a predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije dobili su veliku jubilejsku svijeću na kojoj se nalaze loga Zadarske nadbiskupe i Jubileja 2025., ‘Hodočasnici nade’. Svijeće su bile upaljene za vrijeme obreda u crkvi sv. Šime i tijekom procesije. Svijeće u crkvi sv. Šime su osobiti prizor, jer se u toj crkvi nalazi tijelo svetog proroka Šimuna koji je Isusu za njegovog prikazanja u hramu rekao da je on “svjetlo na prosvjetljenje naroda“.

Na oltar u crkvi sv. Šime bio je položen veliki drveni križ koji se inače nalazi u prezbiteriju katedrale sv. Stošije, a nošen je u procesiji do katedrale. Taj križ je odljev originalnog križa iz 15. st. koji se inače nalazi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, a djelo je vrsnog mletačkog majstora, drvorezbara Mateja Moronzona, koji je izradio i korska sjedala u prezbiteriju zadarske katedrale.

Za vrijeme uvodnog obreda u crkvi sv. Šime, navještaj Evanđelja po Ivanu pročitao je fra Pavle Ivić, župni vikar iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova. Potom su ulomke iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje za Godinu jubileja pročitali Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II. Zadar i Josip Motušić, zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije

Drugi dio otvaranja Jubileja bila je hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije. Na početku procesije bio je veliki drveni križ kojeg su nosila osmorica članova Bratovštine sv. Šime u pratnji dva ferala. Iza križa, Evanđelistar u procesiji nosio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m, kojoj taj vrijedni svečani Evanđelistar pripada. Iza Evanđelistara bili su nadbiskup Zgrablić, iza njega umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, zatim o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije, pa svećenici i vjernici. Procesija je znak puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, što prikazuje i logo Jubileja.

U Obredniku otvaranja Jubileja to se tumači i kao „put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu“, uz citat pape Franje: „U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“.

Uz dva ruba procesije cijelom njenom dužinom, veliku jubilejsku svijeću nosili su predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije, a ostali vjernici nosili su male svijeće. Veliku svijeću predstavnici obitelji odnijeli su u svoje župe te će jubilejska svijeća biti postavljena u sve župne crkve u Nadbiskupiji. Za vrijeme  procesije puk je pjevao božićne pjesme. Po dolasku na Trg sv. Stošije ispred otvorenih vrata katedrale, križ nošen u procesiji bio je uzdignut pred narodom. Potom je nadbiskup Zgrablić kleknuo pred tim velikim križem i poljubio ga.

Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad prije nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Škropljenje naroda blagoslovljenom vodom u pratnji velikog križa

U katedralu su najprije članovi Bratovštine sv. Šime unijeli križ, za kojim su ušli nadbiskup Zgrablić, svećenici te narod. Dok je narod ulazio u prvostolnicu, a Katedralni zbor sv. Stošije s orguljašem Draganom Pejićem predvodio pjevanje božićnih pjesama, članovi Bratovštine sv. Šime držali su križ uspravljen u središtu prezbiterija. S  desne strane križa don Dario Tičić je držao Evanđelistar, a lijevo od križa bio je nadbiskup Zgrablić s pastirskim štapom, stojeći iza replike Višeslavove krstionice ispunjene vodom. Bilo je toliko mnoštvo naroda da su ljudi pristizali u katedralu za vrijeme mise još sat i pol vremena od početka obreda u crkvi sv. Šime koji je počeo u 17 sati te su popunjavali svaki kutak katedrale, ulazeći i kroz stražnja vrata katedrale i sakristiju. Brojni vjernici ostali su uz sjeverozapadni zid katedrale na Kalelargi. Zadarska nadbiskupija osigurala je postavljanje video zida na Trgu sv. Stošije, ispred Svećeničkog doma, kao i video projekciju prijenosa misnog slavlja u atriju katedrale, odnosno dvorištu Nadbiskupskog doma, gdje su ljudi pratili misu na površini cijelog južnog kamenog zida tisućljetne katedrale izgrađene na temeljima ranokršćanske bazilike, što je, simbolički, stvorilo poseban ambijent u povezanosti Crkve na početku trećeg milenija s Crkvom iz prvih kršćanskih vremena.

Kad je narod ispunio katedralu sv. Stošije, mons. Zgrablić je blagoslovio vodu u krsnom zdencu u spomen na obnovu krsnog saveza, te je u pratnji velikog križa prošao kroz katedralu. Dok je hodao iza križa i Evanđelistara, mons. Zgrablić je škropio narod blagoslovljenom vodom. Nadbiskup je došao do glavnih vrata katedrale i poškropio narod i na Trgu sv. Stošije. Prolazak velikog križa s korpusom raspetoga Krista širom raširenih ruku među narodom bio je za vjernike osobiti prizor koji dosad nije doživljen u zadarskoj prvostolnici.

Po povratku u prezbiterij, uz pridržavanje članova Bratovštine sv. Šime, katedralni župni suradnik Branimir Buturić osigurao je postavljanje križa na mjesto gdje se inače nalazi, a ispred križa je stavljen veliki znak loga Jubileja 2025.

Taj križ u katedrali će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji te će ga vjernici častiti tijekom Godine jubileja.

Osobitost ovog jubilejskog slavlja bila je i što je nadbiskup Zgrablić za vrijeme mise sjedio na mramornoj nadbiskupskoj katedri koja se nalazi u središtu apside katedrale, a datira iz zadnje trećine 17. stoljeća. Do sjedala koje se nalazi na četiri oktogonalna stupića s kapitelima vodi šest stuba. Zadnji put na toj katedri, za vrijeme slavlja mise, u doba svoga prethodnika, nadbiskupa Mate Garkovića, sjedio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Mons. Zgrablić samo je nakratko simbolično bio sjeo na tu katedru na misi svoga uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa 14. siječnja 2023. godine.

Nadbiskup Zgrablić u propovijedi o znakovima Jubilejske godine

Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost i dobrodošlicu vjernicima pristiglima na taj „sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta“. U propovijedi je razmatrao znakove Jubilejske godine: hodočašće, sveta vrata, Ispovijest vjere, ljubav (caritas), pomirenje, jubilejski oprost i molitvu.

Nadbiskup je podsjetio da se među starim Židovima početak jubileja, koji se obilježavao svakih pedeset godina, najavljivao zvukom roga od ovna, a naziv te svete godine dolazi od hebrejske riječi yōbēl, što znači ovan. „Mojsijev zakon je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini zemlja kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni. Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina“, rekao je mons. Zgrablić. Zadnji redoviti Jubilej je 2000. g. otvorio sv. Ivan Pavao II., a Izvanredni jubilej proglasio je papa Franjo 2015. godine. Jubilej 2033. godine će biti spomen na 2000 godina od Kristovog otkupljenja i na 33 godine Isusovog života na zemlji, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Jubilejsku godinu možemo definirati i kao ‘Svetu godinu’ ili ‘Kristovu godinu’, zato što taj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sva njena događanja i znakovi koji je prate promiču svetost, život daleko od grijeha te vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista“.

Među prvim znakovima jubileja je hodočašće. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Hodočašće je prikladno za otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“, podsjetio je nadbiskup na misao pape Franje iz njegove Bule ‘Nada ne razočarava’. „Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam. Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“. Tim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krene Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka. Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj domovini“, rekao je nadbiskup.

Znak Jubileja su i Sveta vrata. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća Isusovih riječi: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, ujedno i molitvu i spremnost da slijedimo Isusa. Vrata su i prolaz koji vodi u crkvu, sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem, mjesto zajedništva koje vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik“.

Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere koja se naziva i ‘simbol vjere’ u kojem se izražava središnji sadržaj vjere i glavne istine koje vjernik prihvaća i dijeli s kršćanskom zajednicom. Riječ apostola Pavla: „Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10),  „naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima“, rekao je mons. Zgrablić.

Ljubav je bitna značajka Jubilejske godine. Slavlju jubilejskog oprosta život ljubavi, caritas, daje konačni smisao i učinkovitost, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da je „ljubav najistaknutiji znak kršćanske vjere i njen poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“. Ljubav prema drugima koja dolazi od Boga omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić. Pomirenje kao jubilejski znak otvara “povoljno vrijeme” za obraćenje. „Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa“, poručio je nadbiskup.

Simbolično pojašnjenje potpunog oprosta

Znak je i jubilejska milost, potpuni oprost. „Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti“, rekao je mons. Zgrablić. Potpuni oprost pojasnio je jednom metaforom. „Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh je zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i strah. Grijeh nosi opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku i čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon nekog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput krpelja koji nas može ugristi da i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Možemo umrijeti od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed zacjeljuje rane na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost vraćaju nam krsno dostojanstvo. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje. Sveta godina donosi nam veliku milost potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost kojeg možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Znak Jubileja je i molitva. „Temelj kršćanske molitve je želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju. Crkva se osjeća pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam Jubilejska godina bude „milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, prijateljstvo sa svetima i blaženima i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost“, potaknuo je nadbiskup, u želji da nam Jubilejska 2025. godina donosi puno roda.

Na kraju mise, mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pročitao je Dekret nadbiskupa Zgrablića „Jubilejska mjesta i oprosti u Jubilejskoj 2025. godini u Zadarskoj nadbiskupiji“, s odlukom nadbiskupa da su jubilejske crkve u kojima se može dobiti potpuni oprost u Zadarskoj nadbiskupiji u Godini jubileja katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šime u Zadru, crkva sv. Mihovila u Zadru, crkva sv. Anselma u Ninu te crkva sv. Kuzme i Damjana u benediktinskom samostanu na Ćokovcu. Nakon čitanja Dekreta, mons. Zgrablić uručio je dekrete župnicima i redovnicima tih crkava: don Josipu Radojici Pinčiću (katedrala sv. Stošije), don Damiru Šehiću (crkva sv. Šime), don Jerku Vuleti (Nin), fra Niki Barunu, gvardijanu zadarskog samostana sv. Mihovila i opatu Jeronimu Marinu, prioru benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Na proslavi Jubileja sudjelovale su i sve koludrice iz benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru s opaticom č.m. Anastazijom Čizmin, koje samo u osobito svečanim prigodama izlaze iz klauzure svoga samostana.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice i Svjetski dan mira u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 1. siječnja.

Nadbiskup je u propovijedi predstavio poruku pape Franje „Oprosti nam grijehe naše, mir nam svoj podaj“ za 58. svjetski dan mira koji se u Crkvi obilježava prvog dana nove godine. Papa govori o potrebi osluškivanja ugroženog čovječanstva te poruku prožima poticajima o značenju Godine jubileja 2025.

Mons. Zgrablić je istaknuo da Papa osobito misli na ljude „koji osjećaju kao da ih je životna situacija bacila na koljena, da su osuđeni zbog svojih pogrešaka, shrvani osudom drugih i ne vide više nikakve perspektive za svoj život. Želim svima vama nadu i mir, jer ovo je Godina milosti koja dolazi iz Spasiteljeva Srca!“, citirao je nadbiskup papu Franju, prenijevši Papin poziv „da se obnovi Božja pravda na raznim poljima života: u korištenju zemlje, u vlasništvu nad dobrima, u odnosima s bližnjima, osobito prema najsiromašnijima i onima koji su pali u nemilost“.

Umjesto roga ovna kojim se nekad najavljivao početak svete godine, papa Franjo potiče da „poslušamo `očajnički vapaj za pomoć` koji se, poput glasa krvi pravednog Abela, uzdiže iz mnogih krajeva zemlje. Takve nepravde ponekad poprimaju oblik onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazvao `strukturama grijeha` jer nisu rezultat nedjelâ nekolicine, nego su se, da tako kažemo, konsolidirale i oslanjaju se na mrežu suudioništva“, upozorava papa Franjo.

Nadbiskup je istaknuo da Papa govori i o potrebi kulturnih promjena: „Jubilejski događaj poziva nas da pokrenemo različite promjene kako bismo se suočili s trenutnim stanjem nepravde i nejednakosti, spominjući se da zemaljska dobra nisu namijenjena samo nekolicini privilegiranih, već svima“. Pritom je podsjetio na misao sv. Bazilija Cezarejskog: `Ali reci mi, što je tvoje? Odakle si sve to uzeo da postane dijelom tvoga života? Nisi li potpuno gol izašao iz utrobe svoje majke? Nećeš li se, isto tako, gol u zemlju vratiti? Odakle ti to što sada imaš? Ako kažeš da se to dogodilo igrom slučaja, niječeš Boga, ne poznaješ Stvoritelja i nisi zahvalan Darovatelju`“.

„Kad osoba zanemari svoj odnos s Ocem, počinje misliti da našim odnosima s drugima može upravljati logika izrabljivanja u kojoj jači sebi uzima pravo vršiti zlosilje nad slabijim“, prenio je mons. Zgrablić Papino upozorenje, istaknuvši da papa Franjo hrabro poručuje: „Ne umaram se ponavljati da je vanjski dug postao instrument kontrole kojim neke vlade i privatne financijske institucije bogatijih zemalja beskrupulozno i bezobzirno iskorištavaju ljudske i prirodne resurse najsiromašnijih zemalja, kako bi zadovoljile zahtjeve vlastitih tržišta“. U vraćanju dostojanstva čitavih naroda, Papa poziva da se „razmisli o trajnom smanjenju, ako ne baš o potpunom oprostu, međunarodnog duga, koji opterećuje sudbinu mnogih naroda“ te poziva „na čvrstu opredijeljenost za promicanje poštivanja dostojanstva ljudskog života od začeća do prirodne smrti“.

Apelirajući na dobrobit budućih naraštaja, Papa poziva da „u ovom vremenu obilježenom ratovima iskoristimo barem jedan određeni postotak novca, koji se koristi za naoružanje, za uspostavu Globalnog fonda za iskorjenjivanje gladi i olakšavanje obrazovnih aktivnosti u najsiromašnijim zemljama“.

Kulturna i strukturalna promjena da se prebrodi ova kriza će se dogoditi „kad konačno svi priznamo da smo djeca jednog Oca i priznamo da smo svi njegovi dužnici, ali i da trebamo jedni druge, u skladu s logikom zajedničke i diversificirane odgovornosti. Moći ćemo tada `jednom zauvijek otkriti da smo potrebni jedni drugima i da smo dužnici jedni drugih`“, poručuje Papa, ističući da „godina milosti Jubileja može za svakog predstavljati priliku da ponovno krenemo putem nade. Nada se rađa iz iskustva Božjeg milosrđa koje je uvijek bezgranično“.

„Bog, koji nikome ništa ne duguje, ne prestaje razdjeljivati milost i milosrđe svim ljudima. Izak iz Ninive, otac istočne Crkve iz 7. st., napisao je: `Tvoja je ljubav veća od dugova mojih. Koliko je samo valova u oceanu! A ipak, to je ništa u usporedbi s brojem mojih grijeha. Ali, ako moje grijehe stavim na vagu, oni su kao zrnce prašine u usporedbi s tvojom ljubavlju`. Bog ne mjeri zlo koje čovjek čini, već je neizmjerno `bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi`“, naglasio je nadbiskup utješnu poruku pape Franje.

U Isusovoj molitvi Oče naš, nakon molitve Ocu da nam oprosti grijehe, „dolazimo pred zahtjevne Isusove riječi: „kao što i mi otpuštamo dužnicima svojim“. „Da bismo drugima oprostili njihove prijestupe i dali im nadu, potrebno je da naš vlastiti život bude ispunjen plodom našeg iskustva Božjeg milosrđa“, piše Papa koji želi da u 2025. godini raste „istinski i trajni mir koji nadilazi granice sporazumâ ili ljudskih kompromisa. Tražimo istinski mir, koji Bog daruje razoružanom srcu: srcu koje nije proračunato pa gleda što je moje, a što tvoje; srcu koje pobjeđuje sebičnost i spremno pruža ruku drugima; srcu koje se ne oklijeva prepoznati dužnikom prema Bogu i stoga je spremno opraštati dugove koji opterećuju druge; srcu koje nadilazi tjeskobu glede budućnosti nadom da svaka osoba može biti izvor za izgradnju boljeg svijeta“, citirao je mons. Zgrablić Papu, istaknuvši Papin poticaj: „Razoružavanje srca je gesta koja uključuje sve, od malih do velikih, od bogatih do siromašnih. Ponekad je dovoljno nešto tako jednostavno kao što je `osmijeh, gesta prijateljstva, bratski pogled, iskreno slušanje, nesebično služenje`. Tim malim, a zapravo velikim gestama napredujemo prema cilju mira, a njemu ćemo brže prispjeti što više na putu kojim ćemo prolaziti zajedno s braćom i sestrama budemo otkrivali da smo se već promijenili u odnosu na to kakvi smo krenuli“.

Nadbiskup Zgrablić je svima poželio blagoslovljenu i sretnu Novu godinu, Svetu, Jubilejsku godinu, da Gospodin svima na hodočasničkom putu nade daruje obilje svoga mira. Na kraju mise otpjevan je Himan sa zazivom Duha Svetoga. Potom je nadbiskup vjernicima koji su se ispovjedili i pričestili, nakon zajedničke molitve na nakane Svetog Oca, udijelio blagoslov s potpunim oprostom.

I. G.

Foto: I. Grbić

P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. U nagovoru je govorio na koji način se manifestiraju stanja duhovne utjehe i suhoće i kako se ophoditi s tim situacijama. P. Hrvoje je rekao da živimo u „društvu ovisnosti“ te se izvana sve lijepo prikazuje. Zli čovjeka može primamiti onome što izgleda lijepo na početku, a kasnije to može završiti u ovisnosti: na području seksualnosti, droge, alkohola, ovisnosti o vijestima, Internetu.

„Kad nastojimo ići prema dobrom, zao duh uvodi lažne strahove i lažne prepreke, kao što je pitanje kako ću to uspjeti. Pokazuje ti rano daleke ciljeve. Čovjek misli, kako sam grešan, padam opet u isti grijeh. Bog kaže, Sve ti je moguće u onome koji te ljubi“, ohrabrio je p. Hrvoje.

Odlikom današnjeg vremena smatra da su ljudi postali osjetljivi. Darovi Duha Svetoga su ustrajnost, strpljivost, kao što je Gospa bila ustrajna i strpljiva. Ljudi predani Božjem vodstvu „učinili su se neosjetljivima na svoju osjetljivost“, rekao je p. Hrvoje.

„Napasti moraju doći, nismo još u Nebu. Isus je rekao, napasti će doći, jer u ovom svijetu vodi se rat za duše ljudi. Ako padaš pri svakoj prepreci, to te odvede u nezadovoljstvo, očaj. Treba izdržati napast, neugodu borbe protiv zla“, ohrabrio je p. Hrvoje, rekavši da zlo ne dođe uvijek kao nešto veliko, nego ide malo pomalo. Dođe kao misao, razvija se u mašti.

Podsjetio je kako se po izlasku naroda iz Egipta pokazala prva kušnja, napast; govorili su da im je bilo bolje prije, u ropstvu i napravili su zlatno tele, a bili su na putu prema slobodi. „Teže je biti pronicljiv i naći nešto dobro, nego zlo – to je lakše. Bog poziva da pomalo, strpljivo gradim dobro koje mogu učiniti. Mojsije kaže Židovima, Ne bojte se. Bog to kaže, sjeća ih velikih djela koja je Bog učinio s njima. Bog krijepi i usmjeruje prema dobru.

Tri vrste duhovne utjehe

Crkva je sv. Ignacija Lojolskog proglasila zaštitnikom duhovnih obnova. Sv. Ignacije dva temeljna raspoloženja u duhovnosti naziva duhovna utjeha i duhovna dezolacija. Nekad se izraz ‘dezolacija’ prevodi sa suhoća, ali to nije potpuno ispravno. P. Hrvoje je opisao kako se, prema sv. Ignaciju, duhovna utjeha manifestira kroz tri stanja: prvo je intenzivnog osjećaja, drugo stanje je malo osjećaja, skoro bezosjećajno, a treće stanje je uravnotežena osjećajnost.

„Duhovna utjeha je uvijek kad je Bog prisutan. Vrlo jaka duhovna utjeha manifestira se kao vatra, u molitvi dođu trnci, krštenje u duhu. To su suze, ganuće, milina u nutrini. Opasno kod te najosjećajnije utjehe je što ona može biti kao jaki ljetni pljusak koji padne nakon dugo vremena, očisti zemlju i iza nje ništa ne ostaje. To se događa kad se navežemo na taj osjećaj. A ne vidimo da utjeha postoji da nas dovede do onoga tko je utjehu dao, a to je Bog. A Bog će biti s nama uvijek kad bude ugodno i neugodno, i u dobru i u zlu“, poručio je p. Hrvoje.

Upozorio je kako neki od svoje utjehe „naprave Boga te uvijek iznova traže takvo iskustvo“. Moguće je da se čovjek na klanjanju bori s navezanošću na neku situaciju; na putu obraćenja čovjek ima volju ići prema Bogu ali ga nešto koči, odvodi od toga, loše društvo, nešto teško, bezidejnost, depresija koja je psihološka i duhovna. „Ako ti se Bog jednom pokazao kroz utjehu da te oslobodi nekog grijeha, tada ti Bog to daje jer te ljubi, da bi te maknuo od toga zla. Jer te voli, Bog želi da rasteš, sazrijevaš i neće te učiniti robom tih utjeha“, poručio je p. Hrvoje.

Druga utjeha očituje se kroz vrlo malo osjećaja, čak je bezosjećajna. Sv. Majka Terezija je bila 40 godina u suhoći, osjećala se napuštenom, samom. „U čemu se sastojala njena utjeha i po čemu je vidjela da je Bog prisutan? Po povećanju vjere, nade i ljubavi. Ona nije osjećala utjehu, ali je vidjela da raste u povjerenju, nadi i ljubavi, vidjela je Božju prisutnost po plodovima svoga djelovanja. Radila je s raspetim Kristom, u svakom bolesniku nalazila je raspetog Krista“, rekao je p. Hrvoje, poručivši: „Ta utjeha je dar jakima, događa se što više sazrijevamo. Nekad nam Gospodin to dopusti, ne ostavi nas bez utjehe. Daje nam laku utjehu, da bismo sve više rasli u ljubavi, bez dodatnih, čestih osjećajnih poticaja, jer onda postanemo ovisnici. To je kao podvodna voda koja iznutra natapa zemlju, nije pljusak. Ne vidimo tu vodu, a trava raste, cvijeće raste, stvara se ljepota“, opisao je p. Hrvoje drugu vrstu Božje utjehe.

„Treća utjeha mi je najdraža“, rekao je Mravak. To stanje je malo osjećajno, „nije jaka utjeha. To je tiha radost i tihi mir. Vidi se ljepota. S vremenom osobi nešto sjedne, donosi joj tihu radost, tihi mir i to traje. Ne izbacuje osobu previše iz ravnoteže, nije joj neugodno, nema velike suhoće“, rekao je p. Hrvoje.

Kad nam se dogodi utjeha, trebamo učiniti isto što i Gospa – ona je sve to pohranjivala u svome srcu, rekao je propovjednik.

„Za to služi, prije svega, ispit savjesti. Najprije da vidiš na čemu si zahvalan, što je bilo dobro, gdje je život prostrujao s tobom, barem mali, gdje se pojavila neka nada, strpljivost, ako već ne radost, mir, ljubav. Onda ostani s tim u kontaktu. Iskustvo zahvalnosti natapa naše i pogrešne emocije, prodire dublje, u osjećaje. Djeluje i na sliku koju imamo o sebi zbog istočnog grijeha, da nismo vrijedni, dobri, sposobni. Svatko je doživio neku milost u danu“, ohrabrio je p. Hrvoje. Upozorio je da nekad tražimo Boga tamo gdje on nije, u nekim svojim idejama. Podsjetio je kako je prorok Ilija, kad je bio razočaran, otišao u špilju. Bog je bio u šapatu blagog lahora, a ne u intenzivnim pojavama ognja. „To je mir, radost, nutarnja sloboda, ravnoteža, povećanje ljubavi, nade i vjere. Kako se ponašati u utjesi? Imaš pravo ostati u utjesi, uživaj u tome. Te utjehe su najčešće vrlo tihe, a velike mogu biti varljive. Sjeti se da se ne uzoholiš, kako će ti biti kad utjeha prestane.

Sjeti se da će doći dobro i zlo, ali Bog će biti u dobru i u zlu s tobom. Ne moraš biti mazohist, proživljavati neku suhoću. Pohranjuj tu utjehu u sebi, ostani uz nju, pusti da te umije. Bog je tu, ostani u zajedništvu s njim. No, sjeti se da će to proći, ali Bog će biti i tamo. Proći će, jer ti trebaš biti ljubav u dobru i u zlu. To je naša misija u ovom svijetu, nismo još u nebu. Nemojmo se dati zarobiti darom. Svaki dobar dar je od Darovatelja. To nas čini poniznima. Ostani ponizan“, potaknuo je p. Hrvoje, poručivši: „Kad doživimo utjehu, budimo oprezni. Nećemo mi promijeniti svijet. Isus bdije nad ovim svijetom, a mi surađujemo s njime. Najveće napasti dolaze kad nam je dobro i lijepo“.

Tri vrste duhovne suhoće

Drugo stanje duhovnosti je suhoća. „To je zamračenost i uzburkanost duše, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir, uzrujavanje, napasti. Duša se osjeća kao odvojena od Boga, zato je dezolacija. Ako si s Bogom, makar bilo teško, a nekad je neugodno ili je lakše, to je utjeha. Kad nisi s Bogom, makar se najumornije osjećaš, to je dezolacija. U toj dezolaciji zao duh nas napada. Zao duh je lažac i laže ti o tebi, o drugima, optužuje te pred Bogom, naglašava ti laž o tebi, samoća“, rekao je p. Hrvoje.

„Kao što postoje tri vrste utjehe, postoje i tri vrste suhoće. Jedno je osjećajna zamračenost duše, pobuda na niske strasti, ugode. Druga je malo osjetna suhoća, osjećaš apatiju, mlakost, sumnje, pad vjere, ufanja i ljubavi. Treća suhoća je gotovo neosjećajna, to je prava apatija“, rekao je p. Hrvoje.

I kod suhoće, ispit savjesti je temeljan da  uopće prepoznamo što nam se događa. „Zlo ne dođe odjednom, nego pomalo. Ispit savjesti osoba ne radi sama, nego u predanju Duhu Svetom. On otkriva i daje unutarnje spoznanje, povjerenje“, rekao je Mravak.

U stanju suhoće, osoba ne radi ono što čini u stanju utjehe, kad osoba ostane uz utjehu i kuša je. Nego, suhoću treba prepoznati, u tome pomaže Duh Sveti. „Osjeti suhoći, ali ne pristani na nju. Čini suprotno od nje. Moliš, a dođe ti napast da to nema smisla, pa preskočiš molitvu; ne dolaze ti lijepi osjećaji, strah te moliti. To je napast. Suprotno djelovati znači da neću skratiti molitvu, nego ću produžiti moliti. Donesi povrijeđenost koju si od nekoga doživio pred Boga i ne idi za tim mislima, koliko god ti bile opterećujuće“, potaknuo je p. Hrvoje, podsjetivši na riječ sv. Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.

Kako se ponašati u slučaju suhoće, dezolacije?

„Shvati da to nekad ne ovisi o tebi, nisi ti kriv zbog toga što ti zao duh želi nametnuti. Duh Sveti ti kaže, To je stanje koje nekad ne ovisi o tebi, a nekad ovisi.

Kad ste u velikom ushitu ili u velikom padu, nemojte mijenjati odluke koje ste prije donijeli. Npr., da mijenjaš fakultet ako ne položiš jedan ispit. Reagiraj malim gestama.

Drugi stav u suhoći je, prije svega, povjerenje. To je kao kad su apostoli bili u oluji, a Isus spava. Tako se mi osjećamo u suhoćama. Čini nam se da njega nema, a on je tu, spava. I onda ga probudimo. Znajmo da je tu, makar ga ne osjećamo“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kad osoba doživi neku teškoću i ako ima priliku čekati, vježba se u strpljivosti. P. Hrvoje je opisao i  tri razloga zbog kojih nas obuzima suhoća, prema sv. Ignaciju.

„Prvi razlog je zlo koje sam učinio. Bog mi daje milost da me trgne. Nezadovoljan sam zbog nečega lošeg što sam učinio. Ispovijedi se i nestat će suhoće. Drugo, Bog nekad dopušta suhoću da pročisti našu ljubav. On je kao cjevčica koja nas drži na životu. To je molitva. Želi te pročistiti od tvoga ega.

Ako u kršćanstvu padneš u neku zamku, Bog će dopustiti suhoću. Suhoća u duhovnim vježbama znači da je osoba otišla u nekom smjeru gdje nije Bog. Ili radimo neke blokade svojim očekivanjima, forsiranjima, nevjerovanjima ili tražimo utjehu da nama bude dobro – a to nije životno.

Treći uzrok suhoće je što nismo ponizni. Ne poznajemo sebe ni Boga. Ne shvaćamo da nam sve dolazi od Boga, pa i utjeha. Da nas Bog čuva kao malu djecu i da nam po suhoći pomaže da budemo ponizniji, realniji, autentičniji, više u ljubavi prema drugim ljudima“, rekao je p. Hrvoje.

Neprijatelj nas može napasti na način da je uporan, ali slab. „Kad mu se odupreš, on odustaje. Isus ti uvijek kaže, Ne boj se. Jači si od tisuće, milijarde demona, ako si sa mnom. Najveći demon ne može ti ništa, ako si s Isusom.

Zlo traži tamo gdje si slab ili gdje si jak. To trebaš prepoznati kroz ispit savjesti i nad time bdjeti. Ako si srdit, impulzivan, slab u jelu i piću, seksualnosti, znači da ti je to slaba točka. Shvaćaš da ti treba Bog, to je milost. Možeš cijeli život nositi tu slabost, ali će te ona uvijek voditi Bogu, neće te odvesti tome da uništavaš sebe i druge ljude oko sebe“, poručio je p. Hrvoje.

Danas su puno opasnije napasti koje se pojavljuju pod vidom dobra, radosti. „Duši koja od dobra ide prema boljem Bog daje radost, a zao duh uvijek unosi nemir. Nekad se Sotona može pokazati pod svjetlom dobra: od lijepe ideje, lijepog nadahnuća. To nije došlo od Boga, ako vidim da nedostaje ljubav, mir, strpljivost, uslužnost, velikodušnost.

Bog donosi utjehu koja zahvaća dubine našeg bića. Kad zahvati tvoj život, Bog zahvaća i emocije, dubine srca; znaš da se promijenila slika o tebi, znaš da si vrijedan, bolji, vjeruješ u svoje sposobnosti. Predaš sebe Gospodinu uz svako svoje djelo, odnose i molitvu. Zao duh ti oduzima radost tako da stvarnost tumači uvijek negativno. Osoba se treba susresti sa samim sobom“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kako prepoznajemo je li određena utjeha od Boga ili ne?

To prepoznaješ po tome kamo te vodi. Je li usmjerenje Bog ili nije. Ima li na kraju mira ili ne, jesam li zadovoljan ili ne, kad prođe neko vrijeme.

„Zao duh nas napastvuje preko materijalnih užitaka, ali i preko duhovnih. Užitak najčešće nije isto što i sreća. Užitak najčešće traži za sebe. Koristi ljude za sebe, jelo ili bilo što, tu nema odnosa. Tu sam bitan samo ja.

Sreća dolazi kad tvoj užitak ima svrhu u drugom – taj užitak traje, ne ostavlja te praznim. Najbolje je kad se užitak i sreća spoje. Svrha je uvijek ljubav. Ako imam svrhu ljubavi prema drugome, onda će taj užitak trajati i biti drugačiji“, poručio je p. Hrvoje.

Ako smo doživjeli neki pad, učimo iz iskustva. „Zašto je nešto završilo loše, iako sam imao dobre namjere? Prođi taj put gdje si krivo skrenuo, tako će te Duh Sveti učiti za sljedeća iskustva.

Kod onih koji idu od dobra na bolje, Bog djeluje kao kap koja padne na spužvu, to je dio tebe. Jednostavno znaš da je to – to“, poručio je p. Hrvoje, istaknuvši nekoliko poticaja.

Važno je bdjeti nad sobom svaki dan kroz ispit savjesti, ispovijed, razgovor i otvarati se Božjoj ljubavi. Ne staviti naglasak na sebe, nego na Isusa. Vidjeti darove koje nam je Gospodin dao, na što nas Gospodin poziva – to je razlučivanje.

Ima li neki razbijeni prozor u meni, neko osuđivanje, neprihvaćanje drugih, ako su mi učinili i nažao. Gdje me tu Bog poziva na žrtvu? Potražiti u onome što je danas bilo u mom danu Božju prisutnost. Da stanem uz neku milost i utjehu koju mi je Bog dao, donesem Bogu neku suhoću, otpor, zatvorenost, napast, da ih Bog oslobađa i liječi.

Pred Presvetim je p. Hrvoje molio neka nas Bog nauči da budemo zreli kršćani koji znaju da se stvari ne događaju u jednom trenu, nego da pomalo rastemo u ljubavi; da nas Bog nauči da ga prepoznajemo u svim stvarima i da sve stvari gledamo Njegovim pogledom.

Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Pod vodstvom Luke Kotlara, pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na zadarskom Bokanjcu. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

 

 

 

P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade o temi razlučivanja duhova i načinu donošenja odluka u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U kontekstu navještenog Evanđelja u kojem se opisuje pohod anđela Josipu i njegov odnos prema Mariji, nakon što sazna da je Marija trudna, u propovijedi je p. Hrvoje rekao da i to Evanđelje govori o razlučivanju i o prisutnosti borbe.

„Gospa je trudna, Josip ima odabir što će učiniti. Hoće li dati da je kamenuju ili je otpustiti i na koji način će je otpustiti. Josip je muž pravedan. Pravednost znači dati svakome što mu pripada. Ali, Josipova pravednost je iznad te pravednosti. Josip je muž iz blaženstava, koje kaže: ‘Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi’. On je muž koji zna da su sveti ljudi oni koji se bore za istinu i dobro. I Josip želi dobro Mariji, bez obzira koliko je bio povrijeđen“, rekao je p. Hrvoje, istaknuvši: „Koja borba duhova se u njemu odvijala, ali on je čovjek pravedan. Zao duh Mariju prikazuje u najgorem svjetlu, a Božji duh ga krijepi. Eto razlučivanja. Opet ta Josipova pravednost“, naglasio je p. Hrvoje, upozorivši da naša razumska pravednost, vrlina, krepost, nekad nije dovoljna.

Postoje razlučivanja kod kojih je dovoljan razum, kod praktičnih odluka, npr. gdje će osoba živjeti, studirati. „To se može čisto razumski odlučiti, ali i to nije za razlučiti bez Božjeg duha. Postoje stvari koje ne možeš razlučiti samo razumski, nego osobi treba poticaj i pomoć Božjeg duha. Duh Božji nas uvijek vodi prema onome što je dobro, prema ljubavi i prema sebi“, poručio je p. Hrvoje. Kod odluka za koga će se osoba vjenčati, hoće li u duhovno zvanje, nije dovoljan samo razum, rekao je propovjednik. U nekim situacijama osoba ne zna što je čeka, npr. da li odseliti iz Hrvatske ili ostati tu živjeti, osoba ne zna što će se dogoditi.

„Najbolje je izručiti se Duhu Svetom. Duh Sveti dolazi u igru pametnom i svetom Josipu kad njegov razum spava. Kad predrasude zaspu, pa i kod pravednog čovjeka poput sv. Josipa, Duh Sveti ima slobodan put za djelovanje. Ne moramo čekati da razum zaspe. Prvo što je važno u razlučivanju duhova je znati kao sin, kćer, izručiti se Bogu. Prvo je: doživljavam li sebe kao sin, kćer? Gledati se Isusovim raspetim pogledom. To nije neki jeftini, romantični pogled. To je ljubav koja se potpuno razdala. Zato na vjenčanju mladenci stavljaju svoju ruku na raspelo, jer nema veće realne ljubavi od te. Ljubav koja uzvraća milosrđem, neosuđivanjem i prihvaćanjem. Pod tim svjetlom osoba otkriva tko je ona“, poručio je p. Hrvoje. U razlučivanju mogu pomoći i druge osobe koje imaju ograničeno viđenje, ali na nekoga gledaju s poštovanjem i s ljubavlju.

„Nekad ljudi vide što ja ne vidim; vide moje vrijednosti, moje dostojanstvo, ljepotu, dobrotu moga bića, moje sposobnosti koje ja ne vidim, jer živim iz laži koju je Istočni grijeh i zao duh posijao u mene. Duh dolazi i Josipu jasno kaže: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za ženu svoju’. I objašnjava mu. Duh daje razuma. To su tri elementa koja sudjeluju u razlučivanju duhova. Razlučivanje duhova kreće od toga što se događa u meni. U meni postoje moja psiha (moja volja, moja svijest, podsvijest), postoje Božji duh i zao duh. Božji duh djeluje kroz moju psihu, vodi je gdje je život, sloboda, veća ljubav, makar me nekad to koštalo, žrtve. A zao duh me na ugodne i neugodne načine zatvara od toga. Na početku se prikazuje vrlo sjajnim, poslije te ostavlja nezadovoljnog, nemirnog, razočaranog. Puno nudi, a ne daje ništa. Sve uzima“, upozorio je p. Hrvoje, istaknuvši da su u razlučivanju bitni Duh Sveti, iskustvo i znanje.

„Prvi element za dobro razlučivanje je biti svjestan što se događa u meni. Zato je potrebno određeno iskustvo. Nema lakog razlučivanja. Razlučivanje je hod gdje rasteš. Imamo lijepe emocije, volimo kad se radujemo, ali životni hod se sastoji od uspona i padova, dobrih i loših emocija. Konstanta je Duh Sveti, konstanta je Bog. Sve to donosi prisutnost Duha Svetoga.

Jedan od načina kako možemo pratiti te unutarnje pokrete, Crkva je nazvala ispit savjesti ili egzamen. Svaki dan trebali bismo barem pet ili deset minuta zastati, vidjeti što je bilo danas u meni, otpustiti te misli. Vidjeti gdje je bio život: jedno iskustvo, jedan događaj, jedan osjećaj i gdje nije bilo života. Gdje me zao duh vodi protivno životu, mojim odnosima. Ne ide bez iskustva“, poručio je p. Hrvoje.

„Drugi element je znanje. Potrebno je neko znanje, ali nije dovoljno. Treći element je Duh Sveti koji djeluje i preko iskustva i preko znanja. Bez Duha Svetoga smo na brisanom terenu. Bog ima utjecaja na naše misli i na naše nutarnje pokrete; to nisu samo emocije, nego sve što se događa u našoj nutrini. A zao duh nema direktan utjecaj na to, nego on djeluje preko mašte i onda dotakne tvoje misli ili preko naših osjetila, tijela“, rekao je p. Hrvoje.

Plod, svrha razlučivanje je ista što je i svrha cijelog našeg života – da nađeš Boga, poručio je Mravak.

„Prva svrha nije da mi nešto odlučimo. To je, možda, prvotni cilj. Ali, svrha je da u tom procesu uzrastem do spoznaje živoga Boga i priđem mom životu na milosrdan i neosuđivalački način“, rekao je p. Hrvoje. Njemu je često bilo najdublje iskustvo Boga kad je nešto odlučivao, razlučivao, da je Bog živ i da govori kroz njegove misli, kroz životne situacije i druge ljude, ali kroz njegov nutarnji osjećaj Boga.

„Svaki put Bog se pokazao. Bog ti nekad pusti suhoću u tome. Ne da ti odmah rješenje, upravo zato da tražiš njega, a ne njegov dar. Mi se lako zapletemo u njegove darove, ugodne osjećaje, a zaboravimo da je najvažnije dobiti Boga koji je jedini neuništivi temelj naše radosti. Božja riječ kaže: ‘Radujte se u Gospodinu, uvijek’. To znači, uvijek imaj temelj svoga smisla, a to je Božja prisutnost koja je uvijek s tobom. Uvijek dvije stvari ostaju s nama. Jedna je dah, dok god dišeš, živ si. A druga je Duh. Uvijek možeš računati na Duha Svetoga“, poručio je p. Hrvoje.

Podsjetio je da je kod sv. Josipa pohod Duha bio kroz noć. „Josip je imao puno borbi dok nije došao do toga sna. On je pokazao vjernost Gospodinu. U Evanđelju piše: ‘Josip se probudi od sna i učini kako mu naredi anđeo’. Dakle, ako nešto razlučujem, neku odluku, onda, kad sam razlučio, tu odluku treba ostvariti! To za mnoge ljude danas nije samo po sebi razumljivo.

Imamo lijepe ideje, planove za svoj život, pokrenuo bih neki posao, imam sposobnosti, a dođe mi napast nesigurnosti kako ću to učiniti, dogodi se vanjska kušnja, napast i čovjek se ne pokrene. Treba biti pokretan. Ali, Bog će pripremiti tu odluku. Dakle, ne se zalijetati ranije.

Sveta Obitelj je neprestano razlučivala. Na temelju toga razlučivanja bila su četiri stava tzv. siromaha Jahvinih. Marija i Josip su bili siromasi Jahvini. U Starom zavjetu, svi proroci bili su siromasi Jahvini: Mojsije, Petar, apostoli kao obični ribari – svi oni imali su četiri ključna stava za naš život. Prvo je strpljivost, drugo je nada; jedna od adventskih svijeća je svijeća nade. Nada je pozitivno očekivanje nečega. Danas nam sa svih strana stavljaju negativno. Treće je povjerenje. Kao sin, kao kćer, ja ti vjerujem, makar ne izgleda sjajno. Četvrto je ljubav. Ljubav je temelj svega“, poručio je p. Hrvoje Mravak u propovijedi misnog slavlja. Za vrijeme susreta, brojni mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u utorak, 31. prosinca, misu zahvalnicu za proteklu građansku godinu sa svečanim ‘Tebe Boga hvalimo’ u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nadbiskup je potaknuo da uzdignemo Bogu naše misli i srce za svaki trenutak i događaj iz protekle godine u kojoj su bili mnogi lijepi i pozitivni trenuci i događaji, ali i teški koji su nam prouzročili duševnu i tjelesnu patnju, rekao je mons. Zgrablić. „U svemu što smo proživjeli, ipak, možemo i moramo Bogu zahvaliti, jer u svim tim trenucima, lijepima i ružnima, možemo pronaći i duboku mudrost života koja nam ukazuje na nadu u postojanje dobra i konačnu pobjedu dobra. Bog je dobro koje uvijek pobjeđuje zahvaljujući njegovom trajnom djelovanju u povijesti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da smo „tu mudrost života, duhovno iskustvo nade koja ne razočarava“ mogli pobliže proživljavati u slavlju Božića i početka otvaranja Jubilejske godine.

„Kroz mnoge događaje i geste, obrede i molitvene trenutke, po razmatranju Božje Riječi i sakramentima, Duh Sveti je raspirivao nadu u našim srcima, nadu za koju Krist svojom pobjedom nad grijehom, smrću i slavnim uskrsnućem, svjedoči da nas neće razočarati“, naglasio je mons. Zgrablić, potaknuvši da ne ostanemo ravnodušni na tolike znakove Božje ljubavi, na toliku Božju dobrotu i zauzetost za nas te da mu uzvratimo iskrenom zahvalom.

Nadbiskup je podsjetio i na događaj otvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Nazaretske obitelji, u kojem je sudjelovalo više tisuća vjernika iz svih župa Nadbiskupije. Jubilejska godina „po svojim milostima i mnogim znakovima raspiruje u nama živu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Kroz znakove nade kao što su hodočašća, obnavljanje krsnog saveza, djelotvorna ljubav, pomirenje u sakramentu svete ispovijedi, primanje jubilejskog potpunog oprosta, po molitvi, po trenucima sabranosti i tišine, po trenucima osluškivanja Božje Riječi i razmatranja, naša duša će pronalaziti iscjeljujući lijek za neizbježne životne rane u svakodnevnom životu. Bogu hvala na tim velikim milostima koje čine naš život lijepim i smislenim“, poručio je mons. Zgrablić.

„Naša zahvala Bogu i ispovijedanje vjere pomoći će nam u svemu što se događa s nama i oko nas da možemo gledati novim očima, ispunjenima nadom koja ne razočarava. Prolazeći, barem sjedinjeni u duhu, kroz jubilejska Sveta vrata, naša će nada biti dodatno osnažena“, ohrabrio jer nadbiskup. Istaknuvši da Isus predstavlja Vrata koja su nam širom otvorena, podsjetio je na riječi pape Franje da „Božje milosrđe može sve, razvezuje svaki čvor, ruši svaki zid podjele, raspršuje mržnju i duh osvete. Dođite! Isus je Vrata mira“.

„U misu zahvalnicu želimo uključiti sve koji su bez buke i isticanja medija, tiho, samozatajno i predano, iz dana u dan, radili oko dobra, žrtvovali se za dobro. I u tom „dobru“ prepoznajemo nadu koju Duh Božji potiče u ljudskom srcu. U molitvu uključujemo sve koji su mnogo dobra ugradili u prošlu godinu. To su naši roditelji, svećenici, časne sestre, vjeroučitelji, učitelji, profesori, odgojitelji – svi oni koji imaju veliku važnost i odgovornost odgoja i obrazovanja djece i mladih. U molitvu uključujemo sve zdravstvene djelatnike, liječnike, medicinske sestre, medicinsko i tehničko osoblje po bolnicama i našim zdravstvenim ustanovama, domovima umirovljenika. Bogu zahvaljujemo na svima koji su pomogli osobama s invaliditetom u njihovim svakodnevnim potrebama i poslovima. Bogu zahvaljujemo za naše vatrogasce, redarstvene snage, vojnike, branitelje, policajce, djelatnike u zatvorskim sustavima… za sve koji su vodili brigu o našoj sigurnosti i miru. Bogu hvala za mnoge volontere koji su ugradili dio dobrote svoga srca u zajednicu u kojoj živimo.

Bogu hvala za sve suradnike u našim župnim zajednicama: sakristane, zvonare, čitače, orguljaše, pjevače, ministrante, župne animatore, suradnike u župnom caritasu, članove pastoralnih župnih vijeća, članove povjerenstava Nadbiskupije. Bogu hvala za sve koji su bili spremni pomoći u raznim crkvenim proslavama i poslovima, događanjima i potrebama u našim župnim zajednicama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio veliku zahvalu Bogu i za sve sudionike otvaranja Jubilejske godine, „za sve organizatore i poslužitelje događaja otvaranja Jubilejske godine. Svaki od njih je dragocjen poput sjajnog bisera koji je svojim sjajem, svojom pomoću, obasjao lice otvaranja Jubilejske godine i doprinio da ono bude dostojanstveno, pobožno i lijepo“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši: „Osobito velika hvala milosrdnom Bogu na ‘kiši milosti’ koju je obilno izlio na nas darom oprosta. Bogu hvala za sve ispovjednike tijekom adventskih pokorničkih slavlja koji su svojom službom bili posrednici Božjeg milosrđa u mnogim dušama diljem naše Nadbiskupije“.

„Dok Bogu zahvaljujemo za proteklu godinu, naše misli i molitve usmjeravamo prema novom razdoblju Jubilejske godine pred nama. Jubilejska godina želi u srcu svakog vjernika potaknuti svijest da je susret s Kristom izvor pravog života i sigurne nade. Vjera u Isusa potiče nas na svakodnevno preispitivanje vlastitog djelovanja i stalno nas poziva na obnovu u dobroti srca po uzoru na Presveto Srce Isusovo, nudeći nam izlazak iz tame grijeha, kako bismo uvijek mogli započeti život iznova. Život s Isusom tako nam omogućuje uvijek iznova pronalaziti naš identitet koji može primiti beskrajnu Božju ljubav i tako ostvariti najdublje njegove čežnje, a to je zajedništvo s Bogom, puninom Dobra. Život s Isusom i Duhom Svetim koji ulijeva nadu u naša srca omogućuje nam s povjerenjem i optimizmom gledati u godinu koja je pred nama“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši svima blagoslovljenu Jubilejsku 2025. godinu.

I. G.

Foto: I. Grbić