U pobožnosti Planinarski put svjetla mladih Zadarske nadbiskupije u subotu, 11. svibnja, sudjelovala je grupa od 53 mladića i djevojaka iz Zadarske nadbiskupije hodeći 30 km obroncima planine Velebit.

Sudionici su se zaustavili na 14 postaja, razmišljajući o radosti Kristovog uskrsnuća, uz tekstove iz Evanđelja i prigodna razmatranja čiji je autor mons. Ivan Šaško. Mnogi sudionici nisu se međusobno poznavali, pa su putem sklopljena nova poznanstva. Tri iskusna vodiča brinula su o sigurnosti sudionika, a u pripremama je sudjelovao i HGSS.

Planinarski put svjetla počeo je ranim okupljanjem sudionika na Autobusnom kolodvoru u Zadru. Vozač Jere iz zadarskog poduzeća ‘Liburnija’ prevezao je autobus hodočasnika do tunela na prijevoju Prezid-Gračac. Grupa je već u 6,30 sati ujutro, unatoč jakoj buri i hladnom vremenu, krenula pješice od prijevoja prema Tulovim Gredama. Cijela 30-kilometarska staza kroz Velebit pružila je izvanredno iskustvo, zahvaljujući idealnim vremenskim uvjetima od ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva, uz laganu naoblaku i buru.

Duhovni sadržaj tijekom pješačenja bio je jednostavan, ali bogat. Uz molitvu i razmatranja na 14 postaja Puta svjetla, sudionici su imali priliku hodati u šutnji, okrijepiti se sakramentima, razgovarati sa svećenikom i osobno se moliti. Osobito su bile dirljive postaje i molitve kod mnogih spomenika za pale branitelje iz Domovinskog rata koji su svoj život položili upravo u obrani Domovine na Velebitu.

Program je zaključen uobičajenim planinarskim obrokom, grahom s kobasicama, zahvaljujući radnicima Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nakon zajedničke fotografije kod kapelice podno Tulovih Greda, na mjestu pogibije hrvatskog branitelja Damira Tomljenovića Gavrana, sudionici su se zaputili prema Zadru. Nakon 21 sat, sudionici su se razišli, fizički iscrpljeni, ali duhovno osvježeni i ohrabreni razmatranjem Uskrsloga na 14 postaja Puta svjetla. Taj duhovni hod kroz Velebit ostavio je duboki dojam na sve sudionike, pružio je ljepotu zajedništva i snagu vjere u prirodnom okruženju. Izražena je radost budućim sličnim susretima i pobožnostima koje okupljaju mlade i jačaju njihovu vjeru.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Ivan Šibalić.

Ivan Šibalić

Foto: Sudionici Planinarskog puta svjetla

Susret osoba starije životne dobi, bolesnih i njihovih obitelji održan je u subotu, 11. svibnja u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Misno slavlje u crkvi Gospe Maslinske predvodio je don Šime Perić. Suslavili su don Valter Kotlar, don Marko Dokoza i don Zvonimir Mikulić.

Don Šime je podsjetio na Božju riječ: „Sine, ne zapusti oca svoga u njegovoj starosti i nemoći, kad mu klone razum i padnu snage. Ne budi bezdušan prema njemu ti koji si pun snage i života, podrži svoga oca. Ljubav prema ocu i majci čini da ti se opraštaju mnogi grijesi“. Božja zapovijed „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti bude dobro na zemlji“ je dar Božji da se po tim riječima može ostvarivati i naš životni put, rekao je don Šime.

Podsjetivši da se život nekad odvijao zajedničkim življenjem tri generacije u jednoj kući: djed i baka, otac i majka, djeca, odnosno unuci, Perić je rekao da se to danas teško može ostvarivati, pogotovo u gradskim sredinama gdje ljudi žive u stanu, skučenijem prostoru; na selu je to bilo moguće, prirodno, drugačije. „Djed i baka su čuvali unuke, otac i majka su radili, brinuli za materijalnu egzistenciju. Djed i baka su se i pomlađivali s unucima, a unuci su primali odgoj od djeda i bake te su mnogi od njih primili i vjerski život“, rekao je don Šime, istaknuvši kako neki Židovi kažu da je najveći neuspjeh kad roditelj svom djetetu ne prenese vjeru. Vjera je najveći dar koji smo primili.

Premda je drugačije kad starija osoba živi u svojoj obitelji, don Šime je zahvalio Bogu i za postojanje domova, mogućnost da u njima mogu biti smješteni i njegovani stari, bolesni i nemoćni. „Dužnost djece je da dolaze i posjećuju svoje roditelje, bake i djedove u domu, da se ne osjete napušteni, otpisani. Današnja civilizacija ne prihvaća stare i bolesne jer ih smatra teretom, da čine poteškoće. Neki promiču i eutanaziju, da se život u bolesti i nemoći završi što prije. Društvo koje se smatra da je napredovalo u demokraciji, u tom slučaju pokazuje neljudskost, nehumanost i to najviše prema nemoćnima, djeci i starima“, upozorio je don Šime.

„Lijepo je biti mlad i pun snage, ali dođu godine kad čovjek više ne može  ostvarivati što je mogao u mladosti i treba prihvaćati svoju situaciju, život i stvarnost. Imajmo zahvalnost, poštovanje i brigu za one koji su nam u životu dali puno toga. Stari i nemoćni imaju životno iskustvo koje se ne može dobiti iz knjiga i iz drugih stvarnosti, nego kroz vlastito iskustvo. To je veliko bogatstvo koje oni mogu pružiti i dati“, naglasio je don Šime.

Upozorio je da su se mnogi udaljili od Crkve i primanja sakramenata. Javljaju se zloba, zavist, parničenja zbog materijalnih dobara. „Najgore je kad se to događa u obitelji, kad djeca zbog neke materijalne koristi ne žele razgovarati s roditeljima, ne posjećuju ih. Događa se čak da neki ne dođu ni na sprovod ocu i majci. Kad u srcu nema Isusovog duha, događa se loše. Je li više vrijedi komad zemlje i neka prostorija, nego što su ti otac i majka?“, upozorio je don Šime, rekavši i da roditelji trebaju biti uviđavni prema djeci koju ponekad ograničavaju u njihovoj slobodi i kreativnosti. Trebaju podržati da se život mladih odvija po Božjem planu.

Istaknuvši važnost rađanja života, Perić je rekao da je puno puta na krštenjima  čuo od djeda i bake: „Da smo barem rodili još jedno dijete“. „Mnogi roditelji nisu bili otvoreni za život, kasnije vide praznu kuću. Nažalost, previše je praznih prostora, zatvorenih kuća, jer nema života, a život daje život“, rekao je don Šime.

Potaknuo je da se baš u starijoj dobi kad osoba ima više vremena, ide svaki dan na misu slušati Božju riječ, primiti Pričest, dobiti snagu duha, pa će se i u bolesti i nemoći čovjek moći drugačije nositi s tim. Onome tko prima Isusa to se odražava i na vani, na zdravlje, rekao je don Šime. Istaknuo je milost primanja sakramenta bolesničkog pomazanja i potaknuo da se zove svećenika da ga primi osoba pred operaciju ili u drugoj situaciji. „Moli se za zdravlje iznutra i vani i za vršenje dužnosti. Čitajte Božju riječ. Božje riječi su duh i život. Molite krunicu. Gospa povezuje nebo i zemlju, obitelji, ako je moguće s djecom barem deseticu krunice. Neka Gospa bude nazočna u obitelji. Neka nas prati zagovor sv. Leopolda Mandića u svim potrebama starih, bolesnih i nemoćnih koji žive u obitelji, domu ili su sami“, poručio je don Šime, poželjevši da taj susret bude izraz blizine i ljubavi Crkve za sve njih.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije. Don Valter Kotlar, povjerenik toga Povjerenstva, zahvalio je za život svakoga od sudionika i don Šimi za sudjelovanje. Činjenica da je don Šime 17 puta primio bolesničko pomazanje kazuje da mu je zdravlje bilo narušavano, ali i da se uvijek iznova dizao „milošću sakramenata, snagom volje i predanja svojoj službi i svom pozivu“, rekao je don Valter, zahvalivši don Šimi što služi vjernicima i Nadbiskupiji i u svojoj starijoj životnoj dobi.

Susret je održan prigodno uz blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kotlar je istaknuo da je sv. Leopold na osobit način povezan sa svima koji su u patnji i boli, povezan je i sa Zadrom gdje je služio u crkvi Gospe od Zdravlja; ljudi su povezani s njim u molitvama i utječu se njegovom zagovoru. Nakon mise vjernici su počastili relikviju sv. Leopolda Mandića. Priređen je i agape uz druženje za sudionike susreta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Zavjetni dan sv. Šime, u srijedu, 8. svibnja, misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio je don Stipan Šurlin, upravitelj svetišta Majke Božje Lurdske u Vepricu.

„Srce sv. Šimuna bilo je ispunjeno Duhom Svetim. Ono što je Izrael čekao stoljećima, Bog je Šimunu dao milost da je dočekao za svoga života; susreo se s Gospodinom i ušao je u njegov mir“, rekao je don Stipan, istaknuvši da je sv. Šimun bio poseban i privlačan u svoje, ali i u naše vrijeme. Upozorio je kako u prenošenju otajstva vjere mnogi odrasli ostanu na razini nezrelosti, a Šimun je bio zreo starac s izgrađenim identitetom očinstva.

„Sv. Šimun nas poučava u duhovnom životu da nije promašio konačni cilj i smisao svog života. Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram. Cijeli život je proveo u hramu, ali i toga jutra, kad su Josip i Marija išli prikazati dijete Isusa u hram, Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram i primi u naručje Sina Božjega. Šimun je poseban i mudar jer ga pojedinačni ciljevi nisu ugušili da promaši konačni cilj, a to je zajedništvo s Bogom. Taj konačni cilj daje smisao svim drugim partikularnim ciljevima“, istaknuo je don Stipan, upozorivši da je u današnjem blagostanju opasnost promašiti konačni cilj, istovremeno se hvaleći koliko smo postigli.

„Bog se služi s ljudima u čijim se srcima nalazi Duh Sveti i koji su otvoreni Duhu Božjem, da se unutar povijesti spasenja i Crkve ostvaruje njegova pobjeda na ovoj zemlji“, rekao je don Stipan. U duhu Šimunove riječi Isusu da je on „znak osporavan i postavljen mnogima na propast i uzdignuće“, don Stipan je rekao da kad čovjek prihvati vjeru, postoji mogućnost da padne u očima ovog svijeta. I Sin Božji je doživio pad, a Otac ga je nakon toga uzdignuo. „Neke se stvari trebaju urušiti da bi počele ispočetka, na drugačiji način“, poručio je don Stipan.

Istaknuvši potrebu oslonjenosti na Božju milost u svom životu, don Stipan je podsjetio na primjere Mojsija i Davida. Kad je trebao osloboditi Izraelski narod, u prvoj etapi svog života, Mojsije kao mladić koji je odgojen na faraonovom dvoru, krenuo je sam, bez Božje milosti, ostvariti to oslobođenje. Onda je pogubio vojnika i faraon ga je protjerao. Međutim, 40 godina nakon toga Bog mu se objavljuje i kaže da ide faraonu, jer treba preko njega izvesti Izraelski narod.

Mojsije pita kako će ići tamo kad ima govornu manu, neće ga razumjeti. Počele su isprike. Ali, prihvatio je da ne ide u svoje ime, nego u ime onoga koji ga šalje. Davida je rekao da ne ide na Golijata s nekim oružjem, praćkom, nego da ide s Božjom riječi, on ga šalje. A Golijat je na njega izašao s ognjem i mačem. „Primili smo poslanje i često u tom poslanju mi želimo biti protagonisti i glavni. A Bog želi da nas prošeta kroz ovu suznu dolinu kako bi ljudi oko nas mogli primijetiti njegovu prisutnost u našem životu“, rekao je don Stipan.

Šimunova veličina je bila i u tome što je „znao odrezati ono što nije bilo dobro, s čime je bio kušan. Šimun nije ulazio u kompromise s napastima i grijesima. Nije bio osrednji, bio je radikalan, ali ne fundamentalist. Nikoga nije isključivao, osuđivao kao osobu, nego grijeh. Sv. Šimun je bio hram u kojem je svijetlio Duh Sveti. Neka Duh koji je prebivao u njegovom srcu i dao mu posebnost, prebiva i u našim srcima kako bismo i mi posvjedočili da smo sinovi i kćeri Božje, da posvjedočimo Božju prisutnost u našem životu“, potaknuo je don Stipan, u molitvi Bogu da budemo blagoslov i dar za bližnje.

Osmi u mjesecu je dan kad se u crkvi sv. Šime osobito moli za bolesne i druge  potrebe, a misu Zavjetnog dana predvodi upravitelj nekog hrvatskog svetišta. U misi su sudjelovale i redovnice Družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Frane s provincijalkom s. Mirjam Gadža koja je donijela relikviju bl. Marije od Propetog Isusa Petković koja je također bila izložena puku na čašćenje. Želja je don Damira Šehića, upravitelja svetišta sv. Šime, uz sv. Šimu promicati karizmu svetosti i drugih hrvatskih blaženika i svetaca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova u četvrtak, 9. svibnja, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, kad su proslavljeni i blagdan Prijenosa moći sv. Nikole biskupa i 17. godišnjica posvete župne crkve sv. Nikole u Kistanjama.

Neka ta trostruka proslava „potakne u nama osjećaj ponosa da smo i mi Teofil, da nosimo to ime; da budemo toga svjesni, da s tom sviješću slušamo i slavimo Gospodina; da rastemo u njegovoj ljubavi, spoznaji njegove blizine i da shvatimo veličinu Isusovih riječi ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, potaknuo je mons. Zgrablić, u duhu spomena Teofila u prvom čitanju iz Djela apostolskih.

U Teofilu se svatko od nas može prepoznati, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta riječ znači osobu koju Gospodin ljubi. Teos znači Bog, a filia ljubav. „Ljubav je dar kojeg je uskrsli Gospodin obećao svojim učenicima i darovao ga je i nama. Taj dar nam omogućuje da Gospodina prepoznajemo, sretnemo, da s njim živimo i da hodamo s Gospodinom koji je s nama u sve dane našeg života“, rekao je nadbiskup. Zadnje riječi koje je Isus rekao učenicima prije nego je uzdignut na nebo su: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje“.

Biti uzdignut na nebo koristi se i u Starom zavjetu, kad se riječ ‘uzdignuće’ koristi za kraljevsku čast. „Kralj je bio uzdignut kad je počeo svoju službu. Ako je Isus uzdignut, znači da je uzdignut u Božju čast, uzdignut je u svijet gdje je Bog. To znači njegovo gospodstvo nad svime stvorenim, da je gospodar neba i zemlja koji je pobijedio svakog ljudskog neprijatelja, svako ljudsko zlo, smrt i sjedi s desne Ocu. Gospodin je uzdignut u Božju blizinu nakon što je uskrsnuo i učinio nešto veliko za nas. Gospodin je stvorio nešto za nas, a to je otkupljenje i spasenje i vraća se k Ocu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon što je Isus uskrsnuo i 40 dana se ukazivao svojim učenicima, Isus je otišao u Božje boravište, ali to nije prostor poiman u ljudskoj kategoriji. „Bog je u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, ali ne negdje drugdje, jer Isus je rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Gospodin je za svoje boravište prvenstveno izabrao naš život. Gospodin se nastanio u našoj duši. Po otajstvima naše vjere Krist se nastanio u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da čovjek često živi kao da nema duše, a ona je vrijedna i dragocjena.

„Krist je izabrao za svoje svetište, za hram u kojem će on boraviti našu dušu, naš život. To je sveto mjesto u kojem Gospodin boravi. To je novo boravište koje je on izabrao svojim uzašašćem, da nam bude toliko blizu, da bude doista dio našeg života. To spoznajemo u svecima, u blagdanu Uzašašća i u slavlju posvete crkve. To prepoznajemo kao novi oblik Isusovog boravka u našem životu“, istaknuo je nadbiskup. Stoga je lijepo uz blagdan Uzašašća slaviti i sv. Nikolu „koji je također uzišao, uzdignut je do Boga kao svi sveci koji su s Bogom živjeli“. Nadbiskup je zahvalio Bogu za Božji hram kistanjske župne crkve koja je osobito boravište u kojem se Gospodina slavi i gdje se on daruje u svetim znakovima i otajstvima.

Naš život je zadatak, trud, hod i napor da sve više i dublje otkrivamo Božju prisutnost i Božje djelo, što je Bog učinio za nas ljude, rekao je mons. Zgrablić. „Ako smo po sakramentima povezani s Kristom, onda je blagdan Uzašašća naša pobjeda. Mi gledamo Krista, ali gledamo i sebe, da je Gospodin i nas uzdignuo k sebi, k Bogu. Toliko nas je približio Bogu da mu bliže ne možemo doći. Moramo rasti u našoj spoznaji, u našoj svijesti i vjeri Božje prisutnosti. Što više budemo rasli u vjeri Božje prisutnosti, davat ćemo više prostora Duhu Svetom kojeg nam je Gospodin darovao, da on može djelovati u našem životu i da možemo koristiti službe koje nam Gospodin povjerava“, rekao je mons. Zgrablić. Živeći te službe, možemo nastojati oko mira, kako kaže apostol Pavao.

„Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome“

„Živjeti sa svakim u miru ne znači živjeti u pasivnosti, ignoriranju ili samo toleranciji. Nego, mir koji Bog daruje ispunjen je ljubavlju. Nema Božjeg mira bez Božjeg duha i Božje ljubavi. Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome. Čineći dobro drugome, duša se ispunja mirom i širi mir oko sebe“, rekao je predvoditelj slavlja. Kad osoba čini dobro, izgone se i zlodusi.

„Ako se Boga donosi kao ljubav, radost i mir gdje je mrak, netrpeljivost, podjela, tuga, tjera se zloduh koji donosi negativno u životu. To imamo priliku činiti svakog dana u našoj sredini, u našoj obitelji. Da Božjom snagom, potaknuti Božjim duhom, ne samo svojim silama, nego sviješću Gospodnje prisutnosti, možemo izgoniti zlo u nama i oko nas, da Gospodin bude više prisutan u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Isus kaže da ćemo govoriti drugim jezicima. Neki imaju dar govora u jezicima, glosolaliju, ali „jezik kojeg svi ljudi razumiju je jezik duha, jezik ljubavi. Taj novi jezik kršćani moraju govoriti, da ljubimo na Isusov način. Isus ljubi ne samo kad ima simpatije i osjećaje prema nekome, nego nikada nikoga nije isključio iz svoje ljubavi, pa ni protivnike, one koji su ga razapinjali i osudili na smrt. Isusova ljubav je bila potpuna i bezuvjetna. To su činili sv. Nikola i drugi sveci: ljubili su čovjeka bezuvjetno, pa i one koji su ih progonili, mučili, ubijali, koji su bili njihovi protivnici. Sveci nisu dozvolili da u njihovo srce uđe zlo, jer su bili osposobljeni govoriti novim jezikom“, poručio je mons. Zgrablić.

Nećemo biti izuzeti od nevolje, bolesti i poteškoća, ali Gospodin je s nama u našem životu, pobjednik, uzašao je na nebo, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Gospodin će onima koji ga ljube sve okrenuti na dobro. I po milosrđu kojim Bog odgovara na grijeh koji počinimo, shvatit ćemo koliko je Bog velik“.

U misi su sudjelovali i Janjevci iz Dubrovnika s don Robertom Ćibarićem koji godinama dolaze na proslavu u Kistanje, a Janjevci iz Kistanja idu u Dubrovnik na Festu sv. Vlaha, kao i monasi iz obližnjeg manastira Krka koji također časte sv. Nikolu.

Župnu crkvu sv. Nikole u Kistanjama, nakon sedmogodišnje gradnje, 9. svibnja 2007. g. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Uz mnoge dobročinitelje, dvije trećine sredstava za izgradnju crkve sv. Nikole osigurala je Zadarska nadbiskupija. Do izgradnje te crkve s visokim zvonikom, vjernici su se okupljali u maloj crkvi Prikazanja BDM koja se nalazi ispred sadašnje župne crkve. Nadbiskup Prenđa, a s državne razine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bili su se zauzeli da Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, 1997. g. nastane Kistanje i da to, nakon Janjeva na Kosovu, bude njihov novi dom po povratku u domovinu Hrvatsku, gdje sada žive janjevačke obitelji s brojnom djecom, u otvorenosti životu i snažnoj povezanosti s Crkvom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio Pavao Palić iz Zagreba. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što radi dolazi u Kistanje, kao i njegovi prethodnici. „Nemojte nikad zaboraviti ove ljude, jer oni su jamstvo čvrste vjere i velike ljubavi prema svom hrvatskom kraju. Apostol Pavao kaže Apolonu: ‘Ja sam zasadio, ti zalijevaj, a Bog će dati rasti’. Prvi župnik don Gašpar Dodić, mons. Nikola Dučkić, don Josip Dučkić i sadašnji župnik Ivan Perković, svi su nešto zasadili na oranici zajednice vjernika koji su zalijevali kistanjski kraj svojom ljubavlju, vjerom, žrtvom, svojim protivštinama, siromaštvom. Zato je i plodonosno, puno je djece, radosti i svjedoci smo kako se iz kamena, iz ničega, stvara život i ljepota Božjeg stvaranja. Hvala vam na svjedočanstvu te divne vjere. Ostanimo sjeme koje je posijano, zalijevat ćemo ga, budimo hrabri i radosni i samo naprijed“, poručio je Palić janjevačkim vjernicima. Kroz sedam stoljeća njihove povijesti, trajna je povezanost janjevačkih ljudi s njihovim zaštitnikom sv. Nikolom te sv. Nikolu zahvalno časte dva puta godišnje, 6. prosinca i 9. svibnja.

Pjevanje na misi predvodili su župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja i Mješoviti pjevački zbor ‘Janjevo’ iz Zagreba pod ravnanjem s. Blaženke Delonga. Zbor Janjevo iz Zagreba darovao je mons. Zgrabliću kip sv. Nikole biskupa, a župljani Kistanja darovali su mu Višeslavovu krstionicu i Bašćansku ploču, radove kistanjskih obrtnika.

Kistanje od 2015. g. imaju relikvijar u kojem je ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetla tekućina koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s tim moćima sv. Nikole biskupa.

Posmrtni ostaci sv. Nikole prenijeti su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole bilo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. svibnja, gostovala je s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Na susretu u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru održala je izlaganje o temi ‘Actio i djela milosrđa – caritas’ o pozivu na milosrdno, karitativno djelovanje u svjetlu življenja Božje riječi.

„Kršćansko karitativno djelovanje mora biti uprisutnjenje ljubavi ovdje i sada. U konačnici, prisutnost djelotvorne ljubavi ispit je autentičnosti Crkve“, poručila je s. Jelena, rekavši da postoje mnoge mogućnosti karitativnog djelovanja u župnim i drugim zajednicama. „’Ljubav je domišljata…’ (1 Kor 13,4), ali je treba imati i treba biti za nju otvoren“, potaknula je s. Jelena.

„Kristova Crkva pozvana je biti vjerodostojna u svom poslanju u svijetu te svojom brigom i konkretnim djelovanjem ostvarivati Božje planove. To svoje poslanje Crkva izriče u različitim oblicima pomoći siromašnima, obespravljenima i zanemarenima. Karitativni rad je zadaća Crkve, a ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom je mjestu i zadaća cijele crkvene zajednice, na svim njenim razinama. Punina ljubavi ostvaruje se u konkretnim djelima milosrđa. To je obveza svakog vjernika ponaosob i sve Crkve“, poručila je s. Jelena.

Po dvjema zapovijedima ljubavi Isus nas potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je odrednica našeg konačnog spasenja. „Ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti – u usmjerenosti na konkretnog čovjeka. Karitativno služenje je temeljna funkcija Crkve koja je pozvana Kristovu ljubav prenositi svijetu i s njim je dijeliti. Ta ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti, u ponašanju prema bližnjima. Prema Evanđelju, i na Posljednjem sudu ćemo biti suđeni po onome što (ni)smo učinili za potrebite. Zaista kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tu se pokazuje da se u pružanju pomoći svakom čovjeku krije mogućnost susreta s Bogom. Dakle, djela milosrđa koja smo za života učinili će biti mjerilo posljednjeg Božjega suda“, istaknula je s. Jelena.

Važna je i suradnja Caritasa s drugim humanitarnim i socijalnim organizacijama. „Caritas u svom djelovanju nije i ne smije biti zamjena Državi u rješavanju socijalnih problema. Zadaća Caritasa je da dopunjava rad državnih institucija te da djeluje na područjima koja su zapostavljena ili se njima državne institucije ne bave. S druge strane, Caritas ima mogućnost bržeg djelovanja, bez birokratskih zapreka i s većom slobodom odlučivanja“, naglasila je s. Jelena, istaknuvši da je Caritas djelotvorna ljubav Crkve, bitna i neizostavna dimenzija, temelj Crkve.

Caritas je „crkvena organizacija koja svoje poslanje crpi iz vjere i Evanđelja: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,45). Caritas ne želi niti može vršiti zadaće koje spadaju na državne institucije. Ali nastoji djelovati tamo gdje pomoć i podrška institucija nije dovoljna ili učinkovita. Caritas uvijek osluškuje potrebe najranjivijih u društvu i na njih nastoji pružiti konkretne odgovore“, istaknula je s. Jelena, rekavši da „kršćanska ljubav ne smije izgubiti svoju specifičnu dimenziju i motivaciju, ali treba sudjelovati u suradnji s drugim organizacijama, u povezivanju u dobru i zauzimanju za potrebne. Ljubav nošena nadom u dolazak kraljevstva Božjega treba poticati kršćane na karitativno djelovanje. Bez te nade, karitativno djelovanje postalo bi dijelom državne socijalne skrbi“, upozorila je Lončar.

„Mnogi siromašni su zakinuti u svojim pravima, a vlasti nerijetko izbjegavaju uspostavljanje pravednijih društvenih odnosa. Caritas je, stoga, itekako pozvan proaktivno djelovati u zagovaranju potrebnih i ublažavanju uzroka siromaštva i nejednakosti. Bitna zadaća Caritasa je zagovarati potrebe i prava socijalno ugroženih te informirati javnost o njihovim potrebama“, poručila je s. Jelena. U potrebi socijalnog zagovaranja, Lončar je istaknula da zadaća Caritasa nije samo dijeljenje materijalnih dobara, nego i borba protiv siromaštva.

Ljude Caritas najčešće asocira na materijalne i zdravstvene nevolje pojedinaca. Međutim, u Caritasu se, osim s materijalnim, sve češće susreću i s drugim oblicima siromaštva. To su duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, ovisnosti, rastuća ovisnost o Internetu. „Materijalna oskudica je prisutna u društvu. Ipak, zabrinjava nas duhovno i socijalno siromaštvo, otuđenost ljudi jednih od drugih, beznađe i besmisao života, poremećen i relativiziran sustav vrijednosti te osamljenost prisutna u svim slojevima i među svim generacijama“, upozorila je s. Jelena, potaknuvši da je „Crkva pozvana ukazivati na te vidove siromaštva i na njih odgovarati zauzetijom prisutnošću i većim razumijevanjem koje nosi utjehu“.

Materijalno siromaštvo često dovodi do nasilja u obitelji, ovisnosti, poteškoća u komunikaciji te do rastava i raspada obitelji. „U tom segmentu, dragocjena su Caritasova obiteljska savjetovališta u kojima stručnjaci, zaposlenici i volonteri, pružaju široku stručnu i duhovnu pomoć i podršku pojedincima i obiteljima“, rekla je s. Jelena.

„Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku“

Narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi. „Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se odvajati jedna od druge. Specifičnost Caritasa kao kršćanskog služenja svoj korijen i temelj mora imati u vjeri i Euharistiji. Isus u svom navještaju o Božjem kraljevstvu osobito ističe skrb za bližnje. Možemo reći da je On na neki način alter ego siromašnih i potrebitih. Njegova ljubav i milosrđe vjerni su do križa. Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku. Po primjeru Isusa Krista, kršćani su pozvani pokazati ljubav prema svima koji su ožalošćeni zbog ljudske slabosti te u siromasima i patnicima vidjeti sliku siromašnog i trpećeg Krista i nastojeći olakšati njihovu oskudicu, u njima služiti Kristu“, potaknula je s. Jelena. Karitativni rad čini naviještanje i liturgiju vjerodostojnima u svijetu te je ujedno naviještanje riječi Božje i poziv na liturgiju.

„Caritas se ne može i ne smije odvajati od naviještanja i liturgije, a s druge strane, on baš po liturgiji mora biti više od socijalne djelatnosti i humanitarne pomoći. Dobrotvorno djelovanje se u svojoj bîti nadahnjuje na Božjoj riječi i slavljenju liturgije. Caritas svoju specifičnu duhovnost i motivaciju ne očituje toliko u sadržaju karitativne službe, jer će i nekršćanin i kršćanin čovjeku u nevolji pružiti istu materijalnu pomoć. No, kršćanin svom djelovanju može i treba dati novi smisao, ne brinući samo za čovjekovu materijalnu, nego i za ljudsku i duhovnu potrebu. Njegova pomoć tako nadilazi običnu socijalnu pomoć. Caritas mora svoju vjerodostojnost razvijati iz nutarnjeg jedinstva s naviještanjem i liturgijom i na taj način svjedočiti razlog i nadahnuće svoga djelovanja“, poručila je s. Jelena, istaknuvši: „Ako prepoznajemo Gospodina u euharistijskim prilikama kruha i vina, onda je nemoguće ne prepoznavati ga u čovjeku u potrebi – jer djelotvorna ljubav proizlazi iz slušanja Božje Riječi i slavljenja Euharistije te s njima čini trostruki susret s Gospodinom u slušanju, slavljenju i služenju“.

S. Jelena je razmatrala i kako Božju riječ pretvoriti u služenje potrebnima i Caritas kao mjesto primjene Božje Riječi u svakodnevnici. Actio predstavlja „krajnji plod kontemplacije nad pročitanom Božjom riječju koju smo meditirali i molili se u koracima Lectio Divina. To je i krajnji cilj Lectio divina: potiče nas da pročitanu Božju riječ, ono što smo ‘kušali’ u čitanju, molitvi i kontemplaciji, prenesemo u svakodnevni život. Nakon Lectio, Actio je najteži, najizazovniji korak jer zahtijeva trajnost i ustrajnost u svakodnevnici i pruža prigodu za preobražaj duše i tijela u konkretnom djelovanju. Actio čini Božju riječ djelotvornom, mijenjajući nas iz pasivnih slušatelja u aktivne izvršitelje Božje volje“, rekla je s. Jelena, istaknuvši da je Actio i „poziv na promjenu, na vjerodostojan život kojim se naša vjera pretvara u djela ljubavi, pravde i milosrđa u svijetu. Actio je djelovanje koje je po našem djelovanju odraz Božje ljubavi i prisutnosti u svijetu“.

Župne zajednice privilegirano su mjesto za karitativno djelovanje. „Koliko su naše župe ‘svratišta’ dobrog Samarijanca, a koliko nezainteresirano prolazimo pokraj čovjeka u nevolji? Kateheza i liturgija koje se ne prevode u djelotvornu ljubav bivaju neplodne. S druge strane, sâmo svjedočenje djelotvorne ljubavi, ako ga ne podržava kontemplacija i vjera, pretvara se u puko pomaganje i dobročinstvo. Župni caritasi su mjesto lakog prepoznavanja potreba i brzog djelovanja. Zbog svoje homogenosti i teritorijalne određenosti, župe kao mikro sredine su mjesta lakog prepoznavanja onih koji su u potrebi“, istaknula je s. Jelena.

„Kontemplaciju mora slijediti akcija“

Predavačica je istaknula i da se rad Caritasa temelji na volonterstvu i volonterima koji su neizostavni suradnici u karitativnom djelovanju. Oni čine za drugoga bez očekivanja da će postići nešto zauzvrat. U Caritasu je volonterstvo prije svega utemeljeno na dvjema zapovijedima ljubavi.

„Širenje i razvoj volonterstva u župnim zajednicama je konkretno promicanje kršćanske solidarnosti. Na tome bi trebao raditi svaki župnik, svećenik kojem je povjerena pastoralna briga za vjernike. U župnoj zajednici u karitativno volonterstvo mogu se uključiti sve generacije. Svatko može dati dio sebe i učiniti  mali iskorak i pomoć za bližnjega“, potaknula je Lončar, govoreći o velikoj vrijednosti volonterstva u karitativnom djelovanju.

„Volonter darovanjem sebe i svoga vremena pomaže onima kojima je pomoć potrebna, a istovremeno to darovano izgrađuje i onoga tko pomaže, potiče druge da i oni počnu pomagati te tako doprinosi postizanju veće pravednosti u društvu. Njihov doprinos potrebnima je dragovoljno odvajanje vremena, sposobnosti, znanja i vještina i to bez naplate. Njihovo služenje je kontinuirano i ne proizlazi iz viška vremena, nego je ugrađeno u njihov životni program. Brojne caritasove aktivnosti temelje se na volonterstvu. Svi ističu kako su volontiranjem više primili nego što su dali“, poručila je s. Jelena.

Volonterstvo u Caritasu je vjerski motivirano. „Caritasovi volonteri služe potrebnima u ime vjere i Evanđelja te se na taj način osjećaju kao Božji suradnici. Oni zadovoljstvo za darovano doživljavaju u unutarnjem ispunjenju i osjećaju korisnosti za potrebne. Njih na djelovanje potiče Božja Riječ, ona je u njima pokretač na Actio – učiniti nešto za bližnjega u potrebi“, rekla je s. Jelena.

Volonterske akcije provode se unutar različitih udruga i organizacija, npr. briga za starije u domovima, za bolesne, beskućnike, djecu s posebnim potrebama, osobe slabijeg ekonomskog statusa, nezaposlene, pomoć u učenju, starijima u kući, čišćenje okoliša, briga za životinje itd. Dragovoljni karitativni rad stvara kulturu osjetljivosti; potiče i usmjerava pojedince da se uključe u pomaganje i služenje, posebno u župnim zajednicama koje su plodno polje za uključivanje velikog broja vjernika u aktivno življenje Evanđelja.

S. Jelena je potaknula i na odgoj mladih u obitelji za djelotvornu ljubav, važnost da se od najranije dobi u djecu ugrađuje svijest o pomaganju, radost darivanja drugima. Djeci je potrebna pomoć u učenju empatije kao složene emocije i vještine. Prema istraživanjima, dijete u četvrtoj godini počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. I kateheza treba biti odgoj za djelotvornu ljubav. Kateheza, kao jedan od oblika posluživanja Božje Riječi i caritas su znakovi crkvenosti Crkve u njenoj proročkoj ulozi, poručila je s. Jelena.

Istaknuvši da su Caritas i djela milosrđa test vjerodostojnosti kršćanskog života, s. Jelena je podsjetila na misao Benedikta XVI. u enciklici Deus Caritas est: „Ljubav – caritas – će biti uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav, sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu“.

Živimo u vremenu potrošačkog mentaliteta, užurbanog života, površnosti u slušanju i informiranju, ali ovo je „i vrijeme preispitivanja vjerodostojnosti nas kao kršćana, osobito svećenika, redovnika i redovnica“, istaknula je s. Jelena.

„Svi smo ponekad umorni od užurbanosti života, zahtjeva koji se pred nas stavljaju, ciljeva kojima stremimo i planova koje oblikujemo. Zastanimo na trenutak u zahvalnosti za darovano i nemojmo zaboraviti one kojima je ta ljepota uskraćena, kako bismo imali prigodu učiniti malo djelo velike ljubavi koje će biti jedino stečeno što ćemo s ovoga svijeta ponijeti sa sobom. Jer, koliko budemo Božju riječ konkretnim djelima milosrđa unosili u svagdašnjicu, toliko će u nama biti obilati plodovi Lectio divina. Kontemplaciju mora slijediti akcija“, poručila je Lončar.

Povijest Caritasa seže potkraj 19. st., kad je teška socijalna situacija radnika potaknula veće uključivanje Crkve u socijalno područje. „Papa Leon XIII 1891. g. izdao je prvu socijalnu encikliku Rerum novarum, a ubrzo nakon nje počinju se osnivati Caritasi diljem Europe. Socijalne enciklike nakon toga doprinose definiranju načela socijalnog nauka Crkve, ali i uspostavi i razvoju većeg angažmana Crkve na karitativnom i socijalnom području u organiziranom obliku pružanja pomoći“, naglasila je s. Jelena. Caritas djeluje u više od 200 zemalja. Mreža Caritasa je najveća mreža u Hrvatskoj. Prisutna je u više od 500 gradova, općina i mjesta a sastoji se od Hrvatskog Caritasa, 16 (nad)biskupijskih te 500 župnih Caritasa.

U Hrvatskoj je prvi Caritas osnovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer, 1933. g., a brigu za karitativno djelovanje povjerio je mladom svećeniku Alojziju Stepincu koji je duboko ugrađen u temelje karitativnog rada, zauzimanja za čovjeka u potrebi i koji je odmah na početku organiziranog karitativnog rada dao jasne i glavne smjernice rad Caritasa: “Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju da još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – i dalje sjaji. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod sasvim ugasila, da je nanovo zapalimo““, citirala je s. Jelena Lončar bl. Alojzija Stepinca iz njegovog govora o Caritasu 1934. godine.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je najstariji i najveći biskupijski Caritas u Hrvatskoj. U Zagrebačkoj nadbiskupiji djeluje 165 župnih caritasa, 1 400 volontera i 8 000 osoba u potrebi. Koordiniraju se aktivnosti na razini Nadbiskupije, provode se terenski posjeti, edukacije, razmjena iskustava, natječaj za projekte župnih caritasa i duhovne obnove.

I. G.

Foto: I. Grbić

Crkvena proslava dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u njegov rodni Zadar iz Italije, prvi put u šest stoljeća dugoj povijesti od smrti toga franjevca na glasu svetosti, u nedjelju, 5. svibnja, bila je znak početka nove povezanosti između Zadra i hrvatskog blaženika zadarskog roda čiji svetački primjer nije dovoljno poznat i prisutan u Hrvatskoj i u njegovom rodnom Zadru.

Fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao i Tonino Giordano, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda, donijeli su u Zadar 4. svibnja relikviju bl. Jakova Zadranina – prst franjevca, koji se nosi svake godine u procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja, na proslavi koja okupi i 100 000 hodočasnika.

Proslava bl. Jakova s njegovom relikvijom u Zadru 5. svibnja sastojala se od mise u crkvi sv. Frane koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i potom procesije središtem Zadra s relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti Zadra, koju je također predvodio mons. Zgrablić.

Na kraju proslave koja je završila u katedrali sv. Stošije, gvardijan Dituri pozvao je nadbiskupa Zgrablića da sljedeće godine mons. Zgrablić u Bitettu predvodi misu i procesiju na blagdan bl. Jakova, 27. travnja. Bl. Jakov u Bitettu toliko je prisutan i osvjedočeni su u uslišanja po njegovom zagovoru, da ga nazivaju Ljubljeni, Sveti i Naš otac. Bitetto je udaljen 25 km južno od Barija. Bl. Jakov je iz Zadra bio pratio poglavara na Kapitul Franjevačkog reda u Italiju, a onda je poslan u Apuliju gdje su franjevci imali nekoliko samostana i gdje su dolazili bosanski bjegunci pred Turcima. Tako je bl. Jakov godinama, do svoje smrti 1496. g.,  djelovao u Bitettu.

Na kraju proslave, prigodne riječi u katedrali sv. Stošije uputili su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Vincenzo, gvardijan samostana iz Bitetta. Provincijal Šanko najavio je vjernicima ideju da ubuduće svake godine Zadrani koji žele hodočaste u Bitetto na Jakovljev blagdan i sudjeluju u proslavi 26. i 27. travnja, a da franjevci iz Bitetta i njihova grupa hodočasnika ubuduće svake godine u svibnju dođu u Zadar s relikvijom bl. Jakova – da to postane tradicija u čašćenju bl. Jakova u Zadru.

„Samo treba biti otvorenog srca i malo dobre volje. Blaženik se vratio kući i nadam se da ovo neće biti zadnji put. Da se gradovi Zadar i Bitetto povežu, možda i pobratime. To bi bilo jako lijepo, stvarati mostove i zajedništvo“, poručio je provincijal Šanko u katedrali sv. Stošije.

Fra Tomislav je podsjetio na hodočašće pedeset vjernika iz Zadra 2023. g. koje je on predvodio na proslavu bl. Jakova u Bitettu. Tada su tamošnji franjevci zadarskim hodočasnicima pružili veliko gostoprimstvo. Za vrijeme blagovanja s franjevcima nakon procesije, pojavila se ideja da franjevci iz Bitetta donesu relikviju bl. Jakova u Zadar.

„Tada je to bio samo lijepi san, a postao je stvarnost i premašio je sva očekivanja. Hvala Bogu, doživjeli smo nešto što grad Zadar nikad nije doživio. Hvala gvardijanu fra Vincenzu i gospodinu Toninu iz Bitetta za sve što su učinili u donošenju relikvije. Blaženik je spojio dvije obale Jadrana. To je prvo čudo, gledajući vas kako pjevate i molite, mislim da se može reći da se radi o malom čudu“, rekao je provincijal Šanko u obraćanju vjernicima u katedrali, istaknuvši da je bl. Jakov bio čovjek koji je spajao, povezivao ljude.

„Mislim da ljudski život vrijedi upravo po tome – koliko si ljudi spojio, koliko stvaraš zajedništvo, koliko uživaš kad je ljudima oko tebe lijepo, dobro. Kad se malo makneš u stranu i daš drugima da imaju mjesta. I onda ti bude drago. Bl. Jakov je znao staviti druge ljude ispred sebe. Nije bio zaokupljen sobom. Gledao je u Boga i iz pogleda u Boga znao je potaknuti lijepo u ljudima i utješiti ljude. Na kraju ostane ono što predaš drugima. Ostaje susret, dubina i ljepota susreta kojeg smo znali prenijeti. Neka po njegovom zagovoru i nas učini takvima“, poručio je provincijal Šanko.

Potaknuo je da ne ostanemo samo na vanjskom izrazu vjere u čašćenju relikvije. „Nego da relikvija, odnosno duh našeg blaženika i nas potakne na malenost, jednostavnost, dobrotu, svetost. Ono što je bl. Jakov znao u svakidašnjici, zapaziti neobično, božansko u ljudskome. To je poruka, kao i poruka siromaštva koje treba druge. Jer to je poanta: da se povezujemo, da damo više mjesta drugima. To je veličina čovjeka po čemu ćemo biti i suđeni – koliko mjesta smo napravili drugima i koliko smo znali ostvariti zajedništvo“, rekao je fra Tomislav.

Šanko je zahvalio nadbiskupu Zgrabliću što je predvodio misu i procesiju i fra Stipi Nosiću, gvardijanu samostana sv. Frane u Zadru. „Fra Stipe je imao viziju  proslave s relikvijom i procesijskim križem. Možda je bilo malo i nepovjerenja da se sve ovo ostvari, ali učinjen je pun pogodak. Grad je živnuo, Zadar je doživio nešto što je dugo čekao“, poručio je fra Tomislav.

„Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka neraspadljivosti života“

U svom obraćanju u katedrali, fra Vincenzo, gvardijan iz Bitetta, zahvalio je u ime Provincije sv. Mihaela arkanđela iz Puglie na doživljenome, rekavši da je događaj s relikvijom bl. Jakova dostojanstveno proslavljen u čast uzornog sina vjernoga Zadra, kako i zaslužuje bl. Jakov da mu odgovore vjernici Zadra, u posvećenosti njemu. Pozvao je zadarske vjernike da dođu u Bitetto gdje se već šest stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova, da mu se puk moli. Brojni dolaze vidjeti tijelo blaženika i ostavljaju zahvale za uslišane molitve. Tijekom ovogodišnje devetnice ususret proslavi blagdana bl. Jakova, fra Vincenzo je s relikvijom koju je donio i u Zadar, prstom blaženika, išao u pohode bolesnima u njihove kuće. Dolazak relikvije u svoj dom ljudi su doživjeli kao milost i to im je puno značilo.

„Velika je posvećenost i pobožnost ljudi prema bl. Jakovu u Bitettu. Mole mu se u različitim potrebama i zahvaljuju za uslišane milosti. Brojna su svjedočanstva kako je bl. Jakov pomogao ljudima u bolesti, ozdravljenju djece. Za Bitetto, bl. Jakov je znak svetosti, znak blizine i nade u raznim situacijama i potrebama, u suočavanju s bolestima. Ušao je u sve sfere života, ne samo u Bitettu, nego i okolici, na jugu Italije. I trgovine, restorani se zovu bl. Jakov, jer postoji duboka veza između blaženika i ljudi. To je jako lijepo, nisu s njim povezani zbog materijalne dobiti, nego mu se baš utječu i od njega traže milosti.

Bl. Jakov je primjer za nasljedovanje i znak i hrvatske zemlje i grada Zadra u kojem ga je njegova obitelj poučila vjeri u Krista, predala mu zalog vjere i on je to nosio sa sobom. Njegova svetost upisana je u srca brojnih ljudi. Po primjeru Krista postao je blizak ljudima, postao je svjedok božanske ljudskosti koju je mogao nositi drugima“, istaknuo je fra Vincenzo. Biti u gradu rođenja bl. Jakova, vidjeti mjesto gdje je rođen i rastao, potaknuli su u gvardijanu Dituriju snažnu emociju. Donijeti relikviju bl. Jakova je poticaj da se veza između Bitetta i Zadra još više učvrsti. „Neka bl. Jakov svojim dolaskom daruje čudo hrvatskoj zemlji i narodu, neka produbi veze između vas i nas. Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka Božje svetosti, neraspadljivosti života. Kad živimo s Bogom, to nije podložno raspadljivosti, nego traje. Kao što je procesijski križ bio znak mira, neka i Božji blagoslov po zagovoru bl. Jakova isprosi mir zemlji i svijetu “, poručio je fra Vincenzo.

Tonino Giordano, član Trećeg svjetovnog franjevačkog reda, rekao je da je u Zadru doživio ljepotu grada, ali i ljudi. Dolazeći u Zadar, na trajektu je susreo zadarske hodočasnike iz župe Voštarnica na povratku s njihovog hodočašća u Bitetto te je rekao da je pjevao s njima pjesme, iako ih nije razumio. „Kod vas postoji potencijal da se razvije pobožnost bl. Jakovu. Ako se još više povežu Bitetto i Zadar i pobožnost bl. Jakovu će biti još žarča. Za nas je bl. Jakov kao otac. On je za nas naš otac. Ali ne samo za Bitetto, nego za cijelo okolno područje. Spasio je ljude Bitetta od kuge i spasio je mnoga srca koja su molila pred njim. Izliječio je srca mnogih, posredujući ne samo tjelesno zdravlje ljudi“, naglasio je Giordano. Darom bl. Jakova smatra i svoju ženu koja je predsjednica Trećeg svjetovnog reda. Vjenčali su se u svetištu bl. Jakova. Njegovo srce pripada franjevcima i puno radi za njih, uvijek im je na raspolaganju i usluzi.

„Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu“

Proslava s relikvijom bl. Jakova u Zadru u kojoj su sudjelovali vjernici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, iz grada Zadra, zaleđa, Ravnih kotara i Bukovice i s otoka, počela je svečanim misnim slavljem u crkvi sv. Frane koja se nalazi u sklopu samostana sv. Frane u kojem je bl. Jakov počeo redovništvo, u koji je ušao u dvadesetoj godini života. Misa je počela ulaznom procesijom nadbiskupa Zgrablića i koncelebranata kroz klaustar samostana u crkvu sv. Frane. Prije početka mise, provincijal Šanko je relikviju bl. Jakova u zlatnom relikvijaru donio do mjesta gdje se nalazi slika bl. Jakova Zadranina na zidu crkve koju su 1989. darovali franjevci iz Bitetta i postavio relikviju na postolje podno te slike, ukrašeno cvijećem i svijećama. Među cvijećem su dominirali bijeli ljiljani, boja i znak svetosti i čistoće koju je i kao svoj redovnički zavjet oživotvorio bl. Jakov. Kod te slike 2023. g. postavljen je i brončani relikvijar s prahom stabla koje je izraslo iz štapa bl. Jakova u samostanskom vrtu u Bitettu.

Na sredini prednje strane oltara, tijekom mise nalazio se procesijski križ iz 14. st. iza kojeg je u procesiji Zadrom u 15. st. hodio i bl. Jakov. Na početku mise u crkvi sv. Frane, pozdravnu riječ uputio je gvardijan Nosić. Rekao je da je to važan događaj za samostan sv. Frane i Zadar. „Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu. Čovjek sveta života, kojeg je Crkva još 1700. g. proglasila blaženim. Razlog radosti je i procesijski križ, simbol mira, kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane u čijoj je sakristiji potpisan Zadarski mir 18. veljače 1358. godine. Kroz 50 godina dok je trajao taj mir, na godišnjicu potpisivanja toga sporazuma, s tim križem održavale su se procesije ulicama Zadra, u zahvalnom spomenu na postignuti mir. Kad je 1409. g. Zadar opet pao pod Veneciju, Mlečani su tu procesiju bili zabranili.

Križ je bio ukraden baš na blagdan bl. Jakova Zadranina, u noći 26. / 27. travnja 1974. g., a vraćen je 4. kolovoza 2023. godine. Ne mogu se oteti dojmu kako je u povratu toga procesijskog križa svoj prst imao baš bl. Jakov i Providnost je njegovu relikviju – prst bl. Jakova, donijela u Zadar. Jakov je kao dječak sigurno hodio za tim križem u procesiji, a dok je živio u samostanu sv. Frane u Zadru, o njemu je vodio brigu. Procesijski križ ostaje u Jakovljevom gradu Zadru“, rekao je gvardijan Nosić.

Zaustavljanje procesije kod nekadašnje crkve Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten

Proslava je bila u znaku pučke povijesne memorije na vrijeme u kojem je živio bl. Jakov. Pokazalo se to i pjevanjem na misi na kojoj je pučke pjevače predvodio Ivica Dundović, angažirani vjernik laik iz Radovina, voditelj više KUD-ova i promicatelj napjeva glagoljaške crkvene baštine.

„Prikazali smo baštinu Radovina, Ražanca, Rtine i Privlake. Na misi i u procesiji KUD-ovi iz tih mjesta pjevali su glagoljaške napjeve želeći predstaviti starohrvatsko pučko pjevanje, u sjećanju kako se u prošlim vremenima pjevalo u Zadru, na hrvatskom jeziku. To je prilika da ljudi i kroz pjesmu osjete zajedništvo i kako je lijepo kad cijela crkva zajedno pjeva. Lijepo je da su se i folklorne skupine okupile oko blaženika. Bl. Jakov okupljao je ljude oko sebe i kroz povijest, a okuplja ih i danas po svom zagovoru. Lijepo je da se i mi Zadrani pomalo budimo, da se vratimo bl. Jakovu i da mu damo časno mjesto koje mu pripada u njegovom rodnom Zadru“, rekao je Ivica Dundović.

U proslavi su sudjelovali članovi približno pedeset folklornih skupina, od djece do odraslih, odjeveni u narodne nošnje svoga kraja i s barjacima, među kojima su bili i vjernici iz nekoliko župa Šibenske biskupije. Folklorne skupine je pozivom angažirala Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova. „Ovo je veliki dan u našem gradu Zadru. Tu je naš dragi bl. Jakov Zadranin, nakon toliko godina mnogi su ga dočekali. Sretni smo jer imamo priliku bolje upoznati i više častiti našeg blaženika. Činimo dobra djela. Naše možda i malo djelo ljudima može njihove živote promijeniti na bolje“, potaknula je Miljanović.

Poslije mise, procesija s moćima blaženika išla je od Trga sv. Frane ispred crkve sv. Frane, ulicama Zadarskog mira 1358., Božidara Petranovića, zatim Bedemima zadarskih pobuna, ulicom obitelji Stratico, Trgom Petra Zoranića, Poljanom Šime Budinića pokraj crkve sv. Šime, ulicom Elizabete Kotromanić te Širokom ulicom (Kalalergom) do katedrale sv. Stošije.

Te ulice su lokacije na kojima je odrastao bl. Jakov kao dijete i mladić i u svom imenu povezane su i s franjevačkim samostanom sv. Frane u Zadru u kojem je počelo Jakovljevo redovništvo. Ulica Zadarskog mira, u spomen na mirovni sporazum Zadarski mir koji je bio potpisan u sakristiji crkve sv. Frane; Bedemi su okruživali crkvu Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten, a nalazila se na mjestu sadašnje tržnice u središtu grada na Poluotoku; prolaz procesije pokraj crkve sv. Šime čije se tijelo najprije nalazilo u crkvi Marije Velike, gdje je bl. Jakov kršten, a 16. svibnja 1632. je preneseno u sadašnju crkvu sv. Šime čiji je naslovnik do  dolaska tijela bio Stjepan prvomučenik; procesija ulicom Elizabete Kotromanić, kraljice koja je dala izraditi škrinju sv. Šime i bila je povezana s franjevcima sv. Frane te je samostanu sv. Frane u 14. st. darovala procesijski križ.

Nakon više od 600 godina, taj procesijski križ iz 14. st. opet je pronesen ulicama Zadra u procesiji. Na početku duge procesije brojnih vjernika, bila je velika slika bl. Jakova Zadranina, sklopljenih ruku i s pogledom prema nebu koju su u procesiji nosila bogoslovi fra Benjamin Milković iz Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Ante Dodig iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U misi su sudjelovala dvojica bogoslova Franjevačke provincije sv. Jeronima i petorica bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Iza te slike, vjernici su nosili povijesne barjake nekadašnjih bratovština samostana sv. Frane te barjake drugih povijesnih postrojbi. Dječak i djevojčica nosili su zastavu s grbom Grada Zadra. U procesiji su bili predstavnici grada Zadra i Zadarske županije sa županom Božidarom Longinom te Miljenko i Desa Dujela, promicatelji života i glasa svetosti bl. Jakova još godinama prije, kada se o bl. Jakovu nije govorilo u široj javnosti; o njegovom čašćenju u Italiji Miljenko Dujela snimio je i dokumentarni film.

Procesijski križ iz 14. st. u procesiji je nosio gvardijan fra Stipe Nosić. Nakon njega su bili svećenici, potom relikvija bl. Jakova koju je nosio nadbiskup Zgrablić. U pratnji nadbiskupa tijekom procesije bili su provincijal Šanko i gvardijan fra Vincenzo. Puk je u procesiji pjevao pučke crkvene pjesme i molio krunicu. Procesija se zaustavila jedanput, na bedemima, kod nekadašnje crkve Marije Velike u gradskoj luci gdje bio kršten bl. Jakov, iznad glavnih gradskih vrata kroz koja se ulazi u središte Poluotoka. Na tom je mjestu navješteno evanđelje o Blaženstvima koje se uvijek čita na franjevačkim proslavama. Blaženstva opisuju redovnički život i njih je bl. Jakov ostvario u životu. Od toga mjesta na bedemima, u nastavku procesije relikviju bl. Jakova nosio je provincijal Šanko, u pratnji mons. Zgrablića i gvardijana Diturija. Dok se procesija Kalelargom približavala prvostolnici, zvonila su zvona katedrale sv. Stošije. Na kraju proslave u katedrali puk je pjevao ‘Kraljice neba, raduj se’, a bl. Jakov je bio osobito pobožan Majci Božjoj.

Molitve na čast i za proglašenje svetim bl. Jakova Zadranina

Relikvija bl. Jakova bila je postavljena u središte prezbiterija u katedrali, a ispred glavnog oltara u prezbiteriju katedrale gvardijan Nosić držao je u rukama procesijski križ iz 14. stoljeća.

Po dolasku u katedralu, nadbiskup Zgrablić je za klecalom pročitao molitvu na čast bl. Jakova Zadranina koja glasi: „Oče naš nebeski, zahvaljujemo ti što si izabrao jednog građanina naše domovine i našeg grada da te proslavi svojim životom i da svima nama bude svjedokom na našem životnom putu. On je izabrao ideale sv. Franje i išao putem poniznosti i siromaštva, putem Isusa Krista. Zato si ga obdario darom ozdravljenja i proroštva, a tvoja ga je Crkva proglasila blaženim. Mi te molimo da ga još više proslaviš u svojoj Crkvi i da nam po njegovom zagovoru udijeliš dar vjere i ljubavi da sigurnim putem idemo tebi, našem vječnom cilju. Blaženi Jakove, miljeniče Božji, koji si izabrao ideal asiškog sveca, put poniznosti i siromaštva, koji si svoj život posvetio Bogu i bližnjemu. Ti koji si stupao ulicama našeg grada, budi naš zagovornik kod Boga. Pomozi svima nama da budemo vjerni Bogu. Molimo te da nas zagovaraš kod Boga u svim našim potrebama. Amen“.

Puk je potom izmolio Oče naš, a mons. Zgrablić je onda pročitao i molitvu za proglašenje svetim bl. Jakova koja glasi. „Svemogući, milosrdni Bože, koji uzvisuješ ponizne i po njima činiš velika djela. Molimo te, proslavi svoga poniznog i vjernog slugu, bl. Jakova, kako bi u tvojoj Crkvi, općem sakramentu spasenja, imali još jedan svijetli uzor koji nas uči i potiče tebe sve više prepoznavati i ljubiti u svojoj braći. Po njegovom zagovoru, povjeravamo ti naše potrebe, sigurni da ćeš nas uslišiti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen“.

Na kraju proslave u katedrali, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je zatim bila izložena puku na čašćenje. Ceremonijar proslave bio je fra Pavle Ivić, župni vikar župe Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

U misi u crkvi sv. Frane sudjelovala je i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH čiji su suradnici doprinijeli da se procesijski križ nakon 50 godina vrati u samostan sv. Frane u Zadar. Taj križ je jedno od najvrjednijih kulturnih dobara Zadra i Hrvatske koje je, prethodno ukradeno, uspješno vraćeno u Hrvatsku.

Gvardijan Vincenzo Dituri i franjevački trećoredac Tonino Giordano boravili su u Zadru od subote, 4. svibnja do ponedjeljka, 6. svibnja. Po povratku u Italiju, fra Vincenzo i Tonino pohodili su i samostane provincije sv. Jeronima u Splitu i Hvaru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

 

 

 

Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, središnjem marijanskom svetištu Zadarske nadbiskupije i jednom od najstarijih Gospinih svetišta u Hrvatskoj, svečano koncelebrirano večernje misno slavlje u ponedjeljak, 6. svibnja, u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bogatstvo koje je Marija primila od Boga nije samo Marijino. Pozvani smo Marijinim srcem i Marijinim pogledom uzdići misli i molitve Bogu jer nam je po njoj Bog pokazao koje blago života želi i nama darovati. Marija nam je sigurni put koji nas vodi Kristu, Bogu. Marijina vjera nije ostala na razini misli i osjećaja, samo na priznavanju Božjeg postojanja, na obavljanju određenih pobožnosti i osobnih molitava, samo na obdržavanju religioznih običaja i rituala, tradicije i kulture svoga jezika i naroda. Marija je ušla u posjed Božjeg bogatstva dijalogom s anđelom, Božjom riječi, u kojem joj je objavljen Božji plan. Marija je pristala da Duh Sveti u njoj započne novi život. Marija je Riječ Božju, Isusa, utjelovila u svom životu. I tu je sve njeno bogatstvo koje može dijeliti i nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Luki, nadbiskup je rekao da „Marija prihvaća i slijedi Božji poziv u poslušnosti Božjem Duhu. Marija, ispunjena Duhom Svetim, ustaje i hitno napušta svoj dom, svoju kuću i odlazi kamo je Duh potiče. ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ Marijin je odgovor na Božji plan u njenom životu. Marijin životni put oblikuje Duh Sveti. Marijina vjera je suradnja s Božjim planom i prihvaćanje vodstva Duha Svetoga u njenom životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da sve što Duh Sveti čini u Marijinom i životu njenog sina Isusa, Marija pohranjuje i prebire u svom srcu.

„Marija tijekom cijelog svog života uvijek sve dublje otkriva veličinu i bogatstvo Božjeg plana za sebe i spasenje svakog čovjeka, za spasenje cijelog svijeta. Marija slijedi Isusa u njegovom skrovitom tridesetogodišnjem životu, u  začeću, rođenju u Betlehemu, bijegu u Egipat, hodočašću u Jeruzalemski Hram, kao i u javnom djelovanju od svadbe u Kani Galilejskoj i prvog javnog znamenja, do naviještanja Kraljevstva nebeskog i svih popratnih čudesa. Slijedi ga u muci, na križnom putu, u trenutku razapinjanja na križu, umiranja i skidanju s križa; slijedi ga u uskrsnoj stvarnosti i primanju dara Duha Svetoga na Pedesetnicu; slijedi ga do slavnog uzdignuća dušom i tijelom u nebesku slavu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Marija se potpuno predaje u Božje ruke i time postaje uzor za Crkvu, uzor svakome od nas. Marija postaje uzor koji trebamo nasljedovati na svom životnom putu i u svojim životnim okolnostima. Marija postaje cilj prema kojem trebamo usmjeriti naše životne korake. Marija živi svoj uspon prema Bogu u trenucima radosti i blagoslivljanja kao kod susreta s Elizabetom, ali i u trenucima mraka i kada joj mač boli razdire dušu, kao što joj je to proročki izrekao starac Šimun“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući zapis evanđeliste Luke „Marija usta i pohiti u gorje“, nadbiskup je rekao da je „cijeli naš život duhovno ustajanje i žurba u Gorje. Ustajanje od naše navezanosti na ovozemaljsko i prolazno, materijalno i propadljivo, tjelesno i grešno. Cijeli naš život je ‘sveta žurba’ u kojoj Bog ima uvijek bezuvjetno prvenstvo i u kojoj ništa drugo nije važnije i potrebnije. Cijeli naš život je odlaženje iz naše kuće, naše naravi, našeg života, naše tjelesnosti, naše sebičnosti i grešnosti i uspinjanje prema Gorju nadnaravi Božje ljubavi i dobrote, gdje Duh Sveti sve oživljuje, preporađa, obnavlja i hrani. Cijeli naš život je uspinjanje u Gorje života po Duhu, a ne po tijelu. Marijino uspinjanje u Gorje, na nebo, k Bogu, u konačnici u vječnost, podsjeća nas da je njen život, kao i život svakog kršćanina, put kojim slijedimo Krista. Marijino uspinjanje ‘u gorje’, njena sveta žurba koja ne trpi odgode, nama je podsjetnik kako naš život ima određeni cilj i kako nam je k tom cilju pripravljen put kako bismo i mi stigli do konačne pobjede nad grijehom i smrću i postigli vječno zajedništvo s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da u nama još nije dovršeno sjedinjenje s Kristom, naše uskrsnuće i uzašašće k Bogu, kao što je dovršeno u Mariji.

„Marija je ušla po djelovanju Duha Svetoga u puno zajedništvo s Bogom, sa svojim uskrslim Sinom. Od tuda nas Marija prati i privlači na našem životnom hodu. U bogatstvu Marijinog života razmatramo okrunjenu Marijinu vjeru, put vjere kojeg pokazuje svakome od nas. Marija je znak naše sigurne nade i bogatstva od kojega i za koje živimo”, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca o Mariji koje je zapisao dok je boravio u zatvoru u Lepoglavi, da nitko nije isključen od bogatstva koje je Bog položio u Mariju i da se svi imaju pravo obraćati Mariji: nevina djeca da sačuvaju svoje djevičanstvo, zabrinute majke da im djeca odrastu u strahu Božjem, očevi u brigama za opstanak i napredak svojih obitelji, muževi da izdrže u olujama života, žene da sačuvaju slogu i mir bračnih zajednica, stari da preminu u milosti Božjoj.

„Neka nam Gospa od Zečeva koju pod tim imenom s ljubavlju i ponosom već stoljećima častimo u ovim krajevima kao i mnogi naši prethodnici u vjeri, bude primjer, poticaj, zagovor i pomoć. Neka Marijin zagovor bude pomoć našim obiteljima i mladima da pronađu neprolazno bogatstvo u Bogu. Neka bolesni, stari, nemoćni, razočarani, pronađu u Mariji bogatstvo koje nadilazi svako zemaljsko siromaštvo. Neka svako ljudsko srce bude ispunjeno Marijinim bogatstvom”, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom Gospe od Zečeva kroz središte Nina. Procesija se zaustavila na mjestu tzv. Gospine stine gdje je bio položen Gospin kip i gdje je navješteno Evanđelje. U proslavi svetkovine sudjelovali su i članovi KUD-ova iz Zadarske nadbiskupije.

Tijekom blagdana slavljene su još četiri mise, od kojih je središnje prijepodnevno slavlje i procesiju s Gospinim kipom predvodio mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Svetkovina Gospe od Zečeva tradicionalno okuplja tisuće vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Ukazanje Gospe od Zečeva 5. svibnja 1516. g. pastirici Jeleni Grubišić autentičnim je potvrdio tadašnji ninski biskup Juraj Divnić, koji je 1517. ustanovio blagdan Gospe od Zečeva. Bila su to teška vremena za hrvatski narod kojem su prijetila pustošenja od strane Osmanlija, kada su i uništili samostan redovnika pustinjaka na otočiću Zečevo.

Ukazanje Gospe od Zečeva obilježava se tri puta u godini: 5. svibnja vjernici hodočaste na otočić Zečevo, kada se u procesiji lađama nosi Gospin kip na otočić Zečevo. Središnja proslava je na zavjetnu svetkovinu s podnevnom i večernjom procesijom središtem Nina (to bude u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća Gospodinova, datum je promjenjiv) te 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kada se Gospin kip u procesiji također odnosi na otočić Zečevo.

Ove godine središnja svetkovina Gospe od Zečeva 6. svibnja proslavljena je dan poslije spomendana Ukazanja, koji se uvijek obilježava 5. svibnja, kada su brojni vjernici hodočastili pješice i lađama na otočić Zečevo, gdje je misu u crkvici na otočiću Zečevo predvodio fra Anselmo Stulić, rodom iz Nina. Svetkovina Gospe od Zečeva završava u četvrtak, 9. svibnja, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, večernjim misnim slavljem nakon kojeg slijedi procesija s Gospinim kipom kroz središte Nina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

Na blagdan proslave Svetog Trna, svečano misno slavlje u Zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu u subotu, 4. svibnja, predvodio je opat Jeronim Adam Marin, OSB, prior Benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu,  opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Čuvarice relikvije Svetog Trna sedam stoljeća su paške benediktinke u čijem se samostanu sv. Margarite u Pagu nalazi Sveti Trn koji ima potvrdu Svete Stolice da je autentična relikvija, trn koji je bio u trnovoj kruni na glavi raspetog Isusa Krista na njegov Veliki petak u Jeruzalemu. Tri papina vizitatora u različitim vremenskim razdobljima autentičnost Svetoga Trna potvrdili su i riječima „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1443. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Proslava Svetog Trna počela je u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je opat Marin u pratnji svećenika, tri koludrice s njihovom opaticom s. Benediktom Halilović i članova Viteškog reda, relikviju Svetog Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predvodio misno slavlje. Za vrijeme mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini prednje strane oltara.

Značenje Svetog Trna o. Marin razmatrao je pojašnjavajući nakanu toga poklona fra Ivana njegovoj sestri Mariji. Ilustrirao je to mogućim riječima kojima je fra Ivan u obraćanju svojoj sestri pojasnio zašto joj je darovao Sveti Trn.

„Pođimo u dan kad je Sveti Trn došao u Pag prije više od 500 godina. Taj Sveti Trn došao je kao svadbeni dar. Vrlo neobično. Zamislite da na svadbi mladenka dobije na dar trn, možda od svoje svekrve!? Pojavili bi se brojni upitnici što bi to trebalo značiti.

Sveti Trn je zaista došao prije puno godina kao svadbeni dar, dar brata svojoj sestri. Jednog fratra jednoj koludrici. Kao dar za njeno monaško posvećenje. Dar za njene zavjete, dar za njene zaruke s Kristom, njenim zaručnikom, njenim kraljem. Sigurno se pitala: ‘Brate, što znači taj znak, što mi želiš s time darovati, meni i mojim sestrama?’“, rekao je opat Marin, istaknuvši: „Kada Crkva razmišlja o jednom znaku, kad ga pokušava protumačiti i ispuniti sadržajem, da ne bi bio prazan taj znak, jer kad je prazan, znak ostaje protuznak – Crkva obično tumači svaki znak pod tri vida: s obzirom na prošlost, sadašnjost i budućnost“.

Propovjednik je naveo koji sve znakovi postoje. „U crkvi se okupljamo oko stola Isusove riječi i stola Kristovog tijela i krvi. Taj znak Gospodinove prisutnosti među nama svakako je najjasniji, najsnažniji, najznakovitiji, najvažniji za naš osobni hod s Gospodinom, ali i za naš zajednički hod. Euharistija je u središtu života Crkve i svakoga od nas. To je najvažniji znak kojeg je Gospodin ostavio nama, svojoj Crkvi, znak svoje trajne nazočnosti među nama. Ali, to nije jedini znak. Postoji sedam svetih sakramenata i euharistija je jedan od njih.

Crkva shvaća znakovitost naše vjerničke stvarnosti puno šire. I Crkva je jedan znak, znak Božjeg kraljevstva na zemlji. Život jedne koludrice je znak Božje nazočnosti među nama. Siromah koji prosi, netko žedan i gladan, znak je Božje nazočnosti među nama. ‘Žedan sam bio, napojiste me, gladan, nahraniste me’.

Život svetaca na poseban način uprisutnjuje Kraljevstvo Božje među nama, Krista među nama, pa čak i njihovi ostaci. Pored središta koje je euharistija, okupljeni smo oko još jednog neobičnog znaka – a to je trn s krune našeg Gospodina. Na koji način taj znak nama može pomoći vidjeti, prepoznati Krista živoga, prisutnog u životu Crkve i u našem životu? Neobičan je taj znak kojeg nam je Gospodin darovao“, istaknuo je o. Marin.

O važnosti sjećanja i pamćenja – „Istina uvijek ispliva i nađe svoj put“

Prošlost, sadašnjost i budućnost – ta tri puta vode nas do značenja i znaka Svetog Trna za sestru Mariju koja je primila taj Trn kao dar, ali i za nas danas.

U dan kad je donio Trn na monaško posvećenje koludrice, mogao je fra Ivan reći svojoj sestri nešto poput: „Draga sestro, dajem ti ovaj Trn, jer je on podsjetnik na ono što je Bog učinio za nas prije 1500 godina. Kad ga budeš gledala, sjećaj se uvijek njegove smrti, njegove muke, njegovog uskrsnuća i još više, sjeti se onoga što je dovelo do te muke, smrti i uskrsnuća – sjeti se ljubavi kojom je ljubio tebe, mene i u kojoj se darovao na žrtvenik, na oltar, kao otkupnina za naš grijeh, da nas oslobodi iz našeg ropstva. Na to treba podsjećati uvijek iznova.

Štoviše, taj znak nije samo podsjetnik. Nego, draga sestro Marija, i ti sama moraš postati takav znak. Ti sama moraš svaki dan sebe i svoje sestre podsjećati što je Bog učinio za nas i ne dozvoliti da ti to išta izbriše iz sjećanja. Što je čovjek bez sjećanja ili bez pamćenja’“, upitao je o. Jeronim.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je bilo bolno i tužno kad je bio pred svojom bakom, a ona ga nije mogla prepoznati. „Pitao sam se, tko je ta osoba koja stoji preda mnom, koja se ne sjeća svoga unuka? Sjećanje je ključno za naš život. Neka nam nitko i nikad ne uzme sjećanje na ono što je Bog učinio za nas u svojoj muci, smrti i svom uskrsnuću!

Nakon 500 godina duge tradicije, netko je pokušao izbrisati i Sveti Trn iz sjećanja, iz pamćenja i rekao: ‘Neće više biti procesija’. Ali, to je bilo kratkog daha. Istina uvijek ispliva. Istina se uvijek gradi, vrati. Nađe svoj put. Zato i mi podsjećajmo sebe, jedni druge na ono što je Isus učinio za nas, darujući se za nas. Od toga se itekako može živjeti“, ohrabrio je o. Jeronim. Opasnost je ne samo da netko uopće izbriše ili pokuša izbrisati taj događaj iz sjećanja, iz spomena, nego i da ga ublaži, razvodni i da nam govori o Kristu bez križa i bez muke, istaknuo je propovjednik.

„Kažu da pobjednici pišu povijest. Povijest koju mi slavimo doista je napisao  jedan pobjednik, Isus Krist. Ali, on je drugačiji pobjednik. Sv. Augustin je rekao: ‘Baš zato je Krist pobjednik, jer je pobijeđen. Jer je dopustio da bude pobijeđen i poražen’. Ne dozvolimo da nam se izbriše iz sjećanja raspeti Krist. Krist nas ne želi voditi sebi u Nebo mimo križa, mimo patnje. Nego, kroz sve to, kroz patnju i bol, i mi možemo naučiti kroz život kako se postaje pobjednik gubeći. Ne mora uvijek biti moja zadnja. Mogu se povući. I mogu proslaviti pobjedu“, poručio je o. Jeronim.

Razmatrajući znak Svetog Trna u duhu sadašnjosti, propovjednik je rekao: „Još je nešto mogao reći fra Ivan svojoj sestri Mariji, koludrici: Draga sestro, ovaj znak, Trn, podsjetnik je na sada. Na Kristovu sadašnjost, na njegovu prisutnost sada. Taj trn nas podsjeća jer nas vraća na Kristovu muku, smrt, na njegove rane  iz kojih su potekli voda i krv. To su plodovi Crkve, plodovi njegove muke koje mi i danas uživamo. Po ranama koje su otvorili vojnici, po ranama koje su otvorili koplje i trnje, mi sad blagujemo krv koja je potekla iz tih rana. Trn podsjeća na te plodove koji su sada među nama.

I ti, draga sestro Marijo, trebaš postati plod takve žrtve. Trebaš sama postati euharistija, kruh. Kruh koji se da lomiti. Trebaju u tebi, u tvom životu, u tvojoj spremnosti na žrtvu, u tvom daru sebe, drugi sada doživjeti Krista – po tvom životu, gledajući tebe, pričešćujući se tobom i onim što ti daješ na stol. Trebaju drugi moći doživjeti Krista nazočnog među nama. Sveci su bili majstori u tome“, poručio je o. Jeronim.

„Zahtjevi koje pred nas stavlja pogled na Sveti Trn nisu jednostavni“

U tom kontekstu, o. Marin je podsjetio da se Crkva ove godine na poseban način spominje i časti sv. Franju Asiškog, prvog sveca koji je svom tijelu dobio Gospodinove stigme, prije 800 godina, na La Verni.

„Nakon puno borbe, muke, trpljenja, Gospodin je sv. Franji darovao znakove svoje muke, da ih nosi na svom tijelu. Sv. Franjo je prvi čovjek Crkve za kojega je rečeno da je ‘alter Christus’, da je drugi Krist. Tko je vidio Franju i njegove rane, vidio je Krista. Vidio je Krista prisutnog, živog. I to treba postati sestra Marija, to treba postati svatko od nas“, poručio je o. Jeronim.

Istaknuo je misao sv. Augustina: ‘Baš zato svećenik, jer je on žrtva’. „Nije prinio neku žrtvu, neku životinju. Prinio je sebe. To je i svećeništvo, opće svećeništvo na koje smo svi pozvani – prinijeti sebe, darovati sebe drugima. Da se drugi nama pričeste, našom žrtvom, našom mukom“, rekao je predvoditelj slavlja.

Treći vid u tumačenju znaka podsjeća na budućnost, na ono što je pred nama, na obećanja. „Možda je fra Ivan rekao sestri Mariji: Draga sestro, ovaj Trn podsjeća da kraljevstvo našeg Gospodina, kraljevstvo tvoga Zaručnika, nije od ovoga svijeta. Da jest, on bi imao zlatnu krunu. Ne bih ti donio trn. Ali, on nije imao zlatnu krunu, jer njegovo Kraljevstvo nije od moći ovog svijeta. Uz njega nisu bili vojnici, nitko, osim majke i jednog učenika. Njegovo kraljevstvo je na nebu – i tvoje je“, rekao je o. Jeronim.

Redovnice na svojim zavjetima obično primaju vijenac od cvijeća, a neke i vijenac od trnove krune. „Fra Ivan je svojoj sestri donio trn da je podsjeća da je i njena domovina na nebesima i da ne smije dozvoliti da joj išta zarobi srce ovdje na zemlji. Jer sve prolazi, nemamo trajnog boravka ovdje na zemlji.

Gledajući trn, i mi smo pozvani podsjetiti se da smo ovdje hodočasnici. Da idemo prema nebu, tamo je naša domovina. Neka nam zemlja ostane zemlja, a neka nebo bude nebo i neka se to dvoje ne miješa. Toliki žele i očekuju doživjeti nebo ovdje na zemlji i time opterećuju sebe i druge. A nitko im to ne može dati. Stvoreni smo za nebo i čeznemo za njim. Ali, moramo živjeti s tom otvorenom čežnjom našeg srca i mi biti s otvorenim srcem kako bismo mogli primiti taj posljednji dar kojeg nam Gospodin želi dati, biti s njim u Kraljevstvu nebeskom“, potaknuo je o. Jeronim.

„Sigurno je da zahtjevi koje pred nas stavlja spomen, pogled na Trn, nisu jednostavni. Trebamo jedni druge. Zato taj znak zaodjenemo i u znak procesije, kako bismo se podsjetili da smo narod Božji koji ide od jedne Crkve do druge, od zemaljske do nebeske – i da nismo sami. Da smo tu jedni za druge. Od Crkve do Crkve, od  nedjelje do nedjelje, od krštenja do vjenčanja, sprovoda. Tu smo jedni s drugima. Uvijek zajedno oko oltara.

Posvjedočimo i sami se osvjedočimo u snagu koju nam daje Krist u svojim sakramentima, u euharistiji i po svim znakovima koje nam stavlja na naš put, pa i po znaku trna. Zagledajmo se dobro u njega i neka nas uvijek podsjeća na tri stvari: na ljubav kojom je darovao samog sebe za nas, na njegovu trajnu stvarnu prisutnost među nama, ovdje sada i na obećanje da ćemo s njim biti jednog dana u nebu. Budimo vjerni tom obećanju i toj budućnosti na koju nas Gospodin poziva“, potaknuo je o. Jeronim.

Na početku mise, pozdrav je uputio don Božo Barišić, paški župnik i dekan. „Bog nam je dao povlasticu častiti Sveti Trn kao relikviju krune koja je okrutno smrskana na Isusovoj glavi. Neka taj opipljivi znak njegove najbolnije muke oživi sve više u nama želju da prigrlimo Otajstvo našeg spasenja, kako bismo uistinu bili Božja djeca“, potaknuo je don Božo, rekavši kako nam „u znaku Svetoga Trna Bog jamči da ćemo u križu naći odgovor na sva naša zašto“. „Ako ne oklijevamo slijediti njega, on će postati tajna našeg mira i izvor naše snage. Neka nam svjetlo njegovog Duha pomogne otkriti Evanđelje trpljenja i njegovo spasonosno značenje“, potaknuo je don Božo.

U misi su sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog Groba Jeruzalemskog predvođeni Claudeom Grbešom, magistralnim delegatom za taj Red u Hrvatskoj. Među predstavnicima Reda bili su i namjesnici i članovi Reda iz Francuske i Slovenije.

Nakon mise, opat Marin predvodio je svečanu procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga koja je završila povratkom relikvije Svetog Trna u benediktinski samostan sv. Margarite gdje je Sveti Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta je odluka Kongregacije zapisana u Kodeksu isprava i povlastica i objavljena je u Obredniku Zadarske nadbiskupije, s odredbom za kalendar da se svake godine 4. svibnja u Pagu časti relikvija Svetog Trna.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., kada je svečano misno slavlje u paškoj zbornoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Bilo je to godinu dana nakon što su paške koludrice proslavile svoj visoki jubilej, 700 godina postojanja paškog benediktinskog samostana i nakon 74 godine što Sveti Trn nije bio izlagan pred pukom na čašćenje.

Vlasti u komunizmu nisu dopustile javno čašćenje i procesiju sa Svetim Trnom koja se kroz Pag do 1945. održavala pet i pol stoljeća. Nakon što je obnovljeno javno čašćenje Svetog Trna, 2019. procesija sa Svetim Trnom nije bila održana zbog kiše, a sljedeće dvije godine zbog korone. Nakon skoro osam desetljeća, prvu procesiju sa Svetim Trnom 4. svibnja 2022., kao i cijelu blagdansku svečanost, predvodio je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić

 

 

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina iz Bitetta u Zadar, franjevca na glasu svetosti, svečano koncelebrirano misno slavlje u nedjelju, 5. svibnja, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu, fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru i još desetorica svećenika.

To je prvi put da je u Zadar donesena relikvija bl. Jakova Zadranina iz Bitetta, prst blaženika, koja se nosi u velikoj svečanoj procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja. U samostanu u Bitettu gdje je djelovao četrdeset godina, nalazi se neraspadnuto tijelo bl. Jakova Zadranina već šest stoljeća od njegove smrti.

„Drago mi je što u molitvenom zajedništvu mogu proći ulicama grada Zadra moleći za svakog njenog stanovnika mir i dobro. Hvala franjevcima Provincije sv. Jeronima što s nama dijele duhovno bogatstvo i baštinu koju nam je ostavio bl. Jakov Zadranin“, poručio je zadarski nadbiskup.

Bl. Jakov Zadranin je veliki lik grada Zadra i hrvatskog naroda, „kojeg smo, nažalost, kod nas gotovo zaboravili i nepravedno zanemarili“, upozorio je mons. Zgrablić. „Bl. Jakov u raznim spisima spominje se kao Jakov Ilirski (Illyricus), Zadranin (di Zara), Slaven (Schiavone), Dalmatinac i sl. U talijanskoj literaturi novijeg vremena prevladava naziv ‘Giacommo da Bitetto’, ‘Jakov iz Bitetta’. Svi životopisci spominju ga kao Hrvata. Roditelji Jakova, Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec, krstili su ga u crkvi Sv. Marije u Zadru“, rekao je mons. Zgrablić. Kod ostataka te crkve na Muraju puk je zastao tijekom procesije s relikvijom bl. Jakova, tu je navješteno Evanđelje i upućena molitva. Bl. Jakov umro je na glasu svetosti 27. travnja 1496. g., u samostanu u Bitettu, nedaleko Barija.

„Jakov je pristupio u Franjevački red u samostanu u Zadru. Nije bio svećenik, nego brat redovnik. Kad je predstavnik Zadarske franjevačke provincije trebao poći na generalni kapitul Reda, Jakov ga je pratio i nakon kapitula ostao u Provinciji sv. Nikole biskupa u Italiji. Jakov je živio u raznim samostanima s druge strane Jadrana, u blizini Barija. Njegovi redovnički dani bili su ispunjeni molitvom i radom. Radeći svakodnevni posao u kuhinji i pripremajući braći hranu, živio je u Božjoj nazočnosti. Prostor u kojem se nalazio i posao koji je obavljao poticao ga je na razmišljanje o neprolaznoj hrani, o kruhu živom koji je s neba sišao, o prolaznosti svijeta i paklenim mukama na koje je mislio dok je ložio vatru“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da „posao kojeg je obavljao brat Jakov nije bio prepreka njegovom intenzivnom duhovnom životu“.

„Osobitu pobožnost Jakov je gajio prema Kristovoj muci i Mariji. Posvećivao se dugotrajnoj molitvi, razmatranju i kontemplaciji. Zbog svoje duhovne uronjenosti u Božju blizinu, više puta proživljavao je zanos Božje miline. Molitvu je pratio pokorničkim djelima. Po intenzivnom duhovnom životu Bog je Jakova obdario karizmama proroštva, govora o Božjim tajnama, otajstvima. Tu karizmu pratili su i drugi osobiti znakovi“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Poznavatelji fra Jakova za vrijeme života, a i nakon smrti, smatrali su ga svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. U Bitettu je izgrađena kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. g. za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII., izabran za papu 1878., dopustio je njegovo štovanje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. g. Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova“, rekao je mons. Zgrablić.

Relikviju bl. Jakova, prah od drveta koje je izraslo iz štapa bl. Jakova koje je bilo ostavljeno u samostanskom vrtu, talijanski franjevci donijeli su u crkvu sv. Frane u Zadar 1989. g., a u toj svečanosti radosno je sudjelovao tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na nemirne povijesne okolnosti koje su prethodile rođenju i djetinjstvu bl. Jakova u Zadru. „Čitava prva polovica 14. stoljeća obilježena je borbama za Dalmaciju, nazvanima i mletački ratovi. Posebnu ulogu u tom razdoblju imao je Ludovik I., ugarsko – hrvatski kralj, koji je vladao od 1342. do 1382. godine. Nakon desetljeća nemira i borbi, 18. veljače 1358. sklopljen je u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru mirovni ugovor, nazvan Zadarski mir. Bio je to ugovor između Mletačke republike i ugarsko – hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, kojim se Mletačka Republika morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji. Prigodom potpisivanja Zadarskog mira, kraljica Elizabeta, žena Ludovika I. i kćerka Stjepana II. Kotromanića, bosanskog bana, poklonila je franjevačkoj zajednici procesionalno raspelo. Sa svake strane na raspelu nalazi se deset minijatura u reljefu s likovima sv. Jurja, sv. Klare, raspetog Isusa s Blaženom Djevicom Marijom i Marijom Magdalenom; zatim, likovi sv. Ljudevita, sv. Elizabete, sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole biskupa, sv. Ljudevit s likom darovateljice raspela, kraljicom Elizabetom Kortromanić, sv. Ivan Krstitelj, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Antun Pustinjak te likovi svetih zadarskih zaštitnika Krševana, Stošije i Šime“, opisao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup Zgrablić rekao je da mu je drago što može s pukom molitveno počastiti relikviju bl. Jakova Zadranina te sudjelovati u procesiji s relikvijom blaženika i procesijskim križem iz 14. st. kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane. Taj procesijski križ je 1974. g. ukraden iz muzeja samostana sv. Frane i nakon pedeset godina vraćen je u samostan sv. Frane, 4. kolovoza  2023. godine. Taj križ nosio se ulicama Zadra svake godine u procesiji nakon potpisivanja Zadarskog mira koji je trajao pedesetak godina, dok 1409. g. Zadar opet nije pao pod Veneciju, pa su Mlečani tu procesiju bili zabranili. Pretpostavlja se da je i bl. Jakov, koji je rođen 1400., kao dječak hodao za tim križem u procesiji ulicama Zadra i utjecao se molitvama svecima prikazanima na tom križu.

„Po povijesnom raspelu s prikazom svetaca, po tom znaku mira i slobode, po raspelu za kojim je koračao i molio bl. Jakov, po čašćenju relikvija bl. Jakova Zadranina, po procesiji ulicama Zadra s relikvijama Blaženika, ovaj nam časni i dragi sin ovog grada, bl. Jakov, naš prijatelj i zagovornik na nebu, naš daleki rođak po krvi i ljubljeni brat po vjeri, postaje još bliži i draži.

Kao zagovornik na nebu, bl. Jakov nam se pridružuje u ovom liturgijskom slavlju, u ovom činu zajedništva, ‘općinstva svetih’, kako ispovijedamo u Vjerovanju, kako bismo se učvrstili u nadi koju nam daruje naša vjera, da u Božjoj prisutnosti i pod Božjim vodstvom sigurno koračamo putem života prema blaženstvu kojeg nam je Krist darovao i u kojem već u punini radosti i života živi bl. Jakov.

Na ovom putu života bl. Jakov nam je zagovornik kod Boga u našim potrebama. Kao suputnik s nama u životnom hodu, iz dana u dan, bl. Jakov nas hrabri svojim primjerom i vodi sigurnim putem prema uzvišenom i najvažnijem cilju na koji nas Bog želi dovesti, a do kojega je on već došao. U tminama našeg života bl. Jakov nam je poput zvijezde na nebu koja sjaji i pokazuje put kojim moramo ići da se ne izgubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da je ljubav o kojoj govori Isus u evanđelju oživotvorio i bl. Jakov u svom životu.

Isusovu riječ apostolima: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas“ (Iv 15,9) i bl. Jakov je „čuvao, po razmatranjima prebirao u svom srcu, a u molitvi duboko proživljavao u svojoj duši. Razmatranje Božje riječi, razmišljanje o Isusovoj muci i molitva zasigurno su otvarale dušu bl. Jakova radosti života s Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Koliko nas Bog ljubi doznali smo po njegovom Sinu, Isusu Kristu, rekao je nadbiskup. „Da se Isus nije utjelovio, prihvatio poniženje, trpljenje, muku križa, razapinjanja, smrti i da nije uskrsnuo, nikada ne bismo doznali da li nas i koliko Bog ljubi. Bez križa i uskrsnuća Isusova, nikada ne bismo doznali ono najvažnije o Bogu: da je Ljubav. I to beskrajna i bezuvjetna Ljubav. Ljubav svoga Oca koja je ispunjavala i motivirala cijeli Isusov život, koja mu je nakon smrti u uskrsnuću darovala novi život, Isus je podijelio s nama. Isus je učinio da ljubav koja izvire u Bogu Ocu i daruje se Sinu postane naša ljubav. Po ljubavi Isusovoj prema nama, spoznajemo Božju ljubav prema Isusu i prema nama. Kao najveći dar svoga uskrsnuća Isus nam je darovao ljubav svoju i ljubav Očevu, a to je Duh Sveti“, rekao je mons. Zgrablić.

Božje postojanje čovjek može spoznati „po svojoj ljudskoj naravi, po razumu i logičkom razmišljanju. Spoznati ‘nadspoznatljivu’ Božju ljubav i postati dionici te neizmjerne ljubavi možemo samo po Isusu Kristu, po njegovoj gorkoj muci i slavnom uskrsnuću, po daru Duha Svetoga. Isus nas poziva da trajno ostanemo u njegovoj ljubavi“, rekao je nadbiskup. U Isusovoj ljubavi ostaje se čuvanjem njegovih zapovijedi, kako je i sam rekao; kao što je i on čuvao zapovijedi Oca svoga i ostao u njegovoj ljubavi.

„Isusove zapovijedi su ponajprije Njegove riječi koje u sebi sadrže život. Isusove zapovijedi čuvamo kada ih nosimo u srcu jer znamo da su najdragocjenije blago života i kada ih vršimo. Isusove zapovijedi, Isusove riječi, možemo sažeto pronaći u novoj zapovijedi koju nam je ostavio: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim’. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mt 22, 37 -39). Tako je Isus rekao farizeju koji ga je pitao koja je zapovijed najveća u Zakonu, tj. što je najvažnije u životu“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo misao Benedikta XVI. da „ljubav, na grčkom agape, a na latinskom caritas, ne označava na prvom mjestu neki čin ili osjećaj naklonosti, nego označava duhovni dar, ljubav Božju što je Duh Sveti ulijeva u ljudsko srce te ga potiče da se daruje samom Bogu i bližnjemu“.

„Ljubav je bila zasigurno srž života bl. Jakova. U molitvi i razmatranju Kristove muke i ljubavi prema nama, u svakodnevnom savjesnom, s ljubavlju služenju braći u kuhinji, bl. Jakov crpio je snagu života i rada. Molitva i služenje braći natopila je i oplodila dušu bl. Jakova da živi u svetosti, tj. u Božjoj blizini. Ljubav donosi plodove radosti. ‘To sam vam govorio’, kaže Isus u Evanđelju, ‘da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna’ (Iv 15,11).

Božja ljubav koju čuvamo donosi nam blaženstvo, neprolaznu i ničim uvjetovanu radost i omogućuje nam da budemo već sada dionici života blaženog Jakova, svih blaženika i svetaca, radosti koja je potpuna“, poručio je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Nećete pronaći ljubav bez križa, a križ nećete moći nositi bez ljubavi.“

„Neka nam naša pobožnost prema bl. Jakovu, procesija po Gradu, naše kratko hodočašće, hrani i jača našu molitvu da u Isusovom križu i križu života pronađemo ljubav i radost, a ljubav neka postane snaga da se darujemo Bogu i bližnjemu“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, brojni puk sudjelovao je u procesiji s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je prošla središtem grada, a završila u katedrali sv. Stošije gdje je nadbiskup Zgrablić izmolio molitvu za proglašenje bl. Jakova svetim i puk blagoslovio s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

I.G.

Foto: I. Grbić

Relikvija bl. Jakova Zadranina – prst franjevca na glasu svetosti, stigla je u Zadar. Relikviju su u subotu, 4. svibnja, iz Bitetta u Zadar donijeli fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao 40 godina i vjernik laik Tonino, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda.

Prvog dana svog višednevnog pohoda Zadru, Dituri i Tonino pohodili su Nin, svetište Gospe od Zečeva, gdje je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, predvodio duhovnu pripremu ususret proslavi svetkovine Gospe od Zečeva.

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u Zadar, fra Tomislav je u razgovoru za IKA-u govorio o poruci života bl. Jakova Zadranina za vjernike i franjevačkoj zajednici u Bitettu gdje je 1496. g. bl. Jakov umro i gdje se u samostanu već šest stoljeća nalazi njegovo neraspadnuto tijelo.

Provincijal Šanko osobno poznaje mnoge franjevce iz barske Franjevačke provincije i više puta je bio u Bitettu. „To je živa franjevačka zajednica. U tom južnom dijelu Italije postoje dvije provincije, jedna je relativno mlada provincija po prosječnoj dobi fratara, dosta živa. Lik bl. Jakova bio je i poticajna inspiracija za mlade koji dolaze u svetište i tu se mole, tu su mogli upoznati fratre i lik bl. Jakova koji je bio jednostavan redovnički brat, ali svet svojim životom. On je male stvari činio na veliki način. Osobito je pomagao bolesnima za vrijeme kuge i svoj je život jako posvetio drugima. Taj trag koji ostaje sa žrtvom sebedarja, kad čovjek živi za nekoga, a što je bl. Jakov posvjedočio; kad ne stavlja sebe u prvi plan, to je veliko, božansko i to čovjeka dira. Bl. Jakov je ostavio trag svetosti i nostalgije za dobrotom. To utječe na ljude i potiče da i oni daju svoj život na sličan način“, istaknuo je provincijal Šanko.

Bl. Jakov je bio redovnički brat, kuhar, sakristan, radio je u vrtu. Postoje njegovi recepti koji su jako poznati. „Bl. Jakov je išao u prošnju, ali ne samo da prikupi materijalna sredstva, nego prije svega, da se upozna s ljudima, da dijeli život s njima. On je molitve ljudi i za te ljude prinosio pred Gospodina, utjecao se za ljude. To je bila živa razmjena, da su fratri stvarno disali s tim narodom. Ono što papa Franjo kaže, da pastiri trebaju imati miris svoga stada. Ljudi su se preko bl. Jakova osjećali ‘uvučeni’ u taj dio Crkve i osjećali su da ih se razumije, da je te fratre briga za njih, da im je stalo do ljudi“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je bl. Jakov doprinio da i mladi ljudi koji dolaze u samostan gdje je blaženik djelovao, osluškujući njegov primjer, požele i sami nasljedovati Krista na taj način.

Fra Tomislav je predvodio grupu od 50 hodočasnika iz Zadra u Bitetto 2023. g. i tamo su sudjelovali u procesiji u čast bl. Jakova Zadranina. Boravili su u Bitettu dva dana. „Domaći fratri i vjernici su nas stvarno lijepo ugostili. Nakon te procesije i proslave priredili su nam lijepi ručak. Uz razgovor, molitvu i pjesmu, tijekom toga zajedničkog blagovanja došlo je do ideje da sljedeće godine oni dođu k nama u posjet i donesu tu relikviju prsta blaženika koja je njima toliko dragocjena. S tom relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti, koliko je meni poznato, došli su u naš grad Zadar s kojom ćemo proći ulicama Zadra“, rekao je provincijal Šanko.

Na mjestu u samostanskom vrtu u Bitettu gdje je bio ostavljen štap bl. Jakova, izraslo je stablo 

Bitetto se nalazi na jugu Italije gdje su ljudi temperamentni i u načinu obilježavanja svečanosti i izražavanju pobožnosti. „Oni na poseban način i vanjskim znakovima žele doprinijeti tome, pa je običaj da se i na vani dosta slavi. Sveci su nam put do Boga, oni nisu svrha sami sebi. U svakoj kući u Bitettu stanovnici imaju mali kip, sliku bl. Jakova, kao i po cijelom gradu. Ako se uđe u neki restoran, bar, hotel, svugdje se vide slike bl. Jakova. Ljudi se njemu jako utječu. Talijani u Bitettu čude se kako to da tako jednog velikog blaženika mi u Zadru i Hrvatskoj ne poznajemo i ne častimo dovoljno. Bl. Jakov je za njih stvarno svetac, oni ga jednostavno nazivaju ‘Il Beato’, čak mu ne spominju ni ime. Dovoljno je samo reći ‘Blaženik’, već se zna tko je on za njih. Blaženikova proslava je stvarno na visokoj razini. Cijeli grad Bitetto na neki način stane kad je ta proslava, cijeli grad je u svjetlima, budu vatrometi.

Ljudi dolaze sa svih strana, iz okolice, upućuju svoje molitve, utječu se zagovoru blaženika. Njima je isto drago da se ta pobožnost i posvećenost bl. Jakovu širi, da se proširi što dalje, pogotovo do njegovog rodnog Zadra. Jakov je jedini Zadranin koji je proglašen blaženikom pa se Talijani čude kako to mi njega toliko ne poznajemo. Bilo bi mi drago da se naši građani i ljudi šire, više upoznaju s bl. Jakovom“, poručio je provincijal Šanko.

U samostanu sv. Frane u Zadru nalazi se relikvija bl. Jakova, koja je 2023. godine stavljena u relikvijar od bronce u obliku štapa na zid crkve sv. Frane, pokraj slike bl. Jakova na tom zidu. Ta relikvija je djelić koji pripada štapu bl. Jakova, odnosno, jednom stablu koje je, po predaji, izraslo iz štapa bl. Jakova Zadranina kojeg je on ostavio u samostanskom vrtu. Na tom mjestu je iz Jakovljevog štapa narasla smreka koja je sada osušena, a ta relikvija, prah, uzeta je iz toga drveta. Tu su relikviju 1989. donijeli talijanski franjevci franjevcima sv. Frane u Zadar, kao i umjetničku sliku s likom bl. Jakova koja se nalazi u crkvi sv. Frane.

Bl Jakov pokazuje kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Prepoznati tajming za ljubav

Fra Tomislav je pojasnio i značenje riječi ‘Blizu je, blizu’, koje je bl. Jakov rekao lovcima kad su ga pitali je li vidio zečića koji je trčao pred njima u bijegu. „To je naizgled dječja priča o zečiću koji bježi pred lovcima i prestrašen se sakrio pod habit bl. Jakova. Da ne bi slagao, bl. Jakov je rekao ‘Blizu je, blizu’. I to je izraz Jakovljeve genijalnosti, kako se snašao reći baš to. Nije slagao, a spasio je život zečića, lovci su produžili dalje. Ono što Isus kaže, ‘Budite bezazleni kao golubovi, lukavi kao zmije’. Tu se vidi Duh Sveti koji se u određenim zna postaviti na pravi način. Ta riječ ‘Blizu je, blizu’ može se dublje tumačiti. U smislu da je duh Božji blizu, da ti je Bog bliži nego ti sam sebi. Bez te blizine i mi gubimo smisao svog života. Bez te blizine ne znamo ući u istinsku blizinu s ljudima i gubimo osjećaj za čovjeka, gubimo osjećaj za sebe, za stvarnost. Bez te blizine nismo u realnosti. To je poziv na poniznost, da bez Boga ne možemo ništa“, poručio je fra Tomislav.

Poruka života bl. Jakova odnosi se osobito na svetačko življenje svakodnevnice. „Kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Kako prepoznati te trenutke, taj tajming za ljubav. Kako u nekim svakodnevnim stvarima koje se nama čine dosadne i banalne, svetac ima tu genijalnost da iznenadi gestom dobrote, sebedarja, u situaciji neke osrednjosti. To su ljudi koji se propnu iznad egoizma. Sveci te iznenade tom dobrotom, da zanemariš sebe. Mislim da to fali nama danas, općenito našem svijetu. A za time svi negdje čeznemo, u sebi. Čeznemo za takvim ljudima – koji će znati iznenaditi dobrotom u malim stvarima, gestama koje nisu glamurozne, nisu velike. Male stvari napraviti na veliki način! Kad se sjetim lika bl. Jakova Zadranina, to mi prvo padne na pamet“, poručio je provincijal Tomislav Šanko.

Nakon mise koju će u crkvi sv. Frane u nedjelju, 5. svibnja predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, svećenici i puk će sudjelovati u procesiji ulicama gradskog poluotoka s relikvijom bl. Jakova i proći pokraj nekadašnje crkve Marije velike, na mjestu sadašnje tržnice, u kojoj je bl. Jakov bio kršten. Procesija će završiti dolaskom u katedralu sv. Stošije gdje će nadbiskup Zgrablić svečano blagosloviti puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

Blaženikova relikvija će nakon tog blagoslova tijekom večeri biti izložena vjernicima na čašćenje u katedrali sv. Stošije, kad će vjernici u molitvi pred relikvijom moći uputiti svoje molitve bl. Jakovu Zadraninu. To je lijepi izraz crkvenosti i povezanosti redovničke i dijecezanske karizme, da relikvija blaženika iz franjevačke obitelji, nakon procesije, puku neće biti izložena na čašćenje u crkvi sv. Frane, u kojoj je bl. Jakov počeo svoje redovništvo, u čiji je samostan ušao u svojoj 20. godini života, nego u katedrali sv. Stošije, majci svih crkava koja vjernike na osobiti način povezuje u zajedništvo i znak je jedinstva svih vjernika i karizmi mjesne Crkve u povezanosti s biskupom.

Ines Grbić

Foto: Privatna arhiva, T. Šanko