Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić donio je u petak, 28. lipnja 2024., odluke o imenovanjima i razrješenjima svećenika u Zadarskoj nadbiskupiji. Odluke prenosimo u cijelosti.

1. Don Andrzej Jan Stepien – Imenovan pastoralnim suradnikom u župi Sv. Antuna Padovanskog u Zadru. Br. 703/2024., od 1. svibnja 2024.
– Razriješen službe župnika u župama Pohođenja BDM u Molatu, Sv. Andrije u Brguljama i Rođenja BDM u Zapuntelu. Br. 840/2024., od 28. lipnja 2024.
2. Don Tomislav Planinić – Imenovan upraviteljem župe u župama Sv. Petra na Ploči i Uznesenja BDM u Dračevcu Zadarskom. Br. 752/2024., od 27. svibnja 2024.
3. Don Ivan Perković – Razriješen službe župnika u župama Prikazanja BDM u Kistanjama, Sv. Mihovila u Erveniku i Sv. Ante Padovanskog u Nuniću. Imenovan župnikom župa Sv. Kuzme i Damjana u Polači, Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Tinju i Sv. Jurja u Rašteviću. Br. 832/2024., od 28. lipnja 2024.
4. Don Šime Žilić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Kuzme i Damjana u Polači, Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Tinju i Sv. Jurja u Rašteviću. Imenovan župnikom župa Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Br. 833/2024., od 28. lipnja 2024.
5. Don Stipe Mustapić – Razriješen službe župnika u župama Sv. Luke u Kolanu i Bezgrešnog začeća BDM u Barbatu. Imenovan župnikom župa Prikazanja BDM u Kistanjama, Sv. Ante Padovanskog u Nuniću i Sv. Mihovila u Erveniku. Br. 834/2024., od 28. lipnja 2024.
6. Don Krešo Ćirak – Razriješen službe župnika u župama Sv. Josipa u Obrovcu i Prikazanja BDM u Medviđi. Imenovan župnikom župe Sv. Jurja u Viru. Br. 835/2024., od 28. lipnja 2024.
– Razriješen službe dekana Novigradskog dekanata. Br. 836/2024., od 28. lipnja 2024.
7. Don Domagoj Kelava – Razriješen službe upravitelja župe u župi Uznesenja BDM na Ravi. Imenovan upraviteljem župa u župama Uznesenja BDM u Korlatu, Sv. Ante Padovanskog u Popovićima i Uznesenja BDM u Rodaljicama. Br. 837/2024., od 28. lipnja 2024.
8. Don Mladen Protić – Razriješen službe upravitelja župe u župama Uznesenja BDM u Korlatu, Sv. Ante Padovanskog u Popovićima i Uznesenja BDM u Rodaljicama te službe župnog vikara u župi Rođenja BDM u Benkovcu. Imenovan upraviteljem župa u župama Sv. Luke u Kolanu i Bezgrešnog začeća BDM u Barbatu. Br. 838/2024., od 28. lipnja 2024.
9. Don Zdenko Dundović – Imenovan upraviteljem župe u župi Uznesenja BDM na Ravi. Br. 839/2024., od 28. lipnja 2024.
10. Don Zbigniew Jacek Korcz – Imenovan upraviteljem župa u župama Pohođenja BDM u Molatu, Sv. Andrije u Brguljama i Rođenja BDM u Zapuntelu. Br. 841/2024., od 28. lipnja 2024.
11. Don Nikola Tokić – Razriješen službe župnika u župi Sv. Ivana Krstitelja u Biogradu n/M i umirovljen. Br. 842/2024., od 28. lipnja 2024.
12. Don Jure Zubović – Razriješen službe župnika u župi Sv. Jurja u Viru. Imenovan župnikom u župi Sv. Ivana Krstitelja u Biogradu n/M. Br. 843/2024., od 28. lipnja 2024.
13. Don Marko Dokoza – Razriješen službe upravitelja župe u župi Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 844/2024., od 28. lipnja 2024.
14. Don Rudi Juras – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Bl. Alojzija Stepinca u Zadru te u istoj imenovan župnim vikarom. Imenovan upraviteljem župe u župi Sv. Kuzme i Damjana u Banju. Br. 845/2024., od 28. lipnja 2024.
15. Don Tin Vidov – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Uznesenja BDM u Zadru i suradnika ravnatelja sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Imenovan tajnikom zadarskog nadbiskupa. Br. 846/2024., od 28. lipnja 2024.
16. Don Antonio Oltran – Razriješen službe pastoralnog suradnika u župi Sv. Antuna Padovanskog u Zadru te u istoj imenovan župnim vikarom. Imenovan upraviteljem župa u župama Sv. Nikole u Božavi s filijalom Zverinac, Sv. Jakova u Solinama i Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu s filijalom Verunić. Br. 847/2024., od 28. lipnja 2024.
17. Don Mario Karadakić – Razriješen službe vicekancelara Zadarske nadbiskupije i upravitelja župe u župama Sv. Nikole u Božavi s filijalom Zverinac, Sv. Jakova u Solinama i Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu s filijalom Verunić. Šalje se na poslijediplomski studij Kanonskog prava u Rim. Br. 848/2024., od 28. lipnja 2024.
18. Don Mladen Kačan – Razriješen službe župnika u župi Sv. Mihovila u Galovcu i umirovljen. Br. 849/2024., od 28. lipnja 2024.
19. Don Ante Sorić, generalni vikar – Imenovan župnikom u župi Sv. Mihovila u Galovcu. Br. 850/2024., od 28. lipnja 2024.

Don Antonio Oltran, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoju mladu misu u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu u nedjelju, 23. lipnja. Propovijedao je fra Gabrijel Škibola, župni vikar župe sv. Jeronima u Chicagu u Americi, inače krizmani kum don Antonija.

Slavlje je počelo u obiteljskoj kući don Antonija gdje su mu na kućnom pragu blagoslov udijelili njegovi roditelji, Nada i Branko. Majka se pomolila nad sinom, a otac ga je poškropio blagoslovljenom vodom. Potom su se svećenici i brojni puk uputili u veliku svečanu procesiju središtem Nina, prolazeći kroz glavna gradska vrata, Kalelargom do župne crkve sv. Anselma.

Fra Gabrijel je propovijedao razmatrajući mladomisničko geslo don Antonija, „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,16). „Ta jednostavna, ali duboka istina sve nas povezuje i vodi kroz život. Ta rečenica sažima suštinu našeg kršćanskog vjerovanja. Ljubav nije samo jedna od mnogih osobina Boga; ljubav je sâma bît Boga. Ta ljubav nije ograničena na osjećaj ili emociju. Ona je aktivna, sveobuhvatna i uključuje cijelo naše biće“, istaknuo je fra Gabrijel, citirajući cijelu misao toga gesla iz Prve Ivanove poslanice: “Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu” (1 Ivan 4,16).

U Starom Zavjetu postoje mnogi primjeri Božje ljubavi prema njegovom narodu. „Bog sklapa savez s Abrahamom, vodi Izraelce iz ropstva u Egiptu i daje im zakon kroz Mojsija. Svaki taj trenutak pokazuje Božju trajnu ljubav i brigu za svoj narod, čak i kada su bili neposlušni. Proroci su neprestano podsjećali Izraelce na Božju ljubav i pozivali ih na pokajanje i povratak Bogu“, naglasio je fra Gabrijel.

Istaknuvši da u Novom Zavjetu Božja ljubav doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, citirao je evanđelista Ivana: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Ivan 3,16). „Isusova smrt na križu i njegovo uskrsnuće najveći su izrazi Božje ljubavi prema čovječanstvu. Kroz Kristovu žrtvu, svi smo pozvani ući u novi savez ljubavi s Bogom“, potaknuo je fra Gabrijel, rekavši da ‘Bog je ljubav’ znači „da smo svi bezuvjetno voljeni. Bez obzira na naše pogreške, slabosti ili prošle grijehe, Božja ljubav je uvijek prisutna“. Podsjetio je na poticaj apostola Pavla da nas od ljubavi Kristove ne rastave nevolje, tjeskobe, progonstvo, pogibao, smrt, vlasti ni ikoje stvorenje.

Događaj iz navještenog Evanđelja po Marku, Isus i učenici u lađi na olujnom moru, metafora je za naše živote, rekao je Škibola. „Svi se suočavamo s olujama, bilo da su to osobne krize, problemi u obitelji, zdravstveni problemi, nesigurnosti u budućnosti. U tim trenucima možemo se osjećati prepušteni valovima života, kao da nas more nevolja preplavljuje i prijeti da nas potopi. U tim trenucima, često se pitamo gdje je Bog i zašto nam ne pomaže.

Isusova prisutnost u lađi s učenicima je ključna. Iako spava, On je uvijek prisutan. Ova prisutnost nam pokazuje da Božja ljubav nikada ne napušta. I kada nam se čini da Bog šuti ili da je udaljen, On je s nama, spreman djelovati u pravom trenutku. Isusova reakcija na oluju – njegovo zapovijedanje vjetru i moru – otkriva njegovu božansku vlast i ljubav kojom štiti i vodi svoje učenike“, poručio je fra Gabrijel. Unatoč tome, usprkos svojoj bliskosti s Isusom, učenici pokazuju strah i nedostatak vjere.

Vapaj učenika ‘Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?’ „odražava ljudsku slabost i sklonost sumnji u teškim trenucima. Isusov odgovor, smirivanje oluje i pitanje: “Kako nemate vjere?”, poziva nas na dublje povjerenje u Božju ljubav i prisutnost. Vjera nije odsutnost straha, već povjerenje da nas Božja ljubav neće napustiti, čak ni usred najjačih oluja“, ohrabrio je fra Gabrijel.

Don Antonio je „svojim životom i odgovorom na Božji poziv postao svjedok te ljubavi. Njegov svećenički poziv i odaziv je primjer predanosti i povjerenja u Boga. Kroz svoje služenje, propovijedanje, dijeljenje sakramenata i brigu za zajednicu, on će biti svjedok Božje ljubavi koja je uvijek prisutna, koja liječi, smiruje i vodi“, poručio je fra Gabrijel, upozorivši kako „živjeti kao svjedok Božje ljubavi nije uvijek lako“.

„Svijet oko nas često promiče vrijednosti suprotne Evanđelju: egoizam, materijalizam, natjecanje i nepravdu. No, upravo u takvom svijetu pozvani smo biti svjetlo i primjer Božje ljubavi. Svaki izazov koji susretnemo prilika je da pokažemo vjeru i povjerenje u Boga, kao što su učenici trebali vjerovati usred oluje. Isus nam obećava: “Ne bojte se, ja sam s vama do svršetka svijeta” (Mt 28,20). To obećanje nam daje sigurnost i snagu da ustrajemo u vjeri, znajući da nas Božja ljubav nikada ne napušta“, poručio je fra Gabrijel.

Poželio je da nas evanđeoski odlomak oluje koju su doživjeli učenici s Isusom i geslo ‘Bog je ljubav’ „podsjećaju na temeljnu istinu našeg života. Bog je uvijek s nama, njegova ljubav je nepokolebljiva i vječna. Pozvani smo živjeti tu ljubav svakodnevno, biti svjedoci i nositelji te ljubavi u svijetu. Neka nas Božja ljubav vodi i jača svaki dan“, poručio je fra Gabrijel.

Zahvala mladomisnika Oltrana

Na kraju mise, don Antonio je zahvalio Bogu na daru života i poziva, na prošlim i budućim milostima, istaknuvši da „nitko sam po sebi ne može učiniti ništa, ali s Kristovom snagom možemo učiniti puno“.

Zahvalio je roditeljima Branku i Nadi što su bili otvoreni životu, što su se trudili odgojiti ga u vjeri i usmjeriti na pravi put, braći Mati i Josipu za bratsku ljubav, cijeloj obitelji i rodbini na velikoj podršci na putu prema svećeništvu. Don Antonijeve tri tete koje su sestre njegovog oca su redovnice, a njegova baka je bila osobito pobožna vjernica, uvijek s krunicom u ruci. Zahvalio je nadbiskupima koji su prepoznali u njemu Božji poziv: umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ga je primio među kandidate za svete redove i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji ga je zaredio za svećenika 8. lipnja u katedrali sv. Stošije. Zahvalio je svećenicima, redovnicima, redovnicama i osobito ninskim župnicima: don Šimi Kevriću koji ga je krstio i za čije vrijeme je počeo ministrirati, don Boži Barišiću koji ga je poslao u sjemenište ‘Zmajević’, koji ga je pratio i podržavao kroz njegov duhovni razvoj. Don Božo je poklonio don Antoniju Misal kojeg je Barišić i priredio za slavlje njegove mlade mise i misnicu u kojoj je don Antonio slavio mladu misu.

Zahvalio je sadašnjem ninskom župniku Jerku Vuleti na „jednostavnosti, nesebičnom služenju i trudu u organizaciji mlade mise“ te redovnicama koje djeluju u Ninu, s. Ćeslavi i s. Miljenki za radosno služenje. Zahvalio je fra Gabrijelu koji je prihvatio propovijedati, profesorima za prenošenje znanja i poticaje da se izgrađuje kao osoba na svim razinama i poglavarima: don Anti Dražini, rektoru sjemeništa ‘Zmajević’ i don Mariju Geriću, rektoru Bogoslovije u Rijeci. Zahvalio je župljanima koji su pomogli u organizaciji mlade mise te Katedralnom zboru sv. Stošije iz Zadra s orguljašem Draganom Pejićem i župnom ninskom zboru koji su predvodili pjevanje.

Zahvalivši svima koji su ga podržali dolaskom i koji su mu pomogli na putu prema svećeništvu molitvom i djelima, don Antonio je poručio: „Na srcu mi je da molimo za nova duhovna zvanja. Zadnja mlada misa u Ninu je bila 2012. godine, fra Gabrijela Škibole iz mjesta Grbe koje pripada župi Nin. Još 25 godina prije toga bila je zadnja mlada misa u Ninu. Vaša molitva ima jaku snagu, važnost. Gospodin itekako čuje vašu molitvu. Bog je sâma ljubav i svakog neizmjerno voli. Bez obzira kakav si došao u crkvu danas; ako si do jučer radio zlo, nemoj danas, nemoj sutra. Gospodin je tolika ljubav da ne možeš ostati indiferentan na tu ljubav“, istaknuo je don Antonio.

Geslo ‘Bog je ljubav’ izabrao je jer „ljudi svoje dostojanstvo često grade fasadama na sebi, svoju vrijednost gledaju kroz karijeru, novac, materijalno, tko više ima. A najsnažnije je da si ti ljubljeno Božje dijete. Zahvali Gospodinu na toj milosti, što ti bez obzira na padove, Gospodin i dalje pruža ruku i izvlači te iz blata. Molimo za duhovna zvanja. U Zadarskoj nadbiskupiji su sada dvojica bogoslova, na prvoj i drugoj godini. Svećeničkog ređenja u Zadru nema sljedeće četiri godine. Gospodin čuje vaše molitve i želi vas uslišati. Molite za zvanja, ali ne da Gospodin pozove nekog iz druge obitelji, ‘Nemoj dirati iz moje’. Nego molite, ‘Gospodine, uzmi iz moje obitelji’“, potaknuo je don Antonio.

Ninski župnik Vuleta rekao je da je proslava mlade mise velika radost i zahvalnost Bogu za divni dar ljubavi i sve milosti po kojima je prisutan u našem životu. Zahvalio je Bogu za pripravu za to slavlje kojem je prethodila trodnevna duhovna obnova, rekavši da su župljanima „srca puna zahvalnosti zbog tog velikog otajstva“ te su i oni prigodno darovali mladomisnika. Zahvalio je župljanima za raspoloživost, nesebičnu pomoć i angažman u organizaciji mlade mise, kao i Gradu Ninu i ustanovama Nin Turizam i komunalnom poduzeću.

Izražavajući ponos zbog mlade mise „u crkvi gdje je kršten, gdje je učio prve korake u vjeri, primio prvo iskustvo vjere, gdje je dobio poziv i poticaj od Isusa da bude njegov svećenik“, don Jerko je mladomisniku Antoniju poručio: „Budi radostan, zauzet i predan u svećeničkoj službi. Sva tvoja sigurnost i snaga neka bude Gospodin“.

Ines Grbić

Dolazak relikvije bl. Alojzija Stepinca u župu sv. Josipa u Obrovcu proslavljen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi sv. Josipa u Obrovcu u nedjelju, 23. lipnja, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Stepinčevu relikviju prvog stupnja, djelić tijela bl. Alojzija, Obrovcu je darovala Zagrebačka nadbiskupija.

Uz svečana zvona obrovačke župne crkve, najstarije crkve u Dalmaciji posvećene sv. Josipu, proslava je počela u središtu grada, ispred obrovačkog Zavičajnog doma kod kipa bl. Alojzija Stepinca koji je tu postavljen i blagoslovljen 19. ožujka 2017. godine. Relikvija je bila položena na postolje pokraj brončanog Stepinčevog kipa visokog tri metra, rad akademskog kipara Vida Vučaka, čiju su izradu darovali Stepinčevi štovatelji iz Hrvatske i inozemstva.

Pred okupljenim pukom kod kipa, prigodni govor održao je don Krešo Ćirak, župnik Obrovca, promicatelj čašćenja bl. Alojzija. Izražavajući radost zbog dolaska relikvije, don Krešo je rekao da je život kardinala Stepinca bio ispunjen „velikim kušnjama, ali i jasnim odgovorima vjere i ljubavi na sve izazove kroz koje je prolazila Crkva u hrvatskom narodu. Naša zahvalnost na daru Zagrebačke nadbiskupije tim je veća jer se ove, 2024. godine spominjemo 90. godišnjice Stepinčevog zaređenja za zagrebačkog nadbiskupa“.

U duhu Stepinčevog mučeništva koje su zbog vjere i domoljublja podnijeli mnogi u Hrvatskoj, don Krešo je podsjetio da se ove, 2024. godine navršava i 80. godišnjica nasilne smrti dvojice svećenika Zadarske nadbiskupije, žrtava Drugog svjetskog rata: don Ante Adžije, župnika Starigrada-Paklenice, ubijenog na području iznad Obrovca i fra Ante Pavlova, župnika Obrovca i Kruševa te trojice uglednih vjernika iz župe Kruševo: Stipana Anića, Roka Erslana i Ivana Šoše.

„Spominjemo se i tolikih drugih svjedoka Božje ljubavi koji su bili utamničeni i šikanirani, poput Petra Marune iz Jasenica. S njim su stradali i mnogi drugi vjernici i domoljubi, a nekima od njih do danas se ni ne zna za grob. Primajući relikviju bl. Alojzija, obnavljamo zavjet vjere naših otaca. Imena kršćanskih mučenika ćemo ustrajno spominjati, kao i imena drugih civila i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Ime žrtve uvijek strši, osobito onima koji su ‘žrtvovali’ čast i obraz u izazovima ljubavi spram svojih sumještana. Životi progonjenih zbog pravednosti nadahnuće su i putokaz u svim lutanjima i nametanjima povijesnog revizionizma koje politička klika perfidno promiče. Gajeći imena tih časnih muževa i žena, njegujemo kulturu sjećanja potrebnu današnjim generacijama, na što je poticao i sv. Ivan Pavao II.“, poručio je don Krešo.

Don Krešo je zamolio Isusa, kralja mučenika, da taj susret „u nama obnovi kršćanski ponos i ukloni stid koji nam se nametao kroz protekla desetljeća. Neka osvježi rosom božanske milosti naša kršćanska opredjeljenja, izgrađena na 14-stoljetnoj vjernosti Petrovom nasljedniku i njegovoj neprekinutoj ljubavi prema hrvatskom narodu. Molimo i za ostale članove našeg naroda koji su u pustoši moralnog relativizma“, potaknuo je don Krešo. Rekavši da je bl. Alojzije „zaglavni kamen Crkve u Hrvata“, zamolio je njegov zagovor za hrvatski narod.

Nakon don Kreše, prisutnima se obratio mons. dr.. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, rekavši da se taj događaj ubraja među izvanredne događaje. Dar relikvije odobrio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Stoga je mons. Batelja pročitao Pismo mons. Kutleše kojeg je, datiranog 3. lipnja 2024., nadbiskup Kutleša napisao obrovačkom župniku Ćirku. U Pismu ga mons. Kutleša obavještava da je odgovorio na molbu nadbiskupa Zgrablića i javlja da će Obrovcu „rado dodijeliti moći bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i mučenika, koje će se ugraditi u oltar župne crkve. Neka takva prisutnost našeg blaženika u Zadarskoj nadbiskupiji i u župi sv. Josipa u Obrovcu bude zalog vjere te trajni spomen na vjernost Bogu i Crkvi, kako je to ovaj Božji ugodnik svjedočio. Ovom pismu prilažem i Potvrdu o autentičnosti moći bl. kardinala Alojzija Stepinca. Srdačno vas pozdravljam u Gospodinu“, pročitao je mons. Batelja Pismo nadbiskupa Kutleše.

Uručujući Pismo nadbiskupa Kutleše don Kreši, mons. Batelja je rekao: „Župniče Krešo, evo ti toga povijesnog i poveljnog Pisma o autentičnosti moći bl. Alojzija. Unesi je u župnu spomenicu, na trajni spomen ovoga dana i svih ljudi koji traže Boga“.

Ćirak je istaknuo da je mons. Batelja „osvjedočeni rodoljub koji neumorno pronosi istinu o našem blaženiku“. Njegov boravak među vjernicima čini taj susret još vjerodostojnijim i potvrđuje njegovu blizinu s vjernicima Zadarske nadbiskupije, a „predsjedanje nadbiskupa Zgrablića tim slavljem izraz je njegove pastirske brige za narod u tom kraju“, rekao je don Krešo.

Potom su se nadbiskup, mons. Batelja, župnik Ćirak i puk uputili u procesiju sa Stepinčevom relikvijom središtem Obrovca, kuda inače prolazi svečana procesija na Josipov blagdan, do župne crkve sv. Josipa. Za vrijeme procesije, don Krešo je predmolio pjevane Litanije u čast bl. Alojzija i puk je pjevao pjesmu u čast Stepincu.

Stepinčevu relikviju nosio unuk čovjeka koji je bio u zatvoru u Lepoglavi istovremeno kad i kardinal Stepinac

Relikviju bl. Alojzija uz procesiji nosio je bogoslov fra Josip Brandejs, unuk Petra Marune koji je bio u zatvoru u Lepoglavi u isto vrijeme kad i Stepinac. Petar Maruna je otac Josipove majke. Fra Josip je rodom iz mjesta Maslenica u župi sv. Jeronima u Jasenicama. Don Krešo je zahvalio Petrovoj djeci i rodbini jer su oni poklonili pokaznicu, pozlaćeni relikvijar za relikviju bl. Stepinca.

„Djed Petar je govorio kako je bl. Alojzije, kad bi šetao kroz dvorište zatvora, a pritom su ga uvijek pratila dva naoružana vojnika, tada je bl. Alojzije blagoslivljao njih. Odnosno, blagoslivljao je svojom rukom na sve četiri strane svijeta. Dar relikvije je velika čast za cijelu našu obitelj. Bogu hvala, i za dida Petra. On je imao dugi život, umro je u 90.-oj godini života. Did se za života spominjao toga svoga uzništva, takva situacija obilježi cijeli život čovjeka. Dida su pustili iz zatvora u Lepoglavi jer je ‘trebao’ umrijeti, zato su ga i pustili, koliko je bio onemoćao, kao na samrti. Ali eto, Božjom milošću, to je sâmo Božje čudo da je ostao živ i štoviše, da je doživio tako duboku starost“, rekao je fra Josip.

Petar Maruna za života je molio i jako želio da netko od njegove djece ili rodbine bude svećenik, baš potaknut primjerom bl. Alojzija kojega je gledao kako šeta zatvorskim dvorištem u Lepoglavi i blagoslivlja. I odazvao se njegov unuk Josip. Petrova kćer kaže da je njen otac za života doživio da će mu unuk biti svećenik, da je vidio uslišanje svoje molitve, da bi mu „srce pucalo od ponosa i umro bi od sreće“.

„Poziv je uvijek otajstven. Znam da sam plod molitava. Siguran sam da sam plod molitava, svojih roditelja, moje majke, bake i dida. Nositi Stepinčevu relikviju je poseban dar, milost. Ja i svoj poziv gledam kao veliki dar i milost, svoj život kao veliki dar, posebno u situaciji posvećivanja Bogu. Bog nam daje darove na svakodnevnoj razini, Bog nas svaki dan krijepi za život“, rekao je fra Josip. Završava četvrtu godinu teologije i uskoro, ovo ljeto će položiti doživotne zavjete kao redovnik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Izabrao je tu Provinciju jer su u povijesti njegovu rodnu župu Jasenice vodili franjevci s Visovca.

„Hvala nadbiskupu Kutleši na daru relikvije i mons. Batelji što nam je otkrio sjajni lik bl. Alojzija Stepinca“

Za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio, Stepinčevu relikviju u središte novog drvenog oltara župne crkve postavio je nadbiskup Zgrablić.

Na tom mjestu u oltaru, Stepinčeva relikvija nalazi se pokraj relikvijara u kojem je komadić kamena iz kuće sv. Josipa u Nazaretu, što je župniku Ćirku za vrijeme jednog hodočašća darovao hrvatski franjevac u Jeruzalemu. Arheološka istraživanja potvrdila su povijesnu dataciju toga nalaza za vrijeme iskapanja nalazišta kuće sv. Josipa, nakon čega je franjevac u dijelove bio razlomio neki pronađeni ostatak kamena u spomen na čašćenje sv. Josipa.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je don Kreši na njegovoj inicijativi i velikoj želji da župa dobije relikviju bl. Alojzija, u čemu ga je rado podržao. „Relikviju nam je velikodušno ustupio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Neka mu mons. Batelja prenese našu iskrenu i duboku zahvalnost. Na svijetu postoji puno župa i diljem svijeta ima puno Hrvata. I vjerojatno bi svaka župa htjela imati Stepinčevu relikviju. A nema toliko relikvija. Župa Obrovac je dobila relikviju Stepinčevog tijela. To je relikvija prvog reda. U ime Obrovčana i cijele Zadarske nadbiskupije, hvala od srca na toj lijepoj gesti zagrebačkom nadbiskupu Kutleši, što se u Obrovcu može častiti i slaviti bl. Alojzije“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da relikvija nije znak prošlosti i materije, nego njeno čašćenje je znak vjere u vječni život kojega su blaženici već dio u božanskoj slavi Općinstva svetih.

Nadbiskup Zgrablić pohvalio je i zasluge mons. Batelje, istaknuvši da je i on učinio veliko djelo. „Mons. Batelja je cijeli svoj život potrošio da Stepinac bude proglašen blaženim, svjedok sam toga. Zalagao se da se sve istraži i ispita, svaka sitnica, sve pozitivno i svaka primjedba. To je životno djelo mons. Batelje koji je također neizmjerno učinio za dar Stepinčeve relikvije. Ne zahvaljujem mons. Batelji samo jer je donio relikviju, nego i jer nam je pokazao, otkrio tako veliki, sjajni lik koji nama sjaji i pokazuje nam put, usprkos svih oluja i nevolja života koje nas mogu snaći i mogu biti velike, jake i snažne. Ali, gledati nam je i osloniti nam se na Krista. U tome nam je svjedok bl. Alojzije“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu“

Na misi je propovijedao mons. Batelja. Rekao je da nam je Bog blizu i neće dopustiti da propadnemo. „Božju blizinu na suđenju je iskusio Stepinac. Mirno je podnosio izmišljene i nedokazane krivnje koje je Josip Manolić opisao riječima: „Ako želite nevinog osuditi, morate ga najcrnjim blatom nabacati!“. Alojzije se, pouzdan u Boga, nije osvrtao na klevete, nego je odlučnim riječima ukazao na nakane neprijatelja Božjih: „Vi ste iz sovjetskih udžbenika prepisali u školske knjige naše djece da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba… Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas…!“. Božjom jakošću stišavao je more bezvjerja koje, nažalost, i danas šumi nastojeći nas potopiti. Bl. Alojzije želi nas ispuniti pouzdanjem: „Onaj koji je Izrael preveo preko Crvenog mora, i nas će izbaviti od crvene, komunističke, bezbožne poplave“. Vjerujmo u Isusa i onda kad nam se pričinja da spava“, ohrabrio je mons. Batelja.

Ljudi su Stepincu dolazili zabrinuti, a od njega su odlazili radosni i ponosni, rekao je mons. Batelja: „Božji Duh je s nadbiskupa Stepinca prelazio na njih, osobito dar jakosti u kušnjama“. Citirao je Stepinca kako je na sjednici biskupa u rujnu 1945. rekao: „Ja sam sa svoje strane sve učinio da se sporovi s državom izglade na miran način. Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu. Javno ću istupiti protiv ovakvih postupaka vlasti, pa makar bio strijeljan. Ne kanim napadati vlast u cilju nikakve politike ili u korist neke političke strane, nego samo u obranu Katoličke crkve i vjere“.

„Istinoljubivi svijet je s poštovanjem govorio o nadbiskupu Stepincu, a Kristovi su ga vjernici doživljavali kao čovjeka prokušanog vrlinama, mučenika za jedinstvo Crkve. Taj glas svetosti i mučeništva svjedočio je Božji narod nakon njegove smrti pa se i sâm progonitelj „Tito više bojao Stepinca mrtvoga, nego živoga“. Alojzijevu čistu savjest Božji neprijatelji nisu uspjeli ušutkati za života, niti su uspjeli ugušiti njegov glas svetosti nakon smrti“, poručio je mons. Batelja.

Bl. Alojzije je molio i poticao vjernike i svećenike da mole za progonitelje, da uvide zabludu, obrate se i spase dušu. „Tiranin je svoju mržnju iskazao i na mrtvom tijelu kardinala Stepinca. Tijelo je uništio, a njegovo srce, koje je dobrotom jednog liječnika za vrijeme obdukcije izuzeto za relikviju Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskom narodu, zaplijenio i spalio. Mržnja neprijatelja bila je vidljiva i u pokušaju da ga se tako pokopa, ‘da mu se za grob ne zna’. Nije li nam desetljećima bilo zabranjeno spomenuti ime kardinala Stepinca“, upozorio je mons. Batelja.

U duhu činjenice da je Stepinčeva relikvija darovana župi sv. Josipa, propovjednik je rekao da je Stepinac u hrvatskom narodu ono što je sv. Josip bio u Nazaretskoj obitelji. „Stepinac se nadahnjivao na idealu očinstva sv. Josipa. Odgovorno je skrbio za obitelj Zagrebačke nadbiskupije i za vjeru u hrvatskom narodu. Žrtvovao se za Božje istine do prolijevanja krvi. Bio je pravedan; spremno je trpio za Božji zakon, za dostojanstvo obitelji, blagostanje naroda! Proniknuo je nakanu Staljina i Tita da se biskupije na čije je područje stupila Crvena armija podvrgnu Moskovskom patrijarhatu. Zato je Alojzije hrabro čuvao jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu“, naglasio je mons. Batelja.

Uslišanje po zagovoru bl. Alojzija mons. Batelja posvjedočio je na primjeru Rafaelle Capellin iz Trenta koja je začela u poodmakloj dobi. Kako se približavao porod, sve više se bojala. Njen župnik don Aldo Roma bio je štovatelj Stepinca,  osobito otkad je po Stepinčevom zagovoru ozdravio njegov brat od tumora na mozgu. Prije odlaska u rodilište, župnik Roma dao je Rafaelli kutijicu s komadićem platna, vjerojatno od Stepinčeve reverende i ohrabrio da moli bl. Alojzija, rekavši joj: „On će ti pomoći i sve će biti dobro!“. „Nakon što je Rafaella poljubila relikviju, osjetila je kako joj je tijelom prošao kao neki strujni udar. U rodilište je 3. ožujka 1985. ponijela sa sobom i moći bl. Stepinca. Došavši na grob bl. Alojzija u zagrebačku katedralu, (8. svibnja 2024., na Stepinčev rođendan), zahvalno je posvjedočila kako je s blaženim mirom dočekala porođajne boli, a mlade majke bile su preplašene. Sretno je rodila Luku, sada muža i oca, posvjedočio je mons. Batelja.

Poželio je da nas moći bl. Alojzija i njegov kip u Obrovcu podsjete i budu opomena „da budemo do groba vjerni Kristu i Katoličkoj Crkvi“. „Bl. Alojzije nas podsjeća: Ako smo katolici, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našeg života. Božja riječ nas potiče: ‘Idite k sv. Josipu!’. Idite k bl. Alojziju!“, potaknuo je mons. Batelja.

Zazivi Molitve vjernika na misi bili su u spomenu kreposti bl. Alojzija koji je rekao da i „nakon smrti želi učiniti što može, da odvrati od nas pogibelji koje nam prijete i umnoži nam sreću, koliko je moguće“. Molilo se da nastavimo tradiciju vjere naših otaca, na što nas je hrabrio Stepinac; da se svećenici učvrste u službi, za nova duhovna zvanja i za upravitelje naroda koji će donositi naravne zakone kojima čuvaju svetost i dostojanstvo osobe stvorene na Božju sliku.

Rekavši da je dolazak relikvije blagoslovljeni pohod bl. Alojzija obrovačkoj župi i Zadarskoj nadbiskupiji, na kraju mise mons. Batelja čestitao je župniku Ćirku, nadbiskupu Zgrabliću i puku koji u sv. Josipu i bl. Alojziju nalaze moćnu duhovnu zaštitu, utjehu i uzor. Podsjetivši kako je don Krešo bio sjemeništarac u sjemeništu ‘Zmajević’ dok je mons. Batelja bio duhovnik u zadarskom sjemeništu, a mons. Zgrablić je bio prefekt, mons. Batelja je rekao: „Drago mi je vidjeti da je od onoga dječaka sjemeništarca nastao dobar župnik“.

Don Krešo je zahvalio mons. Zgrabliću, rekavši da dolazi iz Porečke i Pulske biskupije koja je također dala mučenike. „Diljem Lijepe naše dogodilo se neko mučeništvo zbog pripadnosti katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu. Imajući relikviju Stepinca u župi, ne spominjemo se prošlosti niti je to ostatak naše prošlosti, nego to je poticaj i na to se župa Obrovac obvezuje – da će spominjati svaki trenutak života našeg blaženika. Kad se budemo spominjali Stepinčevog krštenja, obnavljat ćemo i svoja krštenja. Kad se spominjemo njegove pričesti, krizme i svećeničkog reda, što god je radio, prisjećat ćemo se toga i u današnje vrijeme to odgovorno i savjesno primijeniti“, poručio je don Krešo. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što ih je dolaskom ohrabrio da nastave u tom smjeru i mons. Batelji, rekavši da je on „prijatelj župe Obrovac koji se već udomaćio u Obrovcu“. Zahvalio mu je na svemu što radi i što će učiniti za župu Obrovac, Zadarsku nadbiskupiju i Crkvu u Hrvatskoj.

Proslavi je prethodila trodnevna duhovna obnova od 20. do 22. lipnja koju je predvodio don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM, koja je završila cjelonoćnim bdjenjem u župnoj crkvi sv. Josipa ususret nedjeljnoj proslavi polaganja Stepinčeve relikvije u oltar obrovačke župne crkve.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta sjednica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem njegove predstojnice, s. Marijane Mohorić, održana je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 26. lipnja.

Na sjednici je analizirana provedba godišnjeg plana rada za 2023./2024. pastoralnu godinu. Od aktivnosti koje je Povjerenstvo bilo predvidjelo da se ostvare, s. Marijana je istaknula kako je realizirano održavanje uvodnog tečaja Lectio divina od 4. do 6. listopada 2023. godine te mjesečni biblijsko-molitveni susreti u sjemeništu ‘Zmajević’ (11. listopada, 15. studenoga i 13. prosinca 2023. godine te 24. siječnja, 21. veljače, 20. ožujka, 17. travnja i 15. svibnja 2024.). Susreti Lectio divina organizirani su u kontekstu obilježavanja Godine molitve ususret jubilarnoj 2025. godini, a vodio ih je don Elvis Ražov u suradnji s članovima Povjerenstva.

U svrhu intenzivnije obnove održavanja župne kateheze, pri završetku je i priprema Priručnika za drugu godinu pripreme kandidata za slavlje Sv. potvrde i za njihove katehete. U taj rad bilo je uključeno dvadesetak vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, od kojih su troje članovi Povjerenstva za župnu katehezu. Izrađen je anketni upitnik za svećenike te su prikupljeni podaci o stanju župne kateheze, na temelju čega će se razraditi prijedlozi za daljnji rad Povjerenstva za župnu katehezu.

S obzirom na dosad obrađene rezultate, u tom kontekstu, među prioritetnima se istaknula potreba bolje inicijalne i permanetne katehetske formacije svećenika, sustavniji rad s roditeljima djece i mladih koji su na putu kršćanske inicijacije, permanentna kateheza odraslih te rad sa župnim katehetama i animatorima župne kateheze, za koje se će organizirati formativni tečajevi u nadolazećoj pastoralnoj godini.

Na sjednici se razgovaralo i o drugim brojnim izazovima kršćanske formacije u suvremenom kontekstu koji su i međusobno umreženi. U svemu tome nastojalo se reći ‘Ne’ sterilnom pesimizmu (EG 84) te potvrditi i podržati potrebu konkretnih odgovora koje pred nas stavlja izazov „misijske duhovnosti“ (EG 78), usmjerujući se znakovima nade i prepoznavanju Božje prisutnosti u našem okruženju. To je pri otvorenju Drugog vatikanskog koncila (11. listopada 1962.) istaknuo i papa Ivan XXIII: „U našem dobu, u kojem čovječanstvo, čini se, ulazi u novi poredak i odnose, treba radije vidjeti tajanstvene naume Božje providnosti koji se ostvaruju u razdobljima koja se nižu jedno za drugim, kroz ljudska djelovanja i često iznad njihovih očekivanja, u kojima sve, pa i nedaće kroz koje čovječanstvo prolazi, vodi većem dobru Crkve.“

Na susretu je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

s. Marijana Mohorić

Foto: I. Grbić

Susret predstojnika Povjerenstava Zadarske nadbiskupije na poziv i pod predsjedanjem zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića održan je u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u ponedjeljak, 24. lipnja.

Susret je počeo molitvom i prigodnim pozdravom mons. Zgrablića u kojem je nadbiskup zahvalio predstojnicima i članovima Povjerenstava na aktivnostima koje su, organizirajući pojedine događaje, ostvarili u proteklom razdoblju na nadbiskupijskoj razini.

Na završetku pastoralne godine, predstojnici su predstavili osvrt o radu povjerenih povjerenstava, izazovima s kojima su se suočavali i prijedloge budućih planova. Na susretu je istaknuto da je kroz rad Povjerenstava, odnosno, organizacijom pojedinih događaja u njihovoj nadležnosti i na njihovu inicijativu, ostvarena dodatna pastoralna dinamika u djelovanju na razini Nadbiskupije. Potaknuto je na ostvarenje veće suradnje između različitih Povjerenstava u planiranju i ostvarenju nekih zajedničkih događaja. Predstojnici su prihvatili Pravilnik o djelovanju Povjerenstava koji je prethodno bio predložen kao eksperimentalan.

Don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije, predstavio je Bulu pape Franje ‘Nada ne razočarava’ povodom Svete godine 2025. godine. Nadbiskup Zgrablić potaknuo je da planovi pastoralnih aktivnosti u nadolazećoj godini budu u duhu te Papine bule, odnosno, aktualizacija njenih smjernica i poticaja te je izrazio podršku daljnjem djelovanju povjerenstava.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Relikviju prvoga stupnja, djelić tijela bl. Alojzija Stepinca, Zagrebačka nadbiskupija odobrenjem zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, darovala je župi Sv. Josipa u Obrovcu. U nedjelju, 23. lipnja, Stepinčevu relikviju u oltar župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio, postavio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Na misi je propovijedao mons. dr.. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze. Propovijed mons. Batelje donosimo u cijelosti. 

Oče nadbiskupe, braćo i sestre! Čuli smo Isusovu riječ: »Pođimo na drugu stranu!« Isus je u pokretu, traži izgubljenog, grešnog čovjeka. Rekao je na križu: »Žedan sam.« Nije žeđao za octom pomiješanim sa žuči, nego za spasenjem svega što mu je Otac dao. Istočnim grijehom ranjenog čovjeka.

Uočili smo i učenike Isusove, preplašene olujom. U smrtnom strahu prekorili su Isusa: »Učitelju, zar ti nije stalo što umiremo?« Ponijeli su se kao i mi kad Bogu postavljamo pitanje: Zar ne vidiš, Bože, ovu nepravdu? Zašto je svijet tako nasilan? Zašto se ljudski život gazi kao trava? Zašto se nekažnjivo s televizijskih ekrana i sa stranica novina niječe i otvoreno napada vrijednost braka i obitelji, a nudi oblike života koji su protiv Božjeg i naravnog zakona? Zašto se ozakonjuje ubojstvo nerođenog djeteta i nemoćnog starca i starice? Zaboravljamo da nam je Bog blizu i neće dopustiti da propadnemo.

Božju blizinu je na suđenju iskusio bl. Alojzije Stepinac. Mirno je podnosio izmišljene i nedokazane krivnje, koje je Josip Manolić opisao riječima: »Ako želite nevinog osuditi, morate ga najcrnjim blatom nabacati!« Alojzije se, pouzdan u Boga, nije osvrtao na klevete, nego je odlučnim riječima ukazao na nakane neprijatelja Božjih: »Vi ste iz sovjetskih udžbenika prepisali u školske knjige naše djece da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba, da Isus Krist pripada u carstvo priča. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!«

Božjom jakošću stišavao je more bezvjerja koje, nažalost, i danas šumi nastojeći potopiti nas. Bl. Alojzije želi nas ispuniti pouzdanjem: »Onaj, koji je Izraela preveo preko Crvenog mora, i nas će izbaviti od ove crvene, komunističke, bezbožne poplave.« Zato vjerujmo u Isusa i onda kad nam se pričinja da spava.

Dragi vjernici! Mi smo danas pred istinskim svjedokom vjere. Blaženi Alojzije bliz nam je i drag jer je bio Božji, jer je upućivao na Boga, jer je shvaćao da je opstanak Katoličke Crkve u hrvatskom narodu moguć u slobodi ispovijedanja vjere i životu prema načelima vjere. Zato se želimo nadahnuti duhom koji je oživljavao blaženog Alojzija. Dok je bio na životu ljudi su dolazili k njemu jadni, zabrinuti, ponekad i zaplakani, a od njega su odlazili prepuni velike radosti i ponosa. Božji Duh je s nadbiskupa Stepinca prelazio na njih, osobito dar jakosti u kušnjama.

Rekao je na sjednici biskupa u rujnu 1945.: »Ja sam sa svoje strane sve učinio da se sporovi s državom izglade na miran način. Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu. Javno ću istupiti protiv ovakvih postupaka vlasti, pa makar bio strijeljan. Ne kanim napadati vlast u cilju nikakve politike ili u korist neke političke strane, nego samo u obranu Katoličke crkve i vjere.«

Istinoljubivi svijet je s poštovanjem govorio o nadbiskupu Stepincu, a Kristovi su ga vjernici doživljavali kao čovjeka prokušana vrlinama, mučenika za jedinstvo Crkve. Taj glas svetosti i mučeništva svjedočio je Božji narod nakon njegove smrti pa se i sâm progonitelj »Tito više bojao Stepinca mrtvoga, nego živoga«.

Alojzijevu čistu savjest neprijatelji Božji nisu uspjeli ušutkati za života, niti su uspjeli ugušiti njegov glas svetosti nakon smrti. On je često molio, poticao je vjernike i svećenike da mole za progonitelje, da uvide svoju zabludu, obrate se na Božji put i spase dušu svoju. Međutim, tiranin je svoju mržnju iskazao i na mrtvom tijelu kardinala Stepinca. Tijelo je uništio, a njegovo srce – koje je dobrotom jednog liječnika za vrijeme obdukcije izuzeto za relikviju Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskome narodu – zaplijenio i spalio. Mržnja neprijatelja bila je vidljiva i u pokušaju da ga se tako pokopa, »da mu se za grob ne zna«. Nije li nam desetljećima bilo zabranjeno spomenuti ime kardinala Stepinca?!

Možemo se stoga opravdano nadati da će rimski Prvosvećenik priznati mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca. Naime, papa Franjo uči da su mučenici ne samo oni kojima je zabranjeno ispovijedati Kristovo ime, nego i svi oni koji su progonjeni »jer žele vjerovati i živjeti vrijednosti djeteta Božjega«. Blaženi Stepinac je eminentno takav Kristov učenik i mučenik!

Braćo i sestre! Što je sv. Josip bio u Nazaretskoj Obitelji, to je Stepinac u našoj Crkvi i hrvatskom narodu! Stepinac se nadahnjivao na idealu očinstva sv. Josipa. Nadahnut tim idealom odgovorno je skrbio za obitelj Zagrebačke nadbiskupije i za vjeru u hrvatskom narodu. Žrtvovao se za Božje istine do prolijevanja krvi. Bio je čovjek pravedan; spremno je trpio za Božji zakon, za dostojanstvo obitelji, blagostanje naroda! Proniknuo je nakanu Staljina i Tita da se biskupije na područje kojih je stupila Crvena armija podvrgnu moskovskom patrijarhatu. Zato je Alojzije hrabro čuvao jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu! Ovo je bio njegov stav: »Ako [radi vjere] treba trpjeti, trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt, rado umrijeti, ali sotoni popustiti ne. Kad bismo izdali Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj za izdaju Crkve Božje – to bi bila sablazan, koja se ne samo lako ne bi zaboravila, nego nikada. Radije umrijeti, nego izdati Crkvu svetu, Božju. Da smo htjeli izdati Crkvu, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ: ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti’.«

Dragi štovatelji bl. Alojzija! Bila je vaša želja da u svojoj sredini možete častiti moći bl. Alojzija Stepinca. To je izraz vjere u Općinstvo svetih i uskrsnuće tijela! Naime, prvi kršćani častili su tjelesa mučenika, svjedoka vjere u Krista Uskrsnuloga i nad njihovim grobovima gradili crkve, skupljali predmete s kojima su oni bili u doticaju. I mi imamo potrebu za takvim doticajem koji nam pomaže oživiti spomen ili nas po njihovu primjeru potaknuti na evanđeoski život. Oni su već u slavi neba i u Bogu proslavljeni pokazuju gdje je i naš konačni cilj, u gledanju Boga licem u lice. Zato je čašćenje moći mučenika i svetaca utemeljeno na spoznaji da su svi Kristovi učenici, živi i mrtvi, ujedinjeni istom vjerom, pripadaju Bogu, Božji su. Dok častimo moći mučenika i svetaca Božjih tražimo ponajprije Božju blizinu, a zagovor onih koji su u Bogu već proslavljeni. Dakle, čašćenje svetih moći svjedočanstvo je vjere u uskrsnuće.

Možda će ipak tkogod postaviti pitanje: A čemu častiti moći mučenika i svetaca? Je li to tek puki običaj, zavaravanje, lažna utjeha. Odgovorit ću događajem koji se zbio 8. svibnja ove godine. Gospođa Rafaella Capellin r. Frank, rođena 1947. u Trentu, udala se za Maria Capellina 1977. Nije mogla začeti dijete. Konačno se, u poodmakloj dobi, to dogodilo. Kako se približavao dan djetetova rođenja, nju je zbog poodmakle dobi zahvaćao sve veći strah, panika. Nekoliko dana pred odlazak u rodilište posjetio ju je njezin župnik don Aldo Roma. On je bio štovatelj bl. Alojzija Stepinca, osobito otkako je na njegov zagovor ozdravio njegov brat koji je obolio od tumora na mozgu. Župnik Roma tom je prigodom gospođi Capellin dao kutijicu s komadićem platna, vjerojatno od Blaženikove reverende. Ohrabrio ju je riječima da se preporuči u molitve bl. Alojzija Stepinca. Rekao je: »On će ti pomoći i sve će biti dobro!« Rafaella je poslušala župnikov savjet. Nakon što je poljubila relikviju, osjetila je kako joj je tijelom prošao kao neki strujni udar. U rodilište je ušla 3. ožujka 1985. Ponijela je sa sobom i moći bl. Stepinca.

Došavši na grob bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali zahvalno je posvjedočila kako je s blaženim mirom dočekala porođajne bolove, dok su mlade majke bile uznemirene i preplašene. Sretno je rodila dječaka Luku, danas sretnog muža i oca.

Što nam govori ovaj primjer čašćenja sv. moći? Govori nam da je Bogu stalo do nas, da Bog računa s nama, da nas neće prepustiti našim nemoćima, našim slabostima, pa ni samoj smrti. Štoviše, ako je tako potrebnije za naše spasenje, uslišit će molbe onih koji nas pred njim zagovaraju jer mu omilješe na zemlji, a sada se raduju s njime gledajući ga licem u lice.

Moći bl. Alojzija Stepinca i njegov kip u Obrovcu neka nam budu podsjećaj i opomena da budemo do groba vjerni Kristu Gospodinu, do groba vjerni Crkvi Katoličkoj. Radi nje je papa Ivan VIII. priznao hrvatsku državu kad je na Spasovo 879. slavio Misu i blagoslovio kneza Branimira, njegov narod i zemlju njegovu; ne bezimenu ili tuđu, nego našu, hrvatsku. Prisjetimo se da smo slaveći taj jubilej u Ninu 1979., dakle prije 45 godina, obećali Bogu, da ćemo »dnevno moliti i nedjeljom slaviti Misu«. Vršimo li taj zavjet? Blagoslivljaju li nas naši biskupi u 9 sati navečer? Znademo li ispovijest vjere Hrvata katolika?

Braćo i sestre! Prisjetimo se Isusovih riječi: »Pođimo na drugu stranu!« Tim riječima nas Isus poziva da promijenimo na bolje svoj kršćanski život. Bl. Alojzije nas podsjeća: »Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života.«

Čestitam Ti, dragi Krešo, župniče i župo sv. Josipa u Obrovcu, i tebi, puče Božji na čelu s nadbiskupom Zgrablićem, ovaj blagoslovljeni pohod bl. Alojzija Stepinca vašoj župi i Zadarskoj nadbiskupiji.

Čestitam tebi, vjerni narode Obrovca i okolice, koji u sv. Josipu i bl. Alojziju nalaziš moćnu duhovnu zaštitu, utjehu i uzor. Božja riječ nas potiče: »Idite k sv. Josipu! Što vam on rekne, to činite!« Idite k bl. Alojziju! Što Vam on rekne, to učinite! Neka nam naši sveti zaštitnici izmole živu i postojanu vjeru u život vječni. Amen.

mons. Juraj Batelja

Obrovac, 23. lipnja 2024.

Foto: I. Grbić

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 22. lipnja, u svetištu sv. Nediljice u Vrani. Tradicionalni godišnji susret ministranata ove godine okupio je 165 ministranata iz župa Nadbiskupije.

Susret je počeo katehezom o molitvi koju je održao don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. Dubinko je i član Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, čiji je predstojnik don Ante Dražina koji je pozdravio ministrante na početku susreta.

„Molitva je razgovor s Bogom. U razgovor su uključene dvije osobe, pri čemu jedna govori, druga sluša i obrnuto. Ako razgovaramo, to je dijalog, moraju biti uključene dvije strane. No, često je naša molitva monolog. Ja pričam svoje, ispričam i odem svojim putem. Bog nije stigao ništa reći“, upozorio je don Tomislav, rekavši da u našem razgovoru s Bogom treba govoriti, ali i slušati.

„Krist je stalno molio. Kad je donosio važne odluke, po cijelu noć je molio. Krist koji je Bog je molio. Kako onda mi nećemo imati potrebu moliti? Molitva nam treba i da bismo nekoga upoznali. Da bi nam netko bio važan, s njim treba razgovarati. Ako nam je Bog važan, onda trebamo imati vremena za njega, razgovarati s njim. Ne samo da upoznamo Boga, nego da i sebe spoznamo. Kad doživimo živoga Boga, u njemu spoznamo koliko vrijedimo“, poručio je don Tomislav, podsjetivši kako su ljudi skloni uspoređivati se s drugim ljudima.

„Da bi čovjek shvatio kako je original, treba se moliti Bogu. On poznaje čovjeka. Mi sebe ne poznajemo, nego upoznajemo. Molitva je i susret s Bogom. To je trajnije, odnos s Bogom. Zato trebamo moliti uvijek i ustrajno“, potaknuo je don Tomislav.

Dubinko je govorio i o oblicima molitve. „Prvi i najčešći oblik molitve je molitva prošnje. Prosjak nema ništa, ovisi o drugome. On traži od drugoga, u povjerenju da će dobiti. Bez Boga ne možemo ništa. Sve primamo od njega, sve nam je dar od Boga. Zato ga prosimo, bez njega ne možemo živjeti. Molimo za ukućane, zdravlje, ali i da ne izdamo Boga, da budem vjerni, ustrajni ministranti. Bez Boga možemo griješiti, a grijeh je tama koja nas vodi u besmisao života“, upozorio je don Tomislav.

Drugi oblik molitve je zagovorna molitva. „Ako smo vjernici, ne možemo misliti samo na sebe. Zagovorna molitva znači moliti za drugoga. Stalo mi je do drugih, do prijatelja koji su se izgubili na putu, do starijih, bolesnih. Postoji i zahvalna molitva. Imamo na čemu Bogu zahvaljivati. Na svemu što nam je dao; na roditeljima, prijateljima, bližnjima“, rekao je don Tomislav.

Molitva pohvale je kad se divimo Bogu. „To je izraz radosti, zahvalnosti, samo zbog toga što Bog postoji, što je tu. Život s Bogom je smislen. Sve u Bogu dobiva smisao. Uz Boga, i u trpljenjima možemo doživjeti smisao. Isus nas je poučio kako moliti. U molitvi Oče naš Isus nas uči da se najprije trebamo zagledati u Oca nebeskog. Najvažnije je da dođe Isusovo kraljevstvo, njegova živa prisutnost. Prvo gledati u Boga i doživjeti ga živim pred sobom. Shvatiti da je Bog pred nama“, istaknuo je don Tomislav.

Potaknuo je ministrante da ne posustanu u molitvi, da ne dopuste da ih išta priječi u molitvi. Najprije treba moliti, ako čovjek i ima obveza, posvetiti se Bogu. „Kad se boriš za molitvu, tvoje srce se više otvara za molitvu i onda je Bog svemoćan u našem životu“, ohrabrio je don Tomislav.

Na kraju nagovora don Tomislav je predmolio molitvu, potaknuvši djecu da zahvale Isusu što mogu biti ministranti i služiti kod oltara. Izrazio je radost što na taj način mogu svjedočiti svoje prijateljstvo s Isusom. Zamolio je Isusa pomoć da mogu revno, savjesno i sabrano vršiti svoju službu te da pozove neke među njima na put svećeničkog ili redovničkog zvanja, da postanu navjestitelji njegove radosti i služitelji svetih otajstava.

Nakon kateheze, don Luka Šustić, član Povjerenstva za ministrante, predvodio je euharistijsko klanjanje s prigodnim razmatranjem i blagoslovio ministrante s Presvetim.

Ministranti su zatim sudjelovali i u igrama. Među mlađim uzrastom ministranata u nogometu pobijedili su ministranti iz Biograda, drugo mjesto osvojili su ministranti iz otočke župe Lukoran – Ugljan, a treće mjesto ministranti iz zadarske župe Belafuža.

Stariji ministranti igrali su veliki nogomet. Pobijedili su ministranti iz Korlata, drugo mjesto osvojila je župa Pašman, a treće mjesto ministranti iz Zemunika.

U kvizu, prvo mjesto osvojili su ministranti iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji, drugo mjesto, s istim brojem bodova, ministranti župe sv. Stošija iz Biograda i zadarske župe sv. Ante Padovanskog sa Smiljevca, a treće mjesto ministranti zadarske župe Uznesenja BDM s Belafuže. U povlačenju konopa pobijedili su ministranti iz Biograda. Za sve ministrante bio je priređen i ručak koji je priredio Caritas Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / M. Mršić (Klanjanje)

Misu zahvalnicu za proteklu školsku godinu za učenike, profesore i djelatnike Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 21. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Zahvalimo Bogu za sve što nam pruža u životu. Imamo puno razloga da Bogu budemo zahvalni. Naša zahvala nije samo čin uljudbe, bontona, naše pristojnosti, kao kad jedni drugima kažemo hvala, kad nam netko nešto učini. Ovaj trenutak je više od toga, kad mi našu molitvu, hvalu izričemo Gospodinu. Kad proživljavamo Božju dobrotu kojom nas obasipa. Pred time smo toliko zapanjeni, da se pitamo: ‘Što ja mogu učiniti, Gospodine?’. Taj osjećaj i našu duboku zahvalnost zbog onoga što Bog čini, želimo izreći Bogu činom kojeg Crkva poznaje kao najveću hvalu Bogu, a to je misa, euharistija“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da trebamo vidjeti razlog naše zahvale.

„Moramo promišljati što je Bog učinio za nas, na čemu ćemo biti zahvalni. Bog je tako puno učinio za nas. Mi živimo od njegovih darova i dobrote. Ostalo su naše slabosti, propusti i grijesi“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da nam Bog daruje život, obitelj, svaki trenutak našeg postojanja.

„Bog daje da sve postoji, živi i jest. Gospodin nam sve daruje, mi smo samo zahvalni ili nezahvalni suradnici njegove milosti. Od njegove milosti mi živimo. Milost je uvijek veliki, neizmjerni Božji dar, a mi možemo biti dobri, manje dobri ili loši suradnici s Božjom milošću“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo učenike da zahvale Bogu što ih je izabrao da mogu surađivati s Božjom milošću, što su činili i tijekom školske godine te da mu mogu reći ‘Hvala’. „Kad zahvaljujemo Bogu, ne činimo da Bog bude veći. Bogu naša hvala nije potrebna, jer Bog je toliko velik, savršen. I to je milost, da Bogu možemo biti zahvalni. Kad smo Bogu zahvalni, onda vidimo njegovu dobrotu. Onda smo svjesni njegove dobrote i ta zahvalnost ima snagu širiti naše srce. A kad naše srce postane veće, ono postaje velikodušnije, sretnije. Uskogrudnost čini da naše srce postaje maleno. Naša hvala je uzvrat Bogu koji daje milost da naše srce čini većim“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je srce čovjeka najviše veliko kad ljubi Gospodina.

Učenici uče, istražuju istinu i dolaze do nje, a Bog je punina znanja i istine. „Kada učite, spoznajete i otkrivate o Bogu. Iza svega toga krije se Božja slika, Božji trag u svijetu, prirodi i sve to mora služiti da vam srce ne ostane slijepo. Nego, kad vidimo Božje darove, milosti, tu Božju veličinu, da Gospodina ljubimo. Imamo razloga ljubiti Gospodina, jer je predobar prema nama. Božja dobrota čini nas sretnima i ispunjava nas. Naše srce sâmo traži, u našoj naravi je da Gospodinu budemo zahvalni“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da dolazak učenika na misu bude iskreni, željeni izričaj njihovog srca da mole i zahvale Bogu koji je čovjeku toliko blizak. Gospodina ljubimo ne samo emocijom koja može biti kratkotrajna i promjenjiva, ovisno o našem raspoloženju, upozorio je nadbiskup, rekavši da svaka ljubav, pa i prema Gospodinu, treba napredovati i rasti, a ne mirovati i nazadovati.

U gimnaziji kao odgojno – obrazovnoj ustanovi učenici se poučavaju, obrazuju, no, osim učenja, važno je i da se učenici odgajaju u ljubavi, rekao je nadbiskup. „Kad ljubimo Gospodina, naša ljubav ide prema bližnjemu, onome s kime živimo, da jedni drugima činimo dobro i međusobno se poštujemo“, rekao je predvoditelj slavlja. Poželio je da i ta misa probudi i raširi srce učenika i profesora da vide Božju milost i dobrotu koja ih je pratila u školskoj godini, da zahvale za sve milosti kojima ih Bog svakog trenutka prati te zamole da budu dobri suradnici s milošću i darovima koje Gospodin daruje.

Takva osoba bio je sv. Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladih na čiji je blagdan i slavljena misa zahvalnica. „Sv. Alojzije odrekao se svoje časti po porijeklu iz plemićke obitelji, svega se odrekao. Išao je u pokornički život, služio je bolesnicima u epidemiji i pritom se i sâm zarazio te je umro u 23. godini života. Živio je čista srca, služio je Gospodinu jer ga je ljubio. Neka on i nama bude uzor, primjer i poticaj da i mi budemo puni zahvalnosti i ljubavi“, potaknuo je mons. Zgrablić. Poželio je učenicima da napreduju u znanju, dobi, mudrosti i milosti te da njihovi i životi onih koji ih okružuju budu ispunjeni blagoslovom. Nadbiskup je maturantima poželio uspješan upis na fakultete, a drugim učenicima blagoslovljen nastavak srednjoškolskog obrazovanja.

Na kraju mise, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije, zahvalio je profesorima i djelatnicima škole na trudu i radu s učenicima, osobito troje dugogodišnjih profesora koji odlaze u mirovinu. To su Mirela Zubčić, prof. Hrvatskog jezika, Mate Ljubičić, prof. Likovne kulture i Branko Perinčić, prof. Tjelesne i zdravstvene kulture.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

63. Svećenički dan Zadarske nadbiskupije u srijedu, 19. lipnja, obilježen je hodočašćem zadarskog prezbiterija u svetište Gospe Sinjske u Sinj. Ove godine svećenicima su se u proslavi njihovog Dana pridružile i redovnice iz Zadarske nadbiskupije, obilježavajući svoj Redovnički dan. Svečano misno slavlje u svetištu Gospe Sinjske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, domaćin, sinjski gvardijan fra Marinko Vukman i osamdeset svećenika.

Na Svećeničkom i Redovničkom danu svećenici i redovnice povezani su kao duhovna obitelj koje povezuje ista vjera, Isus Krist koji ih je pozvao u svećeništvo i duhovni život te nebeska Majka Marija, rekao je mons. Zgrablić. „Kad god se približimo majci, znamo da nas ona uvijek rado prima. Očekuje nas. Majka nas dobro poznaje, dočekuje i nastoji nam spremiti ono što mi volimo, što nam je drago, počevši od onoga što volimo pojesti i popiti. Majka nam uvijek želi iskazati neko dobro i ljubav“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao misao iz pročitanog prvog čitanja: „Izraelski narod pogleda kako ga je Bog nosio na orlovskim krilima“, rekavši da je to zanimljiva i lijepa slika, Boga metaforički usporediti s orlom.

„Orao je divlja životinja. Ali, pisac želi reći da je to snažna, jaka životinja koja gotovo da i nema protivnika jer leti visoko, nema neprijatelja koji ga može ugroziti. Mi pripadamo onome koji nas je uzeo na svoja krila, nosi nas kroz našu svećeničku službu i njegove milosti, da učini ono za što nas je izabrao. Da budemo sveti narod, sveti svećenici. Sveti smo ne zato jer smo bezgrešni, jer činimo ono što nije dobro, nego sveti smo jer je Bog svet i što pripadamo njemu. Bog je htio da budemo u njegovoj službi“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Svećenici su Božji poslužitelji, poslužitelji Božjeg naroda u pastoralu i životu. U duhu navještenog evanđelja o svadbi u Kani Galilejskoj, nadbiskup je rekao da i u svećeničkom životu ponestane vina radosti i zajedništva.

„Majka to vidi i svakom od nas kaže, ‘Što god vam rekne, učinite’. Isus nam također govori što trebamo učiniti. Trebamo sudove napuniti vodom, trebamo zagrabiti u tu vodu, trebamo nositi tu vodu. Gospodin nam govori što trebamo činiti da bi napravio čudo u našem životu – da se očituje njegova slava, da vodu našeg života pretvori u vino života“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da u liturgiji voda označava našu ljudsku narav, a vino Kristovu narav. „Kad se voda i vino pomiješaju, postaju jedno. Tako Gospodin želi da našu narav utopimo u njegovu narav. Ne da se izgubimo u božanskoj naravi, nego da se ispuni naša narav, da ostvarimo sebe. A to ostvarujemo kad slušamo i vršimo ono što Gospodin čini“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je važno svaki dan u svom životu osluškivati poticaje Duha Svetoga, slušati Božju riječ i živjeti je, „da ne budemo samo oni koji navještaju, govore, da ne budemo lažni svjedoci. Da nešto drugome govorimo, a da to sami ne živimo“, upozorio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ono što navještaju ujedno i propovijedaju svojim djelima, životom.

Nadbiskup je poželio da Svećenički i Redovnički dan bude poticaj svećenicima da uđu u dar svećeništva, redovništva i duhovnog života, da se još više posvete Bogu. „Da još više budemo Božji, da još više raspirujemo nadu u nama kako bi ta nada i duh u nama mogli biti snaga da možemo slušati što govore Božja riječ, majka koja nas najviše ljubi, Krist koji nas je otkupio i svoj život položio za nas.  Da to živimo i da Krist po nama uvijek djeluje u poniznosti i istini našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da ne umislimo da je ono što činimo naše djelo, nego da prepoznamo Gospodina i njemu damo slavu. „On je po svom duhu, po svojoj snazi, sili i milosti prvi, on djeluje u nama, a mi više ili manje slušamo ono što Gospodin čini. Kada izvršite sve što vam je naređeno, recite, ‘Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti’. Neka nam naše zajedništvo, susret s Majkom i misa budu poticaj da iskreno živimo što propovijedamo, do  susreta s Isusom na vječnoj gozbi u nebu“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, fra Marinko Vukman, gvardijan i upravitelj svetišta, istaknuo je važnost čudotvorne Gospe Sinjske za Sinj i Cetinsku krajinu, rekavši da je to najsvetije mjesto Cetinske krajine koje je Marija zagrlila i toliko povezala s Bogom te je duboko urezano u život vjernika i povijest hrvatskog naroda. To svetište blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić nazvao je srcem i dušom te nadbiskupije. Vukman je izrazio radost zbog pohoda nadbiskupa, svećenika i redovnica te je darovao dvojicu nadbiskupa, uručivši im jubilarni medaljon iz 2015. s prikazom čudesne pobjede po zagovoru Majke od Milosti, jubilarni medaljon krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske iz 2016., monografiju „Zauvijek okrunjena“ i Ljetopis fra Petra Filipovića, prvog povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske.

Prije početka mise, sinjski župnik fra Antonio Mravak poželio je dobrodošlicu svećenicima i zahvalio što su za svoj pohod izabrali Gospino svetište u Sinju kao mjesto gdje će Bogu zahvaliti na milostima za proteklo razdoblje. Fra Antonio je govorio o povijesti štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske i čudesnoj obrani Sinja 1715. godine. „Od 1687. godine kada su fratri iz Rame donijeli Gospinu sliku, povijest Sinja i Cetinske krajine je pod okriljem Blažene Djevice Marije. Ona se među pukom u Bosni i Rami slavila kao Majka od Milosti. Čudesnom pobjedom nad Osmanlijama u kolovozu 1715. godine, branitelji i vjerni puk pobjedu su pripisali Nebu, zagovoru Majke od Milosti. Od tada se Majka od Milosti časti kao Čudotvorna Gospa Sinjska. Gospa je srce i duša Sinja i Cetinske krajine, Majka koja okuplja djecu iz svih hrvatskih krajeva, Bosne i Hercegovine – Rame, Duvna, Livna, Lašvanske doline. U njenu čast i kao sjećanje na čudesnu pobjedu nad Osmanlijama, u Sinju se igru viteška igra Alka“, rekao je župnik Mravak.

Nakon mise, svećenici su posjetili samostanski muzej i muzej Sinjske alke.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / A. Mravak

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u četvrtak, 13. lipnja, u župi sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori nama danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo  sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio  Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip sv. Ante.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva uzorna crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. g. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih “Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja”.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa ‘Zmajević’, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić