Pedeset hodočasnika, uglavnom iz župe Uznesenja BDM s Belafuže u Zadru, pod vodstvom belafuškog župnika don Zvonimira Mikulića, sudjelovalo je u subotu, 6. srpnja i u nedjelju, 7. srpnja na hodočašću u Istri i Trstu.

Primarni razlog hodočašća bilo je sudjelovanje hodočasnika na nedjeljnoj misi u Trstu koju je predvodio papa Franjo. Bila je to izvrsna prilika za sudjelovati u euharistijskom slavlju kojem predsjeda Kristov namjesnik na zemlji te izbliza susresti Petra naših dana.

Prva postaja hodočašća bilo je svetište Majke Božje na Trsatu, ‘hrvatski Nazaret’. Zadrani su se tamo pridružili štovanju Gospe Trsatske – Majke milosti brojnim subotnjim hodočasnicima iz raznih dijelova Hrvatske. Nakon toga, belafuški hodočasnici krenuli su u Istru, putovima bl. Miroslava Bulešića za kojega je sâm papa Franjo u apostolskom pismu iz 2013. godine napisao da je bl. Miroslav  „neustrašivi svjedok Evanđelja“. Dodatni motiv za to hodočašće je činjenica da se upravo u svetištu Gospe Maslinske na zadarskoj Belafuži nalazi relikvija bl. Miroslava Bulešića.

Hodočasnici su se najprije zaustavili u Lanišću, mjestu mučeničke smrti mladog svećenika Bulešića. Tamo je hodočasnike otvorena srca primio don Josip Mašina, župnik Lanišća, rodom iz Preka. Don Josip je na dojmljiv način protumačio nemili događaj smrti, ali i snagu vjere Miroslava Bulešića koju je posvjedočio krvlju. Vjernike je potreslo to mjesto, prije svega primjer života i mučeništva mladog blaženika. Potom su hodočasnici nastavili put prema župnoj crkvi u Svetvinčentu, gdje su sudjelovali u misnom slavlju koje se slavilo za oltarom u kojem je tijelo bl. Miroslava. U Svetvinčentu Zadrane je pozdravio don Želimir Bagavac, župnik Kaštelira u Istri. Vlč. Želimir, koji je pomogao i u organizaciji toga hodočašća, ukazao je hodočasnicima na dragocjenost istarskog blaženika i potaknuo na pobožnost prema njemu. U predvečerje prvog dana hodočašća, vjernici su se smjestili u Pazinskom kolegiju, zavodu u kojem je nekad don Miroslav Bulešić djelovao kao odgojitelj sjemeništaraca. Tu ih je lijepo primio i smjestio vlč. Maksimilijan Ferlin, ravnatelj Kolegija.

U rano nedjeljno jutro, 7. srpnja, hodočasnici su krenuli prema Trstu. Misno slavlje održavalo se na trgu koji ima ograničen kapacitet te je trebalo nabaviti ulaznice, za što je uvelike zaslužan tajnik tršćanskog biskupa, don Angelo Alexander Alomoto Paredes, koji je ulaznice i osobno dostavio belafuškim hodočasnicima.

Zadarski hodočasnici, raspoređeni u nekoliko polja, radosno su iščekivali vidjeti Papu. Uslijedilo je nešto što je uvelike obradovalo hodočasnike: prije početka mise, papa Franjo prolazio je svim prolazima po trgu, u niskom vozilu, sporom vožnjom, pružajući ruku ljudima. Zastajao je, blagoslivljao, primao djecu s poteškoćama. Tako su i zadarski hodočasnici izbliza doživjeli papu Franju, doticali ga i pozdravljali. Mnogi su kasnije posvjedočili kako ih je pritom oduševila Papina strpljivost, požrtvovnost, radost i mir njegovog lica, usmjerenost na ljude, osobito najmanje i najnemoćnije.

Misa je bila prekrasna, svečana i jednostavna, ne preduga. Bilo je vidljivo kako Papa duboko proživljava čitanje Evanđelja i pretvorbu. Papinu homiliju hodočasnici su osjetili živom i važnom, što se i potvrdilo kasnije u autobusu kada je homilija i pročitana na hrvatskom jeziku. Mnogi su zatražili da im se pošalje, kako bi je i poslije mogli razmatrati. Na kraju mise bilo je na ponos i radost čuti kako u pozdravnom govoru tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi pred Papom ističe: „Neka posreduju za nas mučenici… Miroslav Bulešić, Hrvat…“. To ime i narodnost mogli su razumjeti svi hodočasnici.

Nakon ručka u Trstu, hodočasnici su nastavili prema Rijeci. Pohodila se soba sv. pape Ivana Pavla II. u okrilju nekadašnje riječke bogoslovije. Upravo s toga mjesta, sveti Papa je 9. lipnja 2003. krenuo prema Zadru gdje je završilo njegovo 100. apostolsko putovanje. Neki hodočasnici su rekli da su nešto od osobe Ivana Pavla II. doživjeli toga dana i u papi Franji.

Posljednja postaja hodočašća bilo je svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama kod Ogulina. Hodočasnike je srdačno primio vjeroučitelj i orguljaš Franje Puškarić koji je ukratko predstavio povijest toga kraja i svetišta koje je od davnina mjesto čudesnih uslišanja po zagovoru Marije. Zanimljivo da je crkva u Oštarijama u Srednjem vijeku bila jedna od najvećih na hrvatskim prostorima. Vrlo je upečatljiv kip Majke Božje s plaštem koji prikazuje kako je opjevano u marijanskoj pjesmi toga ličkog kraja: Divo Majko, Divo čista, / Svim kod tebe ima mista / Ispod plašta svojega, / Ti zakrili svakoga.

Mnogi hodočasnici na povratku u Zadar iznosili su dojmove onoga što su proživjeli tijekom dva dana, zahvalni za to lijepo hodočašće.

Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Uznesenja BDM, Belafuža, Zadar

Svečano koncelebrirano misno slavlje na zavjetnu svetkovinu sv. Nediljice u Vrani u nedjelju, 7. srpnja, za vanjskim oltarom u parku toga svetišta predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Ta svetkovina tradicionalno okuplja tisuće vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije.

Sv. Nediljica je bila hrabra kršćanska mučenica, svjedokinja vjere, koja je imala svega 16 godina kad je podnijela mučeništvo odsijecanjem glave, 6. srpnja 303. godine. Rođena je 287. godine u mjestu Tropeo na jugu Italije. Njeni roditelji, Grci podrijetlom, majka Arsenia i otac Doroteo, kršćanski su je odgojili. Javno su ispovijedali i živjeli kršćansku vjeru i zbog toga bili prognani, podsjetio je nadbiskup. Sv. Nediljica je duboko živjela ljubav prema Bogu i zadivljuje zrelost sv. Nediljice kao osobe. Zadivljuje koliko je njena ljubav prema Bogu bila zrela, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da budemo vjerni Gospodinu i u situacijama izazova i teškoća, podsjetivši kako je i sveti Pavao rekao da ima trn u tijelu. „Sveti Pavao imao je nešto što ga je mučilo. Više puta molio je Gospodina da ga toga oslobodi i Gospodin nije izvadio taj trn, nego mu je rekao da se njegova snaga u slabosti usavršuje: ‘Dosta ti je moja milost’. Trnovi koje imamo, koji nas muče, koji su u našem tijelu, obitelji, društvu, neka nas podsjećaju na Boga. Gospodin ih nije maknuo, ali u taj trn stavio je svoju milost da se možemo najviše približiti Bogu, da na Boga ne zaboravimo. Da se ne zaustavimo u našem uobičajenom životu. Nego da sve dublje i više, iz dana u dan, prodiremo u Božji svijet, jer Gospodin je sve upotrijebio, pa i naše slabosti, da se on proslavlja u našem životu, da ga možemo iskreno i duboko ljubiti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Kao suvremeni primjer zrele vjere mlade osobe, nadbiskup je naveo bl. Carla Acutisa koji je umro s 15 godina od zloćudne bolesti te će biti proglašen svetim. „Sv. Nediljica i bl. Carlo bili su tako mladi, ali zreli u svojoj vjeri i pokazuju kamo trebamo ići, kako spoznati Božju veličinu i kako Bog djeluje u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se vjera u Isusa treba očitovati u našoj ljubavi i molitvi.

Razmatrajući prvo blagdansko čitanje i navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da prorok i Isus nisu bili prihvaćeni. Ljudi koji su okruživali proroka i Isusa smatrali su se vjernicima, nalazili su se u posvećenom prostoru, molitvi, a Isus se čudio njihovoj nevjeri. Oni koji su bili bliski Isusu čude se Isusu, a Isus se čudi njihovoj nevjeri, istaknuo je nadbiskup.

„Prorok nije osoba koja govori što će biti u budućnosti ili da pogodi što se dogodilo u našoj prošlosti. Biblijski prorok govori u Božje ime. Kad god netko govori u Božje ime, onda je to prorok. Isus je najveći prorok u kojem nam Bog otkriva svoje lice, samoga sebe, svoju puninu, da to prihvatimo; da Isusov govor bude otkrivanje Božjeg lica u kojem prepoznajemo da je Bog strpljiv s nama; koji nam neprestano govori i progovara, ljubi nas neizmjernom ljubavlju i zauzima se za nas po Duhu Svetom, neizrecivim uzdasima, kaže sveti Pavao. Toliko mu je stalo do nas, da nas ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe, kaže sv. Augustin“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Naglasivši da nas Bog traži kako bi nam otkrio i objavio svoje lice, nadbiskup je poručio da Bog uvijek uporno dolazi tražiti čovjeka i govori svoju riječ. „I kad ga ne primamo, kad ga ne shvatimo, ne razumijemo, Bog ne posustaje, nego uvijek iznova dolazi u našu sredinu da nam objavi svoje lice, da ga vidimo i prepoznamo. Bog je ustrajan u svojoj riječi prema nama. Ta riječ komunicira sâmu Božju bît, ono kakav je Gospodin prema nama. To Gospodin čini u svom proroštvu i to čini nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Iz svoje ljubavi prema Gospodinu, sv. Nediljica nije se htjela odreći svoga Ljubljenoga, do podnošenja žrtve, do punine dara. I mi se moramo truditi da Gospodin koji je ljubav, u svakoj situaciji našeg života bude ljubav. Pa i u situaciji koja je ružna, koja nam je teška, neugodna. Jer kad na ono što je loše odgovaramo s ljubavlju i pozitivno, uprisutnjujemo Boga, činimo da Bog bude nazočan, jer on je ljubav. Onda ne dozvoljavamo da zlo i netrpeljivost zahvate naše biće, nego da Bog bude u nama. Tada svakodnevnicu našeg života i naš rad prožimamo Božjom prisutnošću, rastemo i napredujemo u ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je to dugi put kojim je čovjeku ići.

„Koliko trebamo još više ljubiti jedni druge u našoj obitelji, koliko više pažnje trebamo imati jedno prema drugome? Koliko u sve što radimo, trebamo unijeti Boga i ljubav? U tome do kraja našeg života trebamo napredovati“, potaknuo je nadbiskup, rekavši da je naša vjera put, proces u kojem neprestano moramo rasti, dublje uranjati u otajstvo Isusovog života, Isusa upoznavati, da bismo mogli rasti u spoznaji Boga.

„Ne smijemo stati u vjeri, nego napredovati, u nju sve dublje uranjati. Naša vjera može biti na vrhuncu u trenutku našeg sjedinjenja s Bogom, u našoj smrti. A dok god smo živi, moramo stalno rasti s Bogom u spoznaji njegove dobrote“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Vrhunac naše vjere je ljubav koju živimo i spoznaja ljubavi koju Bog ima prema nama. „Ako iz dana u dan ne napredujemo u toj ljubavi, ako smo se zaustavili u tradiciji, ako rutinski idemo u crkvu i po ničemu se ne razlikujemo od onih koji kažu da su nevjernici, to je loš znak. Tada se Isus čudi našoj nevjeri. Koliko rastemo u vjeri, Bog nam se još više daje. Bog je toliko velik, da nam se daruje cijelu vječnost i da ga otkrivamo sve više u spoznaji njegove ljubavi i dobrote“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da vjera nije samo ljudska spoznaja nekih istina o Bogu, onoga što Bog jest.

„I Sotona itekako poznaje Boga, uopće ne sumnja u Božje postojanje. Ali, Sotona nema ljubavi prema Bogu i ne odgovara na Božju ljubav“, upozorio je nadbiskup.  Uz vjeru i ljubav ide i stvarnost molitve, koja čini da Boga više spoznajemo. To se događa u otkrivanju, slušanju i tumačenju Božje riječi, to mora ući u molitvu.

„Molitva nije obrazac kojeg osoba izgovara, pa što ga više izgovara, misli da više moli. Nego, molitva je ponovno ulaženje u tišinu našeg bića i duboko osluškivanje u našem biću Božje ljubavi, Boga čije srce živi za nas i otvara se za nas. Molitva je sve više ulaženje u naše biće i srce“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je naveo primjer sv. Terezije Avilske koja, pojašnjavajući molitvu, kaže da je molitva na početku teška. Naša duša je poput lijepog vrta u kojem ima vode. „Na početku naše molitve, tu vodu moramo kopati iz bunara. To je mučno, jer trebamo često kopati, vaditi vodu iz našeg bunara. Ali, kad budemo sazrijevali u našoj molitvi i putu naše molitve, onda će naša molitva postati nešto drugo. Ne da mi se mi mučimo, nego ćemo doživljavati kako rosa nebeske milosti pada na taj vrt i natapa dušu našeg života“, pojasnio je Terezijinu metaforu nadbiskup, rekavši da moramo napredovati i u molitvi, ne samo u spoznaji Boga; kako se ne bismo zaustavili u tradiciji, pa se Isus čudio i našoj nevjeri.

Vjera i molitva upućuju nas u živi odnos s Bogom i otkrivaju nam Božje lice. „Oni nam pokazuju Krista kakav jest, da je Bog sâma i neizmjerna ljubav, Bog ljubi nas i svakog čovjeka. Ako Gospodin svakoga ljubi, možemo ljubiti Gospodina samo ako ljubimo i one koje On ljubi, ako ljubimo jedni druge“, potaknuo je nadbiskup.

Poručio je neka nam primjer sv. Nediljice bude poticaj za rast u vjeri, da se Isus ne čudi i našoj nevjeri. „Možemo se smatrati vjernicima, a biti nevjernici, jer u praksi našeg života nema molitve ni ljubavi. Nismo vjernici ako govorimo da to jesmo, nego onoliko kako molimo i ljubimo. To nas vodi u živi odnos s Bogom i s ljudima“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da prinesemo na oltar „cijelo naše srce, one koje ljubimo, koji su nam dragi i koji nam nisu dragi, sve koji dodiruju naše srce, da nas Gospodin ujedini da ga častimo našim životom. Bog se proslavlja u našem životu time što nas ljubi i što nam daruje svoga Sina. To je njegova čast. Time se mi uzvisujemo, kad na tu ljubav odgovaramo. Neka nam sv. Nediljica i bl. Carlo Acutis pomognu da i naš život, naša vjera i euharistija budu autocesta koja nas vodi k Bogu, u Božju blizinu i u nebo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U misi su koncelebrirali i zadarski mladomisnici Antonio Oltran i Rudi Juras, a don  Tin Vidov je ispovijedao, jer u svetištu sv. Nediljice mnogi tijekom svetkovine pristupaju ispovijedi. Na kraju mise, prije blagoslova nadbiskupa, svoj mladomisnički blagoslov puku su udijelili Oltran i Juras.

Vranski župnik don Srećko Petrov zahvalio je trojici dobročinitelja koji su darovali sredstva za kupnju dva oltara za župnu crkvu sv. Nediljice u Vrani.

Braća Tomislav i Jere Golem kupili su kameni oltar koji se nalazi u prezbiteriju župne crkve, a Ivica Pandžić darovao je pokrajnji kameni oltar posvećen sv. Nediljici u župnoj crkvi sv. Nediljice u vranskom svetištu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

S. Antica Žuljević, redovnica u samostanu ‘Sv. Vinko Paulski’ sestara milosrdnica u Zadru, proslavila je u tom samostanu svoj stoti rođendan u nedjelju, 23. lipnja. Visoki životni jubilej s. Antica proslavila je u godini visokog jubileja svoje redovničke zajednice u Zadru. Naime, upravo ove godine navršava se 150 godina kako su sestre milosrdnice došle djelovati u Zadar.

Svečano misno slavlje u zahvalnosti za život s. Antice u samostanskoj kapeli sv. Vinka predvodio je o. Jozo Milanović, OSB, iz benediktinskog samostana na Ćokovcu.

„S. Antica se u svemu Kristu pokoravala, s njim je plovila kroz životne oluje do svoje stote godine. Zaplovila je iz svoga rodnog mjesta Otok, a otok je okružen morem, morem Božje dobrote. Otplovila je u Banja Luku, Zagreb, Rijeku, Zadar, Jelsu, pa opet u Zadar“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da je s. Antica slijedila Krista u potrebnima i njemu služila. S. Antica je bila medicinska sestra, radila je najduže na Očnom odjelu u zadarskoj bolnici. Stoga je u propovijedi o. Jozo istaknuo važnost očiju, rekavši da su naše oči „Božje naočale“.

„Krist gleda našim očima, govori našim ustima, služi se našim organima, ušima, rukama, da činimo djela milosrđa, kako to čine i sestre milosrdnice. Božja riječ kaže, ‘Bog je vodio svoj narod rukama Mojsija i Arona’. ‘Kontemplacija je gledanje Kristovim pogledom’, rekao je Benedikt XVI. Krist nam daje u svojoj dobroti da sve gledamo njegovim očima“, rekao je o. Jozo.

No, u životu smo slabi, pa naše oči i pogled treba i liječiti, nekad i suzama koje su dragocjene u procesu zalječenja. „Samo Isusu trebamo doći takvi kakvi jesmo. Neka muka natjera da iz nas izlaze suze žalosnice, ali to Isus čisti naše oči da postanu radosnice. Neki put Isus stavi i flaster na naše oči, pa ne vidimo. Ali, time Isus zapravo čuva, liječi naš pogled vjere“, poručio je o. Jozo.

I Psalam kaže kako Bog ne samo da umiruje događaje, nego i podiže, dopusti da se nešto uzburka. „Gospodin daje znakove da se vjetar i uzvitla jer nas u svojoj providnosti želi dovesti u vječnu luku. A bez vjetra ne možemo nikamo ploviti, ni u vječnu luku uploviti. Bog smiruje oluju, ali i daje da budemo gladni i žedni kako bismo iz Božje ruke primili sve što je potrebno“, rekao je o. Jozo, istaknuvši: „Isus je uvijek na glavnom dijelu, na krmi. Isus drži kormilo, obnavlja i vodi lađu našeg života, makar nam izgledalo da on spava. Valovi nas nekad snažno obaraju pa pomislimo da Isus ne vidi kako nam je. No, učenici zapravo spavaju u svojoj nevjeri“, istaknuo je o. Jozo, u duhu navještenog Evanđelja o Isusu i učenicima u lađi na olujnom moru.

„Gospodin je gospodar vremena i događaja. On nas i po olujama želi dovesti u željenu luku. Bez vjetra Duha Svetoga ne bismo mogli ploviti niti uploviti u luku vječnosti“, poručio je Milanović, čestitavši s. Antici: „Naša sestra Antica sto godina plovi, nek’ u luku nebesku uplovi“.

Proslavu stotog rođendana s. Antice milosrdnice doživjele su kao „povlašteni trenutak“ što su dionice jednog dugotrajnog života za svoju zajednicu u Zadru, provinciju Navještenja Gospodinova i za cijelu Družbu sestara milosrdnica koja je bogatija za jubilej koji se rijetko doživi.

U rođendanskom slavlju sudjelovale su sestre milosrdnice iz Zadra, Splita, Otoka te provincijalna glavarica s. M. Andrijana Mirčeta, franjevci iz zadarskih župa Rođenja sv. Ivana Krstitelja i župe Presvetog Srca Isusova, rodbina slavljenice iz Otoka pokraj Sinja, susjedi samostana i prijatelji zajednice milosrdnica.

„S. Antica doživjela je sto godina, duhovno snažna i fizički pokretna. Duhovno smo se pripremale molitvom i sakramentom ispovjedi za proslavu njenog rođendana koji nama predstavlja blagoslovljeni i milosni trenutak jubileja. Svatko od sudionika slavlja želio je fotografiju sa s. Anticom za dragu uspomenu, a ona je svakom uzvaniku pokazivala posebnu pažnju, za svakoga se zanimala, sa svima razgovarala. Dugo ćemo pamtiti taj dan pun radosti i zahvale Bogu za dug i plodan život kojeg je podario našoj s. Antici.

Zahvalni smo Bogu jer smo u zajedništvu s njim i u sestrinskom zajedništvu dočekali tu lijepu, visoku životnu obljetnicu. Molimo ga da s. Antici i svima podari blagoslov, strpljivost i vedrinu, da radosno primamo i nosimo dar života kojeg nam je Božja milost darovala, kako je to činila i s. Antica’, rekla je s. Vilma Šurjak, predstojnica zadarskog samostana milosrdnica.

S. Antica – oštroumna medicinska sestra uspješnog i dugog rada u zdravstvu

S. Antica, krsnog imena Šima, rođena je na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1924., u Otoku pokraj Sinja. I u stotoj godini vitalne su i nisu narušene njene umne sposobnosti, vrlo je lucidna i bistrog uma. Životnu radost ukorijenjenu u predanju Kristu i vjernosti karizmi sv. Vinka pokazala je i na proslavi stotog rođendana. Jasno govori, malo je slabijeg sluha, dobro spava. Tjelesno je pokretna, a u hodu se podržava štapom iz Međugorja. Zadnji put bila je u bolnici i trebala je medicinsku pomoć zbog srčane aritmije prije 15 godina. Inače tijekom života nije pobolijevala, a od medicinskih zahvata samo je operirala očnu mrenu.

I u tako visokoj dobi s. Antica jako puno čita, knjige i sav katolički tisak, i to bez naočala. Jako puno moli i redovito, svaki dan sudjeluje u potpunosti u dnevnom rasporedu samostanske zajednice i sestrinskom zajedništvu. Njen cijeli redovnički dan ispunjen je od ranojutarnje molitve i mise. Puno vremena tijekom dana provede u kapeli, u koju dođe prije 6 sati ujutro. Voli Zadar, u tom gradu želi umrijeti i tu biti pokopana, u samostanskoj grobnici sestara milosrdnica. U Zadru sveukupno živi 70 godina, u različitim vremenskim razdobljima. Njena jedina želja bila je da „zatvori oči svojoj materi“ kad bude umirala, što je i učinila, dok je brinula o majci i s njom živjela u Zadru.

Otac s. Antice umro je mlad, kad je Antica, kao treće rođena kći, imala svega šest mjeseci. Najstarija Antičina sestra umrla je u 103. godini života. S. Antica je bila medicinska sestra, a najduže je radila kao glavna medicinska sestra, 32 godine, na Očnom odjelu u Općoj bolnici Zadar. Kao bolničarka radila je i u Banja Luci i na Sušaku u Rijeci.

S. Antica  je pripadnica prve generacije medicinskih sestara koja je završila Medicinsku školu u Zadru, a potom i višu medicinsku školu, što odgovara sadašnjem studiju sestrinstva. Karizma sestara milosrdnica je rad u zdravstvu. Sestre milosrdnice došle su u Zadar prije 150 godina, i to upravo jer su pozvane doći raditi u zdravstvu.

Jubilej 150 godina od dolaska milosrdnica u Zadar i njihovog rada u zadarskom zdravstvu

Upravo ove godine, 7. rujna 2024., u Zadru će se proslaviti 150. godišnjica od dolaska sestara milosrdnica u Zadar, znanstvenim skupom i misnim slavljem u katedrali sv. Stošije, kada će se i stručno, povijesno valorizirati dolazak sestara milosrdnica u Zadar koje su svoje talente i sposobnosti, između ostaloga, stavile i u službu zdravstvenog sustava u Zadru, i tako služeći ljudima i cijelom društvu.

Naime, bolnica u Zadru trebala je medicinske sestre za rad u svojoj ustanovi. Uprava zadarske bolnice zvala je Upravu sestara milosrdnica u Zagrebu da pošalje medicinske sestre na rad u bolnicu u Zadar. Tako je 1874. g. došlo prvih 12 sestara milosrdnica koje su bile medicinske sestre, raditi u bolnicu u Zadar. Zadarska bolnica tada se nalazila na poluotoku, na ulazu u središte grada kad se prođu glavna gradska vrata kod zadarskog mosta. Na vanjskim zidinama kao ostacima te bolnice sada se nalazi spomen ploča na djelatnost bolnice na tom mjestu kroz povijest. Tu je od 1806. do 1811. g. djelovao i Medicinski fakultet.

U zadarskoj bolnici sestre milosrdnice radile su do travnja 1923. godine. Tada su, uslijed društveno – političkih okolnosti, na rad u bolnicu dovedene talijanske redovnice, a sestre milosrdnice, Hrvatice, otpuštene su iz rada u bolnici samo zbog svoga nacionalnog podrijetla, jer je Zadar Rapalskim ugovorom bio pripao Italiji.

Arhive kazuju kako su milosrdnice Hrvatice izvrsno radile u bolnici i pod talijanskom vlašću. Bile su poštovane, priznate i hvaljene od strane nadležnih, pacijenata i svih suradnika. Milosrdnice su ponovno počele raditi u zadarskoj bolnici 1952. godine. Milosrdnice koje su radile u bolnici ujedno su i živjele u prostoru bolnice u kojoj su imale kapelu i vrt kojeg su obrađivale, a nalazio se na sadašnjem prostoru parkirališta ispred Opće bolnice u Zadru. Plodovima iz toga vrta sestre milosrdnice nesebično su hranile bolesnike u zadarskoj bolnici.

S. Anticu i s. Vilmu povezuje ista struka, medicinska služba. Zadarska predstojnica, s. Vilma, također je zdravstvena djelatnica, 41 godinu radila je u laboratoriju Opće bolnice u Zadru. U travnju 2023. godine otišla je u mirovinu kao zadnja sestra milosrdnica koja je radila u zadarskoj bolnici.

U samostanskoj zajednici ‘Sv. Vinko Paulski’ u Zadru djeluju 24 sestre milosrdnice. Upravo je s. Antica sudjelovala u pronalasku lokacije i gradnji samostanske kuće sestara milosrdnica koja se nalazi u ulici sv. Vinka Paulskog, a dobila je naziv po njihovom utemeljitelju i zaštitniku.

S. Vilma Šurjak napisala je čestitarsku pjesmu za s. Anticu koju su pročitali na rođendan s. Antice. „U Otoku slavnom, u sinjskome polju, mnogi odlučiše slijediti Božju volju. Vrijedni to su ljudi, srca širokoga, Domovinu ljube, al’ najviše Boga. Njemu daju što najviše vole, njega slave i Gospi se mole. Nije njima žao ni truda ni muke, za sve boli lijek je crkva svetog Luke. Baba Manda pobožna je bila, kćeri svoje dobro odgojila. Ostadoše rano bez očinske ruke, bješe dosta i truda i muke. Iz Otoka sestra je Antica, odletjela ‘ko u nebo ptica.

Gospa Sinjska privukla je mladu, sačuvala u Vinkovom stadu. Vedra, dobra, vrijedna, školovana, u Zadru je svima dobro znana. Dobri duh je na očnom odjelu, liječi boli na duši i tijelu. Dobrog vida zaštitni je znak, pred njom bježi nepoželjni mrak. Zajedno smo u veselju dočekali stotu, ispunili dobrom i tu slavnu kvotu. Pripravili rođendansku tortu, skladno ćemo pjevat svaku notu. Brzo prođe tih stotinu ljeta, što proživi naša sestra sveta.

Znamo da sto ljeta nije malo, bogatstvo života u njima je stalo. Neka je na svemu dobrom Bogu hvala, za primjer dobri koji ste nam dala. Nek’ Vam milost svaku naš Otac podari, svete želje nek’ Vam sve ostvari. I još mnogo od nas dobrih želja: zdravlja, mira i srcu veselja. Gospe Sinjska, nama ti pomozi, provoditi dane u sestrinskoj slozi. A najviše Božjeg blagoslova, želi Vama zajednica ova. Živjela!“.

Ines Grbić

Foto: s. Vilma Šurjak

Dan Družbe Karmelićanki Božanskog Srca Isusova i doživotno zavjetovanje s. Matee Elizabete od Kraljice mira, karmelićanke BSI, svečano su proslavljeni u provincijalnoj kući Hrvatske provincije Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu u utorak, 2. srpnja.

Svečano koncelebrirano misno slavlje u samostanskoj kapeli sv. Josipa Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu, za vrijeme kojeg je s. Matea položila doživotne zavjete, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, jer je s. Matea Bobić rodom iz zadarske župe bl. Alojzija Stepinca. Nadbiskup je zahvalio s. Marijani  Šušić, provincijalnoj savjetnici, na pozivu da predvodi to misno slavlje.

“Kada se osoba odluči posvetiti Bogu i živjeti ljubav, to je veliki Božji dar i milost, ne samo za pojedinca, nego i za mnoge. To je razlog naše zajedničke radosti. Na tom daru Bogu zahvaljujemo, a Vama čestitamo na odvažnom primanju Božje milosti. S Vama se raduju karmelićanke BSI, Vaša obitelj, župna zajednica bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru iz koje dolazite, Crkva u Zadarskoj nadbiskupiji i cijela Crkva”, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju s. Matei.

“Položiti doživotne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti zahtjevno je i može izgledati teško. Ali je lijepo i veliko, jer to je oblik prihvaćanja služenja Bogu, prihvaćanje živjeti od Ljubavi i za Ljubav, živjeti u radosti i slobodi po kojima Bog želi pronaći put ulaska u svijet i naše živote, kako bi ih preoblikovao i učinio sličnijima Božanskom Srcu njegovog Sina. Biti što sličniji Isusovom božanskom srcu veličanstveno je i najljepše što može dostići ljudsko srce”, rekao je mons. Zgrablić.

S. Matea po svom doživotnom zavjetovanju “izriče svoje `Spremna sam` još tješnje povezati se s Bogom opslužujući put čistoće, siromaštva i poslušnosti kojeg su izabrali Krist i Majka Marija, obdržavajući Pravilo i Konstitucije Karmelićanki BSI”. To je i izraz njene spremnosti da “vjerno i postojano nastoji oko savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu i velikodušno stavi svoj život u službu Božjeg naroda”, rekao je mons. Zgrablić.

`Spremna sam` i `Da` s. Matee je “svjedočanstvo kako je moguće odgovoriti na veličanstvenu Božju ljubav koja nam se očituje i daruje u Kristu”, rekao je nadbiskup, istaknuvši da su riječi `Spremna sam` njenog redovničkog zavjetovanja slične Marijinom `Neka mi bude`, svetopisamskom `Evo me`. Nadbiskup je podsjetio da je papa Franjo rekao kako je “Evo me“ ključna riječ života koja „označava prijelaz od horizontalnog života koji je usmjeren samo na sebe i svoje potrebe, na vertikalni život koji je povezan s Bogom“.

Euharistijsko slavlje s polaganjem doživotnih zavjeta obilježeno je “čudesnim Božjim pozivom, Božjom gestom kojom nas želi zagrliti svojom ljubavlju”, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je to gesta Kristovog zagrljaja s. Matee, ali i zagrljaj cijele Crkve i svakoga od nas.

“Prihvaćanje redovničkih zavjeta, odnosno evanđeoskih savjeta u potpunom predanju Kristu je `zagrljaj` ljubavi, `zagrljaj` Krista i njegove ljubljene zaručnice, čin svetosti koji nas povezuje s Bogom. Polaganje zavjeta je produžetak odgovora utemeljiteljice Karmelićanki BSI, bl. Marije Terezije od sv. Josipa, krsnim imenom Anna-Marie Tauscher, koja se u želji da svima posvjedoči Božju ljubav, pitala o putu svog apostolata: ‘Zašto je ne bih smjela slijediti bez stroge klauzure? Vrijeme se mijenja, ali duh, ljubav i revnost u radu za spas duša ostaje uvijek ista’”, podsjetio je predvoditelj slavlja na utemeljiteljicu Družbe.

I to slavlje upućuje na iskustvo koje su proživljavali veliki uzori i učitelji duhovnog života: sv. Terezija Avilska, sv. Terezija od Djeteta Isusa koja je i zaštitnica Družbe Karmelićanki BSI, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Benedikta od Križa (Edit Stein), bl. Marija Terezija od sv. Josipa, sv. Majka Terezija i mnogi drugi, rekao je nadbiskup.

Iskustvo tih velikih uzora života s Bogom i polaganje doživotnih zavjeta podsjeća nas i na učenje Drugog vatikanskog sabora kad govori o Crkvi koja je pozvana odgovoriti na Božju ljubav i na poziv na svetost, rekao je mons. Zgrablić, citirajući saborski dokument: „Kristovi sljedbenici… moraju uz Božju pomoć držati i usavršavati svetost koju su primili… Svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda, pozvani su na puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi; tom se svetošću i u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života“ (LG 40).

Nadbiskup je razmatrao doživotno zavjetovanje i u duhu Isusovih riječi iz navještenog evanđelja kao “očitovanje Božje ljubavi i Božje blizine”.

“Isusova molitva je trajna. Obuhvaća sva vremena i sve vjekove. Ona je u isto vrijeme izvanvremenska i svevremenska. Isus i sada moli Oca za nas koji smo na njegovu riječ povjerovali. Moli za nas da budemo jedno, i to ne samo rodbinski, fizički ili prijateljski povezani, nego sjedinjeni u Duhu, u zajedništvo u kojem je On u Ocu i Otac u njemu. Isus moli za nas da slava, tj. punina života, istine, ljubavi i mira, koja je u Ocu, Sinu i Duhu Svetom, bude u nama. Isus moli da ista ljubav koja je u Ocu i Sinu bude u nama, kako bi svi mogli osjetiti beskonačnu i bezuvjetnu ljubav kojom nas Bog ljubi”, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu molitvu Ocu za svoje učenike: „I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima“ (Iv 17, 26).

“Te zadnje Isusove riječi molitve ulomka iz Ivanovog evanđelja liturgije doživotnog zavjetovanja su i zadnje Isusove riječi Velikosvećeničke molitve na Posljednjoj večeri. Nakon zaključka te molitve, sv. Ivan u svom Evanđelju donosi opis Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Isusova ljubav nije ostala na riječima, nego se očitovala i „još će se očitovati“, kaže Isus. Tj., darovala se i daruje se, na križu, u otvorenom Isusovom Srcu. Isusovo probodeno, otvoreno Srce, Srce iz kojega je potekla krv i voda, ostaje otvoreno da bi do nas doprle rijeke milosti u otajstvima krsta i euharistije; ostaje zauvijek otvoreno kako bismo se u njemu nastanili, kako bi ljubav kojom je Otac ljubio Sina i Sin Oca, bila u nama i mi u Njemu”, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Podsjetio je na misli Benedikta XVI.: „Samo kada u Kristu susretnemo Boga živoga, spoznajemo što je život. Nismo slučajno i besmisleno djelo evolucije. Svatko od nas je plod Božjeg nauma. Svatko od nas je željen, svatko je voljen, svatko je potreban. Nema ništa ljepše od toga da nas zahvati, iznenadi Evanđelje, Krist. Nema ništa ljepše nego poznavati Njega i s drugima dijeliti prijateljstvo s njime“.

Nadbiskup je s. Matei poručio: “Niste sami na putu svetosti i predanja Gospodinu. Niste sami jer Vas Crkva i Vaša zajednica prate molitvama. Crkva zaziva Duha Svetoga za Vas, kako biste umnažali mnoge Božje milosti koje ste primili i donosili obilni rod života. Crkva moli za Vas kako bi Vaše `Spremna sam` uvijek pratila radost i odanost Gospodinu”, kako bi se i drugima ostvarilo zajedništvo s Bogom Ocem i sa Sinom Isusom Kristom.

“Onaj tko njeguje intimni život s Bogom, tko je uskladio svoje srce, dušu i umne sposobnosti s Božjom ljubavlju, tko svoje sposobnosti stavlja u službu bližnjega, može širiti toplinu Božje ljubavi u ljudskim srcima i biti svjetlo koje će pomoći ljudima da vide Boga i slave Oca, može postati sol koja će dati okus životu i postati svjetlo po kojem će drugi moći prepoznati Kristovo lice. Tko tako duhovno živi s Kristom, može ostvariti ideal života kojeg je živjela sv. Terezija od Djeteta Isusa: ‘U srcu Crkve, moje majke, bit ću ljubav’”, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da i obred doživotnog zavjetovanja s. Matee bude duhovni poticaj “da živimo put kršćanske vjere u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kako bismo zauvijek gledali slavu koju je dao svome Sinu”, kao i da s. Mateu i sve  karmelićanke prati radost Božje blizine, ne isključujući trenutke kušnje i križa. “Na putu života neka vas prati primjer i zagovor bl. Marije Terezije od sv. Josipa i svi  sveci i blaženici karmelskog reda”, poručio je nadbiskup Zgrablić karmelićankama.

Tijekom obreda zavjetovanja, kako određuje Obrednik, nadbiskup Zgrablić pitao je s. Mateu je li spremna doživotno predati se Gospodinu. S. Matea je rekla pred nadbiskupom da moli od Boga, Crkve i Krista, Zaručnika Crkve, da ga nasljeduje do smrti u toj redovničkoj zajednici. Nadbiskup je s. Matei za vrijeme obreda predao simbole doživotnog zavjetovanja: križić na kojem piše ime s. Matee, sličicu na kojoj je napisan tekst osam blaženstava i svijeću.

S. Matea položila je doživotne zavjete dodirom križa kojeg je uvijek sa sobom nosila utemeljiteljica njihove Družbe, bl. Marija Terezija od sv. Josipa i stavljajući svoje ruke u ruke generalne poglavarice Majke Karle Marije od Križa Peranović. Vrhovna poglavarica Peranović došla je za tu prigodu iz kuće matice iz Nizozemske. U misi su sudjelovale i provincijalna poglavarica s. M. Andreja Petravić, redovnice i prijatelji Družbe, majka s. Matee, obitelj, rodbina i prijatelji. Euharistijsko slavlje pjevanjem su animirale sestre pridošle iz svih samostana Provincije.

Provincija Karmelićanki BSI u Hrvatskoj ima 98 sestara. Njihove sestre djeluju i u misijama u Nizozemskoj, Islandu, Brazilu i Nigeriji.

Karmelićanke BSI Dan osnivanja svoje Družbe 2. srpnja slave kao ‘rođendan Družbe’ u zahvalnosti Presvetom Trojstvu za darovane milosti po životu i djelu njihove osnovateljice bl. Marije Terezije od sv. Josipa. Na taj dan uvijek upriliče proslavu nekog redovničkog jubileja, polaganje zavjeta, ulazak u novicijat ili početak oblačenja.

U misi su koncelebrirali don Mario Akrap, župnik Mateine rodne zadarske župe bl. Alojzija Stepinca, vlč. Onesmo Simon Komba iz Tanzanije, jer je s. Matea prije dolaska u samostan volontirala u Tanzaniji u župi toga svećenika, don Antun Mate Antunović, s kojim je veže prijateljstvo dok su bili dijelom molitvene zajednice u zadarskoj župi Kraljice Mira na Stanovima, leskovački župnik Dubravko Škrlin Hren, vlč. Ivan Zovko i don Mario Karadakić, tajnik zadarskog nadbiskupa.

S. Matea je viša medicinska sestra i radila je u bolnici u Zagrebu. S. Matea je bila dolazila na duhovne susrete karmelićanki BSI u Bibinje i Zagreb gdje je upoznala njihovu karizmu. Osjeća misijski poziv i birala je biti dijelom Družbe koja ima zajednicu sestara i u misijama. To ju je dodatno privuklo Karmelićankama BSI, uz njenu pobožnost Srcu Isusovom koje je i u sâmom nazivu te karmelske Družbe.

Ines Grbić

Foto: Karmelićanke BSI

Treće i posljednje Županijsko stručno vijeće vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije za ovu školsku godinu održano je u ponedjeljak, 1. srpnja, u Samostanu Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Stručno vijeće o temi „Izbor i primjena kreativnih metoda i tehnika u osnovnoj i srednjoj školi – Bibliolog“ organiziralo je Županijsko stručno vijeće osnovnih i srednjih škola te Katehetski ured Zadarske nadbiskupije u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje – podružnica Split.

Susret je počeo molitvom koju je pripremila i predvodila Ana Rücker, vjeroučiteljica Osnovne škole Stjepana Radića u Bibinjama. Susret se nastavio analizom rada Županijskog vijeća i izlaganjem o temi ‘Produbljivanje izabranih tema iz kurikuluma katoličkog vjeronauka prema domeni B’ koju su pripremile Marica s. Rita Maržić i Marijana Dellavia, voditeljice Županijskih stručnih vijeća za osnovne i srednje škole u Zadarskoj nadbiskupiji.

S obzirom da u suvremenoj religiozno-pedagoškoj teoriji i praksi ne nedostaje zanimanja za Bibliju kao knjigu Božje riječi, u školskom vjeronauku očekuje se kreativnost i inovativnost u pristupu neiscrpnoj biblijskoj poruci.

Jedan od načina kako zadovoljiti takva očekivanja prikazan je u biblijsko – didaktičkoj radionici o temi: „Izbor i primjena kreativnih metoda i tehnika u osnovnoj i srednjoj školi“. Profesorice Sanja s. Natanaela Radinović i Anita Vuletin vjeroučiteljima su predstavile metodu bibliologa. Bibliolog je metoda interaktivnog tumačenja biblijskih tekstova u skupini, koja stvara prostor za povezivanje osobnog životnog iskustva s biblijskim tekstom.

Začetnik te metode je Peter Pitzele, sjeverno-američki Židov, koji bibliolog shvaća kao „moderni midraš“. Midraš je židovska metoda proučavanja i tumačenja biblijskih tekstova kojom se nastoji otkriti dublji smisao i duh teksta. Uživljavanjem u pojedine biblijske uloge i situacije, u učenicima se probuđuje znatiželja koja ih potiče da zainteresirano traže i otkrivaju poruku biblijskih tekstova kao odgovor na brojna pitanja u konkretnim životnim situacijama.

Za primjer primjene metode uzeta je je prispodoba o milosrdnom Samaritancu, a u zaključku se može navesti da je ta metoda način uspješnog spajanja kreativnog i životnog pristupa biblijskom tekstu, u kojoj svatko svojim osobnim doživljajem i životnim iskustvom iščitava i doživljava biblijski tekst.

Nakon radionice, primjer dobre prakse o vrednovanju prema ishodima predstavila je Anica Galešić, vjeroučiteljica OŠ Smiljevac u Zadru. U svom prikazu istaknula je važnost vrednovanja prema ishodima te odgovarajuće i pravovremeno vođenje bilješki u e-Dnevniku. Prezentirala je ogledni primjer za 5. i 7. razred osnovne škole.

Skup je zaključen zahvalnim euharistijskim slavljem u samostanskoj kapeli koje je predvodio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, u zajedništvu s don Gašparom Dodićem, predstojnikom Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije.

„Hvala dobrom Bogu na udijeljenim darovima i na neizmjernoj pažnji koju iskazuje prema nama. Hvala Nadbiskupiji koja nas je prihvatila i poslala naviještati i svjedočiti ljubav prema Učitelju duše, srca, čovjekove nutrine, kojeg smo pozvani svojim primjerom i životom pokazivati i svjedočiti djeci i mladima. Velika zahvala i vjeroučiteljima za radosno, samozatajno i postojano pastoralno djelovanje u školama i župama“, poručio je don Gašpar.

U ime Zadarske nadbiskupije, vikar Sorić zahvalio je vjeroučiteljima za sav trud i doprinos kojeg su tijekom nastavne godine uložili i dali u radu s učenicima u školi, kao i u svojim angažmanima u župnim zajednicama. Nakon uspješnog rada važno je da čovjek i odmori, rekao je don Ante, poželjevši vjeroučiteljima ugodni i blagoslovljeni godišnji odmor, da osnaženi snagom Duha Svetoga budu spremni za naviještanje Riječi Božje u novoj školskoj i vjeronaučnoj godini.

R. Maržić / I. Kapović / M. Dellavia

Foto: Županijsko vijeće vjeroučitelja

Fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda Male braće, predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru u srijedu, 3. srpnja. Tom misom ujedno je završen trodnevni službeni pohod generalnog ministra Zadru, odnosno njegova vizitacija  Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, a zbog razloga Fusarellijevog pohoda, bilo je to posredno i sagledavanje stanja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Uprave, odnosno definitoriji tih dviju provincija od ponedjeljka navečer, 1. srpnja, u samostanu sv. Frane u Zadru održale su skupštinu intenzivnog radnog i molitvenog susreta s ministrom Fusarellijem. Glavna tema bila je razgovor o procesu restrukturiranja Provincije sv. Jeronima, u pripremi za Kapitul koji će se slaviti i održati na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025. godine. Naime, tada će Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru postati Kustodija ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.

Odlukom generalnog ministra, na taj Kapitul će biti pozvana sva braća, a generalni ministar će tada pročitati Dekret o proglašenju ovisne Kustodije. Nakon toga će biti imenovana nova uprava Kustodije koju određuje Generalni definitorij te će biti proglašeni Statuti Kustodije.

Bio je to prvi pohod generalnog ministra Fusarellija Provinciji sv. Jeronima koji je u Zadar stigao u pratnji generalnog definitora fra Konrada Cholewe.

Završno svečano misno slavlje u crkvi sv. Frane bilo je na blagdan sv. Tome. Stoga je generalni ministar u propovijedi govorio o karizmi toga sveca i što ona znači za život svakoga od nas, osobito u kontekstu potrebe življenja vjere u zajedništvu Crkve.

„Sv. Toma nas je podsjetio da smo mi kuća Božja, njegovo boravište među ljudima. Nitko nije stranac ni gost u toj Božjoj obitelji. U navještenom Evanđelju po Ivanu opisana je dvostruka intervencija sv. Tome. Toma prvi put nije bio s ostalim učenicima i zato nije vidio Gospodina. Samo kad je u zajednici s ostalim apostolima, s ostalim učenicima, on može povjerovati i priznati Gospodina. Čini mi se da nam Gospodin želi reći: Pazite, kršćanska zajednica, kao i franjevačko bratstvo, nisu nekakva izvanjska pomagala za nas, neko sredstvo sa strane što nam je potrebno u životu. Nego, to su mjesta, stvarnosti u kojima iznutra možemo rasti u vjeri i u svom pozivu“, istaknuo je fra Massimo u kontekstu potrebe življenja vjere unutar zajednice, jer u duhu i susretu zajednice dodatno raste i vjera pojedinca.

„Toma od nevjernika, osobe koja nije vjerovala, izgovara najdublje i najuzvišenije riječi vjere u Isusa Krista: ‘Gospodin moj i Bog moj’. Ne bojmo se! Ispovjediti vjeru je moguće i kad osjećamo poteškoće u svojoj vjeri. Ne bojmo se živjeti Evanđelje kao braća franjevci, to je moguće i kad nam se čini da je teško. Ostanimo u zajednici, ujedinjeni. To je uvjet! Ne uništavajmo, ne kvarimo duh zajedništva i bratstva djelima koja su protivna zajednici. Isus nas uvijek iznova podsjeća da tražimo putove ozdravljenja od toga da budemo sami, izdvojeni, da činimo nešto pogrešno“, upozorio je fra Masssimo, istaknuvši da svatko od nas treba osobno odgovoriti na Božji poziv.

Generalni ministar čestitao je imendan trojici braće franjevaca koji nose ime Tomislav, rekavši da u sv. Tomi imaju „zanimljivog zaštitnika“.

„Toma ima hrabrosti reći što misli, pred svima. Čak i Isusu kaže, Hoću dotaknuti, želim biti siguran. I na kraju postaje veliki vjernik. Povjerimo se zagovoru sv. Tome i predajmo Gospodinu jer imamo potrebu za takvom vjerom i Tominim čvrstim uvjerenjem. Treba nam njegov zagovor na putu vjere“, potaknuo je generalni ministar Fusarelli, rekavši na kraju propovijedi na hrvatskom: ‘Mir i dobro’.

U suslavlju franjevaca Male braće iz uprava Provincija pristiglih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, u misi su koncelebrirali provincijali Južnoslavenske konferencije provincijala koji su sudjelovali na trodnevnom skupštinskom susretu s generalnim ministrom. To su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, fra Milan Krišto, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i fra Marijan Čuden, provincijal Slovenske provincije sa sjedištem u Ljubljani te fra Domagoj Runje, vizitator i generalni delegat za proces restrukturiranja provincije sv. Jeronima u status Kustodije. Taj čin osnivanja ovisne Kustodije u svom službeno i pravno potvrđenom obliku će se ostvariti na Uskrsni ponedjeljak 2025. godine.

Kao uspomenu na taj susret, generalni ministar Fusarelli darovao je provincijalu Šanku i fra Stipi Nosiću, gvardijanu zadarskog samostana sv. Frane kao domaćinu susreta, medalju koja prikazuje sv. Franju kako grli raspetu ljubav, Gospodina Isusa Krista. To je unikatno djelo franjevca iz Milana.

Svim franjevcima koji su bili na susretu, fra Massimo je darovao Tau kojeg je osobno blagoslovio u Porcijunkuli moleći za sve koje će susresti tijekom toga svoga pohoda Hrvatskoj i sličicu s porukom blagoslova sv. Franje i sa svojim vlastoručnim potpisom.

Na kraju mise, fra Pavle Ivić, tajnik Provincije sv. Jeronima i definitor, zahvalio je na daru prisutnosti generalnog ministra među braćom, rekavši da su dani bili bogati i ispunjeni sadržajem te blagoslovljeni u razmatranju restrukturiranja Provincije sv. Jeronima. U ime te Provincije, provincijal Šanko darovao je Fusarelliju sliku sv. Jeronima, a generalnom definitoru Cholewi prigodnu monografiju.

Na kraju mise, provincijal Šanko zahvalio je generalnom ministru i generalnom definitoru „za taj lijepi posjet“, kao i provincijalima i braći iz provincija. „Ta tri intenzivna dana našeg susreta bili su prilika da se bolje upoznamo. Bilo je plodno u smislu, ne da smo riješili neke velike stvari, ali bolje smo se upoznali, upoznali smo istinu o sebi, svoju istinu“, rekao je fra Tomislav. Podsjetio je da u prvom čitanju od dana na misi koju su slavili, apostol Pavao u Poslanici Efežanima kaže da smo mi stijenje koje se ugrađuje u živu Crkvu.

„A kad se stijena ugrađuje, ona se mora i klesati. Svako klesanje boli, svako odsijecanje boli, ali bez toga nema zajedništva. ‘I tako postajete prebivalište Božje’, lijepo kaže Pavao. Prebivalište znači da negdje možeš prebivati, da ti je ugodno, lijepo i da tu nalaziš odmor, snagu za dalje. To bismo mi trebali postati jedni drugima. Hvala generalnom ministru i svima koji su bili uključeni u ovaj susret da ste nas na to podsjetili, da smo zajedno na tom putu, da postanemo bolji ljudi i bolji franjevci“, poručio je provincijal Šanko.

Na misi je pjevao Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

U srijedu ujutro, 3. srpnja, prije mise, u samostanu sv. Frane održan je i Kapitul na Rogožinama koji je okupio i svu braću iz Provincije sv. Jeronima da se upoznaju s generalnim ministrom. Tada su imali prigodu postavljati mu pitanja o procesu restrukturiranja njihove Provincije. Uz molitvu, na susretu s generalnim ministrom govorilo se o procesu transformacije, Redu Male braće općenito i u svijetu, izazovima i problemima s kojima se susreću. U otvorenoj i bratskoj atmosferi, svatko je pred generalnim ministrom mogao izreći svoje mišljenje i stavove, razmijeniti iskustva.

Tijekom poslijepodneva u srijedu, 3. srpnja, generalni ministar Fusarelli, u pratnji provincijala Šanka, posjetio je zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića te su zajedno razgledali katedralu sv. Stošije. Nadbiskup Zgrablić zahvalio je generalnom ministru na podršci franjevcima osobnim dolaskom i poželio Božji blagoslov njihovom budućem djelovanju, u zahvalnosti za veliku, višestoljetnu povijest Provincije sv. Jeronima i duhovne darove koje je ostavila i ugradila u baštinu mjesne Crkve, ali i Crkve općenito.

Naime, iz samostana sv. Frane, najstarijeg franjevačkog samostana u svijetu izvan Italije, izgrađenog za života sv. Franje, potekao je bl. Jakov Zadranin, kao i papa Nikola IV. koji je bio 191. papa (njegov pontifikat bio je od 1288. do 1292. godine). Iz Franjevačke provincije sv. Jeronima potječe i Sluga Božji fra Ivo Peran (1920.-2003.) koji je umro na glasu svetosti, a najpoznatiji je kao skladatelj Pučke mise, najpoznatije i u smislu načina slavljenja najrasprostranjenije mise koja se pjeva u Crkvi u Hrvata i pučko se naziva ‘Peranova misa’. Nakon susreta s nadbiskupom Zgrablićem, generalni ministar Fusarelli otišao je u Dubrovnik pohoditi tamošnji samostan Male Braće. U Dubrovniku će provesti  dva dana.

Fra Massimo Fusarelli: „Utjelovljena duhovnost spaja nebo i zemlju, čovjeka i Boga, a djelovanje Duha očituje se u rastu ljudske dimenzije“

Fra Massimo Fusarelli rođen je 1963. godine u Rimu. Svečane zavjete položio je 1989. godine, a te je godine zaređen i za svećenika. Teološki studij pohađao je na Papinskom sveučilištu ‘Antonianumu’ u Rimu i stekao licencijat iz patrističkih studija na rimskom Patrističkom institutu ‘Augustinianumu’. Obavljao je razne službe u talijanskim franjevačkim provincijama. Na Generalnom kapitulu Reda male braće 2021. godine, izabran je za 121. nasljednika sv. Franje Asiškoga kao generalni ministar Reda.

U razgovoru s Lukom Tripalom za Glas Koncila 2. veljače 2003., u sljedeće navedenim porukama može se dijelom iščitati osobnost generalnog ministra Fusarellija koji je u zajedništvu s braćom franjevcima posvjedočio jednostavnost, pristupačnost, bratsku blizinu i otvorenost; spremnost za razgovor, pružanje odgovora i realno sagledavanje životnih, redovničkih, provincijskih i upravljačkih potreba i okolnosti, u duhu ljudske ucijepljenosti u konkretnoj stvarnosti.

Generalni ministar u razgovoru za Glas Koncila je rekao: „Činjenica je da je u središtu kršćanstva utjelovljenje i uskrs, otajstvo Boga koji je odabrao naše tijelo i svijet za svoj dom. Terencije je u 3. st. jasno rekao: ‘Ništa ljudsko ne smatram sebi stranim’. Utjelovljena duhovnost spaja nebo i zemlju, čovjeka i Boga, a djelovanje Duha očituje se u rastu ljudske dimenzije. To znači da su briga o prirodi, pravda za siromahe, društveno zalaganje i unutarnji mir neraskidivo vezani s ispoviješću vjere u utjelovljenog Boga. Svaki bijeg u spiritualizam izdaje to srce vjere“, istaknuo je fra Massimo.

U kontekstu spomena 800 godina od prvih jaslica koje je izradio sv. Franjo u Grecciu, čime je „izvršio veliko djelo evangelizacije“, a što je svečano proslavljeno u Crkvi diljem svijeta 2023. godine, fra Massimo je u razgovoru za Glas Koncila izrazio duh kojim se može promatrati i proces restrukturiranja dviju hrvatskih franjevačkih provincija, što je i bio razlog njegovog dolaska u Zadar.

„Sveti Franjo je u Božiću u Grecciu iskusio sretan predah u teškim godinama za sebe i za red koji se od njega rodio. Prvi znak koji nam sv. Franjo tu daje je da u teškim trenucima ne ostanemo povučeni u sebe, nego da se otvorimo, iziđemo, pozovemo mnoštvo jednostavnog puka u Greccio. Prva evangelizacija bila je upravo evangelizacija polaska na put, susretanja s običnim ljudima vlastitog vremena i potom pronalaženja prikladnog jezika za njih.

Franjo je u svoje vrijeme znao govoriti i jezikom pjesme, prikaza vlastitog tijela koje je umjelo plakati, smiješiti se, raširiti ruke na dobrodošlicu koliko i sabrati se da se posveti traganju za Gospodinom. Naša današnja evangelizacija treba sve te jezike i ne može ostati odveć racionalna. Nadalje, Franjino razmatranje u Grecciu podsjeća nas da sva evangelizacija proizlazi iz osobnog susreta s Gospodinom, iz zajedničke molitve Crkve i osobne molitve svakog krštenika. Još jedan element: sv. Franjo u Greccio ne ide sam, nego s braćom i mnoštvom puka. Evangelizacija nije, dakle, posao nekog slobodnog strijelca, nego bratstva u kojem braća zajedno žive i naviještaju evanđelje“, istaknuo je fra Massimo.

Nije zanemario komentirati i loše pojave u Crkvi koju je, iznutra, Božjim nadahnućem i poticajem Duha Svetoga, bio pozvan ‘popraviti’ upravo sv. Franjo, jer je i u njegovom vremenu bila potreba za obnovom Crkve kao zajednice koja je pozvana autentično nasljedovati Isusa Krista. „U korijenu financijskih i spolnih zlouporaba, kao i podjela u Crkvi, jagma je za moći, za utjecajem na živote drugih, za uzmakom od osluškivanja i opsluživanja drugih. Ništa ne može biti pogrešnije od toga i zbog toga smo pozvani temeljito preispitati kako shvaćamo i kako ostvarujemo svoj redovnički život i svoj svećenički identitet“, poručio je u razgovoru za Glas Koncila 2023. godine generalni ministar fra Massimo Fusarelli. Te njegove misli poruka su, uvijek aktualni poticaj i potreba nastojanja da se ostvare u svakom vremenu u životu vjernika i zajednice Crkve.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole u župi sv. Nikole u Božavi na Dugom otoku u nedjelju, 30. lipnja.

Slavlje je počelo procesijom nadbiskupa i svećenika koncelebranata od župne kuće do župne crkve. U dvorištu ispred crkve, prije početka svečanog misnog slavlja koje je predvodio u božavskoj župnoj crkvi, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je kip sv. Nikole. Kip je visok 1,70 m, a izrađen je u talijanskoj tvrtki ‘Rigione Statue Sacre’ u Napoliju.

Nadbiskup je čestitao Božavljanima na želji da postave kip svoga župnog zaštitnika i na lijepom uređenju crkve, rekavši da su to znakovi njihove ljubavi koju imaju prema Gospodinu i Crkvi. „To prepoznajemo i to želimo poduprijeti. To su znakovi koji izlaze iz našeg srca. Da ljubav prema Gospodinu nije samo na riječima, nego da nam je stalo i do onoga što nas podsjeća na ono što je Božje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog najveće dobro i bogatstvo. Bog i jest u korijenu riječi bogatstvo.

„Bog izlazi iz toga bogatstva, sam prihvaća siromaštvo, ali to siromaštvo je toliko veliko u Isusu Kristu, da se u tom siromaštvu svi možemo obogatiti i možemo primiti najveće dobro našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, u kojem se kazuje kako je Isus lađom prešao preko, nadbiskup je rekao da su i vjernici ulaskom u Crkvu, bivajući njenim dijelom, prešli preko, ušli su u novu stvarnost.

„Krštenje je učinilo nešto novo, kao da se promijenilo naše mjesto boravišta. Po krštenju smo ušli u novi život kojeg je Bog donio u svome Sinu Isusu i prebačeni smo u novu stvarnost života. Biti kršćanin znači toliku novost života, da primamo život koji u Bogu već postoji. Bog nam se toliko približio i trebamo računati s tim darom. Bog poziva, nikad se ne umara, ali nužan je naš odgovor“, poručio je mons. Zgrablić.

S obzirom na neke situacije kako su ljudi, unatoč ozdravljenjima i susretima s Isusom, otišli od njega; ispred osobnog odnosa s Isusom stavili su svoje privatne prohtjeve, zemaljske preokupacije, materijalno, pokazali su nezahvalnost, nevjeru i slično, nadbiskup je istaknuo da je Jair u navještenom evanđelju primjer osobe kako nasljedovati i susresti Isusa.

Jair je ničice pao pred Isusa i molio ga za ozdravljenje svoje kćeri. „Isusa primamo na način kao Jair, koji je prišao Isusu s punom vjerom i predanjem, s punim povjerenjem prema Isusu. Jairova vjera omogućila je da sila, snaga novog života koju Isus nosi u sebi, prijeđe na njegovu kćer i daje život“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da je tako snažnu vjeru u Isusa imala i žena koja je krvarila 12 godina. Krv je znak života, a ona je, krvareći, gubeći krv, umirala. „Ta žena je dotaknula Isusa, a iz Isusa je izašla snaga. Isus je primijetio blizinu te žene u mnoštvu brojnih ljudi koji su se gurali oko njega, jer njena vjera, prihvaćanje Isusa učinilo je da se žena u potpunosti preda Isusu. Prihvatila je da Božja snaga prijeđe na nju i da joj daruje novi život. Kad je Isus djevojčicu dotaknuo svojom rukom, djevojčica je ustala. Opet je iz Isusa izašla snaga. I mi Isusa trebamo prihvatiti takvom vjerom“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da u svakom sakramentu dodirujemo Isusa.

Nadbiskup je potaknuo da ne budemo pasivni, kako bi Isus mogao činiti djela i u našem životu, da živom vjerom možemo prihvatiti Isusa i snagu koju nam Bog šalje, a koje nema u ovom svijetu i ne možemo je postići našom naravi.

„Snagu Božjeg duha donosi Isus i jača je od bilo kojeg našeg grijeha, bolesti i smrti. Božja snaga uvodi nas u Božji život, Božju puninu i vječni život“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam svaka euharistija bude trenutak dodira s Isusom, da bi se Božji duh nastanio u našem biću, kao što se nastanio u srcu sv. Nikole i drugih svetaca.

„Isus nas uvodi u nadnaravni život, u ono što mi ne možemo postići. Vodi nas u život uskrsnuća, u drugačiji život, neprolazni, koji ne možemo zaraditi niti zadobiti drugačije, osim predajući se Isusu živom vjerom, dodirnuti Isusa iskrenom vjerom. Neka Gospodin dodirne naše rane, našu smrtnost, kako bi naše krvarenje i ono što gubimo kroz život, kada dodirnemo Gospodina u vjeri, učinilo da iz Isusa izađe snaga koja neka nas zahvati i da je radosno primimo. S Bogom sve raste u nama, stvara mir i radost“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Mario Karadakić, župnik Božave, zahvalio je župljanima na velikodušnosti jer su vlastitim prikupljenim sredstvima kupili kip svoga župnog naslovnika, kao i mons. Zgrabliću na podršci životu otočana svojim dolaskom. Župljani su darovali nadbiskupu Zgrabliću mitru, solideo i košaru s prigodnim darovima.

Mons. Zgrablić prisjetio se da je bio u Božavi s nadbiskupom Marijanom Oblakom prije 35 godina, kada je župnik Božave bio don Anđelo Zorić tu mu je bilo drago susresti božavske vjernike. Božavske župljane dolaskom su podržali i drugi svećenici iz Zadra. U misi su koncelebrirali don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Ante Dražina, rektor zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’, don Mate Žilić i mladomisnik Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Božava

Svetkovina sv. Petra i Pavla svečano je proslavljena na otoku Sestrunju u subotu, 29. lipnja. Koncelebrirano misno slavlje u sestrunjskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Bilo je to prvi put nakon 28 godina da jedan zadarski nadbiskup pohodi župu Sestrunj baš na blagdan njihovih župnih naslovnika i zaštitnika. Zadnji put, Petrovu na Sestrunju slavio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 1996., kad je blagoslovio obnovljenu župnu crkvu sv. Petra i Pavla.

„Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao je prvi u tumačenju njenih dubina. Neka nam ti stupovi Crkve i njihova vjera, ispovijedanje njihove vjere, dubina u koju je ušao Pavao i na svoj način Petar, bude hrana našoj duši i nutrini“, potaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da odgovor naše vjere koju ispovijedamo na Petrovoj stijeni ne smije biti deklarativan.

Gospodin nas obasipa tolikom ljubavlju da smo, ako na tome temeljimo vjeru, na sigurnom putu. Kao što je Isus rekao Petru: ‘Ti si Petar, stijena’, neka i „naša stijena bude toliko čvrsta da nikakve poteškoće, nevolje, nerazumijevanje i bolesti ne mogu srušiti kuću našeg života koju gradimo u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nam kroz takav život Gospodin daje ključeve Kraljevstva nebeskog.

„Gospodin nam daje ključ u Nebo. U svojim rukama imamo ključ kojim možemo otključati Nebo. Možemo otključati Božji svijet, tamo gdje Bog prebiva. Brava je s naše strane. Bog stoji i kuca na vratima, kako kaže Knjiga Otkrivenja. Bog kuca na naše srce kada želimo biti dobri, kada želimo mir, pravednost, istinu – sve su to glasovi Božjeg kucanja na naše srce“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši da otvorimo svoje srce Bogu da njegova ljubav uđe u nas, da naše srce bude šire i veće. Kada živimo u Bogu koji je ljubav i otvorimo mu svoje srce, Kraljevstvo nebesko ulazi u naš život. Bog živi s nama i postaje snaga našeg života, rekao je nadbiskup.

„Dok ispovijedamo vjeru koju su ispovijedali Petar i Pavao, zahvalimo Bogu za sve što je učinio za nas u svome Sinu, Isus Kristu. Zahvalimo Bogu za tolike svjedoke vjere, od Petra i Pavla, do svih drugih mučenika i svetaca, znanih i neznanih svetih ljudi, nevažno jesu li proglašeni blaženima i svetima, ali su Gospodinu služili s ljubavlju i živjeli su svetim životom“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da se učvrstimo i još više ljubimo, da Božja ljubav i vjera budu u nama. „Da uprisutnimo Vječnost u sadašnjosti, da već sada participiramo u životu s Bogom, jer Gospodin nam je dao ključeve. Gospodin nam se približio, stavio je ključ u naše ruke, a naša sloboda, vjera i volja kažu Otključaj. To ti moraš učiniti. A možeš i baciti taj ključ. A taj ključ je ritam našeg srca koji kuca kao kad se ključ otvara, pa se čuje. Da i mi tako možemo kucati u ritmu Božjeg srca i živjeti Isusa Krista, Spasitelja koji se nastanio u našem biću, jer postali smo dio njegovog uskrslog, mističnog tijela“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio kako ga je jedan dječak, kao svećenika, kad bi ga vidio, rekao i nazivao: ‘Ide Hvaljen Isus’. „To me jako zamislilo. Kako ja ispovijedam tko je za mene Krist? Jesam li ja stvarno Hvaljen Isus? Jesam li ja onaj koji ispovijeda da je Isus Krist koji svjedoči Božju ljubav, ne samo riječima, nego životom, djelima, da mi se Krist očituje kao moj Spasitelj, dolazi u moju blizinu i meni ususret. Da ja toga Krista živim i nosim u sebi, da ispovijedam vjeru kao Petar i Pavao koji su na položili svoj život za Krista i svjedočili su za njega, da drugi u mom životu i služenju mogu hvaliti Boga i zahvaljivati Bogu“, potaknuo je mons. Zgrablić na promišljanje.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da Isus okuplja svoje učenike u posebnom kraju, odveo ih je u krajeve Cezareje Filipove. „Dakle, Isus se nije zadržao na svetom mjestu, u hramu, sinagogi ili nekoj lijepoj prirodi, nego Isus je odveo učenike u pokrajinu sjeverno do Mrtvog mora. Cezareja Filipova nije samo zemljopisni pojam, nego poruka svima nama. Cezareja Filipova je bila izgrađena u brdu Hermonu, nedaleko Mrtvog mora, na stijeni i hramu koji je bio posvećen poganskom bogu Panu, bogu polja, šuma, pastira i spolnog razvrata te nimfama.

Prema grčkoj mitologiji, taj poganski bog je kažnjavao izazivajući paniku, strah, jaku buku. I danas kažemo riječ panika, što etimološki dolazi od riječi Pan. Nimfe su bile mlade djevojke, mitološka bića, koje su zbog prirodne sile u sebi mogle dugo živjeti, oko 100 000 godina. Nimfe su bile ljubavnice mnogih grčkih bogova. Na vrhu litice brda Hermona kralj Herod dao je izgraditi hram u čast boga Augusta. Filip, sin kralja Heroda, nazvao je tu pokrajinu po cezaru Augustu, Cezareja. Kasnije se to nazvala Cezareja Filipova“, pojasnio je mons. Zgrablić.

Vjerni Židovi koji ispovijedaju vjeru u jednog Boga, Boga koji se objavio, nastanio i boravi među njima, smatrali da će Bog jednog dana kazniti taj poganski kraj, smatrajući to što se u njemu događa paklom i Bogu odurnim.

„Isus dovodi učenike u taj krajnje poganski kraj. U tom kraju pustoši stupa u razgovor s njima i Isus pita svoje učenike: ‘Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?’.

To je poruka i za nas – Isus nas dovodi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u našu nevjeru, u naše krive odnose s Bogom, u naše krivo shvaćanje života i svijeta. U tom području našeg života, u našoj grešnosti, Isus tu želi objaviti svoj identitet. Tu on želi objaviti svoje ime. Bog ne dolazi samo u lijepim trenucima našeg života. Bog nije s nama samo kad smo u crkvi, Bog nas nikad ne napušta. On nas dolazi tražiti po svome Sinu i u tminama našeg života. Dapače, tu nam najviše želi biti blizu, jer nam želi objaviti svoje ime koje je za nas spasonosno. Želi nam otkriti da je on Krist, da je on došao pobijediti ono što se događa u Hermonu, što se događa u poganskom kraju“, ohrabrio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus jači od poganskog boga Pana i nimfa, od svih prirodnih sila.

„Krist dolazi kao Spasitelj svijeta i došao je pobijediti posljednjeg ljudskog neprijatelja, a to je smrt. Apostoli odgovaraju na Isusovo pitanje tko je Sin Čovječji, kako se Isus u tom trenutku naziva. Ali, Isus i nas želi pitati: ‘A vi, što vi kažete, tko je Sin Čovječji?’. To je jako važno pitanje koje Gospodin postavlja osobno svakome od nas: ‘Tko sam ja za tebe?’.

Tko je za tebe Isus? Hoće li naš odgovor biti kao Petrov, koji je zaključio tko je Isus ne samo po svojim naravnim sposobnostima, nego su ga na to potaknuli Duh Božji i njegovo srce. Isus mu kaže da mu to nisu objavili tijelo i krv, nego mu je to objavljeno po Duhu.

Kad se otvorimo Gospodinu u vjeri i stupimo u dijalog s njim, onda nam On daje svoga Duha koji nam je potreban kao svjetlo, da bismo mogli vidjeti tko je uistinu Isus Krist. Možemo imati zdrave oči, ali bez svjetla to nećemo vidjeti. Tako i Božji duh. Kad stupamo u dijalog s Gospodinom, kad s njim razgovaramo, Gospodin u našem srcu razvija svoj duh da bismo spoznali tko je on. Petar odgovara: ‘Ti si Krist’“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da mi obično mislimo da Isus Krist znače ime i prezime.

„Ime Isus dali su mu roditelji, ali Krist znači puno više od toga. Pavao kaže, ‘Tko ispovijeda da je Isus Krist, bit će spašen’. Bog je poslao i postavio Krista na ovaj svijet da bude Spasitelj svijeta, da bude Bog s nama. Da i mi prihvatimo i ispovjedimo da je Isus za nas, u našem životu Krist. To je važno, da je on za nas Krist koji se trajno nastanio među nama“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nas Bog toliko ljubi da je uzeo tijelo, utjelovio se, postao čovjekom i navijestio nam Radosnu vijest.

„Bog je pokazao koliku ljubav ima prema nama i dolazi u našu Cezareju Filipovu, u naše poganstvo, u naše strahove, u naše nevjernosti, da bi nam objavio svoju ljubav i ispunio nas svojim životom. Tu ljubav Krist nam je u potpunosti darovao i na križu, da bismo mogli participirati u toj ljubavi“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nada koja se raspiruje u našem srcu i po tom blagdanu bude snaga našeg življenja, ljubavi, vjere i zajedništva.

U misi su sudjelovala i dva bračna para koji su proslavili 50. godišnjicu braka. To su Zvjezdan i Ivanka Švorinić te Miroslav i Ljiljana Švorinić. Nadbiskup im je čestitao godišnjicu braka, blagoslovio ih povodom zlatnog bračnog jubileja i poželio da ih Gospodin i dalje krijepi i blagoslovi u zajedništvu, blizini njihove obitelji i ljubavi.

„Ljubav je osnova i zajedništvo života. Ljubav ne znači samo neki pozitivni osjećaj, da razvijemo neke emocije, nego ljubav je kad smo vjerni jedan drugome. Kad prihvaćamo Božje zapovijedi, kad bezuvjetno prihvaćamo jedni druge, kako kaže sv. Pavao: ‘Nosite teret jedan drugoga i tako ćete ispuniti sav Zakon Kristov’.

Svugdje ima problema i poteškoća, pa i u braku. Ali, ostati vjeran jedan drugome je već djelo Božjeg duha u nama. Tu ljubav i tu mogućnost da možemo biti takvi, u nama potiče Božji duh. Tu Božju volju i želju Gospodin podupire u nama, da bismo ostali vjerni Božjoj ljubavi na koju nas Gospodin poziva“, poručio je mons. Zgrablić.

Dobrodošlicu nadbiskupu izrazio je don Zdenko Dundović, upravitelj župe Sestrunj. U ime župe, nadbiskupa je pozdravio i na dolasku mu zahvalio župni vijećnik Vjekoslav Švorinić. Poklon otočkih proizvoda nadbiskupu je uručila Tatjana Božičević, župna vijećnica, a buket cvijeća darovala je Zarita Žižić.

Nadbiskup je pohvalio Sestrunjce kako svi skladno pjevaju, dijelove mise pjevaju na glagoljaškom napjevu; kako su lijepo uredili crkvu i što njeguju liturgiju, rekavši da je to znak njihove ljubavi prema Gospodinu. Rekao je da će Sestrunj i dalje pohoditi upravitelj župe, da neće biti zaboravljeni kao župa jer je svaka duša važna. Velike su potrebe za svećenicima u raznim sredinama te je mons. Zgrablić potaknuo na molitvu za duhovna zvanja.

Uz upravitelja župe Dundovića, u misi su koncelebrirali dr. don Elvis Ražov te profesori iz Rima: p. Marek Inglot, SJ, predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, p. Stanislaw Morgalla, SJ, ravnatelj Instituta za psihologiju Papinskog sveučilišta Gregoriana i p. Henryk Pietras, SJ, glavni i odgovorni urednik časopisa Gregorianum

Ines Grbić

Foto: Vjeka Švorinić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je prigodnu riječ svećenicima koji su dobili premještaje svojih župničkih službi na njihovom susretu u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u petak, 28. lipnja.

Prije nego im je uručio dekrete o imenovanjima i razrješenjima od 2024. godine, don Stipe Mustapić pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju od toga dana, koje govori o Isusovom ozdravljenju gubavca.

U središtu svećeničkog života i poslanja uvijek mora biti Riječ Božja, pa i u tom trenutku uručivanja dekreta, rekao je mons. Zgrablić. „Božja riječ koja nam je progovorila mora biti svjetiljka u našem životu, naš putokaz i hrana, jer sebe stavljamo u službu Kristovog svećeništva. Krist nosi Crkvu i glava je Crkve, njegovog Tijela. Zato osluškujemo poticaje njegovog Duha u sebi da bismo mogli vršiti Božju volju i služiti Gospodinu“, poručio je nadbiskup.

Razmatrajući to kratko Evanđelje, nadbiskup je istaknuo tri riječi, odnosno glagola iz toga ulomka: sići, dotaknuti i idi.

„Evanđelje kaže da je Isus sišao s gore. Prva riječ je – sići s gore. To je i poslanje svećenika. U Svetom Pismu  gora znači biti u Božjoj blizini, biti povezan s Bogom. Ako ne budemo boravili na gori, ako naše djelovanje ne bude proizlazilo iz toga, bit’ ćemo frustrirani svećenici i nećemo pronaći sebe, svoj život, svoje poslanje. Izgubit’ ćemo se na putu našeg života. To je naš svakodnevni put – sve naše djelovanje, naše silaženje među narod, kao što je Isus sišao među narod, mora proizaći iz našeg silaženja s Neba. Iz našeg silaženja s gore, biti u prisutnosti Božjoj, u molitvi, u razmatranju Riječi Božje, gdje se Boga može sresti i prepoznati. To mora biti sastavni dio života svećenika“, poručio je mons. Zgrablić.

Kad je Isus sišao s gore, slijedilo ga je mnoštvo. „Narod će svećenike slijediti kad budu dobri pastiri, kad budu povezani s Bogom, kad budu imali duhovnu hranu s kojom su sami nahranjeni i koju mogu pokazati drugima, gdje se i drugi mogu nahraniti. Evanđelist kaže da se Isus toga gubavca dotaknuo. On ga je dirnuo. To je i put života svećenika. Kako će svećenici dotaknuti ovaj svijet koji je gubav? To je slika svih nas, stanja našeg života.

Drugoga možemo dotaknuti do bîti njegovog života našom ljubavlju. Ljubav koju živimo i koju imamo prema Bogu je bitan dio našeg života; koliko će nas ona ispunjavati, da ljubav bude naš motiv. Time ljude moramo dodirnuti – našom pažnjom, našom blizinom, našom međusobnom ljubavlju i poštovanjem, da budemo osposobljeni tu ljubav pružiti drugome, da dodirnemo druge; da ljudi ne ostanu ravnodušni na riječ koju svećenici govore. Da ta riječ grije naše srce, dodirne nas, da tom ljubavlju možemo dodirnuti svijet i sebe“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Isus je rekao gubavcu ‘Idi’, šalje ga da se ide pokazati svećeniku. „Prinosimo se Kristu, Velikom svećeniku, da drugi prepoznaju što živimo i jesmo, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Isus je naredio da taj čovjek ide svećeniku. Dakle, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Ne da vršimo ono što mi želimo, što su naši prioriteti i komoditet, nego da uvijek budemo raspoloženi ići kamo nas Gospodin šalje. Da Kristova riječ bude motiv našeg djelovanja u životu“, poručio je nadbiskup svećenicima, poželjevši da im i dok primaju nove službe, Božja riječ bude okrepa duši i tijelu.

„Uvijek uzimamo istu vodu, uvijek slušamo istu Božju riječ. Ali, iako je uvijek ista voda, ona svaki put ima drugi učinak na naše tijelo. Neka i Riječ Božja bude hrana našem životu i služenju, da i mi možemo vršiti što Gospodin od nas očekuje i traži“, poručio je mons. Zgrablić. Zahvalio je svećenicima na svemu što rade u Crkvi i doprinose da Kristovo tijelo bude živo, da se Božja riječ širi.

Na početku susreta, prigodnu riječ uputio je i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Razmatrajući što znači služba, odnosno služenje, don Ante je rekao da „cijeli Kristov život i navještaj, osobito Pashalni misterij, svoje izvorište i primjer ima u služenju“. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, služenje pripada osnovnoj bîti ministerijalnog svećeništva i ustanovljeno je za korist ljudi i crkvene zajednice. „U kontekstu služenja, sv. Ivan Zlatousti rekao je da je skrb svećenika za ljude, za Kristovo stado, mjerilo ljubavi prema sâmom Kristu“, rekao je vikar Sorić. Zahvalio je subraći svećenicima na spremnosti za služenje koje su obavljali u dosadašnjim župama i koje će činiti ubuduće.

Osobito je pozdravio svećenike don Nikolu Tokića i don Mladena Kačana koji su umirovljeni. Vikar je rekao da su oni „primjer ispravnog pastoralnog primjera i cjelovitog davanja“, izražavajući uvjerenje da oni neće biti u stanju mirovanja, „jer služenje nosi svećenički poziv do kraja života“. Don Ante je pozdravio i najmlađe svećenike, mladomisnike koji su primili svoje prve službe kao svećenici. Izrazio im je podršku i poželio da drugi svećenici preuzmu od njih njihov mladomisnički žar, da obnove svoju ljubav prema Kristu, služenju i prema narodu koji im je povjeren.

Zahvala nadbiskupa Zgrablića umirovljenim svećenicima, Nikoli Tokiću i Mladenu Kačanu

Prije uručenja dekreta, pri kraju susreta, nadbiskup Zgrablić osobito je zahvalio dvojici svećenika don Nikoli Tokiću i don Mladenu Kačanu, pozvavši ih da dođu pokraj njega dok im se prigodno obrati.

„Don Nikola i don Mladen odlaze u zasluženu mirovinu te će na novi, drugačiji način nego dosada, bili prisutni u Crkvi. Nikad nitko nije suvišan u Crkvi. Može se mijenjati naša služba, ali ta služba je uvijek važna, bez obzira jesmo li aktivni u pastoralu ili imamo nekih zdravstvenih poteškoća, pa se moramo više posvetiti sebi. Bl. Carlo Acutis je rekao da svoj život, svoju bolest i trpljenje prikazuje za Papu i Crkvu. Naše slabosti, nevolje, kad malakšu naše snage pa moramo više slušati naše tijelo – prikazati te boli je itekako doprinos i sudjelovanje u životu Crkve“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Podsjetio je kako ga je za njegovog posjeta don Jerka Gregova, svećenika na bolesničkoj postelji u Svećeničkom domu, jako dirnulo kad mu je rekao: ‘Ja vam više ne mogu pomoći, ali sve moje nevolje i trpljenje prikazujem za ovu Nadbiskupiju’. „Don Jerko i time doprinosi Crkvi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na službe koje su don Nikola i don Mladen obavljali. Don Nikola Tokić je rođen 5. siječnja 1945. u Popovićima, a za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Bio je upravitelj župe Vrsi, potom upravitelj župa Bukovice. Služio je u župama Poljana, Vlašići i Dinjiška na otoku Pagu, bio je župnik Pridrage i Smilčića, zatim Novigrada, pa Visočana. Brinuo je za župu Karin, bio župnik Kožina, pa Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu; zatim župnik Vrgade, a umirovljenje ga je dočekalo u zadnjoj službi župnika, Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Kosi u Biogradu n/m. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu n/m.

Don Mladen Kačan rođen je 29. prosinca 1949. u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1976. godine. Bio je župnik otočnih župa Božava, Dragove, Zverinac, Veli rat i Soline. Zatim upravitelj župa Pakoštane, Vrane i Drage. Bio je povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije i ekonom Zadarske nadbiskupije. Bio je ravnatelj Svećeničkog doma ‘Zmajević’ te župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u tri navrata. Bio je župnik župe Ploče u Zadru i dekan dekanata Zadar – Istok u dva mandata. Bio je župnik župa Diklo i Kožino, član Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije. U njegovoj zadnjoj službi župnika župe u Galovcu dočekalo ga je umirovljenje zbog zdravstvenih razloga.

„Zahvaljujemo don Nikoli i don Mladenu za sve dobro koje su učinili u Crkvi, na njihovom djelovanju i služenju u toliko različitih službi, darujući svoje darove Crkvi. Mijenjate službu, ali ne važnost uloge u mjesnoj Crkvi“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju don Nikoli i don Mladenu, poželjevši im Božji blagoslov u njihovim umirovljeničkim danima i zdravlje.

Nadbiskup je istaknuo da su Tokić i Kačan ostali vjerni svećenici, u službi Crkvi i dali su veliki doprinos 1970.-ih godina, kad je Zadarsku nadbiskupiju bilo napustilo više svećenika. Ostali su nepokolebljivi i ustrajni u svećeničkom pozivu u tim teškim vremenima i iskušenjima za mjesnu Crkvu te im je nadbiskup zahvalio na njihovom svećeničkom predanju, da nisu podlegli kušnjama koje su ih bile okruživale na sâmom početku njihovog svećeništva.

Ines Grbić

Povodom održavanja Izložbe ‘Euharistija, moja cesta prema nebu’ i čašćenja relikvije bl. Carla Acutisa u crkvi sv. Šime u Zadru, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u četvrtak, 27. lipnja, u svetištu sv. Šime u Zadru.

Tim misnim slavljem, baš u četvrtak koji se smatra ‘danom Euharistije’, čije je otajstvo bl. Carlo osobito živio i promicao, počelo je dvotjedno čašćenje relikvije bl. Carla Acutisa u Zadru od 27. lipnja do 6. srpnja. Ono se podudara i s održavanjem Redovitog javnog konzistorija za proglašenje novih svetaca u ponedjeljak, 1. srpnja, po nalogu pape Franje. Naime, sedmoricu blaženika, među kojima je jedna grupa od osmorice mučenika, papa Franjo će predložiti kardinalima da se proglase svetima, a među njima je i Carlo Acutis, vjernik laik.

Carlo je preminuo 2006. godine u 16.-oj godini života od leukemije i proglašen je blaženim sa svojih svega 15 godina života. „Bl. Carlo je bio tako mlad, a postigao je takvu duhovnu zrelost, u mladosti. Za vrijeme Acutisove beatifikacije, osobito dirljiv trenutak bio mi je kad su njegovi roditelji u prikaznoj procesiji prema oltaru nosili relikvije svoga sina Carla, njegovog srca. Dakle, roditelji nose relikviju, srce svoga sina na oltar“, istaknuo je mons. Zgrablić u propovijedi misnog slavlja.

Nadbiskup je podsjetio kako je na misi Carlove beatifikacije, 10. listopada 2000. godine u bazilici sv. Franje u Asizu, kardinal Agostino Vallini istaknuo da je Carlo već od ranog djetinjstva bio usmjeren prema Isusu. Tom prigodom je rekao: „Ljubav prema euharistiji bila je temelj koji je njegov odnos s Bogom držao živim. Carlo je često govorio ‘Euharistija je moj autoput prema nebu’“.

„Bl. Carlo je bio zadivljen onim što euharistija u sebi jest. To je trenutak naše najveće blizine s Bogom gdje se Krist u svojoj ljubavi i žrtvi prikazuje za nas, ponazočuje se njegovo Vazmeno otajstvo, tj. njegova muka, smrt i uskrsnuće. Isus i nas poziva da u toj ljubavi i daru života i mi participiramo. Bl. Carlo je to duboko proživljavao i zato je mogao reći da je to najbrži put, da je to auto cesta koja nas vodi u nebo, u raj, k Bogu“, naglasio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je bl. Carlo „do smrti njegovao duboku pobožnost prema euharistiji, a svoje bolesničke patnje prinio je kao žrtvu za Papu i Katoličku Crkvu“.

„Bl. Carlo gajio je duboku pobožnost prema euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji. Svakodnevno je sudjelovao na svetoj misi i pričešćivao se. Prije ili poslije mise, uvijek je neko vrijeme proveo u molitvi i duhovnom razmišljanju pred Presvetim u svetohraništu. Jednom tjedno se ispovijedao. Potaknut pozivom Gospe Fatimske, svakodnevno je molio krunicu. U duhovnom životu vodio se evanđeoskom mišlju: ‘Ta što koristi čovjeku sav svijet zadobiti, a da sebe sama izgubi ili sebi naudi’. Pomogao je župniku u župnoj katehezi u radu s mladima, u pripravi mladih za krizmu. Djelovao je i karitativno, pomažući novčano strancima, prosjacima, osobito osobama s invaliditetom i starijima. Štedio je od svog džeparca i dijelio potrebitima. Tijekom svoga kratkog života, izradio je mrežnu stranicu posvećenu euharistijskim čudima. Istražio je 136 poznatih euharistijskih čuda koji su se dogodila tijekom povijesti u 70 zemalja svijeta. Među njima je i euharistijsko čudo iz Ludbrega u Hrvatskoj. Carlo je izradio njihov virtualni prikaz. Ta izložba obišla je već sve kontinente svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je naveo osam naputaka koje je Carlo živio i drugima svjedočio kako živjeti s Bogom i postići svetost.

„Prvo načelo koje je mladić duboko i iskreno živio i koje ga je vodilo prema blaženstvu bilo je: ‘Svetost moraš živjeti iz sveg srca. Ako se ta čežnja još nije probudila u tvom srcu, onda moraš neprestano Gospodina moliti za tu milost“. Dakle, trebaš odlučiti željeti i biti svet. To je bila Carlova želja, nakana. I on je to duboko živio. Drugu odluku koju je takav mladić počeo duboko živjeti je ići svaki dan na misu i pričešćivati se. Treće, sjetiti se moliti krunicu svaki dan. Svaki dan pročitati barem mali ulomak iz Svetog Pisma. Kad je moguće, pokloniti se pred Presvetim Kristovim tijelom. ‘I vidjet ćeš kako je divno rasti u svetosti’, kaže Carlo. Šesto, ‘Potruditi se ispovjediti se svaki tjedan, čak i kad tvoji grijesi nisu veliki. Prinesi žrtvu i vlastita djela kao zagovor Gospodinu i brini za pomoć drugima’. I osmo, moli svoga anđela čuvara da ti uvijek bude na pomoć. On treba postati tvoj najbolji prijatelj“, naveo je mons. Zgrablić kako je Acutis živio duhovni život.

Nadbiskup je iznio i osnovne biografske podatke o blaženiku. Bl. Carlo rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu gdje su njegovi roditelji bili kratko boravili zbog posla. Obitelj se preselila u Milano gdje je Carlo proveo najveći dio života. Carlo je volio računala i informatiku. Bl. Carlo pokopan je u njemu omiljenom gradu Asizu gdje su njegovi roditelji posjedovali imanje i kamo je rado dolazio. Grob s posmrtnim ostacima bl. Carla nalazi se u svetištu Odricanja u Asizu. Papa Franjo odredio je da je godišnji spomen bl. Carla Acutisa 12. listopada, kad je i dan njegove blažene smrti.

„Bl. Carlo je jedan od najmlađih blaženika u Crkvi. Častiti njegovu relikviju nije spomen na osobe iz prošlosti, koje su nekad živjele. To nije uspomena na ono što je prošlo. Relikvija kao sveti znak podsjeća nas na Kristovo uskrsnuće, na Krista koji je život. Relikvije nas povezuju s blaženicima i svecima koji već u potpunosti žive u Bogu i koji nam iz Božje prisutnosti, Božje blizine kao živi, istinski znak, pokazuju i pomažu nam pronaći put našeg života, da se ne bismo izgubili, nego da dođemo tamo gdje i oni jesu, u mjestu koje nam je Gospodin svima pripravio i želi nas tu dovesti“, poručio je mons. Zgrablić.

Poželio je da nam bl. Carlo pomogne da i mi budemo ustrajni na putu naše svetosti na koju smo svi pozvani; da se i mi služimo svetim stvarnostima koje nam Crkva daruje i kojima se Carlo služio, da bismo postigli zajedništvo s Gospodinom, da bi nam naša vjera i euharistija bili najbrži put jedinstvu i sjedinjenju s Bogom, da bi nam svaka euharistija, kako kaže sv. Ignacije Antiohijski, bila „lijek besmrtnosti“. Da ozdravljeni tim lijekom živimo sada i ovdje Božju blizinu, tj. besmrtnost i vječni život s Bogom. Neka nam zagovor bl. Carla u svemu tome pomogne“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise održano je euharistijsko klanjanje do 23,30 sati. Misu i klanjanje u petak, 28. lipnja, predvodio je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Zadru, govoreći o temi ‘Stojeći pred euharistijskim Isusom postajemo sveti’.

U subotu, 29. lipnja, predvoditelj duhovnog programa bio je don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru, koji je govorio o temi: ‘Krunica je najkraće stepenište po kojem uzlazimo na nebo’.

Od četvrtka, 4. srpnja do subote, 6. srpnja, duhovni program u crkvi sv. Šime počinje u 20 sati. Predvoditelji su don Zvonimir Mikulić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM na Belafuži, don Mario Akrap, župnik zadarske župe Bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu (Euharistijska čuda) i don Tomislav Dubinko, župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu koji će govoriti o temi ‘Život je uistinu lijep, samo ako se uspije staviti Boga na prvo mjesto’. Nakon svake mise, održat će se euharistijsko klanjanje do 23,30 sati.

Svakog dana, od 28. lipnja do 7. srpnja, Izložba o euharistijskim čudima bl. Carla može se razgledati u svetištu sv. Šime od 8 do 12 sati i od 16 do 20 sati. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, pozvao je vjernike da dođu počastiti Acutisovu relikviju u želji da u nama osobito potakne svijest o egzistencijalnom značenju euharistije u životu vjernika.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić