Nova četiri vitraja u kapelici Bezgrešnog začeća u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru blagoslovio je don Zvonko Blaško, župnik Hrvatske katoličke župe sv. Pavla u Clevelandu u SAD-u, u ponedjeljak, 29. srpnja, na spomendan sv. Marte, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u sjemenišnoj kapeli.

U misi su suslavili don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije, don Ante Vrhovac, ravnatelj KŠC-a u Tuzli i don Andrija Živković, kapelan u Malom Lošinju. Uz autora Mamušu, u misi su sudjelovali bogoslovi i sjemeništarci Zadarske nadbiskupije.

Autor vitraja je akademski umjetnik Anto Mamuša, istaknuti hrvatski slikar rodom iz Novog Travnika. Na vitrajima su oslikani motivi: Rođenje Isusa u Betlehemu, Krist na križu s Marijom i Ivanom podno križa, Isusovo uskrsnuće i Kristova prisutnost u euharistiji.

„Svaka slika i svaki prikaz Isusa Krista može se promatrati i kao spomenik. Te četiri slike, vitraji su događaj, sjećanje i spomenik. Tko dođe u kapelu, pokloni se pred svetohraništem, ali je pozvan i odgovoriti na izazov i poticaj koji ti vitraji predstavljaju”, rekao je don Zvonko.

Vitraji su dar slikara Mamuše zadarskom Sjemeništu čiji je veliki prijatelj, a izrađeni su i postavljeni sredstvima koje su darovali župljani Hrvatske katoličke župe sv. Pavla u Clevelandu u SAD-u. Mamuša je inače sudionik likovnih kolonija u sjemeništu ‘Zmajević’ za vrijeme kojih je naslikao mnoge vrijedne slike koje se nalaze u prostoru sjemeništa. Izuzetna umjetnička djela Mamuše krase mnoga sakralna zdanja i crkvene prostore u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje. Mamuša je, između ostalog, autor mozaika ‘Otajstva svjetla’ u Međugorju.

Rektor Dražina istaknuo je da vitraji oduševljavaju svojom ljepotom i simbolikom. Zahvalio je dobročiniteljima župe Cleveland, autoru Mamuši te župniku Blašku i Jozefini Yelich, tajnici župe u Clevelandu, koji su se kao velikodušni dobročinitelji potrudili u organizaciji i posredovanju prikupljanja sredstava među američkim Hrvatima za postavljanje vitraja za sjemenišnu kapelu u Zadru.

I.G.

Foto: Sjemenište ‘Zmajević’, Zadar

Poruka pape Franje za 4. svjetski dan djedova, baka i starijih osoba koji se slavi četvrte nedjelje u srpnju; ove godine to je 28. srpnja, naslovljena: ‘Ne napusti me u starosti’ (usp. Ps 71, 9)

Draga braćo i sestre!

Bog ne napušta svoje djece, nikada. Ni u poodmaklim godinama i kad tjelesne sile slabe, kad kosa posijedi i društvena se uloga smanjuje, kad život postaje manje produktivan i prijeti da se čini beskorisnim. On ne gleda na vanjštinu (usp. 1 Sam 16, 7) i ne oklijeva odabrati one koji se mnogima čine beznačajnima. On ne baca nijedan kamen; naprotiv, „stariji“ je kamen siguran temelj na koje se „novi“ može staviti kako bi zajedno tvorili duhovnu kuću (usp. 1 Pt 2, 5).

Cijelo je Sveto pismo priča o Gospodinovoj vjernoj ljubavi, iz koje proizlazi utješna sigurnost: Bog nam nastavlja iskazivati svoje milosrđe, uvijek, u svakoj životnoj dobi i u svakoj situaciji u kojoj se nalazimo, pa i u našim izdajama. Psalmi su puni divljenja ljudskog srca pred Bogom koji brine za nas unatoč našoj malenosti (usp. Ps 144, 3-4); uvjeravaju nas da je Bog svakog od nas sazdao već u majčinoj utrobi (usp. Ps 139, 13) i da neće napustiti naš život ni u podzemlju (usp. Ps 16, 10). Možemo, dakle, biti sigurni da će nam biti blizu i u starosti, tim više što je u Bibliji starenje znak blagoslova.

No, u psalmima nalazimo također ovaj gorljivi zaziv Gospodinu: „Ne zabaci me u starosti“ (Ps 71, 9). Snažne su to pa čak i vrlo oštre riječi. Podsjećaju na najveću Isusovu patnju, koji je na križu zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46).

U Bibliji, dakle, nalazimo sigurnost Božje blizine u svakoj životnoj dobi i, istodobno, strah od napuštenosti, osobito u starosti i u trenucima patnje. Nije posrijedi proturječje. Pogledamo li oko sebe, lako možemo vidjeti da takve izjave odražavaju više nego očitu stvarnost. Samoća je prečesto gorak suputnik u životima nas starijih osoba i baka i djedova. Mnogo sam puta, dok sam bio biskup Buenos Airesa, posjećivao staračke domove i primijetio kako se te ljude rijetko posjećuje: neki mjesecima nisu vidjeli svoje najmilije.

Mnogo je razloga za tu usamljenost: u mnogim zemljama, posebno onim najsiromašnijima, stariji su sami jer su njihova djeca bila prisiljena emigrirati. Mislim i na mnoga krizna područja: koliko je starijih ljudi prepušteno samima sebi jer muškarci – mlađi i stariji – moraju uzeti pušku u ruke, a žene, posebno majke s malom djecom, napuštaju zemlju kako bi pružile sigurnost djeci. U ratom razorenim gradovima i selima tavore u samoći mnoge starije osobe, jedini znak života u krajevima u kojima kao da vladaju napuštenost i smrt. U drugim dijelovima svijeta, nadalje, u nekim se lokalnim kulturama duboko ukorijenilo pogrešno shvaćanje koje rađa neprijateljstvo prema starijim ljudima. Sumnjiči ih se da se služe vradžbinama kako bi iscrpili životnu snagu mladima, pa se u slučaju prerane smrti, bolesti ili zle kobi mlade osobe, krivnja svaljuje na neku stariju osobu. Protiv tog se mentaliteta valja boriti i iskorijeniti ga. To je jedna od neutemeljenih predrasuda kojih nas je kršćanska vjera oslobodila i koja raspiruje trajni generacijski sukob između mladih i starih.

Ako malo bolje razmislimo, ta optužba na račun starijih da „kradu budućnost mladima“ danas se može čuti posvuda. Susreće se, u drugačijim oblicima, i u najsuvremenijim i najnaprednijim društvima. Već sada je, primjerice, rašireno mišljenje da starije osobe opterećuju mlade troškovima skrbi koja im je potrebna, čime se uskraćuje sredstva za razvoj zemlje te, dakle, i mladima. To je iskrivljena percepcija stvarnosti. Kao da bi opstanak starijih osoba ugrožavao opstanak mladih. Kao da bi za promicanje mladih trebalo zanemariti ili čak ukloniti starije. Suprotstavljenost među generacijama je čista obmana i otrovni plod kulture sukoba. Okretati mlade protiv starih neprihvatljiva je manipulacija: „u igri je jedinstvo životnih dobi: odnosno, to je prava uporišna točka za razumijevanje i vrednovanje ljudskog života u cjelini“ (Kateheza, 23. veljače 2022.).

Gore citirani psalam – gdje se moli da ne budemo napušteni u starosti – govori o zavjeri uperenoj protiv života starijih osoba. Te se riječi čine pretjeranima, ali su razumljive kad se uzme u obzir da usamljenost i napuštenost starijih ljudi nije ni slučajna ni neizbježna, nego rezultat odluka – političkih, ekonomskih, društvenih i osobnih – koje ne priznaju beskrajno dostojanstvo svakog čovjeka „bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“ (Deklaracija Dignitas infinita, 1). To se događa kad se izgubi vrijednost svakog pojedinca i kad se na ljude gleda samo kao na trošak koji je u nekim slučajevima previsok za platiti. Još gore je to što i sami stariji često podlegnu tom mentalitetu i sebe doživljavaju kao teret te i sami žele biti gurnuti u stranu.

S druge strane, danas ima mnogo žena i muškaraca koji traže svoje osobno ostvarenje u životu što je moguće autonomnijim i neovisnijim o drugima. Zajedničke pripadnosti su u krizi, a individualnost jača. Prijelaz s „mi“ na „ja“ kao da je nekako jedan od najjasnijih znakova našeg vremena. Obitelj, koja je prvo i najradikalnije pobijanje ideje da se sami možemo spasiti, jedna je od žrtava te individualističke kulture. Ali kako starimo i snage nas napuštaju, opsjena individualizma, iluzija da nikoga ne trebamo i da možemo živjeti bez veza pokazuju se onim što zapravo jesu; trebaš tuđu pomoć u svemu, ali sada si sam, bez pomoći, bez ikoga na koga se možeš osloniti. To je tužno otkriće do kojeg mnogi dođu kad već bude prekasno.

Usamljenost i odbačenost danas su uobičajene pojave u našemu svijetu. Njihovi su uzroci mnogostruki: u nekim su slučajevima posljedica planiranog isključivanja, svojevrsne žalosne „društvene zavjere“. U drugim je pak slučajevima, nažalost, riječ je o vlastitoj odluci. U drugim im se, opet, slučajevima starije osobe podlažu, pretvarajući se da je riječ o samostalnoj odluci. Sve više „izgubili smo užitak i okus stvarnosti“ (enc. Fratelli tutti, 33) i teško nam je bilo što drugo uopće i zamisliti.

Kod mnogih starijih ljudi možemo primijetiti onaj osjećaj rezignacije o kojem se govori u Knjizi o Ruti u dijelu u kojem se pripovijeda o starici Noemi, koja nakon smrti muža i djece hrabri svoje dvije snahe, Orpu i Rutu, da se vrate u svoj zavičaj i svome domu (usp. Rut 1, 8). Noemi se, baš kao i mnogi stariji ljudi danas, boji ostati sama, ali ne može zamisliti ništa drugo. Kao udovica, svjesna je da nema veliku vrijednost u očima društva i uvjerena je da je teret dvjema mladim ženama pred kojima je, za razliku od nje, cijeli život. Zato smatra da je bolje za nju povući se u stranu te ona sama poziva svoje mlade snahe da je ostave i grade sebi budućnost negdje drugdje (usp. Rut 1, 11-13). Njezine su riječi sažetak društvenih i vjerskih konvencija koje se čine nepromjenjivima i koje određuju njezinu sudbinu.

Ta nam biblijska priča ovdje predstavlja dvije različite mogućnosti u pogledu Noeminog poziva te, dakle, u susretu sa starošću. Jedna od dviju snaha, Orpa, koja također voli Noemi, nježno je poljubi, ali prihvaća ono što se i njoj čini kao jedino moguće rješenje i odlazi svojim putem. Ruta se pak ne odvaja od Naomi i upućuje joj iznenađujuće riječi: „Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe“ (Rut 1, 16). Ne boji se prkositi običajima i opće raširenom mišljenju, osjeća da je ta starica treba i hrabro ostaje uz nju na onom što će za obje biti početak novog putovanja. Ruta uči sve nas – naviknute na ideju da je samoća neizbježna sudbina – da se na molbu: „nemoj me ostaviti!“, može odgovoriti s: „Neću te ostaviti!“ Ne oklijeva stubokom promijeniti nešto naizgled nepromjenjivo: živjeti sami ne mora biti jedina alternativa! Nije slučajno da je Ruta – ona koja ostaje bliska starici Noemi – predak Mesije (usp. Mt 1, 5), Isusa, Emanuela, „Boga s nama“, Božje blizine i prisutnosti svim ljudima neovisno o njihovu stanju i dobi.

Rutina sloboda i hrabrost pozivaju nas da idemo novim putem: slijedimo njezine stope, krenimo na put s tom mladom strankinjom i staricom Noemi, ne bojmo se promijeniti svoje navike i zamislimo različitu budućnost za naše starije osobe. Zahvaljujemo svima onima koji su, također uz brojne žrtve i odricanja, slijedili Rutin primjer i brinuli o starijoj osobi ili jednostavno svakodnevno iskazivali svoju blizinu rođacima ili znancima koji više nemaju nikoga. Ruta je odlučila ostati s Naomi i dobila je blagoslove: sretan brak, potomstvo, zemlju. To vrijedi uvijek i za sve: ako ostanemo uz starije osobe i priznajemo njihovu neizostavnu ulogu u obitelji, društvu i Crkvi, i mi ćemo dobiti mnoge darove, mnoge milosti i mnoge blagoslove!

Na ovaj Četvrti svjetski dan posvećen njima, ne propustimo pokazati nježnost djedovima, bakama i starijim osobama u našim obiteljima, posjećujmo one koji su klonuli duhom i više se ne nadaju da je drugačija budućnost moguća. Sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti reći: „Neću te ostaviti!“ i izabrati drugačiji put.

Neka moj blagoslov, praćen molitvama, stigne do svih vas, dragi djedovi, bake i starije osobe, i do onih koji su vam blizu. Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. travnja 2024.

FRANJO

Deseta godišnjica smrti don Živka Kustića (2014.-2024.), pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, obilježena je u njegovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja, tribinom u atriju Kneževog dvora na kojoj je predstavljena knjiga „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila.

Prigodni govor na početku tribine održao je Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine. Stanić je istaknuo oštroumnost i ljubav kao osobito izražajne osobine don Živkove osobnosti. „Jer, mnogi su oštroumni, ali nemaju ljubavi. Neki imaju ljubavi, a nisu oštroumni. Don Živko je bio oštrouman i bio je čovjek koji je volio“, istaknuo je Stanić, rekavši da je „poznavati don Živka značilo dobiti lekcije za cijeli život, novinarske i životne“.

Mons. Ivan Miklenić naslijedio je Kustića kao glavni urednik Glasa Koncila. „Ali, Živko Kustić nikad nije otišao iz Glasa Koncila. Uvijek je dopuštao da mu prilazimo, da s njim provodimo vrijeme. Bio nam je potpora u profesionalnom radu, a znao nas je poduprijeti i u obiteljskom životu. Don Živko Kustić bio je potpuni svećenik, potpuni obiteljski čovjek, koji je u potpunosti volio Crkvu, obitelj i domovinu. I sve te ljubavi bile su nepodijeljene s crkvenom ljubavlju“, poručio je Stanić.

Istaknuvši Kustićevu osobinu neustrašivosti, koja je i u naslovu Ercegove knjige, Stanić je rekao da se don Živkova neustrašivost uvijek sastojala od četiri dimenzije. „Don Živko Kustić je govoreći, pišući, razmišljajući, dišući, sa sobom uvijek u isto vrijeme nosio prošlost, sadašnjost i budućnost našeg naroda. I četvrta dimenzija, nosio je nepresušnu vjeru. Zato je mogao biti neustrašiv.

Svi Udbaši u razgovorima, polemičari koji su ga prisluškivali, oni koji su ga htjeli micati, nisu ga mogli pobijediti u ta četiri polja. Ako je netko ugrožavao njegovu budućnost, on se ukorijenio u prošlosti. Ako je netko rušio budućnost naroda, on je tražio spas u prošlosti. Ako je sve to troje napadao, Živko Kustić je umio preko vjere i preostale tri dimenzije doći do te neustrašivosti od koje Glas Koncila i danas živi, opstaje i djeluje“, istaknuo je Stanić.

Deset godina nakon Kustićeve smrti, „u ozračju grada Paga, gdje njegov lik korača među nama, gdje osjećamo bremenitost prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i vjere, preko nas koji smo ga poznavali, ali na poseban način i preko članova njegove obitelji koja je s nama i koja je zdušno podupirala projekt izdavanja knjige, ovaj zahvalni susret nije komemoracija Živka Kustića, nego događaj koji uprisutnjuje prošlost, sadašnjost i budućnost u ozračju vjere toga neustrašivog velikana Crkve i naroda u Hrvatskoj“, poručio je Stanić.

Podsjetio je na svoj susret s don Živkom prije 13 godina, kad je Stanić bio na predstavljanju knjige ‘Pisma seoskog župnika’, izabranih glasovitih kolumni Kustića objavljivanih u Glasu Koncila pod pseudonimom don Jure. Nakon predstavljanja, don Živko je u knjigu za Stanića i njegovu suprugu Matildu napisao nešto osobito. „Uzme don Živko knjigu i kaže: ‘A, tebi ću nešto posebno’. Malo je razmišljao, zapiše, zatvori knjigu i kaže: ‘Čitaj doma’. U knjigu je napisao: ‘Dragoj Matildi i Branimiru, koji će graditi budućnost Glasa Koncila’. Premda je lijep, taj zapis smatrao sam pomalo neuvjerljivim za don Živka. Nije se olako služio velikim riječima, poput budućnost, graditelji i da bi tako govorio nekome koga sasvim ne poznaje“, rekao je Stanić. Sa suprugom je prokomentirao da te don Živkove riječi „znače nešto više“, što će s vremenom saznati.

Nekoliko godina poslije tog događaja, supruga Matilda rekla je Staniću da je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu vidjela jednog svog studenta kako istražuje karikature bl. Alojzija Stepinca u režimskim medijima iz 1946. godine i kako misli da bi to bio „izvrstan zaposlenik Glasa Koncila“.

„Spletom različitih okolnosti, taj mladić se zaposlio u Glasu Koncila. Taj mladić je Marino Erceg. Kad je don Živko napisao da ćemo mi graditi budućnost Glasa Koncila, nije mislio samo na suprugu i mene. Nego, mislio je i na one koji će doprinijeti da se ta budućnost gradi. A to je učinio mladić kojeg Živko Kustić nikad nije vidio i koji Živka Kustića nikad nije vidio“, poručio je Branimir Stanić.

Marino Erceg, autor knjige, rekao je da je don Živko „neustrašivi, jasni i autentični glas Crkve u Hrvata. Bio je izuzetno hrabar, izuzetno inteligentan, izuzetno temperamentan. Imao je veliko poštovanje prema crkvenim strukturama, a u isto vrijeme bio je spreman i mijenjati ih na bolji način, kad se za to pokazala potreba“, istaknuo je Erceg, kojem je najsnažnija don Živkova misao: „Za mene je Crkva živi Isus Krist u mom hrvatskom narodu – patnja i pobjeda“, koju je izrekao kad su Kustića pitali što je Crkva, što njemu predstavlja Crkva.

„U knjizi govorim o don Živku kao o trećem najpoznatijem čovjeku Crkve u našoj kolektivnoj svijesti, uz bl. Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Zaista sam uvjeren da je don Živko Kustić ta treća osoba oko koje nema spora“, istaknuo je Erceg. Tome i osobno svjedoči kad kao novinar putuje po Hrvatskoj. Kad dođe u gradsku ili u seosku župu, stariji župljani kažu: ‘Glas Koncila… Pa mi smo čitali don Juru, Pisma seoskog župnika. Da vi znate što je nama značio taj njegov komentar u to vrijeme?’. Zaista mislim da je don Živko brend koji ne može izblijediti“, poručio je Erceg.

„Don Živko Kustić je jedan od velikana povijesti Crkve u Hrvatskoj i velikana hrvatskog naroda. Velikane karakterizira to da integriraju, povezuju i grade. Društvo svoje velikane nagrađuje tako što oni ulaze i u geografije svojih naroda i zajednica, ne samo u povijesne udžbenike. To znači da im njihove zajednice daju priznanje tako što svoje ulice, parkove, trgove, nazovu po njihovim imenima, podižu njihove biste i sl.“, naglasio je Erceg. Upozorio je da je u Hrvatskoj ta svijest dijelom iskrivljena, jer se po nekim diktatorima iz naše prošlosti i dalje zovu neki naši trgovi, parkovi i ulice, a imena nekih svećenika se žele izbrisati.

„Pokojni gospićko – senjski biskup Mile Bogović često je govorio svojim suradnicima da nije teško ući u povijest. Dovoljno je činiti dovoljno zla bližnjima, svojim suvremenicima i ta će osoba po sili inercije ući u školske udžbenike, kao fenomen“, rekao je Erceg. Poželio je da događaj spomena na don Živka bude poticaj da se „iz njegovog rodnog Paga krene u pročišćenje te naše društvene svijesti, jer don Živko zaslužuje biti smatran velikanom. Istinski velikani u povijesti su osobe koje integriraju, povezuju i grade. Danas je previše dekonstrukcija. Zato nam je također potreban don Živko Kustić“, poručio je Erceg, rekavši da se osjeća privilegiranim biti s Pažanima koji su s don Živkom dijelili hodali zajedno paškim ulicama i trgovima. U godinama pred svoju starost, don Živko je svjedočio o svojim vjeroučiteljima, paškim svećenicima Josi Felicinoviću, Ivanu Tičiću, Juri Palčiću.

„Don Živko je svoje odrastanje u Pagu opisao kao razdoblje u kojem je naučio sve bitno što je trebao naučiti za svoj život. Kasnije, kad je postao svećenik, to što je naučio, počeo je primjenjivati u praksi. Dolaskom u Glas Koncila to je dignuo na najvišu moguću razinu i zaista je zaslužio biti nazvan velikanom“, poručio je Erceg.

Knjigu su predstavili i o don Živku govorili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar, prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru i paški sin don Dario Tičić.

Sudionici tribine istaknuli su da don Živko Kustić zaslužuje veliku pozornost kao osoba u hrvatskoj i crkvenoj javnosti. Prošao je brojne nevolje i poteškoće, praćenja i osude u totalitarnom komunističkom režimu. Kroz njegov život kao pojedinca moguće je pratiti cjelokupna nacionalna društvena i politička zbivanja tijekom komunističkog režima, koja su se vrlo konkretno i otegotno odražavala i na njegovo djelovanje. No, Kustić je bio nepokolebljiv i nije bio obeshrabren u svom svećeničkom i novinarskom radu i djelovanju u domovini i među Hrvatima u svijetu.

„Don Živko Kustić je svjedok – osoba koja je na sjajan način znala postavljati stvari na pijedestal vrijednosti. Pri tome je nailazio na suprotstavljanja s druge strane, jer je druga strana Crkvu promatrala kao nešto neprijateljsko po sebi.

Don Živko je preko svega toga prelazio vrlo uspješno. Uspio je sve svoje ideje i promišljanja plasirati u javnost brojnim pojedincima i skupinama osoba. Smatram da je ipak mnogima otvorio oči. Pored svih poteškoća, ljudi su mogli pogledati, sagledati, vidjeti u čemu, kakvim okolnostima i stanju se zaista nalaze“, poručio je dr. Zlatko Begonja. Don Živko Kustić svojim djelovanjem, poučavanjem i informiranjem, govorom i pisanjem, pomagao je ljudima u teškom i mračnom vremenu totalitarizma, kad je dokidana sloboda govora i osuđivani brojni verbalni delikti, da suvereno donose vlastita promišljanja koja nisu podlegla propagandi i manipulaciji komunističke vlasti.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića (2014.-2024.), zaslužnog  svećenika i novinara, pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, u njegovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja, održana je tribina na kojoj je predstavljena knjiga „Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila.

O don Živkovom djelovanju i ulozi u Crkvi i društvu govorili su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar, prof. dr. sc. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, paški sin don Dario Tičić i autor knjige Marino Erceg. Na početku tribine, prigodni govor održao je i Branimir Stanić, glavni urednik i v.d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine.

U kontekstu održavanja tribine u atriju Kneževog dvora, nadbiskup je rekao da je „don Živko od malih nogu shvaćao svijet kao atrij; prostor susreta i ugodnih razgovora, ali i prostor prijepora i nužne životne borbe – na dalmatinski način. Atrij je u starim rimskim vremenima bio središnja nenatkrivena prostorija gdje je bilo smješteno ognjište i kućni žrtvenik s likovima predaka“.

Mons. Puljić je rekao da je o temi ognjišta „don Živko zanosno govorio i pisao, a Erceg je to uklopio u četvrto i peto poglavlje knjige“, naslovljenima ‘Na braniku Domovine i vjere’ i ‘U epohi velikih promjena’.

Nadbiskup je govorio o knjizi i ulozi don Živka u kontekstu tri povijesna događaja kojih je Kustić bio suvremenik i s kojima je svojim radom bio snažno povezan. To su Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.), „događaj stoljeća“ svjetskih razmjera s čijim održavanjem je pokrenut najprije bilten Glas s Koncila (4. listopada 1962.) koji je o Koncilu izvještavao te dva događaja u Hrvatskoj: nastanak i brzo gašenje ‘Hrvatskog proljeća’ (1970.) i proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1976.-1984.) koja je počela ‘Marijanskom godinom’ 1975./1976. u Solinu, a završila je euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine. Stoga, „prasvetište u Solinu i nacionalno svetište u Mariji Bistrici imaju za Hrvate znakovitost i veliku poruku za sva vremena“, istaknuo je mons. Puljić.

„Nije pretjerano reći kako sadašnju nacionalnu suverenost i samostalnost dugujemo tim i u knjizi opisanim događajima i njenim zauzetim pojedincima, među kojima se čuo i slušao i ‘neustrašivi glas’ don Živka Kustića“, poručio je mons. Puljić.

Koncilske konstitucije i dekreti uzrokovali su velike promjene u Crkvi, a jedan sudionik usporedio ih je s „potresom uskrsne zore, kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin uskrsnuo“, rekao je mons. Puljić.

Hrvatsko proljeće, reformsko razdoblje u politici, društvu i kulturi, obilježeno je legitimnim traženjem zaštite nacionalnog identiteta. Prve naznake toga traženja bile su već 1966., nakon Brijunskog plenuma i potpisivanja Protokola između Jugoslavije i Svete Stolice 1966. godine, rekao je nadbiskup. Iz toga vremena datiraju i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) i pojava nekoliko hrvatskih novina. „Represija nad Hrvatskom, gušenje pokreta ‘Hrvatsko proljeće’ i podnošenje ostavki hrvatskog vodstva imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, stotine osuda za političke prekršaje i čistke više tisuća članova SKH traumatizirali su stanje u hrvatskom narodu koje je potrajalo cijelo desetljeće (1970.-1980.)“, rekao je mons. Puljić.

Nakon gušenja ‘Hrvatskog proljeća’ zašutjela je slobodna riječ, a „Crkva je počela govoriti svojim provjerenim načinom, kako bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. U tom hodu i procesu veliku ulogu imale su crkvene tiskovine, osobito Glas Koncila i glavni urednik don Živko Kustić, kao i svećenici, katehete i župnici koji su bili glavni animatori i pokretači narodnog gibanja“, rekao je nadbiskup. Tim povodom, Kustić je bio objavio knjižicu za svećenike, vjeroučitelje i vjeroučenike, ‘Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata’, za koju je Partija rekla da je „vrlo opasna jer komentira neke historijske događaje i šalje poruku s aluzijom na današnjicu. Uvelike se klerikalno manipulira s hrvatskim imenom, državno­šću, samostalnošću, nezavisnošću i slobodom“.

„Božjom providnošću, u to vrijeme na čelu hrvatskog episkopata bio je Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. On je bio veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca, koji je davne 1941. planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.) iz vremena pape Ivana IV., rodom iz Dalmacije. Stepinčeva zamisao prekinuta je zbog rata, ali nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti te prepoznavanje korijena vjerničkog i narodnog identiteta“, rekao je mons. Puljić, smatrajući providonosnom odluku hrvatskih biskupa da se kroz devet godina (1975.-1984.) zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

„Nakon višegodišnjeg zatiranja katoličkog i hrvatskog imena u komunizmu, trebalo je učiniti sve da ljudi prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnog stabla. Tako su započela narodna okupljanja: u Solinu (1976.) se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od Otoka, u Biskupiji kod Knina (1978.) je pronađen Gospin Pralik, u Ninu (1979.) se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom, osobito s papom Ivanom VIII. koji je na Uzašašće 879. blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Vrhunac Devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. kada se okupilo više od pola milijuna ljudi. Bilo je to mirotvorno događanje naroda koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom, naši ljudi prepoznali su pravu snagu i osvojili slobodu“, poručio je mons. Puljić, naglasivši: „Plan i program Velike devetnice bio je hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnjeg komunističkog jednopartijskog sustava“.

Don Živko je predvodio trodnevnicu za biskupsko ređenje mons. Puljića u Dubrovniku. Nadbiskup je istaknuo tri dana Kustićevih propovijedi u dubrovačkoj katedrali i prvi intervju kojeg je kao dubrovački biskup imao s Kustićem.

„U knjizi moramo osjetiti simfoniju naroda Božjeg koji je prihvatio prijedlog biskupa da devet godina hodočaste od Solina do Marije Bistrice. Tijekom devetogodišnjeg hodočašća u različitim marijanskim svetištima, don Živko je bio svirala, violina, on je bio inspiracija. On je bio glasan glas. Sve je nadahnjivao svojim poticajima i tekstovima, animacijom za sudjelovanjem u tim događajima. Njegova uloga je zaista bila nezamjenjiva u tom gibanju hrvatskog naroda koji je u vremenu nakon gašenja ‘Hrvatskog proljeća’ upotrijebio vlastitu metodu okupljanja, molitve, pjesme i zajedništva, što nam je dalo ponovno snagu da smo konačno ishodili i slobodu“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je čestitao autoru, rekavši da je Erceg napisao „monumentalnu knjigu s puno ljubavi i poštovanja, držeći se pravila arhivske i povijesne struke“. Na kraju poglavlja su bilješke brojnih izvora, preslikanih originala dokumenata i fotografija. U knjizi je sveukupno 1196 fusnota koje su „izvrstan znanstveni izazov i mamac“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Ercegova knjiga s brojnim materijalom postaje kao „arhiv za buduća istraživanja o tako zauzetom medijskom čovjeku kakav je bio Živko Kustić“.

Stil pisanja knjige „s brojnim detaljima i podacima o junaku prikazanog epa pruža i aromu proze i poezije, podsjećajući na ‘Pisma seoskog župnika’, povijesne reportaže koje su budile ponos na baštinu i naše korijene, kao i vrlo umješnu obranu ljudskih, vjerničkih i narodnih prava koje smo tamo nalazili i njima se hranili“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na zahvalu umirovljenog križevačkog biskupa Nikole Kekića koji je na sprovodu Kustiću zahvalio Bogu „što smo imali priliku sa Živkom živjeti, slušati ga i s njim razgovarati te čitati plodove njegovog srca i uma“. Mons. Kekić je tada bio zahvalio i Kustićevoj baki Ani, majci Josipi, paškom župniku Josi Felicinoviću, učiteljima, profesorima i odgojiteljima koji su mladoga Živka pravilno usmjeravali“ te njegovoj supruzi Marici i obitelji.

Zaključno, mons. Puljić je citirao don Živka koji je u crkvi sv. Jeronima u Rimu 1979. rekao: „Povijest nam je bila teška. Božja providnost postavila nas je na vjetrometinu, gdje su krvavi vjetrovi puhali i ognjevi gorjeli, pa papiri često izgorjeli. Nemamo vele sa­čuvanih biblioteka, papira i pergamena, kao neki drugi narod. Ostalo je kamenje kneza Branimira i kralja Tomislava i Zvoni­mira, kamenje smrvljeno koje treba kupiti ispod pepela i ruševina. No, ovdje u Rimu je majka naša, Crkva Katolička koja je sačuvala uspomene naše. Uspomene su sačuvane kako bismo ostali vjerni i ponosni na Branimira, Krešimira i Zvonimira, na Zrinske i Frankopane, do kardinala Stepinca, do nas danas ovdje; kako bismo bili i ostali jedno srce i jedna duša! Zato nije uzalud slaviti. Majka Crkva nas vodi. Premda smo odrasla djeca, nije sramota i proplakati na krilu majčinom od boli, sreće i nade“.

Dr. Zlatko Begonja: „U teškim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspješno je predočavao“

Kustić je tijekom života (1930.–2014.) stekao iskustvo različitih društvenih poredaka u kojima je živio. To su monarhistička Jugoslavija, kratkotrajno talijanska fašistička okupacijska vlast, NDH, komunistička Jugoslavija i suvremena Republika Hrvatska, rekao je dr. Zlatko Begonja.

U poglavlju „Na ramenima velikana duha“ autor naglašava važnost utjecaja don Jose Felicinovića na razvoj mladog Kustića, na njegova duhovna, općeljudska i domovinska stajališta, kao i utjecaj paškog svećenika Ivana Tičića kojeg su partizani likvidirali  u Lici. Erceg spominje i Kustićevo razočarenje razvojem prilika u NDH. U poglavlju „Don Jure protiv crvenog zmaja“, u formi ‘Pisama seoskog župnika’, Kustić je kroz svoje komentare polemizirao s predstavnicima komunističkih vlasti i njihovih poslušnika. Kustić je progovorio i o pitanju nataliteta. Upitavši „Zašto je lakše za domovinu umirati, nego za tu istu domovinu rađati djecu?“, rekao je kako je u tom smislu potrebno pokrenuti srce, istaknuo je dr. Begonja.

Erceg je u knjizi opisao „Kustićevu polemiku s Milošom Žankom, jugoslavenskim komunistom hrvatskog podrijetla, zagovornikom krute partijske linije koji je bio protivnik reformskih strujanja tijekom ‘Hrvatskog proljeća’. Polemizirajući i o broju stradalih u logoru Jasenovac, Kustić racionalno kaže da to treba „predati Božjem sudu i mirnim povijesnim istraživanjima““, rekao je dr. Begonja.

Kustiću je prijetio sudski progon kad je 1987. pisao da je jedan guslar u javnom prostoru nosio čarape isprepletene bojama crven–bijeli–plavi, bez socijalističkih obilježja. U poglavlju „Pred komunističkim Pilatom“, Erceg navodi da je Kustić od 1972. do 1975. bio pod pravosudnim pritiskom. Kad je u svom članku u GK-u 1972. napisao da se katolici u srbijanskim mjestima nalaze u inozemstvu, režim je to shvatio kao Kustićev poziv na separatizam, rekao je dr. Begonja.

Postupak Kustićevog progona pokrenula je Vjerska komisija, premda je to bilo izvan njene nadležnosti. „Tužiteljstvo ga je najprije optužilo za prenošenje lažnih vijesti u funkciji uznemiravanja građana, a onda ga teže, krivično kvalificiralo za poticanje na nasilnu ili protuustavnu promjenu društvenog poretka, svrgavanje predstavničkih tijela te razbijanje bratstva i jedinstva u Jugoslaviji. Postupak je zašao u 1975. godinu koja je bila u ozračju poboljšanja diplomatskih odnosa s Vatikanom, pa osuda istaknutog novinara, svećenika nije odgovarala političkoj poziciji Jugoslavije“, podsjetio je dr. Begonja, naglasivši kako je Kustić rekao da je nakon 1945. hrvatski narod bio u stanju „spriječene državnosti“.

U poglavlju „Građanin svijeta – među razasutim hrvatskim iseljenicima“, Erceg ističe osobitu pastoralnu skrb Kustića prema hrvatskim iseljenicima. Na tim brojnim putovanjima u svijetu, kardinala Kuharića pratio je Kustić, što je on i opisivao u Glasu Koncila. Posjeti predstavnika Crkve iseljenicima na Zapad, u Australiju, Novi Zeland, SAD nisu uvijek bili jednostavni u političkom smislu, rekao je predavač.

U poglavlju „Državni neprijatelj u razdoblju posttitoizma“, Erceg naglašava Kustićev razgovor iz 1976. s predstavnikom Vjerske komisije te kako Kustić komunistima iz Hrvatske skreće pozornost na moguće događaje nakon Titove smrti, velikosrpsku prijetnju iz Beograda.

„SDS/UDB-a otvorila je dosje Kustić 1972., premda postoje naznake o 1962. godini. Dosje ima više od 2700 stranica, uz naznaku da je pročišćen. Erceg ukazuje i na Kustićeve kontakte s hrvatskim disidentima Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Hrvojem Šošićem, Zlatko Tomičićem. Autor ističe Kustićev članak u Glasu Koncila iz 1983. u kojem prokazuje Komitet za društvene djelatnosti zagrebačke općine Maksimir koji navodi kako bi škole, a ne crkve, trebale okupljati mlade“, rekao je dr. Begonja. Istaknuo je da je zadnja Udbina mjera praćenja Živka Kustića zavedena u lipnju i srpnju 1990. godine, sa zahtjevom za tajni nadzor nad Kustićem, putem telefona i pošte, zbog prikupljanja podataka o njegovim pokušajima rušenja ustavnog poretka.

Rekavši da knjiga omogućuje uvid u važan dio suvremene hrvatske prošlosti, dr. Begonja je istaknuo da je Erceg bez samocenzure naveo brojne primjere i događaje izravno vezane uz Kustića, čije je pisanje rezultiralo Kustićevom polemikom s predstavnicima represivnih i pravosudnih tijela komunističkog totalitarnog režima.

„Kustićevo djelovanje obilježilo je razdoblje jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U nametnutim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspijevao je vješto predočavati kroz Glas Koncila, afirmirajući svoja vjerska i društvena stajališta.

Don Živko Kustić apsolutno zaslužuje pozornost kao osoba. Prošao je brojne nedaće, da se zadržimo samo na komunističkom, totalitarnom režimu. Kroz njegov život možemo prepoznati društvena zbivanja i događaje koji su se odvijali tijekom komunističkog režima. Don Živko Kustić je svjedok – osoba koja je na sjajan način znala postavljati stvari na pijedestal vrijednosti. Pri tome je nailazio na suprotstavljanja s druge strane, jer je druga strana Crkvu promatrala kao nešto neprijateljsko po sebi.

Don Živko je preko svega toga prelazio vrlo uspješno. Uspio je sve svoje ideje i promišljanja plasirati u javnost brojnim pojedincima i skupinama osoba. Smatram da je ipak otvorio oči, da su, pored svih poteškoća, ljudi mogli pogledati, sagledati, vidjeti u čemu se zaista nalaze“, rekao je dr. Zlatko Begonja.

Organizatori tribine su Glas Koncila, paška župa Uznesenja BDM sa župnikom Božom Barišićem i Turistička zajednica Grada Paga s direktoricom Vesnom Karavanić. Tribinu je izvođenjem tri pjesme obogatila i paška ženska klapa ‘Peružini’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom desete godišnjice smrti don Živka Kustića, misu zadušnicu u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u don Živkovom rodnom Pagu u četvrtak, 18. srpnja,  predvodio je don Božo Barišić, paški župnik i dekan. Na misi je propovijedao don Dario Tičić, paški sin, župnik Biograda n/m koji je i osobno poznavao don Živka.

Kustić je značajni i zaslužni grkokatolički svećenik koji je inicijator i suosnivač mnogih inicijativa Crkve u Hrvatskoj koje je, unatoč oskudnim materijalnim uvjetima, praćen od strane režima i pod prismotrom vlasti protivne Crkvi, pokrenuo u teško vrijeme komunizma.

Na poziv Hrvatske biskupske konferencije, Kustić je sudjelovao u osnivanju Informativne katoličke agencije (IKA) koju je pokrenuo 1993. i do 1999. bio je njen prvi, glavni urednik. Tijekom boravka u Njemačkoj, s mons. Vladimirom Stankovićem, Kustić je uspio dobiti donaciju za osnivanje IKA-e. Sudjelovao je i u pokretanju izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost’, Vjeronaučne olimpijade,  Malog Koncila i drugih inicijativa.

Kustić je bio dugogodišnji urednik Glasa Koncila u kojem je 30 godina pisao  redakcijske komentare, promišljajući aktualne teme iz života Katoličke Crkve i društva. Te komentare 1970.-ih i 1980.-ih godina pratila je i komunistička vlast te je izdanje tri broja Glasa Koncila 1972. i 1973. bilo zabranjeno. Potpisivan pod pseudonimom don Jure, don Živko je u Glasu Koncila pisao jako čitanu i zapaženu kolumnu ‘Pisma seoskog župnika’, čiji su sadržaji i poruke do danas u sjećanju brojnih vjernika.

„Don Živko je veliki sin Grada Paga i domovinske Crkve. Teško da će ga itko više u tome nadmašiti. Bog nam je uvijek podizao prave ljude u pravi čas. Da je danas jedan takav don Živko… Bog mu je dao talente, darove govora i čvrstine. Bog mu je dao poseban smisao za reći pravu riječ u pravo vrijeme. I kao takav, postao je uzor i učitelj“, istaknuo je don Dario, rekavši da je don Živko živio otajstvo Crkve snagom svoje riječi i svoga djelovanja, svoje svećeničke službe i kao novinar, u teškom vremenu hrvatske povijesti.

„Don Živko je govorio ono što su se neki bojali i pomisliti. Ali, bio je hrabar, jedinstven. To nije mogao činiti samo svojom ljudskom snagom, nego iz snage i u velikoj ljubavi prema Božjoj Crkvi za koju je vjerovao da je ona ‘Isus Krist u hrvatskom narodu’. To je često isticao. Za to je živio i za to je  bio spreman i umrijeti! Znao je da govori istinu, da je na liniji Alojzija Stepinca, na liniji čvrstoće, u suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem. Svećenici su po župama upijali njihov primjer čvrstoće i nepobjedivosti.

Zahvalni smo Bogu za dar don Živkovog života, za darove njegove crkvenosti i njegove otvorenosti. Sve to  ponio je kao kapital za život iz rodnoga Paga. Iz paške crkve ponio je ulje za svjetiljku svoje vječnosti. U Pagu je upijao prve spoznaje o Bogu, uz župnike Antu Banića, Josu Felicinovića, Ivana Tičića, Juru Pavičića. Don Živko je rastao uz te svećenike koji su služili u Pagu“, rekao je don Dario.

Svoju prvu propovijed u životu, Tičić je održao za vrijeme mise koju je slavio don Živko. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. godine. Sutradan, 30 kolovoza, don Živko mu je u sakristiji rekao: ‘Mali, propovijedaj!’. „Ajme, don Živko, di ću ja govoriti? A evanđelje toga dana je bilo: ‘Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju’“, rekao je don Dario. „Muči, moraš poći na put“, odgovorio mu je don Živko, rekavši da je dobro ako ima tremu, jer će onda paziti što će reći.

„Uz don Živka nije bilo teško učiti i rasti. Bog nam je dao don Živka u teška, olovna vremena. U svojim prvim svećeničkim danima koračao je prostorima i djelovao gdje je bio kardinal Kuharić, gdje se kretao bl. Alojzije Stepinac. Ti tragovi bili su nadogradnja na sve što je ponio iz Paga i paške crkve u kojoj je od malih nogu upijao ljubav prema Bogu i čovjeku“, rekao je don Dario.

Tičić je istaknuo da mu don Živko predstavlja poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što je sada, po svojoj vjeri i svjedočenju. „Kao svećenik, svjedočio je i za ono što će doći, za vječnost. Vjerovao je u Crkvu, bio je čovjek Crkve, crkvenosti. Na poseban način iskazivao je osobitu ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj. Od malih nogu, to je na mene ostavilo veliki trag. On je uvijek za nas Pažane bio pojam. Zvali smo ga ‘Naš don Živko’“, rekao je don Dario, potaknuvši: „Vjerujući u otajstvo i jedinstvo svetih, u uskrsnuće mrtvih, molimo za don Živka. Preporučujemo njegovu svećeničku dušu, da ga Krist pridruži svojoj velikosvećeničkoj službi na Nebu. Da trajno slavi Boga i zauvijek se pridruži u božanskoj liturgiji, koju je slavio na zemlji“. U misi su sudjelovala Kustićeva djeca i obitelj.

Tičićevo sjećanje na susrete s don Živkom u Pagu 

Nakon mise, u atriju Kneževog dvora u Pagu održana je tribina o Kustićevom djelovanju, uz predstavljanje knjige ‘Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata’, autora Marina Ercega. Među izlagačima na tribini bio je i don Dario Tičić, koji je ispričao i neke smiješne situacije iz susreta s don Živkom i njegovom suprugom Maricom. Don Živko je dolazio u Pag oko svetkovine Velike Gospe, koja je naslovnica paške župne crkve.

Kao akolet, kako se u Pagu naziva ministrant, don Dario je rado posluživao kod oltara kad je don Živko slavio misu. Don Darijev pradjed je Jure Tičić, „prvi kantadur u Veloj crikvi’, kojega don Živko u svojoj knjizi ‘Denis dječak u prozoru’ opisuje kao starog pjevača Ivana. Don Živko je u dječačkom nestašluku, kao maleni ministrant, tom Juri preokrenuo knjigu psalama, misleći da će to omesti starog pjevača u pjevanju. No, ni to nije omelo Juru da pjeva nedjeljnu Večernju, „Reče Gospod Gospodinu mojemu, sjedi ob desnu moju…“, na čuđenje malenog Živka i drugih ministranata, što se u Pagu prepričavalo kao šala.

Don Živko i don Dario živjeli su u istoj ulici u Pagu, don Petra Rumore, zove se tako po svećeniku rodom Pažaninu. Kad je don Živko ljeti bio u Pagu, običavali su dugo razgovarati, o svećeništvu i svim stvarnostima Crkve. Pridružio bi im se i nekadašnji paški župnik Srećko Frka Petešić. Don Živko je spominjao Tičiću don Josu Crljenka, kojega je zvao don Pipe, don Blaža Karavanića (don Blašo), don Ivana Tičića, don Juru Palčića.

„Don Živko je stasao u sjeni tih paških svećenika, uz nezaboravnog don Josu Felicinovića od kojeg je naučio kako se vole Crkve i narod. Rado je govorio i o velikoj paškoj opatici M. Gertrudi Magaš, benediktinki prema kojoj su i komunisti imali strahopoštovanja. Doživljavao sam don Živka kao osobu koja je u sebi nosila bremenitost minulih vremena, požrtvovnost i spremnost u novim okolnostima Crkve i naroda. On je za mene bio spona s onim što je bilo, s likovima tih dragih svećenika, dragih lica s paških ulica. Kad god bih ga slušao, on je bio kao spomenar i živa povijest Paga, Crkve i domovine“, naglasio je don Dario.

Don Živko je pričao Tičiću o proslavama velikih hrvatskih katoličkih obljetnica 1970.-ih i 1980.-ih godina. Rekao mu je i da „u Crkvi nemaju svi dobre i časne namjere, a Crkva kao božanska i ljudska institucija tim pojedincima je sve dala“.

Ljeti je jutrima don Živko pisao kolumnu ‘Jutarnja propovijed’ za dnevnu novinu ‘Jutarnji list’, na stolu maloga dvora kuće u Pagu. Don Dario je te don Živkove tekstove nosio u poštu da se faksom pošalju u redakciju u Zagreb, za objavu sutradan. Nakon smrti sina Josipa i supruge Marice, don Živko više nije često dolazio u Pag. Don Dario je kao bogoslov i svećenik posjećivao Kustića u Zagrebu.

U sakristiji zborne crkve u Pagu, jedne nedjeljne večeri, „don Živko je proplakao kao malo dijete kad je shvatio da onaj mali Dario, praunuk od barba Jure Dode, staroga plemena Ganjaše, ide prema đakonatu i svećeništvu, jer će doživjeti moje đakonsko ređenje u zbornoj crkvi u Pagu“, rekao je Tičić. Don Dario je zaređen za đakona 29. kolovoza 1999. u zbornoj crkvi u Pagu.

Don Živko je emotivno doživio i svećeničko ređenje don Darija u zadarskoj katedrali sv. Stošije, 29. lipnja 2000. godine.

Svoje osjećaje i doživljaje, svojim osobnim pečatom, don Živko je sabrao u prigodnom recitalu kojeg je napisao, a izveden je na svečanoj Akademiji uoči Tičićeve  mlade mise, 8. srpnja 2000. godine.

Na mladoj misi don Darija, 9. srpnja, ponosan i radostan, don Živko je stajao s desne strane Tičića koji je bio prvi mladomisnik u Pagu nakon 65 godina. Prije don Darija, zadnju mladu misu u Pagu slavio je Frane Paro, Bošanar. Spletom okolnosti, don Živko svoju mladu misu nije slavio u Pagu. „Kada je na dan moje mlade mise, kao iskusni sacerdos, otac duhovni i zemaljski, don Živko kleknuo preda mnom da mu udijelim svoj mladomisnički blagoslov, obojica smo plakali“, prisjetio se don Dario.

Don Živko je umro 18. srpnja 2014., kada su se oglasila i zvona paške zborne crkve. Te godine, mjesec dana kasnije, 15. kolovoza, na župnu svetkovinu Velike Gospe, don Živkova kćer Mirjam, u paškoj narodnoj nošnji, „sa suzom za tatu i mamu, dočekala je kip Gospe od Staroga Grada na početku Vele ulice. Tako smo u ljubavi prema Majci Božjoj sve stavili u Božji zagrljaj“, rekao je don Dario Tičić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jim Caviezel, poznati američki filmski glumac, u lipnju je sa svojom obitelji bio u privatnom posjetu Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Za vrijeme svoga višednevnog boravka među prijateljima Hrvatima, u srijedu, 19. lipnja, pohodio je Zadar. Za vrijeme pohoda Zadru, sudjelovao je u misnom slavlju u župnoj crkvi sv. Nikole u Crnom, gdje je misu predvodio don Elvis Ražov, župnik Crnog.

Toga dana, Caviezel je pohodio i svetište sv. Šime u Zadru gdje je za tu prigodu bila otvorena škrinja sv. Šime, čijoj je relikviji Caviezel iskazao čašćenje.

Caviezel je iskazao veliko poštovanje i zadivljenost što je mogao vidjeti više od dvije tisuće godina sačuvano tijelo sv. Šimuna koje je na svojim rukama držao dijete Isusa.

To je drugi pohod Jima Caviezela Zadru. Prvi put bio je u Zadru u svibnju 2023. godine i tada je, uz sudjelovanje u misi u Crnom, pohodio katedralu sv. Stošije.

Caviezel je osobitu svjetsku popularnost u filmskoj industriji stekao ulogom Isusa Krista u filmu ‘Pasija’ redatelja Mela Gibsona (2004.). Glavnu ulogu ostvario je i u distrubucijski i gledanošću još jednom uspješnom filmu, ‘Zvuk slobode’ (2023.) redatelja Alejandra Gomeza Monteverdea, čiji se scenarij temelji na istinitoj priči kriminalne trgovine djecom.

Unatoč mnogim izazovima i kušnjama, Jim Caviezel javno svjedoči svoju nepokolebljivu pripadnost katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, ističe važnost sakramentalnog života, molitve krunice i predanja Gospi te vrijednost obitelji. U više navrata uputio je poruke podrške i poštovanja svjedočanstvu vjere i otpornosti hrvatskog naroda, čije korijene ima i njegova supruga. Svojim porukama ohrabrenja pokazao je i da poznaje kroz kakve su teške društvene i političke okolnosti tijekom povijesti prolazili hrvatski narod i Crkva u Hrvata i kako su mnogi odolijevali teškoćama po pouzdanju u Boga i vjeri u Isusa Krista.

Ines Grbić

Foto: Privatna arhiva, E. Ražov

Don Rudi Juras, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je svoju mladu misu u župnoj crkvi sv. Lovre u svom rodnom mjestu Kali na otoku Ugljanu, u subotu, 6. srpnja.

Slavlje mlade mise počelo je okupljanjem u dvorištu župne kuće gdje je don Rudiju njegova majka Karmela, u vrtu pokraj Gospinog kipa, udijelila blagoslov. Odatle se uputila procesija svećenika i naroda prema župnoj crkvi sv. Lovre.

Na mladoj misi don Rudija propovijedao je don Josip Radić, voditelj javnog vjerničkog društva ‘Omnia Deo’, za vrijeme čije župničke službe u Kalima je don Rudi i osjetio poziv za svećeništvo. Don Josip je podsjetio kako je došao u Kali nakon 11 godina, sretan što opet vidi to „drago mjesto koje mu je ostalo u srcu i molitvama i što vidi draga lica ljudi, od zbora nadalje“.

„Na mladoj misi okupila nas je činjenica da je ovom zemljom hodao Bog. Našom prašnjavom zemljom hodala je druga božanska osoba. Bog je propovijedao i govorio čovječanstvu, Bog se utjelovio i učinio vidljivim čovječanstvu. Ta druga božanska osoba je u svojoj naravi vrhovni, vječni, istinski, jedini svećenik. Ali, Božja ideja je i to katoličku vjeru čini neusporedivom s ičim, da je taj Bog htio biti prisutan na zemlji kroz sakramentalnu stvarnost. Htio je ostati na zemlji. To je čudo nad čudima“, poručio je don Josip. Stvarnost Božje prisutnosti su euharistija, ispovijed po kojoj Bog s Neba oprašta čovjeku na zemlji.

„Bogu su zato potrebni ljudi. Bog je htio svećenike i svoje vrhovno, jedino, istinsko svećeništvo vršiti preko čovjeka. On, djelitelj milosti, htio je kroz sakramentalnu stvarnost biti stalno s nama. Jedan od ljudi, don Rudi, pristao je na suradnju s Bogom, pristao je biti poslužitelj milosti Božje na svijetu, među nama. Milost Božja je naklonost, pomoć, ali ne bilo kakva pomoć, nego naklonost živoga, jedinoga, pravoga, istinskog Boga. Njegova naklonost i pomoć potpuno je nezaslužena, nadnaravna. To nije pomoć nas slabih ljudi, nego nadnaravna pomoć živog Boga. To znači da se ona nigdje ne može kupiti, zaslužiti, zaraditi, iznuditi, nego je čisti dar – to je milost Božja, Božja naklonost“, poručio je don Josip, istaknuvši da se čovjeku ne može ništa bolje dogoditi nego da svemogući Bog pogleda na čovjeka, na nas ljude.

Benedikt XVI. je rekao: „Milost je biti pogledan od Boga, dotaknut njegovom ljubavlju“. „Don Rudi je pogledan od Boga i dotaknut njegovom ljubavlju. Milost je najveći dar od Boga. Milost je naša nutarnja naklonost da činimo dobro, prirodno utkana u ljude. Milost nas usmjerava da u nekoj situaciji izaberemo dobro. Božja milost nas potiče da odlučujemo da idemo prema Nebu, ne prema propasti“, potaknuo je don Josip, istaknuvši da Božja milost ne prisiljava, nego traži ljudski, slobodni ‘Da’.

„Milost je Božje sebedarivanje čovjeku. Ako čovjek prihvaća tu Božju ljubav, naklonost i sklonost, čovjek sigurno kreće prema Nebu, unatoč poteškoćama. Milost Božja nas ne vodi najlakšim putem, nego Božjim putem koji vodi u Nebo. Ako je čovjek prihvaća, ako stavlja sakramente i molitvu na prvo mjesto, ako živi evanđelje ljubavi, preobražavat će se u anđela u ljudskom obliku“, poručio je don Josip, rekavši da je don Rudi odgovorio na Božju milost.

„Don Rudi je povjerovao Bogu. To je najveći dar. Vjera je Božje svjetlo u našem životu i o našem životu. Ne možemo znati istinu o našem životu bez vjere. Vjera je božansko svjetlo koje prozračuje cijeli naš život. Razumom možemo doseći do ruba života, do smrti. Razumom ne možemo znati što je vječno, što se proteže iza i ispred nas. Vjera nam prosijava što je bilo prije nas i što će biti poslije nas“, rekao je don Josip, naglasivši da je vjera najviša spoznaja koju čovjek može imati.

Don Rudi je primio dar vjere i odlučio se za svećenički poziv. „Vjera se ne temelji na uvidu u stvari, na očiglednosti, kao razumska spoznaja, na očevidu ljudskim razumom, empirijskom uvidu. Vjera je spoznaja najvišeg stupnja koja se prima po ljubavi i povjerenju u božansku osobu. Ta nadnaravna spoznaja prosvjetljuje naš razum, rasvjetljuje našu pamet, da ne idemo stranputicom; ona ražaruje naše srce, učvršćuje našu volju na putu dobra. Tješi nas u trenucima bolesti, patnje i nepravde. To je čudesni Božji dar“, poručio je don Josip.

Radić je potaknuo don Rudija da živi u svijesti da je stan Božji, jer čovjek u svom tijelu nosi Božjeg duha; da bude svjestan da je svećenik najveće žrtve ljubavi u ljudskoj povijesti, neusporedive s ičim.

„Don Rudi je svećenik Isusa Krista koji je jedina istinska, prava žrtva, koji je svećenik, žrtva i oltar. Nemoguće je biti svećenik, bez spremnosti unaprijed da budeš svakovrsna žrtva. Da budeš spreman odricati se svega što te udaljuje od Boga“, upozorio je don Josip, rekavši da je kršćanski život odricanje od onoga što svijet pruža, a protivno je evanđelju. Duh svijeta je protivan duhu evanđelja i čovjek je pozvan odbacivati sve što ga udaljuje od Boga.

„Svećenik to mora činiti na poseban način, biti žrtva ljubavi na spasenje drugih. Svećenik je pozvan živjeti kreposno, da bi njegov život bio plodniji za evanđelje. Potrebna je veličina svećenika u njegovoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. Na tom putu prati ga ljubav vjernika“, rekao je don Josip, dodavši da je i on kao svećenik u Kalima iskusio ljubav vjernika i Bogu zahvaljuje za to.

Potaknuvši na molitvu neka Bog podari don Rudiju da živi kreposno, don Josip je naglasio: „Euharistija ne ovisi o tome kako svećenik živi. Bog će doći svima, bez obzira kako se svećenici ponašaju i što rade. Pretvorba će se dogoditi i Bog će doći. Ali, plodnost euharistije ovisi o našoj dispoziciji. Rezultat plodnosti euharistije će biti različit kod ljudi. Isti Bog će doći, ali plod euharistije će biti različit s obzirom na našu ljubav, vjeru, poniznost, dobrotu i sebedarje. Svećeničko ponašanje ne utječe na valjanost sakramenta, ali itekako utječe na dispoziciju ljudi kojima Bog dolazi, kaže Ivan Pavao II.“, poručio je don Josip.

Poželio je da don Rudi živi za Boga i ljude, a ljubav će ga pritom snažiti, voditi i činiti sretnijim, iako neće uvijek biti lako.

Zahvala mladomisnika Jurasa

Na kraju mise, don Rudi je uputio zahvalni govor. Zahvalio je Bogu na darovima života i svećeništva, rekavši da nikad prije nije bio pomišljao da će biti svećenik. Zahvalio je roditeljima, pokojnom ocu Jadranu i majci Karmeli na daru života i na svemu što su učinili za njega. „Nije im bilo lako kad sam odgovorio na Božji poziv i krenuo za svećenika jer ostali su sami, stariji ljudi i narušenog zdravlja, ali nisu mi zatvorili vrata i imao sam njihovu podršku.

Otac je svim srcem htio doživjeti moju mladu misu i stalno je pitao liječnike hoće li njegovo srce izdržati do moje mlade mise. Eto, njegovo srce nije izdržalo, ali je najvažnije da je preminuo okrijepljen sakramentima. Iako ima zdravstvenih problema, moja majka se svim srcem dala u organizaciju moje mlade mise i svim događanjima koji su joj prethodili“, rekao je don Rudi u zahvalnosti roditeljima.

Zahvalio je bratu Stipi i njegovoj supruzi Violeti, brojnoj rodbini, istaknuvši da se njegov bratić Jure sasvim dao u organizaciju mlade mise i popratnih događaja s prijateljima. Zahvalio je umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ga je primio kao svećeničkog kandidata i bogoslova i zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji ga je zaredio za svećenika i na ukazanom povjerenju.

Zahvalio je bivšim kaljskim župnicima: don Šimi Periću, pokojnom don Emilu Bilaveru koji mu je udijelio sakramente kršćanske inicijacije, don Marku Lončaru i don Jerolimu Lenkiću. Osobito je zahvalio sadašnjem kaljskom župniku Marku Vujasinu na otvorenosti u organizaciji mlade mise.

„Kad sam došao na prvu godinu bogoslovije, ti si bio na petoj, završnoj godini i tada nisam mogao ni zamisliti da ćeš mi tako brzo doći za župnika, a pogotovo da ćeš kao župnik biti uključen u organizaciju moje mlade mise. Mlada misa je uvijek velika radost za župu, ali na župniku je velika odgovornost oko organizacije, a ti si, don Marko, za sve potrebno bio otvoren. Od srca ti hvala“, rekao je don Rudi u obraćanju kaljskom župniku Vujasinu.

Zahvalio je don Mariju Akrapu, dugogodišnjem župniku i mentoru na đakonskoj godini u zadarskoj župi bl. Alojzija Stepinca, na svemu što je za njega učinio. Mladomisnik je zahvalio svim svećenicima koji su došli na slavlje njegove mlade mise, među njima i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije te subraći mladomisnicima, Antoniju Oltranu i Tinu Vidovu, koji je drugi ovogodišnji kaljski mladomisnik.

Potaknuvši na molitvu za svećenička zvanja, zahvalio je i svećenicima koji su kaljskog podrijetla: Slavku Ivošu, Tomislavu Končuratu, Josipu Kolegi i fra Ediju Ricovu koji djeluje u samostanu sv. Mihovila u Zadru gdje revno ispovijeda.

Zahvalio je odgojiteljima, učiteljima i profesorima, odgojiteljima kroz svećeničku formaciju koju je prošao u tri formacijske kuće: u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’ na pripravnoj svećeničkoj godini, na bogosloviji na Jordanovcu u Zagrebu pod vodstvom isusovaca i na Kaptolu u Zagrebu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Teološki studij Juras je završio na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2023. godine. Zahvalio je bogoslovima, s. Antoneli, karmelićanki koja je s njim studirala i došla je na mladu misu, zadarskom sjemeništarcu, dvojici bogoslova i ministrantima.

Zahvalio je kaljskom zboru mladih i zboru odraslih koji su pjesmom animirali slavlje, Gospinoj skuli, bratovštini čiji je član, a djeluje više od 400 godina, čiji članovi brinu za uređenje crkve. Zahvalio je donatorima koji su mu pomogli u organizaciji mlade mise: Općini Kali, poduzeću Marina njiva, Ribarskom obrtu Mišlov, Draganu Gobinu, obrtu Tuljan, obitelji Nevena Mišlova, obrtima Mrotine i Marine te Božidaru Blaslovu.

Zahvalio je svima koji su mu pomagali molitveno i materijalno,  župama Preko i Sutomišćica-Poljana te njihovom župniku i dekanu don Filipu Kucelinu. „Te župe redovno prikupljaju sredstva za duhovna zvanja i više puta su iskazali materijalnu i molitvenu podršku. Hvala mještanima što su se iskazali u organizaciji svih događanja oko mlade mise, ženama koje su neumorno pekle fritule, kolače i koje su posluživale, djelatnicima restorana Pescatore. Hvala svim ljudima s kojima sam bio povezan u životu. Obećavam da ću moliti za sve vas, jer Gospodin želi da se svi zajedno s njim vječno družimo“, rekao je don Rudi u obraćanju prisutnima.

Zahvalio je i svojoj duhovnoj obitelji, Javnom vjerničkom društvu Omnia Deo, čiji su kandidati, bogoslovi i svećenici, vjernici laici te otvorene i klauzurne časne sestre bili na mladoj misi. Među njima su i četiri časne sestre iz Kali, s. Skolastika i tri u klauzuri. „Moj vjerski život ne bi postojao bez zajednice. Moj svećenički poziv i svećeništvo ne bi postojali bez zajednice na čijem su čelu duhovni otac don Josip Radić i duhovna majka Jozefina Glasnović. Ne znam kako bih ja došao do zajednice, zajednica je došla k meni.  Don Josip je 2005. godine došao u Kali s prvom braćom. Na nagovor moje mame Karmele, otišao sam na jednu nedjeljnu misu. Kad sam čuo don Josipovu propovijed, u meni se dogodio onaj klik i počeo sam ići u Crkvu, a kasnije sam počeo razmišljati o svećeničkom pozivu. To razmišljanje je trajalo dugo“, rekao je don Rudi, u zahvalnosti don Josipu i  Jozefini Glasnović na „otvorenim i predanim srcima Bogu za Crkvu i duše“.

Rudi Juras rođen je 1. ožujka 1978. u Zadru, kao drugo dijete od oca Jadrana i majke Karmele rođ. Mujan. U šesnaestoj godini primio je sakramente kršćanske inicijacije u rodnoj župi sv. Lovre u Kalima. U Zadru je završio srednju strukovnu školu. Više godina bio je zaposlen u poduzeću koje se bavi marikulturom. Dolaskom don Josipa Radića za župnika u Kalima 2005., potaknut njegovim propovijedima, počeo se dublje zanimati za vjeru i intenzivnije razmišljati o svom životnom zvanju. Ušao je u molitvenu zajednicu Euharistijskog Srca Isusova i Marijina koju je don Josip osnovao u Kalima. Nakon nekog vremena, u njemu je sazrjela odluka o svećeničkom pozivu. Počekom 2019. postao je član Javnog vjerničkog društva Omnia Deo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Povodom kraja pastoralne godine, Povjerenstva Zadarske nadbiskupije održala su u srpnju svoje sjednice u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru na kojima su njihovi predstojnici i članovi iznijeli osvrt na događaje koje su organizirali u protekloj pastoralnoj 2023./2024. godini.

Na susretima su razmotrili što je moguće organizacijski dodatno poboljšati kod nekih događaja te su najavili održavanje susreta za nadolazeću pastoralnu, 2024./2025. godinu, koja je ujedno Godina Jubileja u sveopćoj Crkvi.

Na svim sjednicama bio je prisutan i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je, u osobno i u ime zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, ohrabrio i podržao daljnji rad povjerenstava te se, imajući generalni uvid u rad svih povjerenstava, uključio u prijedloge termina održavanja budućih događaja, da budu koordinirano raspoređeni u životu Zadarske nadbiskupije.

Sjednica Povjerenstva za osobe s posebnim potrebama i njihove obitelji, invalide, obitelji branitelja i žrtve Domovinskog rata, održana je u ponedjeljak, 8. srpnja, pod predsjedanjem don Anđelka Buljata, predstojnika toga Povjerenstva.  Istaknuto kako je uspješno održan duhovni susret za branitelje i obitelji u korizmi, 17. ožujka 2024., u Radošinovcima, na brdu Kamenjak. Nakon pobožnosti Križnog puta, misno slavlje kod kapelice Svih svetih na vrhu brda Kamenjak predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Don Anđelko je predložio da se sljedeći duhovni susret za hrvatske branitelje i njihove obitelji održi u Benkovcu, u studenom 2024. godine. Branitelji su pozvani okupiti se i na susretu u korizmi 2025., u Ninu. Tim susretom ujedno bi se obilježio i spomen 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. Ta će obljetnica biti proslavljena i kao hrvatski nacionalni jubilej na prijedlog hrvatskih biskupa, na poticaj i u organizaciji HBK.

Budući da će se 2025. na nacionalnoj razini obilježiti i 1100. obljetnica održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava, prikladno je da se taj nacionalni jubilej, na razini Zadarske Crkve, obilježi i u Ninu, jer je upravo Nin bio sjedište hrvatskih kraljeva. Baš u Ninu stolovao je prvi hrvatski kralj Tomislav, čija je vladavina bila otprilike od 910. do 928. godine.

Na susretu je potaknuto da se pozivi za duhovne susrete branitelja, zbog njihovog još većeg sudjelovanja, šalju svim braniteljskim udrugama iz Domovinskog rata, umirovljenim zapovjednicima, generalima i sl. Potaknuto je da se u obilježavanje godišnjice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu 18. studenoga uključe branitelji u misnom slavlju, npr. kod čitanja Božje riječi i  Molitve vjernika; da nacionalni spomen stradanja Škabrnje u nekim segmentima svoga obilježavanja u Škabrnji nadiđe župnu razinu njegovih sudionika i uključi branitelje kao zaslužne i direktne sudionike Domovinskog rata.

Kao župnik Benkovca, don Anđelko svake godine u Benkovcu slavi misu povodom obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza. Predloženo je da se u rujnu 2024. u Benkovcu koji je također stradao u Domovinskom ratu, organizira sastanak svih braniteljskih udruga iz Zadarske županije na kojima bi sudjelovali predsjednici udruga ili njihovi predstavnici.

Sjednica Povjerenstva za trajnu formaciju svećenika i osoba posvećenog života održana je u četvrtak, 4. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Elvisa Ražova. Na sjednici su razmotreni prijedlozi tema za svećeničke rekolekcije u nadolazećoj pastoralnoj godini koje će pratiti sadržaj godine Jubileja, ali će se na rekolekcijama obrađivati i konkretne teme iz realnog života, značajne za svakodnevni život svećenika, s obzirom na zahtjeve i izazove s kojima se svećenici susreću u svojoj radnoj i pastoralnoj svakodnevnici. Razmatrana su i imena predavača koji bi govorili o pojedinoj temi na rekolekciji, s obzirom na njihovu stručnost i nadležnosti u pojedinom području. Predloženo je i da se susret svećenika zaređenih do deset godina održi dvodnevno ili više od dva puta godišnje, a ne jedanput kao dosad, kako bi se time dodatno doprinijelo trajnoj formaciji svećenika u početnim godinama njihovog župničkog djelovanja.

Sjednica Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem predstojnika don Filipa Kucelina održana je u četvrtak, 4. srpnja. Dogovoreno je da se komemoracija u sjećanju na franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, koji su bili župnici i pastoralno djelovali na području od rijeka Krke do Zrmanje, u župama u zaleđu Zadarske nadbiskupije, održi 14. rujna 2024. u Novigradskom dekanatu, na blagdan Uzvišenja Svetog križa. Spomen na te mučenike je i na vitrajima u župnoj crkvi sv. Jurja u Kruševu, na kojima su oslikani likovi osam mučenički ubijenih franjevaca. To su Ante Pavlov, Pavao Silov, Jozo Poljak, Ante Benutić, Vlade Pavlov, Anselmo Kamber, Andrija Zjačić i Kruno Tadin.

Godine 2025. navršava se 80 godina od mučeničke smrti don Eugena Šutrina (1945.-2025.), svećenika koji je nositelj skupine Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje se provodi proces kauze. Tim povodom, kao što je to bilo i prethodnih godina, predviđa se održavanje komemoracije tijekom korizme u Luci na Dugom otoku, rodnom mjestu don Eugena, a 26. studenoga 2025., na dan kad su ga partizani ubili, bit će komemoracija u Privlaci, gdje je ubijen svega šest dana nakon što je došao za župnika u Privlaku. Godišnjice drugih Slugu Božjih će se obilježiti u župama, s obzirom na porijeklo, odnosno mjesto pogibije pojedine osobe.

Sjednica Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista održana je u srijedu, 3. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Marka Vujasina. Na sjednici je predloženo održavanje stručnog skupa za turističke vodiče na kojem bi se vodiči, među kojima su i novi djelatnici, potaknuli i informirali kako se postaviti u ophođenju s turistima, uz poticaj na njihovo prikladno ponašanje u posvećenom prostoru, poštovanje svetohraništa i drugih svetinja u crkvi. Na tom susretu predstavile bi se liturgijske i povijesne značajke, u svom teoretskom i praktičnom dijelu, na što treba osobito obratiti pozornost u crkvi, a javlja se kao potreba pogotovo tijekom brojnih turističkih pohoda grupa u zadarskoj katedrali ljeti, kako bi se turiste potaknulo na poštovanje svetosti prostora u kojem se nalaze. U tom smislu, predloženo je da se izradi i letak koji bi imao formu vodiča i osnovne edukacije o ponašanju u crkvi, od osnovnog poticaja za potrebom tišine, po uzoru na takve letke koji postoje u crkvama i katedralama u inozemstvu.  Međunarodni dan vodiča obilježava se 21. veljače, pa bi taj susret bio između kraja siječnja i početka veljače 2025. godine, kada vodiči još nisu zauzeti intenzivnim vođenjem turističkih grupa.

Na susretu je predloženo i da se za svećenike i druge zainteresirane organizira stručno vođenje od strane vodiča kroz povijesnu baštinu grada Zadra. Takve grupe vođenja za domaće ljude vodiči provode uz obilježavanje Dana Grada Zadra uz blagdan sv. Krševana, kao i najbliže nedjelji koja prethodi 15. siječnju, kad je godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske, a u Zadarskoj nadbiskupiji toga datuma je ujedno proslava sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije.

Zavjetni dan za pomorce će biti 27. rujna 2024. u svetištu sv. Šime u Zadru, kada će ga organizirano pohoditi pomorci i njihove obitelji. Nakon uspješno obilježenog Dana pomoraca i ribara u katedrali sv. Stošije misnim slavljem 6. prosinca 2024., a potom i bacanjem vijenca u more sa zadarske rive u spomen na poginule pomorce i ribare, kada je nadbiskup Zgrablić predvodio i molitvu odrješenja za pokojne pomorce, najavljeno je da će se takav susret opet održati uz blagdan sv. Nikole, u molitvi za ljude kojim svojim zanimanjem i službom žive od mora i vezani su uz pomorstvo i ribarstvo.

Sjednica Povjerenstva za pastoral obitelji održana je u utorak, 2. srpnja, pod predsjedanjem predstojnika don Žarka Relote. Relota je sudjelovao u izradi letka duhovnog i molitvenog sadržaja koji je poslan župnicima da se podijeli vjernicima po župama Zadarske nadbiskupije, uz obilježavanje Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba. U tom letku istaknute su i poruke pape Franje koji je uveo obilježavanje toga Dana i poticaji na brigu i pažnju koju smo pozvani iskazivati starima i nemoćnima. Za jesen 2024. najavljeno je održavanje molitvenog susreta za rastavljene i ponovno civilno vjenčane osobe. Prvi susret za osobe toga životnog statusa održan je 20. travnja 2024. u Ninu, kada je tim osobama predstavljen kanonski i pastoralni aspekt stanja u kojem žive. Drugim susretom, više duhovnog karaktera i dužeg trajanja, tim osobama želi se pružiti molitvena podrška s obzirom na njihovu situaciju. S tim prijedlogom složile su se te osobe kada su na susretu u Ninu bile pitane žele li drugo okupljanje u molitvenom duhu.  Taj susret će se održati u samostanu Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Obiteljski dan, odnosno susret obitelji Zadarske nadbiskupije održat će se na proljeće 2025., u subotu uoči pete korizmene nedjelje, nakon što je prvi takav susret u organizaciji toga Povjerenstva održan 13. travnja 2024., a sastojao se od prigodne kateheze i potom misnog slavlja koje je bio predvodio mons. Zgrablić.

Povjerenstvo za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, pod vodstvom predstojnika don Darija Tičića, sjednicu je održalo u ponedjeljak, 10. lipnja. Na toj sjednici najavljeno je održavanje nadbiskupijskog susreta za pjevače, članove župnih i crkvenih zborova, na kojem bi im se ponudili edukativno – formativni i duhovni sadržaji i poticaji iz područja pjevanja i nastupa zborova tijekom liturgijskih slavlja. Pozitivnim je ocijenjen susret čitača iz Zadarske nadbiskupije koji je bio održan u katedrali sv. Stošije 22. siječnja 2024. godine. Po uzoru na koncept toga susreta, na sljedećem susretu okupili bi se članovi župnih zborova iz Nadbiskupije.

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante pod predsjedanjem predstojnika don Ante Dražine održana je u srijedu, 5. lipnja. Na sjednici je najavljena provedba daljnjih susreta za ministrante i za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu, s ciljem promicanja duhovnih zvanja i podrške mogućem odazivu potencijalnih kandidata za svećeništvo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Četvrta sjednica Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 8. srpnja, pod predsjedanjem don Valtera Kotlara, predstojnika toga Povjerenstva.

Članovi Povjerenstva na susretu su iznijeli osvrt i vrednovali događaje u protekloj pastoralnoj godini koje je organiziralo to Povjerenstvo te su predstavili planove događanja u novoj pastoralnoj godini.

Nakon molitve na početku susreta, don Valter je istaknuo uspješnost organizacije stručnog skupa ‘Služenje bolesnima u 21. st.’, održanog 9. i 10. veljače 2024. u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’, prigodno uz Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske. Na tom susretu više stručnjaka predstavili su različite aspekte pastorala bolesnih i štićenika u zdravstvenim i socijalnim ustanovama.

Don  Valter je najavio ponovno održavanje takvog novog stručnog skupa o brizi za starije i bolesne u suvremenom društvu, s dodatnim tematskim produbljivanjem toga područja. Organizacija skupa povjerena je dr. Alžbeti Grgić, članici Povjerenstva, a drugi članovi pozvani su sudjelovati svojim prijedlozima, idejama i savjetima. Skup će se održati 7. i 8. veljače 2025. u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Budući da je Općim kalendarom Velikog jubileja na razini sveopće Crkve predviđeno da se 8. i 9. ožujka 2025. slavi jubilej volontarijata, don Valter je predložio da se organizira susret s ciljem povezivanja voditelja župnih Caritasa i voditelja crkvenih zajednica, poput Marijine legije čiji članovi idu u apostolat u domove za stare i bolnice, s ravnateljima ustanova koje trebaju volontere.

Svoje iskustvo o susretu s potrebitima, starijima, nemoćnima i bolesnima, na susretu je predstavio Marijan Drobnak, voditelj župnog Caritasa župe sv. Roka u Bibinjama. Taj susret će se održati 8. ožujka 2025. u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Susret starijih i bolesnih osoba na Belafuži u Zadru, održan 11. svibnja 2024., postigao je svoju svrhu, unatoč malom broju sudionika. Predloženo je da se taj susret organizira u drugom terminu, zbog mogućnosti većeg odaziva sudionika vjernika i osoba kojih se tiče ta tema.

Po Općem kalendaru jubileja, u prvu subotu i nedjelju u listopadu 2025. će se slaviti Jubilej djedova, baka i starijh osoba. Članovi povjerenstva predložili su da se taj jubilej proslavi i u školama. Vjeroučenike će se pozvati da prikupe molitve koje su naučili od baka i djedova. To je i temelj programa za sljedeći susret za starije osobe koji će održati u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru u subotu, 4. listopada 2025. godine.

Povjerenik Kotlar najavio je da su u suradnji s Povjerenstvom za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije pripremljeni materijali za Svjetski dan djedova i baka koji se u Crkvi obilježava zadnje nedjelje u srpnju.

Na susretu je bio i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Sorić je pohvalio djelovanje toga Povjerenstva, rekavši da su organizirani događaji u njihovoj nadležnosti imali veliki odjek. Pohvalio je stručni skup koji je izvrsno obradio aktualne teme o skrbi bolesnih i nemoćnih te je rad Povjerenstva ostvario svrhu i cilj svoga postojanja. Susret je završen molitvom.

Marko Dokoza

Foto: I. Grbić

Mirjana Tadić, zamjenica ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije i Ana Škifić, tajnica zadarskog Caritasa, nakon dugogodišnjeg, prepoznatljivog rada u zadarskom Caritasu i ostvarenog punog radnog staža, otišle su u mirovinu.

Tim povodom, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je ured Caritasa Zadarske nadbiskupije u Zadru u petak, 28. lipnja i prigodno darovao te dvije angažirane djelatnice zadarskog Caritasa. Nadbiskup Zgrablić želio je osobno zahvaliti Tadić i Škifić na marljivom radu kojim su sebe ugradile u podizanje i djelovanje zadarskog Caritasa.

„Hvala za sve što ste učinili za Zadarsku nadbiskupiju, za Caritas, za ljude kojima ste bili na raspolaganju. Hvala za vaše inicijative, žrtve, za ljubav koju ste položili u rad Caritasa“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju djelatnicama, istaknuvši da se u javnosti itekako čulo za rad Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup je metaforički opisao intenzivni rad zadarskog Caritasa rekavši: „Pravac koji je imao Caritas Zadarske nadbiskupije bio je kao vlak koji juri i nije ga lako dostići. Želimo podupirati Caritas, to je bitni element Crkve, to nije nešto sporedno“.

Poželio je da im dani umirovljenja budu ispunjeni lijepim trenucima, opuštenošću i aktivnostima kojima se nisu mogle posvetiti dok su bile zauzete radom u Caritasu. U zahvalnosti i poželjevši im Božji blagoslov, svakoj djelatnici darovao je vrijednu umjetničku sliku, buket cvijeća i još jedan prigodni, vrijedni dar.

Socijalna radnica Mirjana Tadić, koja je u Caritasu bila voditeljica Socijalne službe, u mirovinu je otišla s 42 godine i sedam mjeseci radnog staža. U zadarskom Caritasu radila je 32 godine. U socijalnoj djelatnosti prisutna je od 1. prosinca 1981. godine, počevši raditi u Centru za socijalnu skrb u Biogradu n/m. Od 1. listopada 1992. radila je Caritasu Zadarske nadbiskupije, gdje je došla na poziv prvog ravnatelja zadarskog Caritasa, don Čedomila Šuprahe, koji je oblikovao njen humanitarni rad i usmjerio ih kako nesebično biti na usluzi čovjeku u potrebi.

Ana Škifić u zadarskom Caritasu radila je 33 godine. Prve dvije godine bila je volonter, zatim je bila zamjenica i pomoćnica ravnatelja Caritasa, a zadnjih 25 godina tajnica Caritasa Zadarske nadbiskupije čiju službu čine računovodstvo i obimna pravna administracija, s obzirom na mnoge programe i korisnike kojima zadarski Caritas pruža pomoć.

Caritas Zadarske nadbiskupije djeluje 34 godine. Utemeljio ga je blagopokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak 11. siječnja 1990. godine. U svibnju 1991. g. Caritas se u cijelosti institucionalno organizirao sa svim tijelima, a u kolovozu 1991. svoj rad počeo je u ratnim uvjetima, u prizemlju Svećeničkog doma u Zadru.

U jubilarnoj, tridesetoj godini rada zadarskog Caritasa 2020. godine, Grad Zadar dodijelio je Caritasu Zadarske nadbiskupije, uz proslavu Dana Grada na blagdan sv. Krševana, 24. studenog 2020., Priznanje i Grb Grada Zadra za uzorno karitativno i socijalno djelovanje od dobrobiti za cijelo društvo.

Umirovljenje Tadić i Škifić, na operativno – provedbeni ali i izvanjski prepoznatljiv način, predstavlja svojevrstan zaokruženi, završeni ciklus bitne i intenzivne, temeljne etape rada zadarskog Caritasa. Upravo su Tadić i Škifić, u suradnji s nadređenima, svećenikom ravnateljem i zadarskim nadbiskupom kao osnivačem, postavili čvrste temelje i izuzetno organiziranu strukturu i mrežu rada zadarskog Caritasa koji godišnje pomaže više od 1500 obitelji iz cijele Zadarske nadbiskupije, kroz dvadesetak programa, bivajući istinski kreativni i izvršiteljski, ljudski i radni motor i pogon sustavno strukturiranog rada zadarskog Caritasa.

„Don Čedomil Šupraha, naš prvi ravnatelj, naš osnivatelj nadbiskup Oblak, a osobito zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji je dao veliki dodatni, razvojni zamah radu našeg Caritasa, imali su viziju da se dugovječnost Caritasa zasniva na stručnosti ljudi koji u njemu rade. Nadbiskup Prenđa nas je vrlo često nazivao, jer ljudi su puno dolazili k njemu osobno. Onda bi on nas nazvao, to je bilo skoro na dnevnoj bazi. Pitao bi me: „Je li bio taj čovjek kod vas, što ste učinili po tom pitanju? Kako ste mu i što pomogli u tom slučaju?“. Oni su nas pratili i podržavali. Nikad nismo bili u situaciji da nismo mogli pomoći čovjeku. Treba samo doći do čovjeka i staviti se s te druge, njegove strane“, potaknula je Tadić.

Zahvalno se sjetila prvog ravnatelja Šuprahe kojem je Caritas bio u njegovom velikodušnom srcu i na njegovoj bolesničkoj postelji. Naime, mjesec dana prije njegove smrti, a preminuo je 27. kolovoza 2026. u 79. godini života i 54. godini svećeništva, don Čedomil je Tadić i Škifić kada su ga posjetile, poklonio križ koji je znak Caritasa, heklan od čipke i oporučno im rekao: „Čuvajte mi Caritas“. Taj križ, znak Hrvatskog caritasa kojeg su za don Čedu heklale čipkarice iz njegovog rodnog otoka Paga, Tadić i Škifić ostavile su za uspomenu na zidu Pučke kuhinje u Zadru.

„Te don Čedine riječi dodatno su me i opet zadužile da ostatak života provedem humanitarno. Kad se cijelim život bavite time, humanitarni rad uđe u strukturu i duh vas kao osobe“, rekla je Tadić, koju je krasila umješnost i sposobnost u povezivanju različitih institucija da se pruži pomoć potrebnima.

„Možete imati veliko srce, htijenje i želju da pomognete čovjeku, ali, ako svoju stručnost ne možete i ne znate povezati sa stručnošću i nadležnostima, podrškom drugih institucija koje u određenom trenutku mogu pomoći čovjeku, nismo  ništa učinili. Za naš opstanak i kvalitetan, uspješan rad tijekom tri desetljeća uvelike su zaslužni don Čedomil i nadbiskup Prenđa koji su inzistirali da bude prisutna struka u tome što radimo. Da se educiramo, da pratimo, surađujemo, da sudjelujemo na seminarima, razmjenjujemo iskustva. I to nam je davalo snagu da možemo dalje raditi, jer u radu Caritasa i pružanju pomoći ljudima jako je važan i potreban kontinuitet u radu“, rekla je Tadić, upozoravajući na nedostatnost stihijskog, polovičnog djelovanja, prepuštenost slučaju i amaterizmu u situaciji neredovitog i manjkavog pružanja pomoći. Tadić je iskusna i potvrđena socijalna radnica, cijenjenih radnih sposobnosti u organizaciji rada zadarskog Caritasa na zadarskom području, a poznata je i u hrvatskim okvirima po suradnji s drugim kolegama koju je njegovala i podržavala, kao i u koordinaciji i suradnji Caritasa s različitim javnim institucijama i ustanovama u društvu, kako bi se pomoglo čovjeku u različitim potrebama.

Zadarski Caritas u provedbi socijalnih programa surađuje s Gradom Zadrom i Zadarskom županijom kao glavnim partnerima s kojima su „radili u istom pravcu da se pomogne čovjeku u nevolji, na dobrobit onih kojima je pomoć potrebna“, kao i s Centrom za socijalnu skrb, Probacijskim uredom, komunama, bolnicama, domovima, školama, OPG-ovima, raznim aktivima dobročinitelja i nizom drugih subjekata čije je mogućnosti pomoći zadarski Caritas uspješno povezivao i umreživao u pružanje pomoći krajnjem korisniku. U nadležnosti Caritasa Zadarske nadbiskupije su dvije Pučke kuhinje, u Zadru i Benkovcu, Prenoćište za beskućnike, Socijalna samoposluga, Kabinet za ranu intervenciju, Obiteljsko savjetovalište i druge razine pružanja pomoći na osobnoj i obiteljskoj razini.

Stručnost Caritasa Zadarske nadbiskupije potvrđuje i da je zadarski Caritas jedini biskupijski Caritas u Hrvatskoj koji je proveo svih pet faza natječaja koji je bio raspisan za pružanje pomoći potrebnima iz Europskog socijalnog fonda koji se zove Fond europske pomoći za najpotrebitije (FEAD). Naziv projekta kojeg od 2016. godine provodi zadarski Caritas je „Suzbijanje siromaštva u Zadarskoj županiji podjelom hrane i osnovne materijalne pomoći“, čijim su višemilijunskim sredstvima pomognuti brojni pojedinci i obitelji na socijalnoj, prehrambenoj, higijenskoj, tehničkoj, školskoj i drugim razinama pomoći. Da bi ostvarili pravo uopće moći se prijaviti za dobiti materijalna sredstva koja su bila na raspolaganju iz EU fondova, Caritas je morao imati osiguranu svu logistiku, sva pravna i operativna rješenja i mogućnosti koje su potrebne za bavljenje humanitarnim radom. Bez ostvarenja tih preduvjeta Caritas nije mogao niti pristupiti prijavi na natječaj. Te kriterije i uvjete jedino su u početku bili ostvarili Caritasi Zagrebačke nadbiskupije i Zadarske nadbiskupije, a kasnije su se u tome osnažili i Caritasi iz drugih hrvatskih biskupija te su se prijavljivali na natječaje za materijalna sredstva iz EU fondova, u čemu je zadarski Caritas prednjačio. Uspješnost tog projekta i pohvalu njegovoj provedbi i na međunarodnoj razini potvrđuje da je vodstvo zadarskog Caritasa početkom 2019. g. bilo pozvano u Europski parlament u Bruxellesu predstaviti provedbu programa FEAD kao primjer dobre prakse drugim zemljama kako rješavati problem siromaštva u svojim sredinama.

Tadić je istaknula kako je zadarski Caritas puno surađivao i s Hrvatskim Caritasom kao krovnom institucijom. Naime, Hrvatski Caritas provodi mnoge projekte koji se mogu primijeniti u programima biskupijskih Caritasa u zajedničkoj provedbi pojedinih akcija koje se koordinirano ostvaruju na nacionalnoj i na razini mjesne Crkve. Da je rad zadarskog Caritasa prepoznala i hrvatska država pokazuje da je  Caritas Zadarske nadbiskupije dobio ‘Državnu nagradu za humanitarni rad’ koju RH dodjeljuje za postignuća i doprinos razvoju i unaprjeđenju humanitarnog rada. Na prijedlog Odbora za dodjelu Državne nagrade za humanitarni rad, 10. prosinca 2018., tu su Nagradu Tadić i suradnici primili u Ministarstvu za socijalnu politiku RH. Za Državnu nagradu za humanitarni rad predložila ih je šira zajednica za socijalno područje u kojem djeluju.

„Nastojali smo u radu surađivati sa svima, i s institucijama na državnoj razini. U našem radu i u neprestanim kontaktima s tadašnjim Ministarstvom obitelji bili smo jako suradljivi. Nastojali smo zajedno s njima proširiti naše oblike pomoći korisnicima. Nakon te zauzetosti uslijedilo je i to veliko državno priznanje koje nas je obradovalo i koje smo, vjerujem, opravdali“, rekla je Tadić. Caritas često dobije dojavu da u nekoj sredini živi obitelj u siromaštvu, a služba Caritasa uvijek je nastojala biti stambeno, materijalno i zdravstveno što hitrija u pružanju pomoći tim korisnicima. U Caritasu su znali aktivirati i druge subjekte koji pružaju socijalne usluge u Zadarskoj županiji. Jer, neki ljudi ne znaju da se negdje pruža pomoć, čak se boje i zatražiti je, neki misle da im pomoć ne pripada. „Uvijek kažem: ne treba i ne smije nitko biti gladan, jer Caritas nije samo naša aktivnost. Našu aktivnost podupiru i brojne druge institucije, lokalna zajednica, Grad Zadar i Zadarska županija. Brojni donatori, brojni veliki trgovački centri koji nam daju hranu koju ne mogu prodati, a hrana je sasvim zadovoljavajuća. Mi iz Caritasa odlazili smo pokupiti hranu po tim centrima. Naime, Hrvatski Caritas je na nacionalnoj razini sklopio ugovore s velikim trgovačkim centrima, od kojih smo preuzimali namirnice koje oni ne mogu prodati, pa smo i time poboljšavali kvalitetu naše usluge“, rekla je Tadić.

Caritas Zadarske nadbiskupije provodi i niz humanitarnih akcija u vlastitoj organizaciji, od tradicionalne Fritulijade svake godine u Došašću, mnoge božićne i uskrsne akcije, organiziranje ljetovanja za djecu iz Vukovara i drugo. Odgovarajući na aktualne potrebe trenutka, najnovije su sustavno pružali pomoć i izbjeglim obiteljima, majkama s djecom, iz Ukrajine.  „Rad u Caritasu oplemenio me kao osobu, posebno ljudi s kojima sam radila, kao i nadbiskupi Oblak, Prenđa, a tek don Čedo. Don Čedo nam je dao odgoj kako pristupiti čovjeku, ne gledajući koje je nacije i vjere. Gledati samo njegovu potrebu. I ne gledati imamo li mi u tom trenutku čovjeku nešto dati. Ne trebamo se bojati dijeliti, ne trebamo se bojati pomoći, jer Bog je tu i Božja providnost je velika. To nam se uvijek pokazivalo, i meni kroz moj rad. Često bih nekim korisnicima rekla: „Vidjet ćemo za dva, tri dana“. I stvarno. Za dva, tri dana imala sam sve ono što je trebalo dati i pomoći tom čovjeku.

Često kad bih ujutro dolazila na posao, našla sam vrećicu na vratima. Umnoži se ono što imamo i bude puno. Da nema institucije Caritasa, u sustavu socijalne skrbi bilo bi puno teže. Veselilo me kad bi nam čovjek rekao: „Mene su poslali iz Centra za socijalnu skrb, ne mogu dobiti pomoć mjesec dana jer je takva procedura. Možete li mi vi pomoći?“. Mi možemo pomoći kroz niz projekata, ne možemo i ne trebamo nikoga vratiti“, rekla je Tadić, ističući kako je Caritas pomagao ljudima u situaciji kad bi im zbog birokracije na državnoj razini bila onemogućena neka pomoć, koju je Caritas mogao fleksibilnije i brže pružiti.

„Tko god radio u Caritasu, mora raditi na duhovnosti i humanosti. Poziv je takav i institucija je takva, da se u Caritasu mora dati sve od sebe. Ako zatvaramo oči pred potrebnima, nismo ništa učinili. Ne smijemo se umoriti, moramo dati maksimum od sebe i pomoći svima kojima je pomoć potrebna, obespravljenima. Osobito smo željeli pomoći obiteljima, pa i onima u kojima je roditelj zaposlen, kad su primanja nedostatna za opskrbiti djecu potrebnim. Zdrava, jaka obitelj je temelj snažnijeg društva i cijele zajednice. Najveća nagrada nam je kada uspijemo pomoći čovjeku u potrebi. To nas je ispunjavalo profesionalno i duhovno, kao ljude koji su pozvani činiti dobro“, poručila je Mirjana Tadić, u zahvalnosti Bogu i suradnicima na svemu plemenitome što su ostvarili u dugogodišnjem radu Caritasa Zadarske nadbiskupije. Na oproštajnom susretu bio je i don Darijo Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić