Na blagdan Gospe Lurdske i Svjetski dan bolesnika, u utorak, 11. veljače, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Salima na Dugom otoku, procesiju i pohodio štićenike saljskog Doma za starije i nemoćne osobe.

U misi su koncelebrirali saljski župnik don Frane Šindija, domaći sin don Zdenko Milić, župnik Ista i fra Jakov Teklić, župnik Zaglava. U župi Sali djeluje skula, bratovština Gospe Lurdske.

Papa Franjo je u svojoj poruci za 33. Svjetski dan bolesnika potaknuo da taj dan „bude trenutak molitve, zajedništva i prinošenja patnje za dobro Crkve i svijeta“, ali i „obilježen osobitim susretom utjehe i nade za one koji trpe i pate“, rekao je mons. Puljić, naglasivši: „Krist je trpljenjem, smrću i uskrsnućem spasio čovječanstvo. Papa nas poziva „da onima koji su u nevolji budemo anđeli nade i Božji glasnici ufanja“.

Svjetski dan bolesnika je 13. svibnja 1992. godine utemeljio sv. Ivan Pavao II., „kako bi potaknuo ljude da više vode brigu o oboljelima. Namjera mu je bila tim danom ujedno zahvaliti svima koji skrbe o bolesnicima, zdravstvenim, socijalnim, vjerskim i drugim djelatnicima i volonterima“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši da je Papa u apostolskom pismu „Salvifici doloris” 1984. napisao da je „ljudsko trpljenje dostiglo svoj vrhunac u Kristovoj muci, a njegov križ postao je izvor iz kojeg nam dolaze rijeke žive vode”.

„Drugi vatikanski sabor podsjetio je na važnu zadaću Crkve: skrbiti oko onih koji su u nevolji jer pate i trpe. Štoviše, Sabor je objasnio kako „u siromasima i patnicima treba prepoznavati sliku patničkog Utemeljitelja i trsiti se pomagati im uklanjati njihove boli i nevolje”, rekao je mons. Puljić, naglasivši da „proslavom Dana bolesnika Crkva želi probuditi svijest o važnosti pastoralne službe zdravlja koja je na tragu Kristovog spasenjskog poslanja. Isus je kao božanski liječnik „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao” (Dj 10, 38)“.

Nadbiskup je podsjetio na prispodobu o dobrom Samaritancu „kojom nam Isus pomaže shvatiti Božju ljubav prema svakom ljudskom biću, osobito prema onima koji su pogođeni bolešću i patnjom. Završne riječi prispodobe: ‘Idi, pa i ti čini tako’, pokazuju kakav stav mora zauzeti svaki Kristov učenik prema onima koji su u potrebi. I nama je, dakle, snagom vjere i molitve, poput dobrog Samaritanca, voditi brigu o onima koji su tjelesno ili duhovno ranjeni, pa očekuju našu ljubav i traže pomoć“, potaknuo je mons. Puljić, rekavši da su crkveni oci Augustin, Origen i Ambrozije u  liku dobrog Samaritanca prepoznali „sâmoga Krista, a u čovjeku koga su napali i ranili razbojnici gledaju čitav ljudski rod koji je izgubljen zbog vlastitih grijeha“.

„Jubilarna godina povlaštena je prigoda jačati službu ljubavi i biti dobri Samaritanci prema svima, poput sv. Majke Terezije iz Kalkute koja je započinjala svoj radni dan susretom s Isusom u euharistiji. A onda je izlazila na ulice s krunicom u ruci da susretne i služi Gospodinu u onima koji trpe, osobito u onima koji su bili neželjeni, nevoljeni i zanemareni”, rekao je mons. Puljić. Istaknuo je da smo i mi pozvani činiti djela milosrđa, poput Samaritanca koji kad je „vidio polumrtva čovjeka, pun sažaljenja mu pristupi, uljem čisti i zavija rane, pa ga vodi gostioničaru s molbom neka vodi brigu o njemu dok se on ne vrati, a onda će mu podmiriti sve troškove“.

„Židovi su prezirali Samaritance i na njih su gledali s visoka. Gesta jednog Samaritanca budi osjećaje plemenitosti i divljenja. Utemeljenjem Svjetskog dana bolesnika Ivan Pavao II. dao je poticaj svima neka imaju srca, ljubavi i razumijevanja prema onima koji osjećaju teret patnje i boli“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da je sv. Ivan Pavao II. govorio da su ljudi u boli i trpljenju „miljenici Božjeg kraljevstva i braća trpećeg Krista“.

„U tom vidu, godišnji spomendan bolesnika dobra je prigoda biti osjetljiv i dosjetljiv prema bolesnoj braći i sestrama. Jer, „mjera čovječnosti određuje se temeljem toga kako se društvo i pojedinac odnose prema onima koji trpe“, govorio je sv. Ivan Pavao II.“, podsjetio je mons. Puljić. Crkva u bolesnicima prepoznaje Krista koji trpi, pa „sasvim nježno pristupa svima koji su bolesni i potrebni pažnje i ljubavi. Takvim stilom i načinom ona unosi nadu i Božji osmijeh u svijet koji je prepun proturječnih problema“, citirao je mons. Puljić papu Franju.

Dan bolesnika slavi se uz blagdan Gospe Lurdske. „Marija kao brižna mati izlazi ususret potrebama i očekivanjima svoje djece. Ona u svojim svetištima liječi patnje i vraća svojoj djeci potrebno zdravlje duše i tijela“, rekao je predvoditelj slavlja, poželjevši da „Marija, koja je pratila svoga Sina do Kalvarije, pomogne svima hrabro podnositi bol i trpljenje te kod trpećeg i uskrsnulog Gospodina nalaziti izvor vedrine, strpljivosti i pouzdanja“.

Potaknuo je na molitvu Mariji „koju nam je Krist po ljubljenom učeniku Ivanu, na Kalvariji darovao za majku. Neka ona primi, posluša i usliša molitvene vapaje svih bolesnika koji se dižu prema njoj iz ove suzne doline, naroda i svijeta. Neka svima bude na pomoć, osobito kad nam je poći s ovoga svijeta. Dok briše suze onima koji boluju i trpe, neka onima koji rade u zdravstvenim, socijalnim, humanitarnim i vjerskim institucijama udijeli potrebnu milost i snagu“, poručio je mons. Puljić, potaknuvši da nam „nikad ne dojadi činiti dobro svima koji očekuju i traže našu pomoć, ljubav i pažnju“.

U saljskom Domu za starije mons. Puljić je razgovarao sa štićenicima u dnevnom boravku te je i osobno pohodio nepokretne štićenike doma. Svima je dao sličicu s molitvom i prikazom Milosrdnog Isusa i ohrabrio ih da težine toga životnog stanja nose u predanju Isusu.

I. G.

Foto: F. Šindija

Posljedice jakog potresa magnitude 4,8 po Richteru koji je u utorak, 11. veljače pogodio zadarsko područje su oštećenja u župnim crkvama sv. Kuzme i Damjana u Slivnici i Rođenja BDM u Selinama.

Seline se nalaze na području Općine Starigrad – Paklenica u neposrednoj blizini epicentra potresa, a Slivnica je udaljena četiri kilometra zračne linije od epicentra potresa u Nacionalnom parku Paklenici.

Slivnički župnik don Luka Šustić kaže da su vidljiva sljedeća oštećenja na crkvi sv. Kuzme i Damjana: nastale su pukotine po sredini crkve, na krovu i na bočnim zidovima u unutrašnjosti crkve. Pukotine su nastale i u uglovima crkve, na svodu iznad glavnog oltara, s vanjske strane zida crkve i na zvoniku crkve. U srijedu, 12. veljače, crkvu su obišli  djelatnici Općine Posedarje, uslikali su i prijavili oštećenja nadležnim tijelima. Čeka se dolazak i procjena stručnjaka kolika je dubina oštećenja i je li narušena statika crkve u kojoj je dan poslije potresa još više pala žbuka s mjesta nastalih pukotina.

Župna crkva u Slivnici datira iz 13. st., a izgrađena je 1845. godine te će ove 2025. godine Slivničani proslaviti 180 godina od izgradnje crkve u sadašnjem obliku i uspostavu župe.

Selinski župnik don Tomislav Končurat rekao je da su nastale pukotine i vidljiva oštećenja na luku između prezbiterija i lađe te u gornjem uglu prezbiterija župne crkve u Selinama, kao i s unutrašnje i vanjske strane iznad rozete na pročelju župne crkve. Također se čeka dolazak stručnjaka koji će utvrditi razmjere oštećenja župne crkve u Selinama.

Informacija koju su objavili neki mediji da je oštećen, štoviše “pomaknut zvonik crkve u Pagu“ je netočna. Nije riječ o zvoniku crkve u Pagu, nego je došlo do oštećenja preslice na zgradi Turističke zajednice u Pagu.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / T. Končurat

Blagdan bl. Alojzija Stepinca u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru proslavljen je u ponedjeljak, 10. veljače svečanim večernjim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca predvodio umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Sa Stepincem je postala jača i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao i volio. Za života je ostavio pravi dojam pomazanika Božjega koji je pozvan navješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost. Hrvatski narod dobio je sigurnost i dar bl. Alojzija kojem se možemo moliti i utjecati u svim životnim potrebama“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je bl. Alojzija volio i poštovao sav hrvatski kler.

Citirao je poznatog američkog biskupa i pisca Fultona Sheena koji je za Stepinca bio napisao: „Stepinac je došao pred komunistički sud kao crkveni duhovni pastir, a izašao je iz sudnice kao vođa svoga naroda i uzoran primjer kako se svjedoči i uspravno stoji“. „Crkvi su uvijek potrebni takvi ljudi. I danas nam trebaju i trebat’ će sutra, oni koji svjedoče i uspravno stoje“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio kako je prigodom Stepinčevog imenovanja nadbiskupom koadjutorom 3. lipnja 1934., kad ga je pozdravio tadašnji pomoćni biskup Franjo Salis, Alojzije mu je uzvratio riječima: „Zahvaljujem Vam od srca, iako se ne mogu radovati tom imenovanju. Ovo imenovanje za mene je težak križ koji valja nositi ne samo strpljivo, nego dragovoljno i gorljivo“.

Ondašnji Katolički list opisao je imenovanje Stepinca zagrebačkim nadbiskupom riječima: „Mlad je i rese ga velike vrline. Odan je molitvi, srca milostiva prema sirotinji koju ljubi, poput sv. Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara za Kristov križ. Sin je seljačke obitelji, osjećajne duše i pun najsvetijih ideala, pa će znati vjernom puku biti i otac i prijatelj, a svojim sposobnostima će biti žrtva ljubavi za svoj narod“.

Kad se prije 93 godine mladi svećenik Alojzije vratio iz Rima u Hrvatsku, rektor Germanicuma napisao je za Alojzija svoju prosudbu ovako: „Izvrsne naravi u svakom pogledu. U svemu vrlo solidan, istinski pobožan, a u disciplini vjeran i savjestan“.

Bl. Alojzije je veliki sin Katoličke Crkve i hrvatskog naroda koji se očitovao u  trostrukoj ljubavi, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Stepinac prošao različita životna razdoblja. „Stepinac je bio ratar, zemljoradnik, pa vojnik, regrutiran kad je izbio Prvi svjetski rat i odveden na talijansko ratno bojište te konačno pastir. Sve to učinilo ga je divnim povijesnim likom u kojem su se uskladile i njegove tri velike ljubavi: prema bratu čovjeku bilo koje vjere, nacije i rase, prema domovini, u čemu se nije dao natkriliti ni od koga i prema Božjem djelu, Crkvi katoličkoj“, naglasio je mons. Puljić, rekavši da su „s pozornice svijeta nestali bezbožni režimi fašizam, nacizam i komunizam s kojima se Stepinac uspješno hrvao“.

U svojoj obrani kad je bio suđen, Alojzije je poručio komunistima da se „uzalud protive Bogu i gaze ljudska prava. Providnost će na kraju povijesti izreći svoj sud“.

„Zahvaljujemo Bogu da smo bili suvremenici veličanstvenog bogoslužja u Mariji Bistrici 1998., kad je povijest presudila Stepincu u korist. Ivan Pavao II. poručio je tada: ‘Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vašeg naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve, kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka, s blistavim znamenjem mučeništva’“, podsjetio je mons. Puljić, rekavši da je Stepinac u euharistiji nalazio snagu i okrepu, u zajedništvu Crkve koju je neizmjerno štovao i branio te je među nama prisutan i po svojim svetim moćima.

Nadbiskup je istaknuo zasluge i Stepinčeve majke Barbare. „Ona je bila presudna u njegovom ljudskom i svećeničkom odrastanju. Majka Barbara je žrtvom, postom i ustrajnom molitvom isprosila njegovo zvanje. Kad je rodila Alojzija, predala ga je Bogu, zavjetovala ga, a nikome to nije rekla. Svakog tjedna tri dana je postila o kruhu i vodi i molila da Alojzije postane svećenik. Kad je na krštenju došao župnik koji ga je krstio i vidio na kolijevci krunicu, rekao je: ‘Ovo će dijete vjerojatno jednom postati svećenik’“, rekao je mons. Puljić.

Kad je Stepinac bio na bojištu, granata je pala blizu njega i zatrpala ga zemljom. Mislili su da je mrtav te su njegovoj kući poslali brzojav da je Alojzije poginuo, a u rodnoj župi imali su i misu zadušnicu. No, nakon dva mjeseca opet je došao brzojav da je Stepinac živ, bio je zarobljen. Tada su u župnoj crkvi pjevali Tebe Boga hvalimo, rekao je mons. Puljić. Nakon vojske i oslobađanja iz zatvora, po povratku kući, Alojzije je upisao Agronomski fakultet. Studirao je jedan semestar i s tatom je obrađivao zemlju. U međuvremenu je upoznao učiteljicu Mariju Horvat i ponudio joj brak. Razmijenili su pisma, Alojzije je njoj napisao devet pisama, a Marija njemu dvanaest pisama.

„Sva pisma su sačuvana, divno svjedočanstvo plemenite duše Alojzija koji se ponašao tako da ga je zaručnica Marija nazivala ‘fratrićem’. Rekla je: ‘On bi samo molio’. Nakon nekog vremena, Marija je vidjela da Alojzije ipak želi nešto drugo  i prekinuli su zaruke. Nekoliko mjeseci potom, u svojoj 26. godini života, Alojzije se javio na bogosloviju. Poslali su ga u Rim da završi studij i vratio se s dva doktorata, iz filozofije i teologije. Njegova majka nastavila je postiti i moliti“, rekao je mons. Puljić.

Uz majku Barbaru, Stepinac je ljubio i druge dvije majke, Crkvu i domovinu Hrvatsku, rekao je nadbiskup. „Zapisao je da što duže promatra otajstvo Crkve, to mu je ona draža i milija. Kao svećenik i nadbiskup nastojao je predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu, poniznu pred malenima, patnicima, progonjenima, a slobodnu pred velikim moćnicima i silnicima ovoga svijeta. Pismeno je posvjedočio da bi dao i stotinu života, samo da živi Crkva Božja“, istaknuo je mons. Puljić.

Naglasio je da su komunisti jedva čekali da Stepinac ode u inozemstvo, ali on je rekao: ‘Ja ostajem ovdje, sa svojim narodom koji trpi. Ostajem i ja trpjeti i patiti’. „Nije otišao od svoga stada, premda su komunisti sve poduzimali da napusti Hrvatsku. Francuski dnevni list La Croix napisao je da „kardinal Stepinac spada među heroje suvremene Crkve jer je ostao sa svojim narodom kako bi ga podržavao svojom prisutnošću i ulijevao snagu svojim primjerom šutljive patnje“.

„Povijest ga je upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe užasnog vremena bezbožnih ideologija nacizma, fašizma i komunizma. Kad je Stepinac umro, tadašnji pariški nadbiskup je napisao: ‘Ponosimo se ovim velikim kardinalom koji je mučenik modernog vremena’“, rekao je mons. Puljić, poručivši da je ime Stepinac za hrvatski narod „velika i snažna poruka istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, poruka ljubavi prema svom narodu“.

Župa bl. Alojzija Stepinca u Zadru je prva župa u Hrvatskoj posvećena Stepincu, a za vrijeme mise na oltaru nalazio se i relikvijar s moćima bl. Alojzija Stepinca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi, na blagdan bl. Alojzija Stepinca u ponedjeljak, 10. veljače, pridraški župnik don Tomislav Barićević blagoslovio je za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio veliku sliku bl. Alojzija Stepinca koja se nalazi na zidu u lađi crkve.

Slika prikazuje „povijesni  trenutak od 11. listopada 1946. g.,  u kojem nadbiskup Stepinac sluša razlog njegove ‘krivnje protiv naroda i države’ i osudu na kaznu  lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina i kamerom zabilježen Stepinčev stav bez drhtanja, osobno dostojanstvo i ponos poput utvrđenog grada i stupa željeznoga, zidine brončane i njegovo uvjerenje kako će biti borbe, ali ga neće nadvladati“, poručio je don Tomislav prigodom blagoslova slike veličine 2 m x 1 m, koja je rad akademskog umjetnika Mate Ljubičića iz Zadra. Okvir slike izradila je radionica  Davora Jergana iz Pridrage, prema zamisli župnika Baričevića.

Smisao uzdizanja slike sa Stepinčevim likom je „imati i vidljivo Kardinala kao trajni podsjetnik u kojem pravcu bismo svi trebali broditi kada su u pitanju naši odnosi prema Bogu, Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu“, rekao je don Tomislav u župnom zajedništvu vjernika, moleći zagovor Blaženika.

„Nekoć trpeći, a glasni Stepinac, i nakon svoje smrti jači je od nas živih koji šutimo dok bismo, situacija tako ‘nalaže’, trebali ne samo govoriti, već i vikati! On kao vrsni muž Crkve i naroda, u svoje doba nije sagnuo koljeno pred lažnim duhom vremena niti se sa Zlim bratimio. U jednoj svojoj propovijedi u Peterancu, 17. studenoga 1940., reče kako je dobro prorekao Antun pustinjak „da će doći vrijeme kad će ljudi poludjeti i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud kao što su i oni, vikat će na njega: ‘Lud si!’, samo zato što nije lud kao što su oni’.

Ponos i čast muža zahtijeva, ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono što je upoznao kao istinu. A istina je da pravoga Boga, Stvoritelja svijeta i njegov divni zakon ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i lijepe fraze brbljavaca. Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred laži vremena u kojem živi““, podsjetio je don Tomislav na Stepinčeve riječi.

„U ono doba, Stepinčev glas iz zatvora u Lepoglavi bio je jači nego s Kaptola i ‘zatvorska zvona’ po njemu su se čula dalje od katedralnih zvona. Zbog svjedočanstva od 1934. preko 1941., osobito od 1946. do 1960. g. kada je posebno trpio, svjesno i voljno svjedočio, govorio i hrabro pisao braneći Božja i ljudska prava, Hrvatska je 1991. mogla i uskrsnuti. Što je mislio to je i zborio, a što je zborio to je i tvorio“, istaknuo je župnik Baričević. Podsjetio je pritom na riječi Stepinca: „Bio sam posve odlučan, ako radi vjere treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako treba ići u zatvor, idem. Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju. Ako treba ići na križ, neka nas razapinju, ako u smrt, rado ćemo umrijeti, ali sotoni popustiti – Ne!“.

„U Stepincu imamo pastira, a ne najamnika, mučenika i čistog sveca. Njegovo ‘da je bolje i časno poginuti nego sramotno ostati’ neusporedivo je s našim današnjim većinskim ponašanjem svekolike trgovine i rasprodaje istine i slobode.  Nažalost, laž i licemjerje su na najvišem prijestolju, što nemilo smućuje glave nesabranima i potpliće noge nesigurnima“, upozorio je don Tomislav, naglasivši: „Zahvaljujući poglavito Stepincu i po njemu njegovom nasljedniku, kardinalu Franji Kuhariću, Crkva u hrvatskom narodu ostala je uspravna pod komunističkim jarmom, ostala je svjetlo u ateističkom mraku i ona, osobito zahvaljujući njima dvojici i njihovom vodstvu, i danas postoji  kao istina u povijesnoj laži“, poručio je don Tomislav, citirajući misao koju je jednom čuo: „Volim Zagreb zbog katedrale u kojoj počiva svjetiljka koja gori i svijetli“.

„Kardinal Stepinac je uobličenje i svih nedužnih i mučenih u našoj prošlosti koji su pošli na put bez povratka i na pogled majki i sa suzama u očima, kao što su bili Bleiburg, Zidani Most, Maceljska Šuma, Jazovka, Huda jama, jama Radošinovci i više od 106 drugih partizanskih stratišta samo od ulaska partizana u Zagreb i  njihovog tzv. oslobođenja 8. svibnja 1945. g., a po BiH i šire da se i ne govori“, podsjetio je don Tomislav na stradanje hrvatskog naroda na križnom putu, rekavši da je Stepinčeva slika postavljena i u sjećanju na stradanje svih tih ljudi kojima su mnogima još uvijek kosti pod zemljom, neidentificirane.

Don Tomislav je izrazio poštovanje i uspomeni kardinala Kuharića kojega je i osobno poznavao, rekavši da je pronosio sadržaj Kuharićeve knjige ‘Poruke sa Stepinčeva groba’ o godišnjicama Stepinčeve svetačke smrti na koje je don Tomislav išao zajedno s istomišljenicima 1980.-ih godina preko Velebita, a nekad i kroz snijeg preko Like  do Zagreba, da bi u zagrebačkoj katedrali „izravno iz prve ruke čuli i dalje dijelili poruke sa Stepinčeva groba“.

„Bilo je to vrijeme kad su propagandna lavina komunističkog tiska, policija i sudstvo progonili svaku iskricu istine o Stepincu mučeniku i branitelju nedužnih, jer je on trebao biti ubrojen u zločince i u narod zločinački. I baš tada, o godišnjicama Stepinčeve smrti, da bi ukazao na pravog pastira i vođu, iz  vjernosti i svetog prkosa, vjerni narod hrlio je u katedralu i slušao Stepinčevog časnog  nasljednika, kardinala Kuharića“, naglasio je don Tomislav.

Župnik Baričević podsjetio je i na zadarskog svećenika don Grgu Batura, rodom iz Pridrage. „Don Grgo je na sprovodu kardinala Stepinca 1960. g., kao najstariji bogoslov iz Zadarske nadbiskupije, tada još uvijek na studiju na zagrebačkoj bogosloviji, s petoricom svojih drugih kolega bogoslova, podmetnuo rame pod njegov lijes u sprovodu u katedrali u Zagrebu“, podsjetio je don Tomislav.

Istaknuo je doprinos i don Šime Kevrića, marljivog župnika Pridrage od 1975. do 1988. g., „koji je na svojim leđima teglio cjelovitu izgradnju župne crkve. Rođen je u nastupajućem komunističkom teroru 1944. g., a osloboditelji su ga lišili i spoznaje vanjskog izgleda svoga oca, jer se rodio poslije njegove pogibije. Ljudi poput don Šime bili su ledolomci, lučonoše u duhovnom mraku, u ono doba  istinski fajteri Crkve i naroda“, rekao je don Tomislav. Istaknuo je da su spomen na trpljenje brojnih ljudi i zahvala za mučenike hrvatskog naroda utkani u nakanu postavljanja Stepinčeve slike u Pridrazi, „na dužan spomen povijesti naše Crkve i naroda te živima i nadolazećima na javno štovanje i kao trajni  životni smjerokaz“.

Ispred slike bl. Alojzija, don Tomislav je, između ostaloga, molio: „Kardinale, oprosti! U malo vremena proživio si četiri državne vlasti: carevu, kraljevu, poglavnikovu i predsjednikovu, ne podliježući, za razliku od nas, nijednoj od njih.

Učio si nas da svaki narod, bili ‘pripadnici ciganske ili koje druge rase, crnci ili Europejci, Židovi ili Arijci imaju pravo na život dostojan čovjeka i svi imaju isto pravo govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima‘. Makar si živio u zvjerskom stoljeću, bio si svoj i samo Božji, istinit do kraja i sam uz Istinu u svom Getsemaniju. Ti si rekao da vjera nije kabanica koju možeš po volji okretati. Oprosti nam, Kardinale, na ovoj našoj bezglavoj vrtnji. Juda se nažalost, uvijek pronalazi i dobro plaća“, rekao je župnik Baričević. U misi su suslavili umirovljeni zadarski svećenici Šime Kevrić, Nikola Tokić i fra Ivan Nimac.

I. G.

Foto: Župa Pridraga

Dr. Sanja Kardum i p. Arek Krasicki izlagali su o palijativnoj skrbi i starosti u biblijskom smislu drugog, završnog dana stručnog skupa “Starenje ili treća dob, palijativa i mentalno zdravlje”, održanom u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 8. veljače.

Izlaganje „Život u umiranju – pogled liječnika mobilnog palijativnog tima“  održala je dr. sci. Sanja Kardum, dr. med., doktorica u mobilnom palijativnom timu Doma zdravlja Zadarske županije.

„Umiranje povezujemo s tugom, odlaskom, gubitkom, boli, patnjom, ali umiranje je prilika, priprema i vrijeme u kojem je prisutan blagoslov. To je proces u kojem naslućujemo da nema povratka. O umiranju možemo razmišljati i kršćanski“, rekla je dr. Kardum, istaknuvši da palijativna skrb je skrb za umiruće, ali i za njihove bližnje. Prvi zadatak je prepoznati palijativnog bolesnika, jer iznenadi kad osoba umre između šest i dvanaest mjeseci. Kriteriji u prepoznavanju palijativnog bolesnika su medicinsko pogoršanje bolesti, ako osoba više od 50 % vremena provodi u krevetu, učestale hospitalizacije, česte komplikacije, uporni simptomi unatoč liječenju, gubitak težine, slabost osobe za onkološko liječenje.

„Svaki pacijent koji dobije demenciju nije automatski i palijativni, nego je tek u svom krajnjem stadiju palijativni bolesnik. Često palijativnog bolesnika ne prepoznajemo na vrijeme. Poražavajuća statistika 2024. godine je da je 10 % prijavljenih pacijenta umrlo unutar 48 sati od prijave nama kao palijativnoj službi. Mi smo, dakle, dobili pacijente na samrti“, istaknula je dr. Kardum.

Nadalje, 22 % pacijenata umrlo je unutar sedam dana, a 54 % pacijenata bili su u  skrbi palijativnog tima do 30 dana. U 40 % slučajeva, pacijente prijavljuje obitelj koja shvati da nešto nije u redu s osobom, da treba pomoć, a palijativu prepoznaje i obiteljska medicina; oko 40 % pacijenata palijativi je prijavila obiteljska medicina. Još uvijek je malo prijava od specijalista bolnice, ali i to se poboljšava.

„Važan je i jedan posjet pacijentu kad se pacijent može umiriti, prihvatiti svoj odlazak i mirno poći. Pacijent možda živi svjestan svoga odlaska u nebo“, istaknula je dr. Kardum, govoreći i o promjeni ciljeva djelovanja u palijativi.

„Medicinska struka je uglavnom fokusirana na bolest, organ, izlječenje, na borbu s bolešću i popravljanje raznih funkcija. Palijativni pristup mijenja fokus s bolesti na osobu, na tegobe, simptome, na bol i na život. Kao liječnik palijativac pokušavam procijeniti korisnost svake procedure. Je li potrebno vaditi krv, ići na magnet, izbaciti nepotrebne lijekove. Dijagnostička znatiželja u palijativi smatra se jako štetnom, kad je sveopće stanje pacijenta već jako narušeno“, upozorila je dr. Kardum, naglasivši da takvo djelovanje ne znači odustajanje od pacijenta ili u ičemu njegovo uskraćivanje, nego „to je pružanje svega i samo onoga što je pacijentu potrebno. A tijelu i pacijentu je potreban mir, odmor, vrijeme da se suoči sa sobom, sa svojim životom, s obitelji i s Gospodinom“, rekla je dr. Kardum.

Kod palijativnog bolesnika nema potrebe ni za zdravom prehranom, to je za zdrave osobe. Jer, tijelo palijativnog pacijenta ne zna iskoristiti hranu, hrana im smeta u jednom trenutku. „I kad primi čašu vode, tijelo mora znati što će s tom čašom vode. Ta čaša vode ne ide samo u stanice gdje nam treba. Ako dajemo čašu vode tijelu koje ne zna iskoristiti čašu vode, ta voda ide u pluća, u noge, u mozak, tamo gdje nam ne treba. Tijelo je dovoljno mudro da zna s čime se može nositi, a s čime se ne može nositi“, poručila je dr. Kardum, u kontekstu prakse ljudi koji misle da će hrana podići palijativnog bolesnika u nekim slučajevima. „Kad polako otkazuju tjelesne funkcije, one odlaze polako, prepoznatljivim  slijedom. Njima treba ono što im treba. Fizička aktivnost nije za palijativnog pacijenta. Cilj palijative nije liječenje bolesti, nego olakšati razne tegobe, bol, smanjiti mučnine, olakšati disanje“, poručila je dr. Kardum.

U cijelom tom procesu postoji strah. „Većina ljudi boji se umiranja, kako će to biti. Hoće li boljeti, hoće li se gušiti. Ako je palijativni pristup dobro odrađen, ako je učinjena dobra priprema, tada ljudi najčešće umiru mirno, a obitelj ostaje mirna sa sobom. Imaju osjećaj da su učinili sve što su mogli, da su bili prisutni u tom periodu, da su vidjeli kako njihov voljeni odlazi mirno, to obitelji daje mir“, rekla je dr. Kardum, istaknuvši da palijativni pristup neće otkloniti tugu i bol koje ostaju, ali nema predbacivanja i krivnje.

Palijativna služba koliko pomaže pacijentu, toliko skrbi i za obitelj. „Jer obitelj je često rastrgana između boli, želje za pomoći, svjesnosti da ne mogu pomoći, fizičke iscrpljenosti zbog brige, često su neispavani. Imaju osjećaj krivnje da nisu sve poduzeli. Nekad žele po svaku cijenu sve napraviti da umire svoje savjest. U  palijativnoj službi imaju oslonac, to obitelj cijeni. Ne morate vi donositi odluke oko nekih situacija, prepustite to meni, da umjesto vas donesem odluke treba li ići u bolnicu, zvati hitnu, vaditi krv, kad dati neku tabletu. Dnevno se čujemo i po nekoliko puta s obitelji. Pratimo ih. Pitamo ih jesu li vjernici i potaknemo da pozovu svećenika, da bolesnik primi bolesničko pomazanje kao pomoć u njihovoj bolesti. Objasnimo da je to pomoć u toj situaciji i da se pripreme, pa odu pomireni. Često kažemo obitelji: ‘Danas zovite svećenika’, pa nam poslije kažu: ‘Jučer je bio svećenik, danas je umro’“, opisala je dr. Kardum suradnju njenog palijativnog tima s obiteljima palijativnih bolesnika.

Istaknula je da svatko od nas može imati palijativni pristup osobi: laici, obitelji, specijalisti, liječnici obiteljske medicine, svatko na svom nivou. „Kao palijativci pristupamo osobi, gledamo osobu i što njoj treba, kako joj pomoći da prođe kroz muke. Dolazimo u kuću, prepoznajemo probleme, vidimo kako je bolesnik smješten, pomažemo oko pronalaženja medicinskog kreveta, snalazi li se obitelj dobro u presvlačenju, kako hrane bolesnika, tko o njemu brine i kako, na koga se možemo osloniti i pokušavamo naći rješenja na sva pitanja“, rekla je dr. Kardum, opisujući postupke u prilog kvalitete života bolesnika, pri čemu je mobilni palijativni tim obitelji uvijek dostupan, uključen, u suradnji i razumijevanju.

„Kod umirućih pacijenata situacija se mijenja iz dana u dan, pratimo se, čujemo se, obitelji kažemo: ‘Niste sami’. Život je puno više od kontroliranja bolesti. Palijativni pristup kaže da je pristup osobi i obitelji s neizlječivim i smrtonosnim bolestima kako bismo poboljšali kvalitetu života. Nekad je važnije hoće li bolesnik popiti kavu u prirodi nego hoće li pojesti žlicu juhe. Važniji je susret, razgovor u obitelji, prihvaćanje, življenje zajedno, nego strogi red držanja obroka, spavanja i kretanja“, istaknula je dr. Kardum.

Predavačica je rekla da bi „dobro umiranje“ značilo umirati bez bolova, bez tegoba, da je osoba svjesna onoga što se događa, da bude u svom dostojanstvu; da osoba sama odluči želi li ići u bolnicu ili ostati kod kuće; da je pacijent uključen u odluke, a liječnik će reći svoje mišljenje i voditi ga. Dr. Kardum smatra da je dobro umiranje ako je kod kuće, da je bolesnik okružen voljenima, s molitvom, da je pomiren s obitelji i s Bogom.

Palijativnu službu Doma zdravlja u Zadru čine četiri djelatnika: dvije koordinatorice su dvije sestre koje su za fiksnim telefonom. One primaju prijem i surađuju s drugim ustanovama, jer neki palijativni bolesnici trebaju smještaj, što je najteže ostvariti. U mobilnom palijativnom timu djeluje dr. Kardum i medicinska sestra.

Izlaganje ‘Biblijski pogled na stariju dob’ održao je p. Arek Krasicki s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, govoreći o poimanju starosti u biblijskom smislu.

„Većina ljudi boji se starosti, smrti. Osobito oni koji pate, koji su prepušteni palijativnoj skrbi mogu biti bliski Bogu. Sve što proživljavamo, Gospodin je objavio. Biblija je objava, Bog tebi sada govori. Osobito ljudima koji se daruju bolesnima, često ostavljenima. Mladi često dođu kod bake i djeda kad dođe njihova mirovina, inače ih nema. Ljudi ne shvaćaju starost“, upozorio je p. Arek, rekavši da ljudi ne znaju prepoznati mudrost starih ljudi oko sebe.

U Bibliji, starost ima vrijednost i predstavlja blagoslovljenu poodmaklu dob. „U Bibliji je starost često povezana s Božjim blagoslovom i s nagradom. Ta nagrada realizira se sada, ona je odmah“, rekao je p. Arek. Citirajući Knjigu Izreka: „Sijeda kosa slavna je kruna, nalazi se na putu pravednosti“, Krasicki je rekao kako taj stih kaže da starost dolazi kao rezultat života u skladu s Božjim zapovijedima.

Stih Božjeg obećanja „Dugim ću ga životom nasititi, pokazat ću mu spasenje svoje“ (Ps 91, 16) znači da se dugovječnost doživljava kao znak Božjeg zadovoljstva i prilika je za produbljivanje odnosa s njim, rekao je p. Arek.

U Ps 92 govori se o pravednicima koji i u starosti donose plodove. „Mi smo naučili da kad je nešto staro, to ne može donijeti plod. Ali, Psalam 92 kaže da može, jer je taj stalno povezan s Gospodinom, kao ‘zakačen’ na njega. I prvi Psalam kaže da je blagoslovljen čovjek koji poput stabla raste pokraj tekuće vode. To je stablo stalno živo, bez obzira ima li 90 ili 40 godina, jer je s  Gospodinom“, istaknuo je p. Arek.

U Bibliji se starost i mudrost često izjednačuju. „Stari čovjek je mudar čovjek. Mudrost se stječe. Psalmist kaže: ‘Nauči nas, Gospodine, dane naše brojiti, da steknemo mudro srce’. To poslušno srce osluškuje Božji glas, ono što Bog nama želi poručiti. Jedan od ključnih aspekata starosti u Bibliji je mudrost koja dolazi s iskustvom. To je primjer Joba koji kaže: ‘U staraca je mudrost i dugi je život razboritost’. Stari ljudi često su savjetnici i učitelji, prenose svoje znanje i iskustvo mladima“, rekao je p. Arek.

Mojsije je primjer da starost znači mudrost i da može donijeti plod. „Bog je pozvao Mojsija da bude osloboditelj naroda. Nakon 430 godina, 700 000 ljudi Mojsije vadi vani iz egipatskog zatvora, po noći. Mojsijev tast, Jitro, još je stariji i savjetuje Mojsija. Kaže mu neka u mudrosti svojoj podijeli svoga duha i zadatke. I ustanovili su sedamdesetoricu. Mudrost starih nije samo praktična, nego i duhovna. Stari često postaju svjetionici vjere za mlade naraštaje, pokazujući primjerom kako ostati vjeran Bogu kroz izazove života“, rekao je p. Arek.

Primjeri starih ljudi u Bibliji su i Abraham, proročica Ana koja je živjela u hramu u postu, Šimun koji je cijeli život posvetio hramu. Lukino evanđelje pokazuje, kad su stari ljudi u pitanju, tu silazi Duh Sveti. Sveti Luka ga označava i kad u jednom trenutku piše Jerusolima, što znači da je Duh Sveti već sišao u nebeskom Jeruzalemu. To je slika starca Šimuna, Bogonosca“, rekao je p. Arek.

„Starost je dar, Biblija je opisuje kao dragocjeno razdoblje života koje je ispunjeno mudrošću, dostojanstvom i prilikama za služenje. U Bibliji se naglašava važnost starijih u zajednici i njihov doprinos Božjem planu. Toliko velikoga što se dogodilo, dogodilo se preko staraca koji su već bili na kraju života“, naglasio je p. Arek. Zahvalio je svim djelatnicima i obiteljima koji pomažu u skrbi i njegovanju starih i nemoćnih, rekavši da je to veliko djelo milosrđa.

Upozorio je kako neki u Crkvi žele moliti za darove, karizme, žele liječiti ljude, a ne pristupaju starima, ne služe im. To ih ne privlači činiti. „Lijepo je činiti milosrđe, brinuti za stare nemoćne koji sebi ne mogu pomoći. Lako je otići u crkvu, izmoliti dvije molitve i ‘gotovo’. Teže je otići kod nekoga i pomoći nekome. Upravo u jubilejskoj Godini milosrđa, pomozimo stare i nemoćne i učinimo to djelo milosrđa“, potaknuo je p. Arek Krasicki.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Izlaganje „Psihologija obitelji – Suočavanje s bolesti jednog od članova“ održala je Lucijana Rupić Krstić, univ. spec. act. soc., psihologinja s Odjela za psihogerijatriju u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, na stručnom skupu o temi “Starenje ili treća dob, palijativa i mentalno zdravlje”, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 7. veljače.

Dr. Krstić je govorila o potrebi pružanja psihološke pomoći obiteljima u njihovom odnosu s oboljelima od demencije. Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo i više je od zbroja pojedinaca. Obitelj je prirodni socijalni sustav koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja te suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem, rekla je dr. Krstić.

Ozbiljno zdravstveno stanje je primjer velikih, neočekivanih životnih izazova koji mogu značajno promijeniti slijed i karakter obitelji i životni tijek njenih članova, rad, odgoj djece, skrb. Emocionalne reakcije su šok i nevjerica, osobito kod naglo postavljene dijagnoze ili teške bolesti, tuga i žalovanje zbog gubitka prethodnog načina života i promjene u planovima, strah i anksioznost, zabrinutost za ishod bolesti, financije i kvalitetu života, krivnja; osjećaj da su mogli ranije prepoznati simptome ili učiniti više, ljutnja koja može biti usmjerena na zdravstveni sustav, druge članove obitelji ili čak oboljelog te nadanje i prilagodba. Naime, neki članovi obitelji razvijaju mehanizme suočavanja i traže rješenja, opisala je dr. Krstić reakcije suočavanja s dementnom bolešću.

Patološko funkcioniranje organizma djeluje na emocionalni život i svakodnevne aktivnosti pojedinca, a obitelj i njena snaga predstavljaju značajni čimbenik tijekom liječenja bolesnog člana, rekla je dr. Krstić. „Funkcionalne obitelji žive u skladu s ljudskim vrijednostima, uspješno komuniciraju, ravnopravni su pri donošenju odluka te razmjerno dobro izlaze na kraj s nevoljama, izlaze iz krize ojačane iskustvom. Disfunkcionalne obitelji pokazuju neorganiziranost, kruta pravila ili ih nema, veliku tjeskobu koja često generira sukobe između članova i s okolinom, često izražavaju negativne emocije“, rekla je dr. Krstić, istaknuvši da neke obitelji mogu biti brižne i obzirne samo u povoljnim okolnostima. Kada su pod stresom, ti članovi izbjegavaju odgovornost, suzdržani su ili bježe od problema. S povećanjem tjeskobe, emocionalne reakcije nadjačavaju racionalne odgovore.

„U disfunkcionalnim obiteljima je poremećaj granica, uloga i vodstva, neuspjeh u rješavanju problema, poteškoće u komunikaciji i izrazu emocija. One su nefleksibilne i slabo adaptabilne, ne mijenjaju se u interakciji s potrebama, utjecajima i događajima iz okoline“, upozorila je dr. Krstić, rekavši da su bolest, invalidnost i smrt univerzalna iskustva. Pravo pitanje nije hoćemo li se suočiti s time, nego kada, pod kojim uvjetima i koliko dugo, poručila je predavačica.

S velikim napretkom medicinske tehnologije, ljudi s prije smrtonosnim stanjima, sada žive puno duže. Sve više obitelji živi s kroničnim poremećajima kroz sve duži vremenski period i često se suočavaju s više stanja istodobno.

„Produženje kasnijeg života povećalo je opterećenje sinova i kćeri koji se moraju boriti s podijeljenom lojalnošću i složenim činom žongliranja između brige za starije roditelje i bake i djedove, odgoja djece i financijskog opskrbljivanja obitelji. Obitelji su zemljopisno raštrkane, većina ima žalosno neadekvatnu pokrivenost dugotrajnom njegom, a razlike u zdravstvenoj skrbi se povećavaju za ljude nižeg socioekonomskog statusa“, upozorila je dr. Krstić.

Dementna bolest člana obitelji mijenja obiteljsku dinamiku, uloge: partner, djeca ili roditelji mogu preuzeti uloge njegovatelja. „Javlja se povećan stres, osobito kod dugotrajne bolesti, kao što je demencija, rak, kronična stanja. Smanjenje socijalnih kontakata, obitelj se može povući iz društvenih aktivnosti. Kod podjele odgovornosti, u nekim obiteljima dolazi do suradnje, a u drugima do sukoba. Kod strategija suočavanja s poteškoćama, važna je komunikacija; otvoren razgovor o osjećajima i potrebama može spriječiti nesporazume. Podrška izvana: psihološko savjetovanje, grupe podrške, medicinska pomoć, briga o sebi, jer njegovatelji često zanemaruju vlastite potrebe, što može dovesti do burnouta. Prilagodba očekivanja znači prihvaćanje novih okolnosti, umjesto inzistiranja na starim obrascima. Bitan je fokus na rješavanje problema i prilagodbu: traženje informacija, organizacija njege, traženje financijske pomoći i na regulaciju emocija: traženje podrške, distanciranje, prihvaćanje situacije. Ako član obitelji oboli od demencije, neki će tražiti pomoć stručnjaka i organizirati skrb, a drugi će izražavati tugu, ljutnju ili se oslanjati na podršku drugih“, rekla je dr. Krstić.

Za obitelj je teška bolest njenog člana stresni događaj te je potrebna financijska, socijalna i emocionalna podrška. Pitanje je interpretira li obitelj bolest kao krizu ili izazov, a prilagodba može biti uspješna (otpornost) ili neuspješna (disfunkcija). Ako obitelj vidi bolest kao katastrofu i nema podršku, veća je vjerojatnost konflikata i iscrpljenosti, upozorila je dr. Krstić.

Ako član obitelji boluje od bolesti koja mijenja njegovu osobnost, poput  demencije, obitelj se suočava s postupnim gubitkom osobe kakvu su poznavali. „To može dovesti do tuge, ali i prilagodbe kroz edukaciju i vanjsku podršku. Zaštitni faktori koji pomažu obiteljima u suočavanju s bolešću su fleksibilnost, prihvaćanje bolesti i traženje smisla u njoj, obiteljska organizacija: podjela uloga, korištenje pomoći izvana te komunikacija: razgovori, dijeljenje emocija i traženje podrške. Obitelj koja naglašava međusobnu podršku prilagođava se novim ulogama i otvoreno razgovara o bolesti imat će manji rizik od burnouta i emocionalnih konflikata. U suočavanju s teškom bolešću ili smrću voljene osobe, može biti orijentacija na gubitak, ono što donosi tugu, sjećanje na prošlost, emocionalnu bol ili pak orijentacija na obnovu, što znači prilagodbu na nove okolnosti, preuzimanje novih uloga, povratak na posao“, rekla je dr. Krstić.

Teret skrbi za njegovatelja ima posljedice na njegovo fizičko zdravlje: gubitak težine, iscrpljenost, slabost, neaktivnost, kronični umor, izolacija, stres, jad,  nedostatak samopouzdanja, nošenje s gubitkom, 46 % veća prevalencija anksioznosti i 39 % veća prevalencija depresije u godini prije smrti primatelja skrbi. Pozitivni aspekte pružanja skrbi članu obitelji kod njegovatelja su veće samopouzdanje, kvalitetniji pristup teškim situacijama, osjećaj bliskosti s članom obitelji za kojeg skrbe, shvaćanje vrijednosti života i osobni rast i razvoj.

Tijek kroničnih bolesti može biti progresivan, konstantan ili epizodan. Alzheimerova bolest ima postupni početak. Kod nje se obitelj suočava s članom obitelji čije se stanje postupno pogoršava. „Obitelj mora živjeti s mogućnošću stalne promjene uloge i prilagodbe i stalnim gubicima kako bolest napreduje. Sve veće opterećenje u skrbi o obitelji uzrokovano je iscrpljenošću i s više briga tijekom vremena. Obitelj se suočava s polutrajnom promjenom koja je stabilna i predvidljiva kroz znatan vremenski period“, rekla je dr. Krstić.

Mjera u kojoj kronična bolest dovodi do smrti ili skraćuje život ima duboki psihosocijalni utjecaj. „Koncept vremenskih faza pruža mogućnost kliničarima i obiteljima da razumiju kroničnu bolest kao trajni proces s normativnim obilježjima, prijelazima i promjenjivim zahtjevima. Svaka faza bolesti postavlja svoje psihosocijalne izazove i zadatke koji mogu zahtijevati različite snage, stavove ili promjene za prilagodbu obitelji“, poručila je dr. Krstić.

Kronične bolesti imaju kriznu, kroničnu i terminalnu fazu. „Krizna faza uključuje simptomatsko razdoblje prije dijagnoze i početno razdoblje prilagođavanja nakon dijagnoze i početnog planiranja liječenja. U toj fazi, zadaci za bolesnog člana i obitelj su učenje suočavanja sa simptomima; prilagođavanje postavkama zdravstvene zaštite i postupcima liječenja te održavanje radnih odnosa sa zdravstvenim timom“, rekla je dr. Krstić. Obitelj povećava dobrobit kad može stvoriti smisao za bolest koji maksimizira osjećaj majstorstva i sposobnosti, postupno prihvatiti bolest kao dugoročnu, zadržavajući osjećaj kontinuiteta između svoje prošlosti i budućnosti, udružiti snage kako bi se nosili s krizom i u neizvjesnosti razviti fleksibilnost prema budućim ciljevima.

Kronična faza je vremenski raspon nakon početne dijagnoze, prilagođavanja. Sposobnost održavanja privida normalnog života s kroničnom bolešću i povećanom neizvjesnošću ključni je obiteljski zadatak u toj fazi. Ako je bolest smrtonosna, to je vrijeme za neke vrlo iscrpljujuće, s problemom „bez kraja“.

„Kad se bolest javi, primarni izazov za obitelj je stvoriti smisao za iskustvo bolesti koji promiče osjećaj sposobnosti. U početnoj kriznoj fazi vrijedno je za kliničare da se raspitaju o uvjerenjima koja oblikuju naraciju bolesti i strategije suočavanja s njom. Ako obitelj definira traženje pomoći kao slabo i sramotno, to potkopava  otpornost. Dva korisna pitanja izazivaju uvjerenja: “Što mislite, kako bi se ostale prosječne obitelji nosile sa sličnom situacijom kao vaša?” i “Kako bi se obitelji idealno nosile s vašom situacijom?”“, rekla je dr. Krstić.

S druge strane, obitelji koje čvrsto vjeruju u visoka postignuća i perfekcionizam, sklone su primjeni standarda koje je nemoguće postići u situaciji bolesti. „Činjenica da životni ciljevi mogu potrajati duže ili trebaju reviziju zahtijeva fleksibilno uvjerenje o tome što je normalno i zdravo. Kako bi učinkovito održale nadu, osobito s dugotrajnim nedaćama, obitelji moraju prihvatiti fleksibilnu definiciju normalnosti“, preporučila je dr. Krstić.

„Psiho-edukacijske obiteljske intervencije koje normaliziraju emocije povezane s prijetnjom gubitkom mogu spriječiti destruktivne cikluse krivnje i srama. U terminalnoj fazi bolesti, neizbježnost smrti postaje očita i dominira obiteljskim životom. Tada se obitelj mora nositi s pitanjima razdvajanja, smrti, tugovanja i obnavljanja obiteljskog života nakon gubitka“, rekla je dr. Krstić.

Važno je razumjeti isprepletenost bolesti, individualnog i obiteljskog razvoja koji se kreću kroz faze međusobne usklađenosti, s obzirom na prioritete i izazove, potaknula je predavačica. Određene faze zahtijevaju veći ili manji stupanj obiteljske kohezije.

Optimalno suočavanje uključuje emocionalnu otvorenost i rješavanje puno praktičnih zadataka. Ta faza je prilika za zajedničko dijeljenje dragocjenog vremena, priznavanje nadolazećeg gubitka, rješavanje nedovršenih poslova, oproštaj i početak procesa reorganizacije obitelji.

Stalni novi zahtjevi s progresijom bolesti održavaju energiju obitelji prema unutra, često ometajući razvoj drugih članova. Izmjenjuju se razdoblja povlačenja obitelji i oslobađanja od neposrednih zahtjeva bolesti. Dežurna priroda takvih bolesti zadržava dio obiteljskog fokusa usprkos asimptomatskim razdobljima. „Prijelazna razdoblja karakteriziraju potresi, preispitivanje prethodnih obveza i otvorenost za promjene. Važno je utvrditi čiji su životni planovi otkazani ili bi mogli biti otkazani, odgođeni ili promijenjeni te kada će se planovi staviti na čekanje i riješiti buduća razvojna pitanja“, rekla je dr. Krstić.

Članovima obitelji može se pomoći da uspostave zdraviju ravnotežu sa životnim planovima koji rješavaju osjećaj krivnje, preodgovornosti i beznađa te da pronalaze obiteljske i vanjske resurse za povećanje slobode postizanja osobnih ciljeva i pružanja skrbi bolesnom članu. Kod uspješnosti suočavanja s bolesti korisno je razlikovati jesu li uvjerenja obitelji zasnovana na premisi unutarnje kontrole, slučajne vanjske kontrole ili vanjske kontrole moćnih drugih. „Unutarnja orijentacija prema lokusu kontrole znači da pojedinci ili obitelj vjeruju da mogu utjecati na ishod situacije. Takve obitelji vjeruju da su izravno odgovorne za svoje zdravlje i da imaju moć oporavka od bolesti. Vanjska orijentacija uključuje uvjerenje da ishodi ne ovise o ponašanju pojedinca ili obitelji. Obitelji koje na bolest gledaju kao slučaj, vjeruju da je bolest stvar sreće i da sudbina određuje oporavak. Oni koji smatraju da je zdravstvena kontrola u rukama moćnih drugih, smatraju da zdravstveni radnici, Bog ili ‘moćni’ članovi obitelji imaju kontrolu nad svojim tijelima i tijekom bolesti“, rekla je dr. Krstić.

„Obiteljima se može pomoći u suočavanju s poricanjem i težinom bolesti kada postoji nada da preventivno djelovanje ili liječenje mogu utjecati na ishod ili kada bolest ulazi u terminalnu fazu. Kliničari moraju biti oprezni u procjenjivanju  korisnosti minimiziranja u odnosu na izravno suočavanje i prihvaćanje bolne stvarnosti. Često je potrebno oboje. Zdravo korištenje minimiziranja ili selektivno usredotočenje na pozitivnu i pravovremenu uporabu humora treba razlikovati od koncepta poricanja, koji se smatra patološkim“, poručila je dr. Krstić.

Budući da neizvjesnost i gubitak povećavaju svijest da je svaki obiteljski skup možda posljednji zajedno, kliničari mogu pomoći obitelji promičući rituale slavljenja i inkluzije. „Okupljanje obitelji može osnažiti članove i poslužiti u spajanju iscjeliteljske energije za podršku bolesnom članu i ključnim njegovateljima. Blagdani i obiteljska tradicija nude priliku za jačanje i popravak obiteljskih odnosa“, rekla je dr. Krstić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Izlaganje „Alzheimer u novom dobu – Mentalno zdravlje i demencija“ održao je Vitomir Višić, dr. med. spec. psihijatar, na stručnom skupu o temi “Starenje ili treća dob, palijativa i mentalno zdravlje”, prvog dana njegovog dvodnevnog održavanja u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 7. veljače. Dr. Višić je voditelj Odjela za demencije i palijativnu skrb duševnih bolesnika u psihijatrijskoj bolnici Ugljan.

Demenciju ima 5 % ljudi iznad 65 godina starosti. U dobi iznad 75 godina je njen porast 10 %, a nakon 85 godina je oko 50 % populacije barem u početnom stadiju demencije. U Europi je sve starije stanovništvo, a to je bolest starosti. Najviše oboljelih od demencije u Europi je u Njemačkoj, 1 032, 969, približno 800 000 oboljelih imaju Italija, Francuska i Velika Britanija. U 25 zemalja Europe je 5 269 002 oboljelih od demencije. Alzheimerova bolest je globalni javno – zdravstveni prioritet. Svake tri sekunde u svijetu se otkrije novi slučaj demencije, a progresija te bolesti je toliko velika i zahtjevna da su skrbnici važni koliko i pacijent, istaknuo je dr. Višić.

U Hrvatskoj je između 94 000 i 102 000 oboljelih od demencije. No, s obzirom na skrb o dementnima, 400 000 ljudi su dotaknuti stanjem demencije u Hrvatskoj. „O tome treba pričati, važno je imati svijest o tom problemu, jer to je današnji primarni problem na razini svijeta o kojem treba podići svijest. Veliko je opterećenje na obitelji, na tzv. neformalnim skrbnicima koji često nisu dovoljno dobro educirani i izgaraju. Dementne osobe zbog zahtjevnosti svoje njege ne primaju klasični, standardni  domovi za starije, to nisu tipični duševni bolesnici, to je sistemska bolest. Zadnjih desetak godina dogodili su se veliki pomaci. Postoji i svjetski strukovni pokret ‘Društvo prijatelja demencije’ kako bi svi sudionici društva doprinijeli da dementna osoba može biti dovoljno dobro uslužena, skrbljena, zbrinuta, da se omogući njeno što bolje  funkcioniranje, od strane formalnih i neformalnih skrbnika“, rekao je dr. Višić, istaknuvši da je odnos prema najslabijima pokazatelj civilizacijskog dosega razvijenosti jednog društva.

Alzheimerova bolest je najčešći oblik demencije i ima početni, srednji i uznapredovali stadij. Važno je razlikovati vrste demencija, jer njihova liječenja su različita. Pravi znak demencije je da se osoba jako promijenila u odnosu na prije kakva je bila i kakvu smo je poznavali. U drugoj fazi osoba ne prepoznaje druga lica, gubi osjećaj o prostoru i vremenu, depresivna je, dnevno pospana, ima deluzije, halucinacije, može biti agresivna. U trećoj fazi ne može fiziološki kontrolirati svoje funkcije, ima gubitak samostalnosti, ponašajne smetnje, sve slabije pamti recentne događaje.

„Alzheimerova bolest je neurološko stanje koje može uzrokovati i demenciju. To je široki spektar u kojem postoji puno simptoma. Mi najviše mislimo na problem pamćenja, no to je uopće problem razumijevanja, učenja novih sadržaja, u izvršnim funkcijama, kuhanju. To je dio psiholoških smetnji, a dio neuroloških smetnji su poremećaj u koordinaciji, česti padovi, teškoća kontrole gutanja, hoda. Imunološke teškoće dovode do češćeg pobolijevanja. Psihološki oblik Alzheimerove bolesti je demencija koja ima simptome u ponašanju, emocijama, shvaćanju okoline, pa se u uznapredovaloj fazi dogode halucinacije, depresije. U trećoj fazi pamćenje je potpuno izgubljeno, svakodnevne aktivnosti nemoguće, stereotipni pokreti, bolesnik više ne može hodati, gutati, žvakati, kontrolirati sfinktere. Bolesnik potpuno ovisi o drugoj osobi i nastupa smrt osobe“, rekao je dr. Višić. Bolest traje od jedne do 23 godine, a u prosjeku između sedam i devet godina. Istaknuo je da postoje lijekovi za Alzheimerovu bolest koji poboljšavaju kvalitetu života za pojedine faze, postoji pet registriranih antidementiva. Među vježbama za mentalnu kondiciju su pomaganje drugima, postavljanje dostižnih ciljeva, razgovori, bavljenje sportom, hobijima, šaliti se, smijati, prisjećati se sretnih dana.

Moguće je smanjiti rizične faktore za nastanak demencije. Demencija se može prevenirati edukacijom i tako rizik od njene pojave smanjiti za 5 %; ako osoba pazi na sluh, rizik za pojavu demencije smanjuje se za još 7 %, ako se pazi na visoke masnoće, za još 7 % se može smanjiti, kontrolirati depresiju 3 %, traume glave, držati pod kontrolom dijabetes, tjelesnu težinu, vid, socijalne interakcije, čisti zrak – kad se zbroje svi ti utjecaji, za 45 % se može prevenirati nastanak demencije. Važno je da osoba ostane u svojoj sredini, kao i rana dijagnoza i liječenje, što povećava sposobnost za samostalan život te odgađa hospitalizaciju i smještaj u dom. To smanjuje i zdravstveno, socijalno i financijsko stanje obitelji, skrbnika. Sveukupno, smanjuje financijsko opterećenje društva. Dr. Višić je naveo podatak da je prema popisu iz 2001. u Hrvatskoj bilo 1 455 stogodišnjaka. Istaknuo je važnost pohoda svećenika oboljelome i podjele bolesničkog pomazanja, rekavši da često teško ili terminalno oboljeli nakon primanja toga sakramenta preminu, što je znak spokojnog predanja i smiraja njihove duše.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na stručnom skupu “Starenje ili treća dob, palijativa i mentalno zdravlje”, prvog dana njegovog dvodnevnog održavanja u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u petak, 7. veljače, o temi „Treća dob i mentalno zdravlje. Starenje stanovništva Republike Hrvatske i Zadarske županije“ izlagala je Alžbeta Grgić, dr. med., specijalistica interne medicine.

U Hrvatskoj je najviše stanovnika starosne dobi između 60 i 70 godina. Prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske 2023. godine iznosila je 44,4 godine (muškarci 42,6 godina, žene 46,1 godina). Prema tim podacima, hrvatski narod je među najstarijim narodima Europe i nastavlja se kontinuirano starenje hrvatskog stanovništva. Trajanje života se produžuje te su bolesti starijih osoba zastupljenije. Više od jedne trećine svih bolesnika u poliklinikama i na kliničkim odjelima čini populacija starijih osoba, a osobito je zastupljena u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, istaknula je dr. Grgić.

Na skupu se govorilo o demenciji kao jednom od znakova starosti i jako prisutnom stanju čovjeka u suvremenosti koje zahtjeva skrb i humani pristup, dostojanstveni i stručni tretman svih dijelova društva. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo iz 2023. godine, u RH od demencije, uključujući i Alzheimerovu bolest, boluje 48 842 osoba.

„Više od 55 milijuna ljudi u svijetu ima demenciju. Demencija je sedmi vodeći uzrok smrti i glavni je vodeći uzrok invaliditeta i ovisnosti među starijim osobama. Troškovi demencije u svijetu 2019. g. koštali su 1,3 trilijuna dolara, a polovica tih troškova je neformalna skrb. Prijatelji i članovi obitelji također pružaju u prosjeku pet sati svaki dan nadzora i brige za svoje najmilije. Žene osiguravaju 70 % sati skrbi za osobe koje žive s demencijom“, istaknula je dr. Grgić, navodeći podatke i za Zadarsku županiju.

Prema podacima iz 2023. g., u Zadarskoj županiji 2 369 osoba ima demenciju. Od Parkinsonove bolesti koja može dovesti do demencije, u Zadarskoj županiji boluje 571 osoba. Od mentalnih poremećaja i poremećaja zbog alkohola, u Zadarskoj županiji boluje 1 062 osoba. Moždani udar 2023. g. u Zadarskoj županiji dobile su 576 osobe, a od vaskularne demencije u Zadarskoj županiji boluje 3 300 osoba.

Govoreći o starenju intelekta, dr. Grgić je rekla da se demencija odnosi na nekoliko bolesti koje utječu na mišljenje, pamćenje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Demencija ima progresivni tijek, mijenja se osobnost čovjeka, ponekad i motoričke sposobnosti.

„Gubitak pamćenja smatra se glavnom karakteristikom starenja. Starije osobe  dobro pamte što su naučili u mladosti, ali teško im je zapamtiti nešto novo. Karakteristično je i zaboravljanje predmeta. Zaboravljanje, gubljenje i potraga za izgubljenim predmetima su manifestacije senilne psihe. Zaboravljaju imena bliskih ljudi. Osoba ne prepoznaje poznanike ni najbližu rodbinu. Zanimanje za sadašnje događaje je slabije. Tipičan je i pad sposobnosti učenja. Rasuđivanje nije dosljedno, suvislo“, rekla je dr. Grgić. Demencije se mogu pojaviti i prije početka starosti, dok se neke javljaju rijetko u dobi od 65 godina.

„Kod ljudi koji su se cijeli život bavili mentalnim aktivnostima, slabljenje pamćenja je manje nego kod drugih. Mentalna svježina i stalno korištenje misaonih procesa dulje se zadržava i inteligencija ostaje dulje očuvana, ukoliko je u mladosti bila bolje razvijena“, rekla je dr. Grgić.

Dobna granica starije osobe je od 65 godina naviše. No, biološka i kalendarska dob često nisu povezane. Starenje organizma počinje u dobi između 40 i 45 godina, a počinje in utero. S godinama, vitalnost i energija postupno opadaju. Dr. Grgić je predstavila vanjske i unutarnje znakove starenja i tipične osobine starosti koje su naglašenije s većom starosnom dobi.

„Vanjski (fizički) znakovi starenja su funkcijske i somatske promjene u organizmu: promjene kože, mišića, kostiju, usporen i nesiguran hod, promjena crta lica, poremećaj termoregulacije, slabovidnost, nagluhost, poremećaji disanja, promjene srca, probavnog sustava, jetre, rada bubrega, krvi, endokrinološkog, reproduktivnog i imunološkog sustava itd. Unutarnji (psihički) znakovi su promjene mozga. Dolazi do usporavanja psihomotornog tempa i senzomotorne funkcionalne koordinacije. Stari ljudi često su nesigurni u nepoznatom okruženju i u razgovoru s nepoznatim ljudima. Povećan je umor i poremećaj spavanja. Govor starih ljudi je sporiji, a opsežan. Poremećaji su kratkoročnog pamćenja, stari ljudi misle i djeluju po starim i provjerenim shemama“, rekla je dr. Grgić, istaknuvši da se fizičke promjene uzrokovane starenjem odražavaju i na ljudsku psihu. Tjelesne i psihičke promjene međusobno su povezane i utječu jedna na drugu.

Dr. Grgić je govorila i o starenju u obitelji. Među osnovnim ljudskim potrebama je biti pozitivno prihvaćen, pripadati negdje ili čak „imati za koga umrijeti“. „Stara osoba često ovisi o pomoći drugih. Najbliži tko može pomoći je obitelj. Odlazak djece iz obitelji zbog posla ili braka predstavlja kritični događaj, no djed i baka imaju pozitivan odnos prema unucima. Neki stari ljudi su sretni kada mogu živjeti s djecom i unucima, a neki više vole živjeti u staračkom domu ili sami, kažu da ne žele biti smetnja“, rekla je dr. Grgić. Govorila je i o starenju u izolaciji. „Samci koji su od punoljetnosti živjeli sami, naviknuli su se i prilagodili samoći svog života. Nakon odlaska u mirovinu, u neograničenom slobodnom vremenu, u potpunosti će osjetiti svoju usamljenost. Druga skupina su ljudi usamljeni nakon smrti supružnika u starosti. Život im je ispunjeniji dok mogu ići jednom od potomaka nakon smrti svog partnera. Međutim, drugačiji je odnos kada mlada obitelj živi s roditeljima jednog partnera“, rekla je dr. Grgić, dodavši i da žene češće ostaju udovice, nego muškarci udovci.

Gerontologija je znanost koja proučava promjene organizma u normalnom procesu starenja i bavi se tjelesnim, psihičkim i socijalnim osobitostima starijih ljudi. Gerijatrija, medicina starije dobi je interdisciplinarna znanost koja proučava bolesna stanja u starijih ljudi, bavi se njihovim liječenjem i sprječavanjem.

„Palijativna skrb je pravi oblik suosjećanja i potvrđuje dostojanstvo umirućih“, papa Franjo

Dr. Grgić je predstavila i naglaske iz poruke pape Franje sudionicima Međunarodnog međureligijskog simpozija o palijativnoj skrbi, održanom u Torontu u Kanadi od 21. do 23. svibnja 2024. godine. Na tom susretu, Papa je rekao da smo pozvani s ljubavlju i suosjećanjem pratiti ljude koji se bore i teško pronalaze razloge za nadu kad se pojave teške bolesti ili kraj života.

„Svima koji su iskusili neizvjesnost koja često proizlazi iz bolesti i smrti, potrebno je svjedočanstvo nade onih koji o njima brinu i ostaju uz njih. U tom smislu, palijativna skrb, nastojeći što više ublažiti teret patnje je konkretan znak blizine i solidarnosti s braćom i sestrama koji pate. Ta vrsta skrbi može pomoći bolesnicima i njihovim bližnjima prihvatiti ranjivost, krhkost i ograničenost života na ovom svijetu“, rekao je papa Franjo.

Papa je istaknuo i da se „palijativna skrb radikalno razlikuje od eutanazije, koja nikad nije izvor nade ili istinske brige za bolesne i umiruće. U odnosu na palijativnu skrb, eutanazija je neuspjeh ljubavi, odraz ‘kulture odbacivanja’ u kojoj se osoba više ne smatra temeljnom vrijednošću o kojoj treba brinuti i koju valja poštovati. Eutanaziju se često lažno prikazuje kao oblik suosjećanja. Naprotiv, ‘suosjećanje’, što znači ‘osjećati s drugim’, ne uključuje namjerno okončanje života, nego spremnost da se odijeli teret osoba koje se suočavaju s posljednjim dijelom našeg zemaljskog hodočašća. Palijativna skrb je pravi oblik suosjećanja jer odgovara na patnju, fizičku, emocionalnu, psihičku ili duhovnu, potvrđujući temeljno i nepovredivo dostojanstvo svake osobe, a posebno umirućih i pomažući im da prihvate trenutak prijelaza iz ovoga života u život vječni. Suosjećajno djelovanje i poštovanje koje iskazuju predano medicinsko osoblje i njegovatelji često su pomogli učiniti da ljudi na kraju života uspiju pronaći duhovnu utjehu, nadu i pomirenje s Bogom, s članovima obitelji i s prijateljima“, citirala je papu Franju dr. Grgić, istaknuvši Papine riječi da je  služenje djelatnika u palijativi važno i ključno u pomoći bolesnima i umirućima: da shvate da nisu izolirani ni sami, da njihov život nije teret, nego da su i dalje dragocjeni u Božjim očima i sjedinjeni s nama u zajedništvu.

„U jubilejskoj godini budimo i mi nada svakoj osobi koja zahtijeva istinsku suosjećajnost i solidarnost, potičući nas na konkretno djelovanje prema bolesnima i umirućima. Kraj života i dalje je dio života, koji ima svoj duboki smisao i važno je kako će ga proživjeti. Poštivanje svakog ljudskog života je temelj pravednog i solidarnog društva, a bolest, patnja ili bilo koji drugi oblik vanjskih utjecaja na život ne uništava ljudsko dostojanstvo. Poštujući volju i prava bolesnika, zadatak nam je u vlastitom životu svijet činiti boljim, toplijim i ljudskijim, u čemu nas vodi sustav vrijednosti uređen prema ljudskom dostojanstvu i životu kao temeljnom dobru“, poručila je dr. Grgić.

Sudionike je uvodno pozdravio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, istaknuvši da su starost i mentalno zdravlje važna tema. Upozorio je da neki temu mentalnog zdravlja još uvijek stigmatiziraju, „kao da je sramota biti bolestan, mentalno bolestan, kao da to treba potisnuti. Toj stvarnosti treba pogledati u oči“, potaknuo je nadbiskup, u tom smislu zahvalivši predavačima i sudionicima skupa. Mons. Zgrablić je podsjetio kako mu je jedan profesor koji je imao više od 90 godina, na njegovo pitanje ‘Kako ste?’, odgovorio: „Ja sam jako dobro. Veselim se svakom danu moga života jer znam da sam svaki dan bliže mom cilju, bliže Bogu, bliže Vječnosti“.

„U kršćanskoj antropologiji promatramo život koji ide prema svom cilju, prema svom vrhuncu. Život ide prema susretu s Bogom, prema cilju, a ne prema svom ništavilu. Stručnjaci nas prate na tom putu da možemo bolje razumjeti što se događa s čovjekom, kako pratiti čovjeka na putu života, kako ga što mirnije, dostojanstvenije i što bezbolnije voditi prema cilju, do vrata kroz koja on mora dalje sam ići“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Skup je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe stanje životne dobi Zadarske nadbiskupije s predstojnikom don Valterom Kotlarom. S obzirom na sve stariju populaciju u Hrvatskoj koja se vidi i u strukturi zajednice vjernika u župama, don Valter je rekao da Crkva treba odgovoriti na pastoralne potrebe starijih i umirućih te da smo pozvani biti otvoreni za pouku i stručne preporuke kako se ispravno ophoditi u susretu s tim osobama.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Formativno – molitveni susret za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu održan je u četvrtak, 6. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

U prvom dijelu susreta, prigodni nagovor u salonu Sjemeništa održao je don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ i predstojnik Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije.

Don Ante je rekao da je čovjek pozvan prepoznati što je Božja volja u njegovom životu i ostvariti je kao sadržaj i vrijednosti koje i sâmu osobu ispunjavaju. Naime, čovjek može biti zadovoljan u nekom zanimanju, zvanju, radeći neki posao koji mu može osigurati i više materijalnih sredstava, ali pritom, to što radi osobu ne mora ujedno ispunjavati i činiti ga iznutra zadovoljnim, upozorio je don Ante. „Kad se govori o pozivu, to što čovjek radi, živi, ispunjava srce čovjeka. Jer, dogodi se da ljudi nešto rade, nečim se bave, a nisu u tome sretni, ispunjeni. Posao kojeg obavljaju ne odgovara onome što ujedno ispunjava njihovo srce. Posao nekome može biti teret, nekad nas ono što radimo može frustrirati. S druge strane, neki posao može biti i težak, ali osobu ispunjava i neće joj biti teško raditi“, rekao je Dražina, istaknuvši da trebamo tražiti Boga u svom životu kako bismo bili i ostvareni, ispunjeni u onome čime se bavimo.

Naglasio je primjer sv. Franje Saleškog koji kaže da svatko traži svoj stalež, ali da je važno najprije naći svoju duhovnost. Naći svoju duhovnost je bît zvanja i vodi prema pronalaženju i ostvarenju zvanja. „Svaki stalež predstavlja ujedno i orijentaciju naše duhovnosti. Pozvani smo najprije tražiti duhovnost koja nas oblikuje, tako ćemo lakše doći do spoznaje i otkrivenja Božje volje za naš život“, rekao je don Ante, u kontekstu postojanja različitih duhovnosti i karizmi koje odgovaraju različitim profilima osoba.

Dražina je istaknuo važnost izvršavanja obaveza koje pripadaju pojedinom staležu. Upozorio je kako nije ispravna duhovnost i neprimjereno je ako udana, oženjena osoba dugo bivanje u molitvi ili crkvi, nekoj zajednici, pretpostavlja svom odnosu i obavezama prema supružniku i djeci. To je bijeg od izvršavanja primarnih obaveza i dužnosti koje supružnici trebaju iskazati jedno prema drugome i roditeljski prema djeci u svom temeljnom staležu.

Poziv se lakše pronalazi u sredini koja bi osobu ispunila. U tom kontekstu, rektor Dražina je naveo primjer održavanja susreta za ministrante ili ministriranja, koji neku osobu mogu privući u daljnjem razvoju duhovnog zvanja.

„Kad čovjek nađe svoj duhovni put, vidjet će u čemu osjeća smirenost, ispunjenje. Srce ga vuče prema nečemu i pritom osjeća mir kao u ničemu drugome i drugdje“, rekao je don Ante. Odluka se vodi kao ‘bitka’ između dva lûka, dvije krajnosti, a prevladat će dio kojega osoba više hrani, taj dio će više rasti. Naveo je primjer sv. Ignacije Lojolskog koji je, dok je bio ranjen, čitao romane. U jednom trenutku pronašao je knjigu i čitao životopis svetaca i Evanđelje. Čitajući to, rekao je da je prvi put u svom životu doživio ispunjeno srce, osjetio mir i radost, stanje i raspoloženje kakvo dotad nikad prije nije osjetio i doživio takvu zadivljenost nečim što je pročitao. Taj sadržaj odgovarao je potrebi njegove duše. „Ono što osobi donosi nemir, sukobe, znak je da to nije za tu osobu. Duh Sveti djeluje u miru, radosti, ispunjava srce mirom“, rekao je don Ante.

Kada čovjek osjeća zvanje, privlači ga ono što je Božje, npr. ministriranje, provoditi vrijeme u molitvi, crkvi. U početku razvoja zvanja, osoba možda i nije odmah svjesna da želi biti svećenik ili redovnica, ali privlači je taj način života. Osoba može živjeti izvana osobitosti poziva da i drugi to primijete, a sâma osoba u sebi u tom određenom trenutku, obično na početku, to i ne osjeća. Npr., može se dogoditi da dječak uđe u sjemenište, a na početku i ne bude svjestan niti izrazi da želi biti svećenik, ali privlači ga taj duh i način života u sjemeništu. To je klica zvanja koja se onda razvija i razlučuje se poziv. Na putu ostvarenja poziva postoji dio koji osobi ispunjava srce, mjesto gdje voli boraviti; to je kvasac koji može rasti.

Dražina je istaknuo i kako u razvoju duhovnog poziva, poziv nije samo nešto što pojedinac osjeća, nego se poziv razvija u odnosu sa Crkvom. Crkva prepoznaje zvanje u osobi koja izražava želju za svećeništvom. Crkva potvrđuje da je to potreba, da to nije nečiji osobni hir i da osoba može pristupiti kandidaturi za svete redove, rekao je rektor Dražina.

Nakon nagovora, susreti za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu završe u molitvi i klanjanju pred Presvetim, da Isusova milost vodi i oblikuje osobu da prepozna u čemu Bog može ispuniti njeno srce. Sljedeći takav susret održava se u župi Slivnica u četvrtak, 6. ožujka s početkom u 17,30 sati.

Duhovni susret za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu održavaju se jedanput mjesečno u Zadarskoj nadbiskupiji, a sastoje se od nagovora i molitve. Nakon toga mjesečnog susreta, osoba može ostati u kontaktu s rektorom Dražinom koji je na raspolaganju za pitanja, smjernice, podršku i osobni susret u daljnjem promišljanju i razlučivanju poziva pojedine osobe. Susret je završen molitvom don Ante i sudionika u kapeli sjemeništa pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Ines Grbić

Zajednica mladih iz Zadra pohodila je benediktinke sv. Marije u crkvi sv. Marije u Zadru u utorak, 4. veljače, kada im je o karizmi benediktinskog reda govorila s. Vekenega Križanac, koludrica zadarskog samostana sv. Marije.

Mlade su predvodili fra Pavle Ivić i fra Bojan Rizvan, župni vikar i župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru koji vode susrete za mlade svakog utorka navečer u dvorani zadarskog samostana sv. Frane. U danima kada Crkva slavi Dan posvećenog života i ususret blagdanu sv. Skolastike koji se slavi 9. veljače, mladi su pohodili zadarske benediktinke sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska redovnička zajednica u svijetu, postojana cijelo tisućljeće.

Naime, benediktinski samostan sv. Marije u Zadru je 1066. godine osnovala Čika, sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., a crkva sv. Marije počela se graditi 1091. godine. Benediktinci su jedan od najstarijih redova u Katoličkoj Crkvi te je karizmu toga reda i njegovog osnivača, sv. Benedikta, predstavila s. Vekenega.

Život benediktinki koje su pozvane biti vidljivi znak Kristove prisutnosti čine molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovnih spisa, molitva Časoslova koju sv. Benedikt naziva Djelo Božje, rad, a slavlje euharistije je središte njihovog života. Molitvom nekoliko puta dnevno benediktinke posvećuju vrijeme. Uz liturgijsku molitvu, važan dio njihovog života je Lectio Divina, ne pristupajući Svetom Pismu kao izvoru intelektualne spoznaje, nego iskustveno, uz meditaciju i razmatranje.

„Pristajanje uz Krista uči da se sve primi iz Kristovih ruku, a pogled ljudi treba biti stalno upravljen prema Bogu. Pozvani smo na darivanje sebe Crkvi i kroz rad, kojim uzdržavamo svoju redovničku zajednicu i pomažemo potrebnima koji nam dolaze i na vrata samostana. Rad nije samo fizički napor, nego i nasljedovanje Krista u odnosu s njim“, rekla je s. Vekenega, istaknuvši da su za sv. Benedikta vjera i rad duboko sjedinjeni.

„Geslo ‘Moli i radi’ ne znači usporedno živjeti te dvije stvarnosti, nego, kad tijelo radi, duh mora biti usmjeren na rad. Rad je stvarna molitva, kao što je i molitva krajnji izraz za rad. Molitva i rad se ne razdvajaju, nego idu zajedno“, istaknula je s. Vekenega. Koludrice žive od rada svojih ruku i svojim radom pomažu i drugima. Samostan je od Drugog svjetskog rada bio poručen te starije sestre pamte i glad.

S. Vekenega je govorila i o sv. Benediktu koji je rođen u Nursiji 480. godine. Na Monte Cassinu gdje je i pokopan u kripti crkve, napisao je svoje monaško pravilo prožeto Svetim Pismom. Sv. Benedikt je bio prekinuo studij književnosti i povukao se u samoću, kad je vidio propast Rimskog carstva.

„U svom Pravilu, sv. Benedikt ne prenosi nečije teorije, nego ono što je naučio iz vlastitog iskustva i potiče druge da s njim očinski koračaju. Sv. Benediktu bilo je važnije da ga ljube, nego da ga se boje te se prilagođavao inteligenciji svakog čovjeka. Treba stvoriti ravnotežu u prosuđivanju, jer osobe imaju različitu duhovnu i mentalnu, intelektualnu i tjelesnu snagu, govorio je taj otac monaštva te je upravljao na način da jaki mogu napredovati, a slabi da ne odbjegnu. Govorio je da je samo budan čovjek sposoban čuti što Bog govori i da život treba usmjeravati na traženje Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da nas Bog uvijek traži i uvijek je tu.

 „Više je mogla ona koja je više ljubila“, sv. Skolastika

Ususret blagdanu sv. Skolastike, koludrica je opisala susret Skolastike i Benedikta i u tom kontekstu govorila o značenju molitve.

Sv. Skolastika, sestra blizanka sv. Benedikta, bila je prva benediktinka. Ime Skolastika znači učenica. Od djetinjstva je bila posvećena Bogu. S. Vekenega je pročitala opis zadnjeg susreta između Skolastike i Benedikta, nakon kojeg je  treći dan Skolastika preminula.

Jedne večeri Skolastika je molila brata Benedikta da se ne vrati u svoj samostan, nego da tu noć ostanu još razgovarati o „radostima nebeskog života“. Benedikt je tu zamolbu sestre odbio, no Skolastika je onda to zamolila Gospodina i on je uslišio njenu molitvu. Počela je padati jaka kiša i Benedikt se nije mogao vratiti tu večer u svoj samostan, kako su nalagala pravila zajednice, da ne može prespavati izvan samostana.

Životopisac piše, kad Benedikt nije ostao svojom voljom, ostao je protiv svoje volje sa sestrom koja je dugo čekala vidjeti ga te su probdjeli noć u duhovnom razgovoru. „Više je mogla ona koja je više ljubila“, zapisao je sv. Grgur Veliki, pozivajući se na Ivanovu misao „Bog je ljubav“. Kad je Benedikt pitao Skolastiku što je to učinila, odgovorila mu je: „Eto, molila sam tebe i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga i on me čuo. A sada, daj, izađi, ako možeš. Ostavi me tu, pa se vrati u samostan“.

„Ljubav je pokretačka snaga za sve, pa i za molitvu. Skolastika je predosjetila svoju smrt i zamolila je brata da još ostane s njom, što je on bio odbio učiniti. Kad je sv. Benedikt tri dana poslije toga njihovog susreta pogledao kroz prozor svoje ćelije u nebo, vidio je dušu svoje sestre Skolastike u liku goluba kako se uzdiže u nebo. Vidio je duh svoje sestre kako izlazi i vraća se k Ocu. Golub je i simbol Duha Svetoga“, rekla je s. Vekenega.

Istaknula je da Skolastika u molitvi Bogu da Benedikt ostane onu večer s njom, pred sobom nije imala molitvenike iz kojih je molila. „Skolastika je upravila molitvu svojim čistim srcem, u suzama. Izmolila je promjenu vedrog dana u kišnu večer da se Benedikt nije mogao vratiti u samostan. Osobna molitva je jako povezana s intimnim odnosom i povezanošću osobe s Bogom, u povjerenju Bogu. Skolastika je iz svoje jednostavnosti u privatnom odnosu s Bogom promijenila cijelu situaciju. Ona nije molila da padne kiša, nego je molila za promjenu stava Benedikta. Osobna molitva koja nas povezuje s Bogom preobražava nas na Božju sliku na koju smo stvoreni“, poručila je s. Vekenega, naglasivši da „vjera nije osjećaj, nego odnos s Bogom“.

„Molitva je ponajprije odnos prijateljstva u odnosu ljubavi i prosvjetljuje nam oči srca. Što smo više vjerni Bogu, taj odnos više raste, da nam osobna molitva bude poput zraka kojeg dišemo, da dišući molimo. Duh Sveti oživljava našu osobnu molitvu koja posvećuje našu grešnost. Kroz osobnu molitvu, Božja milost može preobraziti našu slabost u svoju snagu te otkrivamo i svoje poslanje na zemlji. Važno je stići u Nebo, da svatko ispuni svoj poziv na koji je pozvan. Sve treba služiti kao sredstvo da se dođe do Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da je važno ostati otvoren poticajima duha Božjega i autentično živjeti svoj životni poziv.

Što više poniremo u odnos s Bogom kroz osobnu molitvu, to će biti i intimnije naše prijateljstvo s Bogom koje nastaje kroz osobnu molitvu. „Nećemo imati uvijek osjećaj utjehe, ali treba ustrajati u molitvi. Skolastika je bila plakala dok je molila, nije osjećala radost, ali ona je i u toj boli molila. Skolastika je imala čistoću srca i njena molitva je bila uslišana. Uvijek treba uzdizati svoj duh Bogu“, potaknula je s. Vekenega, rekavši da uvijek računamo na Duha: „Duh Sveti je naša poveznica s Bogom. On će nas voditi i dati nam snagu, pravu misao i pravi odgovor“.

U zadarskom samostanu sv. Marije sada živi 17 koludrica, jedna novakinja i jedna postulantica. Dan započinju molitvom u 5,30 sati i završavaju molitvom oko 21 sat. Koludrice mole sedam puta dnevno. „U Pslamima je cijeli svijet ispred nas, u svakom Psalmu vidi se cijeli svijet. To nije samo čitanje Psaltira i ponavljanje istog teksta, nego Duh Sveti uvijek nešto novo radi i traži“, istaknula je s. Vekenega.

Psalme pjevaju gregorijanskim koralom. Jutarnje pohvale Bogu mole u 7 sati, provedu oko tri sata u zajedničkoj molitvi tijekom dana. Misa je u 8 sati, dakle, do 8,30 koludrice provedu tri sata u liturgiji. Nakon mise preuzimaju radne dužnosti, a u 12 sati se opet okupljaju na molitvu, pa rade cijeli dan.

Mladima se obratila i č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana, potaknuvši ih da nikad ne prestanu moliti. Ona je bila studentica te je prekinula studij u želji da se potpuno posveti Bogu u klauzuri. Istaknula je da koludrice uvijek mole za sve, nikoga ne isključuju iz molitve; ne mole samo za sebe, po uzoru na Isusa koji se u molitvi koju nam je ostavio za primjer, Bogu Ocu obraća Oče naš, a ne Oče moj. Koludrice su otpjevale i Himan sv. Skolastike.

Fra Pavle Ivić zahvalio je benediktinkama na molitvama, rekavši da možemo moliti i dok radimo, barem brze zazive. Poželio je koludricama da i dalje budu vjerne svojoj karizmi i da se zajednica obnovi darom novih zvanja.

Na kraju su svi izmolili molitvu za Zadarsku nadbiskupiju, za redovnike i redovnice, za nova duhovna zvanja i obitelji; da se mladi odazovu razvoju svoga poziva i da s Bogom budu graditelji mira i ljubavi te su otpjevali pjesmu Zdravo Kraljice – Salve Regina.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. (Foto: I. Grbić)