Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Jurja u Rašteviću u subotu, 17. kolovoza, za vrijeme kojeg je blagoslovio novi Gospin kip kojega su kupili župljani Raštevića. Suslavili su raštevićki župnik don Šime Žilić i don Darijo Matak, župnik župe sv. Filipa i Jakova.

Vjernici u Rašteviću iskazuju pobožnost Blaženoj Djevici Mariji i htjeli su da se u njihovoj župnoj crkvi nalazi i Gospin kip, kojega je raštevićki župnik Žilić nazvao Gospa od Raštevića. Župljani su samoinicijativno izdvojili vlastita novčana sredstva za kupnju tog kipa, u želji da pred njim iskazuju pobožnost Gospi. Vrijedni Gospin kip s Djetetom Isusom u rukama, vrhunske kvalitete, izgleda osmišljenog prema zamisli raštevićkih župljana, izrađen je u poznatoj majstorskoj radionici Ortisei u Tirolu. Župnik Žilić zahvalio je vjernicima na angažmanu i želji da nabave taj kip.

„Marija je majka Crkve i zaštitnica života i obitelji“, istaknuo je mons. Puljić, rekavši da je „Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom“, „pozdrav prognanih Evinih sinova, ali i jednostavna molitvena simfonija Gospi u čast. Mariju se štuje i doživljava kao majku koja njeguje, pazi i štiti. Otuda i brojni naslovi u Lauretanskim litanijama: Majko dobroga savjeta, Djevice vjerna, Pomoćnice kršćana, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Majko Crkve, Majko obitelji, moli za nas“, rekao je mons. Puljić.

„Marija nas nije napustila i ostavila same na zemlji. Svetišta diljem Domovine su škole marijanske duhovnosti, lječilište duša, mjesta vjerničkih nadahnuća i duhovnog ozračja, ‘duša duše hrvatske’. Bez Marije, zvijezde mora i nade čovječanstva, zore naše svagdanje koja je ‘početak boljega svijeta’, tonuli bismo još više u gluhoj noći beznađa“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Rekavši da se „dom ne može zamisliti bez majke i Crkva bez Marije“, nadbiskup je naglasio da je Marija „stvarno darovana nada u koju su položena nebeska obećanja. Ona je očuvala brojne obitelji od raspadanja i propasti i utješila tolike nemoćne i bolesne. Ona je bdjela i čuvala naš narod, očuvala ga od krivovjerja, zaustavila turska osvajanja pred Korčulom i Tivtom, pred Sinjom i Petrovaradinom. Zbog toga je naša prošlost prožeta marijanskim duhom i njenom pobožnošću“, poručio je mons. Puljić.

Istaknuvši da su „našem vremenu i društvu potrebni hrabri promicatelji kulture života, kreposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko srce, snažnu i stabilnu vjeru.“, nadbiskup je rekao da se „uzorne kršćanke i majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju Gospinim primjerom, kleče pred njom, najvećom i najsvetijom ženom i Majkom i mole njenu pomoć i blagoslov“.

„Zahvalni smo Bogu za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo i očitovalo se u divnim likovima tolikih žena i majki kroz našu burnu povijest. S Marijom želimo graditi novo društvo i zahvaliti za tolike vrijedne žene i majke iz našeg obiteljskog stabla.

Svjesni nezamjenjive uloge Majke Božje u povijesti spasenja, kao i svih vrijednih žena i majki iz hrvatskog roda koje nam očuvaše našu lozu, osjećamo potrebu trajno se vraćati tim korijenima. Molimo Gospu, na nebo uznesenu, neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti visoke i časne ciljeve i ideale dnevne molitve i slavlja nedjeljne svete mise na kojoj sudjeluje cijela obitelj, kako bismo učinili životnim zavjet iz 1979. godine s proslave Branimirove godine u Ninu“, poručio je mons. Puljić.

I.G.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Uznesenja BDM u Pagu u četvrtak 15. kolovoza, svečano koncelebrirano misno slavlje u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Pagu.

Proslava je počela velikom procesijom od svetišta Gospe od Staroga Grada, koju je također predvodio nadbiskup Zgrablić. Odatle se Gospin kip nosio putem dugim 2 km do zborne crkve u Pagu. Procesija se zaustavila na četiri mjesta kad je navješteno Evanđelje. Tijekom procesije molila se krunica i pjevale su se marijanske pjesme.

„Sveta misa, vrhunac molitvenog čina, čini nas dionicima veličanstvenog i čudesnog djela koji je Bog po Kristu dovršio u životu Marije, Isusove i naše nebeske Majke. Bog nam tim činom predstavlja konačno odredište Marijinog života, ali i života svakoga od nas. Marija je prvina, prvi plod Kristovog djela spasenja, koje Bog u Kristu i nama želi darovati. Marija je prva čiji se život ulio u more Božje vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da uzdignu svoje molitve, misli i želje, srce i duh, k Bogu koji svoju slavu i blagoslov očituje u Marijinom životu i daruje se svakome tko ga s ljubavlju prima. „To je najveći blagoslov života koji primamo, najveći dar koji u životu možemo primiti i od kojega možemo sretno živjeti. To je milost u kojoj možemo pronaći snagu za svako trpljenje, nerazumijevanje i križ našega života“, rekao je nadbiskup.

„Štujući Mariju, koja je postala Isusov dom na zemlji, mi iskazujemo najprije naše štovanje Bogu, to jest, izražavamo našu ljubav prema Bogu. A štovanje Boga pripravlja naša srca da se sam Bog u nama utjelovi, u nama nastani, kao što se utjelovio u Marijinom životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, u govoru o `općinstvu svetih`, „Djevica Marija priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Ona  je Majka udova Kristovih jer je s ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi (Krista) Glave. Uznesenje Blažene Djevice Marije posebno je sudioništvo u uskrsnuću njenog Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana“, podsjetio je predvoditelj slavlja.

Marija, Majka Kristova je Majka Crkve, rekao je mons. Zgrablić. Katekizam tumači da se „Marijin odnos s Crkvom ne može odvojiti od njenog jedinstva s Kristom; izravno iz njega proistječe. To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristovog djevičanskog začeća, pa sve do njegove smrti. Poslije uzašašća svoga Sina, Marija je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku. Zajedno s apostolima i nekim ženama, svojim molitvama moli dar Duha koji ju je već pri navještenju osjenio“.

„Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću“, citirao je nadbiskup KKC, istaknuvši: „Po krstu smo postali udovi mističnog Tijela Krista uskrsloga, a njegova Majka Marija, koja je Isusa rodila, postala je i naša Majka, jer smo postali udovi Kristovi“.

„Mnogostruko Božje svjetlo čije zrake dodiruju i obasjavaju svakoga od nas, našu nutrinu, a to su dobrota, milina, radost, toplina koje osjetimo u srcu, ukazuje nam se u svojoj raznolikosti i bogatstvu u životima svetaca, a osobito jasno u Marijinom životu. Sveci su odraz Božjeg svjetla koje obasjava put života. Marija je, kaže nam Knjiga Otkrivenja, znamenje veliko koje se pokazuje na nebu; „Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12,1). Marija, Isusova Majka, u potpunosti zaodjenuta suncem, i nas obasjava svojim zrakama, kako se ne bismo izgubili na životnom putu. Svijetli nam svojim primjerom i zagovorom, kako bismo jasno vidjeli naše korake putem koji nas vodi u puninu života s Bogom u sadašnjosti i vječnosti. Marijina vjera i zagovor raspiruju svjetlo koje tinja u našim srcima, kako bismo živjeli u svjetlu Božje ljubavi, a ne u mraku grijeha“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Marija nije samo svjetlo na putu života, nego i naša nebeska Majka koja nas ljubi, koja se zauzima za nas, prethodi nas u ljubavi, pokazuje svoga Sina i poziva: „Što god vam rekne, učinite“ (Iv 2, 5), kako bismo bili dionici njegove pobjede nad grijehom i smrću“.

Marijino uznesenje na nebo je važna stvarnost koja se odnosi na našu egzistenciju, naglasio je nadbiskup, poručivši: „Kakve li radosti za nas! U nebu imamo našu Majku odakle nas majčinski ljubi i prati na putu života. U nebu nam je Bog pripravio mjesto u svojoj vječnoj radosti“. Navodeći molitvu iz bizantske liturgije o Mariji: „U porodu si, Bogorodice, sačuvala slavu djevičanstva, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“, nadbiskup Zgrablić je poželio da nas zagovor Marije koja se majčinski brine za spasenje duša, prati na putu života.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu za mir u svijetu, preporučivši Gospinom zagovoru potrebe svijeta za mirom. Paški župnik Božo Barišić zahvalio je nadbiskupu na predvođenju procesije i mise koji u Pagu tradicionalno okupljaju tisuće vjernika iz domovine i svijeta.

Gospin kip u zbornoj crkvi u Pagu nalazi se od svetkovine Velike Gospe do blagdana Male Gospe. U tom razdoblju puk svaki dan u paškoj zbornoj crkvi moli sva četiri otajstva krunice. Na blagdan Male Gospe, Gospin kip u procesiji se vraća natrag u svetište Gospe od Staroga Grada, gdje ostaje do sljedeće svetkovine Velike Gospe.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uznesenja BDM, u četvrtak, 15. kolovoza, svečano koncelebrirano misno slavlje za vanjskim oltarom u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Uz belafuškog župnika Zvonimira Mikuića, koncelebrirali su i svećenici rodom s Belafuže, don Mirko Vidović koji djeluje u Beču, don Antonio Skroče koji djeluje u Kini i don Branimir Pavlić koji djeluje u Dallasu u Americi.

„Marija je svojom vjerom i svojim pristankom koji dolaze do izražaja u riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38) pripravila Božje boravište, Božji dom, ovdje na zemlji, u svom srcu, u svom životu. Marija je već ovdje na zemlji tijelom i dušom postala Božji dom. Marija je tako svojom vjerom otvorila zemlju nebu, čovjeka Bogu, prolazno vrijeme neprolaznoj vječnosti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na misao sv. Augustina da je Marija „prije nego je začela u tijelu, začela u duši“.

„Marijin život postao je hram Božjeg boravišta na zemlji zauvijek, jer se svojim pristankom, svojom vjerom, uključila u Božji plan utjelovljenja i spasenja. Marija je blažena jer je zauvijek, u sadašnjosti, budućnosti i vječnosti – potpuno, cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, postala Božje boravište“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da Marija s pravom može klicati svoj Veliča svesilnom Spasitelju koji joj je učinio velika djela i da je „od koljena do koljena dobrota njegova nad onima što se njega boje“.

„Činjenica Marijinog uznesenja na nebo ne poziva nas samo na divljenje zbog onoga što je Bog u Mariji učinio. Ova svetkovina nije slavljenje samo Marijinog uzdignuća na nebo, u konačnu proslavu života. Ovo nije dan samo Marijine konačne pobjede i postignuća. Božja dobrota je `od koljena do koljena`, kako je Marija proročki izgovorila – zahvaća svaku generaciju života, svakoga čovjeka. Iz Božje dobrote i pogleda nitko nije isključen“, poručio je mons. Zgrablić, ohrabrivši: „Marijin put života i Dijete koje u Njoj živi ne može progutati ni Zmaj veliki, ognjen, sa sedam glava i deset rogova, koje nam opisuje Knjiga Otkrivenja. Dijete koje se rodilo, Krist koji je uskrsnuo, pobjednik je nad svakim čovjekovim neprijateljem i nad svime što ugrožava život“.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao i riječ Elizabete, majke Ivana Krstitelja, Isusovoj Majci Mariji, koje s Elizabetom, osobito na svetkovinu Velike Gospe, kliče cijela Crkva, mnoštvo vjernika po cijelom svijetu: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti ono što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45).

„’Blažena ti…’, povikala je Elizabeta Mariji u svom domu u Judejskom gorju kod njenog dolaska, a Marija, nadahnuta Duhom, proročki je odgovorila Elizabeti, ali i svima koji razmatraju to evanđeosko otajstvo, slušaju njihove riječi i proživljavaju Isusovo utjelovljenje i djelo otkupljenja: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“. To blaženstvo Marijinog života bitan je sadržaj  svetkovine Uznesenja Marijina na nebo. Marija je blažena jer je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo; jer je u potpunosti, s cijelom svojom ljudskošću, ne samo dušom, već cijelom svojom naravi, sjedinjena s Bogom; jer je uzdignuta u punom zajedništvu s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da u Marijinom liku „uvijek iznova možemo vidjeti Božju ljepotu, njegovu dobrotu i milosrđe, ali i sve bogatstvo i veličinu života koje Bog stavlja pred svaku osobu“, nadbiskup je rekao da se „Božje lice u svoj svojoj raskoši i bogatstvu, ljepoti i sjaju, veličini i privlačnosti, ukazuje u životima svetaca. Sveci su odraz Božjeg lica i Božjeg svjetla. To se osobito to očituje u Marijinom životu.

Svjetlo Božje koji sjaji na Marijnom licu, Knjiga Otkrivenja u prvom čitanju opisuje riječima: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). U Mariji koja je `zaodjenuta suncem`, okružena mjesecom i zvijezdama, to jest sva ispunjena Bogom, toliko je u njoj svjetla Božjega, Božjega Duha, kao svjetla u suncu, mjesecu i zvijezdama, da čistim srcem Boga možemo gledati i biti dionici radosti blaženstva o kojem govore Elizabeta i Marija u navještenom Evanđelju“, rekao je mons. Zgrablić.

„Marijino uznesenje na nebo pokazuje nam put kojim treba ići, kako bismo stigli na konačno odredište. I ne samo to. Marijino uznesenje nam govori i poziva nas da i mi budemo blaženi, da i mi pronađemo put punine života, put sreće već u ovozemaljskom životu. Put sreće koji će nas pratiti ne samo u lijepim i ugodnim trenucima života, nego i u nevoljama, progonstvima, pogiblima, bolesti… I u trenucima kada i nama `mač boli probada dušu`, kao što je to bilo i u Marijinom životu“, potaknuo je nadbiskup.

Da bismo mogli postići blaženstvo, sreću, ispunjeni život, „potrebno je najvažnije, a to je da postanemo Božji dom ovdje na zemlji, kao što je to postala Marija. Potrebno je Isusa utjeloviti u svom životu. Potrebno je da nam vjera bude dio našeg života, da Kristov duh kola našim životom. Potrebno je da naše srce bude što sličnije Isusovom srcu, da Isusova bezuvjetna ljubav oblikuje naš život, naše djelovanje i razmišljanje. Potrebno je da se prepoznajemo kao djeca Božja po ljubavi koju imamo jedni prema drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da  „svakog dana trebamo napredovati u vjeri, nadi i ljubavi, sve dublje uranjati u Božju nazočnost, u Božji život.

Potreban je svakodnevni `trening` duha kako bismo jačali u krepostima, pa i u najmanjim sitnicama i okolnostima života. Ako duhovno ne napredujemo, loš je znak za našu vjeru. Vjera nam ne može donijeti blaženstvo ako ostane samo na razini informacije. Vjera jest informacija, radosna vijest, ali ona koja oblikuje i mijenja naš život. Vjera je plodna kada obogaćuje i mijenja naš život. Kada Bog uđe u naš život, sve se mijenja. Naš život više nije prazan. Naša budućnost je ispunjena svjetlom i smislom. S Bogom imamo orijentaciju kako živjeti. Vjera nam daje temeljni smjer života. Vjera nam omogućuje da se sjedinimo s Bogom i ispunimo duboku glad i žeđ naše duše za vječnim i beskonačnim“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Zvonimir Mikulić, župnik Belafuže, zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na predvođenju slavlja, podsjetivši da se generacijama kroz stoljeća sačuvala vjera i čašćenje Gospe u zadarskom svetištu Gospe Maslinske čiji je prvi spomen u 12. st. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici otišli su u crkvu Gospe Maslinske u dvorištu belafuške župe Uznesenja BDM počastiti sliku Gospe Maslinske, kojoj su potom čašćenje iskazivali i brojni hodočasnici.

I.G.

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Lovre svečano je proslavljen u župi sv. Lovre u Kalima na otoku Ugljanu u subotu, 10. kolovoza. Svečano misno slavlje u kaljskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Za Isusove riječi navještene u blagdanskom Evanđelju: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod“, Benedikt XVI. rekao je da su „esencija kršćanstva, bît kršćanstva“, naglasio je opat Marin.

„Sve najvažnije rečeno je u slici pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi donijelo obilat rod“, poručio je o. Jeronim, pojasnivši kontekst u kojem je Isus rekao te riječi. Isus je to rekao u jednom od presudnih i najsvečanijih trenutaka u svom životu. „Isus je bio u Jeruzalemu da proslavi Pashu, vjerojatno pitajući se, koja je to Pasha na kojoj će on sam sebe prinijeti kao žrtvu za spas svijeta. I čekao je znak. Znak s Neba, znak od Oca. I taj put ga je dobio. Neobičan znak“, rekao je o. Jeronim.

Navještaju o zrnu prethodi prizor kada su neki Grci, pogani, došli do Andrije i Filipa, rekavši im da žele razgovarati s Isusom. Doveli su Grke k Isusu, a Isus je na to rekao: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam…“ i onda izriče sliku o pšeničnom zrnu. Kad Isus počinje s riječima ‘Zaista, zaista, kažem vam’, onda nam uvijek želi objaviti nešto veliko. Ovaj put, to što nam objavljuje nije novo samo za nas, nego i za njega. A novo je to da je to ta Pasha kada Isus ima položiti svoj život. A znak je što su došli i oni izvan židovstva“, rekao je o. Jeronim.

„Pšenično zrno u svojoj naravi, u svojoj bîti, mora postati nešto drugo, nešto veće. To je upisano u sudbinu svakog zrna. Moraš umrijeti i ono što nosiš u sebi mora probiti, mora izaći iz tog okvira, iz te opne u kojoj je skriveno i donijeti obilat rod. To je poslanje zrna i to je poslanje Isusa. Došao je trenutak kada Bog želi objaviti Mesiju kakvog nitko nije očekivao, proroka i kralja kakvog nitko nije očekivao. Odnosno, Boga koji je postao čovjekom i koji je u ljubavi za čovjeka spreman i umrijeti za njega. Umire da bi mu oprostio sve grijehe, da bi mogao postati kruhom, nahraniti ga i hraniti ga, kroz čitavu povijest. I na križu je poganin shvatio što je to objavljeno, rekavši, ‘Ovo je uistinu Sin Božji’“, istaknuo je propovjednik.

Trenutak kada govori o zrnu predstavlja veliki trenutak za Isusa, naglasio je o. Jeronim. „Od toga trenutka, Isus više nikoga ne liječi, ne propovijeda, on je samo sa svojim učenicima, sprema Pashu. Toliko je svečan i dragocjen taj trenutak za Isusov život. To je ne samo bît kršćanstva, to je tajna Isusovog života. To on najprije govori o sebi: Ja sam to zrno koje mora pasti u zemlju i umrijeti, da bi donijelo roda. A onda i svi koji žele biti Isusovi, sv. Lovro i svatko od nas. To je tajna našeg života. S tim ključem možemo sve otključati.

Uvijek nam je napraviti ta dva koraka: dopustiti da budemo bačeni u zemlju, da tamo umremo i da donesemo plod. Kao što je to učinio Isus. Umrijeti i donijeti plod, umrijeti radi ploda. Prinijeti žrtvu radi ploda. To su te dvije stvarnosti“, poručio je o. Jeronim, upozorivši da ljudi tako lako pogriješe, pa jednu od tih stvarnosti isključe i zaborave. „Tu se kriju velike napasti za naš život. Neki bi prečicom do života, do ploda. Ne ide. Do života, do roda i do ploda samo kroz smrt. To nije ljudska mudrost, to nam Bog objavljuje tajnu života. Ne postoji drugi put i svaki drugi put je slijepa ulica. Počevši od Adama i Eve, tako je sa svakim zavedenim čovjekom. Krene, misleći da ide u život, da ide za obećanjem nečega većeg i ljepšeg. A stoji gol, osramoćen, iznevjerivši samog sebe i druge“, upozorio je opat Marin.

Druga zamka za naš život je da se ne maknemo od prvog koraka. „Da ostanemo samo kod žrtve koju treba prinijeti. I zaboravimo da je cilj život, rod, da je cilj obilati plod, radost, veselje,da kroz smrt idemo prema životu“, istaknuo je opat Marin. Podsjetio je da papa Franjo kaže kako neki ljudi žive život i izgleda im kao da je stalno korizma.

„Život nije stalno korizma. Korizma traje 40 dana. U godini je 365 dana. Ali, zna nam se dogoditi da ostanemo u toj ulozi žrtve, iz tko zna kojeg razloga. Možda nam tek tada ljudi poklanjaju svoju pažnju, vrijeme i uho. Možda mislimo da moramo uzeti svaki križ na sebe, svaku muku, svaki teret kojeg vidimo. Ali, zaboravljamo krenuti dalje, prema cilju, prema plodovima, prema radosti.

Zato Pavao kaže, ‘Bog ljubi vesela darivatelja’. Zato, odmjeri srce koliko želiš dati. Pavao piše: ‘Svatko neka dadne kako je srcem odlučio. Ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja’. Nije cilj križ, koliko god je on u središtu našeg vjerovanja i prati svaki korak naše vjere. Cilj je život, cilj su plodovi – pa i izabiranje križeva u našem životu i tereta koje ćemo podnijeti. Nosi li taj križ plodove, donosi li rod? Ako donosi, uzmi taj križ. Ako ne donosi, čemu nositi taj križ? Odmjeri srcem koliko si spreman nositi“, poručio je opat Marin.

Bog nam po slici o zrnu „želi reći veliku stvarnost – da je križ stvar srca i naše odluke srca. I ljubavi“, rekao je propovjednik, istaknuvši da je pravi, istinski, najuži kršćanski smisao poimanja križa kad čovjek čini žrtvu u ljubavi za drugoga. „To je križ. To je Isusov križ. Križ je i bolest i stvarnosti koje ne možemo birati. Ali, u pravom smislu, križ je žrtva koju slobodno, u ljubavi prinosimo za druge. A to možemo učiniti čak i kad nemamo izbora. Ili, naizgled nemamo izbora. Nije li Isus rekao za svoju žrtvu: „Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam polažem“. On od svoje žrtve čini dar. To je sloboda koju mu daju ljubav i vjera – da i od onoga što nam se oduzima i otima, da mi to možemo pretvoriti u dar za nekoga drugoga, u ljubav.

Ali, srce nam je odmjeriti, koliko možemo, da ne bismo postali zarobljeni u gorčini težine nošenja križa. I tako postanemo teret sebi i ljudima oko nas. Ljudi postanu žalosni, željni samosažaljenja ili zarobljeni u samosažaljenje. Dignimo glavu i prema plodovima. To nije lako. Puno je lakše govoriti o tome, nego to živjeti“, poručio je o. Jeronim.

Nakon riječi o zrnu, kojom nam je dao sliku svoga života, Isus je rekao: „Duša mi je sada potresena i što da kažem: Oče, izbavi me iz ovog časa? Ali, zato sam došao, radi ovog časa“.

„Teško je to. Bog je toga svjestan i zato je u srce ulio darove kojima ćemo moći to živjeti, tu tajnu svoga života, tajnu sjemena kojemu je umrijeti i postati nešto veće. Nešto što i ne znamo što nosimo, što ima postati, a što je u nama skriveno“, poručio je o. Jeronim.

Sv. Lovro podsjeća nas kako nam se boriti vjerom, ljubavlju i nadom. „Sv. Lovri nitko nije mogao oduzeti njegove siromahe. Iz ljubavi za siromahe bio je spreman prevariti one koji su mu radili o glavi i znao je da će ga to koštati života. I podijelio im je blago, prije nego što su mu ga mogli oteti. Jer siromasi su njegovo najveće blago. Bilo mu je draže barem jedan dan olakšati život siromasima jer je za njih živio, ljubio ih, Gospodin mu ih je povjerio. I mi najlakše i najhrabrije podnosimo i prinosimo žrtvu kada ljubimo. U ljubavi se krije najveća hrabrost našeg života. Ali i u vjeri, poput sv. Lovre, znajući da nećemo ostati ‘kratkih rukava’, jer Bog se brine o nama. Kao što vjerujemo u ljude do sebe koji nas vole. I žrtvujemo se za njih i mirni smo jer znamo da i oni misle na nas“, rekao je opat Marin.

Kroz tešku svakodnevicu nosi nas i nada. „U životu sv. Lovre, nada se očituje na neobičan način – kroz humor. Sv. Lovro je rekao: ‘Okrenite me na drugu stranu’, kad su ga pekli na gradelama. Misleći, ova strana je gotova, pečena. Ta jedna, naizgled tako mala, beznačajna stvar u našem životu, ali može nam toliko pomoći – znati se malo i nasmijati, našaliti, i to na svoj račun. Sa svojim slabostima i manama, sa svojim neuspjesima i razočaranjima. Malo smijeha, malo humora, može dignuti tu tešku ploču koja je naizgled zapečatila našu sudbinu. Humor znači odmaknuti se od toga, biti iznad toga. Imati nadu pred sobom“, poručio je o. Jeronim.

Pročitani Psalam na blagdanskoj misi završio je retkom: „Pravednik rasipno dijeli i dale sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. Njegovo će se čelo slavno uzdići“.

„Čovjek postaje čovjekom živeći kao sjeme. Umirući, rađa se uvijek iznova. Darujući se, žrtvujući se i tako dopuštajući da se život u nama rađa. Taj čovjek može uzdignutog čela ići naprijed“, rekao je o. Jeronim, naglasivši da mu se  sviđa etimologija riječi čovjek koju je jednom čuo.

„Čuo sam jednom da riječ čovjek dolazi od dvije riječi: od čela i vijeka. Čovjek je onaj kojemu čelo nije okrenuto prema zemlji, kao kod životinje, nego je uzdignuto prema vjekovima, prema Nebu. Ne da je slomljen pod teretom križa, spuštenih ramena i čela, tako hodaju životinje. Čovjek diže svoje čelo prema Nebu. Vjera, nada i ljubav daju nam snagu da živimo kao sjeme, ponosni na svoja umiranja i na svoja rađanja“, istaknuo je o. Jeronim. Zaključno je poručio vjernicima: „Kad vam je nekad tijesno u životu, kad vam je tijesno možda i u vašem vlastitom srcu. Kad je mrak i kad vam se čini da ne vidite kako dalje, kao da se sve raspada u vašem životu, pitajte se: Niste li u tom trenutku upravo sjeme bačeno u zemlju, koje se raspada. Ali sjeme iz kojega će nastati nešto puno veće – jedan novi život, božanski život“, poručio je opat Marin.

U misi su suslavila desetorica svećenika, među kojima i kaljski župnik don Marko Vujasin. Prije mise, opat Marin predvodio je procesiju s kipom i relikvijom sv. Lovre oko crkve.

Velika procesija s kipom sv. Lovre kroz mjesto bude na uočnicu sv. Lovre i održana je u petak, 9. kolovoza, nakon svečane Večernje koju je predvodio mladomisnik Tin Vidov, kaljski sin. Svečana Večernja pjeva se na tradicionalnom glagoljaškom napjevu.Procesija nakon Večernje ide do obale, gdje je don Tin blagoslovio brodove. Naime, Kali su poznato ribarsko mjesto. Lik sv. Lovre nalazi se na oltarnoj pali u kaljskoj župnoj crkvi i zvono župne crkve posvećeno je sv. Lovri. Ovogodišnji blagdan sv. Lovre bio je i u ozračju jubilejske proslave 400 godina od utemeljenja samostalne župe sv. Lovre.

Dan nakon blagdana sv. Lovre, u nedjelju, 11. kolovoza, Kaljani su tradicionalno proslavili zavjetni dan Gospe od Ružarija. To je zahvalni spomen na događaj od prije 160 godina, kada su se Kaljani zavjetovali Majci Božjoj da ih izbavi od kuge. U zahvalnosti za zaustavljenu kugu, Kaljani su kupili Gospin kip koji se nalazi na pokrajnjem oltaru Gospe od Ružarija u kaljskoj župnoj crkvi.  Ujutro je slavljena misa na kojoj je podijeljeno i bolesničko pomazanje, a nakon svečane večernje mise održana je procesija s kipom Gospe od Ružarija.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Kali

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je proslavu blagdana sv. Lovre u istoimenoj župi u Lukoranu na otoku Ugljanu u subotu, 10. kolovoza.

Slavlje je počelo procesijom od crkve sv. Lovre (11. st.) na lukoranskom groblju do nove župne crkve sv. Lovre. Tijekom procesije, mons. Zgrablić nosio je relikviju sv. Lovre. U misi su koncelebrirali lukoranski župnik don Marko Dokoza i ugljanski dekan don Filip Kucelin.

Bog nam pomaže na životnom hodu i prosvjetljuje put života na kojem nas prati i primjer svetaca, mučenika, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da se već 17 stoljeća od smrti sv. Lovre, brojni nadahnjuju primjerom njegovog života. Božja riječ kaže da je naš život vrijeme sijanja, a na kraju završava žetvom. „Naš život ne završava ništavilom, beznađem i smrću. U grobu nije kraj našeg života, nego samo naše zemaljske egzistencije. Osim zemaljske, postoji i nebeska, vječna stvarnost koja je duboko utkana u nama, nepropadljiva je i nosimo je u našoj duši. Ako smo zrno koje umire u ovom svijetu, donosimo obilat rod. Materijalno nam treba služiti da još više obogaćujemo duh. Sv. Lovro nam pomaže u tome“, rekao je nadbiskup.

Sv. Lovro je ostvario plod svoga života, a rodom kojeg je donio i mi se možemo duhovno hraniti, rekao je mons. Zgrablić. „Sv. Lovro je utjelovio evanđelje, Krista, Božju riječ i nama je primjer da se nadahnjujemo njegovim duhom, da bismo se obogatili i donijeli obilat rod našeg života“, potaknuo je nadbiskup. Sv. Lovro je kao mladić bio izabran za đakona koji su posluživali braći. Ta riječ dolazi od grčke riječi diakonia, a znači služenje. Đakon Lovro bio je uz biskupa Siksta koji je sv. Lovru, kad je Siksto bio izabran za papu, poveo u Rim. Papa mu je povjerio brigu za siromašne. Siksto je bio proganjan, da se odrekne svoje službe, no Papa je radije podnio mučeništvo nego se odrekao Krista i vjere. I sv. Lovro je mučenički umro 258. g., ali prethodno je sva dobra koja je imao podijelio siromasima. Kad su ga pitali gdje je bogatstvo koje Crkva ima, pokazao je na siromahe i rekao: „To je pravo bogatstvo koje mi imamo“, rekao je mons. Zgrablić.

„Sv. Lovro pokazuje koji je stil života pred Bogom velik. Naš život je velik koliko smo spremni živjeti dobro, koliko istinski ljubimo – tada sebe istinski ostvarujemo. Kao osobe, ostvarujemo se kad ljubimo, kad činimo dobro jedni drugima, onako kako Bog čini nama. Bogu smo najviše slični kada činimo dobro i kada ljubimo. Jer Bog je ljubav“, naglasio je mons. Zgrablić, upozorivši da dobro i ljubiti ne može nitko umjesto nas, umjesto pojedinca. To treba činiti svatko osobno.

U duhu navještenog Evanđelja, nadbiskup je rekao da je život čovjeka poput pšeničnog zrna. „Ako čuvamo sjeme, ono neće donijeti roda. Sjeme se mora baciti u zemlju, mora umrijeti da bi iz njega izrastao novi život, rod. Naš život nije da zadovoljimo samo naše naravne potrebe, nego trebamo se i žrtvovati. Svakodnevno umiranje su velika djela u životu koja nas čine Bogu bližima i time uprisutnjujemo Boga. Puno puta trebamo se odreći svoga egoizma, komocije, ali kroz to umiranje ostvarujemo se kao istinska djeca Božja“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je sv. Lovro to učinio u mučeništvu.

„Sv. Lovro nam je poticaj, primjer, kao svjetionik, zvijezda koja pokazuje odraz Božjeg svjetla, kamo ćemo ići, pokazuje nam vječne vrijednosti. Nije se odrekao Krista, nego je ostao vjeran Bogu. Kada ostvarujemo sebe u Božjoj ljubavi, osjećamo se ispunjeni i sretni, blagoslovljeni, Bogu blizu. Ako smo blizu Bogu, naš život je ispunjen mirom, radošću, zadovoljstvom, Bog time rađa. Bog rađa najvišim svojstvima naše duše i potreba našeg života. Bog ispunja našu dušu samim sobom i čini nas sretnim“, poručio je nadbiskup, poželjevši da nam sv. Lovro bude primjer i poticaj da budemo dobro sjeme koje raste i donosi plodove, da bismo uživali vječno zajedništvo s Bogom.

Na kraju mise, župnik Dokoza zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na dolasku. Bio je to ujedno prvi službeni pohod nadbiskupa Zgrablića Lukoranu i susret s vjernicima. Lukoranske župljane obradovao je dolazak mons. Zgrablića, jer su rekli da u zadnjih sto godina, koliko znaju sadašnje generacije Lukoranaca, nikad zadarski nadbiskup nije predvodio misno slavlje na blagdan sv. Lovre u Lukoranu. Župnik Dokoza zahvalio je župljanima na pripremi za blagdan. Istaknuo je da je sakristanka slomila ruku tri dana prije blagdana, no nije htjela odustati od kićenja i uređenja crkve, a i župni zbor se od deset članova povećavao na 20 i vježbao pjevanje, kako bi uveličao slavlje s nadbiskupom. To su primjeri umiranja sebi u svakodnevici za dobro župne zajednice, rekao je župnik Dokoza, poručivši da je i to nasljedovanje duha sv. Lovre, njihovog zaštitnika.

Ines Grbić

Foto: Župa Lukoran

Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze i beatifikacije Zagrebačke nadbiskupije, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime u četvrtak, 8. kolovoza, u svetištu sv. Šime u Zadru.

„Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je vlč. Hačko, razmatrajući u propovijedi činjenicu smrti i čovjekov odnos prema toj stvarnosti, u perspektivi vječnog života.

Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego neki se boje i biti u blizini čovjeka koji je umro, rekao je vlč. Hačko. „A takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu ‘Uvod u kršćanstvo’, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. „U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao““, citirao je Ratzingera vlč. Hačko, rekavši da u svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

U buduću slavu bili su zagledani i sveti Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji je blagdan bio taj dan, rekao je propovjednik. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: ‘Ali, lako je bilo svecima’. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu?“.

Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. U tom kontekstu, vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna“.

„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama“, poručio je vlč. Hačko.

Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka, rekao je propovjednik. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija.

„Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih.

Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života“, istaknuo je vlč. Hačko.

Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao „Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko, podsjetivši i na Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“.

„Našem starcu Šimunu to ne objavi „tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je „iščekivao utjehu Izraelovu“, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: ‘A vi, što vi kažete tko sam ja?’“, poručio je vlč. Hačko.

Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda’ „odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za  strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati.

„Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda’“, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže naš izbor i odluku nasljedovati primjer Isusa Krista i svetaca.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga sv. Šime. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, zahvalio je vlč. Hačku na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje za potrebe zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika u svetištu sv. Šime, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu.

Naime, svakog osmog u mjesecu, jer datum 8. listopada je blagdan sv. Šime, u zadarskom svetištu sv. Šime slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.

Od početka hodočasničke sezone 2024. godine, don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predvodi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u hrvatskim nad/biskupijama, kako bi i svećenici iz raznih dijelova Hrvatske bili dionici milosnog hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te vjernike potaknuli da se utječu zagovoru svetog Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu. Tada je u Isusu prepoznao iščekivanoga Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, o čemu piše Luka u svom evanđelju (Lk 2, 25-35) .

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jubilarna 510. godišnjica blagdana Gospe od Sniga svečano je proslavljena u ponedjeljak, 5. kolovoza, u župi Kukljica na otoku Ugljanu. Svečano misno slavlje ispred crkve Gospe od Sniga u uvali Ždrelašćica, u blizini mosta koji povezuje otoke Ugljan i Pašman, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Proslava je počela u Kukljici procesijom nadbiskupa, kukljičkog župnika don Marka Vujasina, koncelebranata i dijela domaćeg puka s crkvenim barjacima, od kukljičke župne crkve Obraćenja sv. Pavla, brodom do uvale Ždrelašćica, gdje je stigao preostali puk, a gdje je bila slavljena misa i u 8 sati. Među njima su bili i hodočasnici iz župa Ugljan i Lukoran koji su pješice hodočastili od 3 sata u noći do prve jutarnje mise u crkvi Gospe od Sniga, sa župnikom Markom Dokozom. Preostali puk stigao je brodovima ploveći za brodom u kojem je bio nadbiskup, od Kukljice do Ždrelašćice.

Nadbiskup je istaknuo značaj 510. godišnjice blagdana Gospe od Sniga (1514.-2024.) u Kukljici, u čijem temelju je pronalazak Gospine slike u uvali Ždrelašćica. Njen pronalazak potaknuo je 1514. godine  izgradnju crkve u Ždrelašćici, Gospi u čast. „Na blagdan Gospe od Sniga, 5. kolovoza 1514. g., ribari su u uvali Ždrelašćica pronašli sliku Majke Božje te su je odnijeli u župnu crkvu u Kukljicu. Prema predaji, sutradan slike više nije bilo u župnoj crkvi, nego su je ponovno pronašli na mjestu u uvali, gdje se sada nalazi crkva. Na spomen tog događaja, ribari i pobožni puk izgradili su u toj uvali crkvu Gospe od Sniga“, podsjetio je mons. Zgrablić, rekavši: „Od tada, po dugoj tradiciji od 510 godina, vjernički narod okuplja se u uvali na molitvu i u jedinstvenoj plovnoj procesiji s Marijinim kipom, uz brodove i lađe koji cijelo vrijeme procesije kruže oko broda u kojem se nalazi kip Marije okićen brojnim zlatnim zavjetnim darovima, uz poigravanje valova, uz molitvu i pjesmu, kreće prema župnoj crkvi u Kukljici“.

Osobitost ovogodišnje proslave bila je i izloženost originalne slike iz 1514. godine u crkvi Gospe od Sniga, koju su ribari pronašli u uvali. Ta vrijedna umjetnina, djelo nepoznatog autora iz 16. st., inače se čuva u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Slika je središnji dio veće kompozicije posvećene Gospi od Sniga, u čijem je središnjem dijelu na plavoj pozadini lik Bogorodice s Djetetom Isusom na prijestolju. S desne strane Bogorodice su likovi sv. Jeronima, sv. Pavla ili sv. Petra, a s lijeve strane sv. Ivana Krstitelja i sv. Šimuna Bogoprimca.

U propovijedi je mons. Zgrablić govorio o teološkoj kreposti nade, čijem je razmatranju i papa Franjo posvetio proslavu jubilarne 2025. godine. I Bulu povodom proslave toga Jubileja, Papa je naslovio: ‘Nada ne razočarava’. Nadu svi nosimo duboko u sebi, ali na nju nekako zaboravimo, rekao je mons. Zgrablić. „A ta nada je sve ono dobro koje očekujemo u sebi, ono dobro koje mi priželjkujemo, dobro za kojem tako duboko čeznemo u našem životu. I sve činimo u našem životu da bismo to dobro ostvarili. Ta nada je dobro koje Bog stavlja u našu dušu, u naše srce, kaže Papa. I kada s Bogom surađujemo, onda nas ta nada nikad ne razočarava i ne ostavlja praznim. Ta nada nas vodi u ispunjenje onoga čemu se najdublje nadamo u nama, u našem životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nada kao želja i očekivanje dobra prisutna je u svakom čovjeku. No, „nepredvidljivost budućnosti izaziva proturječne osjećaje, od povjerenja do straha, od smirenosti do očaja, od sigurnosti do sumnje. Često susrećemo obeshrabrene ljude koji u budućnost gledaju sa skepsom i pesimizmom, kao da im ništa ne može donijeti sreću“, citirao je nadbiskup papu Franju. Papa želi da Jubilej bude prigoda za oživljavanje i njegovanje kreposti nade, čijim razlozima pomaže i Riječ Božja koja „zalijeva našu nadu da bi nas vodila i bila snaga u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši: „Neka nam okupljanje oko nebeske Majke, slušanje Božje riječi i procesija s molitvom, budu oživljavanje i promicanje velike milosti nade koju je Bog utisnuo u naše duše, a koja čovjeka koji slijedi Božji put nikada ne razočarava“.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je govor o nadi povezao s Božjim milosrđem. Podsjetio je da proslava jubilarnih godina u Crkvi seže od 1300. godine, otkad „pape svakih 25 godina proglašavaju Jubilarnu ili Svetu godinu koja je obilježena posebnim milosnim privilegijima Božjeg milosrđa i oprosta“.

Evanđelje opisuje kako se Isus nakon smrti Ivana Krstitelja povukao lađom na samotno mjesto te je nahranio mnoštvo koje je pohrlilo za njim u pustinju. „Isusovo povlačenje na samotno mjesto nije bijeg od nemilog događaja Ivanovog ubojstva. Isus se ne povlači iz straha pred onim što se može i njemu dogoditi, niti kako bi žalovao za ‘najvećim rođenim od žene’. Ivanova okrutna i nasilna smrt prigoda je Isusu da se u intimi, u osami, približi još više svom Ocu s kojim se često družio sam na samotnom mjestu. Isusovo `povlačenje u osamu` i Isusova blizina s Ocem početak je njegovog snažnog odgovora na zlo koje se dogodilo.

Isusova osama odgovor je na nadu koja je `utrnuta` Ivanovim ubojstvom. Isusov boravak u osami, tj. u intimnoj blizini s Ocem, odjekuje kao snažan poziv i poticaj mnoštvu da pohrle za njim. Smrt proroka Ivana, nada koju je Ivan budio, u Isusovoj blizini ne može se ugasiti. Nada s Isusom, u Božjoj blizini, postaje sjeme iz kojeg brzo izrasta kruh s kojim Isus u pustinji hrani mnoštvo“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: „To je način Božjeg djelovanja u vremenu. Čovjekova nada s Bogom ne završava razočaranjem. Bog se ne povlači pred potrebom ili nevoljom čovjeka, nego izabire učinkoviti, Božji put, kako bi na novi način ušao u ljudsku stvarnost i pretvorio je u spasonosni čin, kako bi nahranio našu nadu i napojio našu žeđ koju u nama budi nada“.

„Kada osjetimo glad za nadom, da se ona ostvari u našem životu, kada osjetimo i povjerujemo da se može ostvariti ono što je Bog duboko utkao u nas, u naše biće, da ta čežnja može biti ispunjena, Gospodin traži od nas ono što je tražio od svojih učenika koji su imali malo hrane, samo pet kruhova i dvije ribice. Isus je tražio to malo da daju njemu. On je uzeo to malo što su oni imali, blagoslovio, dao učenicima i rekao: ‘Dajte im vi jesti’. Isus je umnožio kruh. Nahranio je njihove duše, jer ih je naučio na koji način treba živjeti – da naš život trebamo dijeliti. Da ono malo što mi imamo, najprije darujemo Bogu, da shvatimo da je to Božji dar; da smo to od Gospodina primili i da taj Božji dar znamo s drugima dijeliti, da bi i drugi živjeli, da se tako ostvaruje nada u našem životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Evanđelist kaže i da se Isus „sažalio nad narodom“. „U svom izvornom obliku i biblijskom smislu, to `sažaliti se` ne znači da je nekome žao zbog nečega, nego to u sebi sadrži riječ `majčina utroba`. Na hebrejskom, riječ rehamim znači utroba i milosrđe; dakle, mjesto gdje se začinje, razvija i rađa novi život. Tamo gdje je naša nada ugrožena, Bog odgovara svojim `sažaljenjem`, milosrđem, stvara prigodu za novi život“, poručio je propovjednik, rekavši da se nekad „i nama može činiti da je Isus u najtežim trenucima našeg života odsutan, da šuti u trenucima nepravde i pogibli, da se povlači u `osamu` ili, u drugoj krajnosti, da nam Bog nije potreban. Materijalna dobra koja primamo iz Božje ruke, zbog naše sljepoće duha, mogu nam biti prepreka da vidimo samo dar, umjesto Darovatelja i njegovu ljubav.

Hrana koju uzimamo, postaje naše tkivo. Ako našu nadu, naš duh, hranimo samo materijom i ovozemaljskim prolaznim stvarnostima, naša nada za beskonačnim, vječnim, puninom, smislom, ljubavlju, mirom, neće se nikada ostvariti. Ako našu nadu ne hranimo Božjim duhom, ona nas vodi u razočaranje, pesimizam, apatiju. Mnogi ljudi naše civilizacije zahvaćeni su prazninom koja ne hrani njihovu nadu“, upozorio je mons. Zgrablić.

„Marija je izvanredan znak nade, poput snijega usred ljeta, da Bog suosjeća s nama, da nam Bog želi ispuniti nadu, da iza naše nade stoji Bog koji nas neće razočarati“

Da nas nada ne bi razočarala, trebamo slijediti Isusa i primjer Marije. „Potrebno je pridružiti se onom mnoštvu koje odlazi na osamu, na mjesto gdje Isus boravi u Očevoj blizini. Tu će nam Isus iskazati svoje `sažaljenje`, milosrđe, izliječit će naše rane. Tu će nam Isus progovoriti svoju spasonosnu riječ kojom će nahraniti naše živote. Tu će naša srca biti ispunjena nadom koja ne razočarava. Isus nas poziva da ono malo što imamo, samo `pet kruhova i dvije ribe`, donesemo k njemu kako bi on to uzdigao prema nebu, blagoslovio i vraćao k nama, da mi hranimo druge“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Marija je izvanredan i prepoznatljivi znak nade, kao što je znak kada padne snijeg usred ljeta, da Bog suosjeća s nama, da nam Bog želi ispuniti nadu, da iza naše nade stoji Bog koji nas nikada neće razočarati i postidjeti.

Marija nam pomaže razumjeti da se nada u našem životu ostvaruje na božanski način, ne očituje se na naš ljudski način. Marijina nada bila je puna vjere, ljubavi i sva usmjerena na služenje Isusu Kristu. Tako se nada njenog srca u punini ostvarila u njenom životu“, rekao je mons. Zgrablić, ohrabrivši da „Bog nije ravnodušan na čežnje našeg srca“.

„Bog nije ravnodušan na nadu koju nosimo, zbog koje često trpimo i patimo, zato što je ne možemo ostvariti u životu. Isus ima suosjećanja s nama, Bog vidi i zna što se događa u našem srcu. Bog prihvaća te osjećaje tvoga srca i pretvara ih u svoje milosrđe. Kada slušamo Božju riječ, kada otvorimo naše srce i dobijemo povjerenje u Gospodina, onda Gospodin nas počne hraniti. Onda ono što Isus čini, postaje istinska hrana našeg života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je i blagdan Gospe od Sniga nama veliki znak.

„Taj blagdan je znak kao da sad, ljeti, padne snijeg. Bilo bi to vrlo neobično, ali toliko uočljivo. Kad zimi padne snijeg, ne znači da se nešto osobito dogodilo. Ali da usred ljeta padne snijeg, bio bi to nama veliki znak, pitali bismo se… Gospa je nama veliki znak kojeg Gospodin stavlja pred nas, da prepoznamo da se nada koju Gospodin stavlja u našu dušu ostvaruje onako kako se ostvarila u Marijinom životu“ poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da nam čudesni događaj od prije 510 godina, „dok pratimo Gospu molitvom, pjesmom, hodočašćem i plovidbom,  bude znak da Gospodina prepoznajemo, da on bude djelatan u našem životu, u punini naše nade i punini našeg srca“.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 29. obljetnicu oslobodilačke akcije ‘Oluja’, nadbiskup Zgrablić potaknuo je i na molitvu za hrvatske branitelje i Hrvatsku, da se u domovini ostvaruje dobro.

Nakon mise, tradicionalno je održana procesija s brodovima od uvale Ždrelašćica do Kukljice. Za vrijeme procesije brodovima, Gospin kip u brodu prenesen je u župnu crkvu Obraćenja sv. Pavla u Kukljicu, gdje je stavljen na pokrajnji oltar i predan puku na čašćenje do blagdana Male Gospe. U pratnji Gospinog kipa, molitvom krunice i marijanskim pjesmama bile su članice KUD-a Kukljica u narodnoj nošnji. Na kraju proslave, nadbiskup Zgrablić je u kukljičkoj župnoj crkvi ispred kipa predvodio molitvu Gospi od Sniga i udijelio završni blagoslov.

Stručna analiza slike Gospe od Sniga, dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a u Zadru

Povodom iznošenja vrijedne umjetnine – slike Gospe od Sniga, iz Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, stručno je opisala analizu te slike uz ovaj tekst o proslavi blagdana.

„Slika je zasigurno središnji dio veće kompozicije koja je posvećena Gospi od Sniga. Središnjim dijelom slike na plavoj pozadini dominira lik Bogorodice s Djetetom na profiliranom prijestolju. Bogorodica je odjevena u bijelu haljinu, zaogrnuta je smeđim maforionom, a oko glave joj se nalazi aureola. Pogled Bogorodice usmjeren je u malenog Isusa Krista koji joj sjedi na desnom koljenu.

Krist je odjeven u žutu haljinicu, a oko glave mu se nalazi aureola. Atribuiranje ostalih likova na slici je dosta problematično, čemu doprinose i velika oštećenja koje je ta slika imala. S desne strane Bogorodice nalazi se sv. Jeronim – odjeven je u crvenu haljinu i ima šešir na glavi (ikonografski, takav prikaz tumači se kao znak njegove svećeničke službe u Rimu). Sv. Jeronim nosi model crkve u ruci. Do njega se nalazi lik sv. Pavla ili sv. Petra. S lijeve strane prikazan je sv. Ivan Krstitelj te, jako zanimljivo – Sv. Šimun Bogoprimac koji u rukama drži malog Krista. Desnom rukom pridržava svitak.

Slika je djelo nepoznatog autora iz 16. stoljeća. Moguće da je slika rad lokalne slikarske škole, o čemu govori i zanimljiva ikonografija. Slika je važna za blagdan Gospe od Sniga koji ima dugu tradiciju, a ikonografski je vezana za dalmatinsko/zadarsko područje. Zbog toga smatram da se radi o narudžbi. Slika je bila znatno oštećena i restaurirana je u Restauratorskom odjelu u Zadru.

Slika je jako zanimljiva posjetiteljima SICU-a i često se raspituju o njoj. Nedavno je došla doktorandica koja se bavi istraživanjem marijanskih svetišta i zanimala se upravo za tu sliku“, rekla je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a u Zadru, u stručnoj analizi te umjetnine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije, proslavio je mladu misu u svojoj rodnoj župi sv. Lovre u Kalima u nedjelju, 28. srpnja.

Ispred obiteljske kuće don Tina, blagoslov mladomisniku udijelili su njegovi roditelji Boris i Elza. Zatim se procesija svećenika i puka uputila u župnu crkvu sv. Lovre, gdje je don Tin predvodio svečano misno slavlje. Propovijedao je don Tomislav Končurat, rođak don Tina, župnik župa Starigrad – Paklenica, Seline i Tribanj – Krušćica.

Končurat je podsjetio kako je don Tin uvijek govorio ‘Ja ću biti pop’, ali ipak je bio krenuo drugim životnim putem. „No, Božja riječ, Božji poziv ne vraća se bez ploda. Don Tin je htio ići nekim drugim putem, no, Bog ne da mira. Bog te vraća. Vraća te da tebe napoji, kako bi ti mogao druge napajati“, rekao je don Tomislav, istaknuvši kako Bog po svećeništvu daje biti svjedokom, navjestiteljem, posvetiteljem i upraviteljem Božjeg naroda. „Svećeništvo je lijepi poziv. Nije lagan, ali ispunjava. Čovjek se raduje kad vrši službe koje mu Bog povjerava“, ohrabrio je Končurat don Tina.

Mladomisničko geslo don Tina „Pristupih Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj“ (Ps 43,4) govori što ga ispunjava, rekao je Končurat. „Don Tin pristupa Bogu koji ga poziva, vraća mu svojom ljubavlju na njegovu ljubav. Ustraj u ljubavi. Nije lako, ali isplati se. Dana ti je milost da služiš. A milost je odnos. Odnos je besplatni dar. Budi u odnosu s Isusom, da njega uprisutnjuješ za stolom Riječi i stolom Kruha, kako bi nahranio i napojio narod onim za čime žeđa“, rekao je don Tomislav u obraćanju mladomisniku Vidovu.

Podsjetivši na poticaj apostola Pavla „Raspiruj taj milosni dar“, Končurat je potaknuo don Tina da ne zapusti odnos s Isusom i da živi od onoga koji ga je pozvao i izabrao. Jer Isus je živi kruh koji silazi s neba, a nema živoga kruha bez svećenika, rekao je propovjednik.

Končurat je podsjetio da ove, 2024. godine župa sv. Lovre u Kalima slavi 400 godina svoje župne samostalnosti i baš u toj godini iz te su župe zaređena dva svećenika, potekla su dvojica mladomisnika. „U povijesti župe to se nikad nije dogodilo. Zato je ova godina osobito blagoslovljena“, poručio je don Tomislav, potaknuvši sve da budu istinski svjedoci. Ohrabrio je roditelje mladomisnika u zahvalnosti što su dali sina na raspolaganje Crkvi, rekavši da je to i za njih ispunjavajuće. Istaknuvši da je svećenik drugi Krist na zemlji, don Tomislav je potaknuo Vidova da bude svjestan dara kojeg čini, kada kruh i vino pretvara u Isusovo tijelo i krv.

Prisutne je pozdravio i don Marko Vujasin, župnik Kali i Kukljice. Na kraju mise, don Tin je zahvalio Bogu na njegovim darovima. „Bog mi je darovao život, pozvao me u svoju službu, u mene, grešnog čovjeka stavio je svoje neizmjerno blago, pospremio u moju glinenu posudu. Vjerujem da će me Bog koji mi je  darovao poziv nastaviti voditi i upravljati, da uistinu budem svećenik i čovjek po njegovom srcu“, rekao je don Tin.

Zahvalio je svojim roditeljima na otvorenosti životu, odgajanju u vjeri i što su ga vjerno pratili na njegovom svećenikom putu. „Hvala mojim roditeljima što su prihvatili moju odluku, nisu se suprotstavljali, nego su mi pomagali i bodrili na svakom koraku. Hvala sestrama, baki i djedu, obitelji i rodbini što su me pratili i pomagali na mom putu i u poslanju za svećenika“, rekao je don Tin. Zahvalio je kaljskom župniku Vujasinu na zauzetosti u organizaciji proslave mlade mise i na njegovom angažmanu za novo zvono, novu fasadu i klimatizaciju župne crkve. Vidov je zahvalio i ceremonijaru don Marku Dokozi, profesorima i odgajateljima na  bogosloviji, don Anti Dražini, rektoru zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’ koji je bio don Tinov ovogodišnji mentor i don Zvonimiru Mikuliću koji je Vidovu bio mentor u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.

Vidov je zahvalio i svom rođaku don Tomislavu Končuratu, rekavši da ga je on „najviše bodrio, pomagao, usmjeravao, ispravljao i tješio“ tijekom pripreme za svećeništvo. Zahvalio je svima koji su uređivali župnu crkvu i župljanima koji su sudjelovali u pripremi za njegovu mladu misu. Na misi su pjevali kaljski župni zbor i zbor mladih te Katedralni zbor sv. Stošije s orguljašem Draganom Pejićem.

Proslavi mlade mise prethodila je trodnevna duhovna obnova koju su predvodili don Ante Dražina, don Marko Dokoza i don Slavko Ivoš, kaljski sin, župnik otoka Olib, Silba i Premuda.

Župa Kali kroz povijest je dala oko 80 svećenika, a u zadnjih 16 godina, iz Kali potječu šestorica svećenika. Uz ovogodišnje mladomisnike Vidova i Rudija Jurasa, svećenici rodom iz Kali su Tomislav Končurat, Slavko Ivoš te dvojica iz Neokatekumenske zajednice: Jakov Vidov i Josip Kolega.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Kali

Fra Ante Vučković predvodio je duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 27. srpnja. Na početku susreta održao je nagovor, potom je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

U duhu priprave za proslavu Jubileja 2025. godine, kojim povodom je papa Franjo proglasio i Godinu molitve, fra Ante je u nagovoru govorio o značenju molitve koja je „najvažniji i najintimniji odnos kojeg možemo uspostaviti s Bogom“.

„Molitva je odnos koji može biti dalek ili blizak. Neki ljudi samo ponavljaju molitvene formule koje su naučili. Molitva je duboki, važni, osobni odnos s Bogom“, istaknuo je fra Ante. Naglasivši da molitvu treba živjeti kao odnos, a ne kao puko izricanje rečenica, Vučković je rekao da odnos s nekim mijenja stvarnost, a ne rečenice kao automatski izrečene formule. K tome još, netko od Boga želi nešto isprositi molitvom na brzinu, da brzo dobije uslišanje, misleći da to može ostvariti izricanjem nekih točno određenih riječi, upozorio je fra Ante.

Kako bi molitva trebala izgledati, fra Ante je razmatrao temeljem ulomka iz Markovog evanđelja, u kojem je opisano kako slijepac Bartimej iz Jerihona traži od Isusa da progleda. To je „primjer škole molitve“, poručio je Vučković.

Fra Ante je pojasnio povijesno i simbolično značenje grada Jerihona koji je jedan od najstarijih naseljenih gradova na svijetu, 10 000 godina, a nalazi se na putu za Jeruzalem. „Jerihon je bio važno mjesto koje su Židovi trebali zauzeti, kad su prvi put došli u Obećanu zemlju. U Knjizi o Jošui opisuje se kako je osvojen Jerihon. Židovi nisu osvojili Jerihon mačem, svojom snagom, nego su ga osvojili liturgijom, molitvom, procesijom. Bog im je rekao neka sedam dana idu u procesiju oko grada. Sedmi dan neka rade procesiju sedam puta i tek tada trebali su vikati vojnim poklikom. I zidine Jerihona tada su se srušile. To je jako važan izvještaj koji nam kazuje kako je Bog dao Židovima Jerihon. Židovi nisu bili kao vojska u tom osvajanju, nego su Jerihon dobili molitvom. To je osvajanje liturgijom“, istaknuo je fra Ante.

Primjenjujući tu stvarnost na duhovni život osobe, Vučković je rekao: „Kad Bog dođe, mora pasti ono što smo mi izgradili u našem životu. Mi često gradimo zidine oko sebe, uslijed ranjavanja i povreda koje smo doživjeli od drugih. Bili smo ranjeni, pa se tako štitimo i ne dopuštamo drugome da nam se približi svojom emocijom. Slijepac Bartimej je škola za one koji su stvorili zidove oko sebe, koji misle da im ne trebaju ljudi. Prvo što Isus kaže u tom tekstu je Dođi, probij zid, baci to. To je važno, jer s Bogom se možemo susresti ako smo otvorenog srca, ako smo spremni za susret, ako riskiramo. Ako riskiramo da nas otvorenost zaboli, da nas ljubav rani. Tada je moguće susresti se s njim. Isus je došao k nama ljudima riskirajući svoju ljubav. Ljudi su ga razapeli, ubili, ali on se toga nije odrekao. Isus nije stvorio zid oko sebe, nego je ostao otvoren. Moramo riskirati otvorenost, ranjenost, ako hoćemo iskusiti ljubav ili blizinu“, poručio je fra Ante.

Propovjednik je istaknuo i važnost činjenice da se slijepac Isusu obratio riječima  ‘Sine Davidov’. „Isus je od Bartimeja čuo da ga zove po imenu, Sine Davidov, to znači da ga prepoznaje, njegovo zemaljsko porijeklo. Bog je obećao da će Mesija doći iz Davidove loze“, istaknuo je Vučković. Razmatrao je kako Isus ljudima postavlja pitanje što žele da im on učini, a ljudi na to Isusovo pitanje različito odgovaraju.

Isto pitanje, ‘Što hoćete da vam učinim, Što hoćeš da ti učinim’, Isus je postavio dvojici učenika i slijepcu. A njihovi odgovori su sasvim različiti.

Kad su Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, na to Isusovo pitanje tražili od Isusa da sjednu pokraj njega, s desna i s lijeva, u nebeskoj slavi, Isus im je rekao da ne znaju što traže. Štoviše, to su učenici tražili od Isusa nakon što im je on rekao najteže stvari o svom životu koje će mu se dogoditi, po treći put im je govorio da će ga nepravedno osuditi i ubiti, ali učenici to nisu razumjeli.

„Neke molitve tiču se nečijeg uspona u društvu, položaja, mjesta iznad drugih. Tim učenicima nije bila uslišana molitva. Bog kaže, Govorite, a ne znate što govorite. Postoje molitve na koje Bog kaže, Ne znam što tražite. Kad slijepac na Isusovo pitanje što hoće da mu učini kaže ‘Da progledam’, Isus mu kaže Idi. Uslišana ti je molitva“, istaknuo je fra Ante, naglasivši: „Čujemo li mi Isusovo pitanje: ‘Što ti hoćeš?’. To je srž molitve. Nemojmo reći, Bože, što ti hoćeš i meni je dobro. Ti moraš znati što ti hoćeš“.

Upozorio je kako je najteže kad čovjek ne zna što hoće. Ljudi imaju velike dileme i kažu da ne znaju što žele glede braka, duhovnog poziva. „Možemo svoju volju uskladiti s Božjom voljom. To je iznimno važno. Ali, prvo što moramo znati u sebi je – što ja hoću? Isus je razumio dubinu molitve Bartimeja i dubinu njegovog nedostatka – on ne vidi. Bartimej hoće ono što svi drugi imaju – da progleda, da vidi. Ona dvojica učenika hoće biti iznad drugih“, istaknuo je fra Ante, govoreći o razlici onoga što od Isusa traže slijepac i učenici.

Isus je Bartimeju rekao ‘Uslišana ti je molitva’ i njemu se otvaraju oči. „To je za nas prva važna lekcija – koliki je i koji je to dar da čovjek uopće vidi!? Oko je čudesni dio ljudskog tijela, osjetilo kojim dotičemo čudesnost stvorenoga koje nam je Bog dao. Slijepac je lekcija da otkrijemo koje čudo imamo u našim očima“, poručio je fra Ante.

Vučković je naglasio da su u tradiciji Crkve upravo riječi slijepca Bartimeja, ‘Gospodine Isuse, smiluj mi se’, uzete kao česti molitveni obrazac u odnosu s Bogom. „Ta molitva povezuje nas s našim umom, tijelom i sa svime što tvori naš život. Ta molitva hoće povezati elementarni ritam našeg tijela s našim mislima, sa srcem, Bogom i s našom sviješću. Kad kažemo Isus, u nas ulazi svjetlo, a kad kažemo ‘Smiluj mi se’, iz nas izlazi zlo, nečistoća naših misli i srca. To bude proces u kojem Bog ulazi i čisti našu nutrinu. Bog nas rasterećuje, on je svjetlo, a u nama je mrak. Udahnemo svjetlo, izdahnemo mrak. Udahnemo njegovu dobrotu, izdahnemo našu nervozu. Ta molitva će učiniti da progledamo, da vidimo što nismo vidjeli, gdje smo bili slijepi, da otvorimo oči i da moleći idemo za njim“, poručio je fra Ante, rekavši da je srce molitve doći što bliže Bogu, pustiti mu da dođe u naše srce i onda ići za njim. Tako i završava taj ulomak iz Markovog evanđelja o slijepcu Bartimeju koji je progledao.

O spektaklima svijeta u kojima čovjek više nije siguran je li netko muško ili žensko

U propovijedi misnog slavlja, fra Ante je razmatrao prispodobu o pšenici i kukolju, iz navještenog Evanđelja. „Bog je stvorio svijet na dobar način i očekuje od nas da svijet uvijek iznova činimo boljim. Isus za sebe kaže ‘Ja sam put, istina i život’ i svaka ta slika je važna. Isus nas je poučio razlici života i smrti – ne tako da je onima koji su činili nasilje suprotstavio veće nasilje, nego je čak dopustio da se na njemu pokaže što nasilje čini. Nije uzvratio nasiljem. Pokazao je da je život dublji od smrti“, poručio je fra Ante, rekavši kako i u naše vrijeme ljudi misle da se nasilje može riješiti samo većim nasiljem.

„Klas žita nosi na sebi zrna koja se mogu samljeti, od kojih se rade brašno i kruh. Netko treći, tko nije sijao, tim plodovima može utažiti svoju glad. Od kukolja se ne može ništa učiniti, kukolj ne može nahraniti, nego samo spaliti.

Isus kaže Ja sam put. Dakle, Ako hoćete ići za mnom, morate biti kao pšenica. Samljet će nas se, ali od toga će se hraniti drugi. Za to smo stvoreni. Nemojmo da nas zavede kukolj. Slika pšenice kaže da postoje ljudi koji su spremni dati svoj život, svoje snage, svoje plodove, za život drugoga. Dati sebe za dobro drugoga je Isusov poticaj. Kukolj znači – ja sam glavni sam sebi. Ne zanimaju me drugi. Najvažnija je moja sreća, moj život i moj užitak“, upozorio je fra Ante, istaknuvši da netko u sebi ima darove dobrote kao što pšenica ima zrna koja se mogu samljeti, od kojih se mogu napraviti kruh i hrana.

„Od kukolja se ne može ništa učiniti, od njega nema nikakve koristi, on će planuti u vatri. Nemoj se vezati samo uz sebe. Ljudi nisu stvoreni da misle samo na sebe, a sve drugo iskorištavaju“, poručio je fra Ante.

Tekst o pšenici i kukolju je i „poticaj da u sebi gajimo strpljivost, da budemo oštroumni, da znamo razlikovati pšenicu od kukolja u životu; da razlikujemo one koji misle samo na sebe i koji sebe daju za drugoga“, rekao je propovjednik.

Ta je prispodoba i poticaj da otvorimo oči srca. „Možda u kukolju ima dobrote koja može uzrasti, ako joj posvetimo pozornost. Isus kaže i da pričekamo, jer nismo odmah u stanju dobro razlikovati kukolj od pšenice pa ćemo iščupati i dobre stvari, raniti i dobre ljude. Strpite se. Doći će vrijeme kad će onaj tko dobro razlikuje pšenicu od kukolja, napraviti razliku. Neće biti svejedno kako ste živjeli“, upozorio je Vučković, potaknuvši neka pazimo da ne iščupamo dobre stvari. „Isusu je to bilo važnije od toga da ne iščupamo zlo, od toga da njivu učinimo čistom. Važnije je da ne povrijedimo pšenicu, ono što može biti dobro. Nasilno čupajući, možemo uništiti i dobre stvari“, rekao je fra Ante.

Taj evanđeoski tekst i prispodoba „pomažu nam da se možemo snaći u svijetu, da se odvažimo živjeti poput pšenice. Da molimo Boga neka nam da hrabrosti da živimo kao što živi pšenica, da donosimo plodove, makar to bilo i teško. Ali, pustiti neka nas samelju, da drugi od toga mogu živjeti“, poručio je fra Ante, upitavši: „Od čega mi živimo? Živimo li mi od spektakla u kojima čovjek više nije siguran je li netko muško ili žensko? Ili živimo od odnosa s nekim kome znam ime, tko je spreman dati sebe, svoju krv, svoje vrijeme, svoje snage da ja živim?

Pogledajte spektakle, poput Eurovizije i otvaranja Olimpijskih igara – i kako smo nahranili ljudsku dušu tim spektaklima? Je li to pšenica ili kukolj? Koji su rezultati? Imamo li nahranjene ljude koji su otkrili što je istinito, dobro, lijepo ili imamo ljude koji se ne snalaze?

Kad uklonimo Boga, nema mjere tko smo mi ljudi. Mislimo da možemo biti što hoćemo. To je iluzija. Kad uklonimo Boga, ja sam kažem tko sam ja. I to se najviše ravna seksualnim, tjelesnim užitkom. Kad uklonimo Boga, što je ateizam učinio, tko sam ja? Mi smo tada u kaosu, ne snalazimo se. Ako nema Boga, ne možeš reći tko sam ja. Bog kaže Ti si čovjek, muško, žensko“, poručio je fra Ante.

Upozorio je da se u našem suvremenom vremenu pojedinci, zajednice i neki događaji, manifestacije, ne bore više agresivno protiv vjernika, nego se izruguju kršćanstvu. „Ta nova religija hoće doći na mjesto gdje je bilo kršćanstvo. A imate i hramove za to. Na Euroviziji i otvaranju Olimpijskih igara u Parizu vidjeli smo promicatelje te nove religije“, upozorio je Vučković, poručivši: „Isus nas uči – isplati se biti pšenica, donijeti plod. Isplati se da nas se samelje, isplati se da naš život bude hrana nekome. To je najdublje što možeš dati“.

Ines Grbić

Foto: Jasenka Jurčić Jakovćev

Tradicionalno hodočašće vjernika Majci Božjoj u uvalu Piškera otoka Jadro u kornatskom otočju, održano je u subotu, 27. srpnja. Svečano misno slavlje u crkvi Rođenja BDM na Piškeri predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.

Suslavila su sedmorica svećenika: don Frane Šindija, župnik saljske župe Uznesenja BDM, don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i nekadašnji saljski župnik, saljski sin don Zdenko Milić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru, don Ivan Katić, župnik Murtera, tajnik biskupa Rogića te svećenici iz Požege i Kopra.

Hodočašće na Piškeru održava se svake godine zadnje subote u srpnju, a u njemu najviše sudjeluju vjernici Dugootočkog dekanata iz župa Sali, Luke, Žmana i Zaglava. Ta je crkva povjerena brizi saljskog župnika i administrativno pripada župi Sali. Piškera, u prijevodu ribnjak, nekadašnje je ribarsko naselje još iz rimskog doba na otoku Jadro, nastala kao ribarska baza usred bogatih kornatskih lovišta ribe.

U hodočašću u ribarsku katedralu, kako Dugootočani zovu crkvu na Piškeri, sudjelovala je i skupina križara iz Požege sa svojim duhovnikom te vjernici iz Murtera. Ove godine prvi put misu je predvodio šibenski biskup; inače je tradicija i prethodnih godina misu je predvodio zadarski nadbiskup, generalni vikar ili svećenik iz Zadarske nadbiskupije.

Biskup Rogić je u svom prethodnom mandatu službe nekog odbora pri HBK bio upravo predsjednik Odbora HBK za pastoral pomoraca te se u svojim porukama obraćao i ribarima. Zahvalio je na pozivu da pohodi tu crkvu i predvodi misu, moleći za blagoslov života i rada ribara, u službi čije duhovne skrbi je ta crkva i izgrađena 1560. godine, doprinosom saljskih i zadarskih ribara.

Isus je za svoje apostole među prvima izabrao upravo ribare. Ribarski posao je osobita simbolika i duhovnog poziva. U tom kontekstu, biskup Rogić poželio je ribarima da budu odraz Božje dobrote i ljubavi, rekavši da se ribari često nalaze u raznim okolnostima, pa i neprilikama na moru, kada osobito zazivaju Božju i pomoć s Neba. Ta je crkva i hodočašće spomen na brojne naraštaje saljskih i drugih ribara koji su u toj crkvi tražili utjehu i okrepu u Božjoj riječi i snagu u euharistiji, Isusu kao kruhu života za život vječni, istaknuo je šibenski biskup.

„Izgradnja Gospine crkve na Piškeri znak je vjere naših predaka ribara, svjedočanstvo povijesti i utjecanja Marijinom zagovoru koja kao majka Crkve, a nazivamo je i Gospom ribara i težaka, bdije nad svima koji od nje zatraže pomoć“, rekao je mons. Rogić, dodavši da „život ljudi od mora, ribara i pomoraca, opisuje narodna izreka da je to ‘kruh sa sedam kora’“.

„U raznim neverama, u sjećanja naviru toliki zavjeti ribara Majci Božjoj, što potvrđuje i izgradnja crkve na Piškeri. Marija je uzor Kristovog učenika, jer je svoje srce sasvim otvorila Bogu i predala se u službu ostvarenja Božjeg plana“, istaknuo je mons. Rogić. Podsjetio je da su brojne svijeće zapaljene i zavjetni darovi ostavljeni pred slikom Majke Božje u mnogim crkvama i kapelama, podignutima i po morskim grebenima i u lukama.

„Izbavljenje u nevolji je Božji dar ribaru koji se utječe zagovoru Majke Božje i svetaca. Neka na usnama i u srcu ribara uvijek budu iskrene molitve Bogu, da ih izbavlja iz nevera na morima i iz drugih nevera života. Kušnje neka nam učvrste vjeru i pouzdanje u Božju dobrotu, svijest da je naš život u Božjoj ruci i da nas Providnost vodi Božjim putovima spasenja“, poručio je biskup Rogić. Poželio je ribarima blagoslovljene ulove, plovidbe i povratke njihovim obiteljima.

„U svetištima, poput ovog ribarskog, molimo za pomoć da ustrajemo u dobru i budemo kršćani koji se u svakoj situaciji oslanjaju na Boga“, potaknuo je biskup Rogić.

Saljski župnik Šindija zahvalio je biskupu Rogiću na dolasku i podršci tom hodočašću. Župnik je darovao biskupu Rogiću umjetničku sliku s motivom crkve u Piškeri i ribarskom lađom, plodove mora iz saljske tvornice ribljih proizvoda ‘Mardešić’ i saljsko vino.

Don Frane je zahvalio saljskom sakristanu Mišelu Basioliju i osobito mladim Saljanima koji su se potrudili urediti crkvu za slavlje, kao i saljskom župnom zboru koji njeguju glagoljaško pjevanje. Uz približno 400 vjernika, u misi su sudjelovali i Zoran Morović, načelnik Općine Sali i Šime Ježina, ravnatelj Nacionalnog parka ‘Kornati’.

O crkvi Rođenja BDM na Piškeri

Crkva Rođenja BDM u Piškeri bila je izgrađena za vjerske potrebe velikog broja trgovaca i ribara. Stoljećima je imala kapelana koji je bio ribar i uzdržavao se ribolovom. Službu u toj crkvi vršio je pop glagoljaš iz Saljskog dekanata, o čemu svjedoči i ploča na zidu te crkve s popisom svih “popova glagoljaša – kornatskih ribara” koji su u njoj služili kroz stoljeća.

Od 19. st., brigu o toj crkvi vodi saljski župnik. Nakon pet stoljeća redovnog bogoslužja u toj crkvi, 1939. godine u njoj je zadnji put bila slavljena misa, odnosno održano hodočašće. U Drugom svjetskom ratu crkva je bila bolnica za ranjenike, a nakon rata crkva je zaštićena kao spomenik kulture. Hodočašća u Piškeru opet su obnovljena 1992. godine.

Crkvu je povodom proslave 1000. obljetnice prvog pisanog spomena ribarstva u Hrvata, 1993. blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Crkva je obnovljena i uređena velikim zalaganjem tadašnjeg saljskog župnika, blagopokojnog don Tita Šarina, koji je i pokrenuo srpanjsko hodočašće na Piškeru.

Zvono za crkvu u Piškeri, prvo zvono u povijesti te crkve koje pozdravlja hodočasnike i označava slavlje, 2003. godine blagoslovio je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Zvono su darovali zaručnici Eva Marinković i Miroslav Horvat. Na zvonu se nalazi lik Bezgrešnog začeća BDM i upisan je stih ‘Slava Višnji Bogu i mir na zemlji ljudima dobre volje’. Promjer zvona je 390 mm, težina 35 kg, ton ‘ha’.

U crkvi Rođenja BDM u Piškeri 2004. godine postavljena je spomen ploča don Srećku Lovretiću, podrijetlom s Molata, nekadašnjem župniku Luke, kojeg su u srpnju 1942. g., u njegovoj 31. godini života, komunisti vezanog za jarbol potopili kod otoka Borovnika. I ove godine, kao i prethodnih, vjernici su se zaustavili na moru, na tom mjestu don Srećkove pogibije kod otoka Borovnika. U znak sjećanja bacili su vijenac u more, a don Zdenko Milić predmolio je molitvu za dušu ubijenog svećenika. Vjernici su se zaustavili i kod spomen obilježja križeva u sjećanju na stradale vatrogasce na Kornatima, gdje su se također pomolili za njihove duše i zazvali Božju pomoć svim vatrogascima u njihovoj službi.

Da je ta crkva u mislima i pohodu vjernika i izvan Zadarske nadbiskupije, uz dar zvona,  potvrđuje i darovani kalež kojeg su 2004. godine darovali zaručnici Tatjana Rusmir i Marko Mikulčić iz Varaždina. Te su godine na zidovima pokraj glavnog oltara Saljani postavili uljanicu i ‘svitlo’, stalak za luč, koja je „svojim plamenim svjetlom s broda u noćnom ribolovu omogućila veći ulov sitne plave ribe”, piše na fotografiji ispod stalka. Na zidu crkve nalazi se i višemetarska reprodukcija crno-bijele fotografije iz 1930.-ih godina, koja prikazuje saljske ribare kako love ribu i suše ribarske mreže.

Ines Grbić

Foto: Župa Sali