Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo zadnjeg dana duhovnih vježbi za svećenike Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 29. kolovoza, u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu koji je i propovijedao i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Trodnevne duhovne vježbe završile su na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja. U tom kontekstu, o. Jeronim je govorio o značenju i kršćanskoj vrijednosti mučeništva. „Lijepo je što duhovne vježbe završavamo spomenom mučeništva sv. Ivana Krstitelja koje i nama može i treba biti poticaj da i mi damo hrabro svjedočanstvo za Isusa Krista. Mučeništvo je svjedočanstvo za Isusa Krista.

Bog po proroku Jeremiji predivno opisuje velikog čovjeka, Ivana Krstitelja, kao onoga koji neće drhtati pred nijednom ljudskom veličinom, koji će biti poput utvrđenog grada, kao željezni stup. I ne samo to, nego će uz Ivanovu snagu uvijek biti i Božja milost koja će mu pomoći i koja će uvijek biti s njim, te ga ništa neće nadvladati – jer Gospodin je s njim da ga izbavi“, rekao je o. Jeronim.

Te riječi proroka Jeremije iz prvog čitanja na misi, koje se odnose i na život sv. Ivana Krstitelja, u svom nastavku u navještenom evanđelju „pomalo iznenađuju, jer donose smrt Ivana Krstitelja, sudbinu koja kao da postaje igračka u ruci najnižih ljudskih strasti“, rekao je o. Jeronim.

„U bilo kojoj drugoj knjizi“, tako završen život osobe, kao Ivana Krstitelja, „bila bi tragična priča, jer je čovjek koji se oslanjao na Boga – ostavljen“, upozorio je o. Jeronim i nastavio: „Bog obećava pobjedu i izbavljenje, a nije bio tu. Ali, to je zapisano u Evanđelju. Evanđelje je radosna vijest, jer evanđelje naviješta smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Zato je smrt Ivana Krstitelja dio radosne vijesti o Isusovom životu.

Zato i mi, kad pokapamo bližnje, slavimo obred. Sprovodni obredi su slavlje, kada je pred nama često težak i veliki gubitak. Mi slavimo jer je svako naše slavlje uklopljeno u euharistiju“, poručio je o. Jeronim, rekavši da svećenici predvode povjereni Božji narod prema Isusovoj pobjedi uz muku u uskrsnuće.

Život sv. Ivana Krstitelja, „nije tragična priča, nego priča o pobjedi, priča o sjemenu bačenom u zemlju koje će donijeti plod. To je priča o pobjedniku, a ne o žrtvi. Tako je tanka linija koja odvaja mučenika od žrtve“, istaknuo je o. Jeronim.

Propovjednik je potom opisao svjedočanstvo „o veličini čovjeka koji zna biti mučenik i ne dozvoljava da postane žrtva“, spominjući mučeništvo trapista u Alžiru koji su ubijeni 1996. godine u njihovom samostanu, u građanskom ratu.

„Jedna islamska ekstremistička skupina zarobila je i pobila sve monahe toga samostana. Monasi su znali i očekivali da će se to dogoditi. Dugo su razmišljali hoće li otići ili ostati. Čak su ih i muslimani, njihovi susjedi s kojima su živjeli i dijelili njihovo zajedništvo, molili da odu. Ali, ti trapisti odlučili su ostati i dati, ako treba, položiti i to svjedočanstvo za Gospodina“, rekao je o. Jeronim. Dvije godine prije nego što su bili ubijeni, sluteći to stradanje, prior toga samostana, o. Christian de Chergé, napisao je svoju oporuku.

O. Jeronim je pročitao dio iz te oporuke u kojoj prior čovjeku koji će ga ubiti, između ostaloga, piše: „I tebi, moj prijatelju posljednje minute, koji nećeš znati što radiš. Želim da ovo Hvala i Doviđenja bude za tebe, jer u licu Božjem vidim tvoje. Neka se ponovno susretnemo, kao sretni lopovi u raju, ako tako bude htio Bog, otac nas obojice“.

„To je dirljivo i snažno svjedočanstvo čovjeka koji je znao pretvoriti u dar ono što mu se oduzima. Kristova pobjeda daje nam tu snagu i slobodu, da i onda kad nam se nešto oduzima, mi to pretvorimo u dar. Ne dozvoljavamo da postanemo samo žrtve. Mučenik je onaj koji umire za nešto: za Krista, za vjeru, za Crkvu, za ljude. Mučenik gleda naprijed. Mučenik gleda ono prema čemu ide i za što daje svoj život. Onaj koji je žrtva i ostaje u toj ulozi, gleda samo ono što gubi. Njegov pogled je zakovan za ono što je izgubio. Ostaje u prošlosti“, rekao je o. Jeronim, dodavši da služenje, posluživanje otajstva u svakodnevnici, od svećenika često traži velikodušnost, veliku vjernost, snagu, ‘bijelo mučeništvo’.

„Neće svatko biti pozvan da polaže svoj život za Gospodina. Ali, možemo ga živjeti do kraja, za njega. Želim nam svima strpljivost sijača koji zna da sjeme koje će baciti, nosi u sebi budućnost koja će doći Kristovom snagom. Želim vam mudrost i strpljivost sijača, da obilato sijemo, kako bismo obilato i želi“, poručio je o. Jeronim subraći svećenicima.

Prigodna riječ nadbiskupa Zgrablića          

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić iznio je dojam s duhovnih vježbi za svećenike o temi ‘Poslužitelji otajstava’, a na kojima je svih dana sudjelovao i mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio njihovom predvoditelju, o. Jeronimu, rekavši da se zahvalnost Bogu izražava i po zahvalnosti ljudima koji nam posreduju Božje darove. Nadbiskup je istaknuo da je o. Jeronim kao redovnik, monah, uspio približiti svećenicima njihovu „specifičnu duhovnost, duhovnost dijecezanskog svećenika koja se sastoji baš u posluživanju, u tom otajstvu, da bismo mogli proživjeti paradokse našeg života – od naše svetosti do naše grešnosti, od našeg oduševljenja do našeg umora, kao i druge paradokse našeg života koje proživljavamo, ali uvijek u službi Kristovih otajstva“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je o. Jeronimu što je ohrabrio svećenike na tom putu, što im je ta otajstva posvijestio i približio, da ih još dublje mogu živjeti. „U našoj duhovnosti, u našem iskrenom svećeničkom življenju, u posluživanju Kristovih otajstava, svećenici čine čovjeku najljepše i najvrijednije. Ima li većeg dobra, nego da mi možemo biti poslužitelji, posrednici toga da se Bog približi čovjeku, da se čovjek približi Bogu? Uloga svećenika je u tome nezamjenjiva. Bez svećenika nema ispovijedi, nema sakramenata, a sakramenti su stvarnost u kojoj se Bog čovjeku tako duboko i blisko, istinski približava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da se, promatrajući služenje svećenika, s jedne strane, svećenici osjećaju „tako paradoksalno“ da nisu dostojni svećeništva, da taj poziv, zvanje nisu izabrali oni, nego ih je Netko drugi, sâm Bog stavio u tu službu.

„Zahvalni smo Gospodinu što to možemo činiti, što u Božjoj milosti možemo činiti tolika dobra, kojih možda toliko nismo ni svjesni; što ih možemo činiti čovjeku u ovom svijetu po Božjem daru, u suradnji s Bogom. U čemu drugome bismo mogli činiti neko veće dobro čovjeku, nego kad se brinemo da se duša čovjeka hrani i nasiti živim Bogom, da duša čovjeka bude u Božjoj blizini i da čovjek duboko proživljava svoje spasenje. Na tom putu života, o. Jeronim uspio nam je sve to približiti, ne samo svojim razmišljanjima, nego je bio vrlo konkretan, da smo se vrlo konkretno pronašli u situacijama našeg života“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio o. Jeronimu na vremenu kojeg je darovao subraći svećenicima, „na njegovim promišljanjima, duhovnosti, svjedočanstvu, na živoj i zanimljivoj riječi koju je približio.

Pozvani smo živjeti naše svećeničko otajstvo, sve dublje u njemu rasti, u njemu se radovati. Ali i to je blaženstvo našeg života – da i kroz suze, trpljenje, nevolje, uvijek sve pretvorimo u blaženstvo Božje blizine“, potaknuo je mons. Zgrablić. Istaknuvši da su duhovne vježbe u prilog izgradnje i jačanja, obnove svijesti o svećeničkom identitetu, Božjem izabranju i poslanju u spasenju duša, kao i poticanja svećeničkog zajedništva, nadbiskup Zgrablić poželio je da svećenici budu hrabri i odvažni poslužitelji otajstava poput sv. Ivana Krstitelja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Tijekom pripreme za svečane doživotne zavjete franjevaca hrvatskih provincija koja se nizom formacijskih događaja održava od 5. do 31. kolovoza od Istre do duhovnih vježbi zaključno na Badiji, redovnički kandidati franjevačkih zajednica iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, dio toga pripremnog susreta boravili su u Zadru od petka, 16. kolovoza do subote, 24. kolovoza.

Za to vrijeme, osamnaest franjevačkih bogoslova, među kojima su i kandidati za svećeništvo,  bili su smješteni u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Misna slavlja tijekom njihovog boravka u Zadru u sjemenišnoj kapeli predvodili su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, u utorak, 20. kolovoza te umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić u petak, 23. kolovoza.

Nadbiskup Zgrablić ohrabrio je i podržao sudionike toga susreta na kojemu više predavača bogoslovima izlažu teološku i crkvenu pouku i prenose praktična iskustva o različitim aspektima franjevačkog, redovničkog i svećeničkog poziva za kojega su se odlučili.

U propovijedi mise koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić istaknuo je važnost franjevačke karizme za Crkvu i svijet, rekavši da je sv. Franjo uspio obnoviti Crkvu jer je na sebe preuzeo Kristov križ koji je izraz Isusove ljubavi za čovjeka do krajnjih granica, odnosno, ljubavi koja nema mjere u darivanju sebe čovjeku.

„Onaj tko živi najveću ljubav, Kristovu ljubav, koja ide u ljubavi do smrti na križu, postaje jedno s Raspetim Kristom. Sv. Franjo je postao jedno s Kristom, obuzet njegovim Duhom bio je u službi obnavljanja Crkve i spašavanja svijeta. Praćen Božjom providnošću, zaljubljen u Krista i iskreno ga nasljedujući, radikalnim utjelovljenjem Evanđelja u svakodnevnom životu, živeći od Evanđelja i za Evanđelje koje rađa ljubavlju prema ljudima i svemu stvorenome, sv. Franjo privlači druge k Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši franjevačke kandidate da nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, sv. Franje, kojega je Benedikt XVI. nazvao „divom svetosti“.

Početkom 13. st., ruševno stanje u kojem se nalazila crkvica sv. Damjana u kojoj je, gledajući u križ, sv. Franjo tri puta čuo glas: „Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se ruši!’“, „bila je simbol dramatične i uznemirujuće situacije u Crkvi toga vremena; površna vjera nije formirala i preobražavala život, slabo gorljivi kler, ohlađena ljubav… Crkva je bila narušena iznutra, što je, između ostaloga, dovelo i do pojave krivovjernih pokreta“, podsjetio je nadbiskup Zgrablić, poručivši da sve treba staviti u službu naviještanja i širenja Božjeg kraljevstva.

Potaknuvši kandidate da, po primjeru sv. Franje, odvažno slijede Krista, mons. Zgrablić je rekao da je sv. Franjo aktualan i u naše vrijeme. Na misi je navješten ulomak iz Evanđelja po Mateju, u kojem Isus opominje učenike da će bogataš teško u Kraljevstvo nebesko, kao i da će stostruko primiti i baštiniti život vječni oni koji sve ostave radi Isusa Krista. Nadbiskup je čestitao kandidatima što žele nasljedovati sv. Franju u svom životnom opredjeljenju i duhovnom zvanju, koji je radikalno odbacio navezanost na materijalno bogatstvo i odrekao se bogate baštine njegove imućne obitelji koja se bavila trgovinom. Ohrabrio je bogoslove da crpe nadahnuće iz Isusovih riječi koji osobno ohrabruje one koji pođu za njim i ostave sve zbog Isusa, govoreći o „preporodu“ kada Isus „sjedne na prijestolje svoje slave“, koju će i njegovi nasljedovatelji s njim dijeliti. „Sveci su svojim životom djelotvorni, konkretni, najizvrsniji tumači Svetog Pisma, jer utjelovljuju Božju riječ u svom životu i čine je privlačnom, tako da ta Riječ nama govori, preobražava i spašava nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Franjo „model pravilnog razlučivanja u životu, zadatku obnove Crkve i ljubavi prema svim stvorenjima“.

Uz misu koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić pozvao je franjevačke kandidate i njihove odgojitelje i na susret u Nadbiskupskom domu u Zadru, gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru.

U propovijedi mise koju je predvodio mons. Puljić, umirovljeni nadbiskup je podsjetio da je sudjelovao na Sinodi o Posvećenom životu 1994. g., kada je kapucinski biskup Egger opisao redovnike kao „sanjare“.

„Zar sv. Franjo nije jedan od većih Božjih sanjara? General salezijanaca govorio je o članovima posvećenog života kao o ‘nepopravljivim optimistima’“, rekao je mons. Puljić. Potom je govorio o trojici hrvatskih mladića s početka 20. st. koji su također bili ispunjeni snovima i optimizmom. To su bl. Miroslav Bulešić i Ivo Mašina koji su mučenički umrli te bl. Ivan Merz.

Ivo Mašina (1927.-1961.) bio je izvrstan učenik zadarske gimnazije, a u Zagrebu na studiju povijesti najbolji student u svojoj generaciji. Zbog domoljubnih ideja i nekih akcija uhićen je 1959. i osuđen na 15 godina zatvora. U kaznionici u Staroj Gradišci mučili su ga i zadavili 19. studenog 1961., u njegovoj 34. godini života. U svom dnevniku od 21. kolovoza 1947. piše: „Pošao sam ujutro na sv. Misu, primio sv. Pričest. Molio sam Isusa, da mi dadne milost da izdržim sve kušnje ovoga života i da ustrajem uz Kristov barjak Ljubavi, Dobrote i Mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da Ti do kraja ostanem Tvoj vjerni borac, da za Tvoju vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti”, podsjetio je mons. Puljić.

„Veliki mladić koji je zablistao na našem obzorju, kao ponos narodne i crkvene povijesti, bio je svećenik Miroslav Bulešić (1920.-1947.) iz Istre, koji je okrutno ubijen na krizmi u Lanišću, 1947. godine. Živio je samo 27 godina, a sazrio je do punine zrelosti. Kad su stizale prijetnje, on u svom dnevniku piše: „Ako me hoćeš k sebi, Gospodine, evo me. Darujem Ti život za svoje stado“.

Bl. Ivan Merz (1896.-1928.), istaknuti laik i svjedok Radosne vijesti rodom iz Banja Luke, kao vođa hrvatske katoličke mladeži trudio se kod mladih „stvoriti ispravno shvaćanje ljubavi, braka i čistoće“, umro je sa samo 32 godine. Merzu je „euharistija bila ishodište njegovih apostolskih pothvata“, s motom „Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Sva trojica mladenačkih velikana koji su nalazili uporište i snagu u vremenima kušnje i krize pokazali su zavidan stupanj humanosti, čvrstoće i hrabrosti, bili su ukorijenjeni u tropletu koji spaja obitelj, Crkvu i narod. Bili su svjedoci ljubavi prema Crkvi, narodu i sakramentima“, poručio je mons. Puljić. Premda nisu zasnovali obitelj, „sva trojica bili su svjesni da „povijest čovjeka i  ljudskog spasenja ide preko obitelji“ koja je u središtu Božje pozornosti. Temelj obiteljskog zajedništva je boljitak drugoga, nesebična ljubav koja je „velikodušna i ne traži svoje““, rekao je mons. Puljić.

Govoreći o Crkvi, nadbiskup je rekao da je Isus htio Crkvu kao „zajednicu braće i sestara“ (Mt 23, 8), stola i blagovanja, dobara i međusobne ljubavi. „Stoga Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“. Tvorac takvog zajedništva je Duh Sveti koji preobražava ljudska srca“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je zahvalio bl. Miroslavu za odvažnost da je „dao život za svoje stado“ i za spremnost oprosta progoniteljima, jer njegova „osveta je oprost“. Merzu je zahvalio što je „euharistiju smatrao izvorom života koja nas krijepi i smiruje“. Za Mašinu je izrazio ponos što se nije dao zavesti ni slomiti prijetnjama i progonima te je živio za vrijednosti koje „nose pečat neuništivosti“.

„Neka i vama, dragi bogoslovi, život i primjer te trojice mladića, njihova ljubav prema obitelji, euharistiji i narodu, bude nadahnuće da se međusobno poštujete i pomažete, da Crkvu i svoju bogoslovsku zajednicu s poglavarima poštujete i volite, da teološke znanosti proučavate i produbljujete te rastete u milosti i kreposti pred Bogom i ljudima“, poručio je mons. Puljić franjevačkim kandidatima.

Bogoslovi su pohodili i župnu crkvu Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru gdje djeluju franjevci, a misno slavlje je predvodio fra Andrija Bilokapić. Susret pripreme kandidata za doživotne zavjete organiziraju Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i odgojitelj fra Bojan Rizvan.

Ines Grbić

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. kolovoza.

Razmatrajući navješteni ulomak Evanđelja po Ivanu, nadbiskup je rekao kako su mnogi učenici, kad su čuli da će Isus dati svoje tijelo za hranu, rekli: „Tvrd je ovo govor“. „Isusovo djelovanje izazivalo je podijeljene reakcije: od oduševljenja naroda (‘Svi ga traže’ Mk 1,37), do sumnje i odbijanja, pa se sâm Isus čudio ‘nji­hovoj nevjeri’. Neuspjeh u Nazaretu kod svojih bio je samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu, pa je Ivan u svom prologu napisao: ‘Svojima dođe i njegovi ga ne primiše’“, rekao je mons. Puljić,  dodavši da je u navještenom evan­đelju nastavak „nesporazuma Isusa i njegovih slušatelja, kao i njego­vih učenika“.

„Navedeni nesporazum je kulminacija između očekivanja naroda i Isusovog poslanja. Iščekivanje Božjeg pomazanika – Mesije, među Židovima, osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko, posebno u okolnostima kad se zaoštrio sukob između naroda i nesnosne rimske vlasti, pa je pitanje Mesije bilo sve aktualnije“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na poruke Evanđelja dvije nedjelja prije 21. nedjelje kroz godinu. Tada je Isus govorio o „čudesnom umnažanju kruha“ i o sebi kao „kruhu života“ koji je s neba sišao, čime je najavio ustanovljenje euharistije.

„’Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta’ (Iv 6, 51). Tim riječima Isus je nedvojbeno izazivao protiv­ljenje kod slušatelja: „Tvrda je ovo besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50).  Stoga i mi možemo s velikim umovima svijeta tvr­diti „dok god bude umnika na zemlji, Isus će biti problem za mislioce (J. W. Goethe), a misterij za vjernike (B. Pascal). Nemoguće je ostati ravnodušan i ‘neokrznut’ njegovom dobrotom i njegovom riječi koja nas propituje i liječi, uznemirava i umiruje. Nadasve, tješi i ispunja smislom“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši da Isusove riječi „imaju autoritet, jasnoću, dubinu i lje­potu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. To nisu samo riječi. U njima je život i snaga. Stoga je, uviđajući tu snagu, evanđelist Marko zapisao da su ‘slušatelji visjeli o njegovoj riječi’“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na Isusov govor u Kafarnaumu kad je euharistiju najavio riječima: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta“ (Iv 6, 51).

„Crkva, naime, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zato je stoljećima čuvala i branila taj predragocjeni dar i ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima, Mesija i Spasitelj koji nas liječi svojim tijelom i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s „Introibo ad altarem Dei“ – „Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“. Iako ne možemo do kraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, treba se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj“, potaknuo je mons. Puljić.

Zbog svoje slabosti i grešnosti, vjernici na početku mise mole: ‘Gospodine smiluj se’“. Uslijed nevolja i ugroza, vjernici mole Gospodina da ih brani i od zla vremena. „To je razlog i smisao zaziva nakon uvoda i kajanja na početku mise: ‘Gospodine, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se’. Nakon molitve Gospodinu da nam se smiluje, u svečanoj pjesmi „slavimo Boga koji stoluje na visinama“ i sjećamo se opisa iz Lukinog evanđelja o „anđelu koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“. Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u 2. st. učinila sastavnim dijelom misnog slavlja i dodala zazive: „Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, koji si k nama došao i mir najavio. Mir nije samo odsutnost ratova, već je mir srca s Bogom i našom savješću „pravo srce mira“; poput „nutarnje radosti koja je blizu vječnog blaženstva“. U drugom dijelu ‘Slave’ obraćamo se Kristu, ‘Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta’“, rekao je mons. Puljić.

„Krist nije došao na zemlju da mu se di­vimo, već da nešto od onoga što je on navijestio, u život provedemo. Prihvaćanje Krista podrazumijeva i praksu, a ne samo te­oriju; ispravan život, a ne tek ispravno uče­nje“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Bog čovjeka stvorio slobodnim i želi da mu u slobodi služi, sluša i nasljeduje.

„To je najveći dar, ali i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile mogućnosti pa se čovjek često odriče tereta slobode, a s njom i odgovor­nosti koja je neodvojiva od slobode. Našem naraštaju koji sve više govori i zastupa ljudska prava i obveze, etiku i moral bez Boga i neku „novu reli­gioznost i kršćanstvo bez Krista“, euharistijski Krist iz evanđelja je najpotrebniji.

Istina, Isusove riječi Ivan je opisao kao „tvrdi govor“, nakon kojega su mnogi učenici odstupili. Stoga na Isusov upit ostatku učenika: „Da možda i oni ne kane otići“, apostol Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga““, rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti Petru na tim riječima, nadbiskup je  istaknuo veličinu otajstva euharistije, blagodat njene baštine i milosti darovane po euharistiji koja je „pre­duvjet osmišljenog života na zemlji i u vječnosti“, podsjetivši na misao sv. Tome Akvinskog: „Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu“.

I.G.

Varaždinski biskup Bože Radoš predvodio je na blagdan Kraljice mira svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi Kraljice Mira na Stanovima u Zadru u četvrtak, 22. kolovoza.

Koncelebrirali su desetorica svećenika, među kojima stanarski župnik don Marinko Jelečević, kojega s biskupom Radošem veže dugogodišnje prijateljstvo.

U duhu naziva toga naselja Stanovi, biskup je potaknuo vjernike da vidimo, primijetimo stan kojega je Marija dala Isusu. „Anđeo Mariji nosi sporazum kojega je Bog već potpisao u korist nas ljudi. Traži nekoga tko će biti potpisnik toga sporazuma. Ljudi žive u bučnom vremenu, nemaju potrebe za nekim drugim glasom, za promjenom svoga života. Bog po anđelu kuca na vrata jedne djevice, koja je djevica šutnje. Marija ima istančano srce i istančano uho za Božji glas. I čuje da dolazi anđeo, što i znači – glas Božji. To je Božja snaga koja ulazi u njen život. Marija je spremna čuti taj glas i biti poslušna“, naglasio je mons. Radoš.

To nas vraća na početke našeg ljudskog roda, kada čovjek nije slušao Boga. „Čovjek nije imao uho ni srce za Božji glas, nego je svoje uho, svoju volju i sebe otvorio drugom glasu koji je pomutio sluh za Boga. I od toga trenutka, od Adama i Eve, Gospodin traži nekoga tko ima sluh za njegov glas. Tko će čuti njegove riječi i tko će dopustiti da ta riječ uđe u njegov život“, poručio je biskup, rekavši da crkveni oci Mariju vide kao ploču od drveta na koju Bog utiskuje i upisuje svoje ime.

„Bog urezuje svoje ime, kao što se urezuje u drvo. Onaj koji dolazi ljudima ne dolazi kao turist koji plaća svoj boravak među nama, nego dolazi da bi imao stan, stan ljudskog srca. Želi ući u taj stan. Želi biti stanovnik zemlje. Marija je Bogu otvorila svoj stan, svoju nutrinu, da Bog uđe i da se nastani među nama. Mi ispovijedamo da se Bog nastanio i utjelovio među nama. Bog ima stan ovdje na zemlji. Marija je prvi njegov stan, stan koji ima posebno mjesto u njegovom životu“, istaknuo je varaždinski biskup.

Bog je svoje ime, zakon i ljubav upisao u ljudsko srce, ne u stan od kamena i drveta. „Bog koji dolazi upisuje se u Marijino srce, Marijin život, kao što se dijete upiše u život majke. Život se upiše i u tijelo. Tijelo ne može zaboraviti da je kroz njega prošao život. Liječnici to primjećuju na tjelesnoj razini kod žene koja je rađala, a to je još dublje zabilježeno i u majčinom srcu. Bog je ušao u povijest Blažene Djevice Marije i po tom činu ulazi u život svakoga od nas, želi se zabilježiti u našoj duši i tu imati svoj stan“, poručio je biskup Radoš.

Marija za sebe kaže da toga nije dostojna, da je neznatna. „Upravo to je čini dostojnom da prihvati da bude Isusova majka, da u ime ljudskog roda potpiše taj sporazum između Boga i čovjeka. Sporazum kojim se ruše granice, kojim se donosi potpuni mir između Neba i Zemlje, uspostavlja se zajedništvo.

Onaj koji dolazi iz Očeve kuće, otvara vrata kuće da bismo mi mogli ući. Kada su otvorena vrata s jedne i s druge strane, to su ista vrata i svatko može ući. Može Bog ući, a i mi možemo ući tamo gdje je naše mjesto, gdje smo pozvani biti, u kuću iz koje smo izašli, odakle smo otjerani svojim grijehom. I gdje se ponovno vraćamo posredstvom ljubavi Marije koja ima prostora, ima mjesta za Boga“, poručio je mons. Radoš.

Biskup je rekao i da blagdan Marije, Kraljice neba i zemlje, ne možemo razumjeti bez Uskrsa, bez uskrsne radosti. „Isus je obećao da će doći i otvoriti grobove svih nas i da će nam dati život, da će naši grobovi biti prazni. Grob neće gospodariti nad nama, nego život će gospodariti. Odvest će nas u Očevu kuću, gdje je iskonski poriv svakog djeteta da dođe, u kuću svoga Oca – i da to bude radostan događaj.

Radostan događaj je kada Marija prva od nas uzlazi na Nebo, kad je Marijin put dospio do zadnje postaje zajedništva u Očevoj kući. Marija je kraljica neba i zemlje, majka onoga koji donosi mir i život. I u našem ljudskom poimanju, osoba koja rodi kralja je kraljica. Kralj stalno ostaje na njenom prijestolju. On je na njenim rukama. Prijestolje kralja je uvijek Blažena Djevica Marija“, istaknuo je propovjednik, rekavši da Krist vlada kao onaj koji donosi mir, milost, kao što je i Marija puna milosti. „Marija predstavlja kraljevstvo ljepote, dobrote, života, milosrđa. Sve to vidimo u BDM, ne po njenim zaslugama, nego po zaslugama njenog sina, Isusa Krista. A ona sve događaje iz njegovog života bilježi u svom srcu, bilježi kao najvišu riječ, riječ radosti“, rekao je mons. Radoš, govoreći o radosti i u kontekstu mira čiji je donositelj Isus.

„Kad se slavi Kraljica mira, onaj koji dolazi po Mariji dolazi među ljude da uspostavi mir između Boga i čovjeka. Da uzme naše ljudske nemire i donese mir kojeg jedino Bog može dati.

Taj mir već je najavljen u pozdravu Shalom kojeg Anđeo izriče Mariji. To je mir radosti. Prva riječ anđela Mariji je ‘Raduj se’. Kad Bog ulazi u naš život, to je uvijek radost. Božji ulazak u naš život nije nesreća, težina, nego to je radost. Po radosti prepoznajemo jesu li to Božja djela, je li Bog na djelu ili nije. Evanđelje znači riječ radosti, Evanđelje poziva na život radosti. A radost dolazi po životu, po onome tko je naš život. Donosi ga onaj tko u sebi nosi radost života, radost uskrsnuća“, poručio je mons. Radoš.

Marija je kraljica, a Isus je i počeo svoje propovijedanje govorom o Kraljevstvu nebeskom, rekao je biskup. „Isus je za nas kralj. Marija prva ide izgrađenim putem kojeg je Isus uspostavio po svojoj muci, smrti i uskrsnuću, da prijeđe k Ocu. O tom mostu, putovanju, Isus je stalno govorio svojim učenicima“, rekao je mons. Radoš, istaknuvši kako dolikuje da „Marija koja je prva udomila Isusa, prva pođe u dom nebeskog Oca“.

„Božja Riječ je konkretna i vodi nas u Nazaret, za kojeg kažu da je pupoljak. Marija je ovjenčana, ona je okrunjena. Crkva je vidi u otajstvu krune, u duhovnom smislu krunice, male krune čiji su biser događaji iz Isusovog života. U kruni Marijinog života su četiri niza bisera; četiri otajstva krunice predstavljaju 200 prizora iz Isusovog života u Marijinoj kruni. Onaj tko se približi toj kruni, približit će se Isusu koga je Marija rodila“, poručio je biskup Radoš, rekavši da Marija ne zaustavlja pogled na sebi, nego uvijek vodi Isusu koji se zapisuje u naše srce, ako mu otvorimo dušu.

Biskup je poželio da Isus ravna našim životnim putem, ponašanjem i stazom koja nas vodi u nebo. „Neka nam Kraljica mira bude posrednica mira kojeg Krist donosi. Neka svatko pusti Isusa u svoju kuću i dâ mu mjesto; ne na nekoliko dana kao gostu, nego neka mu dâ prijestolje kako bismo i mi mogli Isusa ponijeti u svoj život, njega imati za kralja.

Kad zaboravimo na Isusa i kad ga ne vidimo, pogledajmo na Blaženu Djevicu Mariju. Pogled na nju uvijek će nas dovesti do pogleda onoga koji je u njenom srcu, koji je središte njenog života – do Isusa Krista, kralja koji je naš mir“, poručio je biskup Radoš.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan Kraljice Mira, u župi Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku Donjem, u četvrtak, 22. kolovoza, svečano misno slavlje u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice mira predvodio je nadbiskup Petar Rajič, apostolski nuncij u Talijanskoj Republici i u Republici San Marino. Nakon mise, nuncij Rajič predvodio je i procesiju s Gospinim kipom oko crkve.

Nuncij je izrazio radost zbog pohoda Zemuniku i zahvalio na pozivu zemuničkom župniku don Gašparu Dodiću. Uz domaće vjernike, nuncij je na misi pozdravio i vjernike iz BiH, Janjeva, Francuske, Njemačke i svoje nekadašnje župljane iz Kanade. Sa svima je nakon mise razmijenio prigodne riječi pozdrava i sjećanja na njihove nekadašnje susrete.

Nuncij Rajič boravio je u Zemuniku na poziv don Gašpara s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo iz vremena njihovog postdiplomskog studija u Rimu. Prije 35 godina, Rajič i Dodić zajedno su boravili u Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. „Crkva i Zavod sv. Jeronima bili su nam kao dio Domovine, kao duhovna oaza, to značajniji što su smješteni u Rimu, pokraj Petrove Stolice. S ostalim svećenicima koji su iz različitih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine boravili u Zavodu, živjeli smo kao braća. Tu se mogla doživjeti i prepoznati ljepota zajedništva Crkve u Hrvata i svih koji su se iselili iz otačke zemlje“, rekao je don Gašpar u pozdravnom govoru, istaknuvši da njihovo prijateljstvo traje do danas. Povezuje ih i što obojica dolaze iz dijaspore Hrvata katolika; mons Rajič iz Kanade, a don Gašpar iz Janjeva s Kosova.

„Roditelji mons Rajiča 1958. g. otišli su iz Bosne i Hercegovine u Kanadu, između ostalog i zbog političkih pritisaka. Povezala nas je svijest pripadnosti hrvatskom biću i ponos što su naši preci tijekom teških povijesnih zbivanja i iskušenja ostali čvrsti, postojani i prenijeli nam svjedočanstvo vjere i kršćanske običaje“, naglasio je don Gašpar. Podsjetio je da su američki i kanadski Hrvati krajem lipnja 2024. g. u Zagrebu proslavili 130. obljetnicu utemeljenja Hrvatske bratske zajednice, a 2005. u Janjevu, Dubrovniku i Zagrebu proslavljena je 700. obljetnica prvog spomena župe Janjevo, (1303. g., papa Benedikt XI.).

Po završetku studija Kanonskog prava 1993. g., mons. Rajič stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice. Djelovao je u papinskim predstavništvima u Iranu, Litvi, Estoniji i Latviji te u Odjelu za opće poslove Svete Stolice. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2. prosinca 2009. apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru i apostolskim predstavnikom na Arapskom poluotoku te naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma (ranokršćanska biskupija u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji, na području istočne Hercegovine i sjeverozapadnog dijela Dubrovačkog primorja). Za biskupa je zaređen u 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali Majke Crkve i Kraljice svijeta.

Na početku mise, djeca iz obitelji Štefice i Marina Paripović pjesmom ‘Pastiru, na dobro nam došli’, čiji je autor don Gašpar Dodić, izrazili su dobrodošlicu nunciju Rajiču; Karmen i Pavao su pjevali, Matija je svirao klavijaturu, a Roko gitaru.

Nuncij Rajič u propovijedi je razmatrao što znači Marijina povlastica Kraljice neba i zemlje. „Marija uživa nagradu neba i primila je krunu vječnog života. Iako je ona naša Kraljica, ona svoju krunu želi podijeliti s nama. Ona ne želi zadržati krunu za sebe, već traži da sva Božja djeca mogu doći dijeliti slavu neba“, rekao je nuncij Rajić, istaknuvši da Marija ima posebnu ulogu u djelu našeg spasenja i otkupljenja. „Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskog spasenja, Marija je na prvom mjestu. Ona je, kao nitko drugi, cijeloga života poslušno i pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i postala najzaslužnijom ženom za cijelo čovječanstvo. U njenom uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi, gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom, dovršava se put od betlehemske kolijevke, preko kalvarijskog križa do nebeske krune“, poručio je nuncij Rajič.

Sveto Pismo pokazuje da je Marija primila jedinstveno zvanje. „Među svim ženama koje su živjele na svijetu prije dvije tisuće godina, samo je mlada djevojka Marija bila odabrana za posebno zvanje, da postane Majka Božja. Dolazak Mesije bio je moguć zahvaljujući vjeri te mlade žene iz Nazareta, koja je svojim jednostavnim bićem i povjerenjem u Boga promijenila lice zemlje“, istaknuo je mons. Rajič, rekavši da na Marijine blagdane „slavimo veličinu njene vjere koju je veličao arkanđeo Gabrijel s pozdravom: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom’. Doista je puna milosti, jer se iz njezine svete utrobe rodio Isus Krist, Sin Boga živoga i Spasitelj svijeta“, poručio je nuncij Rajič.

Presveto Trojstvo okrunilo je Mariju za Kraljicu neba i zemlje. „Marija nije samo Majka Božja, ona je i naša Majka. Svatko voli svoju ljudsku majku. To je prirodna veza između majki i njihove djece. Međutim, majke ponekad znaju biti sebične u ljubavi prema djeci“, rekao je nuncij Rajič. Nasuprot nekad nesavršene ljubavi majki zbog grijeha, „Marijina ljubav prema svima nama koji smo njeni duhovni sinovi i kćeri, puno je veća i puno čišća, jer ona u svojoj ljubavi nema sebičnosti i nesavršenosti. Ona nas istinski ljubi. Naš odnos s Marijom je poput djeteta i njegove majke. Nema mjesta strahu, samo jednostavno povjerenje puno ljubavi“, rekao je nuncij Rajič, istaknuvši da je Marija uvijek imala veliki učinak na živote brojnih ljudi diljem svijeta. „Važno je da joj se molimo u svim okolnostima života, da primimo milost potrebnu za vršenje Božje volje u našim životima, jer ona svoje štovatelje uvijek preporučuje i vodi k svome Sinu Isusu“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Marija je hvaljena zbog svoje velike vjere, ali njena vjera bila je i izložena kušnji. „Bog je dopustio da ona svjedoči strašnoj boli i Isusovoj smrti na križu. Isus je vlastitu Majku povjerio svom ljubljenom učeniku u trenutku njegove najveće patnje. Ivan ju je prihvatio i pokazao svoju vjernost ostavši uz Mariju tijekom njenog života, a posebno u najtežem trenutku, smrti njenog Sina, kako bi je utješio“, rekao je nuncij.

Unatoč velikoj boli, nije zapisano da je Marija očajavala, žalila se i govorila protiv Boga. „Ona je u srcu dijelila patnju svoga Sina. Iako je Marija bila od Boga izabrana za poseban poziv, to ne znači da je njoj, bezgrešno začetoj, sve bilo lako. Kao što Isus nije mogao izbjeći križ, ni Marija se nije mogla osloboditi patnje koju je pretrpjela pred križem svoga Sina. Marijina vjera bila je iskušana i mnogo je patila, ali je ispit položila s najvišom ocjenom“, poručio je nuncij Rajič, rekavši da ni mi u svojim životima nikad nećemo biti izuzeti od križa.

„Isus nas nije pozvao na udobnosti ili lijenosti, nego da se suprotstavimo životnim iskušenjima kako bismo postali veliki ljudi! Naše ponizno prihvaćanje životnih križeva s vjerom i hrabrošću je ujedno i kušnja naše vjere i pouzdanja u Boga. Ako hrabro podnosimo boli te prihvaćamo različite nevolje poput Marije, tada usvajamo volju Božju kao trenutak posebne Božje milosti“, poručio je mons. Rajič.

U duhu Elizabetine pohvale Marijine vjere, „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“, nuncij je rekao da je Marija „doista blažena jer je povjerovala u poruku koju je primila od Gospodina preko arkanđela, Božjeg glasnika. Zahvaljujemo Bogu na Marijinom primjeru jednostavnosti u prihvaćanju Riječi Božje. Zajedno s Elizabetom prepoznajemo i slavimo Mariju, jer je vjerovala u ispunjenje svega što joj je bilo rečeno od Boga.  U svijetu gdje prevladava nevjera, veliki je blagoslov primiti dar vjere, kojeg Bog nudi svima koji mu se obraćaju u poniznoj molitvi. Gospodin dolazi u naše konkretne živote kada ga iskreno tražimo svim srcem i dušom, jer želi naše živote obogatiti svojom prisutnošću za naše dobro i dobro drugih“, poručio je nuncij Rajič.

Potaknuo je da štujemo Mariju koja kraljuje s Kristom, Majku božanskog Kralja i moljenjem krunice, „za naše obraćenje od grijeha, za izbavljenje od svakog zla, za obnovu obiteljskog života, za nove članove u život Crkve i povratak mnogih katolika koji više ne prakticiraju vjeru, za pravdu i mir u lokalnim zajednicama, našem narodu i šire, za istinsko čišćenje i obnovu Crkve i nas, njenih članova“.

Nuncij je podsjetio da je liturgijski spomen u čast Marije kraljice, 1955. g. ustanovio papa Pio XII., da pokaže vezu između uznesenja na nebo i vječnog slavljenja Bogorodice Marije. Slaveći krunu Marijinog života, nuncij je potaknuo da u vjeri, koja je najveći životni dar, odolijevamo kušnjama i teškoćama, poput Marije te da „zahvalimo Gospodinu za takvu kraljicu i stavimo se pod njenu zaštitu molitvom, pjesmom i životom“. Kao predstavnik Svete Stolice, vjernicima je zaključno udijelio blagoslov u ime pape Franje.

Zemunički župljani darovali su mons. Rajiča. Karolina Pinčić uručila je nunciju zlatni prsten izrađen u zlatarni ‘Aurum’ u Zagrebu, vlasnika Cecilije i Josipa Ivkić. Obitelj Ivkić darovala je izradu i dizajn prstena, a župa Zemunik materijal. Predstavnici ministranata, Benedikt Paleka, Jakov Birkić i Krešimir Biloglav, uručili su mons. Rajiču dar ministranata i župnika Dodića, lik bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradila obitelj Jozefine i Tadije Golomejić iz Kistanja. Naime, nuncij Rajič je u razgovoru za Glas Koncila rekao da ga se „toliko dojmio svetački život, hrabrost i odanost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu bl. Alojzija Stepinca“, da je „poželio imati barem djelić njegovih vrlina. Nakon ustrajne molitve, duboko sam uvjeren da sam zahvaljujući njegovom posredništvu kod Boga osjetio dovoljno snage i vjere da se odazovem Božjem zovu“, rekao je nuncij u tom razgovoru.

Župnik Dodić zahvalio je dobročiniteljima za darove mons. Rajiču i nunciju na dolasku. Župnik je zahvalio i Općini Zemunik i načelniku Ivicu Šariću te tvrtki ColorMix iz Zemunika za farbanje crkve, a Denisu Šestanu – Bići za očišćeni i izbjeljeni kamen oko crkve, župljanima na pripremi proslave i restoranu Gastro, vlasnicima Josipi i Tomislavu Sičiću, koji su goste počastili ručkom. S. Vladislava Terzić je vodila župni zbor koji je predvodio pjevanje na misi i tijekom procesije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Nikola Tokić, svećenik Zadarske nadbiskupije, oprostio se od župljana župe sv. Ivana Krstitelja na Kosi u Biogradu n/m na dva misna slavlja koja je predvodio u nedjelju, 18 kolovoza, u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Don Nikola je bio župnik na biogradskoj Kosi 16 godina i podigao je tu župu materijalno, u crkvenoj infrastrukturi i duhovno, kao župnu zajednicu. Naime, do Tokićevog dolaska, u toj župi svećenik nije rezidirao, a mise nedjeljom dolazio je slaviti župnik susjedne župe sv. Stošije iz Biograda n/m.

I zadnjeg dana svoje župničke službe, don Nikola je ispovijedao vjernike, a za vrijeme druge nedjeljne mise krstio je Mateja, dijete Marijane i Mate Rogića. „Župu predajem nakon 16 godina rada na duhovnom i materijalnom planu. Sve župljane nosim u srcu, molitvama i molim Božji blagoslov svima. Radujte se! Bog vas voli i svima nam je milostiv. U ljubavi povezani i u vjeri učvršćeni, radosno stojte u Gospodinu! Hvala svima za svaki materijalni i duhovni dar, za riječi podrške i ohrabrenja“, poručio je don Nikola župljanima, istaknuvši: „Božja riječ je davno napisana, ali je uvijek nova i uvijek je životvorna. Ona nas okuplja, oživljava i po slavljenju euharistije imamo život vječni“.

Upravo je sakrament euharistije bila tema don Nikoline zadnje propovijedi kao župnika na tu 20. nedjelju kroz godinu, razmatrajući navješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu. „Isus nam se objavljuje kao istinski kruh koji je sišao s neba, tj. od Oca. On se daje svijetu za životvornu hranu. Isus nudi svoje tijelo za hranu, za život svijeta. Židovi su se prepirali čuvši Isusove riječi, govoreći: ‘Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?’. U hebrejskoj biblijskoj antropologiji, čovjek se izražava kao duša, duh i kao meso, odnosno tijelo. Izraz meso ili tijelo označuje čovjeka podložnog prolaznosti, slabosti i smrti. Po svom tijelu, čovjek je konkretno biće, smješten u određeni prostor i vrijeme. Riječ Božja tako je „postala meso i prebiva među nama“, što znači da je po Isusu Riječ Božja postala među nama vidljivo nazočna da je možemo susretati, slušati. Odatle je za evanđelista važno doći k Isusu, kod njega prebivati, u njemu ostati, u njega vjerovati“, istaknuo je don Nikola.

„Kad evanđelist Ivan rabi izraz „blagovati meso / tijelo“, ukazuje na posebno teološko značenje tog izraza, na vjernikovo ostajanje u Isusu: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Izrazom „ostajati u njemu“, Ivan izražava tijesno sjedinjenje s Isusom (lat. communio). Po izvanjskom blagovanju, kruh ukazuje na trajno zajedništvo, sjedinjenje koje shvaćamo kao osobno sjedinjenje. Čovjek postiže život samo po sjedinjenju s Isusom. Kruh koji nam Isus nudi u euharistiji njegovo je tijelo, a ono je istinsko jelo. Po blagovanju toga tijela, onaj koji jede i pije, biva tako sa Sinom sjedinjen, da po njemu vječno živi, kao što Sin vječno živi po Ocu“, rekao je don Nikola. Istaknuvši da Ivan euharistiju shvaća realistički, propovjednik je naglasio kako Ivan pritom misli na sveukupnu teologiju utjelovljenja Božje Riječi u Isusu iz Nazareta.

„U Isusu je Riječ tijelom / mesom postala te tako stekla mogućnost da se preda smrti i da po svojoj smrti donese život svijetu. U smrti Isus postaje Duh životvorac. Bog je htio da spas svijetu dođe po Isusovom darivanju u smrti na križu. Tako riječ meso / tijelo postaje stožernom točkom tog Isusovog govora. Unatoč prepiranju Židova među sobom, Isus ostaje čvrsto pri svojoj riječi“, poručio je don Nikola. Blagovanje Isusovog tijela je uvjet za postizanje života. „Blagovanjem Isusovog tijela, vjernici ostvaruju savršeno jedinstvo s uskrslim Gospodinom. Evanđelist misli na realistični događaj. To je pravo jelo i pravo piće: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. Evanđelist tumači ono što se dogodilo na Posljednjoj večeri. Taj tekst svjedoči da je Crkva od sâmog početka blagovanje posvećenog kruha u euharistiji smatrala blagovanjem Gospodnje večere“, rekao je don Nikola, podsjetivši da se „pitanje o pravoj, realnoj Isusovoj prisutnosti u sakramentu euharistije u ranoj Crkvi još nije postavljalo“.

„Prepiranje o realnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji spada među žalosna poglavlja povijesti Crkve. Na značenju euharistije razilazili su se kršćani, događale su se ekskomunikacije i lomače, umjesto da su svi živjeli od euharistije, ponirali u dubine Kristovog otajstva i sjedinjenjem s njim postizali život vječni“, upozorio je don Nikola, poručivši: „Od svih pokušaja teologiziranja euharistijskog kruha, važnija je vjera u neshvatljivo otajstvo po kojem nam se vječni Sin Božji, po svome tijelu i krvi, daje da se njime sjedinimo dotle da s njime postajemo jedno (communio) i da po njemu i s njime vječno živimo“.

Zahvalni govor u ime župljana – bukovački korijeni župnika Tokića i vjernika

U ime župljana, zahvalni govor don Nikoli pročitala je Iva Mršić. Prigodne poklone uručili su mu Mirjana Kulaš, Jure Knez i Anica Mršić.

Mršić je zahvalila don Nikoli na svemu što je učinio za župljane, na trudu da im kao pastir navijesti Evanđelje. „U našu župu došli ste s otoka Vrgade i jasno ste pokazali da ste došli među svoje. Vaši bukovački korijeni pomogli su vama i nama da se još bolje upoznamo i da zajedno stvaramo, radimo i molimo. Trudili ste se oko nas kao oko svojih. Niste bili indiferentni, radovali ste se našim uspjesima, a naši neuspjesi su vas pogađali“, rekla je Mršić.

Naime, don Nikola je rodom iz Popovića u Bukovici, a župu na Kosi, u potrazi za boljim životom u osiguranju egzistencije, u prošlosti su nastanili ljudi porijeklom iz Medviđe i drugih mjesta u Bukovici. Zato se na Kosi i časti sv. Ivan Krstitelj, jer je on zaštitnik Medviđara i naslovnik župe u Medviđi, odakle su mnogi raseljeni.

„Naša župa na Kosi Vašim dolaskom po prvi put dobila je župnika koji se nastanio u župnoj kući, a nije Vam bilo lako. Zapuštena infrastruktura, crkva, okoliš, neorganiziran vjeronauk i vjernici koji nisu naviknuli da je to njihova crkva. Vi ste pomalo i ustrajno sve učinili da više ne bude tako. Ponosni smo na našu crkvu i njenu ljepotu. Ponosni smo na sve nas koji smo angažirani i koji se možemo truditi oko naše župe. A to sve zahvaljujući Vama!“, poručila je u ime župljana don Nikoli župljanka Mršić.

Među pastoralnim događajima vrijednima zahvale, župljani su podsjetili na hodočašća, duhovne obnove i zajednička druženja u župi, dječja hodočašća i odlaske u Liku, koncert duhovne glazbe.

„Najveći među svim događajima je slavlje Mlade mise našeg Marija Mršića na kojoj zahvaljujemo Bogu i Vama“, istaknula je župljanka. Naime, u 16 godina postojanja te župe, iz Kose je poteklo duhovno zvanje, don Mario Mršić, župnik župa Pašman i Neviđane – Mrljane.

Danom odlaska kao župnik, „Vi ne odlazite od nas, jer mi smo svoji, a Vi ste naš – prvi pravi župnik koji je živio među nama i dijelio s nama dobro i zlo. S nama ste bili kad smo se radovali rođenju, vjenčanju i kad smo tugovali nad smrću najmilijih. Pohodili ste naše domove, poznavali naše dobre i loše strane. Hvala Vam. Možete biti ponosni, ispunjeni i sa sv. Pavlom reći: ‘Dobar boj sam bio, trku završio i vjeru sačuvao!’“, poručila je Mršić.

Podsjetila je kako se za don Nikolu među narodom kaže da je „apostol Bukovice“. „Nastavite propovijedati Evanđelje, budite ono što jeste, dobar i jednostavan svećenik kojemu se ljudi ne boje pristupiti. Budite i dalje dobar ispovjednik i dobar otac. Na Kosi u Biogradu imate ljude koji Vas vole i prihvaćaju, možete se vratiti bilo kada, među nas čiji ste dio“, poručila je Mršić u ime župljana, poželjevši don Nikoli blagoslov Boga, Majke Božje te svetih Ivana Krstitelja i Nikole.

Većinom bio župnik župa gdje je trebalo graditi od temelja i iz početka

„Oproštaj dira čovjeka u srce. I oproštaj s vjernicima nosi bol, kao rastanak. Prošao sam kroz Bukovicu, Ravne kotare, zahvatio sam i otoke. U svim župama osjećao sam da sam bio s narodom koji prihvaća Riječ Božju i uz nju sebe izgrađuje za nove ljude. Čovjek se osjeća radostan što je za vrijeme službe župnika uspio raditi. Osamdeseta godina života čovjeka upućuje prema Vječnosti i predaju župe mlađima koji bi mogli upravljati s više poleta“, rekao je don Nikola, u zahvalnosti Bogu što je sa župljanima mogao organizirati i usmjeriti župnu zajednicu, dati joj temelje i izgraditi svijest o župi.

Gradnja crkve na Kosi u Biogradu počela je 1. lipnja 1987. godine. Temeljni kamen je položen 12. srpnja 1987., doprinosom vjernika i dobročinitelja, a izgrađena je za vrijeme župnika don Tomislava Bondulića. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak crkvu je posvetio 5. lipnja 1988. godine. Uz duhovnu oživljenost zajednice, za vrijeme don Nikole oko crkve je uređen veliki, lijepi park sa stablima maslina i popločano je prostrano kameno dvorište, s parkom za djecu.

„Bilo je potrebno krenuti iz temelja na Kosi. Išao sam na mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji gdje je trebalo počinjati iz početka i od temelja. Trebalo je poslije rata obnavljati crkve, ustanoviti župu u Karinu, raditi u Bukovici kad je narod počeo odlaziti iz Bukovice. Taj narod ima posebnu dušu, dolaze do župne crkve od koje su bili udaljeni 9 km, a ne par stotina metara, kao u većini drugih župa“, rekao je don Nikola.

„Radost je bila već u prihvaćanju poziva i u pastoralnom radu na terenu u svim župama. Ponekad je taj rad bio mučan, naporan. Ponekad sam uzalud naprezao snagu, a ponekad sam osjećao da Bog blagoslivlja svaku riječ i žrtvu. Svaki poziv ima svojih zastoja i težina, radosti i svjetla“, rekao je don Nikola. U Domovinskom ratu bio je i zatočen u franjevačkom samostanu u Karinu.

Don Nikola Tokić rođen je 5. siječnja 1945. u Popovićima. Za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Njegovo mladomisničko geslo je „Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji“. Zlatni misnički jubilej, 50 godina svećeništva, don Nikola je proslavio 2020. g. sa župljanima u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Kosi pod geslom: „Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“.

U 54 godine svećeništva, don Nikola je bio župnik u 21 župi. Bio je župnik Vrsi i Vira, zatim župnik župa u zaleđu Zadra, u Bukovici: Popovići, Bruška, Medviđa, Rodaljice, Nunić i Ervenik. Bio je župnik Povljane, Vlašića i Dinjiške na otoku Pagu, pa Pridrage i Smilčića, Novigrada, Karina i Visočana. Zatim, župnik Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu, Vrgade i zaključno Kose u Biogradu n/m. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu n/m.

Na misi oproštaja bio je i Ivan Knez, gradonačelnik Biograda n/m koji inače nedjeljom pohodi misu u župnoj crkvi na Kosi. Knez je zahvalio don Nikoli za njegova dobra djela i plodnu suradnju s Gradom, rekavši: „Don Nikola je ostavio tragove, uredio je crkvu kao građevinu i Crkvu kao pastvu, živu zajednicu“.

Don Nikola se oprostio i od svoje rodne župe sv. Ante Padovanskog u Popovićima, mjestu udaljenom šest kilometara od Benkovca, u nedjelju, 14. travnja 2024., u dvorani Osnovne škole u Popovićima. Od župljana Kose oprostio se i prigodnim druženjem uz veliku slavljeničku večeru u dvorištu župne crkve, u utorak, 13. kolovoza. U obje te prigode bio je prikazan dokumentarni film ‘Don Nikola‘ o svećeništvu i životu don Nikole Tokića. Scenarist i redatelj filma je Luka Klapan. Uz don Nikolu, u filmu govore poznavatelji njegovog života, o ljudskim i svećeničkim osobinama don Nikole: Damir Šehić, Ratko Žunić, Marko Čulina, Slobodan Jergan, Mladen Zekan, Radomir Jurić, Ivan Magaš i Mario Mršić.

Don Nikola je i dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Biograda n/m 2024. godine, kao dugogodišnji župnik biogradske župe na Kosi – Torovima, koju je primio uz proslavu Dana Biograda n/m koji se slavi uz svetkovinu sv. Stošije, 15. siječnja, naslovnicu biogradske župe sv. Stošije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Mladen Kačan, svećenik Zadarske nadbiskupije, opraštajući se sa župljanima povodom svoga umirovljenja, svoju zadnju misu kao župnik služio je u župnoj crkvi sv. Mihovila u Galovcu u nedjelju, 18. kolovoza, gdje je pet godina bio župnik.

Don Mladen je zahvalio Galovčanima što su ga „prihvatili otvorenog srca“ i potaknuo vjernike neka uvijek kroče Božjim putem. U ime župljana, prigodni govor uputila je župljanka Zvjezdana Burčul. Podsjetila je kako im je don Mladen na prvoj misi koju je služio u Galovcu rekao neka nastoje prvenstveno “biti ljudi”. „Rekli ste nam: ‘Budite prije svega ljudi, budi čovjek, a onda vjernik, kršćanin’. Jer biti moralan čovjek pretpostavlja i kršćanske vrijednosti koje su opće, nadogradnja je biti krepostan vjernik. Širili ste Božju riječ unatoč svim izazovima, bili ste tu za svakog župljanina koji Vas je trebao“, rekla je Zvjezdana Burčul u zahvalnosti don Mladenu za njegov pastoralni rad i raspoloživost župljanima, poželjevši mu Božji blagoslov i zdravlje.

Župljani su don Mladenu uručili prigodan dar, a nakon mise bilo je druženje župljana s don Mladenom ispred župne kuće, uz agape koji su priredili vjernici.

Don Mladen Kačan rođen je 29. prosinca 1949. godine kao šesto dijete u obitelji s devetero djece, od roditelja Eufemije i Milana. Majka domaćica i otac građevinar odgojili su djecu u pobožnom duhu u mjestu Sutomišćica na otoku Ugljanu.

Župnik don Mladenovog djetinjstva bio je don Šime Sturnela, rodom iz Poljane, koji je bio veliki animator, organizator i pastoralno aktivan. Don Šime je okupljao mlade, uvijek je bio puni župni dvor djece, trideset mladića živjelo je sa župom u župnom dvoru. Kasnije su župnici Sutomišćice bili Ante Jelić, Dane Jakovljević, župnik za vrijeme Kačanove mlade mise, Ratko Šešan, Tito Šarin…

Na duhovni poziv don Mladena primjerom je utjecao njegov brat Emil koji je bio sjemeništarac. Don Mladen je imao svega pet godina kad je njegov brat Emil umro kao maturant, od tada teško izlječive bolesti pluća u 19. godini života. Don Mladen je s bratom Emilom bio povezan. Emil je bio orguljaš u katedrali sv. Stošije, vodio je i župni zbor u Sutomišćici.

„Na Emilovom grobu obitelj je dali uklesati: ‘Emile dragi, željeno svećeništvo postigao nisi, a već si pristupio oltaru Božjem. Cvijet svoje mladosti poklonio si Bogu’. On je bio pojam za nas. Utjecao je na moje usmjerenje u duhovnom zvanju i vjerujem da me pratio s Neba. Moj tata je bio kažnjen zato što mu je sin Emil bio u sjemeništu. Emil je bio jako aktivan, požrtvovan, volio je Crkvu i davao se župi. Bio je i odličan nogometaš. Ja sam mislio da sam ja bolji, a onda sam čuo da je on bio bolji nogometaš i od mene. Ljudi ga se rado sjećaju i nedavno su ulicu u Sutomišćici nazvali Ulica Emila Kačana, u zahvalnosti za njegovo darivanje i doprinos životu župe i mjesta“, rekao je don Mladen, koji je u osmom razredu krenuo u sjemenište ‘Zmajević’ u Zadru.

Studij teologije pohađao je u Zagrebu od 1971. godine. Nije bio pokoleban ustrajati u svećeništvu 1970.-ih godina, u vremenu kad je Zadarsku nadbiskupiju bilo napustilo 18 svećenika, kao i sjemeništarci i bogoslovi koji su bili na putu prema svećeništvu.

Kačan je zaređen za svećenika 29. lipnja 1976. godine, po rukama zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka. Mladu misu slavio je u rodnoj Sutomišćici 4. srpnja 1976. godine. Kačanovo mladomisničko geslo glasi „Gospodine, ne bilo me stid što tebe zazvah“ (Ps 31, 2), stih iz Psalma koji ga je osobito dojmio dok su kao bogoslovi molili Jutarnju na Bogosloviji.

U crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici don Mladen je 2016. godine proslavio 40 godina svoga svećeništva. Župa Sutomišćica – Poljana bila je plodna duhovnim zvanjima, dala je 141 svećenika u povijesti Zadarske nadbiskupije. Don Mladen je 140. svećenik, a 141. svećenik rodom iz Sutomišćice, po ocu, je sadašnji župnik Sutomišćice – Poljane, don Filip Kucelin, ujedno župnik Preka i dekan Ugljanskog dekanata.

U 48 godina svoga svećeništva, don Mladen je bio župnik u trinaest župa. Za vrijeme njegovih župničkih služba izgrađene su župne crkve u Dragama te župna crkva i pastoralni centar sv. Ante na Smiljevcu u Zadru.

Don Mladen je rekao da „sve ima svoju ljepotu i svugdje mu je bilo lijepo biti“. Najprije je bio župnik otočnih župa Božava, Dragove, Zverinac, Veli rat i Soline na Dugom otoku (1976.-1978.). Don Mladen je istaknuo da mu je značilo što su ga kao mladog župnika podržali dugootočki vjernici na početku njegovog svećeništva, bilo mu je drago i da je  na otoku bilo puno djece i mladih, generacija koje u sadašnje vrijeme nedostaje na otocima. Nakon dvogodišnje službe župnika na Dugom otoku, Kačan je bio župnik u Pakoštanima i Vrani te prvi župnik novoutemeljene župe Drage, mjesta koje je prije toga pripadalo župi Pakoštane.

„I to je bilo lijepo iskustvo, došao sam u ‘borbene’, temperamentne Pakoštane. Tada je nadbiskup Oblak osnovao novu župu u Dragama, bio sam župnik kad se podigla crkva u Dragama. Na mene je dosta ostavila traga župa Pakoštane, jer sam tu bio župnik 18 godina. Zatim sam bio župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, sveukupno dvadeset godina u tri navrata. Na Smiljevcu se u vrijeme moje službe župnika izgradila velika crkva i pastoralni centar. Na Smiljevcu su mi puno pomogli ljudi koji su zbog ratnog progona i izbjeglištva došli iz Bosne i Hercegovine. Za nas je to bilo osvježenje; dignuli smo župu sv. Ante na visoki nivo u pobožnosti i revnosti sudjelovanja u slavljima, jer su Smiljevac nastanili ljudi iz BiH koji su bili praktični vjernici, pa su oni bili poticaj i domaćim vjernicima na veći angažman u župi“, prisjetio se don Mladen. Bio je župnik i u zadarskim župama Ploče, Diklo i Kožino te dekan dekanata Zadar – Istok u dva mandata.

Bio je i ekonom Zadarske nadbiskupije, ravnatelj Svećeničkog doma ‘Zmajević’, član Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije. Veliki trag don Mladen je ostavio kao dugogodišnji povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije. Osjećaj za misije i podršku misionarima, među kojima je često nekoga zvao da pohode Zadar, prenio je i na župljane Smiljevca koji su misijski najaktivnija župa u Zadarskoj nadbiskupiji. U radu za misije do danas su angažirana i smiljevačka djeca koja na razne načine radom u kreativnim radionicama prilozima pomažu misije. U don Mladenovoj radnoj sobi osobito mjesto među glavnim uspomenama zauzima slika koja prikazuje prizor iz misija, kao znak povezanosti s misijama. Tu mu je sliku darovala s. Erika Dadić, rodom iz Poljica, misionarka u Kongu, iz Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. S. Erika je u Kongu od 1976. g., sa svojih 48 godina misijskog rada je misionarka s najdužim stažem Crkve u Hrvata.

Nakon petogodišnje službe župnika u Galovcu, don Mladen je umirovljen zbog zdravstvenih razloga. „Službe župnika obavljao sam u vremenu kad su ljudi rado dolazili u crkvu i imali su poštovanje prema Crkvi. U sadašnje vrijeme mnogi vjernici se osjećaju izgubljeno, mnogi su Crkvu isključili iz života. Potrebna je velika podrška roditelja djeci u odgoju za vjeru. Svako vrijeme ima svoje izazove, ali mislim da i naše suvremeno doba predstavlja teško razdoblje za Crkvu i život vjere. Uvijek iznova svećenici trebaju ulagati snage i napora u radu za spasenje duša i širenje Božjeg kraljevstva na zemlji“, poručio je don Mladen Kačan.

Don Mladen rado podupire nadbiskupijsko zajedništvo i sudjeluje u misnim slavljima subraće svećenika koji slave zaštitnike svojih župa te sudjeluje u slavljima u katedrali sv. Stošije, podržavajući zajedništvo mjesnog prezbiterija s nadbiskupom.

Ines Grbić

Grupa Emanuel i fra Marin Karačić održali su koncert suvremene duhovne glazbe ispred župne crkve sv. Jurja u Starigrad – Paklenici u ponedjeljak, 12. kolovoza. Za vrijeme koncerta posjetitelji su dobrovoljno dali i novčane priloge za obnovu župne kuće u Starigradu.

To je prvi put da je produkcijski, vani, održan takav koncert duhovne glazbe u toj župi, u zajedništvu s Turističkom zajednicom Starigrada, na novouređenom kamenom trgu ispred župne crkve. „Trudimo se dati i duhovni dio župi i duhovnu ponudu ljudima, domaćim vjernicima, ali i brojnim gostima koji ljeti borave u Starigradu. To je važno i potrebno. Mnogi koji ljeti borave u Starigradu pohode misna slavlja i sudjeluju u molitvi, crkva bude puna iznutra i dvorište oko crkve. Duhovna glazba podiže duh. Duh je važan i kod slavlja, osobnog iskustva Boga, susreta sa živim Kristom“, rekao je don Tomislav Končurat, župnik Starigrada, u zahvalnosti svima koji su došli, i onima koji su prilogom pomogli obnovu župne kuće.

Fra Marin Karačić je poručio da mu je drago što je i to sudjelovanje brojnih ljudi na koncertu pokazalo kako ljudi ljeti „ne žele odmor od Boga, premda borave na odmoru“. Na koncert su došli i mnogi iz Zadra, među posjetiteljima je bilo puno roditelja s djecom. „Važno je da Evanđelje i kroz pjesmu dođe do ljudi. Prije koncerta predvodio sam misu. Meni je stvaranje duhovne glazbe poslanje, pastoral, bilo da propovijedam, predajem ili pjevam. Bitno je donijeti ljudima Krista i njegovu Riječ. Pomoću kojeg medija ćemo to učiniti, to je na našoj kreativnosti“, rekao je fra Marin.

Drago mu je što je, uz duhovnu, koncert imao i humanitarnu dimenziju, kad se slaveći Boga pokaže dobrota i veličina srca, pomoć bližnjima. To nam je i kršćanska dužnost, pomoći jedni drugima, rekao je fra Marin.

Taj dan bio je i prvi dan Trodnevnice ususret proslavi Uznesenja Marijina, pa je fra Marin rekao da on dolazi iz marijanskog svetišta sa Širokog Brijega u BiH. „Marija je jako veliki dio našeg hrvatskog naroda i veliki dio Franjevačkog reda. Sv. Franjo je posvetio svoj red upravo Gospi. Uloga majke je nezamjenjiva. Zato je nama prirodno, normalno i svakodnevno utjecati se Mariji, pomoću njenog zagovora dolaziti do Krista. Marija nikad nije privlačila pozornost na sebe, nego je uvijek bila putokaz prema Kristu. Marija nam je pomoć, put, zaštita, ohrabrenje i utjeha na putu do Krista“, poručio je fra Marin.

Franciska Perković, pjevačica grupe Emanuel, rekla je da su sretni što mogu na mjestima gdje nastupaju objaviti Božje kraljevstvo. „Vjerujemo da to donosi promjenu u sredinu koju dođemo. Hvala Bogu na toj privilegiji.

Božja riječ je promijenila mene i mislim da je jako važno stajati na Božjoj riječi, jer čovjeku u svijetu svatko može svašta govoriti, prorokovati. Bitno je znati da se Božja riječ nikad ne mijenja. Sve drugo je promjenjivo, ali Božja riječ nikad se ne mijenja. Jedino ona može donijeti promjenu u naše živote. Volim govoriti riječju iz Svetog Pisma i volim ljude ohrabrivati riječju iz Biblije. Vidim da ljudi to primaju i da se događaju velike promjene“, rekla je Perković, podsjetivši kako u Bibliji piše da se nijedna Božja riječ Bogu ne vraća prazna, nego uvijek ostvaruje ono za što je poslana.

„Kad objavljujemo iscjeljenje, oslobođenje, napredak ljudima koji su u potrebi, vjera se aktivira. Primamo puno svjedočanstava. Nedavno je jedna žena posvjedočila kako je njen muž vjerom primio da je ozdravio i nije trebao izvaditi bubreg, kako je prethodno bilo najavljeno. Jedna žena je imala karcinom koji je metastazirao, a onda je bila iscijeljena. Mi objavljujemo što je Isus već prije 2000 godina učinio na križu. Samo aktiviramo vjeru koju su ljudi već dobili, da prime ono što im pripada kao kršćanima“, poručila je Perković, naglasivši: „Bog nije tražio da razumijemo kako će se nešto dogoditi, on samo traži da imamo povjerenja. To je učinio Petar. U lađi je bilo dvanaest učenika. Ali samo je Petar odlučio koračati prema onome što mu je Isus rekao i po toj Riječi je hodao. Mnogi ostaju u svom čamcu i ne idu naprijed, jer se boje. Ali, idi naprijed s Bogom i čeka te tvoje čudo“, ohrabrila je Perković okupljene.

Domagoj Pavin, vođa grupe Emanuel, rekao je da mu je drago što postoje ljudi koji su željni glazbenog duhovnog sadržaja i za to zainteresirani. „Drago mi je  što postoje naši dragi svećenici koji takve događaje žele podržati, koji žele uložiti u ovakve susrete, jer mislim da ovakvi događaji mogu donijeti samo dobro našem društvu. Kada se propovijeda Evanđelje i donosi Radosna vijest, vjerujem da će se srca mijenjati, otvarati za Boga i da će se nakon toga mijenjati i njihovi životi. Takvi susreti ljudima su prilika za drugačiji susret s Bogom, da mogu krenuti s Kristom kroz svaki dan, ojačati vjeru, okrenuti se Bogu i Crkvi“, poručio je Pavin, rekavši da oni nisu samo glazbenici, nego prije svega kršćani.

„Mi smo kršćanski glazbenici, kršćani koji svaki dan žive s Bogom, svaki dan razmišljamo o Bogu, provodimo s njim vrijeme kroz naše zajedništvo, pripreme, putovanja i kroz sve što ćemo donijeti s pozornice. Poslati poruku Evanđelja je dio naše službe u kojoj želimo biti što snažniji“, poručio je Domagoj Pavin.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje na blagdan sv. Roka za vanjskim oltarom ispred crkve sv. Roka u Parku hrvatskih velikana u Biogradu n/m u petak, 16. kolovoza. Nakon mise, mons. Zgrablić predvodio je i procesiju s kipom sv. Roka i s relikvijom sv. Roka središtem Biograda n/m. Za vrijeme procesije, biogradski župnik don Dario Tičić predvodio je molitvu krunice za mir u svijetu, osobito u Svetoj Zemlji.

Ovogodišnji blagdan bio je i u znaku zahvale za 30 godina djelovanja obnovljene biogradske Bratovštine sv. Roka čiji su muški i ženski članovi sudjelovali u proslavi. Nadbiskup je čestitao svim članovima Bratovštine tu obljetnicu, zahvalio im za sve što čine i po članstvu u toj Bratovštini te im poželio Božji blagoslov po zagovoru sv. Roka.

„Veliko iskustvo Crkve pokazuje nam kako postoji puno oblika svetosti, tj., puno oblika iskustva života s Bogom. Koliko svetaca, toliko i različitih puteva ostvarenja svetosti. Primjer sv. Roka i svakog sveca govori nam kako svetost proizlazi najprije iz Božjeg djelovanja prema nama, iz Božje ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana koji u 1. poslanici, što je i pročitano na misi, kaže: “U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv  4, 10).

„Božja ljubav prolazi preko Kristovog križa, preko dara života i odricanja od samoga sebe. Bog je svoju svetost očitovao prema nama u Kristovom križu, u njegovoj poniznosti i služenju. Svetost traži napor, žrtvu, odricanje. S Bogom je to moguće, jer put svetosti nije naše djelo, nego proizlazi iz snage Božje ljubavi koja počiva na nama. Bog je onaj koji nas prvi ljubi. On nas je učinio svojom ljubljenom djecom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuvši da je „život svetaca nama ohrabrenje da slijedimo njihov primjer, ostvarujući vlastiti put života zajedništva s Bogom iz kojeg proizlazi radost i ispunjenje života“, nadbiskup je upozorio: „Život daleko od Boga, bez napora svetosti, donosi nemir, prazninu i nezadovoljstvo“. Rekavši da se svetost ispunja u ljubavi, nadbiskup je podsjetio na misao Benedikta XVI: „Ljubiti uključuje čin odricanja od samih sebe, `izgubiti sebe` i upravo nas to čini sretnima“, svetima.

Sveci su već dostigli puninu života s Bogom i u Bogu, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši: „Ispovijedanjem naše vjere, slavljenjem svetih otajstava vjere i kršćanskim životom povezani smo sa svecima i s njima činimo jedno mistično Tijelo Kristovo. Liturgija nas uvijek povezuje sa svecima. Slaveći svece, gledamo ljepotu Crkve i Krista koji je izvor i uzrok svake svetosti. Slaveći svece, promatramo odraz ljepote Kristovog lica i primamo dragocjeno duhovno bogatstvo od kojeg Crkva živi“.

„Sveci su već postigli puninu života koju je Bog od početka namijenio čovjeku u svojoj neizmjernoj dobroti. Časteći svece, utječući se u njihov zagovor, mi primamo milost po kojoj se raspiruje naša želja da ih nasljedujemo u evanđeoskim vrlinama i jednom zauvijek živimo u njihovom poželjnom društvu s Bogom u vječnosti. Prijateljevanjem sa svecima, ljubeći ono što su oni ljubili,  surađujući s brojnim Božjim milostima, sve dublje ulazimo u Božji život koji sv. Pavao opisuje riječima: „Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2, 9)“, istaknuo je zadarski nadbiskup.

I u liku sv. Roka možemo „prepoznati pravo i vječno bogatstvo u mističnom Tijelu Kristovom. Upoznajući život svetaca, ne spominjemo se samo biografskih podataka, već razmatramo utjelovljeno evanđelje u pojedinom životu, određenim povijesnim životnim okolnostima i nadahnjujemo se istim herojskim duhom i krepostima kojima su bili ispunjeni sveci. Svece je pokretao Duh Sveti, a oni su prihvaćali sve njegove poticaje. Spominjući se njihovog životnog puta, Duh Sveti budi u nama želju da ih nasljedujemo u krepostima koje su oni živjeli, u dobroti koja je izlazila iz njihovog srca. Slavlje svetaca daje nam snage sve dublje sjedinjavati se s Kristom, kao što su oni činili. Sjedinjenjem s Kristom postajemo osobe u svojoj izvornosti i osobitosti, istinska djeca Božja u punini plana Božjega stvaranja. Time otkrivamo sebe u svojoj cjelovitosti i živimo skladno s potrebama našega duha“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Hodočašće sv. Roka za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi prema bolesnima“

Nadbiskup je predstavio i životopis sv. Roka koji je rođen 1295. g. u Montpellieru, drevnom gradu na jugu Francuske. „Otac mu je bio grof. Roditelji su duže vremena bili bez poroda. Molili su i zavjetovali se Bogu koji im je dao sina, koji je postao svetac. Dobra i brižna Rokova majka kršćanski ga je odgajala i uputila na ispravan put. Kao mladić, u 20. godini života, ostao je bez roditelja. Rokov kršćanski odgoj i nauk bio je temeljit i iskren. Zahvatio je njegovo srce te je Roko postao zaljubljenik u Isusa. Nadahnut Evanđeljem, Roko je prodao sva dobra koja je naslijedio i novac podijelio siromasima. Kao siromašan hodočasnik koji je želio živjeti samo za Krista i s Kristom, uputio se prema Rimu“, rekao je mons. Zgrablić.

Na svom hodočasničkom putu u Rim, Roko se zaustavio u Acquapendenteu gdje je pomagao i služio zaraženima kugom. „Sveti Roko je Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaćao ozbiljno i provodio u djelo. Daljnja postaja Rokovog hodočašća bila je Cesena, pa Rim. Tu se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Hodočašće sv. Roka bilo je ispunjeno djelima ljubavi prema bolesnicima. Svečevo hodočašće za Krista preoblikovalo se u hodočašće ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić.

U Piacenzi se sv. Roko razbolio od zarazne bolesti, kuge. „Zbog toga su ga prognali iz grada te se i on osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je dolazio pas koji mu je svaki dan donosio kruha. Na bolesnika u šumi naišao je talijanski patricij Gottardo Pallastrelli i upustio se s njim u razgovor. Sv. Roko mu je produbio vjeru te se obratio. Gottardo je njegovao bolesnika sve dok nije ozdravio. Roko se vratio u rodni zavičaj. Bolest je na sv. Roku ostavila velike tragove te ga u njegovom kraju nisu prepoznali. Optužili su ga kao sumnjivog špijuna i stavili u zatvor. U zatvoru je bio pet godina gdje je ponovno obolio od kuge. U zatvoru ga je posjetio svećenik i podijelio mu sakramente. Sv. Roko je svećeniku otkrio svoj identitet. Preminuo je 16. kolovoza 1327. godine“, podsjetio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da se glas svetosti života sv. Roka počeo brzo širiti u njegovom rodnom Montpellieru, po južnoj Francuskoj, pa u sjevernoj Italiji. „Kad je 1477. g. izbila kuga u Veneciji, u čast sv. Roka osnovana je bratovština. Od tuda se štovanje sv. Roka proširilo po cijelom Primorju i Dalmaciji. Mnoge župe, crkve, oltari i kipovi posvećeni su njemu u čast“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Duh i vjera sv. Roka itekako su potrebni u današnjem svijetu i mentalitetu u kojem živimo. I mi smo u opasnosti od zaraze mentaliteta ovoga svijeta koji promovira teško nasilje nad ljudskim dostojanstvom. I mi živimo u svijetu i civilizaciji u kojem ima puno ‘gube’“, upozorio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je spomenuo Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (Beskonačno dostojanstvo) koju je supotpisao papa Franjo, a nabraja teška nasilja nad ljudskim dostojanstvom. „Ta nasilja možemo usporediti s bolešću gube čiji zarazni mentalitet prijeti i nama. Deklaracija izdvaja četrnaest teških oblika nasilja nad ljudskim dostojanstvom. To su: siromaštvo;  u nekim dijelovima svijeta gomila se veće bogatstvo, a pojedini  narodi oskudijevaju i umiru od gladi; ratovi, s puno mrtvih i ranjenih; nevolje migranata, neplemenito postupanje s osobama kojima se ne poštuju osnovna ljudska prava „je sramota za društvo koje se naziva civilizirano“, kaže papa Franjo; spolne zloupotrebe, nasilje nad ženama, abortus, surogat majčinstvo, eutanazija, odbacivanje osoba s invaliditetom, rodna ideologija, promjena spola i digitalno nasilje.

„Spasonosni lijek ovom svijetu je naše intimno, iskreno zajedništvo s Bogom, naša svetost. Naša svetost započinje poštivanjem naravnog moralnog zakona upisanog u našu narav, poštivanjem Božjih zapovijedi, osobito zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Krist je naš Put, Istina i Život. Protiv kuge teških oblika nasilja nad ljudskim dostojanstvom, tom kugom današnjice, boriti nam se sredstvima sv. Roka: prijateljevanjem s Isusom Kristom i živeći evanđeoske kreposti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, zamolivši da zagovor sv. Roka svakome pomogne živjeti svoj put svetosti.

Biogradski župnik Tičić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću na predvođenju proslave i članovima Bratovštine sv. Roka na župnom angažmanu.

Relikvija sv. Roka u Biogradu dar Skule sv. Roka iz Venecije gdje je sv. Roko pokopran

Crkvica sv. Roka, posvećena zaštitniku od kuge i zaraznih bolesti, izgrađena je u 16./17. stoljeću. Najraniji spomen te crkve je u oporuci pisanoj 1653. g., u kojoj Franica, žena Ivana Senjanina, ostavlja urod od maslina „Crikvi svetog Roka ka je prid selom našim“. U crkvi je pozlaćeni barokni oltar iz 18. stoljeća.

Relikvija sv. Roka iz Venecije darovana je biogradskoj Bratovštini (Skuli) sv. Roka, a prvi put bila je izložena javnosti 16. kolovoza 2014. godine, na blagdan sv. Roka.

Donošenje moći sv. Roka u Biograd inicirala je Bratovština sv. Roka za vrijeme župnika don Zdenka Milića. Relikvijar u obliku križa za moći darovao je tadašnji zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Darovane moći su dio tekstila omotanog oko posmrtnih ostataka sveca iz Skule svetog Roka u Veneciji gdje je sv. Roko pokopan. Autentičnost moći potvrđuje pečat i potpis kardinala Marca (1925.-2014.). Biograđani su zahvalni i Francu Posoccu, arhitektu i znanstveniku, velikom upravitelju venecijanske Skule sv. Roka, koji je odobrio darivanje moći.

Bratovština sv. Roka u Biogradu n/m djelovala je od 1639. g. do 1963. godine. Tijekom Domovinskog rata, 1994. g., bratovštinu je ponovno obnovio tadašnji biogradski župnik don Milivoj Bolobanić, u želji da sv. Roko zaštiti suvremeni naraštaj od poroka, droge. Bratovština se brine o crkvi sv. Roka koja je i obnovljena, a Grad Biograd je hortikulturno uredio i popločao taj gradski park sa zelenilom u središtu Biograda n/m.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečano misno slavlje na svetkovinu Uznesenja BDM u četvrtak, 15. kolovoza, ispred crkve Gospe od Rujna na Velikom Rujnu na Velebitu, predvodio je opat Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Suslavili su don Tomislav Končurat, župnik župe sv. Jurja u Starigrad – Paklenici kojoj je povjerena briga o toj crkvi na 1000 m nadmorske visine i dr. don Anđelo Maly, pročelnik Katedre Svetog Pisma Starog Zavjeta sa zagrebačkog KBF-a. U slavlju je sudjelovalo više od dvije tisuće vjernika iz Podgorja, gostiju iz domovine i inozemstva i planinara iz cijele Hrvatske, jer je to područje na kojem oni inače borave tijekom godine.

O. Jeronim potaknuo je vjernike da hvalospjevom Veliča zahvale za velika djela koja je Bog učinio Mariji, ali i za djela koja Bog čini u našem životu. Hodočasnici su uložili „dodatni tjelesni napor da se popnu na veličanstvene obronke Velebita na Velikom Rujnu, da počaste Gospu, ali i jer su u velikoj potrebi“, rekao je opat Marin, poručivši: „Marija je za života htjela biti jedino malom, neznatnom službenicom Gospodnjom. Ona nam može pokazati put u slavu, nama neznatnima, slabima i grešnima, a ipak željnima Neba“.

„Marija je uznesena, ona nije svojom snagom uzašla na Nebo!“, istaknuo je o. Jeronim, podsjetivši da u predslovlju svetkovine Uznesenja BDM, liturgija predstavlja Mariju kao „početak i sliku konačnog savršenstva Crkve i putokaz nade i utjehe putničkom narodu“.

„Na kraju njenih zemaljskih dana, Marija, neznatna službenica, dušom i tijelom uznesena je na nebo, u slavu svoga Sina. Marija je početak Crkve, a taj početak je sadržan u njenom ‘Neka mi bude!’. Papa Benedikt XVI. rekao je kako „sve u Crkvi vodi natrag do toga otajstva Marijinog prihvaćanja božanske Riječi po kojem je, djelovanjem Duha Svetoga, Savez između Boga i čovječanstva savršeno zapečaćen““, rekao je o. Jeronim, razmatrajući: „Kako danas živjeti kao Marija, da bismo i mi bili jednom s Isusom u njegovoj slavi“.

„Sva je stvarnost trudna Bogom, ali samo budni je otkrivaju. I znakovita je onima koji na početku dana kažu ‘Neka mi bude’, svemu što on nosi. Putokaz je onima koji budno slušaju svoju nutrinu, kojima ne promiču trenuci kada milost zaigra u srcu: kada čitamo Riječ Božju, dok smo u molitvi, u razgovorima i događajima dana. Jedan dan s Marijom. Jedan marijanski dan započinje velikodušnošću odvažnog i poniznog ‘Neka mi bude’; ide putem kamo ga vode znakovi Božje utjehe i nade i mirno utječe u veliko ‘Bogu hvala’, u ‘Veliča duša moja Gospodina’“, poručio je o. Jeronim.

„Crkveni oci s divljenjem su promatrali taj trenutak u kojem svima na Nebu i na zemlji zastaje dah dok iščekuju Marijino ‘Da’ Bogu koji kuca na vrata njenog srca. U jednoj svojoj homiliji sv. Bernard požuruje: ‘Djevice, brzo odgovori! Gospodarice, odgovori riječ koju očekuje zemlja, koju očekuju podzemlje i nebesa’. Sve u životu Crkve, tj. sve u našim životima, vraća se tom Marijinom ‘Neka mi bude’ kojeg nam je skupa s njom izgovoriti. Neka, stoga, i naši uvijek novi i potrebni počeci budu sve više nalik njenom. Bez okretanja glave od onoga što je pred nama, s povjerenjem nam je reći: ‘Neka mi bude!’.

Postoji li bolji način da započnemo dan, postoji li ljepša jutarnja molitva od te – jednostavno povjeriti sebe Gospodinu i reći: ‘Neka mi bude ovaj dan i sve što je u njemu. Ako mi donosi sunce, neka mi bude vedrina. Ako mi donosi oblake i kišu, neka mi bude sivilo! Ako me razveseli radosnim i nasmijanim licima, neka mi bude radost. Ako mi na put stavi tužna ili srdita srca, neću se skrivati’“, potaknuo je opat Marin, naglasivši da jedino Bogu dolikuje reći ‘Neka bude…’.

„Nama, stvorenim ljudima, dolikuje reći jedino ‘Neka mi bude’. Bog je Stvoritelj, mi smo samo njegovi suradnici. Zašto je preuzetno misliti da možemo biti što god poželimo?“, upitao je predvoditelj slavlja.

Predslovlje na svetkovinu Velike Gospe poručuje i da je Marija slika konačnog savršenstva Crkve. „Marijin kraj je sav obasjan Božjom slavom u koju ona ulazi pjevajući svoj Veliča. Taj Hvalospjev kojeg evanđelist Luka stavlja Mariji na usne u trenucima njenog susreta s Elizabetom, savršeno pristaje i posljednjim trenucima njenog života. Crkva ga moli svaki dan u molitvi Večernje! Nije li to i najprikladnija molitva za kraj našeg dana?

Ako smo umorni legli i nemamo snage za cijeli Veliča, bilo bi dosta i jedno iskreno Hvala Bogu za sve što je dan donio. I mirno utonuti u san, ne držeći se grčevito za ništa od onoga što je bilo. Otpustiti što je bilo bolno, oprostiti što treba oprostiti. Zamoliti za oprost i ostaviti promašaje iza sebe. Čak i ono lijepo predati natrag Gospodinu, jer to lijepo je uvijek dar ljubavi koje se živi jedino u slobodi, ne u ‘Mora mi biti’. Nismo li tada poput Marije koja se posve prepušta Gospodinu“, poručio je opat Marin.

O. Jeronim je potaknuo vjernike da prebiru po zrncima krunice zajedno s Marijom, „po sjećanjima na dan koji je za nama, sve predajući Bogu. Marija nam je i putokaz nade i utjehe na našem životnom putovanju prema slavi njenog Sina. Postala je to i sama tražeći znakove, razmišljajući stalno u svom srcu o riječima i događajima na njenom putu. Zato nam i može biti učiteljicom, poučiti nas kako se ‘čita’ knjiga života“, poručio je propovjednik.

„Marija ide ususret Elizabeti, ali ne samo zato jer je njena rođakinja u svojoj poodmakloj dobi potrebna pomoći. Ide joj ususret jer je i ona i ‘znak’ za njen životni put. Anđeo Gospodnji sâm je upućuje na nju tumačeći: ‘Pogledaj Elizabetu… Bogu je sve moguće!’. Marija ide ususret tom znaku, da se utješi i osnaži.

Kako je moralo biti ohrabrujuće za Mariju, kad je shvatila da nije Elizabeta ta koja prva prepoznaje otajstvo njihovog susreta, već Ivan, tj. ‘milost Božja’ – što znači njegovo ime – skrivena milost, ali prisutna u Elizabetinoj utrobi. Ta milost očituje prisutnost Onoga koji je izvor svake milosti i tako stavlja pečat na riječi upućene onoj koja je ‘Milosti puna’. Tako svakodnevni, obični susreti, ipak ispunjeni milošću, postaju putokazi za naše hodočašće“, rekao je o. Jeronim, potaknuvši neka živimo „da i mi na kraju naših dana budemo spremni za Božju slavu; da nas ‘smrt zatekne žive’, sa srcem punim žive vjere i zahvalnosti“.

Na kraju mise, starigradski župnik Končurat predvodio je molitvu za mir u Svetoj Zemlji i cijelom svijetu, na koju je potaknuo kustos iz Svete Zemlje, da se moli na svetkovinu Uznesenja Marijina. Nakon mise, velebitskim proplankom ispred crkve tradicionalno je održana procesija sa slikom Gospe od Rujna.

Na uočnicu svetkovine, u srijedu, 14. kolovoza, misu Bdjenja na Velikom Rujnu predvodio je mladomisnik don Tin Vidov. Nakon mise održana je procesija puka sa svijećama i slikom Gospe od Rujna.

Crkvicu na Rujnu je 1930. g. izgradio uzorni starigradski župnik don Ante Adžija, koji je ubijen iz mržnje prema vjeri u poraću Drugog svjetskog rata te se nalazi među 12 Slugu Božjih za koje je u Zadarskoj nadbiskupiji pokrenut proces kauze. Don Ante je izgradio novu crkvicu vlastitim rukama s podgorskim župljanima u svega tjedan dana, pokraj nekadašnje stare kapele, „s pomoću Boga i Starigradaca i na čast velike Gospe“.

Građevinski materijal ljudi su vlastitim rukama nosili iz nizine Starigrada uzbrdo na Velebit, na Veliko Rujno gdje su prije nepunog stoljeća živjeli podgorci koji su se na tom području bavili stočarstvom i tu živjeli, a ta im je crkva bila duhovno središte i Božji hram za slaviti bogoslužja, u predanju zagovoru Majke Božje.

O gradnji crkve Velike Gospe na velikom Rujnu pisano je i u Hrvatskom planinaru, broj. 9 iz 1930. g.: “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu. Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a u ime crkve dobili su objed i večeru.  Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živio i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena”.

Ines Grbić

Foto: Župa Starigrad – Paklenica