Zavjetni dan pomoraca, ribara i njihovih obitelji održan je u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 21. rujna. Misno slavlje predvodio je don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije. Suslavili su don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime i don Ivica Bašić, župnik župe sv. Mihovila iz Vrsi.

„Bog nam je poslao sv. Šimu u Zadar da mu se utječemo i predajemo svoje molitve. On je svetac poslan od Boga da nam bude zagovornik pa koristimo to, poslužimo se tim Božjim darom i svime što ta pobožnost i čašćenje nose, što nam je Bog dao, da bi i naše molitve bile plodne“, potaknuo je don Marko. Podsjetio je da je i tijelo sv. Šime došlo u Zadar upravo brodom, pomorskim putem u 13. stoljeću. Tijelo sv. Šime se, ploveći morem, na putu za Veneciju, zbog oluje, zaustavilo u Zadru kao u svojoj trajnoj luci čašćenja na zemlji; mletački vojnik koji ga je prevozio bio se razbolio te je pred svoju smrt otkrio da se u brodu nalazi tijelo sv. Šime iz Jeruzalema.

„To je bila Božja volja i želja da sv. Šime bude u gradu Zadru. Bog je obećao sv. Šimunu da neće vidjeti smrti dok ne primi Spasitelja u svoje ruke. Taj starac je cijeli život strpljivo čekao taj trenutak, dok mu Bog nije ispunio obećanje. Taj veliki svetac je veliki dar za vjernike i sve stanovnike grada Zadra i Nadbiskupije“, istaknuo je don Marko. U zahvalnosti na daru sv. Šime, Vujasin je rekao da mnogi pomorci tijekom godine prije svojih odlazaka na more ili po povratku s plovidbe dolaze u svetište sv. Šime zahvaliti mu za molitvenu pratnju i utjecati se njegovom zagovoru i zaštiti kod Boga.

„Sveci nam služe da se možemo ugledati u njihov život, da nastojimo svoj život uskladiti prema njihovom životu, da im što više nalikujemo; ali i da bismo im se utjecali i molili za zagovor. Zato se i okupljamo na zavjetnom danu, tražiti zagovor sv. Šime, moliti na nakane, zahvaliti za uslišane molitve. Zavjet kojeg dajemo je dodatna snaga molitvi“, rekao je don Marko. Naglasio je da je puno molitvi uslišano i učinjeno puno zavjeta sv. Šimi te je Bog učinio velika djela po molitvama koje su bile predane u zadarskom svetištu sv. Šime.

Zavjetni dan je poticaj i drugima da učine zavjet, kako bi molitva i zagovor bili još snažniji. „Osobito su pomorci i njihove obitelji u specifičnoj situaciji, kad su jedni od drugih odvojeni. Unatoč suvremenim načinima komunikacije, kad se ljudi mogu svakodnevno čuti, za razliku od prošlih vremena kad se nisu čuli mjesecima, fizička razdvojenost i udaljenost pomoraca od njihovih obitelji jednima i drugima nije lagana. Bog nas poziva da nam kroz molitvu, zavjet i zagovor svetaca dâ snage da nosimo križeve života, utjehu da nismo sami dok su naši bližnji daleko od nas fizički, na moru“, rekao je don Marko. Naglasivši da se u molitvi ostvaruje povezanost ljudi međusobno i s Bogom, Vujasin je poželio da se po molitvi ostvari mir u dušama ljudi te da se pomorci i ribari nakon plovidbe sigurno vrate svojim domovima.

Nakon mise, vjernici su iskazali čašćenje sv. Šimi pred njegovom škrinjom koja je bila otvorena.

U misi su sudjelovali i članovi ‘Udruge pomoraca sv. Nikola’ iz Vrsi sa svojim predsjednikom Nevenom Predovanom. Ta najbrojnija i osobito aktivna udruga pomoraca u Zadarskoj nadbiskupiji djeluje 21 godinu i okuplja 180 članova, pomoraca iz Vrsi koji su tradicionalno pomorsko mjesto gdje gotovo iz svake obitelji potječe pomorac.

Članovi te udruge redovito hodočaste na Trsat u Rijeku na tamošnji susret pomoraca i u Međugorje. U Vrsima su pokrenuli održavanje manifestacije ‘Dani pomorstva’. Njihov angažman prepoznalo je i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture RH kao pokrovitelj te manifestacije te je uz blagdan sv. Nikole rad i trud vrške udruge pomoraca nagradilo Priznanjem resornog Ministarstva.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Deseta obljetnica dolaska moći sv. Šimuna Bogoprimca u novoizgrađenu i novoposvećenu grkokatoličku župnu crkvu Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom svečano je proslavljena u subotu, 21. rujna. Moći sv. Šimuna Bogoprimca uzete iz tijela sv. Šimuna koji se čuva u zadarskom svetištu sv. Šime darovala je Zadarska nadbiskupija Križevačkoj eparhiji da se čuvaju i časte u grkokatoličkoj crkvi u Jastrebarskom 2014. godine. Upravo na dan desete godišnjice, 21. rujna 2014., te su  moći u svečanoj procesiji prenesene u crkvu u Jastrebarskom u prisutnosti tadašnjih zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, križevačkog vladike Nikole Kekića i apostolskog nuncija Alessandra D’Errica, uz mnoštvo svećenika i vjernika.

O 10. obljetnici, svečanu arhijerejsku liturgiju služio je križevački vladika Milan Stipić, zajedno sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem koji je propovijedao te više grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika i đakona. Na liturgiji su sudjelovali poglavari i bogoslovi Grkokatoličkog sjemeništa iz Prešova u Slovačkoj koji su pjevali svetu liturgiju, zatim ukrajinski i mađarski bogoslovi te Zvonimir Novosel, gradonačelnik Jastrebarskog.

U homiliji je nadbiskup Zgrablić istaknuo kako Zadarska nadbiskupija s ponosom i rado čuva a Narod Božji u Zadru časti već preko 820 godina tijelo sv. Šimuna Proroka ili, kako ga se rado naziva, Šimuna Bogoprimca. Upravo u Zadru nalazi se neraspadnuto tijelo Šimuna koji je tijekom čina prikazanja u jeruzalemskom hramu iz ruku Marije i Josipa primio i držao dijete Isusa u naručju, rekao je nadbiskup, pozvavši vjernike da  promisle o liku sv. Šimuna čije se relikvije časte i u župi Jastrebarsko i čije riječi „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru…“, nadahnute Duhom Svetim, milijuni kršćana diljem svijeta izgovaraju svake večeri moleći Večernju molitvu iz Časoslova Naroda Božjega (usp. Lk 2, 29 -32).

”Sv. Luka Evanđelista nam ne predstavlja sv. Šimuna kao povijesni lik, nego kao model vjernika. Tako nas ni relikvije sv. Šimuna koje častimo ne vraćaju u prošlost, nego nam sada prikazuju živu vjeru i stvarnost njegove nazočnosti u Bogu.

U liku Šimuna pronaći ćemo odgovore na važna kršćanska i životna pitanja o smislu života i načinu prepoznavanja Isusa i Božjeg djelovanja. Šimun, pun Duha, usprkos svojoj poodmakloj dobi, starosti, čovjek je nade. „Iščekivao je Utjehu Izraelovu,“ (Lk 2, 25), kaže sv. Luka. Zasigurno je Šimun čitao riječi Izaije proroka: „Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“ (Iz 52, 10) i „Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš“ (Iz 49, 6).

Sv. Šimun prepoznao je kako se riječ proroka Izaije sada počinje ostvarivati u Mesiji, Isusu, kojeg drži u rukama”, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

”I naša vjera počinje slušanjem. Bog prvi nama progovara. Bog prvi nama ide ususret. Bog prvi nas ljubi. Da bismo mogli prepoznati Božji glas, da bismo ga mogli prepoznati kad nam dođe ususret, da bismo mogli osjetiti njegovu ljubav, potrebno nam je njegovo svjetlo. To „svjetlo od Svjetla“ (Vjerovanje) je Isus Krist kojeg upoznajemo i susrećemo u Svetom Pismu. To svjetlo koje nas prosvjetljuje je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina i liječi našu duhovnu sljepoću.

Možemo se pitati: Je li i koliko čitamo ili slušamo Sveto Pismo da bismo se napunili Duhom Božjim koji nam je potreban da bismo prepoznali Isusa koji se polaže i u naše ruke? Prepoznajemo li Isusa koji svaki dan dolazi u hram našeg života? Jesmo li svjesni da smo mi Hram Duha Svetoga? Očekujemo li i mi od Boga spasenje, to jest najveće i konačno dobro? Vidimo li u Isusu „svjetlost na prosvjetljenje naroda?“(Lk 2, 32), svjetlo našeg života”, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako Šimun u svojoj starosti i čekanju nije zatvoren u prošlost, već je otvoren budućnosti. Nije umoran od života i čekanja, razočaran nad prošlošću, ispunjen neizvjesnošću. Šimun je otvoren za novo, sposoban je gledati u budućnost. Šimun grli dijete koje simbolizira novo, koje uvijek Bog donosi i daruje čovjeku, naglasio je zadarski nadbiskup.

”Gledajući Šimuna i razmatrajući o njegovom životu i mi shvaćamo isto. Majka Crkva Isusa stavlja i u naše ruke. U svakoj svetoj pričesti, Majka Crkva Isusa polaže u naše ruke. Kao što se veliki Bog sakrio u malo dijete da bi ga Šimun mogao držati u rukama, grliti i ljubiti, Isus se sakrio u poniznost posvećenog kruha da bismo ga mogli također primiti u svoje ruke, u svoje srce i sjediniti se s njime.

Šimun je prije svega čovjek Hrama, čovjek molitve. Molitva koja je Šimunov život osposobljava ga da i u trenucima slabosti, nemoći i starosti, slavi, blagoslivlja i zahvaljuje Bogu. Isus, Svjetlost svijeta, kojeg drži u rukama, nadahnjuje ga da moli s pouzdanjem i predanjem: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ (Lk 2, 29).

Grčka riječ `otpuštati`, u hrvatskom prijevodu znači `razvezati zavezano` (glagol grč. `àpolùeis` znači: `Odrješuješ moju zavezanost`). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Kneza mira, Spasitelja, Mesiju i Otkupitelja koji donosi puninu mira, razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Iskustvo Boga koje Šimun doživljava, prihvaćajući novorođeno Dijete u ruke je oslobođenje koje donosi mir. Dijete je punina koja daje smisao životu. Bog se i nama želi objaviti `sada`, ovog trenutka, u našem životu. Sada, usprkos svemu, pa čak i usprkos našim tminama”, poručio je nadbiskup Zgrablić, završivši molitvom da zagovor sv. Šimuna i nama pomogne da se ispunjamo Duhom Božjim, kako bismo  u svakom trenutku mogli prepoznati Isusa u našem životu kao svjetlost na prosvjetljenje tmina našega života i Isusa koji se po svakoj euharistiji stavlja u naše ruke, da bismo ga mogli ljubiti sve do trenutka potpunog zagrljaja u vječnosti.

Na kraju slavlja, vladika Milan Stipić zahvalio je nadbiskupu Milanu Zgrabliću i Zadarskoj nadbiskupiji na tako velebnom daru relikvije sv. Šime. Nadbiskupu, vladiki i svima zahvalio je na kraju i o. Marjan Jeftimov, jaskanski grkokatolički župnik.

Livio Marijan

Foto: Križevačka eparhija

Blagdan sv. Eufemije, naslovnice župe Sutomišćica – Poljana na otoku Ugljanu, proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 16. rujna, u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Istaknuvši da se ime crkve sv. Eufemije u Sutomišćici prvi put spominje 1304. godine, dakle, 1 000 godina od mučeništva sv. Eufemije koja je mučenički ubijena 304. g., nadbiskup je vjernicima čestitao blagdan njihove zaštitnice, koja je naslovnica svega tri crkve u Hrvatskoj.

Sv. Eufemija ima osobito mjesto u srcu nadbiskupa Zgrablića, jer je mons. Zgrablić bio 18 godina župnik župe sv. Eufemije u Rovinju (1997.-2015.). Kao rovinjski župnik, sa skupinom župljana pohodio je svojevremeno i župnu crkvu u Sutomišćci gdje su ih domaći vjernici bili lijepo primili, kao velikodušni domaćini. Toga se na početku propovijedi prisjetio mons. Zgrablić, pohvalivši gostoprimstvo u Sutomišćici, rekavši da je upravo za toga pohoda, kao rovinjski župnik, upoznao i sadašnjeg župnika Sutomišćice – Poljane, don Filipa Kucelina. Izrazio je zadovoljstvo da nakon dugo godina opet slavi misu u Sutomišćici.

„Sv. Eufemija potpuno je položila svoj život za Krista i postala nam svjedok vjere, neprolaznih, vječnih vrijednosti koje jedine imaju moć do kraja nasititi i napojiti našu dušu, da bismo bili ono za što nas je Gospodin stvorio i pozvao u život – da ga upoznamo i ljubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao dva naglaska iz pročitanog ulomka iz Knjige Otkrivenja: što znači obijeliti svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i što znači da je Bog stavio svoj šator među nama.

„Sv. Eufemiju promatramo u mnoštvu koje je došlo sa svih strana svijeta, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, dan i noć klanja se Gospodinu u radosti i njemu služi. Prema Knjizi Otkrivenja, ti sveci dođoše iz velike nevolje, oprali su svoje haljine i obijelili ih u Krvi Jaganjčevoj. Tako Knjiga Otkrivenja predstavlja mučenike, heroje vjere, svece“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da smo i mi pozvani doći do vrlina koje svojim životom, prolivenom krvlju, svjedoči sv. Eufemija.

Nadbiskup je istaknuo da na prvi pogled može biti nerazumljivo kako se haljina može obijeliti, očistiti u krvi. Jer u našoj ljudskoj stvarnosti, narav crvene boje krvi nije da zabijeli; dapače, baš suprotno, u naravi prirodnog zakona i materijalne pojave je da trag krvi osobu ‘zaprlja’.

„Ta Božja riječ aludira na krštenje kojim je bila krštena sv. Eufemija, koje smo i mi primili. To da su naše haljine obijeljene u Krvi Jaganjčevoj znači da smo mi oprani u ljubavi koju je Bog po svome Sinu Isusu donio na ovaj svijet. Bog nas uvijek ljubi, ali vrhunac svoje ljubavi nije nam samo pokazao riječima, nego je izlio u krvi Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Isus se dragovoljno prinio i primio smrt, prolijevanje svoje krvi, da bi nama ne samo pokazao, nego darovao ljubav koju Bog daruje ovom svijetu, kojom je bila zahvaćena i sv. Eufemija i koju svjedoče svi sveci i mučenici. Ta ljubav bila je toliko snažna, jaka pred Bogom u Isusu, da nas je ta prolivena krv očistila od naše zloće, oprala nas je od naših grijeha. Naše haljine koje su bile prljave, postale su bijele. Ta bjelina označuje Božji život! To se nama dogodilo u sakramentu krštenja, u kojem smo zaodjeveni Kristovom haljinom. Tu smo uronjeni u neizmjernu Božju ljubav koju je Bog donio po svome sinu Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Eufemija postigla je radost i puninu života životom s Bogom s kojim je bila ispunjena njena mladost. „Tu ljubav je nosila i ta ljubav nije prestala, nego je porasla u vječnosti. Za tu ljubav sv. Eufemija je dala svoj život. Ta ljubav, ništa manje, počiva na tebi. Bog je učinio tako veliko djelo da je oprao sve tvoje grijehe da imaš pristup Bogu, da možeš doći Bogu, da imaš mogućnost u Kristu i djelu njegovog spasenja slaviti Gospodina. Tako se možemo približiti Bogu i možemo ući u novi život kojeg Bog donosi na ovaj svijet po njegovom Isusu i tako taj život prelazi na nas. Ta ljubav i nas obuhvaća. Ta ljubav onda postaje snaga našeg života“, poručio je zadarski nadbiskup, istaknuvši: „Kada nešto volimo, ta ljubav i zanos nas nose. Tako i Božja ljubav, ne samo da nas čisti od naših grijeha, nego ona nas je oprala, naša duša je oprana. Mi imamo pristup Bogu i ta Božja ljubav nas obuzima. Ta ljubav želi neprestano grijati naše srce, grijati našu nutrinu, da budemo njeni dionici. Na ovom svijetu podložni smo posljedicama grijeha i ne možemo je doživjeti u punini stvarnosti koju žive sveci, ali u njoj već participiramo“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da naša vjera nije tek stil života da se kitimo nekim vanjskim znakovima, nego duboki život koji nas zahvaća i nosi u nutrini našeg života. Pozvani smo doći do te punine života i ljubavi, do Boga koji ispunjava najveće vrijednosti našeg života.

Nadalje, nadbiskup je razmatrao što znači da je Bog koji sjedi na prijestolju – šator među nama. „Izraelci su bili nomadski narod, boravili su pod šatorom, hodali su pustinjom da bi sebi osigurali život. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja kaže da se Bog ušatorio. Bog je uzeo šator, ostavio je boravište među svojim narodom. Dakle, Bog se trajno nastanio među nama. Bog nije plod neke naše ideje, ne živi negdje u nekom svom kraljevstvu, daleko od nas. Nego, mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Mi smo u Božjoj stvarnosti jer živimo u njegovom šatoru, jer smo postali mistično tijelo Kristovo. Božja ljubav je učinila da i mi stanujemo ispod šatora. Tu je tvoje boravište, ispod šatora. Tu je Jaganjac posred prijestolja, postaje njihov pastir i vodi ih na izvore voda života“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Budući da su Izraelci živjeli u pustinji gdje nije bilo vode, oni su jako dobro znali kako je to živjeti bez vode i što znači biti pokraj vode, pokraj izvora vode. „Kad si pokraj vode, onda ti je osiguran život. Bez vode nema života. Tako i Bog koji se ušatorio među nama, koji se nastanio među nama, on nas tu i hrani svojom vodom, živom vodom. Pastir koji nas vodi na tu vodu je Isus Krist. On nam daje što je potrebno, da bismo istinski živjeli u našem duhu, da bismo mogli imati puninu života“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je ta slika aluzija i na euharistiju.

„Krv Janjetova i voda je simbol i euharistije gdje nas Gospodin u šatoru, crkvi, u zajednici hrani vodom živom, vodom koja struji u život vječni. U misi ostvarujemo zajedništvo s našim svecima, sa sv. Eufemijom, sa živim Bogom, zbog njegovog djela otkupljenja, u ljubavi koju su nam posvjedočili sveci“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da neprestano moramo rasti u milostima, spoznaji, posvješćivati, gledati u to, da bismo, dok to promatramo, bili dionici toga što promatramo. „Da bi nas obuzimala ljubav Božja, da bi se Duh Sveti nastanjivao u našoj duši, u našem srcu, da bismo kroz euharistiju, sakramente, otajstva vjere, pričest, Riječ Božju, kroz pobožnosti, molitvu, bili sve više ispunjeni Božjom blizinom, što je najpotrebnije našem biću i tako bili istinska djeca Božja“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je opisao i kako je, prema predaji, stradala sv. Eufemija u 4. st., čije su se vrline očitovale u ljepoti njene duše. Sv. Eufemija živjela je u gradu Kalcedonu, to je sada istočni dio Istanbula. „Na mjestu gdje je car Konstantin izgradio veliku baziliku posvećenu njoj u čast, nažalost nije ostao ni kamen na kamenu. Nema ni arheoloških ostataka, sve je uništeno.

Sv. Eufemija kao mlada djevojka od 15 godina snažno se zaljubila u Krista. Doživjela je Krista kao veliku ljubav. Car Dioklecijan naredio je da se prinese bogu Marsu ispred njegovog kipa malo tamjana i pokloni mu se. Sv. Eufemija odbila je to učiniti. Niti vanjskim znakom nije se htjela odreći svoje ljubavi, Isusa Krista. Zbog toga je bila mučena. Prema predaji, morala je hodati po oštrim predmetima, a ti su predmeti oštetili one koji su postavljali te oštre predmete. Zatim su je bacili u vruće ulje, pa se kotao prolio i ozlijedio one koje su potpaljivali vatru; rastezali su je na kotaču koji je na sebi imao noževe, a taj kotač je puknuo, pa su nastradali oni koji su to učinili. Na kraju je bačena među lavove. Prema predaji, jedan lav ju je lagano ugrizao, a poteklo je jako malo krvi. U tom trenutku Bog je uzeo njenu dušu i spasio je od daljnjeg mučenja.

To je predaja, ali ona ima duboku poruku, usporedivu sa Svetim Pismom. Onome koji zlo čini, zlo se vraća. Onaj tko zlo podnosi, ljubavlju koju on duboko živi u duši, ostaje velik u Bogu i u Bogu pobjeđuje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Da je sv. Eufemija bacila malo tamjana ispred boga Marsa, vjerojatno bi preživjela. Ali, ona je postala veliki znak, veliki nositelj izuzetnih vrijednosti koje smo pozvani prenositi s generacije na generaciju, radi tih vrijednosti se i okupljamo. Sv. Eufemija je svojom krvlju posvjedočila istinitost o Isusu Kristu. Vrijednosti koje je ona živjela postaju i naša snaga u lijepim trenucima, ali i u trenucima naših križeva, našeg trpljenja, naše patnje. Te vječne, neprolazne vrijednosti žele se utisnuti i u našu dušu i biti snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Filip Kucelin, župnike župe Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata, istaknuo je da je ove godine 1720 godina od mučeništva sv. Eufemije te će sljedeći tjedan sa skupinom župljana hodočastiti u Kalcedon, mjesto mučeništva sv. Eufemije čiji se obnovljeni kip nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk relikvijom sv. Eufemije kojoj je puk iskazao čašćenje.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su i domaći sinovi, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle potječe i sadašnji župnik Kucelin. Naime, ta je otočka župa tijekom povijesti dala brojna duhovna zvanja, 150 svećenika i mnoge redovnice, među kojima je rodom i č.m. Anastazija Čizmin, opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Ivan Nimac, redovnik u karinskom franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrešne, izlagao je o temi „Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja – žrtve komunističkog progona u Zadarskoj nadbiskupiji“ na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Izlaganje u kojem je opisao kontekst cjelokupno stradanja svećenika Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu, fra Ivan je održao u sklopu molitvenog susreta za franjevce i sav ubijeni kler u Drugom svjetskom ratu i poraću. Među ubijenim franjevcima splitske provincije, u Zadarskoj nadbiskupiji šestorica su bili župnici, a dvojica gvardijani u Karinu. „Zbog svoga pastoralnog djelovanja smaknuti su od neprijatelja Katoličke Crkve“, upozorio je fra Ivan.

Franjevci karinskog samostana pripadaju Provinciji Presvetog Otkupitelja, a ta Provincija s 44 franjevca ubijena između 1942. i 1948. godine i Hercegovačka franjevačka provincija iz koje je ubijeno 66 franjevaca u tom razdoblju, od svih nad/biskupija i redovničkih zajednica imaju najviše ubijenih svećenika, istaknuo je fra Ivan.

„Prema nekim podacima, komunisti su ubili 664 svećenika, svećeničkih pripravnika te časnih sestara Crkve u Hrvata. Ni u jednoj drugoj zemlji, gdje je oblik vladanja čak bio još krući, nije ubijeno toliko svećenika“, istaknuo je fra Ivan, rekavši: „Iako su franjevci, kao i cijela Crkva u hrvatskom narodu, kroz svoju povijest djelovali u teškim uvjetima, najteže je bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su se na ovim prostorima sukobljavale razne vojne formacije i različiti politički interesi. Snažan politički i vojni faktor bio je partizanski pokret kojega su predvodili komunisti. On je imao za cilj ne samo vojno i politički zavladati zemljom, doći na vlast, nego i provesti ideološku revoluciju, nametnuti stanovništvu svoju ideologiju. Kao najveću smetnju u tome vidjeli su katoličke svećenike i Katoličku Crkvu koju su imali namjeru potpuno uništiti“.

Smaknuća katoličkih svećenika provodila su se u svim zemljama u kojima je zavladao komunizam, od zemalja bivšeg Sovjetskog saveza, Poljske, Češke, Slovačke i nekadašnje Jugoslavije. „Ali, nigdje ta progonstva i ubojstva nisu bila tako brutalna i tako masovna, kao u krajevima koje su nastanjivali Hrvati u tadašnjoj državi Jugoslaviji“, upozorio je fra Ivan.

„Kad gledamo zemljopisnu kartu prostora kojeg nastanjuju Hrvati, kartu stradanja svećenika i redovnika, onda su najviše stradale one biskupije i redovničke zajednice koje su se nalazile unutar projektirane granice Velike Srbije. Ono što su poslije htjeli ostvariti u Domovinskom ratu, to je već bilo naznačeno i namjeravano i u Drugom svjetskom ratu, iako su proglašavali bratstvo i jedinstvo, jednakost naroda itd. – a to su prostori Bosne i Hercegovine te Dalmacije. U Bosni su ubijena 54 dijecezanska svećenika i 32 franjevaca Bosne Srebrene, a u Hercegovini (Mostarsko – duvanjska biskupija) 14 dijecezanskih svećenika i 66 franjevaca Hercegovačke provincije.

U Dalmaciji su, od Dubrovnika do Zadra, najviše stradali franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, 44 franjevca. Slijede Splitsko-makarska nadbiskupija (26 ubijenih svećenika), Dubrovačka biskupija (16 ubijenih svećenika i bogoslova), Hvarska biskupija (13 svećenika i pripravnika), Šibenska (9) te Zadarska nadbiskupija (13 ubijenih svećenika). Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru izgubila je 9 svećenika i bogoslova. Od ostalih redovnika na području Dalmacije i BiH gdje je ubijeno najviše svećenika, ubijeni su jedan dominikanac, jedan isusovac i jedan kapucin“, rekao je fra Ivan.

„Po službama koje su obavljali 44 franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja, trojica su bili gvardijani, četvorica svećenički pripravnici (jedan sjemeništarac i tri studenta bogoslovije), četvorica su bili profesori i odgojitelji, trideset i tri su bili dušobrižnici (28 župnika i pet vojnih kapelana). Dakle, najviše je ubijeno svećenika franjevaca koji su bili neposredno u pastoralu, i to u četiri nad/biskupije: Splitskoj, Zadarskoj, Šibenskoj i dvojica u Zagrebačkoj nadbiskupiji koji su djelovali u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu“, rekao je fra Ivan.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja djeluje na prostoru od ušća rijeke Zrmanje na sjeveru do ušća rijeke Neretve na jugu Dalmacije. Nastala je od Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja je djelovala na hrvatskim prostorima koja su u 15. i 16. st. pali pod osmanlijsku vlast. Kad se prostor od Zrmanje do Neretve oslobodio Turaka, na tom dijelu Hrvatske je 1735. g. od dijela Provincije Bosne Srebrene stvorena nova zajednica, Provincija Presvetog Otkupitelja. Prostor djelovanja splitske Provincije prostire se na četiri nad/biskupije (Zadarska, Splitska, Šibenska i Hvarska), na kojem Provincija ima 13 samostana i poslužuje 84 župe.

Fra Ivan je predstavio i podatke o šestorici franjevaca splitske Provincije koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.

Fra Ante Pavlov rođen je 1905. g. u Kaštel Gomilici, za svećenika je zaređen 1928. godine. Župnik Kruševa bio je 11 godina, od 1933. do 1944. godine. Samozatajni, vrlo vrijedan svećenik, organizirao je i doveo 1936. vodu s brda Osojnice u mjesto, a tom vodom čiji je izvor kod župne crkve sv. Jurja i sada se služe Kruševljani. Fra Ante je ostao uz svoj narod među kojim je uživao ugled. Pred Božić 1943. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, uhitili su fra Antu i još trojicu župljana; to su Stipan Anić, Ivo Šoša i Roko Erslan. Odveli su ih i zatočili u Žegaru gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Mjesec dana su ih strašno mučili te su ih ubili 22. siječnja 1944. godine. U izvješću koje je karinski gvardijan fra Kruno Tadin poslao Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen i, nakon što su mu izvadili oči, ubijen je iz puške“.

Fra Pavao Silov, rodom iz Rupa kod Visovca, bio je župnik u Lišanima i gvardijan u Karinu od 1933. do 1940. godine. I on je bio jako aktivan svećenik. Mnoge mladiće iz toga kraja poslao je u sjemenište. Kao gvardijan temeljito je obnovio karinski franjevački samostan. Drugi svjetski rat zatekao ga je u župi Promina. U noći uoči blagdana sv. Petra i Pavla, na njegov imendan 1942., partizani su provalili u prominsku župnu kuću i usmrtili fra Pavla, a župnu kuću su opljačkali. Ubijen je u 58. godini života i pokopan na Visovcu.

Fra Jozo Poljak, rodom iz Sinja, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Perušiću. Tijekom rata život su mu ugrožavali Talijani, četnici i partizani. Prije dolaska partizana povukao se iz župe, u Drniš pa u Zagreb. Padom NDH, bio je u izbjegličkoj koloni prema Austriji. Zarobljen je u Bleiburgu i na Križnom putu vraćen je do Vukovara. Uspio je pobjeći, ali nakon nekog vremena uhvaćen je i strijeljan u 38. godini života. Prije strijeljanja u trogirskom zatvoru posjetili su ga brat i sestra. Bio je smiren i rekao je: „Pravedan sam i zato se ne bojim umrijeti“.

Fra Vlade Pavlov, rodom iz Kaštel Gomilice, bio je četiri godine župnik u Kruševu (1929. – 1933.) Obnovio je župnu kuću i župnu crkvu sv. Jurja u Kruševu te staru crkvu sv. Kuzme i Damjana u obližnjem mjestu Ribnica. Protivio se velikosrpskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića te je bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Zlopolju kod Muća. Pred kraj rata otišao je u samostan u Sinj. Kad su partizani zauzeli Sinj, fra Vladu su odveli i pogubili na nepoznatom mjestu.

Fra Kruno Tadin, rodom iz Kaštel Kambelovca, od 1941. do svoje smrti 14. studenog 1944. bio je gvardijan u Karinu. U tim nemirnim vremenima samostan je bio meta svake vojske koja je tim krajem prolazila. Talijani, Nijemci, četnici, partizani, dolazili su i odnosili što su htjeli. Neke vrijedne sakralne predmete, zavjetne darove, gvardijan je skrivao kod vjernih obitelji, a najviše kod župnika Kurenta u Pridrazi. Jedne večeri, dok se vraćao iz Pridrage, partizani su ga pratili i fra Kruno je kočijom nagazio na minu koju su partizani postavili na cesti te su poginuli on i suputnik.

Fra Anselmo Kamber, rođen je 1912. g. u Podlugu, u župi Perušić. Za svećenika je zaređen 1937. godine. Mladu misu slavio je u Benkovcu 27. srpnja te godine. Fra Anselmo je nakon puno godina bio prvi svećenik iz tih krajeva. Nije bio župnik u rodnom kraju, ali je njegov primjer duhovno snažno djelovao te su ga u odazivu za zvanje slijedili mnogi mladići, pa i njegov mlađi brat fra Bernardin. Od 1941. do 1944. bio je samostanski vikar u Karinu. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik u više župa makarskog primorja. Partizani su ga 31. prosinca 1944., na Staru godinu, odveli iz župne kuće u Gradcu i držali neko vrijeme u zatvoru u Makarskoj. Nisu mu mogli naći krivnju pa su ga 7. veljače 1945. izveli iz zatvora. Pod izgovorom da je pokušao bježati, ubili su ga u blizini makarskog groblja. Dok su ga vodili makarskim ulicama, makarske žene, zaklonjene iza prozora, čule su kako fra Anselmo pita ubojice: „Samo mi recite, zašto me ubijate?“.

„Nisu bili na krivoj strani povijesti, nego na strani Vječnosti“

„Evo, to je pitanje – zašto je fra Anselmo ubijen, zašto su ubijeni mnogi svećenici?

Osamdeset godina je prošlo od fra Anselmovog krika: ‘Zašto me ubijate? Recite, zašto me ubijate?’. Zašto su ubijeni toliki fratri, zašto su ubijeni zadarski svećenici, zašto je ubijeno skoro sedam stotina svećenika, redovnika, časnih sestara i sjemeništaraca? Zašto su pobijeni ti najbolji sinovi i kćeri Crkve Katoličke? I nakon osamdeset godina, na to fra Anselmovo pitanje, ‘Zašto me ubijate?’, nije odgovorila država. Muk.

Samo preko svojih potomaka, potomci ubojica ponavljaju: Bili su krivi, bili su krivi, jer su bili na krivoj strani povijesti. Bog je sigurno dao odgovor tim mučenicima i primio ih u Kraljevstvo nebesko, jer bili su na strani Vječnosti. Ali i Crkva mora odgovoriti na pitanje fra Anselma i svima nama: to su mučenici vjere. Ubijeni su iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi.

Ti mučenici i mučenice najsjajnije su biserje Crkve. Zato je dobro da su naše nad/biskupije pokrenule proces o mučeništvu svojih sinova i kćeri. Ne zato da se nešto pokaže i dokaže potomcima ubojica. Crkva odavna zna da je krv mučenika sjeme kršćana, kako je u 2. st. rekao Tertulijan. Svaki naraštaj u povijesti Crkve treba dati svjedočanstvo za Krista. Nove generacije kršćana naći će u tim mučenicima inspiraciju i zagovor. Hvala svima koji se za to zauzimaju“, poručio je fra Ivan Nimac.

Fra Ivan je bio inicijator postavljanja vitraja s likovima ubijenih franjevaca na prozore župne crkve sv. Jurja u Kruševu koje je blagoslovio 15. kolovoza 2020. godine, kao tadašnji župnik Kruševa. Uz šestoricu franjevaca koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji, na  vitrajima su i likovi šibenskog franjevca Andrije Zjačića koji je vodio katolička društva; 14. siječnja 1944. ubijen je u Nuniću u 37. godini života. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno; i fra Ante Benutića, župnika u Lišanima koji je izgradio veliku crkvu u Kijevu i u Lišanima je počeo gradnju crkve sv. Nikole Tavelića. Ubijen je 1944. u 47. godini života.

Događaj je organiziralo Povjerenstvo za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

I.G.

Foto: I. Grbić

Molitveni susret za franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i mučeničkom smrću sav stradali kler Crkve u Hrvata, održan je na blagdan Uzvišenja Svetog Križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Misno slavlje za vanjskim oltarom u dvorištu samostana kod crkve Svete Marije Bezgrešne u Karinu predvodio je don Filip Kucelin, povjerenik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga događaja. U misi su suslavili fra Andrija Bilokapić iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova, don Tomislav Baričević, župnik Pridrage, don Ante Delić, župnik Jasenica i Vinjerca, don Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana i fra Ivan Marija Đuzel iz samostana u Karinu.

Franjevački samostan Svete Marije Bezgrešne u Karinu pripada Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Split, pa su se tim molitvenim događajem sudionici osobito spomenuli 44 ubijena franjevca iz te Provincije, čije su slike lica bile na zajedničkom panou ispred ambona na misi. Među njima su šestorica kao župnici, a dvojica kao gvardijani u Karinu, djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.  Većini tih franjevaca koje su ubili partizani i komunisti, ove 2024. godine je 80. godišnjica od njihove mučeničke pogibije.

Fra Petar Klarić, karinski župnik i gvardijan samostana u Karinu, na početku mise je rekao: „Sjećamo se dubokih duhovnih i domoljubnih rana i molimo za 44 ubijena franjevca Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja u Drugom svjetskom ratu koje su mučili i ubili partizani, a jednog franjevca je ubila neprijateljska granata u Domovinskom ratu. Sjećamo se sve poginule braće i sestara, svećenika, redovnika i redovnica, u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Sjećamo se tih velikih rana, kao što se na Veliki petak sjećamo Isusa, njegovih rana i njegove žrtve na križu. Na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, imamo pravo s poštovanjem sjetiti se žrtve partizanskog zločina, moleći Boga za nevine duše franjevaca i da se takav zločin nikad više ne ponovi. Isus je padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo. I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela, zahvaljujući Bogu i Gospi. Moramo se žrtvovati za Crkvu i domovinu Hrvatsku, kako su to činili i stradali za koje molimo te duhovno i nacionalno obnavljati domovinu“, poručio je gvardijan Klarić.

Govoriti istinu o događajima i mučenički ubijenim ljudima koja je bila zabranjivana za vrijeme komunističkog režima

„Puno je vremena prošlo, osamdeset godina, otkad su naši svećenici, redovnici i redovnice, 664 njih u Crkvi u Hrvata, stradali nepravedno i potpuno nevini. Nismo ih došli oplakivati, osvećivati se, jer Krist na poziva da praštamo. Nismo tu da budemo zlopamtila nego da svjedočimo istinu, da govorimo istinu koja je bila zabranjivana za vrijeme komunističkog režima i nije se smjelo govoriti o tim događajima i tim ljudima. Tu smo da pronađemo istinu i da ti ljudi dobiju mjesto u Crkvi i narodu koje im pripada.

Mjesto koje njima pripada ne smije i ne može biti zaborav! Odgovarat ćemo pred Bogom za zaboravljanje žrtve koja je nama danas omogućila nacionalnu i vjersku slobodu. Dužni smo im. Dužni smo im barem sjećanje, barem spomen. Dužni smo tim ljudima, jer njihova krv i krv naših branitelja u Domovinskom ratu omogućili su ono što danas imamo, a to je sloboda. Zahvalni za ono što imamo, utječemo se Svetom Križu da bude naše spasenje, da po njemu postignemo svoje otkupljenje i vječnost“, poručio je don Filip, rekavši da svatko ima svoj križ.

„Naša pobijena braća i sestre koji su nevini stradali imali su svoj križ. Nije pitanje hoćemo li u životu imati križ ili ne. Pitanje je hoćemo li ga nositi sami ili ćemo ga nositi s Kristom. Naša pobijena braća franjevci odabrali su nositi križ s Kristom. Izaberimo i mi to, odričući se grijeha“, potaknuo je Kucelin.

Slaviti Uzvišenje Svetoga Križa prigoda je prisjetiti se ljudi koji su svoj život dali za Krista na najizvrsniji način, naglasio je don Filip. „Od prvih vremena Crkve sve do naših dana, one koji daju svoj život za Krista nazivamo svjedocima, martyrima, mučenicima. Taj sud prepuštamo Svetoj Stolici, ali u narodu živi svijest tko su ti ljudi koji su bili toliko velikodušni, da su čak i svoj život bili spremni dati za ono u što su bili uvjereni“, naglasio je don Filip.

Križ je bio mučilo koje su Rimljani namijenili neposlušnicima i zločincima, a koje je Krist pretvorio u sredstvo spasenja, rekao je predvoditelj slavlja. „I mi to tražimo od Gospodina, da Bogu neposlušne i nevjerne, pretvori u one koji će biti njegovi svjedoci. Da od nas učini one koji će po svom životu i smrti svjedočiti za Krista i njegovo ime.  Mučenici su tijekom svih vremena davali svoj život za Krista i željeli živjeti kako ih je Krist uputio. Sve mučenike povezuje to da su bili uvjereni da je Isus Krist jedina istina, jedini put i da jedini on daje život. Živjeti bez Krista značilo bi živjeti u laži, ići stranputicom i ne imati života“, upozorio je Kucelin, rekavši da nema život svatko tko je živ; mnogi ljudi životare.

„Život ima tko na ovom svijetu radi na način da od toga ima koristi u vječnosti. Kad biramo što ćemo i kako činiti u životu, vodimo računa da od toga imamo koristi sada i u vječnosti. Ako korist imamo samo ovdje, sada, to će propasti. Ali, ako činimo ono od čega ćemo imati koristi u vječnosti, imat ćemo koristi i sada, ovdje i kasnije kada se preselimo Gospodinu“, poručio je don Filip.

Na dobrom smo putu ako smo uvjereni da je Krist jedini put, istina i život, kako su bili uvjereni mučenici. „To znači i da taj put trebamo slijediti, osobito kad je teško. Da tu istinu treba govoriti i onda kad je teško. I da takav život treba živjeti, osobito kada je teško. Ispod svetog Isusovog križa nije bilo puno onih koji su bili takvog uvjerenja u tom trenutku. Slijediti Isusa kao put, istinu i život nije za svakoga. To je za one koji su pozvani, odabrani i koji su se uputili tim putem. To je prigoda za ispit savjesti. Osjećaš li Božji poziv da tebe zove, da budeš njegov putokaz na putu u vječnost? Da budeš svjetionik ljudima koji žive u tami i koji radije vjeruju lažima. Da vičeš kao glas u pustinji, poput sv. Ivana Krstitelja, da se pripravi put Gospodinu. Dok smo na ovom svijetu, imamo šansu“, potaknuo je don Filip, rekavši da ljudi koji su dali svoj život za Isusa i njegovo ime primaju od njega zasluženu nagradu.

„Međutim, nema svatko milost biti mučenik. Sv. Franjo je smatrao da je milost biti mučenik. Možemo pomisliti da to ne izgleda kao milost. No, oni koji znaju da je Isus jedina istina i da druge nema, smatraju da se ne isplati živjeti bez te istine“, rekao je don Filip, potaknuvši vjernike da svaki dan prinose Gospodinu svoja mala mučeništva.

„Nosi križ s Isusom i tada će ti biti lakši“

„Postoje situacije u našem životu koje trebamo pretrpjeti, koje nekad treba prešutjeti, pustiti – i to nije lako. Postoje ljudi u našem životu zbog kojih nam je teško, jer su nas strašno povrijedili. Prinesi to mučeništvo Gospodinu. Bojiš se što će biti s tvojim potomcima, djecom i unucima, želiš da idu pravim putem i budu Božji ljudi – prikaži to mučeništvo Gospodinu. Nikad na svijetu nije živjelo više ljudi, a nikada čovjek nije bio više sam i osamljen. Svoju osamljenost, napuštenost, samoću, prikaži Gospodinu kao mučeništvo. Mnoge su izdali prijatelji ili bračni supružnici, kao što je Juda izdao Isusa. Teško je biti izdan i ostavljen. I kod ubijenih franjevaca, u mnogim slučajevima upravo se to dogodilo – da su bili jeftino izdani i prodani od najbližih. To prikaži Gospodinu kao svoje mučeništvo“, potaknuo je don Filip, naglasivši: „Svaki život ima svoj križ. Ali, nosi križ s Isusom i tada će ti biti lakši. Krist nam kaže: ‘Uzmite jaram moj na sebe’. Oni koji su nekad radili na zemlji, orali s volovima, znaju da kada se nešto ujarmi, znači da su to dvije životinje zajedno. Kad jedna životinja radi, to je mučenje za nju; ali kad su dvije, ide lakše. Isus nas poziva da ne nosimo sami svoj jaram, svoj križ, nego da on bude na jednoj strani, a mi na drugoj. Da nosimo tu teškoću života skupa. Tada možemo biti njegovi svjedoci. Tada ćemo biti svjetionici u mračnom svijetu, putokazi izgubljenim ljudima, u vječnost“, poručio je don Filip Kucelin.

Na kraju mise, gvardijan Petar Klarić zahvalio je zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji je podržao taj molitveni spomen susret za pokojne franjevce i druge stradale. Izabrano je to učiniti na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, jer su oni umrli mučeničkom smrću za Krista i Crkvu.

„U križu je spas, život i naše uskrsnuće. To su vjerovali naši ubijeni fratri, svećenici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Idimo njihovim putem, da je Isus Krist put, istina i život“, potaknuo je fra Petar.

Nakon hrvatske himne Lijepa naša na kraju mise, otpjevana je pjesma Zdravo Djevo, čiji je autor o. Petar Perica koji je 24. listopada 1944. također mučenički ubijen na otočiću Daklsi.

Susret je počeo okupljanjem vjernika u župnoj crkvi sv. Male Terezije u Karinu, odakle su se vjernici uputili u hod od karinske župne crkve do samostana u Karinu, dug oko dva kilometra. Fra Ivan Marija Đuzel, redovnik u karinskom samostanu, putem je predvodio molitvu krunice i zaključno litanije. Po dolasku u samostan, misi je prethodilo izlaganje koje je o ubijenim franjevcima i kleru u Drugom svjetskom ratu i poraću održao fra Ivan Nimac, redovnik u samostanu u Karinu. Vjernici iz Karina i Kruševa priredili su okrepu za sudionike nakon mise.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga za blagoslovljeni početak nove školske godine u kojem su sudjelovali učenici i nastavnici Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru, u petak, 13. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo što u susretu s djecom Bogu može uputiti molitvu za njih na početku nove školske godine, novog razdoblja dobroga i lijepoga pred njima. Poželio je da Duh Sveti ispuni srca učenika, nastavnika i svih nas, da s njegovom dobrotom i ljubavlju možemo služiti jedni drugima i biti međusobna podrška. Zato nam je potrebna snaga i zato zaziv Duha Svetoga, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo djecu da osluškuju glas Boga u sebi. „Kao što prepoznajemo glas osobe koja nas nazove na telefon, kako razgovaramo s nekim koga poznajemo, tako razgovaramo i s Bogom. Ali, ne preko mobitela. S Bogom razgovaramo našim srcem. Boga možemo uvijek pozvati i on nas uvijek zove“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je važno da Boga prepoznamo.

„Bog nas zove svaki dan i želi razgovarati s nama. Svaki dan nam šapće u našem srcu, nešto nam govori. I ti taj glas čuješ. Samo ga moraš prepoznati. Svi želimo biti dobri. Ta želja u nama, da uopće želimo biti dobri, nije nešto što smo tek tako naučili. Želja za dobrotom usađena je u čovjeka. Naša savjest u nama već je Božji glas koji nam govori, šapće i tiho nas poziva da budemo dobri. Tako Bog razgovara s nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Čovjek se osjeća dobro kad nekome nešto lijepo učini, kad dobije dobru ocjenu, pomogne roditeljima. „To je Gospodin koji te onda pohvaljuje, koji ti govori da si učinio dobro. Moramo učiti jer to je potrebno, da puno toga znamo u životu. Svaki dan nešto učimo, ne samo u školi. Škola je privilegirano mjesto gdje nešto posebno učimo, razne predmete. Ali, u našem životu nije dovoljno da samo steknemo neke informacije, da budemo poput računala u kojem se pohranjuje puno podataka. Nego je jako važno da slušamo naše srce. I naše srce nam pomaže da slušamo što nam Bog govori. A Bog nam govori i poziva nas na ono što i mi želimo – biti dobri. Jer Božja volja i naša volja u bîti su iste. Bog od nas želi ono što i mi sami želimo. Kad smo dobri, Bog nam je blizu. Zato je potrebno truditi se biti dobar“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da moramo vidjeti i što je negativno u našem životu, da bismo to popravili. „Da bi bilo više dobra, da bi škola bila puna dobra, svatko mora početi od sebe. Najprije se svatko osobno mora truditi biti dobar, da popravimo ono što u nama nije dobro. Kad smo mi dobri, onda će i drugi uz nas biti dobri. Naša dobrota potiče drugoga da i drugi bude dobar“, rekao je predvoditelj slavlja. Posvijestiti koliko je to važno potiče i dolazak u crkvu.

„Važno je imati znanje, ali čak je važnije biti dobar. I računala, strojevi, umjetna inteligencija mogu imati puno podataka znanja. A biti dobar možemo samo mi, ljudi. Kroz tu dobrotu Isus je Bog koji dolazi k nama i daje nam svoga Duha Svetoga, da Božja ljubav zahvati naše srce. Jer naša srca su potrebna Božje milosti, Božjeg poticaja, da možemo biti dobri i tako činimo da ovaj svijet bude dobar“, poručio je mons. Zgrablić.

Kao što se učenici trude svaki dan pisati zadaću, učiti, važno je i da se pitaju: „Jesam li danas bio dobar, što sam danas dobro učinio? Što bolje možemo učiniti? Kako mogu biti još bolji?“, potaknuo je nadbiskup, jer i na taj način, tim našim djelom i životom, činimo da svijet bude bolji, a ljudi sretni i radosni.

Nadbiskup je poželio da nastavnici u želji srca za boljitkom svijeta, učenicima prenose dobro s ljubavlju. „Činite drugome ono što biste željeli da drugi vama čini i ne činite drugome što nikad ne biste željeli da drugi vama ne čine. U nastojanju za dobrim i trudu učenja neka vam pomognu Duh Sveti, roditelji i nastavnici“, potaknuo je nadbiskup. Istaknuvši da nije važno imati u svemu ocjenu pet, nego je važan uloženi trud i marljivi rad, nadbiskup je zazvao Božji blagoslov učenju i putu dobrote učenika i njihovih obitelji te nastavnicima.

Don Roland Jelić, ravnatelj škole ‘Ivo Mašina’ koji je koncelebrirao u misi, zahvalio je Bogu za još jednu školsku godinu i nadbiskupu Zgrabliću što je s učenicima i nastavnicima podijelio radost njenog početka. Jelić je zahvalio nadbiskupu na poticaju na dobro i govoru o dobrome, „što je posvijestio da je puno važnije biti čovjek i činiti dobro, nego samo nešto naučiti. Naučiti se može iz knjiga, a dobrotu moramo imati u sebi. Božji blagoslov neka nam pomogne da školska godina bude uspješna, nama na korist i spasenje, a Bogu na slavu“, rekao je don Roland.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić u pratnji don Rolanda pohodio je dva razreda prvaša u njihovim učionicama i ohrabrio ih na početku njihovog školovanja.

Školu ‘Ivo Mašina’ pohađa 377 učenika od prvog do osmog razreda; po dva odjeljenja su od prvog do sedmog razreda i jedno je odjeljenje osmaša.

Ana Bišćan, prof. Hrvatskog jezika u katoličkoj školi, rekla je da na početku školske godine vlada uzbuđenje i radost. „Vesele nas nova dva razreda prvaša i prvi razred osmaša. Rastemo iz godine u godinu sve više i to nas jako raduje. Učenici se vesele zajedničkom druženju i svemu što im donosi nova školska godina. Bitno nam je prenijeti da znaju raspoznati što je više a što manje važno, što ćemo im usaditi u srce. Vodimo se time što je i nadbiskup Zgrablić rekao, da učenici budu dobro i dobri, da jedni prema drugima budu blagi, ponizni i strpljivi, da ih poučimo da nose više ljubavi jedni za druge i da to šire i dalje, u svojim obiteljima i župama“, rekla je Bišćan.

Silvija Mandičić, stručna suradnica u školi ‘Ivo Mašina’, rekla je da nastoje u školi njegovati zajedništvo i radost. „To nam je vrlo važno. Nadbiskup je na misi  naglasio djeci, a to smo i mi pokušali, s tim riječima smo dočekali naše učenike, da je važno da budemo dobri jedni prema drugima. Bitna je ta dobrota. To volimo isticati i u tom smjeru radimo potrebno da školu podignemo na tu razinu i školskim kurikulumom. Specifičnost naše škole koja nas raduje je da svaki razred ima svoga sveca zaštitnika. U tom duhu ćemo i ove godine uploviti u školsku godinu, da uz pomoć i zagovornu molitvu naših zaštitnika i mi budemo barem dijelom nasljedovatelji onoga što Gospodin traži od nas“, istaknula je Mandičić.

I u katoličkoj školi su izazovi kao u drugim školama, ima teškoća i problema s kojima se susreću mladež i roditelji u odgoju, rekla je Mandičić. „Nastojimo imati otvoreno srce za svako dijete. Škola je odgojno – obrazovna ustanova, naglašavamo odgojnu komponentu. Ne zaobići nijedno dijete, imati sluha i srce. Tražimo i Božju pomoć, snagu i milost da Boga stavimo na prvo mjesto i onda se stvari poslože. Vjerujem da to roditelji prepoznaju u razgovoru s nama i u radu učiteljica koje se puno trude i naglašavaju odgojni i vjerski duh. Smatram da današnjem društvu nedostaje Bog. Katolička škola nudi više Boga u našu svakodnevicu u kojoj se lako izgubimo, zato sam sretna što tu radim. Želimo nuditi više Božjeg duha i u našu školsku svakodnevicu“, poručila je Mandičić.

Škola ‘Ivo Mašina’ počela je s radom u zgradi sjemeništa ‘Zmajević 2018. godine, a 2021. godine nastava se počela održavati u novoizgrađenoj školi na Bokanjcu u Zadru. Katolička škola ‘Ivo Mašina’ je osnovna škola za koju vlada najveće zanimanje roditelja za upis djece u Zadarskoj županiji te je ove godine to jedina škola u Županiji koja je imala više zainteresiranih za upis od mogućnosti da to ostvari, zbog nedostatka kapaciteta škole, u odnosu na druge osnovne škole u Zadarskoj županiji gdje je zabilježen pad upisa učenika prvih razreda.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Poštovani imenovani biskupe Mladene!

S radošću smo, na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 2024., primili vijest o Vašem imenovanju biskupom Kotorske biskupije.

U ime Zadarske nadbiskupije i osobno ime, srdačno Vam čestitam.

Našu čestitku pratimo molitvom za blagoslovljenu novu biskupsku službu. Napose molimo, kako ste u razgovoru ovih dana lijepo rekli, da Vam Gospodin u različitim teškim situacijama sve dobro posloži i otvori mnoga vrata dobra.

Zagovor sv. Tripuna, zaštitnika Kotorske biskupije, i drugih svetaca i ugodnika Božjih Zaljeva svetaca, neka Vas prate svojim zagovorom u pastirskoj službi.

Uz izraze bratskog poštovanja, srdačno Vas pozdravljam u Gospodinu!

 mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Zadar, 13. rujna 2024.

S. Blaga Bunčuga izlagala je o temi „Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji“ na kolokviju povodom 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) u subotu, 7. rujna, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. S. Blaga je opisala okolnosti dolaska sestara u Zadar 1874. i njihovo djelovanje u karizmi Družbe do 1929., zatim djelatnu nazočnost milosrdnica u Zadarskoj nadbiskupiji nakon njihovog odlaska iz Zadra 1929. te povratak sestara u Zadar 1948. i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji do danas, poručivši: „Zadnja desetljeća 20. st. su vrijeme velike apostolske živosti samostanske zajednice sv. Vinka Paulskog u Zadarskoj nadbiskupiji“.

U vrijeme dolaska prvih milosrdnica u grad Zadar 1874., Zadar je bio glavni grad Kraljevine Dalmacije u kojem je sjedište imao Dalmatinski sabor, odnosno Visoki zemaljski odbor kao izvršno i upravno tijelo. „Čuvši za dobročinstva sestara sv. Vinka u Hrvatskoj i u BiH, koje su 1845. počele širiti svoju karizmu milosrdne ljubavi i u Hrvatskoj, taj je Odbor odlučio pozvati ih u Dalmaciju, gdje ih još nije bilo. Želio im je povjeriti njegu bolesnika u četiri dalmatinske bolnice – u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. S tim su se složili mjesni biskupi i ravnatelji bolnica“, rekla je s. Blaga. Molbu Odbora od 12. svibnja 1874. poglavarstvo Družbe sa sjedištem u Frankopanskoj ulici u Zagrebu je prihvatilo, pod uvjetom da dolazak sestara u Dalmaciju bude postupan, jer te godine Družba je mogla izdvojiti samo 12 sestara, rekla je s. Blaga.

Odbor je odlučio da sestre dođu najprije u zadarsku bolnicu koja je tada imala najviše bolesnika, 700 godišnje. „Tako su 12 sestara milosrdnica iz Zagreba krenule za Trst, odakle su parobrodom stigle u Zadar 1. rujna 1874. te se s ljubavlju posvećuju bolesnima i nemoćnima u civilnoj bolnici, koja se u to vrijeme nalazila u povijesnoj jezgri grada, u kompleksu obnovljene palače Cedulin, u ulici Jurja Barakovića. Vidljivih tragova te bolnice danas nema“, rekla je s. Blaga. Na spomen-ploči na tom mjestu piše da je tu od 1611. do 1804. bila vojna bolnica, od 1804. do 1887. civilna bolnica, a od 1806. do 1811. Medicinski fakultet.

Djelovanje sestara milosrdnica u Zadru do talijanske vlasti 1923. godine

Prvih dvanaest sestara koje su došle u Zadar su: Klotilda Scamperle, kućna poglavarica, Sabina Nachtigall, Peregrina Skube, Marcela Tominc, Metodija Laurenčić, Simforoza Semene, Ema Krušnik, Blandina Stockl, Emerika Stanonik, Kazimira Praprotnik, Modesta Skerl i Leonarda Želje.

Bunčuga je podsjetila i na zapis povjesničara C. F. Bianchija da je 1632. u Zadru odsjeo sv. Vinko Paulski, kad se kao vrhovni  kapelan francuskih galijaša vraćao iz Albanije. „Spomen na taj događaj čuvala je crkvica iz 1777. na gradskim bedemima pokraj glavnih lučkih vrata, s oltarom za kojim su se služile mise za galijaše. Taj oltar bio je podignut na čast Gospe Žalosne i sv. Vinka. Te crkvice sada nema, ali dolaskom sestara Zadar je opet osjetio nazočnost toga velikana kršćanske ljubavi“, poručila je s. Blaga.

Sestre su radile i živjele u bolnici brinući za tjelesno, duševno i duhovno zdravlje bolesnika. Za organizaciju njihovog bolničkog rada brinula se njihova kućna poglavarica – tu je službu 42 godine obavljala s. Margareta Huber. Kad je ona slavila 50. obljetnicu redovničkih zavjeta, pred bolnicom su je svečano dočekali bolesnici, liječnici i bolničko osoblje te su je posipali cvijećem.

Kada je 27. lipnja 1887. otvorena bolnica u zadarskom predjelu Kolovare, bolesnici i sestre prelaze iz grada na tu lokaciju, gdje se i sada nalazi Opća bolnica Zadar.

Povijesni događaji u Europi početkom 20. st. pogodili su Zadarsku nadbiskupiju, pa i milosrdnice koje su se zatekle u talijanskom dijelu Zadarske nadbiskupije, jer je ona 1922. podijeljena na talijanski dio i područje Kraljevine SHS.

„U to vrijeme za bolesnike su skrbila tek četiri liječnika i tada već 20 sestara, kojima su pomagala dva bolničara i dvije bolničarke. Bio je i bolnički kapelan. Sve sestre stanovale su u bolnici, u upravnom paviljonu. Njihovim radom bili su zadovoljni uprava bolnice i bolesnici“, rekla je s. Blaga. Upravu bolnice 1923. preuzimaju Talijani te se mijenja položaj sestara i osoblja. Ondašnja poglavarica zapisala je da ih se ravnatelj „htio riješiti zbog narodnosti“ te je tražio od Italije da u bolnicu dođu talijanske sestre redovnice.

Trideset hrvatskih sestara 24. travnja 1923. dobivaju otkaz te su svoju službu predale talijanskim sestrama iz Brescie. Zadar su napustile 31. kolovoza 1923., u želji da se vrate „kad Zara postane Zadar“. Slično se dogodilo i sa sestrama koje su u međuvremenu počele djelovati u tri podružnice.

Na molbu Gradskog poglavarstva, tri sestre došle su u Dom staraca 1. rujna 1875., gdje poslužuju potrebne u blizini crkve sv. Frane. Zbog većeg broja korisnika izgradila se veća zgrada u koju su se sestre i štićenici uselili 1883.; to je sada Dom za odrasle osobe sv. Frane u Zadru. „Kućna poglavarica sestara koja je vodila njihov rad i duša te ustanove bila je s. Marija Zoller koju su štićenici nazivali svojom majkom. Tu je službu obavljala 33 godine (1885.–1913.)“, istaknula je s. Blaga. U toj zgradi svakog dana 30 siromaha dobivali su objed, a svakog utorka više od 200 ljudi kruh sv. Ante. I tu su sestrama talijanske vlasti dale otkaz te napuštaju tu ustanovu 16. rujna 1923., te su se tu zaposlile talijanske redovnice.  Toga je dana Zadar napustila i s. Stošija Paparella koja je čuvala i odgajala sirote mališane u Dječjem čuvalištu.

U Dječačkom sjemeništu ‘Zmajević’ i u Centralnom bogoslovnom sjemeništu (CBS) u Zadru sestre su počele djelovati 1. kolovoza 1902. godine. U dječačkom sjemeništu tri sestre radile su u kućanstvu do 1922., a u CBS-u kojeg su pohađali kandidati Zadarske metropolije pet sestara je djelovalo do 1929. godine.

Od 1929. do 1934. u gradu Zadru nema sestara milosrdnica, ali djeluju u Benkovcu od 1934. do 1940., gdje dolaze na poziv benkovačkog župnika, uz podršku šibenskog biskupa Jeronima Milete. Prve četiri sestre stigle su u Benkovac 25. kolovoza 1934., a 9. listopada te godine otvorile su dječji vrtić, potom tečaj krojenja i šivanja za djevojke i žene te su pomagale u župnoj crkvi. Poučavale su djecu u vjeri, pomagale siromašni narod tražeći od drugih pomoć za njih, nabavljale su liturgijsko ruho za crkvu u Benkovcu. Živjele su skromno.

Sestre djeluju u Svetom Filipu i Jakovu (1940. – 1965.) u biskupijskom ljetnikovcu za odmor sjemeništaraca i svećenika Šibenske biskupije i Zadarske nadbiskupije.

U grad Zadar sestre se vraćaju nakon 19 godina, kad je Zadarska nadbiskupija opet ujedinjena te šire djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji, otvarajući svoje podružnice na kopnu i otocima.

Glede podružnica u gradu Zadru, na poziv tadašnjeg provincijala da im vode kućanstvo, sestre su prvu podružnicu otvorile u Samostanu sv. Frane gdje su došli 30. prosinca 1948. godine. S. Julija Pupić za kućanske poslove i s. Venancija Ljubanović u kuhinji djelovale su u samostanu skoro 40 godina. Sestre su djelovale u samostanu sv. Frane do 29. siječnja 2023., kad su ga nakon 73 godine djelovanja napustile zadnje sestre u službi: Božena Jakić, Ksenija Dukić i Emila Maraš. Tijekom desetljeća u samostanu sv. Frane izmijenilo se oko 40 sestara.

Sestre su došle tu u teško poratno vrijeme. U samostan 1950. dolaze franjevački sjemeništarci i bogoslovi te prvim sestrama dolaze pomoći još dvije sestre. Od njih, s. Ludvika Simonič 1951. počinje svirati i katehizirati u župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, gdje djeluje 17 godina. Sestre su s vremenom počele uređivati i crkvu. Kad je 1984. izrađena nova crkva i pastoralni centar na Voštarnici u Zadru gdje sestre i sada djeluju, počele su živjeti u župnoj kući na Voštarnici, nakon što su prethodno živjele u samostanu sv. Franu, a služile su na Voštarnici.

Djelovanje bolničkih sestara od 1951. do 1965. godine – u građanskom odijelu

Nakon Drugog svjetskog rata sestre su dobile otkaz i od komunističkog režima; mogle su raditi pod uvjetom da redovničko odijelo zamijene građanskim, što su one odbijale učiniti.

No, da Družba ostane vjerna karizmi i u teško vrijeme, vrhovna uprava Družbe, uz dozvolu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, dopustila je sestrama da rade u građanskom odijelu. Sestre od 1951. opet rade u zadarskoj bolnici, ali zbog zabrane komunističkih vlasti stanuju izvan bolnice u unajmljenim stanovima i rade u građanskom odijelu. Prva sestra, s. Savina Ivanušec, počela je raditi 12. rujna 1951., a uskoro joj se pridružila s. Fileja Norac-Kljajo. Obje su radile kao instrumentarke u operacijskoj dvorani. U bolnici su imale stan i hranu.

Bolnička uprava tražila je nove sestre koje su s vremenom stizale, no one nisu mogle stanovati u bolnici, nego po privatnim kućama. Pod vodstvom njihove poglavarice s. Fileje zajedno su se nalazile na ranoj misi u crkvi sv. Šime ili sv. Mihovila, gdje su obavljale i pobožnosti. To ih je održalo u redovničkom životu. „Premda su radile u građanskom odijelu, u bolnici i u gradu znalo se da su redovnice i narod ih je volio i poštivao. S. Antica Žuljević, ovogodišnja stogodišnjakinja, još je jedini svjedok tih teških vremena“, rekla je s. Blaga. Od 1991. sestre opet rade u svom bijelom redovničkom odijelu. Zadnja sestra milosrdnica, s. Vilma Šurjak, sadašnja predstojnica samostana sv. Vinka u Zadru, prestala je raditi u bolnici 2023. godine. Zbog zdravstvenog djelovanja u Domovinskom ratu, s. Vilma ima i status  hrvatske braniteljice, i još nekoliko sestara.

Izgradnja samostana sv. Vinka Paulskog u Zadru

Da bi Družba okupila raspršene sestre, nekoliko sestara živjele su u samostanu u Kaljskoj ulici, 14 u Zadru (1961.–1965.), nedaleko od crkve sv. Ivana na Relji, gdje su kupile obiteljsku kuću i živjele od 26. listopada 1961.; ostale su i dalje stanovale u privatnim kućama. Tu je kuću Družba prodala 1. lipnja 1965. i tim sredstvima ubrzala završetak gradnje vlastitog samostana u kojem će zajedno stanovati sve sestre. Bio je to novoizgrađeni Samostan sv. Vinka, u ulici Sv. Vinka Paulskoga 25  u Zadru, gdje sestre žive od 1966. do danas.

Kupnju zemljišta i izgradnju samostana vodila je s. Himerija Ratkaj; pomogli su joj umirovljeni profesor don Dinko Beritić i njegov prijatelj, pravnik Franulović. Podrum samostana dijelom je već bio iskopan, no komunističke vlasti su naredile da ga se zatrpa, bojeći se da ne bi postao bogoslužnim prostorom.

Temeljni kamen za novi samostan blagoslovljen je 25. studenog 1964., a na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga 1965., prva se u prizemlju nedovršene kuće nastanila s. Himerija. Kuća je bila pod krovom 1966. godine i 1. svibnja te godine, na blagdan sv. Josipa radnika, samostan je bio otvoren, rekla je s. Blaga.

U njemu su se kao zajednica okupile sve sestre iz Zadra (iz Kaljske i koje su živjele u privatnim kućama) te nove koje su pristigle u Zadar. Prva kućna poglavarica bila je s. Ludvika Simonič (1966.–1969.), dotadašnja pastoralna suradnica na Voštarnici. Samostan je svečano blagoslovio, a kapelu i oltar posvetio 27. veljače 1967. tadašnji pomoćni zadarski biskup Marijan Oblak.

Odgojna djelatnost sestara u dječjem vrtiću ‘Blagovijest’ u samostanu sv. Vinka

U Domovinskom ratu sestre trpe s narodom. Od granata se sklanjaju u podrumu susjeda, kod obitelji pok. Mira Šarina; 31. prosinca 1991. njihov samostan u Zadru pogodile su dvije granate. Sestre zaposlene u bolnici i domu umirovljenika su radile. Sestre Melita Bošnjak, Gracijana Gracin i Vilma Šurjak bile su mobilizirane na službu u Oružanim snagama Republike Hrvatske, u ratnoj bolnici Šiška.

Iz samostana sestre su razvijale daljnje djelatnosti na zdravstveno-socijalnom i prosvjetno-odgojnom polju te u župnom pastoralu.

Sestre su djelovale u zadarskoj Općoj bolnici, u Zubnoj ambulanti kod crkve sv. Šime, u Đačkom domu na Relji u Zadru, od 1967. u župi sv. Ivana u Zadru gdje i sada djeluju, u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970.–1976.), u Nadbiskupskoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1978.–1994.), u Domu za starije i nemoćne osobe na Puntamici u Zadru (1990.–2008.), u bolnici u Biogradu n/m (2001.–2012.), u župi Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, u crkvi sv. Šime u Zadru (2006.–2024.) te u pastoralu više izvangradskih župa na kopnu i na otocima.

„Svoju djelatnost čuvanja djece koju su u svom samostanu započele 1973., okrunile su 1993., usred Domovinskog rata, otvorenjem dječjeg vrtića ‘Zvončići’, koji se od 1999. zove ‘Blagovijest’, u novoj zgradi koju su podigle u samostanskom dvorištu. Nažalost, zbog manjka sestara koje bi mogle voditi vrtićku djelatnost, 2024. prostor vrtića iznajmile su zadarskom Dječjem vrtiću ‘Školjkica i More’ i tako se ta djelatnost pod njihovim krovom ipak nastavlja“, rekla je s. Blaga. Radove u izgradnji vrtića nadgledala je kućna poglavarica s. Andrijana Mirčeta (1992.– 1998.), sadašnja provincijalna poglavarica Družbe.

S. Blaga je podsjetila da su sestre još 1973., u komunizmu, na brojne molbe roditelja koji su živjeli u blizini njihovog samostana, počele u skrovitosti čuvati i odgajati djecu jasličke i predškolske dobi. „Imale su veliko srce koje je željelo izaći ususret potrebama obitelji. U skučenim prostorima u prizemlju samostana godišnje su brinule za oko 30 djece. Otud želja sestara da nakon pada komunizma izađu iz nametnute ilegale i da u hrvatskoj državi nastave s tim radom stručno i kvalitetno. Stoga je Provincijalna uprava iz Splita uputila mlade sestre na studij predškolskog odgoja i počela graditi vrtić“, rekla je s. Blaga. Financijski su ih u tome najviše pomogli dobročinitelji iz biskupije Münster, na preporuku nadbiskupa Oblaka i mons. Pavla Kere. Vrtić je blagoslovljen 30. rujna 1993., a djeca su ga počela pohađati 4. listopada 1993. godine. Taj je vrtić do danas bio drugi dom više stotina mališana“, poručila je s. Blaga.

Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita otvorila je u Zadarskoj nadbiskupiji još nekoliko svojih podružnica: od 1977. u Svećeničkom domu ‘Zmajević’ u Zadru gdje i sada djeluju i u Nadbiskupskom domu (1977.–2023.). Izvan Zadra, sestre su djelovale u četiri župe: Božava (1949.–1952.; 1963.–1978.), Biograd n/m (1950.–2022.), Tkon (1971.–2002.), Banj (1972.–1985.), Pakoštane (1982.–2013.) i peta župa, Kistanje, gdje sestre od 1999. i sada djeluju. U svim tim mjestima sestre su značajno doprinosile župnom pastoralu. Okupljale su mlade i u Marijanskoj vinkovskoj mladeži.

„Gospodin je blagoslovio rad sestara u Kistanjama trima zvanjima za našu Provinciju. To su s. Elizabeta Glasnović koja djeluje u Šibeniku, s. Veronika Ćibarić koja je u misiji na Salomonskim Otocima i s. Marija Palić koja je u  provincijalnoj kući u Splitu“, rekla je s. Blaga.

„U općoj duhovnoj i moralnoj krizi današnjice, očevidna je i kriza crkvenih zvanja, zbog koje je manjak članica zajednice sestara milosrdnica te se one postupno povlače sa širokog polja svog apostolata u karizmi Družbe, ali se zato, predane volji Božjoj, u svojim samostanskim zajednicama, gorljivo posvećuju apostolatu molitve i žrtve te u ovoj svojoj jubilarnoj godini radosno kliču svoj Tebe Boga hvalimo za sve milosti koje im je u obilju dijelio i još uvijek dijeli kroz dugo razdoblje njihove djelatne nazočnosti u Zadarskoj Crkvi“, poručila je s. Blaga Bunčuga.

S. Blaga je od 1978. do 1994. radila kao prof. Hrvatskog i Engleskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Sada je savjetnica provincijalne poglavarice. Za tisak je priredila tri sveska povijesti Družbe sestara milosrdnica, suautorica je trećeg sveska i sada priprema četvrti svezak o djelovanju Družbe.

Dr. Dundović o bolnici u Zadru u kojoj su 1874. počele raditi sestre milosrdnice

Izlaganje „Društveno-političke i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovini 19. stoljeća“ održao je dr. sc. don Zdenko Dundović. „Druga polovina 19. st. u Zadru bila je burna, ali i plodonosna u društveno-političkom i u crkvenom smislu, u što se uklapa i dolazak sestara milosrdnica u Zadar 1874. i njihovo karitativno djelovanje“, rekao je dr. Dundović. Opisao je odnos Crkve i države tijekom Druge austrijske uprave u Dalmaciji, čije je pokrajinsko središte, odnosno središte Kraljevine Dalmacije u tom razdoblju bilo upravo u Zadru.

„Sredina 19. st. u Europi i na području hrvatskih zemalja, obilježena nacionalnim buđenjima, imala je odjeka i u Zadru, gdje se u procesima nacionalnih integracija formiraju dva osnovna pravca: slavo-dalmatinski, koji se preko autonomističkog preoblikovao u talijansko-iredentistički pravac te aneksionistički, politički koncept hrvatske nacionalne integracije koji je pretendirao ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Temelji tih oprečnih političkih modela su u nacionalno podijeljenom stanovništvu Dalmacije“, rekao je dr. Dundović.

„Pod djelokrug Dalmatinskog sabora došle su 1861. sve dalmatinske bolnice, pa i zadarska koja se nalazila u staroj zgradi na Poluotoku i smatrala se najboljom u cijeloj pokrajini. Tada su bolničke, stručne poslove obnašala tri liječnika (dva primarijusa i jedan liječnički pomoćnik), jedna primalja, devet bolničara ili bolničarki te po jedan kuhar i vratar.

O nužnosti bolničke skrbi u Zadru u drugoj polovini 19. st. svjedoče česte pojave tuberkuloze i malarije u zadarskoj okolici, epidemije kolere, šarlaha i boginja. Nepovoljne zdravstveno-higijenske okolnosti nametnule su potrebu izgradnje nove bolničke zgrade, koja je svečano otvorena u predgrađu Arbanasi 27. lipnja 1887. godine. Nazvana je Pokrajinskom bolnicom (središnjicom za cijelu Pokrajinu), a odgovarala je najstrožim zahtjevima tadašnje medicinske znanosti i potreba.

Bila je paviljonskog tipa (pet glavnih paviljona i nekoliko popratnih), a raspolagala je s ukupno 180 ležaja. U zadarskoj Pokrajinskoj bolnici od osnutka su radile sestre reda sv. Vinka Paulskog, a njihova nadstojnica Margarita Huber je 1902.  dobila visoko priznanje, medalju kraljice Elizabete. Nakon toga, u novinama se više puta pisalo o njoj i njenoj zajednici u Zadru“, rekao je don Zdenko.

Povodom 80. rođendana i 40 godina njenog nadstojništva, objavljena je biografija s. Maragrite s osobinama: „ljubazna, slatka, čvrsta, čedna, iskrena, pobožna, blaga, ozbiljna, dostojanstvena, ustrajna, odana, privržena, požrtvovna“. Krasila ju je i profesionalnost, mudrost i znanje. Njenu smrt u 84. godini života zabilježile su novine, ističući njene velike zasluge kao skromne i samozatajne „Sestrice Margarete Huber“. „Njeno njemačko podrijetlo joj je osiguralo i naklonost vlasti, što je dijelom moglo utjecati da je s. Margareta neprekinuto vršila službu predstojnice zajednice od 1875. do 1917. godine“, rekao je dr. don Zdenko Dundović.

I.G.

Foto: I. Grbić

Vjernici Zadarske nadbiskupije pozivaju se sudjelovati na molitvenom spomen – događaju za franjevce ubijene u Drugom svjetskom ratu i poraću, na duhovnom i  hodočasničkom susretu na blagdan Uzvišenja Svetog križa u subotu, 14. rujna, u Karinu.

Organizator događaja je Povjerenstvo za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije s povjerenikom don Filipom Kucelinom, a domaćin susreta je župa sv. Male Terezije u Karinu, odnosno franjevački samostan Svete Marije Bezgrešne, čiji je župnik i gvardijan fra Petar Klarić.

Franjevački samostan u Karinu, hrvatski spomenik kulture nulte kategorije koji je i sâm pretrpio rušenja tijekom svoje šeststoljetne povijesti, od kojih je najveće bilo u Domovinskom ratu 1993. g., pripada Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Split. Stoga će se tim molitvenim događajem sudionici sjetiti i moliti za 44 ubijena franjevca te Provincije, među kojima su ih šestorica kao župnici, među njima dvojica kao gvardijani u Karinu, djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.  Većini tih franjevaca koje su ubili partizani i komunisti ove godine je 80. godišnjica od njihove mučeničke pogibije.

U nedjelju, 14. rujna, okupljanje vjernika počinje u 9 sati u župnoj crkvi sv. Male Terezije u Karinu. U  9,30 sati počinje molitveni spomen – hod od karinske župne crkve do samostana u Karinu, dug oko dva kilometra. Po dolasku u samostan, u 10,15 sati predavanje o temi ubijenih franjevaca u Drugom svjetskom ratu će održati fra Ivan Nimac, donedavni župnik Kruševa koji je inicirao postavljanje osam vitraja s likovima ubijenih franjevaca u župnoj crkvi sv. Jurja u Kruševu, koja je također bila minirana 1991., a ponovno je izgrađena 1999. godine.

Misno slavlje u spomen na ubijene franjevce s početkom u 11 sati u crkvi franjevačkog samostana u Karinu predvodi don Filip Kucelin. Nakon mise će biti priređena okrepa za sudionike.

Poruka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

U poticaju na sudjelovanje u tom događaju, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić poručuje: „Važno je obilježavati povijesne obljetnice. Prošlost ne promatramo samo kao događaje u svršenom vremenu, kao činjenice koje otkrivaju znatiželjni ljudi i čuvari događaja iz prošlosti, običaja i tradicije. Poznavanje povijesti nije samo memorija i napor da se nešto otme zaboravu. Stari Latini s pravom su rekli da je povijest ‘učiteljica života’. Povijest Crkve je poput korijena stabla na kojem rastemo mi i naša sadašnjost, ali na kojoj raste i naša budućnost.

Ako zanemarimo korijen stabla ili odrežemo njegov dio, odričemo se istine i vrijednosti koje su nam se prenosile, ne samo kao činjenice, događaji, nego kao životno iskustvo i najvažnije životne vrijednosti.

Bez poznavanja i vrednovanja prošlosti, čovjekom je najlakše manipulirati. Vjerovati i prihvaćati samo obećanja za sadašnjost i budućnost, a koja nemaju utemeljenje na povijesnoj provjeri vrijednosti koja se prenosi iz generacije u generaciju, čovjek postaje poput stabla kojeg i slabi vjetrovi čupaju i koji se ruše“, poručuje nadbiskup Zgrablić, u tom kontekstu citirajući papu Franju: „Ako vam netko predloži da zanemarite svoju povijest i gledate samo u budućnost koju vam oni nude, nije li to možda jednostavan način da vas tom svojom ponudom pridobiju da činite isključivo ono što vam oni kažu? Takvi vas trebaju plitke, iskorijenjene i nepovjerljive u sve, da vjerujete samo njihovim obećanjima i podlažete se njihovim planovima“.

Osam ubijenih fratara čije su slike na vitrajima župne crkve u Kruševu su: Ante Pavlov, Pavao Silov, Jozo Poljak, Ante Benutić, Vlade Pavlov, Anselmo Kamber, Andrija Zjačić i Kruno Tadin.

Podaci o ubijenim franjevcima čiji su likovi na vitrajima župne crkve u Kruševu

Fra Ante Pavlov rođen je 1905. g. u Kaštel Gomilici, za svećenika je zaređen 1928. g. Kruševski župnik bio je 11 godina, od 1933. do 1944. Samozatajni fra Ante ostao je uz svoj narod među kojim je uživao ugled. Pred Božić 1943. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, uhitili su fra Antu i s trojicom župljana, Stipanom Anićem, Ivom Šošom i Rokom Erslanom, odveli ga i zatočili u Žegaru gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Mjesec dana su ih strašno mučili te su ih ubili 22. siječnja 1944. godine. U izvješću koje je karinski gvardijan fra Kruno Tadin poslao Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen i, nakon što su mu izvadili oči, ubijen je iz puške“.

Fra Pavao Silov, rodom iz Rupa kod Visovca, bio je župnik u Lišanima i gvardijan u Karinu, obližnjoj župi kod Kruševa. I on je bio jako aktivan svećenik. Mnoge mladiće iz toga kraja poslao je u sjemenište. Kao gvardijan temeljito je obnovio višestoljetni karinski franjevački samostan. Drugi svjetski rat zatekao ga je u župi Promina. U noći uoči blagdana sv. Petra i Pavla, na njegov imendan 1942. g., partizani su provalili u prominsku župnu kuću i usmrtili fra Pavla, a župnu kuću su opljačkali. Ubijen je u 58. godini života i pokopan na Visovcu.

Fra Jozo Poljak, rodom iz Sinja, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Perušiću. Tijekom rata život su mu ugrožavali Talijani, četnici i partizani. Prije dolaska partizana povukao se iz župe, u Drniš pa u Zagreb. Padom NDH, bio je u izbjegličkoj koloni prema Austriji. Zarobljen je u Bleiburgu i na Križnom putu vraćen je do Vukovara. Uspio je pobjeći, ali nakon nekog vremena uhvaćen je i strijeljan u 38. godini života. Prije strijeljanja u trogirskom zatvoru posjetili su ga brat i sestra. Bio je smiren te je rekao: „Pravedan sam i zato se ne bojim smrti“.

Fra Ante Benutić, rodom iz Kaštel Staroga, bio je župnik u Lišanima od 1935. do 1940. godine. Istaknuo se gradnjom crkava. Sagradio je velebnu crkvu u Kijevu, a u Lišanima je za vrijeme Banovine Hrvatske gradio crkvu sv. Nikoli Taveliću, koja nije dovršena jer je fra Ante bio premješten u Igrane kod Makarske. U ožujku 1944. partizani su s Biokova fra Anti poslali Antu Lozinu, mladića kojem su naredili da ga ubije, a kojega je fra Ante inače dobro poznavao. Kad je fra Ante mladića navečer nahranio, Lozina mu je rekao: „Znaš li zašto sam došao? Da te ubijem“. Ispalio je dva hitca u fra Antinu glavu. Ubijen je u 47. godini života.

Fra Vlade Pavlov, rodom iz Kaštel Gomilice, bio je četiri godine župnik u Kruševu (1929. – 1933.) Obnovio je župnu kuću i župnu crkvu sv. Jurja te staru crkvu sv. Kuzme i Damjana u obližnjem mjestu Ribnica. Protivio se velikosrpskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića te je bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Zlopolju kod Muća. Pred kraj rata otišao je u samostan u Sinj. Kad su partizani zauzeli Sinj, fra Vladu su odveli i pogubili na nepoznatom mjestu.

Fra Anselmo Kamber, rođen je 1912. g. u Podlugu, u župi Perušić. Za svećenika je zaređen 1937. godine. Mladu misu slavio je u Benkovcu 27. srpnja te godine. Fra Anselmo je nakon puno godina bio prvi svećenik iz tih krajeva. Nije bio župnik u rodnom kraju, ali je njegov primjer duhovno snažno djelovao te su ga u odazivu za zvanje slijedili mnogi mladići, pa i njegov mlađi brat fra Bernardin. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik u više župa makarskog primorja. Partizani su ga 31. prosinca 1944., na Staru godinu, odveli iz župne kuće u Gradcu i držali neko vrijeme u zatvoru u Makarskoj. Nisu mu mogli naći krivnju pa su ga 7. veljače 1945. izveli iz zatvora. Pod izgovorom da je pokušao bježati, ubili su ga u blizini makarskog groblja. Dok su ga vodili, makarske žene, zaklonjene iza prozora, čule su kako fra Anselmo pita ubojice: „Samo mi recite, zašto me ubijate?“.

Fra Andrija Zjačić, rođen je 1907. u Šibeniku. Za svećenika je zaređen 1931. godine. Bio je jako nadaren svećenik. Istaknuo se u vođenju katoličkih društava. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik Lišana. S njim su u župnoj kući živjele njegova majka i nećakinja Katica Krnčević koja je kasnije opisala njegovo odvođenje. „Dana 11. siječnja 1944. moj ujak je govorio svetu misu. Preko podizanja sam osjetila da nešto nije u redu. Nakon mise nisam mu dala mira dok mi nije kazao što je bilo“. Rekao je: „Kad sam podignuo svetu hostiju, vidio sam Isusa s trnovom krunom na glavi, krvavog lica“. Poslijepodne su došla dvojica partizana i odvela fra Andriju. Tri dana kasnije, 14. siječnja 1944., ubijen je u Nuniću u 37. godini života. Njegovo tijelo nema grob, nikada nije pronađen.

Fra Kruno Tadin, rodom iz Kaštel Kambelovca, od 1941. do svoje smrti 14. studenoga 1944. bio je gvardijan u Karinu. U tim nemirnim vremenima samostan je bio meta svake vojske koja je tim krajem prolazila. Talijani, Nijemci, četnici, partizani, svi su dolazili i odnosili što su htjeli. Neke vrijedne sakralne predmete gvardijan je skrivao kod vjernih obitelji, a najviše kod župnika u Pridrazi. Jedne večeri, dok se vraćao iz Pridrage, fra Kruno je kočijom nagazio na minu koju su partizani postavili na cesti te su poginuli on i njegov suputnik.

„Ti svećenici propovijedali su ljubav, mir, slogu, a svejedno su bili likvidirani, jer je Zmaj navješćivao novo vrijeme i čovjeka. Sv. Ivan Pavao II. potaknuo je Crkvu: ‘Nemojte zaboraviti svoje mučenike, svoje velike ljude’. Nema veće ljubavi od onoga koji daje život svoj za drugoga. Ti svećenici neka nam budu ponos, opomena i zaštita, jer boj između dobra i zla nije prošao”, poručuje fra Ivan Nimac koji je na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 2020., blagoslovio vitraje kao tadašnji župnik Kruševa, a na komemoraciji u Karinu će imati prigodno izlaganje o njihovom stradanju. Vitraje je naslikao akademski slikar Ivan Grgat, a izrađeni su u radionici akademskog umjetnika Jure Žaje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Jubilej 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) svečano je proslavljen u subotu, 7. rujna znanstvenim kolokvijem u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, a potom svečanim misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U zahvalnosti i poštovanju za njihovo raznovrsno i bogato djelovanje diljem mjesne Crkve, uz nadbiskupa Zgrablića, na kolokviju su bili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, fra Branko Lovrić, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, svećenici iz župa i ustanova u kojima djeluju milosrdnice u Zadarskoj nadbiskupiji i s kojima surađuju, koji su i suslavili u misnom slavlju u katedrali sv. Stošije.

Na susretu su bile i sestre milosrdnice iz Zadra, Splita, Šibenika, Sinja i drugih mjesta gdje sestre djeluju, redovnice iz drugih redovničkih družbi, viši redovnički poglavari i poglavarice sa s. Lidijom Bernardicom Matijević, predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije, Mladen Klanac, izaslanik gradonačelnika Grada Zadra te suradnici i dobročinitelji sestara, među kojima i vjernici laici.

Na kolokviju su održana tri stručna izlaganja: s. M. Gracijana Gracin: ‘Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i njena karizma’; prof. dr. don Zdenko Dundović: ‘Društvene i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća’ i s. M. Blaga Bunčuga: ‘Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji’.

U pozdravnom govoru na kolokviju, s. M. Andrijana Mirčeta, provincijalna glavarica Provincije Navještenja Gospodinova – Split, rekla je da je ta visoka obljetnica prilika zahvaliti Bogu što je po sestrama Vinkovsku karizmu kršćanske ljubavi 1874. g. doveo i u Dalmaciju, najprije u Zadar, a onda postupno diljem Zadarske nadbiskupije i drugih biskupija u Dalmaciji. Taj jubilej je i prigoda zahvaliti svim sestrama, živima i preminulima koje su se svojim požrtvovnim služenjem ugradile u duhovni rast vjernika Zadarske nadbiskupije i u dobrobit svih koji su bili upućeni na njihovu pomoć, rekla je poglavarica Mirčeta, zahvalivši Bogu za dar ustrajnosti u svjedočenju njegove milosrdne ljubavi.

s. Gracin predstavila je kako je Družba koju su sv. Vinko i sv. Lujza utemeljili u 17. st., došla do Hrvatske. Sv. Vinko i sv. Lujza de Marillac bili su različitih osobnosti. „Vinko, gaskonjski seljak, odrastao je u krilu voljene obitelji. Lujza, pariška aristokratkinja, bila je odbačena od svoje obitelji zbog svoga nezakonitog rođenja. Vinko, mlad, poduzetan, upuštao se u različite pothvate kako bi se potvrdio, nalazio je načine da priskrbi materijalna dobra. Lujza, odgajana u zavodima, priželjkivala je ostati skrivena u samostanu redovnica. Vinko je čovjek seljačkog temperamenta koji zna čekati, kaže: „Ne predusretati Providnost“. Lujza žuri stići na cilj, ne boji se suprotstavljati društvu ili Crkvi“, opisala je s. Gracijana, rekavši da su oboje u svojim tridesetim godinama života postavljali pitanja o Bogu i vlastitoj budućnosti.

„Proživljavajući osobna iskušenja postaju svjesniji dobrote Božje prema njima osobno i žele se posvetiti siromasima. Ljubav prema Bogu i siromasima će ih ujediniti. Njihova otvorenost Bogu u traženju izlaza iz osobnih iskušenja i tjeskoba, prerasla je u plodonosnu suradnju s milošću Duha Svetoga. Njihovim osnivanjem nove ženske redovničke zajednice u Parizu 1633. g., karizma milosrdne ljubavi postaje živo tkivo nove družbe. Vinko tu novu zajednicu naziva Družba kćeri kršćanske ljubavi“, rekla je s. Gracijana, istaknuvši da je sv. Vinko ‘okvirom’ Družbe „nadmudrio pravilo onoga doba da ženu treba čuvati muž ili zid“, vidjevši u Lujzi veliko polje djelovanja među potrebnima.

Sv. Vinko u Pravilu sestrama piše da će častiti Krista kao izvor i uzor svake ljubavi, služeći mu tjelesno i duhovno u siromašnima, bolesnima, djeci, zatvorenicima: „Njihovi samostani su kuće bolesnika, klaustri su im gradske ulice i bolničke dvorane, klauzura im je poslušnost“.

„Njihova prisutnost na ulicama Pariza i Francuske, a vrlo brzo i izvan granica zemlje, potvrđuje koliko su vapijuće bile potrebe vremena. Sa svih strana stizale su molbe da im pošalju sestre. Nije bilo moguće zadovoljiti sve te potrebe, pa su neki svećenici po uzoru na sv. Vinka i vođeni njegovim uputama, u svojim sredinama osnivali zajednice sestara. Tako je već krajem 17. st. u Francuskoj bilo nekoliko zajednica žena koje su živjele u duhu sv. Vinka. Za razliku od drugih ustanova, te sestre ili Kćeri milosrđa nisu polagale redovničke zavjete i nisu primale prihode, ali su smjele živjeti svoj poziv izvan klauzure“, rekla je s. Gracijana.

„Predano služenje Kristu u osobi siromaha učinilo je da se to novo stablo kršćanske ljubavi razgrana diljem svijeta i postane tada najbrojnija duhovna obitelj Crkve“, rekla je s. Gracijana, prikazavši povijesni razvoj Družbe od Pariza do Zagreba. Sv. Vinko je osnovao Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu 1633. godine. Po uzoru na sv. Vinka, župnik Louis Chauvet osnovao je „bolničke sestre“ u Levesvilleu 1694. godine. Biskup Paul Godet seli sestre iz Levesvillea u Chartres 1708. i naziva ih Kćeri sv. Pavla. Daje im superiora i pravila. Sestre odlaze u Zabern (1734.), Strassburg (1749.), a za vrijeme Francuske revolucije 1789. sve im je oduzeto i rastjerane su. Uprava Družbe u Strassburgu od samostana sestara 1823. čini Kuću matica i rasadište milosrdnica. Zatim odlaze u Zams (1825.), Beč (1832.), München (1832.) i Innsbruck (1839.).

Dolazak sestara milosrdnica u Hrvatsku, u Zagreb

Iz Zamsa, šest sestara dolazi u Zagreb 5. rujna 1845. na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika koji se zalagao za dobro hrvatskog naroda čija su prava i tada bila negirana. „Svjestan da nema duhovnog ni kulturnog preporoda bez prosvjete, velika mu je briga odgoj mladeži. Osobito je skrbio za osobe bez sredstava za život te nastoji stvoriti materijalne i duhovne uvjete za napredak hrvatskog naroda na vjerskom, kulturnom i materijalnom polju. Godine 1841. kupuje zemljište i počinje graditi samostanske zgrade u današnjoj Frankopanskoj ulici u Zagrebu, u želji da sestre što prije dođu i započnu svoje djelovanje“, rekla je s. Gracijana.

Sestre su u Zagrebu otvorile žensku osnovnu školu za koju su Zagrepčani bili jako zainteresirani te su odmah upisali više učenica nego su očekivali. Tri mjeseca poslije, sestre su u samostanu otvorile i bolnicu, primajući prvih 12 bolesnica. Zbog velikog polja rada, sestrama se prvih godina pridružilo i više domaćih djevojaka pa se 1856. zajednica osamostalila i postala nova Družba sestara milosrdnica s Kućom maticom u Zagrebu. „Doista mora da su bile žarke one prve molitve, plodonosno ono prvo trpljenje i blagoslovljeni svi napori, kad je mala zajednica od šest sestara postala rasadište dobrotvornosti u novijoj povijesti“, istaknula je s. Gracijana.

Prema Konstitucijama Družbe, „sestre smatraju posebnim poslanjem naviještati riječ Božju djeci, mladima i odraslima poučavajući ih u kršćanskom nauku. Djelatnost Družbe obuhvaća odgoj i obrazovanje djece, mladih i odraslih osoba, prvenstveno siromašnijih“.

Tijekom nepuna dva stoljeća, Družba je intenzivno živjela karizmu i razgranala svoju prisutnost i djelovanje u prosvjetno-odgojnom i socijalno-karitativnom području. Sestre su u Zagrebu otvorile zabavišta, osnovne i stručne škole, gimnaziju, učiteljsku školu, razne tečajeve, kako bi pridonijele kvaliteti života ljudi, evangelizirale ih i dovodile Kristu, kojeg žele proslaviti svojim životom, rekla je s. Gracijana.

Djeluju i u ženskim i muškim kaznionicama (prva filijala izvan Zagreba je Muška kaznionica u Lepoglavi), popravnim domovima, ustanovama za psihički bolesne osobe, sirotištima, domovima za stare i nemoćne, u bolnicama, oporavilištima, pomažu bolesnike po kućama.

„Poslije Drugog svjetskog rata, kad je bezbožni komunistički režim sestrama oduzimao posjede i djelatnosti, trudeći se oduzeti im i ‘pravo na život’, sestre su se više uključile u apostolat po župama jer im je to tada praktički bilo jedino moguće“, rekla je s. Gracijana. Djelovale su diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Turskoj, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. „U novije vrijeme otvarane su filijale diljem Zapadne Europe i Sjeverne i Južne Amerike, najviše da sestre budu blizu iseljeničkoj Hrvatskoj, do najnovijeg misijskog iskoraka na Solomonske otoke“, rekla je s. Gracijana.

Utemeljitelji redovničkih karizmi nadilaze uspostavljeni red i prekidaju s ustaljenim običajima

„Redovnički život redovito se vidi kao povlašteno mjesto karizme. I karizmi! Na tom tragu Drugi vatikanski koncil naglašava kako je vrhovno pravilo redovničkog života nasljedovanje Krista. Na početku svake ustanove, zajednice je osoba ili više njih kojima Duh Sveti svojim svjetlom, milošću, kako kaže KKC, daje raspoznavati zahtjeve evanđelja u njihovom vremenu, koji je njihov put za nasljedovanje Krista. Uranjajući sve više u zajedništvo s Kristom, njihovo svjedočenje postaje jasnije očitovanje vjere ljubavlju djelotvorne, kako kaže Pavao“, rekla je s. Gracijana. U novim izazovima sestre „postaju svjesne svoga zvanja ili karizme, suočavajući se s povijesnom zbiljom u kojoj se nalaze i premišljaju je u svjetlu evanđelja. Otkrivaju sebe i svoje zvanje u otkrivanju znakova vremena. Stoga, gotovo neizbježno, nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno“, citirala je s. Gracijana p. Luigija Guccinija.

„Iskustvo u povijesti redovništva pokazalo je da su na početku redovničkih zajednica ili u momentima većih reformi redova, takve osobe doista obilježene kao svojevrsni čudaci. Kako ne bi bile, ako vrijedi da nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno…?!

Međutim, primjećujem da sve češće pojedinci nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno… No, ne događa se evanđeoski zamah, nema znakova preobrazbe, nema spoja s Pavlovom vjera ljubavlju djelotvorna. Nedostaju očito neke karike, npr. suočavanje vlastite nakane s povijesnom zbiljom i promišljanje u svjetlu evanđelja. Ako izostane promišljanje u svjetlu evanđelja, kakvo je to onda nasljedovanje Krista“, upozorila je s. Gracijana, smatrajući da „mnoge krize poziva u redovništvu danas možda baš tu imaju svoj početak“.

„Sv. Vinko poučava i potiče svoje duhovne kćeri da će svoje poslanje ostvarivati u prvom redu ljubeći Gospodina i siromahe koje je nazivao gospodarima, u međusobnoj ljubavi. Na mnoge zahtjeve i izazove svoga vremena, Vinko je nastojao otkriti uvijek nova djelovanja. I Isus garantira da ćemo siromahe uvijek imati uza se. Premda s oslabljenim snagama, godinama koje nosimo i krizom novih zvanja, ne odustajemo od želje i nastojanja da živimo svoje poslanje u današnjem svijetu i nasljedujemo Krista“, poručila je s. Gracijana Gracin.

S. Gracijana je od 1981. do 1995. radila u Službi za transfuziju krvi Opće bolnice Zadar. U provinciji je obavljala službe odgojiteljice kandidatica, učiteljice juniorki, kućne poglavarice, savjetnice provincijalne poglavarice, a sada je provincijalna ekonoma u Splitu. Od 2014. duhovna je pratiteljica udruge sv. Vinka u Splitu.

Završnu riječ uputila je s. M. Jelena Ikić, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. „U Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji sestre su razvile bogatu djelatnost, u prvom redu zdravstvenu i socijalnu, karitativnu, ali i odgojno – obrazovnu. Samo su Bogu znane molitve i žrtve s kojima su se sestre suočavale, ali i blagoslovi koje su primile“, rekla je s. Jelena, zahvalivši Bogu što ih je u svojoj Providnosti doveo u Zadar i što je po svojoj Družbi u Zadru oživotvorio djelo sv. Vinka i sv. Lujze.

„I danas sestre nastoje svojim radom i molitvom sijati sjeme milosrdne ljubavi i u konkretnim potrebama života podržavati vjeru, nadu i ljubav u srcima bližnjih. Gospodin neka nagradi svako dobro djelo učinjeno po našoj Družbi“, rekla je s. Jelena, zamolivši Gospodina da blagoslovi Zadarsku nadbiskupiju i sve stanovnike dragog im Zadra. „Molim da našu Družbu obdari novim zvanjima, kako bismo mogle nastaviti svoje milosrdno poslanje u Zadru i na drugim mjestima“, rekla je s. Jelena, zahvalivši svima koji su doprinijeli organizaciji zadarskog jubileja.

Na početku kolokvija, pjesmu ‘Zov milosrdne ljubavi’, autorice s. Vilme Šurjak, recitirala je s. M. Cecilija Bašić. Zbor sestara milosrdnica pod vodstvom s. M. Mirte Škopljanac Mačina pjevao je pjesme ‘Sto pedeset ljeta’ (V. Šurjak – Š. Marović) i završno ‘Vjere Vinkove stijeg’.

Kroz program kolokvija vodila je s. Katarina Nekić, rodom Zadranka iz župe Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, uz završnu poruku: „Tebi se, Vinko, molimo. Za tvojim stijegom hodimo. Nek’ tvoj nas prati zagovor, dovede u nebeski dvor“.

Milosrdnice su 5. rujna 2024. obilježile 179. obljetnicu dolaska prvih sestara milosrdnica u Zagreb, 1845. godine; 29 godina kasnije, 1874., članice te mlade i razgranate Družbe došle su u Dalmaciju, u Zadar, kao „mala bijela četa“ prvih dvanaest redovnica, što sestre simbolično predstavljaju kao dolazak „dvanaest apostola“.

Čestitke sestrama uputili su požeški biskup Ivo Martinović, prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i s. Marija Gracijana Prodan, provincijalna poglavarica Provincije Majke dobrog savjeta Rijeka.

Događaj proslave jubileja organizirali su Provincija Navještenja Gospodinova – Split i samostan sv. Vinka Paulskog – Zadar.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić