Fra Andrija Bilokapić održao je na susretu crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije u srijedu, 2. kolovoza, u crkvi sv. Frane u Zadru, prigodni nagovor povodom proslave pet jubileja 800 godina u vezi sa životom sv. Franje koje obilježavaju Franjevački red i cijela Crkva. Zato je susret pokreta i održan u zadarskoj crkvi sv. Frane koja je najstarija franjevačka crkva u svijetu, izvan Italije, izgrađena još za života sv. Frane, u zahvalnosti vjernika za karizmu sv. Frane. Crkva posjeduje i relikviju sv. Frane koja je bila izložena na pokrajnjem oltaru.

„Crkva se sastoji od dva plućna krila, hijerarhijskog i karizmatskog. Crkva živi s ta dva krila. Ako je samo karizmatsko, ono će se rasplinuti. Ako je samo hijerarhijsko, ono će okoštati“, upozorio je fra Andrija.

Franjevci su 2023. godine obilježili 800 godina od potvrđenog Pravila sv. Frane (1223.) koje je od tada na snazi u Franjevačkom redu. Sv. Frane je bio zatražen napisati pravilo. U prvo Pravilo koje je napisao „stavio je previše Evanđelja, pa nije bilo prihvaćeno“, rekao je fra Andrija. Kasnije ga je doradio, pa je 1223. prihvaćeno Franjevačko pravilo koje počinje sa „Opsluživati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“.

„Sve je rečeno u toj rečenici. Dakle, uprisutniti evanđelje, da ono ima tijelo, da Duh Sveti ima tvoje tijelo, oči, ruke, dušu. Iste, 1223. godine, sv. Frane počinje slaviti Božić na način da je postavio kazališnu scenu Božića na kojoj su se okupili ljudi, pjevali i započeo je živi Božić“, rekao je fra Andrija, spominjući se druge jubilejske proslave, 800 godina od prvih jaslica koje je sv. Frane izradio u Grecciu, što se u Crkvi također obilježilo 2023. godine. Geslo za prvu, 2023. godinu proslave franjevačkih jubileja, potvrđenog Pravila i prvih jaslica bilo je ‘Ti si radost’, jer Evanđelje je radost.

„Božić je božansko ljudska drama. Bog postaje čovjekom da čovjeka pobožanstveni. Bog je postao naš brat da nas učini svojim bratom. To je bio sv. Frane“, rekao je fra Andrija.

Treća franjevačka obljetnica je proslavljena ove, 2024. godine, spomen 800 godina od rana sv. Frane.

„Sv. Frane je molio, imao je viđenje Raspetoga na La Verni. Na svom tijelu doživio je rane na mjestima na kojima ih je imao i Isus, na stopalima i na rukama. Želio je postati jedno s Kristom. Geslo za ovu godinu jubileja glasi ‘Ti si ljubav’. Sv. Frane iščitava Božju ljubav u naumu križa i tu spoznaje svoju ljubljenost, ali i svoju grešnost. Ta ljubav s križa u sv. Frani oblikuje Krista, kršćanina. Nema ništa ljepše i čudesnije nego da netko može reći da ste kršćanin. Znači, ti si pomazan Božjim božanstvom. Tvojoj ljudskosti je darovano Božje božanstvo. To sv. Frane čita s križa“, istaknuo je fra Andrija.

Sv. Frane je molio Gospodina da za svoga života osjeti bol koju je on podnio u vrijeme svoje pregorke muke i da posije u njegovom srcu onu neizmjernu ljubav kojom je gorio Sin Božji, da dragovoljno podnese toliku muku za nas grešnike.

„Sv. Frane moli da osjeti bol. Ljudi inače žele maknuti bol iz svoga života. Onda smo daleko od evanđelja i od Franinog kršćanstva. Ako smo daleko od evanđelja, daleko smo od Krista. Sv. Frane moli da osjeti bol i da spozna ljubav kojom je ljubljen. Križ je drama ljudske ljubavi i drama ljudske grešnosti. Križ je objava našim slabostima“, naglasio je Bilokapić. Podsjetio je na poticaj sv. Bonaventure da Ljubavi – Kristu, uzvratimo ljubavlju.

„Ljubitelju uzvratiti ljubavlju. To hoće sv. Frane – na dramu križa, na dramu ljubavi, odgovoriti ljubavlju. Opreka između naravi i poticaja Duha nigdje nije tako očita kao u potrebi da nam ljudi budu zahvalni, da budemo poznati, uspješni. Zdrava suprotnost tome je križ, obilježiti se križem. Ljudski gledano, Isus je doživio neuspjeh. Kršćanski gledano, Isus je pobjednik nad zlom, grijehom i smrti“, istaknuo je fra Andrija.

Podsjetio je kako je do vremena sv. Frane križ bio slikan s prikazom Krista uskrsloga, proslavljenoga, a od sv. Frane, na Zapadu, na križu je prikazan Krist koji trpi, Krist patnik.

„Sv. Frane je svetac božanske ljudskosti, božanske patnje. Tko ljubi, može patiti. Sretni smo gdje živimo u logici križa, gdje smo darovani. Danas je u mnogim ljudima praznina, osamljenost. Blizinu možemo pronaći samo u istini da smo voljeni, a znak te ljubavi, te voljenosti je križ Isusa Krista. Tu možemo naći blizinu, iz te blizine možemo biti blizu, kao što je po tom znaku Bog nama postao blizu. Uzeti svoj križ znači prigrliti svoje tijelo, darovati se, otvoriti se, trpjeti s onim i zbog onoga koga voliš. U svoju slabost, na taj način, u ljubavi primamo jakoga, pobjednika, Isusa Krista“, poručio je fra Andrija.

Četvrta obljetnica u Franjevačkom redu je spomen 800 godina od nastanka ‘Pjesme stvorova’ sv. Frane, koja se slavi 2025. godine. „Ta pjesma je kontemplacija, zrenje Boga, spoznavanje Boga u svim stvorenjima. To je prvi zapisani pjesnički tekst u talijanskoj književnosti. Sv. Frane je začetnik talijanske poezije. Geslo te godine je ‘Ti si ljepota’.

‘Pjesmu stvorova’ sv. Frane nije sastavio u trenutku emotivnog zanosa, ushita, jer je nešto doživio. Nego tada sv. Frane gotovo ništa ne vidi, boluje od mnogih bolesti, nalazi se uslijed teškoća, jako je usamljen, braća ga ne mogu slijediti, nije se dogodilo ono što je on očekivao. Činilo mu se da se svijet nije promijenio. On svijet gleda iz perspektive nebeskog zajedništva i u to vrijeme puno trpi. Neki još razdiru tkivo Crkve, svađaju se, sebični su. Približava mu se i smrt. Sv. Frane u tom trenutku doživljava vlastiti neuspjeh. I tada kaže ‘Hvaljen budi, Gospodine moj’.

Sv. Frane hvali Boga za sva stvorenja i smrt naziva sestrom. To je na crti Učitelja Isusa Krista. Čovjek je bitno odnos. Svatko od nas ne može ne biti odnos. Odnos se može živjeti izravno i neizravno. Odnos možemo živjeti ja – ti i ja – ono – ti.

U ‘Pohvalama Bogu’ sv. Frane obraća se izravno Bogu. Ti si dobro, ti si istina, ti si ljubav, ti si pravednost… A u ‘Pjesmi stvorova’ promatra sunce i kaže ‘Hvaljen budi, Gospodine, po našem bratu suncu. Ono je sjajno’. Gleda vodu, dolazi do Boga. Gleda Boga, dolazi do vode. U daru prima Darivatelja. I sv. Frane opjevava darovanost“, rekao je fra Andrija.

Peta obljetnica je preminuće sv. Frane (1226.) u Porcijunkuli blizu Asiza, što će se proslaviti 2026. godine. Geslo za tu godinu je ‘Ti si naša nada’. „Sv. Frane u svojoj smrti doživljava Pashu. On gleda Isusovu Pashu, Isusov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu. I ne stvara nikakvu dramatiku oko smrti. On smrt pretvara u bogoslužje, u svjedočenje, u nadu. On živi iz eshatološkoga, iz punine sretnog dočetka, iz punine susreta s Bogom, gdje će Bog biti sve i u svemu. Sv. Frane zahtijeva da mu uz njegovu smrt braća čitaju evanđelje i pjevaju Psalme i premine“, rekao je fra Andrija, potaknuvši vjernike da svoje srce okrenu prema Gospodinu i da pjevaju hvale Bogu, po primjeru i u duhu kojega je ostavio sv. Frane Asiški.

Nakon nagovora fra Andrije, troje članova Franjevačkog svjetovnog reda iz Zadra predmolili su ‘Molimo sa sv. Franom’: ‘Pjesmu stvorova’, čiji pripjev glasi: ‘Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki’. Zatim, u ‘Pismu vjernicima I.’ sv. Frane obraća se onima koji čine pokoru kao Isusovim zaručnicima. U ‘Pohvalama Bogu’ (za brata Leona) sv. Frane navodi  niz kreposti i svojstava što je sve Bog, završavajući: „Veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu, 2. listopada, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Svečano misno slavlje predvodio je fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, u čijoj organizaciji je taj susret i održan.

Budući da je taj dan bio spomendan Anđela čuvara, fra Bojan je u propovijedi govorio o značenju anđela u životu vjernika i poslanju kojega oni imaju od Boga. „Pridružujemo se glasu anđela želeći hvaliti i blagoslivljati Boga, želeći promatrati njegovo lice koje nam se očituje u svetoj riječi i daruje u svetom tijelu. Spomendan Anđela čuvara objavljuje nam dar Božje prisutnosti. Anđeli čuvari znak su Božje domišljate ljubavi prema nama ljudima. Mi ljudi znamo, kada nekoga volimo, kad nam je do nekoga istinski stalo, onda ga želimo sačuvati. Ne želimo da taj drugi osjeti bol, zlo, da prođe kroz nevolje“, rekao je fra Bojan.

„Bog se u svojoj ljubavi dosjetio da nam je potreban netko tko će nas čuvati, paziti na putevima našeg života. Tako nam je darovao našeg anđela čuvara. Papa Grgur Veliki rekao je da anđeo nije ime za nečiju narav, nego ponajprije za službu. Ako je anđeo ime za službu, znači da i mi ljudi u nekom trenutku možemo postati anđeli. Prihvaćajući službu koju nam Gospodin nudi, povjerava, možemo postati anđeli“, istaknuo je fra Bojan. Podsjetio je da su životopisci sv. Frane pisali kako je sv. Frane bio anđeoski čovjek, anđeoske duše.

Pozvani smo biti anđeoski ljudi, da drugi, susrećući nas, vide da nosimo komadić Neba, nešto što nije od ovoga svijeta, potaknuo je fra Bojan. To su anđeli, koje nikad ne bismo povezali s ovim svijetom. „Mi ljudi, koji smo zemaljski, možemo biti malo i nebeski. Ključ za to je u Božjoj riječi. Pisac Knjige Izlaska koji prati Izabrani narod koji hoda pustinjom, svjedoči kako je Bog objavio da im daruje svoga anđela pred njima, da ih čuva na putu i da ih dovede u mjesto koje im je priredio.

Uloga anđela čuvara je da nas čuva od različitih nevolja na putu života, ali da nas upravlja tamo gdje nam je Bog priredio mjesto. Osoba može započeti evanđeoski život kada povjeruje da je tamo gdje je Bog želi. U našem životu nije najvažnije biti tamo gdje ja želim biti, nego biti tamo gdje me vidi Bog. Volja Božja za naš život je Kraljevstvo nebesko“, poručio je fra Bojan, rekavši da anđeoski život počinjemo kada, živeći Kraljevstvo nebesko, naviještamo evanđelje Isusa Krista već na zemlji.

„Spomendan Anđela čuvara podsjeća nas da je Kraljevstvo nebesko zbilja koja se živi već sada i ovdje, ne tamo nekad, poslije trenutka naše smrti. Već sada i ovdje počinjemo živjeti zbilju Kraljevstva Božjeg, ako ljubimo kao što je Krist nas ljubio. Uzvraćamo na njegovu ljubav“, potaknuo je Rizvan.

Božja riječ kaže da se anđeoski živi po posluhu njegovoj riječi: „Slušaj glas njegov“. „Anđeoski život živi se u poslušnosti Božjem glasu. Ako znamo slušati što nam Bog govori, ako imamo hrabrosti živjeti najzahtjevnije umijeće prevođenja u naš život, a to je prijevod Božje riječi u vlastite odnose, događa se evanđeosko čudo. Onda se događa i anđeosko čudo“, istaknuo je fra Bojan.

Rizvan je naglasio da se u riječi evanđelje, ako se izuzmu slova ev i lje, nalazi riječ anđeo. „Kao da u našem hrvatskom jeziku evanđelje ili evanđeoski dolazi kada kažemo: ‘Evo, želim biti anđeo’. Evo anđeo, evanđeoski. Možemo postati evanđeoski ljudi ako prihvatimo biti anđeli. Anđeli donose poruku neba, zato što tu poruku osluškuju od Božje riječi. Slušaš što ti Bog govori, poslušan si njegovoj riječi i prema njoj slažeš svoj život. Onda tvoj život postaje navještaj, nekome postaje objava“, poručio je fra Bojan.

Svi, osobito članovi pokreta, pozvani su biti anđeoski ljudi. „Oni koji će drugima svojim životom, ponašanjem, donijeti evanđelje, evanđeosku radost. Na svom radnom mjestu, gdje je netrpeljivost, neću ogovarati, jer želim pokazati da sam malo drugačiji. Eto anđeoskog načina života koji je mučenički, težak, ali je izvor radosti – navijestiti nekome Radosnu vijest“, rekao je fra Bojan.

Podsjetio je da Isus ne kaže kako su u Kraljevstvu nebeskom najveći anđeli, nego na to pitanje stavio je u sredinu dijete i rekao učenicima: ‘Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko’. Mi koji se često pravimo pametni, veliki, odrasli, pozvani sam obratiti se, promijeniti način života prema Božjoj riječi. I Isus kaže, postati kao djeca. Ne, ostati kao dijete. Ponekad mislimo da ćemo u Kraljevstvo nebesko ako ostanemo kao djeca. Ne ostati. Treba postati dijete! To je puno teže. Da zreo čovjek ima djetinju dušu i tako postaje anđeoski čovjek, koji naviješta istinu Božje radosti. To je poslanje za cijeli naš život“, poručio je fra Bojan.

Potaknuo je zajednice da čuvaju povjerene karizme, živeći u skladnom zajedništvu, anđeoski i evanđeoski, kako su živjeli sv. Frane i utemeljitelji brojnih karizmi, a to je usklađujući svoj život s Evanđeljem.

„Neka nam naviještena riječ pomogne da se pridružimo anđeoskom zboru svojim životom i poslušnošću Božjoj riječi. Isus kaže, „onima koji gledaju lice Oca nebeskoga“. Zato je dobro zapitati se što gledam, što vidim u bližnjemu? Jesam li spreman i u njima koji su mi teški kao osobe, vidjeti Božje lice? Ako jesam, eto me na korak anđeoskog života. Tu već započinje naša preobrazba  – u drugome vidjeti Božje lice, pokušati vidjeti Boga. To je ogroman zahtjev vjere koji nas potiče da živimo Kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji“, poručio je fra Bojan, potaknuvši da drugima donosimo ljepotu evanđeoske istine, uz pratnju zagovora sv. Frane i naših anđela čuvara.

Don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, zahvalio je članovima crkvenih pokreta i zajednica za njihovo djelovanje, rekavši da među vjernicima u Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji vjernici žive ljubav prema karizmi sv. Frane.

Susret je počeo nagovorom fra Andrije Bilokapića o jubilejima Franjevačkog reda. Potom su troje članova Franjevačkog svjetovnog reda predmolili Pjesmu stvorova, pročitali ulomak iz ‘Pisma vjernicima’ sv. Frane i Pohvale Bogu. Susret je održan u crkvi sv. Frane zbog spomena 800.-ih godišnjica povezanih sa sv. Franom i Franjevačkim redom.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje četvrtog dana Devetnice sv. Šimi u svetištu sv. Šime u Zadru, u srijedu, 2. listopada, predvodio je dr. fra Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu.

Fra Šimun je u propovijedi govorio o odnosu prema djetetu u evanđeoskom, biblijskom smislu i upozorio na neke loše pojave u odnosu prema djeci u suvremenom društvu.

„Tekstovi u Bibliji i evanđeljima pokazuju da oduvijek postoji dobar odnos između Boga i djece. Tome svjedoči Stari zavjet. Roditelji su trebali prikazivati svoje dijete Bogu. I Novi zavjet ide tim putem, o čemu svjedoči i navješteni ulomak evanđelja, kako su Marija i Josip prikazali Isusa u hramu“, rekao je fra Šimun.

No, tijekom povijesti, odnos prema djetetu nije bio idiličan, upozorio je Bilokapić. „Tijekom povijesti događali su se strašni, nezamislivi zločini protiv djece. Djeca nisu donošena Bogu na način kako je opisano u Starom i Novom zavjetu, nego su  žrtvovani, bili su žrtva. Nad njima je vršeno nasilje. S djecom se postupalo kao s odraslima i bili su prisiljavani svašta raditi. Događalo se zlostavljanje djece i od strane vlastitih roditelja, što se i danas negdje događa“, upozorio je fra Šimun.

Podsjetio je na snažnu Isusovu poruku: „Onome tko skandalizira, sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju, bolje bi mu bilo da mu se mlinski kamen objesi oko vrata i da se baci u more“.

„Dakle, Isus stvara drugačiji, dobar, bolji odnos prema djeci, u Novom zavjetu. Odnos Isusa i djeteta je iskren, neposredan, on poštuje njihovo dostojanstvo. Isus voli djecu i poziva ih k sebi. Isus kaže ‘Pustite malene k meni’, jer ih voli. On ih ozdravlja, uskrisava. Također, postavlja ih kao uzor odraslima kad kaže: ‘Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u Kraljevstvo nebesko’“, rekao je fra Šimun.

„Današnje društvo trebalo bi prepoznati da Isus djecu izjednačuje sa sobom i tako ih štiti. Isus kaže: ‘Što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’. Pred tom rečenicom trebaju se tresti svi koji su, ne daj Bože, učinili neko zlo, pred djecom i protiv djece, ili, ne daj Bože, seksualno posegnuli za tijelom djeteta, pa i u Crkvi. Osudimo one koji su učinili to zlo. Ali, to je ništa u odnosu na ono što će ti ljudi, kad dođu pred lice Božje, doživjeti pred sudom koji će im se izreći. Jer Isus je djecu osobno stavio u svoju zaštitu, kad kaže: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili’“, poručio je fra Šimun.

Upozorio je da suvremeno društvo i suvremena civilizacija ne znaju kako se odnositi prema djetetu, „da postoji shizofrena situacija. S jedne strane, od djece stvaramo kraljeve, careve, nedodirljive veličine u koje se ne smije dirnuti, ničim ih opteretiti, prigovara se školi. Ako dijete uvijek ima sve na raspolaganju, da u ničemu ne oskudijeva, odgaja se ‘invalida’. To ne znači da dijete treba izlagati ikojoj patnji, nego poštivati ono što se može dogoditi djetetu u nekoj situaciji. Jer, kad se kao odrastao susretne s nekom neugodnom situacijom, npr. siromaštvom, bolesti, gladi, ono će se onda znati ispravno ophoditi prema tome. Ako roditelj stalno štiti dijete od nečega, dijete neće znati potrebno za život“, upozorio je Bilokapić. S jedne strane, „djecu se stavlja na pijedestal, a s druge, djecu se zlostavlja, puno je pedofilije, slomljenog i ukradenog djetinjstva, koliko je djece žalosno, depresivno“, upozorio je propovjednik, rekavši da se djecu ne zna ispravno angažirati.

„Najvidljiviji primjer šizofrenog odnosa prema djetetu je da zakon dopušta da žena ima pravo ubiti dijete, što je skandalozno, a druga žena ima pravo ‘proizvesti’ dijete“, upozorio je fra Šimun, potaknuvši da se ženi koja želi pobaciti predloži da se dijete koje bi rodila daruje obitelji koja nema dijete, a želi ga.

„Crkva i društvo trebaju vidjeti što evanđelje misli o djetetu i što znači prikazati dijete Gospodinu. Odnos roditelja i djece trebao bi biti nalik odnosu kojeg su imali Isusovi roditelji prema njemu kao djetetu i mladiću“, poručio je fra Šimun.

Nakon što su Isusa u Jeruzalemu roditelji tražili, ne znajući da je on u hramu, kad su se vratili u Galileju, evanđelist Luka kaže: „Dijete je raslo i jačalo i napunjalo se mudrošću i milost je Božja počivala na njemu“.

„Dakle, dužnost roditelja je prikazati dijete Gospodinu, ono je raslo u mudrosti i milosti. Dijete se ne može odgajati samo intelektualno, fizički, nego i u milosnom životu. Možda to nedostaje današnjem čovjeku. Neki roditelji ne razgovaraju, posvađani su, nema tolerancije; unutar obitelji, umjesto blizine i dijaloga s djecom, djeci nudimo tehničke stvari da ih umirimo, jer im je dosadno. Djeca su hiperaktivna jer ih se nije zaposlilo, u smislu neke primjerene obaveze, dužnosti. Djetetu se daje tehničko sredstvo, stvar, umjesto osjećaja. Ubija se humanost, ljudskost u djetetu“, upozorio je fra Šimun, rekavši da će na taj način u društvu biti intelektualaca, ali ne i ljudi koji će znati pružiti ruku drugome, pomoći kad je čovjeku najpotrebnije.

„Prikazati vlastito dijete Bogu znači da roditelji nisu vlasnici djeteta. Ne postoji pravo na dijete. Nego, od trenutka kad se u ljubavi između muža i žene začelo dijete, osoba, novo ljudsko biće, roditelji su sustvaratelji novog života čiji je gospodar i začetnik Bog. Roditelji su dali svoje tijelo, ali ono što će dijete voditi u život i učiniti ga čovjekom punim dostojanstva, dušu koja će živjeti vječno, to je Božje. Zato dijete pripada Bogu“, poručio je Bilokapić.

Upozorio je da nije dovoljno dijete darovati Bogu jedanput, npr. u krštenju. „Dijete treba darivati Bogu. To je kontinuirani čin. To nije djelo koji se učini jedanput, pa prestane. To znači odgajati dijete u vjeri. Roditelji su prvi evangelizatori djece. Djeca sve upijaju, pa će i mehanizme odnosa među roditeljima koje vidi utjeloviti u svoj vlastiti život i tako se ponašati u budućnosti. Stil života koji roditelji žive je presudan za odgoj djeteta“, istaknuo je fra Šimun.

Nasuprot pitanju „Što dijete može razumjeti?“, Bilokapić je podsjetio da djeca postavljaju pitanja o Bogu, vjeri i anđelima pred kojima ostanemo zapanjeni. Dijete neposredno razumije vjeru, ne kao odrasli, funkcionalno, koji razmišljaju kako se nešto događa, a ne zašto, rekao je propovjednik.

„Dijete treba prinijeti Bogu vjerom u Isusa, čega je na krštenju simbol svijeća. Kad se u životu pojave tama i tjeskoba i ugase zavodljive lampice od ovoga svijeta, jedino ostaje gorjeti svjetlo Isusa Krista koje primamo na krštenju. Odgovornost roditelja je posredovati to svjetlo. Upravo je sv. Šime rekao da je Isus svjetlo na prosvjetljenje naroda“, poručio je fra Šimun Bilokapić.

Tijekom Devetnice sv. Šimi, večernje misno slavlje svakog dana predvodi drugi svećenik. Prvog dana, u nedjelju, 29. rujna, misu je predvodio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime; u ponedjeljak 30. rujna, mr. don Ivo Bezina, u utorak, 1. listopada, dr. don Ivan Bodrožić, a u četvrtak, 3. listopada, dr. fra Ante Akrap, sva trojica profesori s KBF-a u Splitu.

Svake večeri misno slavlje u Devetnici predvodio je drugi župni zbor. Prvih pet dana Devetnice pjevanje su predvodili župni zborovi iz svetišta sv. Šime, iz zadarske župe Kraljice mira na Stanovima, zbor Sv. Cecilije iz Kistanja, pod vodstvom s. Blaženke Delonga, ‘Misionari svjetla’ (sv. Ante Padovanski, Zadar) i župni zbor iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji.

Svaku večer, prije mise molitvu krunice predvodi druga crkvena zajednica. Prvih pet dana to su bili Neokatekumeni, Omnia Deo, Misionari svjetla i Apostoli Krvi Kristove.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Svetište sv. Šime

Prvi put u pobožnosti čašćenja sv. Šimuna, puku se predaje napisani tekst Devetnice sv. Šimunu koji se sastoji od devet razmatranja i Litanija sv. Šimunu. Na poticaj don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime u Zadru, autorica sadržaja te Devetnice je jedna redovnica.

Nakon uvodne molitve čiji je autor zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, koji je tu molitvu napisao 2023. godine te se kao molitva od tada službeno moli u zadarskom svetištu sv. Šime, slijedi devet prigodnih razmatranja čije su teme, redom po danima: Iščekivanje Mesije, Pouzdanje u milost, Vjera u Božji plan, Postojanost u duhovnoj suši, Sebedarje za druge, Odricanje od vlastitih planova, Suočavanje s prolaznošću života, Ustrajnost u iščekivanju i Zahvalnost za primljena dobra. Nakon svakog razmatranja slijedi prigodna molitva napisana  baš za ovu Devetnicu, ovisno o temi razmatranja, zatim Oče naš, Zdravo Marijo i Slava ocu te Litanije sv. Šimunu.

Razmatranja opisuju kreposti sv. Šimuna i potiču na njegovo nasljedovanje temeljem biblijskog teksta u Lukinom evanđelju gdje je opisan susret Šimuna te Marije i Josipa koji su došli prikazati Isusa u jeruzalemski hram četrdeseti dan od njegovog rođenja. „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25).

U Devetnici se navodi kako Šimunovo iščekivanje Mesije „budi nadu u ispunjenje i ostvarenje Božjih obećanja. Šimun je primjer velike vjere i pouzdanja. Njegovo pouzdanje u milost, u taj nezasluženi Božji dar, omogućilo mu je i dočekati ispunjenje Božjih obećanja. Pouzdati se u milost znači uistinu vjerovati kako se Gospodin brine za naše živote, kako On proviđa i nesebično daje. Bog nas uvijek nadmašuje u svojoj ljubavi, iznenađuje svojom dobrotom, potiče svojom pomoći, prestiže u svojoj velikodušnosti i neumorno nam iznova oprašta naše grijehe“, navodi se u razmatranju.

Sv. Šimun je bio „poslušan glasu Duha Svetoga, ponizni i ustrajni molitelj“, „primjer vjernosti i postojanosti čak i u teškim trenucima života, u vremenima duhovne suše i neshvaćanja Božjeg plana“ te ga se kao „potpuno predanog Gospodinu“ moli da nam bude pratitelj u borbama života, uz poruku da Bog puno bolje planira od nas naš život.

Kao zaštitnik od smrtnog straha, sv. Šime svojim primjerom ukazuje na radost Vječnosti s Gospodinom. Primjer je strpljenja i istinski Božji glasnik koji je svojim poniznim i skrivenim životom razglasio istinu o Božjoj vjernosti.

„Prolazom hodočasnika kroz svetište sv. Šime, uvidjeli smo potrebu za napisanom molitvom Devetnice koja će razmotriti život sv. Šime i njegovo iščekivanje Mesije u hramu. S tom nakanom je priređena Devetnica koja  obuhvaća devet prizora iz života sv. Šime i vodi nas kroz otajstvo iščekivanja Mesije. Sv. Šimuna promatra se u jeruzalemskom hramu koji je do svoje pozne dobi iščekivao Mesiju i u svom srcu gajio pouzdanje, vjeru, ufanje, ushićenost u susretu s malenim djetetom Isusom, ali i ispunjenje njegovog očekivanja, a to je očekivanje i cijelog Izraela, da će susresti Mesiju, Spasitelja svega svijeta“, rekao je don Damir Šehić, inicijator sastavljanja Devetnice čija razmatranja o životu sv. Šimuna vode i kroz teološko značenje iščekivanja, očekivanja Mesije.

„Molitva Devetnice vodi nas prema vrhuncu svetkovine sv. Šime i susreće nas sa sv. Šimom, starcem, kao paradigmom istinskog kršćanskog života, hodočasnikom koji je cijeli svoj život posvetio najbitnijoj vrijednosti, a to je susret sa živim Bogom. Šimun nije centar ni cilj, on je sredstvo prema najvažnijem, a to je Isus Krist i susret s njim“, istaknuo je don Damir, rekavši: „Devetnica je napisana u duhovnoj skrovitosti jedne redovnice koja je dobila zadatak duboko promisliti život sv. Šimuna. Zazivi litanija proizašli su iz molitve. Vjerujem da će vjernici to rado primiti i da će je nastaviti moliti i izvan vremena Devetnice kao pripreme za blagdan sv. Šime, inače tijekom godine, u pobožnosti prema sv. Šimi“.

Šehić je podsjetio kako se sv. Šimi utječu kao zagovorniku i zaštitniku osobito majke koje ne mogu začeti dijete, ljudi kod obiteljskih problema, za bolesnu djecu. „Roditelji često dolaze u svetište sv. Šime, donose svoju djecu i prikazuju ih. Nedavno je u svetištu bila majka s djetetom koje ima tešku dijagnozu maligne bolesti, došla je moliti ispred relikvije sv. Šime da Bog zaštiti njeno dijete. I brojne druge majke i očevi dolaze pred tijelo sv. Šime sa svojom djecom“, rekao je don Damir. Najavio je da se ove godine tijekom Devetnice osniva i Bratovština sv. Šime „koja je pozvana biti prvi molitelj i pronositelj te velike Devetnice, promicatelj molitve prema sv. Šimi“.

Cijeli tekst Devetnice s razmatranjima i Litanijama sv. Šimunu objavljen je na poveznici Zadarske nadbiskupije NOVO: DEVETNICA SV. ŠIMUNU – Razmatranja i Litanije sv. Šimunu čije se tijelo nalazi u Zadru | Zadarska nadbiskupija

Ines Grbić

Devet slika u životu sv. Šimuna

Uvodna molitva

Gospodine Bože, Oče naš! Po primjeru i zagovoru sv. Šimuna, Pravednika i Bogoprimca, i nas ispuni i potiči Duhom Svetim da Isusa Krista, Tvoga ljubljenog Sina, prepoznamo i iz Marijinih ruku primimo u hramu našeg života, gdje Te želimo zauvijek slaviti.

Kristova blizina neka nam bude svjetlost na prosvjetljenje u svim tminama života, kako bismo blagoslivljali Tebe zbog ljubavi koju si nam u Njemu darovao.

Pomozi nam da napredujemo u svetosti, radujući se spasenju koje si nam u Kristu pripravio. Osobito Te molimo da nam po zagovoru sv. Šimuna
udijeliš milost …… (osoba izrekne za koju milost želi moliti).

To te molimo po zagovoru sv. Šimuna i po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

PRVI DAN – Iščekivanje Mesije

Razmatranje

„Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu.“ (Lk 2,25)

Gospodin pred nas stavlja primjer ovog velikog, svetog starca Šimuna. Taj pravedni i bogobojazni starac uistinu je dočekao ispunjenje obećanja koje mu je Bog dao. Njegovo čekanje, njegovo iščekivanje ispunilo se u trenutku kad je primio Božansko Dijete na svoje ruke. On, koji je iščekivao, bio je i onaj na kojemu je prebivao Duh Sveti. Duh Sveti ispunja svetog Šimuna jer zasigurno prepoznaje njegovu vjernost i pouzdanje. Radost iščekivanja, radost nade, znajući da će Bog ispuniti svoja obećanja, omogućuje Šimunu da ostane vjeran. Ovaj Starac svakodnevno je iščekivao primiti Mesiju, a kako tek naša radost u iščekivanju može biti velika kada Mesiju, našega Spasitelja i Otkupitelja, možemo svakodnevno primati pod prilikama kruha i vina. Ne zaboravimo da iščekivati znači čekati sve ono što je dar iz Božje ruke. Ugledajući se na ovog svetog Starca, Bogoprimaoca, i mi iščekujmo Gospodina u svom životu, dajući Mu naša otvorena srca i ruke te vjerujući da će On i Njegovi darovi doći u pravo vrijeme.

Molitva

Sveti Šimune, Bogoprimaoče, tvoje iščekivanje Mesije budi nadu u ispunjenje i ostvarenje Božjih obećanja. Po tvom zagovoru molim Gospodina za ovu milost … (navesti svoju nakanu), vjerujući kako će i moje iščekivanje biti plodonosno i milosno. Ti, koji si čekao Utjehu Izraelovu i bio ispunjen Duhom Svetim, pomozi mi da i ja svoj život, svoje čekanje i svoje odluke prepustim vodstvu Duha Svetoga. Po tvom zagovoru i primjeru svoj život stavljam u Božje ruke, vjerujući kako On najbolje zna svoje naume sa mnom. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

DRUGI DAN – Pouzdanje u milost

Razmatranje

Milost jest nezasluženi Božji dar. Zašto je Bog odabrao baš starca Šimuna da bude onaj koji će Spasitelja svijeta primiti na ruke nakon Njegova prikazanja u Hramu? Ne znamo… No, Šimun ostaje kao primjer velike vjere i pouzdanja. Njegovo pouzdanje u milost, u taj nezasluženi Božji dar, omogućilo mu je i dočekati ispunjenje Božjih obećanja. Pouzdati se u milost znači uistinu vjerovati kako se Gospodin brine za naše živote, kako On proviđa, kako On nesebično daje. Bog je onaj koji nas uvijek nadmašuje u svojoj ljubavi, iznenađuje svojom dobrotom, potiče svojom pomoći, prestiže u svojoj velikodušnosti i neumorno nam iznova  oprašta naše grijehe. Budimo ljudi pouzdanja i povjerenja u Božju milost. Budimo oni koji će, po uzoru na starca Šimuna, moći reći s njime: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30), jer u trenutcima nesigurnosti i sumnje i dalje smo odabrali čekati Njega. Od samog početka svakog novog dana birajmo Gospodina i Njegovu milost.

Molitva

Sveti Šimune, obraćam se tebi koji si mi svojim životom pokazao primjer vjere u Božja obećanja i predanja Njegovoj milosti. Svojim životom potiči i mene da cijelog sebe stavim u Božje ruke i dopustim Njemu da djeluje u mome životu. Svojim zagovorom isprosi mi kod Gospodina ovu milost  … (navesti svoju nakanu), ako je ona za moje spasenje. Probudi u meni svakoga dana zahvalnost prema našem Otkupitelju, Djetetu kojeg si ti držao na svojim rukama, da ne zaboravim kako je sve što imam dar Njegove ljubavi. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

TREĆI DAN – Vjera u Božji plan

Razmatranje

Sveti starac Šimun, koji je bio poslušan Božjim nadahnućima, bio je i onaj koji je vidio Njegovu vjernost u obećanjima koja daje. A kako je zasigurno teško Djevici Mariji bilo čuti Šimunove riječi o njezinom Sinu: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“ (Lk 2,34). Šimun i Marija oboje su ostali tu, ostali uz Boga, iako riječi i situacije koje su im bile dane nisu bile lake. Šimun, koji je ostao vjeran u iščekivanju i postojan u čekanju ispunjenja Gospodinovih obećanja i Marija, koja čuje riječi o propasti vlastitog Sina… Ne znaju što ih čeka, ali vjeruju da Bog zna što čini. Potaknuti njihovom vjerom i primjerom, njihovom postojanošću i vjernošću, njihovim strpljenjem i predanjem, budimo i mi ljudi takve vjere. Jer Gospodin je tu, Gospodin ostaje blizu i daje snagu za ono što stavlja pred nas. On progovara i pruža nam svoju pomoć, a na nama je da Ga osluškujemo, da Ga slijedimo, da prihvatimo Njegovu ruku kako bismo se mogli podići nakon svakog pada. Vjerovati Njegovu planu za naš život nije uvijek lako, ponekad se čini kao da nema smisla, ali u svemu tome On sam je to Svjetlo koje osvjetljava naš put, koji vodi naše korake i koji daje snagu za ići naprijed.

Molitva

Sveti Šimune, poslušan glasu Duha Svetoga i ponizni i ustrajni molitelju, budi moj zagovornik kod Gospodina kako bih i ja  mogao svoj život u potpunosti predati u Njegove ruke. Tebi, sveti Šimune, izričem ovu svoju nakanu … (navesti svoju nakanu), vjerujući da Gospodin vjerno uslišava molitve po tvome zagovoru. Svojom snažnom pomoći i primjerom ohrabri i mene da se prepustim i vjerujem Njegovoj volji, pouzdajući se da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

ČETVRTI DAN – Postojanost u duhovnoj suši

Razmatranje

Kako je samo dugo sveti Šimun iščekivao Utjehu Izraelovu, obećanog Krista Spasitelja! I kad je konačno došlo ispunjenje tog obećanja, Isusova Majka od Šimuna prima bolne riječi za svoj život: „a i tebi će samoj mač boli probosti dušu…“ (Lk 2,35). Šimunova postojanost u tom dugom čekanju i Marijino tiho trpljenje u tim teškim trenutcima i nama neka budu poticaj i ohrabrenje za teškoće u kojima se nalazimo. Šimun i Djevica Marija pritišću Isusa u svome naručju, kao da Ga ne žele izgubiti – Šimun nakon tolikog iščekivanja Mesije, a Marija samo četrdeset dana nakon Njegova rođenja. Je li i naša želja tako žarka da uvijek ostanemo blizu Isusu, svome Spasitelju? Pa kada i dođu vremena duhovne suše, jesmo li i dalje spremni tražiti Gospodina u svakom trenutku svoga dana, u susretima s drugima, u molitvi, u samoći i tišini? Sveti Starac i Djevica Marija ostali su postojani, ostali su blizu Gospodinu i onda kada su na njih navalile oluje. No, znali su da u Kristu mogu pronaći oazu i nepresušni izvor za svoje živote, jer kako i On sam kaže: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (Iv 4,14)

Molitva

Sveti Šimune, ponizni i bogobojazni starče, i ovoga dana dolazim pred tebe moliti za tvoj zagovor kod Gospodina, osobito za ovu nakanu … (navesti svoju nakanu). U tebi pronalazim primjer vjernosti i postojanosti, čak i u teškim trenutcima života, u vremenima duhovne suše i neshvaćanja Božjeg plana. Pomozi mi, sveti Šimune, da se ne udaljim od Isusa onda kada mislim da mi nije blizu, onda kada mi Ga je teško prepoznati i pronaći u svojoj svakodnevici, već daj da Ga, kao i ti, čvrsto primim u svoje naručje te se sjedinim s Njime živo prisutnim u Euharistiji. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

PETI DAN – Sebedarje za druge

Razmatranje

„I kad roditelji uniješe dijete Isusa… primi ga on u naručje…“ (Lk 2,27-28)

Starac Šimun u Hramu prima Isusa u svoje naručje. Stavlja sebe na raspolaganje Njemu, malenom Božanskom Djetetu. Šimun pruža svoje ruke i otvara svoje srce kako bi služio Bogu i drugima. Budimo i mi takav primjer svijetu – stavimo se na raspolaganje Bogu i bližnjima. Darujmo sebe drugima. Darujmo svoj život Bogu kako bismo, po primjeru Njegove ljubavi, mogli služiti braći i sestrama koji nas okružuju. Biti kršćanin u ovome svijetu znači davati se za druge i služiti. Ono što imamo dajmo drugima koji su u potrebi, a nemojmo pohlepno sve uzimati sebi, već vjerujmo da će se Bog pobrinuti za nas te nam dati ono što nam je potrebno onda kada nam je potrebno. Netko bi mogao reći da je starac Šimun svoj život potratio čekajući u Hramu tako dugo, no mi danas možemo crpiti duhovnu snagu za svoje živote upravo iz primjera života ovog Starca. Sveti Šimun svoj život nije potratio, nego potrošio za druge, dao sebe Bogu i bližnjima, sve na Njegovu veću slavu! Budimo i mi oruđe u Božjim rukama, dajući svoje živote Njemu na raspolaganje, kako bi se On uvijek u nama i kroz nas mogao proslaviti!

Molitva

Sveti Šimune, ti veliki Starče! Tvoju veličinu prepoznajem u tvome sebedarju, u tvome potpunom davanju svoga života za druge i na slavu Božju. Isprosi mi kod Gospodina i ovu milost za koju molim … (navesti svoju nakanu), kako bi se Gospodin i u mome životu proslavio. Nauči me primjerom svoga života da svoj život prepustim Gospodinu kako bi me On mogao iskoristiti za dobrobit mojih bližnjih. Daj da uz tvoju pomoć i zagovor, sveti Šimune, dopustim Gospodinu biti jedan komadić velikog mozaika Njegove slave na ovome svijetu. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

ŠESTI DAN – Odricanje od vlastitih planova

Razmatranje

Kakav je život sveti Šimun planirao? Što je zamišljao ostvarenim u svome životu? Je li išta od toga bilo ispunjeno? Bog je zasigurno bio prisutan u njegovom životu, ali i toliko puta mijenjao Šimunove planove, zamisli, nadanja i planiranja za vlastiti život. No, Šimun se svega toga odrekao jer je istinski vjerovao da su Božji planovi bolji. Starčeva vjera u ispunjenje onoga što mu Bog obećava bila je veća od njegove želje da ispuni svoje zamisli. Zato je i dočekao držati Spasitelja na svojim rukama te je mogao reći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Ugledajmo se i mi na svetog Šimuna – pustimo svoje planove kako bi u svom životu napravili mjesta za Božje planove za nas. Otvorimo svoja srca kako bismo bili privučeni Kristovom Presvetom Srcu. Odrecimo se vlastitih planova i dopustimo Bogu da On planira, da se Njegova volja vrši kroz naše živote.

Molitva

Sveti Šimune, Starče poslušan glasu Duha Svetoga i vjerni slugo Jahvin, svoje molitve upravljam tebi s vjerom da ih Gospodin uslišava po tvome moćnom zagovoru. U tvome životu prepoznajem vjernost i potpuno predanje Gospodinu, zato te i molim da mi budeš pratitelj u borbama života. Svoje planove ostavio si po strani, znajući da je Gospodin onaj koji puno bolje planira i daje milosti za tvoj život. Isprosi kod Gospodina i za mene ovu milost … (navesti svoju nakanu), s vjerom i pouzdanjem da je na dobrobit meni i onih oko mene. Pomozi i meni svojim primjerom odreći se vlastitih planova, a dopustiti Bogu da ispuni tu prazninu, da obnovi i popuni dijelove koji su slomljeni i nedostaju, jer jedino On to može. Daj da se odreknem svoje sebičnosti i oholosti, svojih planova i sanjarenja, a time napravim više mjesta za Gospodina u svome životu. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

SEDMI DAN – Suočavanje sa prolaznošću života

Razmatranje

„Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ (Lk 2,29), bile su riječi svetog Šimuna kada je konačno primio dijete Isusa na svoje staračke i umorne ruke. Ali to su bile ruke koje su radosno iščekivale primiti Spasitelja svijeta. Njegov duh sada je bio miran, znajući da je dočekao ono što mu je Bog obećao. I nije se bojao smrti. Nije bio zabrinut za sutra. Nije se brinuo kada će ga Gospodin pozvati k Sebi. Jer znao je da je jedina radost Gospodin. A nema veće radosti nego one koja naš čeka u Vječnosti, u stalnoj Božjoj prisutnosti. Šimun je bio svjestan prolaznosti svoga života, ali isto tako se znao s time suočiti i nositi. Znao je da njegov život nije zapravo njegov. Tako je i s našim životima. Mi nismo njihovi gospodari. Gospodin je odlučio kada nas želi na ovome svijetu i već zna trenutak kada će naš ovozemaljski život stati. Ali to neka ne budi u nama strah, nego nadu i vjeru u život vječni. Jer ništa na ovome svijetu ne vrijedi ako dopustimo izgubiti Vječnost s Njime. Život prolazi, dani teku, ali svaki proživljeni dan prilika je za činjenje dobra, prilika za pokazati ljubav bližnjemu, prilika da Gospodina stavimo na prvo mjesto u svome životu. Zato budimo ljudi nade, ljudi vjere, ljudi radosti koji neće živjeti u strahu od smrti, nego svoj život prepustiti Gospodinu. I jedina slatka briga neka nam bude naš hod s Njime, korak po korak prema Raju.

Molitva

Sveti Šimune, zaštitniče od smrtnoga straha, svojom vjerom i svojim cijelim životom pokazao si mi kako vrijedi predati svoj život Bogu. Svojim primjerom i meni ukazuješ na radost Vječnosti s Gospodinom. Suočiti se s prolaznošću života nije uvijek lako, ali tvoj život, sveti Starče, budi u meni nadu i vjeru da je Gospodin onaj koji me čeka raširenih ruku. Znajući da si ti, sveti Šimune, već sada s Gospodinom u vječnoj radosti, molim tebe za tvoj zagovor kod Njega za ovu nakanu koju imam … (navesti svoju nakanu). Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

OSMI DAN – Ustrajnost u iščekivanju

Razmatranje

Sveti starac Šimun primio je od Boga obećanje: „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega“ (Lk 2,26), no nije znao kada će doći vrijeme ispunjenja tog obećanja. Ipak, to ga nije navelo na odustajanje ili nepovjerenje. Ostao je vjeran, postojan i ustrajan u čekanju, u tom iščekivanju Mesije. Pun nade i radosti, njegovo iščekivanje urodilo je plodom – primiti na ruke Mesiju, Utjehu Izraelovu, Spasitelja i Otkupitelja cijeloga svijeta. Svetog Šimuna, koji je bio poslušan glasu Duha Svetoga, Bog nagrađuje susretom – daje mu doživjeti susret sa Spasiteljem. Sveti Šimun i nama danas ostavlja svoj život kao primjer ustrajnosti u iščekivanju te Gospodinovu vjernost i stalnu prisutnost. U svakom našem čekanju, u našim pitanjima, neshvaćanjima, sumnjama – Bog ostaje tu, ostaje nam blizu i ostaje vjeran. Slobodni smo okrenuti Mu leđa ili nastaviti vjerovati Njegovim obećanjima. Slobodni smo ustrajati, ali i odustati. On nas ne prisiljava. Daje nam slobodu da izaberemo put kojim želimo kročiti. No, budimo hrabri i odvažni znajući da smo ljubljena djeca Božja. Izaberimo ustrajati znajući da nas On ne napušta, nego ostaje vjeran svojim obećanjima.

Molitva

Sveti Šimune, koji si ugledao i primio Spasenje Božje u svoje naručje, utječem se tebi te pod tvoj moćni zagovor stavljam ovu svoju nakanu … (navesti svoju nakanu). U tebi vidim ustrajnog i vjernog slugu, koji nije malaksao pred životnim nedaćama. Svojim primjerom hrabri i nadahnjuj i mene da ne odustanem od obećanja koja Gospodin daje. Pomozi mi da i ja budem ustrajan u svome iščekivanju, vjerujući da je Božje vrijeme najbolje te da On zna što mi je i kada potrebno. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

DEVETI DAN – Zahvalnost za primljena dobra

Razmatranje

Pri dolasku Djevice Marije i sv. Josipa s Isusom u Hram, nakon svećenikovog prikazanja Isusa, dolazi i starac Šimun do njih. On se približi Mariji i zamoli je da mu dadne barem na jedan trenutak mališana. Marija pruža svoje Dijete tom poniznom i bogobojaznom Starcu. Blažena Djevica i u tim trenucima bila je posrednica milosti, bila je ona preko koje je Bog uslišio Starčeve molitve. O, kako je zasigurno tada bila velika i nezamisliva Šimunova radost i zahvalnost kada je u svome životu primio tolike milosti koje mu je Bog darovao. Šimun je po svojim poniznim i ustrajnim molitvama dočekao i uslišanje istih. No, nakon toga i dalje ostaje primjer njegove bogobojaznosti i velike vjere. On tada još prisnije ostaje uz Gospodina te Mu otvara vrata svojega srca kako bi Mu iskazao veliku zahvalnost za sve što je učinio u njegovom životu. Neka primjer ovog svetog Starca otvori i naša srca, potakne nas da budemo zahvalni za sva dobra koja smo od Gospodina primili kao znak Njegove ljubavi za nas. Pa i onda kada čekamo, kada ne razumijemo, kada imamo toliko pitanja, neka naše srce bude ispunjeno zahvalnošću za darove koje primamo iz Njegove ruke.

Molitva

Sveti Šimune, izvore i primjeru strpljenja te istinski Božji glasniče, svojim poniznim i skrivenim životom razglasio si i meni istinu o Božjoj vjernosti. Svojim primjerom strpljivosti i ustrajnosti pokazao si mi kako se isplati svoj život potpuno staviti u Božje ruke, pa čak i onda kada se čini da mnogo toga nema smisla ili da bi moji planovi bili bolji. Tvoj primjer zahvalnosti za primljena dobra budi i u mome srcu zahvalnost za svaki dar Njegove ljubavi. Stoga, i ovoga puta dolazim pred tebe, sveti Šimune, s ovom molbom … (navesti svoju nakanu), vjerujući u tvoj moćni zagovor kod Gospodina. Daj da moje srce bude otvoreno za sve ono što Gospodin pred mene stavlja, za sve milosti koje mi daje, a moja zahvalnost za primljena dobra neka bude moj odgovor na Njegovu brigu za mene. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Šimunu

LITANIJE SVETOM ŠIMUNU

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!

Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!

Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveti Šimune, ponizni pravedniče, moli za nas!

Sveti Šimune, bogobojazni starče,

Sveti Šimune, glasniče Utjehe Izraelove,

Sveti Šimune, nositelju Duha Svetoga,

Sveti Šimune, zaštitniče od smrtnoga straha,

Sveti Šimune, primatelju Pomazanika Gospodnjeg,

Sveti Šimune, koji si gledao spasenje Božje,

Sveti Šimune, poslušan glasu Duha Svetoga,

Sveti Šimune, koji si dijete Isusa primio na ruke,

Sveti Šimune, Bogoprimaoče,

Sveti Šimune, vjerni proroče,

Sveti Šimune, vjerni slugo Jahvin,

Sveti Šimune, vjerni čuvaru Hrama,

Sveti Šimune, istinski Božji glasniče,

Sveti Šimune, uzore vjernosti,

Sveti Šimune, izvore i primjeru strpljenja,

Sveti Šimune, proroče Istine,

Sveti Šimune, ponizni i ustrajni molitelju,

Sveti Šimune, zagovaratelju puka Božjega,

Sveti Šimune, primjeru vjere i pouzdanja,

Sveti Šimune, navjestitelju propasti i uzdignuća Spasiteljeva,

Sveti Šimune, glasniče onih koji mole Božje uslišanje,

Sveti Šimune, zagovaratelju nemoćnih,

Sveti Šimune, utjeho i radosti uplakanih,

Sveti Šimune, pomoći unesrećenih,

Sveti Šimune, zagovorniče u svakoj nevolji,

Sveti Šimune, zaštitniče udovica,

Sveti Šimune, zaštitniče od zloduha,

Sveti Šimune, zaštitniče u duhovnom trpljenju,

Sveti Šimune, zaštitniče svećenika,

Sveti Šimune, utjeho i zaštitniče nerotkinja,

Sveti Šimune, zaštitniče očeva,

Sveti Šimune, zaštitniče obitelji,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

1. Moli za nas, sveti Šimune!
2. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se:

Bože, koji si starcu Šimunu dao milost da ugleda Isusa Spasitelja i da u Njega povjeruje, daj i nama, da utječući se svetom Šimunu, osjetimo blagodat Božje utjehe i povratak nade u svim poteškoćama. Tebi se, Trojedini Bože, klanjamo i Tebi jedinom služimo. Po Tvome Sinu Isusu Kristu, našem Spasitelju i Otkupitelju u vijeke vjekova. Amen.

Blagdan sv. Kuzme i Damjana proslavljen je u župi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici u petak, 27. rujna, svečanim misnim slavljem i procesijom koje je u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Slivnici predvodio don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

Proslavom toga župnog blagdana, don Luka Šustić, župnik Slivnice, najavio je i proslavu jubileja, 180 godina od izgradnje župne crkve u Slivnici u sadašnjem obliku, što će Slivničani proslaviti 2025. godine. Za tu svečanu prigodu, u tijeku je i proces nabave relikvije sv. Kuzme i Damjana iz njihove bazilike u Rimu, koje bi bile darovane župi Slivnica uz njihov župni jubilej 2025. godine.

Kult čašćenja sv. Kuzme i Damjana nakon njihove smrti brzo se proširio na Istoku i na Zapadu, rekao je don Dario, istaknuvši da tu dvojicu svetaca slave pravoslavne Crkve i Crkva na Zapadu. „Papa Simah malu kapelu u bazilici Svete Marije Velike posvetio je njima u čast, a sto godina nakon toga, papa Feliks IV. podigao je veličanstvenu baziliku sv. Kuzme i Damjana koja se i sada nalazi na rimskom forumu. Stoga mi je osobito drago da je u pripremi da se dobije relikvija sv. Kuzme i Damjana upravo iz te bazilike. Prije stotinjak godina, papa Pio XI. ustanovio je komisiju koja je tražila zemne ostatke koje je papa Feliks IV. prenio iz Sirije u Rim. U jednom grobu, ispod jednog oltara, našli su kosti sv. Kuzme i Damjana koji se do danas časte u Rimu“, rekao je don Dario.

„Isus koji se utjelovio je glava Crkve, zajednice vjernika koji su udovi Crkve. Kao što je Krist postao čovjek, primio naše ljudsko tijelo i ušao u našu povijest, bilo je potrebno da Crkva kao zajednica vjernika ima prostore gdje će se okupljati. Prva kršćanska zajednica nije imala svojih prostora nego su se sabirali u kućama od imućnijih Rimljana. Te su kuće imale atrije gdje su se kršćani okupljali i bez straha slavili misu, zato što je privatno vlasništvo u Rimu bilo nedodirljivo. Ljudi su bili zaštićeni u svom privatnom domu, koje je njihovo vlasništvo. Ni carska vojska nije smjela ući u privatno vlasništvo. A na dan smrti mučenika slavili su mise u katakombama, na mjestu gdje je pokopan neki mučenik. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, kršćani su se počeli okupljati u velikim bazilikama, javnim prostorima. To više nisu bili svjetovni prostori, nego je tu umjesto kralja predsjedao biskup, odnosno svećenik“, podsjetio je don Dario.

Tičić je zahvalio Bogu i tim misnim slavljem za 180 godina postojanja te župne crkve. O svakom spomenu posvete obljetnice crkve, „mi se prisjećamo Isusa Krista koji je naša glava, koji nas sabire u crkvi. Na Misi se ne kaže: ‘Isus je bio rekao, Ovo je tijelo moje’. Nego, Isus kaže, Ovo je sada i ovdje moje tijelo. Ovdje i sada je moja žrtva na križu. Ovdje i sada je sabrana prošlost, sadašnjost i vječnost. Sa slavljem mise izlazimo izvan vremena i okvira prostora. Svaki put kad slavimo misu, kad se sabere Crkva, kad se ostvaruje euharistijsko slavlje i euharistijsko jedinstvo, mi zadiremo u onostranost, u vječnost. Postajemo dionici Isusove žrtve na križu koja traje. Isus u svakoj misi na otajstveni način ponovno umire, ponovno se daje za nas. U svakoj misi čini se spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. Isus je uskrsli i proslavljeni u nebeskoj slavi“, rekao je don Dario.

Stoga, kad slavimo misu, ujedinjujemo se sa svetima, sa sv. Kuzmom i Damjanom koji su davno živjeli, ali nas i danas okupljaju svojom snagom, svojom vjernošću i dobrotvornošću, istaknuo je don Dario.

„Sveci i mučenici trebali bi nam biti nadahnuće za život, oni su nam izazov. Svetost nije rezervirana za nekoga, svi smo pozvani na svetost. Svetost života ne znači biti bez grijeha, jer svi smo grešni i slabi. Biti pozvan na svetost znači svoj život, svoju snagu preusmjeravati prema Bogu. Onaj koji je vjeran Bogu vjeruje da mu Bog daje snage, da ga izbavlja iz slabosti“, poručio je don Dario, istaknuvši da su sv. Kuzma i Damjan bili čvrsti i rekli da vjeruju u Krista, da im je Krist sve i zauvijek, bez obzira što doživjeli od progonitelja. „Sveci nas povezuju zajedno, sa sobom i s Kristom koji je glava Crkve,  koji se u crkvi sabiremo kao župna zajednica. Prostor crkve isključuje nas iz svakodnevnoga, u njemu treba postojati poštovanje jer tu se susrećemo sa živim Bogom; u sadašnjem vremenu s vječnošću, da Krist i za nas bude put, istina i život, kao što je bio za sv. Kuzmu i Damjana“, poručio je Tičić, rekavši da su „sveci putnici kroz vrijeme jer nas povezuju u prošlosti, sadašnjosti i vječnosti u Isusu Kristu koji je gospodar vremena i povijesti“.

Don Dario je podsjetio da su sv. Kuzma i Damjan, braća rodom iz Arabije, prije više od 1700 godina, otišli u Siriju i bili su liječnici. Bili su suvremenici sv. Stošije. Pomagali su mnogima, noseći dar vjere koju im je usadila njihova majka Teodata. Rano su ostali bez oca koji je stradao za progona kršćana. Kao liječnici dolazili su u kontakt s mnogim ljudima. Pomažući im, zadobivali su duše za Krista te postali smetnja vlastima. „Liječenjem tijela željeli su doći do liječenja duše. Činjenica da je njihovo čašćenje došlo do naših dana govori da su ta braća na poseban način ušli u bît Isusove ljubavi prema čovjeku. U 4. st. kad su živjeli vladalo je poganstvo, car Dioklecijan. Kad su Maksencije i zatim Dioklecijan počeli progon kršćana, na udaru su prvi bili vojska i državne službe. Svi koji su bili u vojsci, u državnoj službi ili bilo kojoj javnoj službi, morali su biti ljudi društvene, odnosno državne politike, ‘državne religije’. Nije bilo prikladno da Kuzma i Damjan kao javni ljudi budu kršćani. Ali, nisu se odrekli svoje vjere, svoga uvjerenja“, poručio je don Dario.

Nisu liječili za novac, nego iz dobročinstva. Željeli su biti dobročinitelji. Prema predaji, gospođa Paladija koju su izliječili naljutila se jer za to nisu primili tri jaja kao nagradu. Jedan brat uzeo je to jaje, da ne uvrijedi gospođu, a drugi brat ga je zbog toga ukorio. Prve podatke o njihovom životu donio je Teodorik, biskup sirijskog grada Egeje u kojem su bili mučeni. Stotinu godina nakon njihove smrti, biskup je izvijestio o njihovom mučeničkom svjedočanstvu za Isusovo ime.

„Zašto nisu stavili par zrna tamjana pred kipom nekog rimskog božanstva ili cara i bili slobodni? Zašto su ti ljudi bili tako hrabri, odakle im snaga? Jer su znali da je Isus Krist pravi put, istina i život, a ne car Dioklecijan i rimska država. Ništa im nije ulijevalo sigurnost koliko to da im je Isus snaga života. Vjera je važna. Vjera nije, kako su govorili, opijum za narod. Vjera je život, stanje duha, usmjerenje prema Bogu. Vjera je dopustiti Bogu da ulazi u tvoj život, kao što je i ulazio u život sv. Kuzme i Damjana“, poručio je don Dario.

Proslavi blagdana prethodila je trodnevna duhovna obnova od 24. do 26. rujna koju su predvodili slivnički župnik don Luka Šustić te mladomisnici don Antonio Oltran i don Tin Vidov.

Ines Grbić

Foto: Župa Slivnica

Marijanska procesija za život u čast Bezgrešnom Srcu Marijinom u organizaciji zadarske podružnice inicijative ’40 dana za život’ održana je u srijedu, 25. rujna, od Opće bolnice Zadar do crkve sv. Šime u Zadru.

Tom procesijom označen je početak jesenske molitvene kampanje za život. Okupljanje sudionika počelo je kod Opće bolnice Zadar, na mjestu gdje se moli krunica za nerođene tijekom jesenske i korizmene kampanje molitve za život, svakog dana od 6 do 18 sati. Tijekom procesije molila su se slavna otajstva krunice i pjevala pjesma Gospi u čast. Adrian Milin, salezijanski animator, na početku procesije nosio je Gospin kip Ružo otajstvena.

Nakon procesije, misno slavlje u crkvi sv. Šime predvodio je don Marko Majić Mazul, župni vikar u župi Gospe Loretske koji je vodio i procesiju. Suslavio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime.

„Svako Božje stvorenje u sebi duboko ima nešto od Stvoritelja, upravo ono Božje. To Božje što čovjek nosi je da je stvoren za dobro i da čini dobro. Taj pečat Stvoritelja u dubini čovjekovog bića je neizbrisiv. To znači da postoji slabost. Ne postoji prepreka koja može spriječiti Božje milosrđe, koja može spriječiti Stvoritelja da pokrene taj pečat, ukoliko mu čovjek povjeruje“, poručio je don Marko, rekavši da se tim susretom, procesijom i misnim slavljem, proslavlja život, proslavlja se Duha Svetoga koji je dao život.

„Molimo za sve kojima je oduzeto pravo na život, kojima je tijekom njihovog života nešto oduzeto, nešto im je zapriječeno. Svatko tko moli i tko prima molitvu, u stanju je da može činiti dobro i primiti dobro. Bog je toliko neizmjerno dobar da može ponovno pokrenuti i uvijek čini dobro, u nama i u svima za koje molimo – upravo zato što je pečat Oca Stvoritelja neizbrisiv. Božja ljubav je neizbrisiva“, ohrabrio je don Marko, potaknuvši da u životu ne radimo male stvari za Boga.

Govorio je i o veličini motiva da čovjek nešto čini i da se na određeni način ponaša. Osobu mogu pokrenuti različiti sadržaji u životu; ambicija može biti da treba dobiti neki novac, ostvariti nešto, nalaziti se s nekom osobom, neki hobi. „Ali, koji je motiv da me Bog pokrene baš za one najveće stvari koje posežu u dubinu čovjekovog bića, gdje je posegnuo sâm Gospodin? Ukoliko za to postoji veliki motiv, prvi korak prema silasku u svoje dubine, kako bismo Bogu otvorili mjesta, kako bi Bog kroz nas mogao krenuti prema nekim drugim dubinama, nekih drugih osoba – prvi korak je shvatiti da je svaki grijeh ozbiljan. Grijeh nije šala. Svaki grijeh, i najmanji, može otvoriti put prema drugome ili prema većem grijehu. Grijesi su ozbiljna stvar. Koliko to budemo ozbiljno shvatili u našim životima, ali ne u strahu, skrupuloznosti, nego u radosti, u shvaćanju da smo slaba bića, da ćemo padati; no opet, ne otići u površnost, da ne budemo ozbiljni u odnosu na grijeh. S grijehom trebamo biti ozbiljni, a onda će Bog biti milosrdan, pravedan i dobar. I onda će i kroz nas moći činiti velika djela. Koliko živim krepostan život, život bez grijeha, toliko Bog ima mjesta u mom srcu“, istaknuo je don Marko.

Prema navještenom ulomku Evanđelja po Luki, Isus je sazvao Dvanaestoricu i dao im moć i vlast nad svim zlodusima. „Isus ih lišava svega nepotrebnoga kako bi mogli živjeti krepostan život. Neka maknu od sebe sve što bi ih moglo dovesti u egoizam, oholost, u to da gledaju svoje ja, gdje će se dovesti u prigodu za grijeh“, rekao je don Marko, potaknuvši da se pitamo što mi to u mom srcu odvraća pažnju da moja najveća ambicija bude Bog. Možda su to neke banalne, svakodnevne stvari. Najveća ambicija treba biti Bog, istaknuo je Mazul.

Za razliku od toga kada vjernik kaže da Boga stavlja na prvo mjesto, don Marko je potaknuo na pomisao da nam Bog ne zauzima neko, pa i prvo mjesto u životu, nego da Bog sâm postane cijela ljestvica. „Jer, ako je Bog na prvom mjestu, pitanje je, na prvom mjestu koje ljestvice, koji je to kriterij? Po kojem kriteriju ću Boga staviti tu, nekoga drugoga tu? Jesam li ja kriterij? Ako Boga stavimo na prvo mjesto, odnosno, ako Bog bude ljestvica, ne mogu na tu ljestvicu stavljati nešto što nema veze s Bogom. Na Božjoj ljestvici sve mora imati veze s Bogom. Na Božju ljestvicu možemo staviti samo Božje. Kad tako budemo slagali stvari u svom životu, da sve bude s razlogom za Boga, da njega častimo, proslavljamo, hvalimo, usprkos našim slabostima i grijesima, tada ćemo doći do pobjede. Pobjeda je osigurana zato što je Bog uskrsnuo. Zato što se nije zaustavio na Kalvariji, gdje je borba. Ali, Bog je pobijedio, Bog je otišao iznad toga“, poručio je don Marko, ohrabrivši: „Dok molimo jedni za druge, dok slavimo život, budimo radosni, jer Đavao se boji radosnih ljudi, kaže sv. Ivan Bosco. Jer radostan čovjek zna da je Bog pobijedio!“.

Na kraju mise, don Damir je pohvalio povećani broj sudionika procesije za život, u odnosu na prošlu godinu. Rekao je da smo, prema riječima sâmog Isusa, pozvani biti poput djeteta, jer dijete ima čisto i nevino srce, neokaljano grijesima, za razliku od odraslog čovjeka koji tijekom života postaje i zao. Šehić je upozorio na postojanje zakona koji ugrožavaju život od začeća, ohrabrivši da se ne bojimo javno ukazivati da i u Hrvatskoj postoje zakoni koji legaliziraju ubojstvo djeteta. Rekavši da smo pozvani graditi humanije društvo zaštitom života od začeća i za to senzibilizirati javnost, don Damir je potaknuo na molitvu za roditelje i obitelji, da sva začeta djeca budu i rođena. Pozvao je da se utječemo i zagovoru sv. Šime čije se zadarsko svetište promiče kao svetište života.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Antonio Gospić i fra Benjamin Milković položili su doživotne redovničke zavjete za Franjevačku provinciju sv. Jeronima u Zadru za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je u subotu, 21. rujna, u crkvi sv. Frane u Zadru, predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Geslo svečanog zavjetovanja te dvojice franjevaca je „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“ (Ps 37,5). „Naša redovnička zajednica raduje se jer nam Gospodin po svojoj milosti daruje dvojicu braće koji svečanim zavjetima postaju punopravni članovi našeg bratstva. Najuzvišenijom molitvom, svetom Misom, radosno sudjelujemo i molimo Gospodina da primi njihove zavjete te ih prati na putu evanđeoskog života“, poručio je fra Tomislav.

Prije propovijedi, franjevci su pristupili pred provincijala Šanka i na prozivku svoga imena rekli ‘Evo me’. Na pitanje provincijala: „Što tražite od Boga i Crkve?“, fra Antonio i fra Benjamin zajedno su izgovorili: „Da zavjetujući Pravilo i život u Redu Male braće, mogu slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista, sveto djelujući do smrti“. Na to je provincijal Šanko rekao: „Bogu hvala“.

Provincijal Šanko razmatrao je u propovijedi navješteni ulomak Evanđelja u kojem je opisan poziv sv. Mateja. „Matej je praktički u tri rečenice sažeo cijelu dramu svoga života. Vrlo jednostavno. Doživio je jedan pogled! Jedan pogled koji ga je toga dana gledao drugačije od svih drugih pogleda! Jedan pogled koji mu je dao snage da se digne s te sjedalice na kojoj je sjedio, za koju je bio i prikovan ljudskim pogledima, pogledima koji su ga osuđivali. Pogled koji mu je dao snage da više vjeruje tom pogledu, nego svojim grijesima, svojoj prošlosti, svojoj slabosti“, rekao je fra Tomislav. Istaknuvši da je takav pogled bitno doživjeti u životu, Šanko je izrazio uvjerenje i da su dva mlada franjevca „doživjeli taj pogled, pogled koji im je dao snage da više vjeruju Isusu i njegovoj snazi, njegovom milosrđu, nego svojoj slabosti i svojim grijesima“.

„Evanđelje počinje od pogleda. I kaže da svi mi, zapravo, živimo iz nečijeg pogleda. Kad se malo dijete počinje odvajati od majke u prvim mjesecima, godinama života, ono se vraća na majčin pogled. Stručnjaci, znanstvenici kažu da je jako bitno da je majka tada prisutna. Jer dijete gleda taj pogled i ako je majka prisutna, dijete stječe u sebe povjerenje. Dijete shvaća da vrijedi, da je dobro. Međutim, ako izostane taj pogled, ako nema tog pogleda, te nježnosti, te prisutnosti, kažu da dijete onda počne misliti loše o sebi. Da se dijete osjeća nesigurno i da dijete na neki način misli da je krivo“, upozorio je fra Tomislav.

„Kasnije, kad odrastemo, mi sami biramo iz čijeg pogleda ćemo živjeti. Opasno je i može se dogoditi zbog nekih naših rana koje svi nosimo, da umjesto toga pogleda koji nas voli, koji nas gleda, da se umjesto toga Božjeg pogleda navežemo na ljudski pogled. Mi sigurno trebamo i ljudski pogled. Svatko od nas treba taj pogled“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je i svećenicima lakše stati pred ljude kad ih netko lijepo gleda, a ne ružno. „Kad te netko lijepo gleda i kad nastoji vidjeti u tebi dobro, iz tebe izađe ono dobro. Kao što je toga dana iz Mateja izašla snaga. Isus je probudio u Mateju ono što i sâm nije vjerovao da ima. Počeo je vjerovati u sebe. Nama je potreban taj ljudski pogled. Ali, opasno je ako se čovjek naveže samo na ljudski pogled, ako postane ovisnik o ljudskom pogledu“, upozorio je provincijal, istaknuvši da tri zavjeta koja su franjevci obećali pomažu čovjeku osloboditi se od ljudskog pogleda, da bude slobodan.

Provincijal smatra da je ideal redovnika biti slobodan, kao što je sv. Franjo stao pred Isusa na kraju svoga života. Raširio je ruke i rekao: „Gospodine, ja vrijedim kako me ti vidiš, ne kako me vide drugi. Vrijedim samo ono što sam pred tobom. To sam ja“.

„Čistoća je davanje do kraja, žar, strastvenost, a ne da je tvoj život sterilan“

Fra Tomislav je potom razmatrao kako tri redovnička zavjeta, čistoće, siromaštva i poslušnosti, oslobađaju od ljudskog pogleda.

„Zavjet čistoće nije samo moralna kategorija, nije samo kategorija u smislu ‘Ja ne smijem pogriješiti’. On je puno više. Čistoća je žar, strastvenost, da živiš do kraja, potpuno predanje. Najljepši primjer čistoće vidimo kad Marija kaže: ‘Evo me!’. To je čistoća – potpuno predanje, nema zadrške. Nema možda, nema pa ako, pa koliko mogu, pa probat ću. Nego, do kraja. Čistoća nas oslobađa od ljudskog pogleda“, rekao je fra Tomislav, podsjetivši da je Isus rekao u blaženstvima: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“.

„Dakle, neće ovisiti o ljudskom pogledu. Oslobađaš se od ljudskog pogleda kad ti nije bitno da ćeš ti uspjeti pred ljudima, nego ti je bitno da ljudima daš, pomogneš, da njih vidiš. Kad ti gledaš ljude, kad živiš za ljude, onda ti nije bitno što ljudi vide na tebi. Jer tebi je srce bitno, čisto, taj žar te čisti – to je čistoća“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da to može pomoći u životu.

„Nije bitno da uspiješ u nečemu, nego da pomogneš. Čistoća je puno više nego neka moralna kategorija. To je davanje do kraja, strastvenost. Jednog dana Bog nas neće pitati jesmo li malo pogriješili u nekim stvarima. Kad budeš pružio dvije ruke pred njega, neće gledati jesu li bile malo prljave, nego je li u njima nešto ima, da si živio za nekoga. Da tvoj život nije bio sterilan. To je čistoća“, istaknuo je provincijal, poručivši: „Sveci se razlikuju od nas, ‘običnih’ ljudi ne po tome što manje griješe. I po tome, ali ne najviše po tome. Nego, po tome što više ljube. Daju se. I to čisti njihov pogled. Nisu opterećeni što će ljudi reći, nego što će oni dati ljudima“.

Drugi zavjet, siromaštva, čisti tako da osoba nije ono što ima, što može i što zna. „To se često dogodi i u našim krugovima. Da sebe kao svećenika počneš poistovjećivati po onome što znam, što mogu, po nekim darovima, talentima. I odem ukrivo. Svoj identitet ne stavim u ono kome pripadam, nego što mogu. Kad stavim svoj identitet u ono čiji sam, onda mi nije bitno što imam i što drugi vide da imam“, rekao je fra Tomislav. Ilustrirao je to i narodnom mudrošću očitovanu u tome da na selu, dijete koje sretnu ljudi pitaju: ‘Čiji si ti?’. „Ne kažu: ‘Tko si ti?’. Nego, ‘Čiji si ti?’. Kome ti pripadaš? To je tvoj identitet!“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal smatra da se na kraju života vidi da je redovnik živio zavjete upravo po njegovom pogledu, osmijehu. „Da se čovjek može od srca nasmijati. Kad vidiš da čovjek u starosti ima taj radostan pogled, da svoj identitet nije stavio u ono što može, što ima, nego u ono kome pripada, čiji je on. Onda nećeš pasti u depresiju kad izgubiš neku funkciju, ulogu. U Božjim očima nema velike i male uloge, nego koliko ćeš dati sebe i kome ćeš pripadati. Lijepo je vidjeti redovnika koji je slobodan, koji ima lijepi, radostan pogled. Kad vidiš starog redovnika, redovnicu, kad se od srca nasmiju. Vidiš mu u očima da je slobodan, da ne ovisi o tome što će drugi reći“, rekao je provincijal Šanko.

„Pogled ima veliku snagu! Petar i Pavao imali su iskustvo svojih padova, ali i iskustvo Božjeg pogleda“

Treći zavjet, poslušnosti, također oslobađa od ljudskog pogleda. Fra Tomislav je podsjetio da se Isus, nakon što je učinio puno velikih djela u Kafarnaumu, povukao u molitvu. Drugo jutro došao mu je Petar i rekao: „Gospodine, svi te traže“. Svi te traže, imao si veliki uspjeh, napravio si velike stvari, dođi natrag. Isus mu je uzvratio: „Idem u Jeruzalem“. Trebam ići na drugo mjesto.

Isusu je važna poslušnost Ocu, a ne što će ljudi reći. „Mi ljudi, često i u Crkvi, nekad krivo shvatimo Božju ekonomiju. Nekad je stvarno manje – više, a više – manje. Uvijek smo opterećeni brojem, koliko je ljudi, koliko je fratara u zajednici. Znam da i to ima smisla. Ali, nije to najbitnije. Bitna je poslušnost“, poručio je fra Tomislav, smatrajući da će Bog i u životu zavjetovanih franjevaca napraviti onoliko plodova koliko ostanu poslušni Njegovom planu, a ne svojim projektima.

„Ima ljudi, redovnika, koji su učinili možda neke velike projekte, u ljudskim očima. Ne znam je li to veliko i u Božjim očima. Da li to Bog traži? Mislim da neka umiranja koja Bog od nas traži mogu donijeti puno više ploda, nego neki naši uspjesi“, rekao je fra Tomislav.

Isusov pogled mladiću Mateju dao je snage da se odvaži, da krene. „Taj mladić je na neki način bio i sâm ocarinjen. On je bio carinik, ali bio je ocarinjen ljudskim pogledom. Njega su carinili. Ružno je kad osjećaš da netko samo gleda kad ćeš pogriješiti. Redovnici su pozvani da svojim pogledom, kad stanu pred ljude, da ih znaju podići. Da potraže u ljudima ono izgubljeno. Isus je došao potražiti izgubljeno, naći ono dobro. Ne osuditi. Da ne zavežeš ljude, da ih ne svezuješ, nego da ih oslobađaš“, potaknuo je provincijal Šanko, istaknuvši: „Pogled ima veliku snagu! Mi to znamo. To je jako bitno!“. U to će se imati priliku iz vlastitog iskustva uvjeriti i zavjetovani redovnici, kad budu s ljudima u župi.

„Petar, Pavao sve su to ljudi koji su imali iskustvo svojih grijeha. Imali su iskustvo svojih padova. Ali, imali su i iskustvo Božjeg pogleda. Zato, kad sretneš nekog čovjeka koji je nešto prošao i dignuo se, Bog mu je dao snage. Kad mu dođeš sa svojim grijehom i sa svojim slabostima, neće ti reći: ‘Pa kako ti se to moglo dogoditi? Kako si to mogao učiniti?’. Nego će vjerojatno reći: ‘Pa znaš, i ja sam puno puta pogriješio. Razumijem te. Ali Bog je veći od tvog grijeha. Možeš dalje’. Jer je iskusio taj pogled“, ohrabrio je fra Tomislav.

Provincijal je istaknuo i da kada Bog odabire, uvijek odabire da uključi, a ne da isključi. „Bog uvijek uključuje. To kaže Benedikt XVI. u katehezi o Abrahamu. Kad Bog bira Abrahama, on ga nije izabrao da bi druge isključio. Nego da bi po njemu druge uključio. I zavjetovani redovnici su izabrani da Bog po njima uključi. Da budu ljudi koji će znati uključivati, podizati, vidjeti ono lijepo, vratiti privrženost, dati snagu ljudima. Neka im Bog to podari“, poručio je provincijal Šanko.

Nakon propovijedi, na pitanja provincijala, zavjetovani su pred njim s odgovorom ‘Hoću’ obećali da će obdržavati Evanđelje i pravilo Reda Manje braće, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da će biti u službi Božjeg naroda, uz pomoć dara Duha Svetoga svoj život trošiti za Krista te služiti Gospodinu i Crkvi, kao što je služio serafski otac Franjo i to preporučio svojim učenicima. Nakon toga je fra Pavle Ivić predvodio pjevanje litanija Svih svetih, dok su zavjetovani redovnici bili u prostraciji ispred oltara.

Fra Antonio i fra Benjamin su svatko osobno, ispred provincijala Šanka, rekli da će izbliže slijediti Evanđelje i stope Isusa Krista, da odlučnošću i čvrstom voljom zavjetuju Bogu Ocu da će živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Obećali su da će vjerno opsluživati život i Pravilo Manje braće, da se cijelim srcem predaju bratstvu kako bi djelovanjem Duha Svetoga, primjerom Marije, zagovorom oca Franje i svih svetih, uz pomoć braće, postigli savršenu ljubav te služenje Bogu, Crkvi i ljudima.

Provincijal je uzvratio svakom pojedinom da prima njegove zavjete. Molio je da Bog u njih pošalje puninu darova svoga Duha, da ono što su obećali, svetim djelovanjem do kraja života vjerno opslužuju; da plamte žarom Kristove ljubavi i toplinom bratske dobrohotnosti, da budu strpljivi te gaje duh molitve i pobožnosti.

U misi su suslavili mnogi svećenici iz Provincije sv. Jeronima pristigli iz cijele Hrvatske. Svečanost doživotnog zavjetovanja dolaskom su podržale i redovnice, bogoslovi, obitelj, rodbina i prijatelji franjevaca.

Čestitavši zavjetovanima, njihovim obiteljima i prijateljima, na kraju mise fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane je rekao: „Ja sam se već uplašio za našu zajednicu. Kažu da smo pri kraju, kao i mnoge zajednice u Europi. Ali sad, kad ste vas dvojica obećali ove zavjete, meni je malo lakše pri srcu. Mislim da imamo još neke šanse“.

Na kraju mise, provincijal Šanko čestitao je novim članovima u ime Provincije sv. Jeronima. „Kad se netko odaziva na Božji poziv, kao što su to bili Matej, Petar, Pavao, to nije samo hrabrost. Ja mislim da u tome ima i neka doza ludosti. Jer svaka ljubav u sebi nosi dozu neke zdrave ludosti. Ako nisi malo lud, ne bi se nikad bacio. To znaju oni u braku i oni u duhovnom pozivu. Isus traži tu neku dozu zdrave ludosti. Daj Bože da je imate, da zaigrate – ali, ne na ludost – nego na onaj Isusov ‘Dođi!’. Kad je Petar stao u oluju, u more koje je bilo podivljalo, imao je dozu te ludosti. Nije odmah izdržao, ali našla se tu jedna ruka koja ga je ponovno digla. Nemojte nikad biti previše veliki – kad budete padali, da zatražite tu Ruku. Ona će biti tu“, poručio je provincijal Šanko fra Antoniju i fra Benjaminu.

Na kraju mise uručio im je na dar drveni križ Tau koji su blagoslovljeni ove godine na La Verni u Italiji. „Ove godine je 800. godišnjica rana sv. Frane. Fra Ilija Barišić i ja imali smo privilegij biti na La Verni za tu veliku, 800. godišnjicu i tamo smo blagoslovili dva križa koja vam darujemo“, rekao je fra Tomislav zavjetovanima. Na kraju mise svi su otpjevali svečani Tebe Boga hvalimo.

Biografski podaci o zavjetovanim franjevcima

Fra Benjamin Milković rođen je 6. prosinca 1995. u Karlovcu, od oca Franje i majke Božice rođ. Brkić. Član Provincije sv. Jeronima postao je 22. kolovoza 2017. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je završio na Filozofskom-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na bogosloviji je pet godina bio u Dubravi u Zagrebu s braćom iz Hercegovačke provincije. Na službi je u Samostanu sv. Ante na Poljudu u Splitu.

Fra Antonio Gospić rođen je 10. kolovoza 1994. u Zadru, od oca Vjekoslava i Melite rođ. Nižić. Članom Provincije postao je 23. kolovoza 2019. godine. Godinu novicijata proveo je na Trsatu i tamo položio prve privremene zavjete. Teologiju je započeo u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu do kraja treće godine studija, s hercegovačkom braćom na bogosloviji u Dubravi u Zagrebu. Nastavio je studij na Antonianumu u Rimu gdje će 2025. godine diplomirati, a diplomirao je i Pravni fakultet u Rijeci.

Za svečani trenutak zavjetovanja obojica su se pripremali mjesec dana pod vodstvom svoga odgojitelja fra Bojana Rizvana. Duhovne vježbe imali su na Badiji.

„Sretan sam, miran sam, sve je na svom mjestu. Dugo sam ovo čekao i baš sam zadovoljan. Bio sam osam godina u formaciji. Porijeklom sam iz Like, odrastao u Slavoniji. Radio sam na zadarskom području pa sam se usput javio u samostan sv. Frane, Božjom providnošću. Nisam znao da je to Provincija u kojoj bih trebao biti jer sam ja s kontinenta, ali Bog je tako odredio“, rekao je fra Benjamin nakon položenih zavjeta.

„Prožimaju me osjećaji radosti sam što sam se potpuno predao nakon toliko godina priprema. Šest godina sam u formaciji. Taj poziv je u meni polako rastao, kroz cijeli život nicao i sada sam se u potpunosti predao Gospodinu. Iz župe sam Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, cijeli život sam okružen fratrima i to je bio nekako logičan slijed moga poziva. Studirao sam i Pravo, u dugom procesu moga poziva kojeg sam pokušao malo i odgoditi kroz studij prava, kojeg sam završio nakon pet godina i ušao u samostan. Sljedeće godine o Uskrsu Provincija sv. Jeronima postaje kustodija, pa je i u tom smislu ovo povijesni događaj. Svaki poziv je nova radost, nova prilika za novi početak“, rekao je fra Antonio nakon položenih zavjeta.

Bili su to zadnji zavjeti pod upravom i u postojanju Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Od 2025. godine, reformom te Provincije u kustodiju, zavjetovani redovnici će biti pod upravom Zagrebačke franjevačke provincije.

Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru trenutno broji 40 svečano zavjetovane braće. Od toga su njih 37 svećenici. Među trojicom preostale braće jedan je student, a dvojica su na putu prema đakonatu i svećeništvu. Uz to, Provincija ima jednog studenta u privremenim zavjetima, jednog novaka i jednog postulanta. Sveukupno, Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru opslužuje 11 samostana i samostanskih kuća.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Sjednica Povjerenstva za laičku duhovnost, crkvene zajednice, pokrete i udruge Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem fra Bojana Rizvana, predstojnika Povjerenstva, održana je u četvrtak, 19. rujna, u svečanoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Rizvan je inicijative Povjerenstva u Jubilejskoj 2025. godini tematski naslovio “Hodočasnici nade – čuvari karizmi u životu Crkve”. Zahvalio je Bogu na bogatstvu zajednica koje svojim djelovanjem i nadahnućima Božjeg Duha koja se očituju na različite načine, a potvrđena su konkretnim plodovima obraćenja, redovitog sakramentalnog života i angažmana u pomoći svećenicima, u životu pojedinaca, župa i zajednica, bivaju čuvarima karizmi Duha Svetoga u životu Crkve.

Prema dosadašnjoj dvogodišnjoj praksi otkad u ovom sazivu djeluje Povjerenstvo, listopadski susret crkvenih zajednica ovaj put će će se održati u srijedu, 2. listopada u crkvi sv. Frane u Zadru. To će biti ususret blagdanu sv. Frane a taj dan je, zbog nekih drugih unaprijed određenih događaja, najpogodniji za odaziv što većeg broja članova crkvenih zajednica.

Razlog održavanja susreta u crkvi sv. Frane su višestruke obljetnice Franjevačkog reda. Naime, 2023. godine sveopća Crkva obilježila je 800 godina od prvih jaslica koje je u Grecciu izradio sv. Franjo. Ove, 2024. godine, na blagdan Rana sv. Frane 17. rujna, u Crkvi se obilježilo 800 godina kako je sv. Franjo 17. rujna 1224. dobio stigme na brdu La Verna. On je prvi svetac s tim darom u povijesti Crkve za kojega je Crkva službeno rekla da je zadobio rane na svom tijelu na mističan način, kao osobito uzvišeni znak ljubavi sv. Franje prema Gospodinu za kojega je sa žalošću rekao da ‘Ljubav nije ljubljena’. Stigme su i znak osobito mističnog poistovjećivanja i sjedinjenosti Franjine duše koja neizmjerno ljubi i želi nasljedovati Isusa Krista sa svojim Gospodinom. Također, franjevci su duhom i u mislima prema 2026. godini, kada će se u Crkvi obilježiti 800 godina od smrti sv. Franje (1226.-2026.).

U znak vjernosti tim osamstotim obljetnicama koje su obilježile Franjin život i karizmu koju čuvaju franjevci, susret će se održati u crkvi sv. Frane u Zadru s početkom u 18 sati. Prigodni nagovor i molitvu će prirediti Franjevački svjetovni red, a u 19 sati će biti misno slavlje. Nakon mise će biti zajedničko druženje za sve sudionike susreta.

U zahvalnosti Bogu za karizmu sv. Franje koja je među najbrojnijom i osobito raširenom u svijetu te je i sadašnji Papa poželio za svoje papinsko ime Franjo po uzoru na „asiškog siromaška“, da je po svom izboru za Papu rekao: ‘Odmah sam se, zbog sirotinje, sjetio sv. Franje Asiškoga, a onda sam se sjetio rata. Franjo je volio mir i tako mi je došlo to ime. On je bio siromašan čovjek, jednostavan čovjek, kakvu bismo i Crkvu željeli, za siromašne’; u poštovanju za djelovanje, darove i prisutnost franjevačke karizme i u Zadarskoj nadbiskupiji kroz stoljeća, susret crkvenih zajednica u listopadu će se održati u crkvi sv. Frane.

Sljedeći, jedan od četiri godišnja susreta crkvenih zajednica i pokreta će se, otkad po dekretu zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića djeluje ovo Povjerenstvo, održati i na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale u utorak, 14. siječnja 2025., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Na sjednici je određeno da će se susret članova toga Povjerenstva s voditeljima crkvenih zajednica i pokreta u Zadarskoj nadbiskupiji održati u subotu, 5. travnja 2025., uoči Pete korizmene nedjelje, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, s početkom u 9 sati. Želi se i osobno zahvaliti ljudima koji vode zajednice na njihovom požrtvovnom radu i trudu. Povjerenik Rizvan istaknuo je veliku važnost formativnih susreta koje žele i voditelji zajednica, biti sugovornikom predstavnicima Zadarske nadbiskupije i da ih se čuje i sasluša u atmosferi osobnijeg i direktnog susreta.

Smisao toga susreta je čuti iskustva voditelja zajednica, s kojim se izazovima, potrebama i mogućim nedostacima suočavaju, podržati ih i pobliže se upoznati s djelovanjem zajednica u župama. Susret će se sastojati od razgovora s voditeljima, upoznavanjem stanja u zajednicama koje vode, davanjem pastoralnih smjernica i prijedloga, međusobnog usuglašavanja te misnoga slavlja.

Do toga susreta će se izraditi i točan, ažurirani popis crkvenih zajednica, pokreta i udruga djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji, da budu svi zastupljeni i adresati toga Povjerenstva. Predstojnik Rizvan poželio je da se očekivanja i praksa djelovanja zajednica uslijed znakova vremena u kojem živimo učine znakovima nade, poručivši da se obraćenje pojedinca treba roditi iz iskustva zamilovanosti Duhom Svetim, a ne iz straha od Boga i prema Bogu. „Vođeno i obnavljano Duhom Svetim, takvo srce postaje sposobno evangelizirati, donositi radost i rod u zahvalnosti što nas Bog okuplja u zajedništvo. Pozvani smo ohrabrivati, a ne zastrašivati i obeshrabrivati ljude. Duh daruje nadu u naš život. Pozvani smo buditi nadu u životima ljudi, da koračamo u zajedništvu Crkve prema vječnoj domovini“, potaknuo je fra Bojan, u zahvalnosti Bogu što mnoge članove Crkve dodatno okuplja u zajedništva pokreta različitih karizmi.

Duhovsko bdjenje na kojem su pozvani sudjelovati članovi svih zajednica i pokreta, nakon što su u organizaciji ovoga Povjerenstva dosad održana dva takva bdjenja će se održati u subotu, 7. lipnja 2025. u katedrali sv. Stošije u Zadru. Toga dana mjesna Crkva pozvana je na osobiti način očitovati zajedništvo svojih vjernika i pripadnika različitih pokreta u zajedništvu s nadbiskupom u katedrali kao majci svih crkava, u zajedništvu svih zajednica Zadarske nadbiskupije zajedno iščekivati Duha Gospodnjega.

Nakon uvodne molitve kojom je i završena sjednica Povjerenstva, članovi Povjerenstva iznijeli su osvrte na prethodno organizirane susrete u nadležnosti Povjerenstva, a to su bili susret crkvenih zajednica na Duhovsko bdjenje i travanjski susret obitelji Zadarske nadbiskupije u Privlaci.

Predstojnik Rizvan prenio je članovima Povjerenstva da su na susretu predstojnika svih povjerenstava Zadarske nadbiskupije koji je početkom srpnja 2024. održan sa zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, mons. Zgrablić i  don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pohvalili prepoznatljivost i kvalitetu rada toga Povjerenstva. Rizvan je zahvalio članovima Povjerenstva na suradnji i njihovom angažmanu.

„Ohrabreni prepoznatljivošću našeg evangelizacijskog djelovanja, pozvani smo i dalje nastaviti biti hodočasnici nade u zajedništvu, ali i ići od dobroga prema boljemu, kako bismo sve više nalikovali Isusu koji nas poziva i daruje nam talente; da nas u snazi svoga Svetoga Duha, ohrabri u tom Duhu“, potaknuo je Rizvan članove Povjerenstva, poželjevši svima da nose snagu pobjede Kristovog križa u otvorenosti Božjem Duhu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić