Kotor je bio druga postaja Hodočašća petsto vjernika Zadarske nadbiskupije koje je od 17. do 19. listopada obuhvaćalo Dubrovnik, Zaljev svetaca i Korčulu. Svečano koncelebrirano misno slavlje drugog dana hodočašća, u petak, 18. listopada, na blagdan sv. Luke, u katedrali sv. Tripuna u Kotoru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebriralo je jedanaest zadarskih svećenika.

Koliko je Bog dostojan naše ljubavi pokazali su mučenici i sveci, sv. Tripun koji je u 3. st. položio svoj život sa svega 17 godina, a mogao ga je spasiti, rekao je nadbiskup. „Sv. Tripun nije se želio odreći Krista niti riječima, jer mu je bio toliko u srcu. Odgovorio je na Božju ljubav u potpunosti. Milost je biti pred relikvijom glave mučenika sv. Tripuna“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da se pridruže vjeri i ljubavi s kojom je sv. Tripun žrtvovao svoj mladi život za Gospodina. Nadbiskup je rekao da se u slavlju mise vjernici ujedinjuju s općinstvom svetih, u kojem su i sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Gracija iz Mula, rodom iz kotorskog zaljeva.

Važno je sudjelovati na hodočašću s raspoloženjem vjernika da čuju Božju riječ koja je spasonosna, želi prodrijeti u nas i nešto nam poručiti. Božja riječ čini da se čovjek trgne, istaknuo je mons. Zgrablić. „I s hodočašćem smo se otrgnuli. Cilj hodočašća je maknuti se od svakodnevnice, naše rutine, od onoga što radimo, da se prisjetimo da je naš život hodočašće, nije samo dnevna obaveza. Hodočašće je izmijenilo naše obaveze i ono što činimo svaki dan, stavilo je pred nas novost. Božja riječ stavlja pred nas novost, Boga koji nas toliko ljubi“, poručio je  mons. Zgrablić, rekavši da je Božja riječ čvrsta, poput dvosjeklog mača, kaže Sveto Pismo. „Dakle, snažna je, ima snagu prodrijeti u naše tkivo, naše biće, u ono što mi jesmo. Božja riječ želi svakome od nas osobno progovoriti. Bog koji je sve stvorio ljudima je osobno progovorio“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da  Bog uvijek svakome progovara osobno.

„Bog kao da progovara jedino tebi jer ga ti u dubini svoje duše možeš čuti. Ono što čuješ u svojoj duši, što ti Bog govori, šapće u tebi, ta poruka iznutra koja nije samo u glavi i mislima, nego ono što ti dolazi u srcu – to ti Gospodin nadahnjuje i tebi želi progovoriti. Božja riječ pomaže da razumijemo ono što čujemo u srcu“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu razmatrao je navješteno Lukino evanđelje koje govori kako je žetva velika, a radnika malo, jer ta poruka odnosi se na svakog pojedinca. Tu Isusovu riječ primijeniti samo na molitvu za duhovna zvanja znači usko shvaćati Božju riječ, upozorio je mons. Zgrablić.

„Sv. Luka govori kako je Isus odredio drugih 72 učenika. Dakle, postoje  prvi, pa drugi učenici. Ali, ne prvi i drugi po redu vrijednosti, značenju, nego drugi u smislu da su malo drugačiji. Isus je izabrao 12-icu apostola i dao mi je određeno poslanje. A izabrao je i 72-icu i šalje ih, daje im isto poslanje koje nije drugačije. Isti je izvor toga poslanja, Isus bira i šalje prve apostole i drugu 72-icu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da ti drugi izabrani „nisu samo broj 72“.

„To je pisano među Židovima, u drugom mentalitetu od našega u kojem živimo. Židovi imaju brojke kojima izražavaju i misli. Mi brojkama izražavamo količinu. U misi tri puta pjevamo Gospodine, tri puta molimo Svet i Jaganjče Božji. Broj tri je simboličan, znači superlativ“, rekao je mons. Zgrablić. Simbolično značenje kojim se nešto poručuje, u biblijskom smislu, imaju i brojevi 7, 12, 40, 72.  „Broj sedam označava broj punine: sedam darova Duha Svetoga znači da su svi Božji darovi sadržani u tih sedam. Sedam glavnih grijeha znači da su u njima sadržani svi grijesi. Broj 7 na desetu povećava se u smislu vrijednosti, važnosti. Prema tome, ako kaže da je Isus poslao njih 72, znači da je poslao svakoga. I ti si u toj 72-ici učenika. Svi su poslani. Nema osobe koju Isus ne šalje“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da misa završava s otpustom Idite u miru.

„Crkva te šalje, Krist te šalje u ime Crkve, ti si poslan. Bog te izabrao. Bog te najprije nečim obdario, Bog ti je nešto darovao, objavio, darovao svu svoju ljubav i sad te šalje da tu ljubav dalje širiš; 72 znači ljude koji ostvaruju glavno kršćansko, a to je svjedočanstvo da je uskrsli Gospodin s nama, da nas Bog nije napustio“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Bog ljude nije samo stvorio, stavio u postojanje, nego svi smo dio Božjeg plana.

„Ti si dio Božjeg plana. Nisi suvišan, važan si u Božjim očima. Bog te za nešto izabrao i važno je da razmišljamo koji je naš zadatak. Jer kad vršim taj zadatak, u sebi ostvarujem ono bitno što jesam, za što me Bog opredijelio, što najdublje stoji u mom srcu. Onda ja pronađem svoj identitet, ostvarujem svoju originalnost i osobnost, kad otkrijem da me Bog šalje, da mene bira, da mi daje poslanje, da svemogući Bog na mene računa“, ohrabrio je nadbiskup.

Isus šalje ljude u poslanje gdje god jesu. „Naše poslanje je biti svjestan da te Bog izabrao i da preko tebe želi nešto učiniti, ostvariti u tvom životu. Isus kaže, ‘Žetva je velika, radnika malo’. To nam kaže kako Bog gleda na ovaj svijet. Bog je pokazao svoje lice, odraz Božje volje i lica u Isusu Kristu. Znači, Isus gleda na ovaj svijet kao na veliku žetvu, ne gleda kao na nešto zlo, negativno, suvišno, depresivno, nego kao na žetvu. A žetva je uvijek izvor radosti. To je kršćanski pogled, tako gleda onaj tko je Isusov, tko se druži s Isusom, tko je shvatio Božje poslanje. Ali moraš gledati Božjim pogledom na svijet, kako Bog gleda. A Bog gleda s velikom ljubavlju na ovaj svijet. Bog neizmjerno ljubi svakog čovjeka, to je neizbrisivo“, naglasio je nadbiskup. Istaknuo je da u svakom čovjeku ima nešto dobra te smo pozvani usmjeriti svoj pogled na dobro u svom i životu drugoga.

Isus potiče na molitvu. „Molitva nam je potrebna jer to vrijeme posvećujemo Bogu, slušamo što nam Bog govori, s njim komuniciramo, da bismo mogli spoznati što Bog nama šalje, naše poslanje, da bismo mogli otkriti sebe. Da bi onda mogli naći zadovoljstvo svog života i naći se na Božjem putu. To je i smisao hodočašća, da to čujemo, da možemo slijediti ono kamo nas Gospodin šalje“, rekao je nadbiskup.

Isus u evanđelju kaže i da zaželimo mir kući u koju uđemo. „Mir proizlazi od Boga, to je blagoslov i dar koji izlazi od Boga. To s čime si ispunjen i ti želiš drugome, svakom životu. Isus dva puta ponavlja neka učenici jedu i piju što im se ponudi u kući gdje budu. Osoba ne jede i ne pije sa svakim. Nekad i bira s kime će sjesti, koga će pozvati u kuću, s kim će se družiti. Isus nas poziva da s takvom intimnošću činimo bitno, da se družimo i prihvaćamo drugoga. Da gostoprimstvo dajemo drugome“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da čovjek ne može opstati dugo bez hrane i pića, a bez Boga ni sekunde. „To znači da s drugima dijelimo bitno, bez čega ne možemo opstati. Bog je važan za naš opstanak. Isusova riječ da liječimo tuđe bolesti znači da pomažemo drugome da zlo u njegovom životu postaje manje, da umanjujemo ono što uništava našu nutrinu“, rekao je nadbiskup.

Isus kaže da neće svi primiti dar mira. Isusova riječ učenicima neka otresu prašinu sa svojih nogu kad odu iz kuće gdje nisu primljeni znači da ne uzmemo za zlo ono što nam je drugi učinio nažao. „A mi nosimo prašinu sa sobom, opterećuje nas kad nas je netko povrijedio. Skini to, nemoj da to uđe u tebe, nemoj to nositi u svoj dom. Skini to sa svojih nogu, da bi tvoje srce ostalo cijelo i Božje. Neka nam sv. Tripun i sveci pomognu da blagoslovljeno živimo i budemo blizu Gospodinu, da ga možemo častiti i slaviti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu po zagovoru sv. Tripuna, da „vjera koja je njega učinila slavodobitnom nad vlašću tmina i nas očuva na spasenje“ te je blagoslovio puk s relikvijom sv. Tripuna.

Nadbiskup je prenio pozdrave i blagoslov upravitelja Kotorske biskupije, mons. Roka Gjonlleshaja, podsjetivši da će ređenje novog kotorskog biskupa Mladena Vukšića biti 16. studenoga.

Mons. Zgrablić zahvalio je Kotorskoj biskupiji na lijepom prijemu hodočasnika,  don Robertu Tonsatiju, katedralnom župniku i kancelaru Kotorske biskupije, koji je pred vjernike izložio i moći sv. Tripuna, relikvijar njegove glave, koju su vjernici počastili nakon mise. Katolička Crkva u Crnoj Gori je skromna i siromašna Crkva, žive od milodara te je na poticaj nadbiskupa Zgrablića prikupljena milostinja hodočasnika za vrijeme mise u katedrali darovana Kotorskoj biskupiji u kojoj živi oko deset tisuća vjernika.

Na misi su bili i Jasminka Lončarević, generalna konzulica u Crnoj Gori, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori i Adrijan Vuksanović, predsjednik Hrvatske građanske inicijative koja je prva politička stranka s hrvatskim nacionalnim predznakom u Crnoj Gori i zastupnik u Skupštini Crne Gore. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pohodili su Generalni konzulat RH u Crnoj Gori u Kotoru gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru s navedenih troje predstavnika Hrvata u Crnoj Gori.

Nakon mise u kotorskoj katedrali, hodočasnici su pohodili otočić Gospe od Škrpjela pokraj Perasta na kojem je molitvu krunice s vjernicima na otočiću ispred crkvice predvodio mons. Zgrablić. Hodočasnici su pohodili crkvicu u kojoj im je o Gospinoj slici i toj crkvi govorio don Srećko Majić, upravitelj crkve Gospe od Škrpjela i župnik župe sv. Nikole u Perastu. Perast ima dvadeset katoličkih crkava i kapela. Od nekadašnjih 2000 katolika u Perastu koliko ih je najviše bilo, u župi Perast sada je svega pedeset Hrvata katolika. Iz Perasta je rodom zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670.-1745.) koji je utemeljio zadarsko sjemenište koje i nosi naziv ‘Zmajević’ po tom znamenitom i zaslužnom zadarskom nadbiskupu rodom iz Perasta. Hodočasnici su pohodili i crkvu bl. Ozane Kotorske u Kotoru u kojoj se nalazi tijelo te prve hrvatske blaženice i župnu crkvu sv. Nikole u Perastu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pet stotina vjernika Zadarske nadbiskupije, predvođenih zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, stiglo je u četvrtak, 17. listopada u Dubrovnik, prvu postaju višednevnog nadbiskupijskog hodočašća, te su u katedrali Gospe Velike sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.

Pozdravljajući zadarskog nadbiskupa, svećenike i hodočasnike, dubrovački biskup izrazio je radost i zadivljenost tolikim brojem hodočasnika iz Zadarske nadbiskupije koji su ispunili katedralu te sve podsjetio da „smo svi mi hodočasnici prema vječnoj domovini“.

Biskup Glasnović u propovijedi je govorio o raznim definicijama koje pokušavaju objasniti otajstvo čovjeka, a među njima je i ona koja kaže da je čovjek putnik. „Vi ste danas hodočasnici da biste obnovili svoju vjeru kao što to čine mnogi vjernici. Najvažnije je slušati Božju riječ, čuti je i onda je primijeniti u svom životu“, preporučio je biskup hodočasnicima na prvoj postaji njihovog hodočasničkog puta, govoreći o važnosti svjedoka vjere u životu kršćana.

Tumačeći prispodobu o sjemenu koje donosi rod, biskup Glasnović je istaknuo kako sjeme mora umrijeti da bi nastao novi život te to povezao sa životom čovjeka, istaknuvši kako je važno da čovjek prihvati Božji plan za svoj život. „Kršćanin svoj život shvaća i prihvaća polazeći od Krista. Kako Isus, tako ti i ja. Inače ćemo promašiti put, otići ćemo stranputicom. Isus na svom putu nosi svoj križ, a ja bih svoj križ bacio. Bez križa nema spasenja. Preko križa se ide do uskrsnuća“, rekao je biskup Glasnović i naglasio važnost služenja u ljubavi.

Biskup je također govorio o nekim aspektima i porukama života sveca dana, sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika iz prvih stoljeća. Nadbiskup Zgrablić na kraju mise obratio se hodočasnicima i zahvalio im što sudjeluju na hodočašću koje je toga jutra krenulo iz Zadra. Zahvalio je njihovim župnicima i svećenicima koji ih prate te izrazio zahvalnost dubrovačkom biskupu na predvođenju mise i gostoprimstvu.

Generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Ante Sorić dao je upute hodočasnicima, a generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor zborne crkve sv. Vlaha mons. Ivica Pervan upoznao ih je sa životom dubrovačkog sveca zaštitnika sv. Vlaha, kao i njegovom crkvom smještenom u centru Dubrovnika. Hodočasnici su nakon toga posjetili Parčevu crkvu i u njoj se pomolili. Također su posjetili Moćnik katedrale u kojem se čuvaju relikvije brojnih svetaca. Po završetku posjeta Dubrovniku, zadarski hodočasnici nastavili su put prema Boki kotorskoj, a na povratku će posjetiti svetište hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković u Blatu na Korčuli.

Angelina Tadić

Foto: Ines Grbić

Povodom 350. godišnjice posvete crkve sv. Roka u Bibinjama, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Roka u Bibinjama u petak, 11. listopada.

Crkva sv. Roka je nekadašnja bibinjska župna crkva. Nova, velika župna crkva u kojoj se Bibinjci okupljaju od 1985. godine, posvećena je Uznesenju BDM. Crkva sv. Roka posvećena je 11. listopada 1674., za vrijeme bibinjskog župnika don Šime Berlovića i zadarskog nadbiskupa Ivana evanđeliste Parzahgija.

Nadbiskup je čestitao Bibinjcima na visokoj obljetnici posvete crkve, rekavši da je to „važan događaj za zajednicu vjernika koja se okuplja u posvećenom prostoru, ali i za građevinu koja posvećenjem postaje privilegirano i najčasnije mjesto susretanja Boga i čovjeka, koje se na osobiti način događa u liturgijskim slavljima. Zbog toga dan posvete crkve u liturgijskom stupnju slavljenja zauzima najviše mjesto“.

Godišnjica posvete crkve je svetkovina za župnu zajednicu kojoj je pojedina crkva namijenjena. „Nakon izgradnje i opremanja, crkva se posvećuje i postaje posvećeni prostor. Važno je razumjeti čin posvećenja, riječ svetost. Pod svetošću obično mislimo na osobu koja ne čini nešto što ne valja, da je bezgrešna. A to su bili samo Krist i Marija. Ali, svi mi smo posvećeni.

Na hebrejskom jeziku, riječ svet – kadosh, dolazi od glagola koji prvotno znači sjeći, odijeliti“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, to znači da je crkva „prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetovno, od svega što nije posvećeno. Dakle, postoji sveto mjesto koje je označeno posebnom Božjom prisutnošću i time je drugačije, odijeljeno od svih ostalih mjesta“, istaknuo je mons. Zgrablić, dodavši da bi se „moglo reći da je pojam svet drugo ime za Boga“.

„Bog je drugačiji od nas, drugačiji od ovozemaljskoga. U očima Izraelaca, Bog je u svijetu toliko drugačiji, izdvojen, odijeljen od svega drugoga što se može vidjeti“, poručio je predvoditelj slavlja. Nadbiskup je potom u propovijedi razmatrao tri važne uloge svetosti koja očituje Božju nazočnost u crkvi: to su navještaj Božje riječi, slavlje sakramenata i molitva.

„U crkvi se svečano naviješta i tumači Riječ Božja. To prostor crkve čini svetim. Bog je jedini svet, drugačiji od nas. Svetost je bitno obilježje Božjeg života i po njegovoj riječi i prostor crkve postaje svet, jer ono što je Bog, po njegovoj riječi dopire do nas. Spoznajemo što je i kakav je Bog po njegovoj objavi, po Riječi koju nam progovara. Po otajstvu Božje riječi Bog nam se priopćuje i daruje“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da Crkva ima svoje temelje u Riječi Božjoj te u njoj crpi snagu i nadahnuće kako bi rasla i sazrijevala.

„Kad bismo s takvom pažnjom slušali riječ Božju, da nam omogućuje pristup, komunikaciju u zajedništvu s Božjim životom Presvetog Trojstva, s Bogom po kojemu sve postoji i jest. Nigdje se kao ljudi i osobe ne možemo ostvariti i biti nešto veći, nego u Bogu. U središtu Božje objave je druga božanska osoba, po Kristu čujemo riječ Božju, slušamo Božji glas“, poručio je nadbiskup.       

U crkvi mnogi rastu u prihvaćanju i življenju Božje riječi čiji navještaj djeluje oslobađajuće za čovjeka, naglasio je mons. Zgrablić. „Naime, riječ Božja kazuje kako sve što postoji nije plod slučajnosti i iracionalnosti, već djelo Božje volje, Božjeg plana, po kojem i u kojem nam se nudi sudjelovanje u životu njegovog Sina, da ostvarimo dobro na koje nas poziva Bog u dubini našeg bića.

Božja riječ nas poziva da živimo sukladno pozivu na dobro koje je duboko upisano u naša srca. Sv. Pavao kaže da je ono što Zakon nalaže upisano u našim srcima, u našoj naravi. Bog ništa ne traži od nas što već duboko nije upisano u našu narav. Najdublje želje u nama su odraz Božje volje koja je u nama. Stoga možemo reći da mi i Bog isto želimo“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je naravni zakon duboko upisan u naša srca.

Sudjelovanjem u Božjem životu, životu ljubavi, Bog čovjeku daje milost kojom nadvladava svoj egoizam, rekao je nadbiskup. „Riječ Božja pomaže nam promijeniti naš pogled na sve stvoreno i graditi život na solidnom, čvrstom temelju Isusa Krista. Principi posjedovanja, moći i uživanja zavladali su mnogim srcima, ali nisu sposobni zadovoljiti najdublje čežnje ljudskog srca.

Božja riječ ne izražava se prvenstveno raspravama, promišljanjima, zapovijedima, nego nas stavlja pred osobu Isusa Krista. Pred kršćaninom nije neka velika ideja ili određeni etički princip, nego osoba Isusa Krista, Božjeg Sina, koji nam poklanja novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Božja nazočnost očituje se i u sakramentima koji su u službi svetosti. „Crkva je posvećeni prostor u kojem se dijele sakramenti koje je ustanovio Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala. Bog nije u odnosu prema čovjeku ostao samo na riječima. Sakramenti su vidljivi znakovi koji nam daruju nevidljivu milost. Nešto izvanjski vidimo, ali ono bitno, nutarnje, zapravo ne vidimo. Kao kad nekome pružimo ruku ili ga poljubimo, mi vidimo vanjski znak. Ali, ako to činimo od srca, iz našeg srca izađe nešto nevidljivo i važnije od toga znaka.

Ali, bez znaka, mi ne možemo prenositi ono što nosimo u sebi. I glas je znak koji osoba koristi da drugome prenese ono što želi reći. To je princip naše komunikacije – bez znakova i simbola ne možemo međusobno komunicirati. Oni su bitni!“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Bog je izabrao bitnu dimenziju našeg života, znakove koje je izabrao Krist, po kojima je on komunicirao sa svojim učenicima i to je povjerio Crkvi da ona to nadalje čini. Da Crkva koristi znakove koje je Krist izabrao, da koristi materiju, vidljivi znak, po kojem bi sâm Bog pristupao nama“.

Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina po kojima se vjerski život kršćanina rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje, rekao je nadbiskup. Tri sakramenta namijenjena su čovjekovom posvećenju: krštenje, potvrda i euharistija. Dva su nam darovana za liječenje, pokora i bolesničko pomazanje i dva za služenje: sveti red i ženidba.

„Sakramenti su čin po kojem Bog nešto bitno čini u našem životu, a ne tek lijepa molitva i pobožnost. U trenutku krštenja uronjeni smo u Isusov život, na nama počinje novi, uskrsli život kojeg je Krist donio u ovaj svijet. Čin krštenja može se usporediti s našim začećem. Kao što začećem započinjemo naš zemaljski život, tako nam se po krštenju daruje novi život po kojem primamo spasenje i puninu života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u sakramentima sâm Bog pristupa nama ljudima.

Treća dimenzija koja crkvu čini posvećenim prostorom je da je ona prostor sabranosti, osobne i zajedničke molitve. „Molitva su duboki trenuci koje provodimo s Bogom, kada u sabranosti naših misli i srca, promišljajući otajstvo Isusa Krista i ono što Bog čini u našem životu, pronalazeći što Bog svakodnevno čini u našem životu, proživljavamo Božju blizinu koja nas u crkvi hrabri, tješi i komunicira nam svoj božanski život“, rekao je nadbiskup. Poželio je da ta proslava visoke godišnjice posvete crkve bude velika zahvala Bogu za milosti koje smo primili u životu u svakoj crkvi.

„Te milosti su velike i neizmjerne. Milost nikad nije mala stvar. Milost je besplatan, nezasluženi dar, veliki dar kojeg primamo. Uspoređujemo ga s našim životom. Milost je da živimo, da postojimo. To je milost koju smo primili od Boga. Takve darove nam donose sakramenti. Koliko puta smo primili milosti, bili na misi, slušali riječ Božju, pričestili se, ispovjedili… Koliko je Bog svoga Duha Svetoga posijao u naša srca… Toliko smo bogati, da od toga možemo živjeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Godišnjica posvete crkve je prigoda da „Bogu zahvalimo na brojnim milostima koje nam on daruje: da nam je otkrio svoje lice, da nam je darovao svoga Sina, daruje nam samoga sebe, svoga Duha Svetoga, svoju vječnost, toliko nam je blizu da bliži ne može biti. Na tome želimo zahvaliti Gospodinu u svakodnevnom primanju darova Božje milosti u našoj molitvi, pobožnostima i zajedništvu s Gospodinom, kad smo sami i u crkvi“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, bibinjski župnik Valter Kotlar zahvalio je Bogu za sve prošle, sadašnje i buduće milosti, kao i nebeskom zaštitniku, sv. Roku. Podsjetio je da su 300. godišnjicu posvete bibinjske crkve sv. Roka slavili pokojni fratri trećoredci. „Kad sam vidio program te proslave posvete, za mene je to bila škola poniznosti. Vidio sam s koliko mara i žara, koliko kvalitete i sadržaja su unosili u mjesto Bibinje, u župu i u sve što bibinjska župa je. Župa je dobrim dijelom odraz i njihovog rada i njihovog truda. Neka im dobri Bog bude nagrada“, rekao je don Valter. Zahvalio je svima koji rade i surađuju u župi, da ih i dalje prate Božja milost i zagovor sv. Roka.

Među svećenicima koncelebrantima bili su i svećenici rodom iz Bibinja: don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana, Mario Sikirić, župnik Ražanca, Stipe Mustapić, župnik Kistanja i Frane Šindija, župnik Sali.

Ines Grbić

Foto: Screenshot Laudato TV

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“, izlaganje o temi „Moralno – teološka i vjerska reafirmacija svetišta života“ u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, održao je doc. dr. sc. don Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, ujedno i čuvar svetišta sv. Šime. Izlaganje dr. Šehića donosimo u cijelosti.

Sve Vas srdačno pozdravljam i čast mi je kao čuvar Svetišta Svetog Šime zahvaliti svima ponajprije na organizaciji ovog znanstvenog simpozija o Kultu sv. Šime, počevši od predstavnika Sveučilišta u Zadru, Teološko-katehetskog odjela, Papinskog odbora za povijesne znanosti u Rimu i osobno, u ime Svetišta sv. Šimuna Bogoprimca.

Ovo će se izlaganje osvrnuti na Moralno-teološku i vjersku reafirmaciju svetišta života.

Sažetak

            Promišljanje iz moralno-teološke perspektive koncipirano je u dvije tematske cjeline te ćemo se u prvom dijelu kroz teološku refleksiju osvrnuti na opravdanost ideje i potrebe za reafirmacijom života. U tom ćemo dijelu nazvanom Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti, iz perspektive moralne teologije, pogledati naše suvremeno okruženje i kulturu u kojoj danas, u ovom trenutku živimo, a u kojoj se naslućuje nešto vrlo neljudsko u zraku.

            Druga tematska cjelina donosi odgovor na prvu, pri čemu je Sveti Šime Bogoprimac kao simbol i sveti lik koji prigrljuje Božanski život, onaj po čijem zagovoru i u čijem svetištu pronalazimo afirmaciju svetosti života.

Uvod – Potreba reafirmacije života?

Perspektiva moralne teologije iz koje govorim i promišljam, na život i  čovjeka promatra iz pozicije katoličke teološke antropologije koja ljudsku stvorenost, konačnost i kontingentnog ljudskog stvorenja razumijeva jedino u odnosu na Boga Stvoritelja. Sâm Bog Stvoritelj temelj je ideje o ljudskom životu koji je svet, temelj je čovjekove vrijednosti i dostojanstva. No, u interdisciplinarnom i pluriperspektivnom kontekstu znanstvenog diskursa, nameće se pitanje relevantnosti kršćanske antropologije i moralne teologije i njihovog govora o ljudskom životu.

Promotrimo li aktualne prilike svijeta i čovjeka, već na ovlaš i površinski pogled uočljive su vrlo jasne, neskrivene i štoviše ponosne općeprihvaćene prakse uništavanja čovjeka od samog početka njegova života. Upotrijebimo li znanstveni metodološki aparat i evaluiramo potvrđene činjenice i relevantne izvore argumenata jednostavno se dolazi do spoznaje povijesnih uzroka i ideologija koje stoje u pozadini praksi koje teže raščovječenju i uništenju čovjeka.

Današnje postmoderno društvo se hvali najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrjednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.

1. Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti

Raskrinkavajući filozofsko utemeljenje ideologija koje zagovaraju i opravdavaju otvoreni rat protiv čovjeka, ponižavanje i uništavanje života uz ismijavanje kršćanske borbe za poštovanje svetosti života, sv. Ivan Pavao II. je detektirao izvore i prominentne zagovornike istoga, pokazujući kako pripadaju istoj platformi graditelja kulture smrti. Nemoguće je ne primijeti kako sve navedene prakse usmjerene na dehumanizaciju, ponižavanje dostojanstva i konačno uništenje čovjeka, dijele iste ideje i vizije o čovjeku, te imaju isti vrijednosni sustav koji se opire stvorenom moralnom redu, odnosno imaju istog nadahnitelja.

Graditelji kulture smrti pokušavaju konstruirati novi poredak stvarnosti s novim moralnim poretkom, pri čemu stvoreni moralni i društveni red dekonstruiraju i transformiraju, stvarajući okruženje koje doista nalikuje ratnom stanju. Dovoljan je tek površni pogled na društvo posljednja dva stoljeća kako bi se primijetio rat protiv života, kojeg možemo bolje razumjeti prisjetimo li se svetopisamske slike zametnutog neprijateljstva između „roda ženina i roda zmijina” (Post 3,9). Otada se vodi rat koji je zapravo već završen, pobjedom Boga na čiju se stranu rod ljudski ima priliku svrstati, jer se „razgnjevio zmaj na Ženu i zaratio s ostatkom njezina potomstva” (Otk 12,17). Crkva je od svojih početaka toga jako dobro svjesna, unatoč tomu što joj se predbacuje militaristički govor i stav, te Crkvu na zemlji neprestano podsjeća kako je ona vojujuća.

Kršćanskoj tradiciji je dobro poznata filozofija zla, nad kojim kršćanin pobjedu slavi ponajprije prevladavajući u vlastitom srcu sklonost i težnju za zlom, a potom ustajanjem i bespoštednom borbom protiv zla u svijetu oko sebe, u snazi Onoga koji je u najfundamentalnijem smislu zaustavio zlo na sebi, na križu.

No, uočava se kako zadah kulture smrti dolazi i ulazi u kršćanske redove, u kršćanske domove i kršćanske zajednice. Dovoljno je pogledati, a ovdje nećemo zbog ograničenja ulaziti u statistike, stopu ubojstava nerođene djece u jednoj kršćanskoj zemlji Hrvatskoj i postaje posve jasno kako se suvremeni kršćanin i vjernik odvojio od temeljnog kršćanskog nauka o svetosti i nepovredivosti ljudskog života (Evangelium vitae, br. 53.).

1.1. Nešto vrlo neljudsko u zraku…

Teme poput uništenja života kroz patnju nerođene djece, ukradenog djetinjstva, prisilnog siromaštva, trgovanja organima i embrijima, čedomorstva, genetske selekcije, pasivnog genocida, holokausta najmanjih ili dječjeg roblja su suviše invazivne za udobni i uljuljani postmoderni lagodni život te ljudi, kršćani, vjernici i društvo u cjelini odbija i pogledati a kamoli prihvatiti surove činjenice. Kada se ova moralno teološka refleksija obrati hrvatskom teološkom krugu može se uočiti kako je ono jednako nezrelo za ozbiljan i zauzeti teološki angažman oko pitanja na kojem cijelo kršćanstvo stoji ili pada, čovjek je slika Božja od početka ili nije uopće. Misterij čovjeka i svetosti njegova života postaje doista jedino vidljiv u misteriju utjelovljene Riječi, kako nas uči Gaudium et spes, br. 22., te Isus Krist kao svjetlo naroda, osvjetljuje lice svoje Crkve koju šalje cijelom svijetu propovijedati Evanđelje svakom stvorenju (Mk 16,15). Postavljamo stoga s razlogom pitanje, jesmo li kao Isusovi poslanici svijetu doista navijestili Evanđelje života? I gdje je u aktualnom trenutku suvremenog čovjeka Evanđelje života?

Bez ikakve sumnje se očituje kako svi navedeni oblici uništenja i raščovječenja ljudskih bića imaju zlog nadahnitelja, pod njegovim se uputstvom i vodstvom odvijaju, imaju njegov kukavički rukopis, i konačno, završit će kao i on sam, pobijeđeni i kažnjeni. Suočiti se s praksama poput odabira embrija, prednatalnom eugenikom, modernim kanibalizmom, depopulacijom i antipopulacijskom politikom znači doslovno se suočiti sa zlom. Ako čovjek odluči učiniti što mu stvorena ljudska savjest i kršćanski poziv nalažu te se založi u bitci protiv tog istog zla, mora biti svjestan kako ulazi u rat s neprijateljem koji nema etike i kojemu je cilj uništenje svega bez iznimke. Bolje je onda sa zlom ne imati posla, misle kršćani. Zaboravljajući pritom kako ulazak u rat s porodom sotoninim nije opcionalan. Njegov je rod zaratio s ljudima (Otk 12,17), bili toga ljudi svjesni ili ne, nalaze se u ratu. Jedini izbor koji čovjeku u ratu sa zlom preostaje jest vlastita uloga. Zatvaraju oči i negirajući stvarnost ili ostajući po strani kao da se uništavanje drugih ljudi ne tiče njegova osobnog života, čovjek odabire kršćanstvu dobro poznatu ulogu onoga koji se želi zamjeriti moćnome i ugroziti svoju poziciju. Povijest bilježi, a i Knjiga Života na čijoj su strani odlučili biti oni opranih ruku.

Tražit ću račun od čovjeka za život čovjeka” (Post 9,5), proziva sveto pismo, a crkveno učiteljstvo opetovano poziva na dužnost koju nam je stavio kršćanski poziv dužnosti biti bližnji svakom čovjeku, osobito ugroženom jer u dramatičnoj borbi između kulture života i kulture smrti, potreban je „hitni opći pokret savjesti i zajednički etički napor, da se u djelo provede velika strategija u korist života” (Evangelium vitae, br. 95).

1.2. Moralno-bioetička perspektiva vrijednosti i svetosti života

Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu shvaćen iz slike Božjeg stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu dobio potpuno drugačiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven. Neke se druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakog dostojanstva, prema Božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe je nastao u okviru ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na Božanskom zakonu, iz kojeg proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakog ljudskog bića.

Iz toga su koncepta proizišla i danas toliko proklamirana ljudska prava i na tom je konceptu utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju najjači glasovi, nego princip „jedan čovjek, jedna glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima, prava čovjeka duguje judeo-kršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.

Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu, možda je najjasnije izražena u enciklici Evangelium vitae br. 53, „ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samog početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi inherentno pravo na život. Kršćanska antropologija se ovime konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji ljudski život ne priznaju kao Božji dar, nego se čovjekom smatra tek onaj pojedinac kojega je majka prihvatila i odlučila roditi kao čovjeka.

2. Svetište sv. Šimuna Bogoprimca kao svetište života

            Usred borbe života i smrti, usred vladavine kulture smrti jedini odgovor koji kršćanstvo ima je kultura života. Život dakle bira kršćanin koji odabire prihvaćanje života, pouzdavajući se u Sina Božjega koji je svojom smrću objavio veličinu i vrijednost ljudskog života, te božanskim paradoksom s drva križa i smrti izvire novi život čovjeku (Evangelium vitae, 33.)

            Ljudski je život po Kristu postao božanski i vječni, dobio je puninu vrijednosti i u ovozemaljskom životu koji usmjeren i pozvan svrhu naći u pogledu prema vječnom i božanskom životu. (EV, br. 30) Život prihvatiti i prigrliti kao Božji dar i poziv.

            Svetište sv. Šimuna nosi upravo tu poruku. Sveti je Šimun kao Bogoprimac Duhov Svetim upućen, prigrlio Isusa ukazao na dijalektiku prihvaćanja i odbacivanja života koju danas živimo. Kako Ivan Pavao II ističe, unatoč Isusovim svetim roditeljima koji su ga prihavtili iz ruke Božje, svijet ga je odmah odbacio, za njega nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Isusov nerođeni život i njegova trudna majka nisu poželjni. Štoviše, odbacivanje svijet je kulminiralo u neprijateljskom traženju da se dijete ubije (usp. Mt 2,13). Iz kontrasta prijetnji i nesigurnosti s jedne strane i moći Božjega dara s duge strane, sjaji sve većom snago slava koja izlazi iz nazaretske kućice i betlehemske štalice – život koji se rađa spasenje je cijelom čovječanstvu (Evangelium vitae, br. 33.)

Umjesto zaključka – Afirmacija Svetišta života

            Upravo ta poruka i kršćanska vizija svetog Šimuna Bogoprimca, onoga koji život prihvaća, štoviše koji u tom životu vidi i spasenje svojeg života za vječnost, je ona koju nalaze vjernici koji dolaze u Šimunovo Svetište života. Svetište koje promiče svetost ljudskog života, a u skladu s naukom katoličke Crkve priznajući i svetost i nepovredivost ljudskog tijela ima još jednu nevjerojatnost Božje snage i sile, a to je neraspadnuto tijelo Šimuna Bogoprimca. Tako svetište sv. Šimuna ovom suvremenom svijetu, Zadru i Hrvatskoj naviješta kako je ljudski život svet, ali i ljudsko tijelo koje nam je na ovoj zemlji dar. Stoga će svako oskvrnuće duše i tijela, osobito najranjivijih dočekati Božji sud. Sveti Šimun i kroz uslišanja vjerničkih molitava poručuje i svojom relikvijskom prisutnošću svjedoči kako će pobijediti Božji život i Sinovi svjetla koji se za život bore.

Zaziv zagovora sv. Šime i zahvala!

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, u svečanoj dvorani Kneževe palače u Zadru, u ovom tekstu donosimo sažetke sljedećih pet izlagača i njihovih tema.

O temi „Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ govorio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i inicijator održavanja toga skupa; „Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“, dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini; „Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“, prof. dr. sc. Ivan Bodrožić s KBF-a Sveučilišta u Splitu; „Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35), izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov) sa Sveučilišta u Zadru i „Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“, izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin sa Sveučilišta u Zadru.

Donosimo dojmljive i snažne, osobne zapise hodočasnika iz cijelog svijeta koji su u Srednjem vijeku pohodili tijelo sv. Šime u Zadru. To je osobito jako i argumentirano, živopisno svjedočanstvo koliko je kult sv. Šimuna bio svjetski poznat, jak, prisutan, poznat i kako se, po povratku u njihove matične zemlje, pronosio glas o njemu. Ujedno su pokazatelj koliko se Zadar respektabilno nalazio na svjetskoj hodočasničkoj ruti putovanja prema Svetoj Zemlji.

„Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ – dr. sc. Josip Faričić

U dolasku tijela sv. Šime u Zadar bio je važan geografski položaj Zadra u pomorsko-geografskom sustavu Jadrana i Sredozemlja, što se podudara s istočno-jadranskim plovidbenim pravcem kao važnom dionicom jedne od mediteranskih transverzala (Jeruzalem-Carigrad-Zadar-Venecija), rekao je dr. Faričić, istaknuvši: „U Srednjem i ranom Novom vijeku, zahvaljujući geografskom položaju, Zadar je postao hodočasničko odredište Europljana koji su u Svetu Zemlju putovali preko Venecije i redovito su posjećivali svetište sv. Šime“.

„Na putu prema Svetoj Zemlji, važno hodočasničko čvorište bila je Venecija u kojoj su se susretali hodočasnici iz mnogih dijelova Europe prije nego su kretali na putovanja brodovima (na galijama ili na teretnim jedrenjacima) uz istočnu obalu Jadrana i Jonskog mora, preko Egejskog mora, do svetih mjesta na Bliskom istoku. O tim putovanjima postoje brojna svjedočanstva, među kojima su mnogi objavljivali svoje putopise, pa su to postali prvorazredni izvori u kojima se nalaze geografski opisi ljudi i krajeva duž hodočasničkih ruta“, naglasio je dr. Faričić, rekavši da su „sveta mjesta – mjesta susreta, mjesta dodira, simbolična veza zemaljskog (materijalnog) i nebeskog (duhovnoga, transcedetalnoga)“.

„U suvremenim okolnostima izvrsne prometne povezanosti, mogućnosti primjene digitalne komunikacije, postoji potencijal ponovnog etabliranja zadarskog svetišta sv. Šime u europsko, pa i globalno relevantno hodočasničko odredište kršćana           raznih denominacija“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da je daljnji razvoj svetišta sv. Šime potrebno sagledati i u kontekstu ekumenskih nastojanja za zajedničko čuvanje i štovanje kršćanskih korijena.

Mogućnost povezivanja zadarskog svetišta sa zajednicama u kojima se nalaze crkve s titularom sv. Šime su u Italiji (Venecija, Rim, Marcianise, Camigliano i Frattaminore u Campaniji, Alvito u Laziju), u Izraelu (Jeruzalem, katolički franjevački samostan sv. Šime i sv. Ane, pravoslavni samostan sv. Šime u Katamonu), u Rusiji (Veliky Novgorod) i Estoniji (katedrala sv. Šime i sv. Ane u Talinnu).

Naglasivši da je sv. Šime važna sastavnica urbanog identiteta Zadra, dr. faričić je rekao da je u materijalnom obliku, njegova identitetska sastavnica iskazana u monumentalnom relikvijaru i uspostavi svetišta. Crkva sv. Šime nalazi se na ključnoj zadarskoj urbanoj osi, antičkom decumanusu maximusu, na kojoj se nalaze i katedrala sv. Stošije i crkva Gospa od Zdravlja. U svom nematerijalnom obliku, vidljivo je u običajima štovanja sv. Šime u pučkoj pobožnosti, pjesmama te čestom korištenju imena Šime u različitim izvedenicama koje zadarske obitelji daju djeci (Šime, Šimun) što je u pojedinim slučajevima preraslo i u druge imenske formulacije (npr. prezimena poput Šimičić i Simičić). Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj živi: 3695 osoba s imenom Šime, 3204 osoba s imenom Šimun i 502 s imenom Šimo. Najveći broj osoba s imenom Šime živi u Zadru, oko 500 njih, rekao je dr. Faričić.

„Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“ – dr. sc. Krešimir Kužić

Prema povijesnim zapisima, dr. Kužić predstavio je kako su sv. Šimu doživljavali ljudi koji nisu bili Zadrani i Hrvati, a bili su hodočasnici „spremni riskirati i ugroziti vlastiti život, zdravlje i posvjedočiti vjeru putovanjem od 14. do 17. st. iz Venecije u Svetu Zemlju. Dali su iskreni prikaz svoga putovanja tijekom duge, mučne i opasne plovidbe. Na tom putu relikvija sv. Šime, zbog svoga porijekla iz Svete zemlje, dodatno ih je pripremala za dolazak u Svetu Zemlju“, rekao je dr. Kužić.

U tim zapisima opisani su naši hrvatski preci te kontekst nekadašnjih političkih, društvenih okolnosti. Ključeve škrinje sv. Šime držali su knez, biskup i prokurator. U Zadar su dolazile veće i manje grupe hodočasnika, nekad više od 200 hodočasnika u jednoj galiji, nekad grupe galija, od Portugala do Litve, od Velike Britanije do Srednje Italije. Putovanje sâmog prijevoza hodočašća je koštalo. Njemačke vojvode plaćale su cjelokupno putovanje za 140 ljudi.

Dr. Kužić pokazao je zapise kako se hodočasnici osvrću na postojanje tijela sv. Šimuna u Zadru i naveo imena mnogih uglednika iz svijeta koji su pohodili Zadar. U Zadru je 1392. bio vojvoda Henry Lancaster koji je kasnije postao engleski kralj, Henrik IV., školovani William Wey (1458.) i barun Jan Hasištejnsky iz Češke (1493.). Mnogi su darovali prstenove sv. Šimi kao zavjetni dar. Juan de la Ancina (1519.), otac španjolskog kazališta, napisao je i slavljenički tekst o sv. Šimi. „Nisu svi bili crkvene osobe ni učeni, ali poznavali su Lukino evanđelje. Umjetnici su radili vrijedne likovne prikaze prizora Šimuna u hramu, npr. Giovanni Bellini (1469.) i Rogier van der Weyden (1451.)“, rekao je dr. Kužić.

Pisana svjedočanstva hodočasnika iz svijeta koji su pohodili tijelo sv. Šime

Dr. Kužić je pokazao zapise hodočasnika iz njemačkih, talijanskih i francuskih zemalja, iz Flandrije i Nizozemske te drugih zemalja u kojima iznose svoje dojmove nakon pohoda tijelu sv. Šime u Zadru.  Hodočasnici iz njemačkih zemalja pišu: „Nitko od nas nije čuo ni vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela. Ponekad se dogodi da jedan vrlo mili miris i plemeniti vonj izbija iz tog tijela, kojega ljudi, koji se u to vrijeme približe grobu, osjete i uvelike se zadive“.

Hodočasnici iz talijanskih zemalja pišu: „Ne vjerujem da se može naći cjelovitije, čvršće i sjedinjenije tijelo od ovoga. Ništa ne nedostaje, nokti, genitalije i druge posebnosti tijela vide se spojene i sjedinjene sa svojim mjestima kao da je bio umro prije nekoliko dana… Vrlo dojmljiva relikvija, zacijelo najdivnija koju sam ikad vidio – bilo u Rimu ili negdje drugdje. Tijelo je savršeno sačuvano i nema baš ništa što bi nedostajalo – bilo na licu, bilo na rukama ili na nogama“.  

Hodočasnici iz francuskih zemalja pišu: „I čim oni iz grada shvatiše da će nam ga svećenici pokazati, smjesta narod grada dođe u tolikoj sili da ga ne mogosmo vidjeti… Njegovi stanovnici se hvale što u svojoj crkvi imaju tijelo sv. Šimuna koji je primio našeg novorođenog Otkupitelja u svoje naručje“.

Hodočasnici iz drugih zemalja pišu: „Na desnoj ruci ima nekoliko prstenova s dragim kamenjem, a kapica mu je u njedrima (kao što je to bio običaj u to vrijeme, prema židovskom zakonu), koju je imao na glavi kad je obrezivao našeg Gospodina… Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onoga dana kad je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć“. Nadalje pišu: „Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onog dana kada je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć… Na blagdan sv. Marka nazočili smo procesiji koju toga dana održavaju s državnim ceremonijama u svim mletačkim krajevima. Tada posjećuju i druge crkve, osobito onu u kojoj je tijelo sv. Šimuna, koji je primio Krista Gospodina u svoje ruke. Ono je očuvano ispod visokog oltara još cijelo i neraspadnuto, a mi smo ga vidjeli i dodirnuli“.

Predavač je pokaz i prikaz vrijedne umjetničke slika bogate skupine hodočasnika iz nizozemskih i gradova Flandrije. Do opadanja hodočašća došlo je od 16. st., jer je Venecija, zbog troškova, prestala s linijskom plovidbom galija na određene destinacije po Sredozemlju, kao i zbog reformacije koja je u zemljama nekadašnjih hodočasnika govorila o prestanku štovanja svetaca, pa su ljudi prestali ići u Svetu Zemlju. Opadanju hodočašća doprinijeli su i turska opasnost, ljudi su se počeli bojati jer se neki nisu vraćali s hodočašća, kao i rat, kuga i glad, rekao je dr. Kužić.

„Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“ – dr. sc. Ivan Bodrožić

Dr. Bodrožić pojasnio je i pokazao citate crkvenih otaca, što su oni pisali o sv. Šimi. Sv. Šimun nije toliko prisutan kod svetih otaca jer se Lukino evanđelje nije koristilo intenzivno kao evanđelje sv. Mateja, rekao je predavač.

Trojica autora komentirali su Lukino evanđelje. Za Origena, crkvenog pisca u polovici 3. st., sv. Šimun je Božji ugodnik. Origen o sv. Šimi piše: „Što je dobio gledajući Krista? Je li mu samo ovo obećano, da će ga vidjeti, a da neće imati nikakve koristi od toga da ga vidi? Ili se ovdje krije neki dar dostojan Boga, dar koji je blaženi Šimun i zaslužio i primio?

Držao ga je u naručju i neprestano se radovao i veselio. Vidio je da je dijete koje je držao došlo osloboditi zarobljenike i osloboditi samog Šimuna iz okova tijela. Šimun je znao da nitko ne može osloboditi čovjeka iz tamnice tijela s nadom u budući život, osim onoga koga je on držao u naručju”.

Ali to ne vrijedi samo za Šimuna, već za cijeli ljudski rod. Svatko tko odlazi s ovoga svijeta, svatko tko je pušten iz zatvora i kuće onih u okovima, da ide naprijed i kraljuje, trebao bi uzeti Isusa u svoje ruke. Trebao bi ga zagrliti u naručje i potpuno ga privinuti na svoje grudi. Tada će on moći ići u radosti kamo želi ići. Razmislite o tome kako se velik spasonosni čin dogodio ranije, tako da je Šimun trebao zaslužiti držati Božjeg Sina. Prvo je dobio odgovor od Duha Svetoga da “neće vidjeti smrt dok prije ne vidi Pomazanika Gospodnjeg”.

 „Šimun je model pravog čovjeka koji se oslobađa iz svojih okova tijela, ne svojom snagom i inteligencijom, nego snagom Kristovom. Spašava se onaj tko posjeduje Božji duh i onaj tko dođe u hram Božji. To je za njega Crkva, živa zajednica, ima pneumatološki i ekleziološki naglasak“, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da Šimuna treba promatrati kao pravi stav vjere koji nije ljudska samosvijest, gnostička i nije samo-spasenje, nego spasenje unutar Crkve, snagom duha Božjega. Origen se takvim razmišljanjem stavlja nasuprot gnostika.

Sv. Ambrozije, u drugoj polovici 4. st. naglašava univerzalnost spasenja. Šimun je u nizu onih koji svjedoče o Kristu. Ambrozije nabraja sve kategorije ljudi koji čekaju Spasitelja. Šimun predstavlja pravednika koji iščekuje Milost za narod. Šimun je zagrlio Isusa rukama vjere. Smrti neće vidjeti tko je vidio život, Krista.

Sv. Ambrozije piše: „Evo, bijaše u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun, čovjek pravedan i bogobojazan koji iščekivaše utjehu Izraelovu. O Gospodinovu rođenju ne svjedoče samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, već također i starci i pravednici. Sve dobi i oba spola čudesa događaja i vjeru potvrđuju: djevica rađa, nerotkinja je začela, nijemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik čeka. I doista je pravednik onaj koji ne svoju, već milost za narod očekuje, želeći se sam osloboditi okova tjelesne krhkosti, ali iščekujući vidjeti obećanoga. Znao je naime da su blažene oči koje vide.

Sad kaže: otpusti slugu svoga. Vidi pravednika koji kao u tamnici tjelesnoga zdanja zatvoren želi se osloboditi, da započne biti s Kristom, jer naime bolje je biti razriješen i biti s Kristom. Ali onaj tko želi biti otpušten, neka dođe u hram, neka dođe u Jeruzelem, neka čeka Krista Gospodnjega, neka primi u ruke Riječ Božju i neka ga zagrli kao rukama svoje vjere. Tada će biti otpušten i neće vidjeti smrti taj koji je vidio život. Vidiš obilje milosti raširenu na sve po rođenju Gospodinovu i proročanstvo koje je osporeno nevjernicima, ali ne i pravednicima.

Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, da razluči zasluge pravednika i bezakonika, te da po vrijednosti naših djela kao pravi i pravedni sudac ili odluči kazne ili nagrade. I tvoju će dušu, reče, probosti mač. Niti spisi niti povijest nas uči da je Marija prešla iz ovoga života kao mučenica. Ne probada se duša, već tijelo materijalnim mačem. A isto tako pokazuje da Marija kao mudra (osoba) nije bila nimalo u neznanju glede nebeskih otajstava. Prorokovao je Šimun, prorokovala je ona vezana brakom, prorokovala je djevica, morala je također i udovica, da ne bi nedostajao neki stalež ili spol“.

Sv. Ćiril Aleksandrijski, u prvoj polovici 5. st., što je doba Efeškog sabora, kaže da je Šimun pravednik obdaren milošću proroštva. Prorekao je da će Isus biti na propast i spasenje, rekao je dr. Bodrožić.

Sv. Ćiril piše: „Krist je dakle bio odnesen u hram, dok je bio još dijete na prsima: a blaženi Šimun, obdaren milošću proroštva, uze ga u naručje i ispuni se najvećom radošću, blagoslovi Boga, i reče; „Gospodine, sada otpuštaš slugu svojega da ode u miru po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo pogana na otkrivenje i slavu naroda svojega Izraela”. Jer Kristovo otajstvo bilo je pripravljeno još prije samog postanka svijeta, ali se očitovalo u posljednjim razdobljima vremena i postalo svjetlom za one koji su u tami i zabludi pali pod đavolju ruku.

 „Krist je dakle postao svjetlo pogana za objavu: ali i za slavu Izraela. Jer čak i priznajući da su se neki od njih pokazali drskima, neposlušnima i nerazumnim umovima, ipak postoji ostatak spašen i primljen u slavu kroz Krista. A prvina njih bili su božanski učenici, čiji sjaj obasjava cijeli svijet. I u drugom smislu Krist je slava Izraela, jer on je proizašao iz njih po tijelu, iako je on “Bog nad svima, i blagoslovljen zauvijek, Amen.” (Rim 9,5).

Jer međutim Izraelu nije bio svet Emanuel koji je Gospodin i Bog, niti je bio spreman pouzdati se u njega, posrnuvši kao na kamen zbog nevjere, razbio se i pao, ali mnogi su, naime, prigrlili vjeru u njega: iz ropskog duha u sebi su bili obogaćeni Duhom koji oslobađa, Duhom Svetim: postali su dionici božanske naravi (2 Pt 1,4): smatrani su dostojnima posinjenja i žive u nadi da će dobiti grad koji je gore , čak i državljanstvo, odnosno kraljevstvo nebesko.

I Šimun također blagoslivlja svetu Djevicu kao službenicu božanskog savjeta i oruđe rođenja koje se nije pokorilo zakonima ljudske prirode. Budući da je bila djevica, ona je rodila, i to ne po čovjeku, već snagom Duha Svetoga koji je sišao na nju.

A Šimun dalje reče svetoj Djevici: “Evo, i tvoju će dušu proći mač”, misleći pod mačem na bol koju je pretrpjela za Krista, gledajući Onoga Koga je rodila raspeta; i uopće ne znajući da će on biti moćniji od smrti i ustati iz groba. Niti se čudite što Djevica to nije znala, kad ćemo čak i same svete apostole naći s malo vjere u to: jer uistinu, blaženi Toma, da nije stavio svoje ruke u njegov bok nakon uskrsnuća, i opipao također otiske čavli, ne bi povjerovao drugim učenicima koji su mu govorili, da je Krist uskrsnuo i da im se pokazao.

A što prorok Šimun kaže o Kristu? Gle, ovo je dijete postavljeno za pad i ponovno uskrsnuće mnogih u Izraelu, i za znak protiv kojeg će se govoriti.” Jer Emanuela je postavio Bog Otac za temelje Siona, “kao kamen izabran, poglavar ugao, i častan” (1 Pt. 2,6). Oni koji su se tada pouzdavali u njega nisu se posramili: ali oni koji su bili nevjerni i neupućeni, i nesposobni sagledati otajstvo u vezi s njim, pali su i bili razbijeni“. Dr. Bodrožić citirao je i tekstova Apokrifa o sv. Šimunu.

„Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) – dr. sc. Elvis Ražov

Dr. Ražov istaknuo je da Šimunova gesta uzimanja u naručje djeteta pokazuje ispunjenje svih Šimunovih čežnji. „Biti u nečijem naručju simbol je blizine. Optika Duha Svetoga zahvaća Šimuna, čini ga novim čovjekom, iako je već star. Šimun je simbol svih koji čeznu za Bogom. U himnu se Šimun indirektno obraća Bogu, naziva ga Gospodarom, na isti način kako je to učinio Abraham. Šimun svojom zahvalnom molitvom uvodi u obećano Božje spasenje“, rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Šimun poput Ivana Krstitelja premošćuje starozavjetna očekivanja u novu stvarnost.

„Šimun kao predstavnik Staroga zavjeta spremno i budno dočekuje Zaručnika, prema tome, onaj koji ima Duha ima i Zaručnika. Šimun ponukan od Duha, dođe u Hram. Duh Sveti je Šimunov voditelj koji mu otkriva put“, istaknuo je dr. Ražov. Središnji događaj u Hramu dogodio se „Kada su se navršili dani…“, što označava puninu i zrelost trenutka u kojem će se dogoditi veliki susret Šimuna i Spasitelja.

„Objavio mu (Šimunu) Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.  Hebrejski oblik imena Šim’on govori o uslišanju, jer ime Šim’on znači Bog čuje. Pneumatološka perspektiva otkriva izuzetnu povezanost Bogoprimca s Duhom Svetim. Šimun nastupa kao pravi prorok čije je poslanje isprepleteno s čežnjom za Utjehom Izraela, Mesijom. Isus donosi spasenje, što označava njegovo ime te ženski oblik imena Ješu’a, što znači spasenje. Šimun u svom proročkom govoru kaže da spasenje nije ponuđeno isključivo Židovima nego svim narodima. Šimun ukazuje na izvor radosti i spasenja u Isusu Kristu“, poručio je dr. Ražov.

„Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“ –  dr. sc. Božena Krce Miočić

Od 300 do 330 milijuna turista svake godine posjeti ključna svjetska vjerska mjesta s otprilike 600 milijuna nacionalnih i međunarodnih vjerskih putovanja u svijetu, od kojih se 40% odvija u Europi, istaknula je dr. Krce. Vjerski turizam jedna je od pokretačkih snaga za okupljanje ljudi iz različitih sredina u zajedničkom cilju: divljenje i zaštita materijalne i nematerijalne baštine. „Putovanja do svetih mjesta nude vjerska, duhovna i kulturna iskustva te su način za provođenje slobodnog vremena. Vjerske atrakcije se koriste za brendiranje mjesta. Vjerski turizam je oblik turizma koji je otporan na krize“, rekla je dr. Krce. Ipak, prema istraživanju, broj ljudi koji putuju samo u vjerske svrhe je relativno malen. Prema recentnom istraživanju, vjerski motiv je na zadnjem mjestu kao motiv dolaska u neku destinaciju.

„Jezgra vjerskog turizma je duboko religijsko iskustvo, ali značajno je veći broj turista koji posjećuju vjersku materijalnu baštinu ili sudjeluje u vjerskim obredima. Vjerski turizam je važan za održivi razvoj turizma kao gospodarske grane“, rekla je dr. Krce. Potaknula je da se objedini sakralna ponuda turističke regije i predstavi je se kroz interpretacijske centre sakralne baštine Zadra. Istaknula je važnost brendiranja regiju kroz bogatstvo sakralne umjetnosti, s posebnim naglaskom na kult Sv. Šimuna u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković sa Sveučilišta u Zadru izlagala je o temi „O kultu sv. Šimuna u Zadru“, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

„Zadrani su od početka njegovali vjernički pristup i štovanje prema zemnim ostacima sv. Šimuna u duhu latinskog značenja riječi kult, (cultus), što znači poštovati, njegovati“, istaknula je dr. Mišković. Opisala je kako je, u vremenskim fazama, izgledao prijenos tijela sv. Šime do njegovog sadašnjeg odredišta u zadarskom svetištu sv. Šime te odnos kamene škrinje u kojoj se tijelo prvotno nalazilo i srebrne škrinje u kojoj se sada nalazi u crkvi sv. Šime.

Svečevo tijelo pronađeno je u Zadru 1273. godine i, prema predaji, svečano se, „trijumfalno“, prenijelo u procesiji unošenjem na ležaju unutar gradskih zidina, do crkve sv. Marije Velike u središtu Zadra. Tijelo je stavljeno u kapelu sv. Šime u crkvi Marije Velike gdje su dolazili brojni hodočasnici. Prema povijesnim podacima, kapela je bila duga 12 m, široka 7 m, na sjevernoj strani, a podignuta je 1368. godine. Povrh luka koji uvodi u kapelu sv. Šimuna bilo je pet grbova i natpis u kojem se spominje nadbiskup Lovre Perijander, za vrijeme čije biskupske službe se dogodio prijenos tijela u crkvu Sv. Marije Velike svećeničke, istaknula je dr. Mišković.

Kada je srušena crkva Marije Velike, tijelo je 8. srpnja 1571. preneseno u njenu sakristiju i tu se nalazilo deset godina. Potom je tijelo 10. travnja 1581. preneseno u kapelu sv. Roka, koja se nalazila uz južni zid crkve Marije Velike, gdje se tijelo nalazilo pedeset godina. U tu se kapelu prenio i kameni sarkofag, koji je izrađen po otkriću tijela, oko 1274., na čijem je pročelju lik ležećeg Šimuna koje se nalazilo unutar kamene škrinje.

Nakon 1397. proširila se kapela u kojoj su se nalazile dvije škrinje i izgradila se nova, veća kapela, zbog većeg dolaska hodočasnika, da se može obilaziti tijelo sv. Šimuna.

Kada je srušena crkva Marije Velike, razdvajaju se dvije škrinje. Kamena, u kojoj je bilo tijelo sveca, bila je u kapeli sv. Roka, a  srebrna škrinja koju je za pohraniti u nju svečevo tijelo dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, prenosi se kod benediktinki. Svetac i škrinja bili su razdvojeni, istaknula je dr. Mišković.

Svečani prijenos tijela iz kapele sv. Roka u crkvu sv. Stjepana, u njenu kapelu Del Santo, bio je 16. svibnja 1632. godine, kada se tijelo sveca smješta u srebrnu škrinju koja se do tada nalazila u kapitulu samostana zadarskih benediktinki Sv. Marije. Škrinju od plemenitih metala dala je izraditi kraljica Elizabeta ugarska, a radio ju je poznati zlatar Franjo Antunov iz Milana od 1377. do 1380. godine.

Sveukupno, tijelo sv. Šime bilo je u crkvi Marije Velike 300 godina, do prijenosa tijela u svetište sv. Stjepana gdje tijelo konačno ostaje do danas, a crkva njegovog trajnog ovozemnog boravišta više se ne zove sv. Stjepana, nego crkva sv. Šime.

U crkvu sv. Stjepana prenijela se i kamena raka koja više nije bila počivalište svečevog tijela kao u kapeli sv. Roka, ali kao štovana relikvija ex-contactu interpolira se u oltar sv. Križa u crkvi sv. Stjepana. Štovateljima sv. Šimuna dijelila se svilena tkanina koja je prekrivala svečevo tijelo i prašina koja je bila u kamenom sarkofagu, kao sekundarna relikvija, istaknula je predavačica.

“Kameni relikvijar u kojem je bilo tijelo sv. Šimuna nalazio se ispred oltara. Škrinja se nalazila na četiri stupa, nosača, koja su uz sebe vjerojatno imala i anđele u stavu klanjanja. Prilikom vađenja tijela iz kamene rake, uočen je natpis iz 1283. na kojem su bile zapisane plemenitaške zadarske obitelji koje su time nastojale pridobiti svečevu zaštitu. Dakle, krajem 13. st. relikvije su postigle popularnost zadarskih plemića“, istaknula je dr. Mišković. Pokazala je sliku ulomka sivog mramornog stupića koji ukazuje na dio oltarne instalacije u sklopu koje se, prema pretpostavci dr. Mišković, mogao nalaziti kameni sarkofag sa svečevim tijelom, jer je mramor kao materijal bio vezan za oltarne instalacije. To ukazuje na podnožje na kojem je škrinja bila postavljena. Takav mramorni ulomak pronađen je za vrijeme istraživanja crkve Marije Velike.

Dr. Mišković govorila je i o povlastici potpunog oprosta povezanog s čašćenjem sv. Šime. „Papa Bonifacije IX. dao je 1396. mogućnost potpunog oprosta onima koji pohode tijelo sv. Šimuna u Zadru, istu privilegiju koju je omogućio crkvi sv. Marka u Veneciji na dan Marijina Uznesenja. Imaju privilegiju potpunog oprosta uzastopno osam dana, u okviru osmine blagdana“, rekla je dr. Mišković. Zadobivanje potpunog oprosta u crkvi sv. Šime i dodatno u crkvi sv. Anastazije, vezano uz svečev blagdan, potvrdila je i druga papinska bula.

Dr. Mišković predstavila je i poziv na proslavu blagdana sv. Šimuna od 5. listopada 1410., što je tek godinu dana poslije uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji.

Uoči svetkovine sv. Šime, javni poziv na trgu zadarske komune i nekim drugim uobičajenim mjestima uputio je Luka Nadratić, „glasnik i gastald glasnika zadarske kurije, po nalogu plemenite gospode, kneza Zaharija Trivisana i kapetana grada Zadra Petra Arimonda“ kad je javno proglasio da „svaka osoba, kojeg god bila pravnog statusa i staleža, može slobodno i nekažnjeno, bez ikakvog osporavanja ili uznemiravanja, doći u grad Zadar na svetkovinu sv. Šimuna i tu boraviti osam dana uzastopno“, od 7. listopada do 14. listopada, „slobodno i sigurno, bez obzira na bilo koja novčana dugovanja, koja mogu imati“.

„Mletačka vlast poziva s glavnog trga i dopušta da se nesmetano i javno slavi  blagdan sv. Šime, zaštitnika zadarske komune i to osam dana uzastopno, a pod zaštitom sv. Šime neki građani oslobađaju se dugovanja“, naglasila je dr. Mišković.

Predavačica je navela i citate hodočasnika iz svijeta iz 15. i 16. st. koji su u svojim zapisima potvrđivali osobno viđenje škrinje i svečevog tijela za pohoda Zadru. Pruski plemić Ludwig von Rauter 1569. piše: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi s lijepo izrađenim likovima, na 4 kamena stupa, 1 hvat visoko, koji je dala načiniti neka poljska kraljica i u nju je dala položiti tijelo Zaharijino (Šimunovo!)“.

God 1440. netko piše „u tom gradu počiva sv. Šimun Pravednik, sav i neokrnjen u skupocjenom kovčegu. Njegovo sveto tijelo razgledava se s velikom pobožnošću“. Počiva u jednom oltaru, a i inače je mnogo svetinja kod njega (1453.). I tamo su nam pokazali tijelo svetog Šimuna sasvim golo i neraspadnuto – nitko od nas nije čuo niti vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela, koji ljudi, koji u to vrijeme se približe grobu, osjete i uvelike se zadive (1486.).

Njemu je jedna ugarska kraljica dala napraviti lijepi zlatni kovčeg, dug koliko i tijelo, ali sveti Šimun nije htio u njemu počivati, nego počiva dobro poklopljen u jednom kamenom grobu (1480.). Leži sahranjen sveti Šimun, koji je u ruke primio… Njega još vidimo točno kao da je umro prije godinu dana pa su hodočasnici dodirivali svojim ruhom po cijelom tijelu (1492.). Na drugom oltaru počiva časni svećenik gospodin Šimun… Otvorili su nam grob, da potpuno razgledamo Gospodina i dopustili nam da ga dodirnemo svojim krunicama (1497.). „Vjernici su dodirivali svečevo tijelo s krunicama, rukom i drugim što nose sa sobom kao sekundarnu relikviju“, rekla je dr. Mišković.

Prema dokumentima iz zadarskih arhiva, Nadbiskupov akt od 5. listopada 1550. o izborima prokuratora Gospe od Mira spominje da se tijelo sveca nalazi u srebrnoj škrinji.

Crkva na Zapadu slavi 8. listopada kao blagdan sv. Šime od 700. godine. „Sv. Šimun slavio se uz blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova svečano u svim zadarskim crkvama, no osobito u crkvi sv. Marije Velike. Svečano su se pjevale psalmodije. Godine 1558. službu je predvodio čuveni propovjednik Cornelio Musso porijeklom iz Piacenze, biskup Bitonta, koji je propovijedao pred sudionicima tridentskog koncila”, naglasila je dr. Mišković.

Prema podacima iz 18. st., „dana 15. svibnja održava se Večernja uz blagdan Prijenosa sv. Šimuna, a na blagdan 16. svibnja, nakon službi u koru, odvija se opća procesija na kojoj sudjeluju svi osim redovnika sv. Krševana. Sudjeluje i prelat, predstavnici u romani koji se procesiji pridružuju iz vlastite palače. Postaja tog dana je u crkvi sv. Šimuna gdje se pjeva svečana misa te se otvara svečeva škrinja. Prokuratori škrinje moraju obavijestiti ceremonijare ukoliko sudjeluje i državna vlast. Procesija se ne smije zanemariti, jedino prebaciti ukoliko nije prilika za nju, jer je od velike pobožnosti. Ujedno se procesija zvala i procesija ruža jer je kler nakon mise dobivao ruže.

Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada opet se nose relikvije i odvija se opća procesija do crkve sv. Šimuna koja je također postaja tog dana. Tamo se pjeva svečana misa, sudjeluju prelat, državna vlast (ako žele), a pridružuju se procesiji iz svoje palače. Nakon mise, državna vlast odlazi u svoju palaču, a procesija u katedralu“, opisala je dr. Mišković izgled blagdanskih procesija, istaknuvši da su tijelo sv. Šimuna pohodili i apostolski vizitatori.

Dr. Mišković je rekla da je na osobiti način povezana s crkvom sv. Šime, jer je u toj crkvi primila sakrament krštenja i u njoj učinila prve korake u životu vjere.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH, predvodio je svečano misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru u četvrtak, 10. listopada.

Nuncij je predvodio misu nakon svoga sudjelovanja i izlaganja na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’, koji je prije mise održan u Kneževoj palači.

Bilo je to prvi put da nuncij Lingua predvodi misu u crkvi sv. Šime, koju je kao hodočasnik već bio pohodio nekoliko puta, moleći pred relikvijom sv. Šime u njegovom svetištu.

„Zadarska nadbiskupija ima privilegij čuvati relikviju sv. Šimuna. Ta povlastica uključuje i odgovornost, prije svega na ekumenskom polju, jer Šimuna štuju i mole mu se i na Istoku i na Zapadu. Sretan sam što vidim da se po tom pitanju već nešto radi, ali možda bi taj vid trebalo više razvijati: postoji hitna potreba za tim“, potaknuo je nuncij Lingua.

Mons. Lingua u propovijedi je razmatrao što znači zapis evanđeliste Luke da je Šimun bio „pravedan i bogobojazan čovjek, koji je iščekivao utjehu Izraelovu“. „On je jedan od brojnih pobožnih Izraelaca koji su iščekivali Mesiju. Oni su bili prilično odvojeni od događanja toga vremena, od teoloških rasprava između pismoznanaca i od političkih prijepora o dominaciji rimskih osvajača. Šimun živi povučeno, obilježen obećanjem-objavom: neće umrijeti prije nego vidi Mesiju. Stoga ga očekuje miran i spokojan, bez strepnje, siguran da će se taj susret dogoditi“, rekao je mons. Lingua.

Kad je Šimun primio dijete Isusa u naručje, ta „svečana scena djeluje kao liturgijski obred velikog intenziteta. U Šimunu kao da vidimo svećenika koji nakon posvete podiže tijelo Kristovo u hostiji na klanjanje vjernicima“, naglasio je nuncij.

Bogobojazan čovjek, kako kaže i pročitani Psalam, „uživa u Zakonu Gospodnjem i razmišlja o Zakonu njegovom dan i noć“. „Više od svega, njegove misli usmjerene su prema Zakonu Gospodnjem, Njegovoj Riječi. Marija je bila bogobojazna, slušajući izvanredne stvari koje su se govorile o Isusu, razmišljala je o njima u svom srcu i nosila ih sa sobom“, rekao je nuncij. A pravednik „ne samo da razmatra, nego i provodi u djelo Riječ koju je razmatrao“, istaknuo je propovjednik, naglasivši: Šimun ne samo da sluša Riječ, nego je i provodi u djelo.

„Zli slijede put lukavosti i uče da treba iskoristiti povoljnu situaciju, iako to može naštetiti drugima, a pravednik to ne čini. Pravednik ne iskorištava tuđu nesreću i odbija lukave i zle savjete opakih. Ni na trenutak ne uzima u obzir prijedloge grešnika i govore opakih“, istaknuo je mons. Lingua.

Opaki je „kao pljeva koju vjetar raznosi“, a pravednik je jak, nepokolebljiv, „jer on svoju kuću gradi na stijeni“, na stijeni Riječi Božje, poručio je nuncij.

Istaknuo je i značaj Duha Svetoga u Šimunovom životu. „Ako je postao pravedan i bogobojazan zahvaljujući odgoju u obitelji, hramu, pohađajući školu Tore, postoji nešto više u njemu što nije stekao samo zahvaljujući svom odgoju, sredini u kojoj je živio ili ljudima koji su ga okruživali“, naglasio je mons. Lingua.

Evanđelist Luka kaže da je Šimun „potaknut Duhom“ došao u hram, da je Duh Sveti bio nad njim i da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti, dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg.

Sv. Šimun je „imao poseban odnos s Duhom Svetim. Bio je i nadahnut, prorok. Riječ o kojoj je danonoćno razmišljao čvrsto se nastanila u njemu, do te mjere da je sve što je činio, činio potaknut Duhom Svetim, vođen Riječju koju je razmatrao“, naglasio je nuncij, rekavši da je Šimun bio asket, ali i mistik. Plod toga mističnog iskustva je njegovo ‘navještenje’ Mesije. „Šimun je dugo čekao da se ostvari što mu je naviješteno. Vrijeme je prolazilo, a Mesija se nije pojavljivao. Ipak, bio je siguran, nije mogao biti prevaren: Duh Sveti mu je to rekao! Cijeli život čekao je taj trenutak. Koliku je samo radost osjećao kad je u Isusu prepoznao Mesiju i kad ga je držao u naručju. Tada se u njegovom srcu rađa zahvala i slavljenje Boga: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru’“, istaknuo je nuncij, rekavši da Šimun više ništa ne očekuje od života, jer je vidio što mu je bilo obećano.

„Nije se prevario. Razmatrana i življena Riječ zaista nije obmana. Možda puno puta možemo steći dojam da se Isusova obećanja ne ostvaruju, da Njegov dolazak na zemlju nije ništa promijenio. Čini se da njegove Riječi nisu imale veliki uspjeh, da nisu imale snagu promijeniti svijet. Jesu li za to krive Njegove riječi ili je to stoga što ih ne provodimo u djelo, zavaravajući sami sebe“, upitao je nuncij, poručivši da nas Šimun potiče na život koji je dosljedan Evanđelju, vođen Duhom Svetim, čineći Božju volju.

Šimun „otvoreno i bez straha“ kaže što je još odmah vidio u Mesiji, a što „nitko ne bi mogao ni zamisliti – da će biti znak osporavan. Smrt na križu će biti taj ‘znak osporavan’. Mesija kojeg su svi iščekivali kao Spasitelja, umrijet će na križu. Mesija nije došao nametnuti se silom, nego darovati se iz ljubavi, sve do davanja života. Sablazan! Vidio je Mesiju u poniženju, a ne u slavi. Zbog toga nije bio razočaran kad se suočio s tim bespomoćnim Djetetom. Odmah ga je prepoznao kao Mesiju jer je shvatio da je ‘ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi’“, istaknuo je nuncij Lingua.

„Spasenje koje donosi Mesija je put križa, jedini put kojim svi mogu ići. Spasenje koje je pripravio pred licem svih naroda je križ Kristov. Samo na taj način Mesijino spasenje može biti univerzalno, ono nije ograničeno na ljubljeni narod.

Nitko se ne može osjećati isključenim jer je put spasenja, put križa, sebedarje, ljubav: svatko može ljubiti. Jedina nova zapovijed koju će Mesija ostaviti će biti: ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’“, poručio je nuncij Lingua.

Šimun vidi i doprinos Mesijine Majke u djelu otkupljenja jer joj je rekao da će joj mač probosti dušu. Marija sudjeluje u Mesijinom spasenju, suotkupiteljica uz Sina daje svoj život sa životom svoga Sina, rekao je nuncij.

„Možda je Šimun u Majčinoj muci vidio i našu muku, muku njene djece, nas koji u svom tijelu dopunjujemo što nedostaje Kristovim mukama. Šimun u Mariji vidi otkupljeno čovječanstvo. Siguran je da će se ostvariti ono što je već vidio u Duhu i što vidi u stvarnosti. Molimo Gospodina da i nama podari pogled poput Šimunovog, sposobnost da u sablazni boli vidimo pobjedu ljubavi“, potaknuo je nuncij Lingua.

Poticaj nuncija Lingue na molitvu za mir

Mons. Lingua zahvalio je na pozivu za dolazak u Zadar, rekavši da mu je bila čast predvoditi misu u svetištu i sudjelovati na simpoziju. Zahvalio je svim sudionicima, pohvalivši da je simpozij bio na visokoj razini.

„U Zadru sam otkrio sv. Šimuna koji je vrlo aktualan i živ. Nadasve, otkrio sam važnost da se stvari vide vlastitim očima. I sâm sv. Šime vidio je vlastitim očima dječaka Isusa, krhkog, slabog, u ljudskom obličju. Ali, isto tako, u njemu je vidio Spasitelja svijeta. I mi smo svaki dan u susretu s vlastitom slabošću i nemoći, ali zato molimo zagovor sv. Šime, da poput njega, kao što je i on gledao dalje od svega, iznad svega, da i mi možemo gledati iza boli, iza rana, iza poteškoća. Molimo da možemo gledati uvijek dalje ono što nam pruža Isus, gledati onkraj“, potaknuo je mons. Lingua. Kao predstavnik Svetog Oca u Hrvatskoj, zahvalio je svima koji mole za Papu, naglasivši da mu Papa uvijek u susretu kaže da zahvali ljudima koji mole za njega, gdje god ide. „Molimo za Papine nakane, prvenstveno za mir, što Papa preporuča. Molimo čudo da Gospodin obrati srca odgovornih u svijetu da bi se dogodio mir“, poručio je nuncij Lingua.

Zahvala Bratovštine sv. Šime nunciju u ime puka

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, zahvalio je nunciju na dolasku, poželjevši da sekundarnu relikviju, Pamuk sv. Šime, koji je dodirnuo tijelo sv. Šime, nađe mjesto u njegovom životu i u sjećanju na svetište.

Zahvalio je prof. dr. sc. Josipu Faričiću, rektoru Sveučilišta u Zadru „na poticaju, podršci i izvoru entuzijazma da tema kulta sv. Šime, zaštitnika Zadra, bude istražena na visokoj razini, uprisutnjena u društvu i znanstvenim krugovima, kako bi se na jednom mjestu intenzivno sagledale različite perspektive iz života, djelovanja i kulta sv. Šime, na koji način se on koncentrirao u Zadru“, rekao je don Damir.

Šehić je zahvalio i dr. sc. don Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, „koji je svojim zalaganjem i osjećajem za povijest, kao povjesničar i svećenik, uvijek iznova oduševljavao suradnike da se zauzmu u promišljanju teme o sv. Šimi. Lijepo je imati ljude koji osjećaju grad Zadar i svece zaštitnike, koji osjećaju njihovu bitnost i ulogu u današnjem vremenu i prostoru“, naglasio je don Damir.

Ispred relikvije tijela sv. Šime ovih dana prošlo je tisuće vjernika. „To je kult koji je živ, koji se razvija i ljudima još uvijek progovara. To je uistinu živa prisutnost sv. Šimuna koji nas poziva na vrednovanje života, na ono što imamo integralno u sebi i što ne možemo odvojiti od sebe, a to je dar života. Život kao dar, a mi ljudi kao slika Božja. To je velika važnost koju nosimo i koju smo dužni promicati, štititi i čuvati“, poručio je don Damir.

Članovi novoosnovane Bratovštine sv. Šime će dočekivati i pozdravljati goste koji će dolaziti u svetište. Na kraju mise, doc. dr. sc. Branko Kasalo, član Bratovštine sv. Šime, u njeno i u ime puka izrazio je dobrodošlicu nunciju u taj „sveti prostor, čija bogata povijest svjedoči o našoj vjeri, kulturi i identitetu te prima nuncija kao predstavnika Svetog Oca s poštovanjem i radošću“.

„Vaš dolazak nije samo znak pastirske skrbi, već znak povezanosti koju hrvatski narod njeguje sa Svetom Stolicom. Naša Crkva je kroz stoljeća bila stup očuvanja vjere i duhovnog života našeg naroda. Svetište ima osobito značenje za Zadar, ne samo zbog svog kulturnog i vjerskog nasljeđa, nego i zbog temelja u kojem se gradi zajedništvo. Svetište je neodvojivo povezano s kultom sv. Šimuna koji je simbol vjere u dolazak spasenja i Božje prisutnosti u svijetu. Generacije Zadrana i hodočasnika dolazile su u svetište moliti za pomoć, iscjeljenje i duhovnu obnovu“, rekao je dr. Kasalo, istaknuvši da je prisutnost nuncija Lingue „od posebnog značenja jer podsjeća na duhovnu baštinu koju smo pozvani čuvati, ne samo kao dio naše prošlosti, nego i kao nadahnuće za budućnost. Prisutnost nuncija je znak da nismo sami na putu vjere, nade i ljubavi, da nas Crkva prati i podržava“, poručio je dr. Kasalo.

Uz Šehića i Dundovića, u misi je koncelebrirao i dr. don Ivan Bodrožić. Na početku mise, čuvar svetišta Šehić i nuncij Lingua otkrili su zastor sa Škrinje sv. Šime, a svečevu relikviju prolaskom ispred tijela svećenici i puk počastili su i nakon mise.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti’ održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Srdačno pozdravljam sve vas prisutne, kao i poštovane izlagače na ovom Međunarodnom znanstvenom skupu o kultu sv. Šimuna u prostoru i vremenu. Osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgia Linguu. Zahvaljujem preuzvišenom nunciju što je rado došao u Zadar u osmini svetkovine zaštitnika našeg Grada, svetog Šime, uputiti nam prigodne riječi. Srdačan pozdrav upućujem i prof. Josipu Faričiću, rektoru sveučilišta u Zadru i zahvaljujem na organizaciji ovog skupa. Pozdravljam i zahvaljujem također prof. Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta, kao i doc. dr. Damiru Šehiću, profesoru na Teološko – katehetskom odjelu i župniku Župe sv. Šime u Zadru, na organizaciji ovog Međunarodnog znanstvenog skupa.

1.

Naslovio sam ovo izlaganje „Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti“. Želim s Vama razmotriti poruku života sv. Šime u duhu značenja riječi ‘ikona’. Ta je riječ višeslojna i puna simbolike, kakva je bila i osobnost sv. Šime koju nam u svom drugom poglavlju opisuje evanđelist Luka.

Važno je istaknuti bitnu značajku ikone, koja nam već puno govori. Naime, premda je ikona slika (svetaca) – i dolazi od grčke riječi eikon (εἰϰών), što znači slika (lik, prikaz nekoga) – za ikonu se kaže da se ikona piše, a ne slika. Kakva je to slika koja se piše? To mora biti neka specifična vrsta umjetnosti – i, ono što nas zanima – duhovnosti!

Duhovnost nije samo govor o vjeri – nego teološka disciplina koja se bavi iskustvom vjere! Sv. Šime je izvrstan učenik te škole – čovjek s iskustvom žive vjere! I kao vrstan Božji učenik, nama može biti i učitelj. U tom svetom čovjeku imamo izvrstan predložak – baš kao što ikona ima tipizirani predložak, obris sveca –  da kroz njega stvaramo sliku o Bogu, molitvi i kontemplaciji – u promatranju Boga. Kako bi taj odnos trebao izgledati, na čemu se temeljiti?

Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači motriti,  promatrati; a templum znači hram. I sâma ta riječ, kontemplacija, je već i etimološki primjenjiva na život sv. Šime. On je u Božjem hramu razmišljao, motrio, duboko ponirao u Sveto Pismo, bio dionik bogoštovlja. I svrha ikone je njena liturgijska upotreba. Zahtijeva suradnju između ikonopisca i duha. Šimun, Božji ikonopisac, bio je veliki čovjek duha i u suradnji s Njim!

Ikona teži uspostaviti vezu između čovjeka i Boga. Šimun nam je poticaj za uspostavu te veze, razmatranje Božje riječi i škola kontemplacije u kojoj ćemo otkriti Božji doticaj i susret s nama. Nije slučajno da se na Istoku blagdan Prikazanja Gospodinova  – Svijećnica, u kojem je jedan od protagonista sv. Šime, naziva – Susret! Ikona i jest duhovno stvaralaštvo tipično za Crkvu Istoka. Ikona nije fotografija za uspomenu, nego znak Božje nazočnosti i objave, blizine, susreta.

Promatrajući Šimuna, vraćamo se izvorima Evanđelja i ulazimo u njegovu dinamiku, kako bismo bili zahvaćeni otajstvima i radošću spasenja, otkrivajući Božje djelovanje i u našem životu. Dakle, što još vidimo u sv. Šimi? Uviđamo kako se Bog približava nama! Dolazi nama, ljudima. I to osobno! Kako je osobno došao i sv. Šimunu!

Ikona je put kontemplativne molitve, duhovno blago kršćanske duhovnosti čiji je oblik, forma i boja, unaprijed određena po zadanim kanonima. Kod ikone je više bît u preslikavanju, reprodukciji svetoga lika, nego vlastito autorsko stvaranje.

To nas poučava da smo svi stvoreni kao originali i različiti, poput toliko različitih ikona. Ali svi imamo isto izvorište, kreirani smo po jednom i istom – Božjem obrascu. Čovjek je najslavnija Božja slika!

Pozvani smo RE-producirati sebe kao raznovrsno ispisane, različite ikone, ali biti preslikom Jednoga Istoga, Božjega najsavršenijeg lika, Isusa Krista. Naše najveće autorstvo i kreacija je biti Isusova reprodukcija! Nastojati biti što sličniji toj vrhovnoj ikoni, Isusu Kristu – to treba biti naša osobna iskaznica! Isus je naš okvir, nacrt, praslika i zlatna podloga, kakva krasi djela ikona. Sv. Šime je vrsna re – i produkcija Božjega duha.

2.

Dakle, ako tekst shvatimo kao sliku, Šimuna kao ikonu, a ikona se piše – kakvu je to sliku o sebi ispisao sv. Šime po riječima koje je izrekao u susretu s Isusom, da je u Djetetu koje je imalo svega 40 dana, prepoznao Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, iščekivanoga Mesiju?

To sv. Šime nije mogao znati, ustvrditi, objaviti – po svojoj ljudskoj naravi. To je nadnaravni uvid, koji dolazi iz duboko nutarnje sigurnosti, iz pogleda iznad i onkraj! To je intuitivnost Šimunovog duha koji je u potpunosti pretočen u njegovu racionalnost. Šimunova intuicija, njegov osjećaj stvarnosti istovjetna je njegovom razumskom shvaćanju – dakle, znanju – da je sa sigurnošću mogao reći: Ovo Dijete je Mesija kojega čekaju pokoljenja! To je „utjeha Izraelova“ koju smo iščekivali! (usp. Lk 2, 30 – 32).

A i intuicija je povezana s kontemplacijom. Oboje se odvijaju u nutrini čovjeka. Riječ intuicija (lat. intuitio), znači gledanje, zrenje. Kontemplacija znači promatranje. Intuicija znači imati neposredan uvid, izravno shvaćanje. To je sposobnost da direktno zahvatimo, uvidimo cjelinu i njene dijelove, da izravno spoznamo i suptilno, duboko shvatimo bît nečega; neke osobe, pojave, predmeta. To je sv. Šime izvrsno ostvario u odnosu s Djetetom Isusom – shvatio je svu njegovu bît, identitet i poslanje, koje će se do kraja potvrditi u njemu kao odraslome.

Razumski živjeti intuiciju, nutarnji glas, koji ti nešto / nekoga definira, određuje, nekamo te usmjerava, premda za to, u tom trenutku, nemaš egzaktnu potvrdu… Odnosno, intuicijom prožimati razum – to je izniman Božji dar i milost! To je suradnja našega, zemaljskog duha i uma i Božjega, nebeskog duha. A sv. Šime ga je u obilju imao jer, kako reče evanđelist Luka: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25) i „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Božjega“ (Lk 2, 26). Duh Sveti je glavni protagonist, on vodi Božjeg čovjeka i objavljuje istinu.

To je važna poruka u našem vremenu, koje preferira egzaktne znanosti, traži i želi empirijske dokaze odmah i sada – a Šimun je bio strpljiv, morao je čekati! I to cijeli život.

Dakle, tako izgrađivati sebe u odnosu s Bogom, što je sv. Šime činio cijeloga života kao molitelj u jeruzalemskom hramu – sv. Šime je u bitnome čovjek molitve i hrama, bogoslužja i obreda – da kao osoba može djelovati iz svoje nutarnje sigurnosti, nutarnjeg Glasa, nutarnjeg znanja – a sve to utemeljeno je u Bogu u kojem se i nalazi, od koga je i poteklo središte čovjekovog identiteta – duša!

Što još izvire iz našeg unutarnjeg pogleda? Koja krepost i stanje duha? Vjera!

Duša i vjera su nutarnji, nevidljivi motor, generator koji motiviraju, pokreću naša vidljiva izvanjska djelovanja i postupke!

Vjera nam daje drugačiji pogled na stvarnost, situacije, ljude. Kad čovjek po vjeri i u vjeri gleda, to nije uobičajeni pogled kojeg mogu odrediti, prestrašiti, pokolebati, neke izvanjske okolnosti.

Vjera vidi više, dublje od našeg fizičkog pogleda očima, od ograničenoga, materijalnoga. Zato je sv. Šime u malenom djetetu Isusu, kada je pred njim sve djetinje mirno, bezazleno, mogao ujedno prepoznati Bogočovjeka koji će biti i „znak osporavan“ te reći Mariji da će joj mač boli probosti dušu! (Usp. Lk 2, 34 -35).

Zamislite tu dubinu Šimunove pronicljivosti, proroštva – Dijete koje se pred njim nevino, pretpostavimo, spavalo – u tom trenutku sadašnjosti vidio je i buduće – tako bremenito, teško Isusovo poslanje – ta, na sebe je preuzeo grijehe cijeloga svijeta – da je u tom svečanom trenutku miline i radosti što vidi Mesiju, imao potrebu reći, navijestiti da će on ujedno i patiti; biti osporavan; toliko, da će srce njegove Majke biti probodeno od boli. I da će se pritom otkriti namisli mnogih srdaca! (Usp. Lk 2, 34 – 35).

3.

„Boga nitko nikad nije vidio“ (Iv 1, 18), kaže sv. Ivan. Ali, naš Bog Otac, Stvoritelj svega i počelo cijeloga svijeta – je utjelovljeni Bog. Nevidljivi Bog (vrhovni princip svega postojanja) u Isusu Kristu postao je vidljivi Bog!

Bog nam je u Isusu otkrio svoje Lice, primio je naše ljudsko tijelo, lik čovjeka. Po Kristovoj tjelesnosti, ljudskosti, nama ljudima obznanjuje se božansko. To je sv. Šime savršeno precizno prepoznao u Djetetu koje, još dok nije ni stasalo niti sebe objavilo da je poslan od Boga Oca; dok još nije javno počeo djelovati, ma nije umio niti govoriti – Šimun prepoznaje kako Bog u Isusu objavljuje da je on Otac koji ljubi i spašava čovjeka.

I sâm sv. Šime Bogu za toga Prikazanja Isusa kaže: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2, 30). Najviše što čovjek u životu može vidjeti i doživjeti je spasenje. Spasenje svoje duše u općinstvu svetih. Kad god se Bog objavljuje, On djeluje za nas spasonosno, posvećuje nas.

Vjera je Božji dar. A sve što primamo od Boga je božanske naravi. Dakle, pogled vjere je Božji pogled koji nadilazi zemaljsko, materiju. I to je bilo dano sv. Šimi – on je očima vjere u djetetu Isusu prepoznao Mesiju.

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5, 7), kaže apostol Pavao. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11 ,1), kaže Poslanica Hebrejima. Koja riječ je ovdje važna? Zbiljnost!

To smo istaknuli – istinska, čvrsta vjera osigurava zbiljnost, daje sigurnost! Vjeru i sigurnost da je Dijete pred njim Spasenje čovjeka, posvjedočio je sv. Šime.

„Krist je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1 ,15), kaže apostol Pavao. A čovjek je pozvan biti slika Kristova. Isus Krist, pak, je slika Boga i čovjeka. I to savršenoga, svetoga. A na svetost smo svi pozvani! To je naše, ne buduće, nego vječno stanje. Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima“ (Mt 5 ,48).

4.

Nit vodilja ovog izlaganja je promatrati sv. Šimu kao ikonu, sliku. Ako ijednim razdobljem u povijesti ljudske civilizacije dominira slika – ikona, kao medij kroz koji se čovjek osobito i dominantno izražava – to je ovo naše vrijeme i to smo mi – ljudi suvremenog tehnološkog svijeta. Moderni naraštaj koristi slike kao platformu kojom se intenzivno i preferencijalno izražava.

Postali smo toliko ‘civilizacija slike’ i multiplikatori, stvaratelji (vlastitih) slika, da bismo, parafrazirajući, mogli reći – ne više, kao nekad: „Što nije zapisano, kao da se nije dogodilo“.  Nego: “Što nije uslikano, kao da se nije dogodilo“. Što nije vizualno ‘ikonično’, nije privuklo našu pažnju. Toga smo svi svjedoci – da nam slika privlači pažnju više od riječi. Ne kaže se slučajno oduvijek: „Slika govori više od tisuću riječi“.

Ikona je toliko slojevita i snažna, tipografski moderna riječ. Da isto tako nije slučajno kako su tvorci operativnog računalnog sustava osmislili grafičko sučelje za korisnike – sučelje koje ima malene slike, a ne tekst. I te su grafičke simbole nazvali upravo – ikonama!

Ikonom nazivamo i slikovne znakove u mobitelima koje također koristimo kao sredstvo komunikacije, kojim izražavamo naše misli, osjećaje, poruke, onome s kime komuniciramo…

Ikonu smo kadri prevesti, u njoj – slici – iščitati što nam je osoba htjela reći. Ono što riječ donosi uhu, slika donosi oku. A oboje, i riječ i slika – imaju u sebi kapacitet da komuniciraju, da priopćuju poruku nama ljudima.

A zašto čovjek ima potrebu komunicirati? Zato što je on biće komunikacije, odnosa. Kao što je to i naš Stvoritelj – komunikacija tri božanske osobe, odnos ljubavi i poštovanja koji nam se objavljuje kao Presveto Trojstvo. I On je kao izvorni pečat našeg postojanja, utisnut u nas ljude. Sv. Šime je bio vrhunski komunikator. Sve bitno o identitetu Isusa rekao je u nekoliko rečenica, koje sam istaknuo tijekom ovoga izlaganja.

Svaki put kad se Bog objavljuje čovjeku, to čini kako bi darovao sebe nama ljudima, svakom pojedinom. Kako bi Bog sa čovjekom uspostavio kontakt, komunikaciju. Ali, ne bilo kakvu. Nego, posvećujuću! Kako bi Bog čovjeka pobožanstvenio.

Ako je sv. Šime ikona kršćanske duhovnosti koja nekoga prikazuje, mi u sv. Šimi i kroz njega častimo Onoga koga on predstavlja, kime odsjeva – a to je Bog kojemu se i on obratio prije nego je išta o Isusu rekao, uzevši ga u naručje. Luka kaže: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče…“ (Lk 2, 27 – 28). Prvi čin kojega je sv. Šime učinio u susretu s Isusom, Marijom i Josipom bio je da je – blagoslovio Boga.

Hebrejska riječ berakhah (blagoslov) dolazi iz istog korijena kao riječi koljeno i klanjanje. Znači i dar, milost, mir. Sv. Šime je par excellence čovjek klanjanja, naklona, poklona Bogu. Čovjek adoracije.

Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na; or, oris znači usta. Dakle, to je nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića. Sv. Šimun je to učinio. Poklonio se djetetu Isusa i poljubio ga – Potpuno! Svojim riječima, svojim srcem i dušom. Učinio je to i svojim tijelom, svojim licem i osobnom blizinom! Opet znak otajstva inkarnacije, Božjega utjelovljenja u čovjeku, nama ljudima.

Kad čovjek blagoslivlje i hvali Boga, moli za darove Božje milosti. Blagoslivljanje znači odnos između Boga i čovjeka, i odnos čovjeka prema čovjeku. Čovjek koji je dobio blagoslov od Gospodina, postaje blagoslovom za druge. To su bili oci naše vjere, od Abrahama, patrijarsi, Mojsije, David, Salomon – primili su blagoslov i blagoslivljali druge. Elizabeta je blagoslovila Mariju. Prije uzašašća, Isus blagoslivlje prisutne i šalje ih u Jeruzalem da mole i čekaju obećanoga Duha. Šimun je primio blagoslov od Boga te svojim duhom i zagovorom prenosi i posreduje Božji blagoslov nama, do naših dana. I to će činiti do kraja vremena.

5.

Govorimo o sv. Šimi kao ikoni. U kolektivnoj svijesti društva, u različitim područjima: znanosti, kulture, sporta, osoba koja predstavlja simbol neke javne djelatnosti kojom se bavi, a uz to je snažnog i privlačnog utjecaja na druge,  naziva se – ikonom.

Stoga, jako je važno što mi u svom životu gledamo kao ikonu? Kojim osobama dajemo te atribute? Sv. Ivan Damaščanski, monah iz 8. stoljeća kojega se naziva „doktorom crkvene umjetnosti“, kaže: „Ako k tebi dođe koji poganin i kaže ti: Pokaži mi svoju vjeru, povedi ga u crkvu pred svete slike“. On je naučavao da štujući svete slike ne štujemo predmete, nego osobe koje one prikazuju; ne klanjamo se idolima, materiji, nego častimo osobe koji se nalaze u općinstvu svetih.

U tom kontekstu, ikona nam otvara prostor prema nečemu izvan i iznad nas – prema transcendentalnome. Ikona nam omogućuje pogled duha prema vječnome. Ikona je kao ogledalo u kojem možemo vidjeti svoju dušu. Ona je kao prozor kroz koji promatramo nadnaravno, i to pomoću Svjetla bez kojega čovjek, u materijalnom smislu, ne može vidjeti stvarnost oko sebe.

Nije li upravo sv. Šime rekao da je Isus „Svjetlo na prosvjetljenje naroda!“ (Lk 2, 32). Teolozi smatraju ikonu odrazom, otiskom nebeskog pralika. Kristovo utjelovljenje kao temelj postojanja ikone isticao je sv. Ivan Damašćanski, jer je Krist, lik nevidljivog Boga, postao vidljiv u svom ljudskom tijelu. Prema njemu, klanjanje ikoni u njenoj materijalnoj pojavi posreduje naše klanjanje Bogu i svetima. Kroz ikonu se odaje sva čast i hvala Bogu. Mi moramo biti ikone – mi  moramo odavati čast i hvalu Bogu – kako je to činio i sv. Šime! Pozvani smo biti prozori za pogled prema nebeskome – poput sv. Šime.

Sv. Šime nam pokazuje kako pogled duha smjera prema vječnome i vidi vječno. Taj pogled, kakav je, po molitvi i klanjanju, imao sv. Šime – rasvjetljuje najdublje prostore našeg srca, naše čežnje, nade, ali i tmine našeg života.

Zato je sv. Šime istovremeno mogao navijestiti radosno, svjetlosno, slavno, ali i žalosno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista, i naše Majke Marije, znajući da će Dijete pred njim – jer je Mesija – kao odrastao, biti mučen.

Ali, unatoč tome, nikad neće umrijeti ono zbog čega je Isus došao na ovaj svijet – da spasi i otkupi grešnoga čovjeka. Isus je i smrt pobijedio! To je opet pogled zbiljnosti onkraj, iznad, koja ima korijen u nepobjedivosti Duha koji izvire iz vječnosti, a ne ovoga prolaznoga, zemaljskoga. To mogu vidjeti i znati samo vjera, duh i duša – koji slušaju poticaje Duha i služe otajstvu, poput sv. Šime.

Pogled kakav je imao sv. Šime, u odnosu s Bogom koji je Svjetlo, ako smo s Njim u kontaktu – a to se ostvaruje po našem sudjelovanju u liturgiji (u kojoj je danomice sudjelovao, bdio sv. Šime), u slavljenju sakramenata, po čitanju Božje riječi – rasvjetljuje potrebe naše intime koja čezne za svojim Stvoriteljem, ali i za krepostima, atributima božanskoga koje Bog čovjeku dariva. To vidimo u opisu sv. Šime – bio je pravedan, bogobojazan, pun Duha. Bio je čovjek koji čuje i sluša – što i sâmo njegovo ime na hebrejskom znači – Šim’on (שמעון) – onaj koji je čuo.

Prva Božja zapovijed je – Slušati! Bog najprije nama ima nama nešto reći. Dakle, Šimun – Šim’on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo! Čuti i slušati Boga, kako je to umio sv. Šime, omogućuje nam ulazak u prijateljski dijalog s Bogom. Dijalog koji se preobražava u divljenje i klanjanje, zahvalu i slavljenje. Sve to izrazio je sv. Šime, čiji je lik prototip kršćanske ekonomije inkarnacije (utjelovljenja) i kontemplacije.

Sv. Šime potiče nas da budemo ljudi koji slušaju, najprije Boga i koji znaju čekati. I to strpljivo. I pisanje ikona zahtjeva strpljivost i dugotrajni rad. Kao što je i sv. Šime, čekao i dočekao ostvarenje Božjeg obećanja.

I kada se objavljena svetopisamska riječ i Logos – utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade, pojavila pred Njim, i to u svom sâmom životnom začetku, kao Dijete – sv. Šime je velikoga i vječnoga Boga prepoznao u malenom Djetetu, koje će kao čovjek na ovoj zemlji, umrijeti. Koje i koliko otajstvo, misterij naše vjere!? Pred kojim se uistinu možemo samo pokloniti! I Gospodinu na tolikoj pobjedi Duha nad materijom – zahvaliti!

6.

Zaključno – ikona je slika koja se piše, i tako nas, suvremeni naraštaj slike, povezuje s Riječi po kojoj sve postade i koja je od Vječnosti. Sv. Šime je prepoznao utjelovljenu Božju Riječ. On je za nas kršćane sveta ikona – prozor koji nas povezuje s Vječnim. Prozor je zaštita od loših utjecaja izvana i sredstvo za naš pogled prema vani, prema višemu, Nebu – prema prostoru i vremenu koje je stvarno i postojanije od onoga što vidimo ovdje i sada – a što je moguće vidjeti samo očima duha. Nalik Šimunovim duhovnim i tjelesnim očima. Odnosno, očima Duha Svetoga! I tako „rasti u dobi, mudrosti i milosti“ . To spaja duhovnost i tjelesnost,  utjelovljenje, otajstvo našega Boga, uz koje je povezan i sv. Šime. Evanđelist Luka povezuje životnu dob na ovoj zemlji i božansku kategoriju – mudrost.

„A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“ (Lk 2, 40) – zaključuje Luka u svom drugom poglavlju gdje je opisao susret Nazaretske obitelji i sv. Šimuna.

Sv. Šimun je čovjek na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet. Knjiga Mudrosti kaže da mudrost „svetima tvojim svijetli kao svjetlost najveća“ (Mudr 18 ,1). Šimun je divna i sjajna zraka Isusovog svjetla, zvijezda i putokaz nama putnicima ovim svijetom, Crkvi hodočasnika.

Sv. Šimun je čovjek mudrosti koji povezuje zemlju i nebo i oživotvoruje odnos zapisan o tom velikom božanskom daru u Knjizi mudrosti – tako jednostavno a moćno, povezujući inkarnaciju i kontemplaciju: „Doticala se neba, stajala na zemlji“ (Mudr 18,16). To je bio i tako je živio sveti Šimun prorok: čvrsto je stajao na zemlji, i tako se čvrsto, duhovski, zbiljno – doticao Neba! Nastojmo živjeti i mi tako – ikonično Šimunovski – duhovski mudro – Kristovski – Božanski!

Hvala još jednom organizatorima ovoga značajnog međunarodnog simpozija. Hvala svima vama na pozornosti!

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje’ održao je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH. Izlaganje apostolskog nuncija Lingue donosimo u cijelosti.

Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje

Zadar, 10. listopada 2024.

O svetom Šimunu ne znamo mnogo. Evanđelje po Luki, u 2. poglavlju, kaže da: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25) i da „mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26).

Opisuje ga u nekoliko riječi: „taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25), to jest Mesiju.

A na kraju će života imati milost vidjeti ono što mu je obećano, u nekoj vrsti „navještenja“. Ono u što je bio siguran, što je čekao godinama, konačno se, pred kraj života, i ostvaruje.

Vjera je postala vizija: „…ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

U tome Djetetu, slavi Božjega naroda, on vidi svjetlo koje je došlo prosvijetliti narod.

Jasno mu je: ljubljeni narod nije izabran kao jedini primatelj spasenja, nego kao sredstvo sveopćeg spasenja.

Međutim, Šimun također zna da spasenje koje donosi Mesija neće biti neka magija koja će sići s neba na sve, bez razlike. To neće biti prisilni ulazak u nebesko kraljevstvo. Spasenje će imati visoku cijenu jer će uvijek poštivati ljudsku slobodu. Nitko neće biti prisiljen prihvatiti ga i nitko neće biti dionikom spasenja bez svojega slobodnog pristanka. Za to će se morati platiti cijena: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Šimun već vidi ostvarenje spasenja u Isusovoj smrti na križu.

Isus je prvi morao reći svoje da. On je prvi pristao ispiti tu gorku čašu koju će svaki čovjek morati popiti.

Šimun od početka vidi da bez križa neće biti spasenja.

Spasenje nije automatsko: ono je dar svakome, ali zahtijeva i odgovor od svakoga.

Nitko nije isključen, svi su pozvani.

Možda se upravo zbog te univerzalne vizije spasenja Šimun toliko sviđa papi Franji, koji inzistira na tome da Crkva otvori svoja vrata svima, svima, svima.

No koje su Šimunove osobine posebno privukle pozornost pape Franje?

Prije svega: STRPLJIVOST

Šimun – piše sveti Luka – “iščekivaše Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25).

Kada su Marija i Josip donijeli Isusa u Hram, Šimun ga prima u naručje. Starac koji je strpljivo iščekivao ispunjenje obećanja Gospodnjih, u tom Djetetu prepoznaje „svjetlost na prosvjetljenje naroda“.

Papa Franjo, na susretu s redovnicima 2. veljače 2021., razmišlja o kreposti strpljivosti kod starca Šimuna.

Prije svega u njemu vidi strpljivost koja dolazi iz srca, koja se temelji na vjeri i hrani se nadom. Šimun u svojem srcu osjeća da će dan susreta doći iako mora čekati.

Citiram Svetog Oca: “Cijeli je život čekao i djelovao u strpljivosti svoga srca. U molitvi je naučio da Bog ne dolazi u izvanrednim događajima, nego vrši svoje djelo u prividnoj monotoniji naših dana, ponekad u zamornom ritmu aktivnosti, u malim stvarima koje činimo ustrajno i ponizno, nastojeći činiti njegovu volju. Strpljivo koračajući, Šimun nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.“

Kako je lijepo ovo zapažanje – ponavljam -: čovjek koji nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.

Ponovno citiram Papu: “On je sada čovjek opterećen godinama, ali plamen njegova srca još gori; u svojem je dugom životu možda ponekad bio povrijeđen i razočaran, ali ipak nije izgubio nadu; strpljivo čuva obećanje (…) ne dopuštajući da ga obuzme gorčina za prošlim vremenom ili ona rezignirana melankolija koja se javlja kada čovjek dođe u suton života.“

Potom Papa produbljuje temu strpljivosti i pita se: „Gdje se Šimun naučio takvom strpljenju?“

Odgovor mu se čini očitim: „Primio ga je molitvom i životom svojega naroda koji je uvijek u Gospodinu prepoznavao „milosrdnog i milostivog Boga, sporog na srdžbu, bogatog ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6); prepoznao je Oca koji se, čak ni usprkos odbačenosti i nevjernosti, ne umara, dapače „strpljiv je mnogo godina“ (vidi Neh 9,30), kako kaže Nehemija, da svaki put pruži mogućnost obraćenja“.

Sveti Otac Šimunovu strpljivost vidi kao zrcalo Božje strpljivosti. Šimun je slika strpljivog Boga: u neprestanoj molitvi i u dugotrajnom razmatranju o Božjim djelima prema svojem narodu.

I nastavlja svoje razmišljanje, s dozom velikog optimizma: „A prije svega Mesija, Isus, kojega Šimun drži u naručju, otkriva nam Božju strpljivost (…) Kada se udaljimo, on nas traži, kada padnemo na zemlju, on nas diže, kada se Njemu vratimo izgubljeni, on nas čeka raširenih ruku. Njegova se ljubav ne mjeri vagom naših ljudskih proračuna, ali nam uvijek daje hrabrosti da počnemo iznova. (…) Nakon padova je uvijek potrebno početi ispočetka. On je strpljiv.“

Koliko je dubokih razmišljanja pobudilo Papino divljenje prema strpljivom Šimunu, prema tom starom čovjeku koji se nikada nije umorio od čekanja, potaknut nadom koja ne umire.

Druga karakteristika: MUDROST

U jednoj drugoj homiliji, također 2. veljače, ali 2015. godine, papa Franjo vidi Šimunov profil iz druge perspektive, iz perspektive Mudrosti.

Ovoga je puta Šimun prikazan zajedno s Anom, proročicom. Dvoje ljudi poslušnih Duhu Svetome, koje On vodi, On ih nadahnjuje i stoga su mudre.

“Gospodin im je dao mudrost, – kaže Papa – tijekom dugog hoda na putu poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga.“

Papa uspoređuje mladu Mariju i Josipa s dvoje staraca Šimunom i Anom i napominje da su, začudo, ovdje mladi supružnici ti koji poštuju Zakon, oni idu u hram iz poslušnosti prema Zakonu, iz dužnosti. Dvoje staraca, međutim, više od dužnosti prema Zakonu, odgovaraju na nadahnuće ljubavi. Pokreće ih kreativnost, mudrost koja ih vodi. Kod staraca se poslušnost pretvorila u mudrost, dužnost je postala ljubav.

Papa također napominje da i Marija, mlada majka, i Šimun, stari “djed”, drže Dijete na rukama, ali upravo je to Dijete ono koje ih oboje vodi, kako je izraženo u liturgiji Prve večernje blagdana Prikazanja Isusova u hramu, koja kaže: „senex puerum portabat, puer autem senem regebat”. Starac je nosio dijete, ali u stvarnosti je dijete ono koje je vodilo starca. Zapravo je želja da vidi dijete održala starca u njegovom dugom čekanju.

Drugom prilikom, Sveti Otac razmatra mudrost starca Šimuna prilikom primanja obitelji na hodočašću u Rimu u Godini vjere, 26. listopada 2013. Zamolio ih je da pogledaju ikonu na kojoj je prikazano Isusovo prikazanje u hramu i rekao: „Scena nam prikazuje to ispreplitanje triju generacija: Šimun u naručju drži dijete Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju, a Ana je prikazana u gesti slavljenja Boga i navještaja spasenja onima koji su čekali otkupljenje ‘Izraela’. Ovo dvoje staraca predstavljaju vjeru kao pamćenje.“

Smatra da je sjećanje na prošlost izvor mudrosti i obraćajući se prisutnim obiteljima postavlja im pitanje: „Slušate li vi svoje bake i djedove? Otvarate li svoje srce sjećanju koje nam daruju djedovi i bake? Bake i djedovi su mudrost obitelji, oni su mudrost naroda. A narod koji ne sluša svoje djedove i bake je narod koji umire! Slušajte svoje bake i djedove!”

Šimun je, dakle, kao čuvar mudrosti koja se temelji na proživljenom i postaje pamćenje, odnosno sposobnost učenja iz prošlosti za unaprjeđenje sadašnjosti.

Treći detalj: Šimunove oči.

Šimunove jednostavne oči vide povrh stvarnosti: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Dok su svi u hramu vidjeli dijete, Šimun je vidio spasenje.

Kako bismo imali ispravan pogled na sve oko sebe, na život, potrebno je, poput Šimuna, znati vidjeti Božju milost namijenjenu svima nama, u svemu. Bog je sve stvorio iz ljubavi prema nama.

Ponovno se obraćajući posvećenim osobama, 1. veljače 2020., Papa kaže: „Šimun je bio u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju“. – Poput Šimuna, Sveti Otac zaključuje – Posvećeni život, ako ostaje postojan u ljubavi Gospodnjoj, vidi ljepotu.

Šimunove jednostavne oči jesu uskrsne oči koje već u smrti vide uskrsnuće, vide svjetlo u tami, u suzama vide radost, samoostvarenje u darivanju života. Tko ima oči poput Šimuna, kaže Papa ponovno se obraćajući posvećenim osobama, “vidi da siromaštvo nije golemi napor, nego veća sloboda, (…). Vidi da čistoća nije stroga sterilnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da poslušnost nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovom stilu.”

Jednostavnost Šimunovih očiju nam tada omogućuje da prepoznamo Isusovu prisutnost u svakom bližnjemu i čini nas spremnima služiti mu.

Šimun vidi malog, poniznog Isusa koji je došao služiti, a ne da bude služen, i koji sebe naziva slugom. On kaže: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (r. 29). Papa stoga zaključuje da se onaj koji zadrži svoj pogled na Isusu, poput Šimuna, uči živjeti kako bi služio, pri čemu služiti Isusu znači slijediti ga: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj (Iv 12,26).

No onaj koji želi slijediti Isusa, zaključuje Papa, mora „u svijet donositi Isusov pogled, pogled suosjećanja, pogled koji traži one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, već hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je ponavljajući redak u Evanđelju u kojem se, više puta govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje prema svakome od nas.“

Tada ćemo i mi moći reći:„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.ˮ

„Šimunove su oči vidjele spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare oči u kojima je plamtio sjaj nade.“

Lako je izgubiti nadu: koliko se toga odvija suprotno onome što bismo željeli, tako Papa, na primjer, misli, na pad zvanja… „I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su stari, sami, a ipak nisu izgubili nadu jer su bili u dodiru s Gospodinom. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, izvora nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo“ (idem).

Ako gledamo u Njegove oči, i naše će oči vidjeti spasenje, baš kao i one Šimunove.

Foto: I. Grbić

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i s. Veronike Verbič, vrhovne predstojnice Školskih sestara franjevki Krista Kralja, održan je u srijedu, 9. listopada, u Nadbiskupskom domu u Zadru.

Predstojnica Verbič posjetila je nadbiskupa u sklopu svoje četverodnevne kanonske vizitacije Samostana školskih sestara franjevki (ŠSF) u Arbanasima u Zadru (od nedjelje, 6. do četvrtka, 10. listopada) koji je dio splitske Provincije Presvetog Srca Isusova te Družbe. Redovničke zajednice splitske provincije predstojnica Verbič kanonski pohodi od 3. listopada do svetkovine Krista Kralja, 24. studenoga. S. Veronika bila je kod nadbiskupa u pratnji s. Anke Cvitković, voditeljice dječjeg zbora i katehistice u zadarskoj župi u Arbanasima.

Sestre te Družbe u Zadarskoj nadbiskupiji djeluju u samostanu u Arbanasima u kojem živi 17 redovnica. Novoizgrađeni samostan u Arbanasima postoji 18 godina. U sklopu toga samostana sestre kao osnivačice vode i dječji vrtić ‘Jordanovac – podružnica Zadar’. Predstojnica je posjetila i taj vrtić, susrela djecu i upoznala se s njihovim radom. U ponedjeljak, 7. listopada, misno slavlje u kapeli samostana u Arbanasima na kojem je sudjelovala i s. Veronika predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Vikar je zahvalio sestrama na njihovom bogatom djelovanju u Zadru. Uz vrtić u kojem rade, sestre pastoralno djeluju u arbanaškoj župi Gospe Loretske.

Dvije redovnice te Družbe djeluju još u samostanu sv. Mihovila u Zadru, koje je s. Veronika također pohodila. Nakon Zadra, predstojnica je posjetila kuću sestara u župi Uznesenja Marijina u Pagu gdje djeluju četiri redovnice, od kojih je jedna sakristanka u paškoj zbornoj crkvi, jedna radi u školi, a dvije su umirovljene.

Redovnice ŠSF-a djeluju u Zadarskoj nadbiskupiji 79 godina, od 1945. godine. Nekad su djelovale u sjemeništu ‘Zmajević’ i u Općoj bolnici Zadar.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je predstojnici za djelovanje školskih sestara franjevki i dodatno upoznao s. Veroniku s djelovanjem s. Agneze Petroša (1901.-1943.) koja je mučenički ubijena u Drugom svjetskom ratu, u 42. godini života, a bila je članica slovenske provincije ŠSF-a. S. Veronika zahvalila je na poštovanju Zadarske nadbiskupije prema s. Agnezi koje je bilo izraženo i nadbiskupijskim hodočašćem vjernika na Petrošin rodni otok Molat, 11. ožujka 2023., povodom 80. godišnjice njene smrti, koje je predvodio mons. Zgrablić. S. Veronika izrazila je radost kad je vidjela da nadbiskup Zgrablić ima i sliku (ikonu) s. Agneze na zidu u Domu, kao i slike drugih Božjih slugu, koji su sa s. Agnezom među 16 kandidata za blaženike u procesu kauze Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

„U našoj redovničkoj družbi prema pravilima, a i potreba je posjetiti sestre. Puno mi znači da ih mogu posjetiti, vidjeti i upoznati baš na mjestima gdje žive i rade, gdje je njihov apostolat. Tijekom jednog svog mandata, vrhovna predstojnica posjeti svaku zajednicu“, rekla je s. Veronika.

U zajedničkim promišljanjima o djelovanju, potrebama i molitvi za duhovnu izgradnju i dobro Provincije i Družbe, za vrijeme vizitacije s. Veronika sa svakom sestrom osobno razgovara, upoznaje zajednicu, njihov apostolat, ustanove u kojima sestre rade. Najviše vremena posveti susretu sa svakom sestrom i njihovom životu u redovničkoj zajednici.

Splitska provincija u Hrvatskoj ima oko 150 redovnica u gradovima: Zadar, Pag, Imotski, Sinj, Kaštela, Split, Dubrovnik i Zagreb. U Hrvatskoj Družba ima 15 redovničkih zajednica, dvije zajednice u Njemačkoj, a pet zajednica u misijama.

U svijetu djeluje 800 sestara ŠSF-a. Imaju sedam provincija (matična provincija je u Mariboru), Split, Lemont u Sjevernoj Americi, Mostar te dvije provincije u Južnoj Americi, Argentina – Urugvaj i Paragvaj) i jednu delegaturu. Na hrvatskom govornom području postoje tri provincije: Splitska provincija je 2022. godine proslavila sto godina postojanja, Mostarska provincija sa sjedištem u Mostaru i Bosansko – hrvatska provincija sa sjedištem u Sarajevu.

Splitska provincija u Splitu ima dvije postulantice, pripravnice prije ulaska u novicijat. U Africi Družba ima mnoga zvanja; jednu postulanticu, dvanaest kandidatica, a među sestrama koje imaju redovničke zavjete je 17 mlađih sestara koje imaju privremene zavjete, nalaze se između novicijata i polaganja doživotnih zavjeta.

„U svakoj sredini gdje djelujemo želimo ostvariti karizmu naše utemeljiteljice, Majke Margarete Puhar, a to je odgoj u vjeri, ljudskosti, osobito odgoj siromašne djece. Puhar je bila članica franjevačke zajednice u Grazu u Austriji, odakle je s prvim sestrama došla u Maribor gdje je utemeljila novu redovničku zajednicu. Bila je velika potreba za odgojem. Poslušala je taj poticaj, odgovorila potrebi i rekla da će preuzeti tu žrtvu. Napustila je prvotnu redovničku zajednicu u kojoj je bila i utemeljila novu Družbu u Mariboru, odakle su se sestre proširile po svijetu. Maragreta Puhar je Slovenka, a naša redovnička zajednica nastala je u Mariboru prije 155 godina“, rekla je s. Veronika.

Podrška velikom koncertu na Višnjiku za pomoć misiji sestara u Kongu

Predstojnica Verbič sudjelovala je u subotu, 5. listopada, u Splitu, na proslavi 50. obljetnice djelovanja Misije te Družbe u DR Kongu. S. Veronika će rad te misije podržati i dolaskom na veliki humanitarni koncert suvremene duhovne glazbe u sportskoj dvorani Višnjik u Zadru koji će se održati u petak, 18. listopada, s početkom u 20 sati. Na koncertu pod nazivom „Misije DR Kongo ZaDar“ nastupaju Emanuel, Amorose, fra Marin Karačić, sestre Halužan, Marina Matošević i Ivan Vidović – Eyevan.

Sredstva od kupnje karata podrška su plemenitom cilju za rad školskih sestara franjevki splitske provincije u Kongu. Tamo su sestre bile zatekle veliku bijedu izgladnjelog naroda koji nije poznavao nikakvu kulturu i veliko siromaštvo. Uz puno molitve, ljubavi i žara pristupile su tom narodu i ublažile teškoće, uzdigle njihovo dostojanstvo. Učeći lokalni jezik i običaje počele su poučavati te su svakodnevno pješačile i 10 do 15 km kako bi se širila Radosna vijest. Brojni  dobročinitelji pomagali su molitvama, velikodušnim prilozima i tako spašavali ljudske živote, omogućavali školovanje i liječenje. Svojom požrtvovnošću i ljubavlju sestre su stekle veliko povjerenje i ugled u narodu. Sada misija ŠSF-a u Kongu ima šest sestara Hrvatica i čak četrdeset sestara Kongoanki koje, uz Božju pomoć, nastavljaju to plemenito djelo.

Prikupljena sredstva s koncerta u Zadru namijenjena su za kongoansku djecu i sestre franjevke, kako bi se što više djece školovalo i dobilo barem jedan dnevni obrok. Time se toj djeci daruje vjera u ljude i Božju dobrotu koju im se na taj način svjedoči. Pomažući onima kojima je pomoć najpotrebnija, doprinos svih koji budu sudjelovali na koncertu će donijeti svjetlo i nadu u živote onih kojima je potrebna podrška i pomoć, kao svjedočanstvo Božje brige po nama ljudima.

Organizator toga koncerta je Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara Zadar čije je počasna predsjednica i utemeljiteljica s. Melhiora Biošić, članica te Družbe. Pokrovitelji su Zadarska nadbiskupija, Grad Zadar, Zadarska županija i Grad Biograd n/m.

Ines Grbić