Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2024./2025.’ Zadarske nadbiskupije obuhvaća trinaest događaja: predavanja, izložbi i koncerte koji predstavljaju kršćansku kulturu u različitim područjima ljudskog stvaralaštva.

„Manifestacija okuplja djelatnike u kulturi s područja Zadarske nadbiskupije i poziva ih da se pridruže sa svojim programima u obilježavanju sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra. Kultura predstavlja trajni imperativ za Crkvu, kao povlašteno mjesto u kojem se može komunicirati s lijepim i s Bogom. I ovogodišnji odaziv djelatnika u kulturi pokazuje da postoji potreba za komunikaciju s lijepim, za komunikaciju u kulturi“, rekao je don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je organizacija te manifestacije. Šehić je zahvalio ustanovama i institucijama koje su se odazvale organizirati programe u kontekstu manifestacije sv. Krševana.

„Kultura predstavlja i mogućnost susreta s drugim i drugačijim. Manifestacija poput ove je mogućnost da se ljudi iz područja kulture susretnu, kao i brojni zainteresirani vjernici i ljudi dobre volje koji žele sudjelovati u kulturnim događajima. Ova manifestacija je u službi promicanja dijaloga u kulturi i mogućnost susreta s raznim temama koje su obilježile povijest a izazivaju zanimanje i u sadašnjosti“, rekao je don Damir, istaknuvši da zadarska manifestacija, poput takvih u drugim europskim gradovima, promiče kulturu kao povlašteno mjesto susreta ljudi i različitih vrsta kulturnog stvaralaštva.

Sadržaj ovogodišnje manifestacije je sljedeći. U četvrtak, 14. studenog je predstavljanje knjige o korespondenciji zadarskog nadbiskupa i humaniste Maffea Vallaressa (1450. – 1496.) u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru (organizatori Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’). U subotu, 16. studenoga, u 20 sati u svetištu sv. Šime u Zadru, Mješoviti pjevački zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića će izvesti oratorij ‘Svit za spasom vapije’ (organizatori Koncertni ured Grada Zadra i svetište sv. Šime).

U ponedjeljak, 18. studenog u 18 sati, u svetištu sv. Šime u Zadru Misa za Domovinu i koncert Akademskog zbora Pro musica iz Mostara, pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića. U četvrtak, 21. studenog, ‘Zadar Mostaru’ – na Sveučilištu u Mostaru u 17,30 sati će biti Izložba i predavanje ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’, autorice Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a Zadar (organizator Stalna izložba crkvene umjetnosti – SICU, Zadar). Događaj se organizira i povodom održavanja međunarodne znanstvene konferencije o kršćanskoj umjetnosti ‘Ars Sacra’.

U subotu, 23. studenog u 18 sati, Svečana Večernja sv. Krševana u katedrali sv. Stošije u Zadru i potom orguljaški koncert Pavla Mašića. U ponedjeljak, 25. studenog u 11,30 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru: ‘Stručno vodstvo za javnost: U potrazi za sv. Krševanom“ (organizatori SICU Zadar i Narodni muzej u Zadru). U ponedjeljak, 25. studenog u 18 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru u 18 sati, izlaganje „Štovanje sv. Krševana u Zadru – između tradicije i povijesti“ će održati izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš (organizator SICU, Zadar). U srijedu, 27. studenog u 18 sati, predavanje „Kako je ponovno pronađen sv. Krševan“, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m će održati prof. dr. sc. Ante Uglešić (organizatori Muzej Biograd n/m i Zadarska nadbiskupija).

U četvrtak, 28. studenog u 12 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru započinje Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ (organizatori Udruga Hrvatska dijaspora, SICU Zadar i Zadarska nadbiskupija). U četvrtak, 5. prosinca, u 17 sati, u župnoj dvorani u Ninu predstavljanje Monografije ‘Ecclesia Nonensis – o prošlosti Ninske biskupije’ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ i Grad Nin).

U petak, 13. prosinca u 11,30 sati u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru predstavljanje publikacije, muzejskog vodiča „Škrinja sv. Šimuna i njezino blago“, autorica dr. sc. Đurđine Lakošeljac i doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević te edukativne slikovnice za djecu i mlade „Kraljica Elizabeta i Škrinja sv. Šimuna“ (organizatori SICU Zadar i Prirodoslovno – grafička škola Zadar). U utorak, 7. siječnja u 19 sati, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, predstavljanje knjige „Duhovne misli i zazivi Riječke majke Marije Krucifikse Kozulić“ (organizatori Zadarska nadbiskupija i Družba sestara Presvetog Srca Isusova). U nedjelju, 12. siječnja u 19 sati, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m predavanje „Mons. Ivan Zorica – svećenik, pastir i svjedok“ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru  i Zadarska nadbiskupija).

Ines Grbić

Tradicionalno, 39. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 10. studenog.

Koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, generalni vikar Zadarske nadbiskupije don Ante Sorić te zadarski svećenici koji su vodili hodočasnike iz svojih župa. Ove godine hodočastilo je oko 550 vjernika. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja, pod vodstvom s. Blaženke Delonga.

U pozdravnoj riječi hodočasnicima na početku mise, biskup Rogić istaknuo je da se u šibenskoj katedrali nalazi prvi podignuti oltar u čast Nikoli Taveliću, još kad je bio proglašen blaženim, krajem 19. stoljeća. Biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju „tu lijepu tradiciju koja povezuje dvije nad/biskupije i koja svjedoči da nismo zaboravili sv. Nikolu Tavelića, da nam njegov svetački lik i danas govori, svjedoči, potiče nas i ostaje naš zagovornik pred Ocem nebeskim“.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je u propovijedi na podatke iz života sv. Nikole koji je prvi proglašeni hrvatski svetac. Nikola se rodio oko 1350. g. u plemićkoj obitelji šibenskih Tavelića, plemena Šubića. „Kao mladić, oduševio se idealom života sv. Franje, pa je stupio u Franjevački red. U Bosnu dolazi 1379., gdje djeluje kao misionar među bogumilima – patarenima, vrativši mnoge u zajedništvo Katoličke Crkve. Nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka, 23. ožujka 1391., nemiri u Bosni onemogućili su misijski rad, pa je Nikola s dvojicom braće franjevaca, fra Adeodatom iz Ruticinija (to je rimska pokrajina Akvitanija u jugozapadnoj Francuskoj) i fra Petrom iz Narbone (Francuska), kao misionar pošao u Svetu Zemlju, gdje su još uz fra Stjepana iz Cunea (Italija) podnijeli mučeništvo“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na misli iz pisma pape Pavla VI. kojeg je taj papa objavio 1971., proučavajući život i mučeničku smrt fra Nikole i njegove subraće. U tom Pismu, Pavao VI. piše da su po primjeru svoga oca sv. Franje, oni posvetili život na korist vjernika i da druge narode privedu kršćanskoj vjeri. U  Jeruzalem su došli vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao Otkupitelj ljudi. Željeli su privesti narod Kristovom nauku, po  primjeru sv. Franje „koji je ljude radije obraćao krepostima i svetim životom, nego učio naukom i riječima“. Živjeli su pobožno i kreposno.

Otišli su u najveću muslimansku, Omarovu džamiju  do kadije koji je vršio vjersku upravu u gradu. Na Kurban-bajram 11. studenog 1391., ušli su u kuću državnog službenika i smjelo govorili o spasonosnom Kristovom nauku. Nosili su ih zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. Na prijetnje kadije i drugih da se odreknu Krista i kršćanske vjere, što su franjevci odbili učiniti, osuđeni su na smrt. „Tri su dana Kristovi borci trpjeli najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali”, napisao je Pavao VI. u svom Pismu.

Šibenski biskup Antun Josip Fosco pokrenuo je 1880. postupak da Sveta Stolica dopusti štovati Nikolu Tavelića kao blaženika, što je odobreno posebnim dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli Franjevački red. Dvije godine kasnije, štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Nikola Tavelić proglašen je svecem 1970. godine.

Istaknuvši Tavelićevu nepokolebljivost u vjeri i spremnost na mučeništvo, mons. Zgrablić je rekao: „Vjera Nikole Tavelića i njegove subraće mučenika zasjela je u trenutku kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje u kojem se nalazi blago i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje“.

Nadbiskup je razmatrao i naviješteni evanđeoski ulomak (Mk 12, 41-44) u kojem je opisano kako u hramu siromašna udovica daje dva novčića. Božja riječ te nedjelje predstavlja dvije udovice kao uzore vjere: u Prvoj knjizi o kraljevima i u Evanđelju po Marku. Njihov unutarnji stav, još u davnim vremenima velikih životnih potreba, predstavlja osobe koje svoj život temelje na Bogu, na njegovoj Riječi i potpuno se pouzdaju u Boga, istaknuo je mons. Zgrablić. Veličina i vrijednost toga čina udovice kojeg je uvidio i prepoznao i sâm Isus je tolika da je u narodu nastala i poslovica o davanju „udovičinog novčića“.

„Bog ne gleda količinu, nego srce. Bog ne mjeri po materijalnoj vrijednosti, nego po iskrenosti i ljubavi našeg srca. Bog ne traži velike materijalne darove, on traži predanje samoga sebe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je „gesta te udovice simbol potpunog predanja Gospodinu“. Taj tekst i primjer udovice pozivaju „da usmjerimo pažnju na pogled sâmoga Isusa, na odlučujući detalj: gestu udovice koja baca dva novčića. Njena gesta važna je za one koji su ‘živo kamenje’ novoga Hrama, a to je potpuno darivanje sebe Gospodinu“, rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo važnost sredine u kojoj se događaj s udovicom zbiva. To je jeruzalemski hram, vjersko središte Izraelskog naroda i srce cjelokupnog života. „Hram je mjesto hodočašća, javnog bogoštovlja, tradicionalnih obreda, rasprava. Isus, pak, ukazuje na drugi hram, kao ‘dom molitve’. Zato ga želi očistiti od neprikladnih običaja; dapače, želi otkriti njegov najdublji smisao vezano uz ispunjenje njegovog Vazmenog otajstva. On postaje novi i konačni Hram, mjesto susreta Boga i čovjeka, Stvoritelja i njegovog stvorenja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist daruje potpuno Crkvi koju žarko ljubi. „Riznica Hrama je sâm Isus koji je ‘ubacio’ sve svoje za nas. ‘Ubacimo’ Isusa u hram svoga srca“, potaknuo je mons. Zgrablić.

O svetosti Hrama kao posvećenog, osobitog mjesta Božjeg prebivališta govori i Isusov čin kad je potjerao trgovce iz Hrama. O ljudima koji su hram, mjesto u kojem prebiva Duh Božji govorio je i apostol Pavao Korinćanima  (1 Kor 3, 16): “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi”.

Isus je Židovima rekao neka razvale hram kojeg će on u tri dana podići. Ivan u drugom poglavlju svoga Evanđelja piše: „ Rekoše mu na to Židovi: ‘Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?’. No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče”.

Nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje iz njegove najnovije enciklike „Dilexit nos – enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista“ u kojoj Papa govori o srcu kao o „mjestu u kojem se nalaze najdublje ljudske misli, gdje se otkriva istina, u kojem nema prijevare ni pretvaranja; mjestu u kojoj se otkriva prava nakana, o mjestu intime u kojoj se čuvaju tajne, u kojem nema privida i prijevare, nego je sve autentično i osobno. Zato, zaključuje papa Franjo: „Ništa vrijedno se ne može izgraditi bez srca“.

Sv. Nikola Tavelić je uzoran primjer sebedarja, kao što je i Marija savršen primjer sebedarja, rekao je nadbiskup. „Marija je savršen primjer osobe koja nudi sve od sebe, pouzdajući se u Boga. S tom vjerom rekla je anđelu svoje ‘Evo me’ i prihvatila volju Gospodnju. Neka Marija pomogne svakome od nas ojačati svoje pouzdanje u Boga i njegovu Riječ“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zaključno, nadbiskup je predvodio Molitvu za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije. Među Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze je i don Janez Kranjc koji je bio zaređen za svećenika 18. lipnja 1939. u benediktinskoj crkvi sv. Lucije u Šibeniku. Rođen je 24. kolovoza 1914. u Voglajni kod Celja u Sloveniji, a ubijen je u 26. godini života. Ispečen je na ražnju na Badnjak 1941. te donesen župljanima u Nunić gdje je, uz župu Ervenik, Kranjc tri godine bio župni vikar, a tamošnji župnik bio je don Frane Ivanković.

Molitva za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije glasi: „Bože, dobri naš Oče, Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema Tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjemu, koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo Te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom ljubavi prema Tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi, i tako napredovali na putu spasenja, te bili sve sličniji Tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je hodočasnicima na dolasku, kao i na domaćinstvu šibenskim biskupima Rogiću i Ivasu, don Krešimiru Mateši, župniku katedrale sv. Jakova i župnom vikaru, don Šimi Pleadinu te fra Josipu Ivanoviću, gvardijanu franjevačkog samostana sv. Frane i rektoru Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku.

Na kraju mise, Mara Škara, vjernica iz Škabrnje, darovala je biskupu Rogiću domaći kruh kojeg je ispekla jedna druga župljanka iz Škabrnje, ujedno i znak dobrodošlice mons. Rogiću koji će 18. studenog u Škabrnji predvoditi misno slavlje na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu. Ta je gesta bila i u duhu pročitanog prvog čitanja na misi kad je udovica proroka Iliju počastila  kruhom, a prorok je rekao da joj nije ponestalo brašna u posudi.

Prije mise u šibenskoj katedrali, hodočasnici su se, tradicionalno, okupili u samostanu sv. Frane gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio Molitvu Srednjeg časa.

Ines Grbić

Foto: Ivo Kronja

Knjiga ‘Hrvatska za život – Tri koraka do hrvatskog preporoda’ autora Krunoslava Puškara predstavljena je u petak, 8. studenog, u dvorani Samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

U knjizi su zapisi četrdeset svjedočanstava iz raznih gradova, u 40 poglavlja, a nakon svakog svjedočanstva je i prigodno, poticajno duhovno razmatranje. Opisujući kako izgleda „borba za život“ po djelovanju inicijative ’40 dana za život’, Marija Šošić, voditeljica Centra za život u Splitu, istaknula je da molitelji ne mole ispred bolnica kako bi se „pravili pobožni i drugima izvanjski pokazali kako mole; nego da osobe koje dvoje o životu znaju da postoje ljudi koji im mogu u potpunosti i u svakom trenutku pomoći“.

U deset godina djelovanja te inicijative u Hrvatskoj, u Hrvatskoj je spašeno 160 djece koje su majke rodile, a prethodno su ih mislili pobaciti. To je broj rođenih za koji znaju u Inicijativi, prema kazivanju majki koje su rodile i koje su im rekle da im je u odluci za porod pomogao isključivo susret s moliteljima ispred bolnice.

„Da nije bilo nekoga ispred bolnice, tih 160 djece ne bi sada živjelo, kako svjedoče te obitelji. To su danas zahvalne majke, pitajmo njih je li vrijedilo sve što radimo. Trudimo se biti dostupni što široj javnosti. Kroz naše djelovanje, po molitvi, mnogi više ne sudjeluju u pobačaju, puno žena izliječeno je od rana pobačaja. Uvijek ćemo biti tu za majke koje razmišljaju o pobačaju, za nerođenu djecu“, rekla je Šošić, poželjevši da i ta knjiga bude poticaj i ohrabrenje svima da se do kraja zauzimaju u apostolatu za nerođene.

Dr. sc. don Antun Mate Antunović, studentski kapelan u Splitu, u svom svjedočanstvu rekao je da je baš molitvu inicijative ’40 dana za život’ ispred bolnice „prepoznao kao trenutke gdje može biti više u molitvi s Bogom i s braćom koja su intenzivno u molitvi. Upravo u tom molitvenom ambijentu stekao sam  sigurnost da Bog mene zove u svećenike“, rekao je don Antun, koji je baš u vrijeme molitve te inicijative poslao molbu za primanje među svećeničke kandidate. Prethodno je godinama bio kolebljiv u odluci za svećeništvo.

Molio je tijekom kampanje ispred bolnice za nerođene i za svoje ređenje. Baš na dan kad je p. Marko Glogović donio relikviju sv. Ivana Pavla II. u splitsku katedralu, Antunović je dobio odgovor s Bogoslovije s potpisom iz Splitsko – makarske nadbiskupije, da je primljen na Bogosloviju. Uz to, molio se i o. Anti Antiću, a pozvan je doći u Bogosloviju 4. ožujka, što je baš spomendan o. Ante Antića. Antunović je rekao kako je kao maleno dijete, pohađao je tek 3. razred osnovne škole, svojoj majci u jednoj prigodi bio rekao ‘Abortiraj’, premda kao dijete uopće nije znao što je pobačaj. Upozorivši koliko je to dio mentaliteta u društvu, Antunović je rekao da je Božja milost kako je on, kroz kojeg je kao dijete na trenutak bio progovorio zloduh pobačaja, poslije postao Božji svjedok ljubavi prema životu. „Presretan sam kao svećenik. Svojim srcem slušajte srce Božje“, potaknuo je Antunović okupljene.

Helien Čoko, predsjednica udruge ‘Betlehem’ u Šibeniku, posvjedočila je u kakvim je okolnostima, pa i na preporuke liječnika o rizičnoj trudnoći, učinila četiri pobačaja, a ujedno je majka jedne kćeri. Pohađala je seminar ‘Oprostom oslobođene’ u organizaciji inicijative ’40 dana za život’. „Oprost je tu, bol ne prolazi. Pobačaj je bio početak moje depresije, osjećaja praznine, tuge, otuđivanja. Bila sam se osjećala jadno, povrijeđeno, krivom. Povrijedila sam savjest, ženu i majčinstvo u sebi. Ranila sam duh, dušu i tijelo, s bolnim posljedicama užasa pobačaja“, rekla je Čoko. Počela je moliti ispred bolnice u Šibeniku 2017. godine. „To nisam bila planirala. Mjesto molitve ispred bolnice je na putu do moje kuće. Ja sam samo skrenula i jedva upitala: ‘Mogu li ja doći moliti?’. Želim moliti za spas začete i nerođene djece i svjedočiti o svetosti života do kraja svoga života. Da nije Božjeg milosrđa, ni mene ne bi bilo“, poručila je Čoko.

Ante Buturić iz Zadra posvjedočio je iskustvo spontanog pobačaja njegove supruge Miriam, njihovog prvog djeteta. Opisao je zadivljenost iskustvom kad je na liječničkom pregledu vidio kako izgleda „maleno ljudsko biće u majčinoj utrobi, kako se vidi sav njegov izgled tijela, udova i organa“. Osobito ga se dojmilo snažno kucanje srca djeteta starog osam tjedana. Alojzija Marija Buturić, dijete koje je preminulo spontanim pobačajem nakon dva mjeseca trudnoće, Buturići su pokopali u grobnici za nerođene u Gospiću, posredovanjem udruge ‘Betlehem’. Na odjelu patologije u bolnici i pravno je uređeno da se može uzeti nerođeno dijete i pokopati. Buturić je istaknuo kako je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa svojevremeno njegovom djedu rekao da njegova baka ne pobaci, što je bilo veliko ohrabrenje i poticaj da njegova baka rodi dijete.

Prisutne je na kraju u djelovanju za život ohrabrio i na kraju susreta blagoslovio  don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije.

Predstavljanju knjige prethodila je misa u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske koju je predvodio don Antun Mate Antunović. Predstavljanje knjige organizirala je zadarska podružnica inicijative ’40 dana za život’. Donacije koje se ostave kao prilog za knjigu služe kao pomoć majkama koje udruga ‘Hrvatska za život’ i materijalno podržava u raznim životnim potrebama, prateći ih s pomoći i nakon rođenja djeteta, u zapošljavanju, plaćanju stanarine, drugih troškova i slično.

Ines Grbić

Foto: Inicijativa ’40 dana za život’

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija, izv. prof. dr. sc. Domagoj Runje, profesor Biblijske teologije na KBF-u u Splitu, izlagao je o temi „Značenje Jubileja za život Crkve – pogled iz biblijske perspektive“, u srijedu, 6. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Ususret proslavi Jubileja 2025., dr. Runje predstavio je značajke slavljenja Svete godine u Rimskoj Crkvi. „Prva Sveta godina proglašena je tek 1300. godine. Tu Svetu godinu proglasio je papa Bonifacije VIII., potaknut velikim hodočašćima u Rim koja su se spontano događala“, rekao je dr. Runje. Podsjetio je da je to bilo vrijeme pada križarskog kraljevstva. Zbog pada Jeruzalema pod vlast nevjernika, hodočašća u Svetu Zemlju bila su otežana te je narod spontano hodočašća u Jeruzalem zamijenio s hodočašćima u Rim. Papa je primijetio tu pojavio. Odredio je da, za dobivanje oprosta u Svetoj godini, oni koji žive u Rimu 30 puta pohode bazilike sv. Petra i sv. Pavla, a hodočasnici koji su dolazili izvan Rima bili su potaknuti pohoditi te bazilike 15 puta.

„Prva jubilejska godina u središtu je imala oprost i hodočašće, što je ostalo do danas. Papa Bonifacije odredio je da se Sveta godina slavi svakih sto godina. Papa Klement 1343. g. određuje da se Sveta godina slavi svakih pedeset godina. Papa Urban VI. određuje 1389. g. da se Sveta godina slavi svakih 33 godine, što je broj godina Kristovog zemaljskog života. Papa Pavao II. određuje 1470. g. da se Sveta godina slavi svakih 25 godina, da se svakom omogući da tijekom svog života doživi jubilejsku godinu“, rekao je dr. Runje, istaknuvši da papa Pavao II. prvi u Buli proglašenja Svete godine koristi riječ jubilej. Taj Papa to je povezao s biblijskim poimanjem jubilejske godine i tako je do danas, ne računajući izvanredne jubilejske godine.

Dr. Runje predstavio je neke poruke iz Bule pape Franje povodom proglašenja Godine jubileja 2025. „Papa je u toj Buli podsjetio na vrijednosti jubilejske godine u Svetom Pismu u Knjizi Levitskog zakonika, gdje je naglasak da je to godina kad se oslobađaju robovi, otpuštaju dugovi i svatko se vraća na svoju očevinu koju je morao zbog nekog razloga prodati“, rekao je dr. Runje.

U Knjizi Levitskog zakonika govori se o subotnjoj godini. „Levitski zakonik je središnja knjiga Petoknjižja koje je najvažniji dio cijele Biblije. U židovskoj tradiciji djeca Bibliju počinju čitati s Knjigom Levitskog zakonika. Levitski zakonik sastoji se od riječi koje je Bog govorio Mojsiju iz šatora sastanka“, istaknuo je dr. Runje, citirajući ulomak iz te Knjige u kojem je Jahve rekao Mojsiju na Sinajskom brdu neka traži od Izraelaca da zemlja u koju uđu, a  koju im on daje, „odražava Jahvin subotnji počinak… Sedme godine neka i zemlja uživa subotnji počinak, Jahvinu subotu…“.

„Taj zakon ima poljodjelsku pozadinu, da se zemlja pusti jednu godinu da se odmori, da se u potpunosti ne iscrpi. Tada nije bilo gnojiva i na taj način čuvala se plodnost zemlje. Stoga taj propis ima i važnu ekološku poruku, da se zemlja ne smije iscrpljivati bez mjere. Ima i socijalnu poruku, jer navode se ljudi kojima treba priskrbiti prehranu, da čovjek bude gospodar stoci. Čovjek se treba brinuti za održavanje života na ovom svijetu. Jedno od sredstava je subotnja godina“, rekao je dr. Runje. Nakon te subotnje godine dolazi jubilejska godina koja je, između ostalog, opisana riječima: „Sedam sedmica godina iznosi 49 godina, a onda zaori u trubu. Pedesetu godinu proglasite svetom. To neka vam bude jubilej, oprosna godina“. Jubilejska godina poziva na povjerenje, na vjeru u Boga.

„U središtu jubilejske godine su oprost, oslobađanje, opraštanje. Riječ jubilej, hebrejski jobel, znači ovan, a onda znači rog ovna. Jer rog se najčešće koristio kao truba kojom se zatrubilo desetog dana sedmoga mjeseca, to je dan pomirenja, Jom Kipur – toga jedinog dana u godini veliki svećenik ulazio je u svetinju nad svetinjama, kad se prinosila žrtva za grijehe svećenika i svega naroda. To je bilo kao godišnje generalno čišćenje, kao duhovni servis. U jubilejskoj godini oslobađali su se robovi, opraštali dugovi i tada se svatko vraćao na svoju očevinu. Ako je netko zbog nekog razloga morao prodati neku zemlju, ona mu se vraćala u jubilejskoj godini. Ako je sljedeća jubilejska godina bila blizu, prodajna cijena zemlje bila je manja,  a ako je bila daleko, cijena zemlje bila je veća. Jer ne prodaje se zemlja, nego se prodavao broj ljetina“, rekao je dr. Runje.

„Smisao toga je da se svakih 50 godina u zemlji u Izraelu, koja je bila podijeljena između dvanaest plemena, sve vraća na početak. Da se vraća u stanje u koje je zemlja bila podijeljena kad su Izraelci došli u Obećanu zemlju i svatko je bio dobio svoj komad zemlje, kako je to Bog odredio. Smisao jubilejske godine je vraćanje na početak, da se uvijek počinje iznova, na neki način i da se popravljaju pogreške naraštaja. Jer prirodno je da otac stječe, a sin rastječe. U sistemu postojanja jubilejske godine, to se popravlja. Kada ne bi postojala jubilejska godina, tko bi pao u siromaštvo, više ne bi mogao iz njega izaći“, rekao je dr. Runje.

Biblijski povjesničari kažu da je jubilejska godina funkcionirala do 722. godine, do Asirskog progonstva, kad je palo Sjeverno kraljevstvo, odakle su ljudi odvedeni u asirsko ropstvo. „Ta se teza temelji na tome da je do tada svako pleme živjelo na svom području. Nakon toga to se više nikad nije vratilo u prvobitno stanje, a jubilejska godina može se slaviti samo kad je svako pleme na svom području“, rekao je dr. Runje. Naglasio je da se jubilejska godina, sadržajno praktično u svom biblijskom značenju, u stvarnosti ne održava stoljećima, nego samo u svom načelnom spomenu što ta godina znači.

Povratak na očevinu tijekom jubilejske godine, poziv ‘Neka se svatko vrati na svoju očevinu’, u kasnijim vremenima može se izraziti s pojmom kojeg danas nazivamo hodočašće.

Predavač je pojasnio i značenje boja u logu ‘Hodočasnici nade’ Godine jubileja 2025. Crvena boja označava ljubav, djelovanje, žuta ljudsku toplinu, zelena mir i ravnotežu, plava sigurnost i zaštitu, a autoritet i unutarnji respekt odnosi se na križ koji u dnu ima sidro, jer križ je naša nada.

Dr. Runje rekao je da postoje dva načina biblijskog shvaćanja vremena, potkrijepivši to s dva biblijska citata. Prvi je iz Poslanice Galaćnima (Gal 4,4): „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen, zakonu podložan, da podložnike zakona otkupi te primimo posinstvo“.

„U tom tekstu vrijeme se shvaća kao cjelina, cjelovito, u čijem središtu je Kristov dolazak. Krist dolazi u punini vremena. Ne na kraju vremena, nego u punini vremena, jer Krist to vrijeme u potpunosti ispunja. Krist je središte vremena, njegov početak i kraj“, istaknuo je dr. Runje.

U drugom tekstu, iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 1, 20-21)  je drugačije shvaćanje vremena. „On bijaše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu“.

„U tom slučaju vrijeme je shvaćeno periodično, kao raspodijeljeno na određena vremenska razdoblja. Isto je ono vrijeme koje je cjelovito i ovo koje je raspoređeno na razdoblja“, istaknuo je dr. Runje.

Važan tekst za kršćansko shvaćanje jubilejske Svete godine nalazi se u Knjizi proroka Izaije u 61. poglavlju; to je vrijeme nakon povratka Židova iz Babilonskog progonstva. „Duh Jahve Gospoda na meni je jer me Jahve pomaza, posla me da Radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima, da navijestim Godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega“ (Iz 61, 1-2).

U tim riječima spominje se ‘Godina milosti’ koja ima sadržaj koji ima jubilejska godina: oslobađanje dugova, međusobno opraštanje i opraštanje s Božje strane.

Godina milosti Gospodnje poistovjećena je s Isusovim dolaskom i s njim sâmim, jer u Isusu se ispunilo Izaijino pismo čije je riječi i sâm Isus izgovorio, a prenio ih je evanđelist Luka uz početak Isusovog javnog djelovanja. Sadržaj godine Milosti Gospodnje vrijedi i za jubilejsku godinu: naglasak je na oslobođenju, opraštanju, na brizi za siromašne i bolesne, istaknuo je dr. Runje. To je i vrijeme obnove, baš i u materijalnom smislu, kad su se Izraelci vratili iz Babilonskog progonstva te treba obnoviti hram i cijelu zemlju.

Razmatrajući odnos kategorije vremena, ljudi u vremenu i Božje milosti, predavač je istaknuo usporedbu između milosti i odmazde, odnosno između milosrđa i kazne. Ta je usporedba izražena u kategorijama vremena, pa se govori o „godini milosti“, a o „danu odmazde“.

„’Bog kažnjava grijeh na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ali milost iskazuje tisućama koljena nad onima koji ga se boje’ (Usp Izl 34,6-7). Dakle, uvijek prevladava milost i milosrđe, ali ne ignorira se ni realnost kazne. S obzirom na vremensko trajanje, dan kazne za zlo znači vremensku jedinicu koja je manja, a termin godina kazuje da je milost neusporedivo veća od trajanja kazne“, poručio je dr. Domagoj Runje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Crkva u Hrvata ovih dana u iščekivanju je važnog događaja koji će obogatiti popis hrvatskih blaženika i svetaca. A razlog tomu jest život jednog hrabrog mučenika fra Alojzija, rodom iz malog mjesta, imenom Janjevo. Kao svojevrsnu pripremu za ovaj znakovit događaj valja se prisjetiti nekoliko značajnih trenutaka iz života fra Alojzija, ali i tijeka širenja glasa o njegovoj svetosti, koji nije nestao hitcima njegovih ubojica kako su se nadali; već tu zapravo započeo. Motiv ovog prisjećanja jest potaknuti u nama vjernicima pitanje našeg življenja vjere kao i istaknuti važnost ovog događaja za Crkvu u Hrvata te njegovu, pomalo „škrtu“, prisutnost u medijskom prostoru. Svojedobno biskup Ratko Perić napisa da ovaj svjedok ne zaslužuje samo skromni člančić nego cijelu knjigu[1]. Stoga ovaj kratki prikaz možda nekog i potakne na ostvarenje ove biskupove ideje; za početak makar i kojom novom molitvom za zagovor budućeg blaženika.

Alojzije Palić, rođen je 20. veljače 1877. u Janjevu kao Matej, sin Tome Palića i Pauline rođene Đurić. U katoličkom okruženju mladom je Mateju došao i dar svećeničkog poziva, pa je tako u franjevački red stupio je 23. rujna 1896. i dobio redovničko ime Alojzije. Svoj studij filozofije Alojzije je završio u Skadru dok je teološko obrazovanje stekao u talijanskim gradovima Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi.

Nakon završenog studija vraća se u svoju provinciju gdje je od 1905. do 1907. bio župni vikar u Skadarskoj nadbiskupiji. Kasnije je djelovao i kao župnik, u Bazu (sjeverna Albanija) i Đakovici, gdje je bio i rektor hospicija, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. To je vrijeme, malo je reći, bilo izrazito turbulentno. U tijeku su balkanski ratovi, za vrijeme kojih su srpske i crnogorske vojne postrojbe počinile strašne zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama fra Alojzije Palić suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u okolnim selima, od strane pravoslavaca. Zbog toga je uhićen 4. ožujka 1913. godine, te je nekoliko dana proveo u zatvoru u Peći, gdje pretučen je i mučen, te prisiljavan odreći se svoga svećeništva i katoličke, kako bi prešao u pravoslavnu vjeru. 7. ožujka 1913., čak i prije suđenja, ubijen je od strane crnogorskih vojnika blizu sela Janoš. Odmah je pokopan, a tek nakon četiri mjeseca njegovo tijelo je nađeno i preneseno u crkvu u Zjumu, na jugozapadu Kosova. Svojom mučeničkom smrću ovaj je 35-godišnji fratar pokazao kako dati život za istinu Isusa Krista, nije lako, ali je to put kojim bi svaki kršćanin trebao ići, počevši od svakodnevne žrtve preko koje primamo obilje Božje milosti.

Nakon njegove smrti, kako to obično biva, nastupio je strah čak i od spominjanja imena mučenika. Tako je neprijatelj naizgled „pobijedio“. No svijetli lik fra Alojzija živio je u mislima i molitvama hrvatskih vjernika rodom iz Janjeva, a sâm proces za njegovu beatifikaciju započeo 2002. godine u Skadarskoj biskupiji, u okviru kauze 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri od 1913. do 1974. u Albaniji. Dana 5. studenoga 2016. u Skadru je beatificirano 38 albanskih mučenika, među kojima su i Hrvati fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić. Zaseban proces za fra Alojzija nastavljen je 9. ožujka 2012. u Rimu. Papa Franjo odobrio je prefektu Dikasterija za kauze svetaca kardinalu Marcelu Semeraru 20. lipnja 2024. objavljivanje dekreta o mučeništvu iz mržnje prema vjeri sluge Božjega fra Alojzija Palića, a sâma beatifikacija održat će se u Skadru 16. studenog 2024. godine.

Treba naglasiti da iako je proces za proglašenje blaženim započet u Skadarskoj nadbiskupiji, glas o svetosti budućeg blaženika prisutan je i u nekim hrvatskim gradovima i naseljima, kao npr. u Kistanjama, gdje živi zajednica Hrvata doseljenih iz Janjeva. Neizostavno je za reći kako je molitva za proglašenje blaženim, uz ostale pobožnosti, bila itekako prisutna u ovoj obnovljenoj župi Zadarske nadbiskupije. Posebno je važan datum 7. ožujka 2004. godine kada je pok. mons. Nikola Dučkić predvodio sv. Misu u znaku svojevrsnog početka slavljenja i spominjanja mučeničke smrti fra Alojzija Palića i fra Serafina Glasnovića. Trodnevnu pripravu vodio je tadašnji župni vikar don Josip Dučkić, koji je narodu približio lik budućih blaženika. Mons. Nikola Dučkić uputio je 2005. godine nadbiskupu Ivanu Prenđi molbu da se za sluge Božje fra Alojzija i fra Serafina može širiti glas svetosti u župi Kistanje. Nadbiskup je molbu rado prihvatio a u propovijedi koju je održao na Misi spomena slugu Božjih (7. ožujka 2005.) rekao: “Oni ohrabruju našu vjeru i pokazuju da Božja riječ ima snagu. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji je može nestati i treba trajati dok god postojimo”. Tada je blagoslovljena i slika s likom Gospe Letničke i budućih blaženika.

Kao važan događaj treba istaknuti slavlje sv. Mise 7. ožujka 2010. koju je predvodio postulator iz Rima fra Giovangiuseppe Califano naglasivši u svojoj propovijedi kako postulator ne radi smo u Rimu: „nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija i fra Serafina. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide pravim putem“. Don Josip Dučkić predao je tada postulatoru prikupljenu dokumentaciju svjedočanstava vjernika o njegovoj svetosti. Slijed svih ovih događaja detaljno je prikazan u knjizi Kistanje – Novo Janjevo, u članku don Josipa Dučkića. A o životu fra Alojzija Palića snimljen je 2016. i dokumentarni film „Svete vjere mučenici: hrvatski blaženici iz Janjeva i Vrnavokola“ redatelja i scenarista Bože Vodopije.

Zaključno, uskoro proglašenje fra Alojzija Palića blaženim simbolizira priznanje njegovog života ispunjenog vrlinama i odanošću Kristu, te gorljivom snagom za svjedočenjem Njegove ljubavi. I možemo se zapitati zašto je sve ovo važno? Jedan od odgovora mogle bi biti riječi sv. Ignacija Antiohijskog, mučenika: „Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo“. Lik i zagovor budućeg blaženika može i nama pomoći u otkrivanju svjedočenja kakvo je potrebno danas. To je svjedočenje za istinu Isusa Krista, koji nam je svojom smrću i uskrsnućem darovao vječni život, za koji se svim snagama vrijedi boriti.

don Mario Karadakić

[1] Ratko Perić, Crkva na kamenu, XL. – br. 3, Mostar, 2019.

Na blagdan sv. Huberta. u nedjelju, 3. studenog, u Zadru je održana 15. zajednička proslava sv. Huberta, zaštitnika lovaca, koja je na svom nacionalnom susretu okupila 1200 lovaca iz Hrvatske. Tim povodom, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Sv. Hubert, francuski plemić iz 7./8. st., „boraveći u prirodi i lovu, osjetio je snažnu potrebu i želju za dubljim upoznavanjem sebe, vjere i Boga koji je ostavio tragove u svim svojim stvorenjima. Božja providnost koju je osluškivao u svojoj nutrini i kojoj se prepustio u vodstvu života, dovela je sv. Huberta do svećeništva, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja, sv. Lamberta, biskupa Maastrichta, Papa je Huberta imenovao prvim biskupom u Liegeu u Belgiji“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se sv. Hubert isticao molitvom i dobrim djelima. Umro je 30. svibnja 743., izgovarajući riječi molitve Oče naš. Tijelo sv. Huberta, 3. studenog 743., preneseno je iz Liegea u benediktinsku opatiju Ardenne i od tada se na taj datum slavi njegov spomendan.

„Blagdan sv. Huberta poticaj je na duhovni rast i sazrijevanje, na otkrivanje ljepote i značenja prirode, na dublje upoznavanje Boga Stvoritelja čije otiske prepoznajemo u svemu što nas okružuje, u njegovim stvorenjima, u skladu postojanja, u zakonitosti odvijanja ciklusa u prirodi, kako bismo i mi, poput sv. Huberta, došli do najvažnijega u životu“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da lovci „u ljubavi prema prirodi, svim Božjim stvorenjima, u međusobnom prijateljstvu i spremnosti na pomoć i solidarnost“, prepoznaju Božju blizinu i Božje tragove u svom životu i prirodi; da po zagovoru sv. Huberta prepoznaju Božje poticaje i djelovanje u svojoj nutrini, kako ih je znao prepoznati i sv. Hubert, kako se ne bi izgubili u najdivnijem vrtu svoje duše i svoga postojanja. „Neka vaša ljubav prema Bogu, bližnjemu i svim Božjim stvorenjima bude važan doprinos zaštite i očuvanja prirode za buduće naraštaje. Sveti Hubert, zaštitnik lova i lovaca, neka vam pomogne da napredujete na putu duhovnosti, u poznavanju Boga, u prepoznavanju njegove ljubavi i blizine, u međusobnom prijateljstvu i solidarnosti. Neka vaš najveći ulov bude život vječni s Bogom“, poručio je nadbiskup Zgrablić lovcima, rekavši da su lovci poznati i po brizi o prirodi; vole druženje i njeguju međusobno prijateljstvo i solidarnost.

U navještenom Evanđelju, na pitanje pismoznanca: ‘Koja je zapovijed najvažnija od svih?’, Isus je odgovorio: “Prva je zapovijed: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš je jedini Gospodin. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje“ (Pnz 6, 4-5)“.

„Isus odgovara pismoznancu riječima Zakona koje pobožni Židov kao molitvu izgovara tri puta dnevno. Ova molitva dobila je ime po svom početku ‘Shema, Izrael!’, ‘Slušaj, Izraele!’. Dakle, prva Božja zapovijed je: Slušaj! Slušanje u odnosu na Boga ima apsolutni primat, jer usklađuje odnos između čovjeka i Boga, ali i čovjeka i čovjeka, čovjeka i prirode. Dakle, da bi se moglo doći do odgovora što je najvažnije u Zakonu, što je sažetak onoga čemu i ljudi daju najveći autoritet, potrebno je najprije slušati“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da proces od slušanja vodi do vjere, od vjere do spoznaje i od spoznaje do ljubavi.

„Osluškujući Boga koji je svoje tragove ostavio u prirodi, slušajući pažljivo našu savjest i srce, našu narav, slušajući riječi Božje zapisane u Svetom Pismu, slušajući Božjeg Sina koji je Riječ Tijelom postala, doći ćemo do spoznaje da je Bog prvi nas ljubio, uvidjet ćemo da nas je zamilovao u svome Sinu Isusu kojeg je žrtvovao za nas na križu kako bi nam pokazao koliko nas ljubi i koliko mu je stalo do nas“, poručio je nadbiskup, rekavši da ćemo „ukorijenjeni u Božjoj ljubavi biti sposobni voljeti sebe, Boga, druge ljude i stvorenja koja je Bog stvorio“.

„U istinskoj ljudskoj ljubavi već je nazočna Božja ljubav“, naglasio je mons. Zgrablić, poručivši: „Isus je cijelo svoje postojanje živio kao remek-djelo ljubavi prema svom Ocu i čovjeku. Time je potpuno ispunio volju Božju. Živeći tako, pokazao nam je precizan put do Boga, do konačnog i najvažnijeg cilja ljudskog života, dapače i cijeloga svemira. Ono što mora voditi svakoga čovjeka je ljubav prema svim ljudima, pa čak i prema neprijateljima, ljubav prema svim Božjim stvorenjima koja govore o njegovoj veličini i ljepoti“, poručio je mons. Zgrablić.

U misi su sudjelovali Ivica Budor, predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza, Damir Perić, predsjednik Lovačkog saveza Zadarske županije i predsjednici drugih hrvatskih županijskih lovačkih saveza, Marija Vučković, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Radovan Fuchs, ministar znanosti, obrazovanja i mladih, Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Marijana Petir, predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora, Božidar Longin, župan Zadarske županije i Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra.

U Hrvatskoj postoji više od 70 000 lovaca, a sv. Huberta slave kao svoga zaštitnika koji potiče lovce na odgovorno ponašanje u lovištima, u očuvanju vrsta te zaštiti staništa i okoliša.

Ministrica Marija Vučković istaknula je veliki značaj i ulogu lovaca u održavanju ekosustava i ravnoteže između čovjeka i prirode. „S obzirom na ulogu lovaca u zaštiti okoliša, dugo godina odlično sam surađivala s Hrvatskim lovačkim savezom. Zahvaljujem im na svemu što čine za hrvatske resurse, za zaštitu okoliša, za odnos čovjeka i prirode. Njihova uloga je velika, ponekad se zaboravlja, a nenadomjestiva je u načinu na koji oni to čine. Važno je očuvati prirodu i okoliš te učinkovito gospodariti tlom, vodom i zrakom, našim najvažnijim resursima“, rekla je ministrica Vučković. Ministar Fuchs rekao je da Hrvatska može biti ponosna na svoju dugu lovačku tradiciju, a Hrvatski lovački savez koji ove godine obilježava 99. obljetnicu, ima važnu ulogu u zaštiti prirode i očuvanju bioraznolikosti.

Marijana Petir izrazila je poštovanje ulozi lovaca koji kroz svoje djelovanje brinu o prirodi i svim živim stvorenjima. „Sv. Hubert bio je predani vjernik, utjecao se Bogu za pomoć, moleći i na svojoj samrti Oče naš. Pozvani smo imati ravnotežu s drugim ljudima, s prirodom i s Bogom. Cilj saborskog Odbora za poljoprivredu je biti u dijalogu s lovcima i poticati ih da pokazuju i njeguju poseban odnos odgovornosti za prirodu i sve stvoreno. To je važno. Da bismo mogli funkcionirati, moramo biti u ravnoteži, jedni s drugima, ali i s prirodom. Priroda uzvraća kad joj se nanese zlo, teško se nositi s elementarnim nepogodama. Zato su nam važni ljudi koji osjećaju odgovornost za sve stvoreno. Ulogu lovaca vidim u segmentu da brinu o našoj divljači, a divljač je naše nacionalno bogatstvo“, rekla je Petir. Budor je rekao da su lovci bitan faktor u prirodi koji sudjeluje u održavanju i u reguliranju divljači kojom gospodare sukladno Zakonu o lovstvu.

Svečani program proslave počeo je okupljanjem na Trgu pet bunara u Zadru, odakle su lovci u mimohodu išli do katedrale sv. Stošije. Nakon mise, u svečanom mimohodu išli su rivom do lokacije Morskih orgulja. Nacionalno okupljanje lovaca na blagdan sv. Huberta svake godine održava se u drugoj hrvatskoj nad/biskupiji. Organizator susreta u Zadru bio je Hrvatski lovački savez, uz domaćina Lovački savez Zadarske županije te potporu Grada Zadra i Zadarske županije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misu za sve vjerne mrtve, kao i za pokojne zadarske svećenike i nad/biskupe na Dušni dan, u subotu, 2. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

„Nakon svetkovine Svih svetih i spomena svih koji žive u punini Božje svetosti i ljubavi, na spomendan Svih vjernih mrtvih Crkva usmjerava naše misli prema  pokojnicima i životu vječnom. Sjećamo se osobito naših najmilijih koji su napustili ovozemaljski život i u nadi čekaju puno ostvarenje zajedništva s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Sjećajući se pokojnika, pozvani smo razmatrati kako ljudska egzistencija nije zatvorena unutar ovozemaljskog življenja“.

Dušni dan „poziva nas razmatrati život s obzirom na njegov konačni cilj, na ono što se nalazi s druge strane smrti. Pozvani smo razmatrati o onome što je duboko u nama usađeno u želji za životom. Pozvani smo krik za životom naše naravi i svijesti promatrati kao snažni Božji poziv prema vječnosti, tako duboko utisnut u našu egzistenciju“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: Dan mrtvih, kako obično nazivamo Dušni dan, „s tugom nas sjeća na naše pokojne, ali i prisjeća kako ovo naše materijalno i tjelesno, ono što svaki dan gradimo, skupljamo, nadajući se zdravlju, snazi i talentima, ono čemu posvećujemo toliko vremena i važnosti, uz toliko truda, znoja i muke, jest ipak samo prolazno, s kojim se samo privremeno možemo koristiti i koje nikako ne može ispuniti najdublje čežnje našega srca“.

Euharistijsko slavlje „ponazočuje Kristovu muku, smrt i uskrsnuće za naše spasenje, naše sadašnje i vječno dobro, poziva nas da razmatramo o značenju smrti. Naše razmatranje pokazat će nam nesigurnost i nestalnost našeg života koji nužno prolazi kroz smrt, a s druge strane, euharistija nam govori o otajstvu naše vjere koju ispovijedamo riječima: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo’“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da nas euharistija „upućuje na Krista koji nam je u svom uskrsnuću darovao novi život, drugačiji život od ovozemaljskog života. Euharistija nas usmjerava prema stvarnosti koja se ispunjava u uskrsnuću, u sudbonosnom i odlučujućem događaju u postojanju svakog čovjeka“.

Iza Božje riječi stoji vječni i svemogući Bog, a pročitana Božja riječ govori o ljudskoj čežnji za postojanjem, želji i traganju za puninom života, rekao je nadbiskup. Božja riječ daje odgovor „da umrijeti ne znači završiti i ući u ništavilo, ući u tamnu sjenu potpunog završetka. U Božjoj riječi doznajemo kako postoje vrata u puninu života, susrest ćemo Krista koji je ‘Vrata’ kroz koja se prolazi u novi život, koji je vječna radost i slava zajedništva s Bogom i svima koji su prošli kroz ta Vrata u vječnu slavu. Naša vjera osvijetlit će nam otajstvo smrti i utješiti nas u nadi, s velikom sigurnošću da ona nikada ne razočarava“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

„I mi s Knjigom Mudrosti ispovijedamo kao su ‘duše pravednika u Božjoj ruci’ jer je Bog stvorio čovjeka za besmrtnost, za sudjelovanje u njegovom vječnom životu. Oni koji su svoj život suobličili Kristovom životu, koji su ‘obukli Krista’, oni kojima je Krist postao Put, Istina i Život, žive u ‘Božjim rukama’ i u miru. Ispovijedajući našu vjeru s povjerenjem u Božju riječ, u Božja obećanja, svjedočimo drugima i u drugima budimo nadu kako duše pravednika borave s Bogom u ljubavi, svjetlu i miru“, poručio je zadarski nadbiskup.

Premda se „u očima ovoga svijeta, u isključivo zemaljskoj perspektivi“, odlazak pravednika s ovoga svijeta čini kao nesreća i propast, kako kaže Knjiga Mudrosti, „za vjernika je tjelesna smrt samo prijelaz iz ovozemaljskog postojanja kojeg prate boli i kušnje, u puninu života u Božjoj blizini. Smrt tako nije kazna, već oslobođenje od mnogih zala koje je grijeh unio u život“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da vjerni pokojnici u punini života uživaju u svim Božjim darovima koje je on pripravio onima koji ga ljube.

„Oni su svoj život ‘uronili’ u Kristov život, u Kristovu sudbinu; oni su srasli s Kristom i tako po njegovom uskrsnuću, njegovom djelu otkupljenja, ušli u puninu života. Poput iskri koje vrcaju u strnjici (usp. Mudr 3, 7), duše pravednika svijetle zauvijek jer žive na izvoru Svjetla, u Kristu koji je ‘svjetlost na prosvjetljenje naroda’, kako je Isusa opisao sv. Šimun kod prikazanja u Hramu. Naš pogled u vječnost, pogled s drugu stranu Golgote, obasjava svjetlo otajstva zajedništva sa svetima“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio i na misli iz dogmatske konstitucije o Crkvi ‘Lumen gentium’ Drugog Vatikanskog sabora, koja govori o zajedništvu s pokojnicima: „Dakle, dok ne dođe Gospodin u svom veličanstvu i svi anđeli s njime… neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se, navršivši ovaj život, čiste, a neki su proslavljeni motreći `jasno sâmoga trojedinog Boga kakav jest`; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave. Svi, naime, koji su Kristovi, imajući njegovog Duha, srašćuju u jednu Crkvu i u njemu prianjaju jedni uz druge. Stoga se jedinstvo putnika s braćom koja su usnula u Kristovom miru nipošto ne prekida, nego se, dapače, jača priopćavanjem duhovnih do­bara… Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom, oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca, tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinom Posredniku između Boga i ljudi, stekli na zemlji… Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti“.

Nadbiskup je poželio da vrijeme koje nas vodi prema našem cilju, „bude obasjano svjetlom obećanja Božje riječi, zagovorom i pomoći naših pokojnika, da ne zaustavimo naše korake u ovoj ‘suznoj dolini’, nego hrabro, uzdignutog srca, koračamo prema cilju, prema Bogu koji će nam u potpunosti otkriti svoje lice, prema nebu gdje su naši najmiliji i gdje Krist živi i kraljuje u vijeke vjekova“.

U misi su na osobiti način prikazane i duše svih pokojnih Bogu posvećenih osoba, koji su Bogu služili u mjesnoj Crkvi. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici uputili su se u pokrajnju lađu katedrale kod grobnice zadarskih nadbiskupa u kojoj su pokopani Mate Garković, Marijan Oblak i Ivan Prenđa, gdje je mons. Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne za njihove duše.

I.G.

Foto: I. Grbić

Na 15. zajedničkoj proslavi sv. Huberta, zaštitnika lovaca, koja je na svom nacionalnom susretu okupila 1200 lovaca iz Hrvatske i inozemstva, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 3. studenog, na blagdan sv. Huberta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji sv. Huberta!

Poštovani nazočni članovi Hrvatskog lovačkog saveza!

Poštovani gledatelji Hrvatske radiotelevizije!

1. Iz srca zadarskog poluotoka i katedrale sv. Stošije, upućujem srdačan pozdrav svima okupljenima na proslavi spomendana sv. Huberta, zaštitnika lovaca i lovstva, svima nazočnima na susretu članova Hrvatskog lovačkog saveza. Dobrodošli na ovo euharistijsko slavlje.

Srdačno pozdravljam:

• gospodina Ivicu Budora, predsjednika Hrvatskog lovačkog saveza, sve potpredsjednike Saveza, kao i njegove suradnike;
• gospodina Damira Perića, predsjednika Lovačkog saveza Zadarske županije i njegove suradnike;
• sve predsjednike drugih županija Hrvatskog lovačkog saveza;
• sve lovce i lovkinje koji danas slave svoga zaštitnika, sv. Huberta.

Pozdravljam

• gospođu Mariju Vučković, ministricu zaštite okoliša i zelene tranzicije;
• gospodina Radovana Fuchsa, ministra znanosti, obrazovanja i mladih;
• gospodina Šimu Erlića, ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije,
• gospođu Marijanu Petir, predsjednicu Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora;
• gospodina Božidara Longina, zadarskog župana;
• gospodina Branka Dukića, zadarskog gradonačelnika.

Pozdravljam sve druge predstavnike društvenog, političkog, gospodarskog i kulturnog života, nazočne na ovoj svetoj misi.

Srdačan pozdrav upućujem svim poštovanim gledateljima Hrvatske radiotelevizije i pratiteljima prijenosa ove svete Mise iz zadarske katedrale.

2. Sveti Hubert, francuski plemić iz druge polovice sedmoga stoljeća i prve polovice osmog stoljeća, boraveći u prirodi i lovu, osjetio je snažnu potrebu i želju za dubljim upoznavanjem sebe, svoje vjere i Boga koji je ostavio tragove u svim svojim stvorenjima. Božja providnost koju je osluškivao u svojoj nutrini i kojoj se prepustio u vodstvo života, dovela je sv. Huberta najprije do svećeništva, a nakon ubojstva njegovog duhovnog učitelja, sv. Lamberta, biskupa Maastrichta, Papa je Huberta imenovao prvim biskupom u Liegeu (Belgija). Sv. Hubert se isticao, navode životopisci, molitvom i dobrim djelima. Umro je 30. svibnja 743., izgovarajući riječi molitve Oče naš. Tijelo sv. Huberta, 3. studenog 743., preneseno je iz Liegea u benediktinsku opatiju Ardenne, i od tada se na današnji dan slavi njegov spomendan.
3. Spomendan sv. Huberta i ovo euharistijsko slavlje i nas žele podsjetiti i pozvati na duhovni rast i sazrijevanje, na, uvijek iznova, otkrivanje ljepote i značenja prirode koja nas okružuje, na sve dublje upoznavanje Boga Stvoritelja čije otiske prepoznajemo u svemu što nas okružuje, u njegovim stvorenjima, u skladu postojanja, u zakonitosti odvijanja ciklusa u prirodi i tome slično, kako bismo i mi došli, poput sv. Huberta, do onoga što je najvažnije u životu.

Što je to najvažnije u životu sv. Huberta, ali, zapravo i u životu svakoga čovjeka? Riječ Božja poziva nas da danas u ovom smjeru usmjerimo naše misli i pronađemo odgovor na ovaj upit.

            Učeni čovjek, pismoznanac iz današnjeg Markovog evanđelja, nakon što je slušao raspravu između Isusa i vjerske i političke sljedbe saduceja o uskrsnuću mrtvih, prilazi Isusu kako bi ga upitao: ‘Koja je zapovijed najvažnija od svih?’. Pismoznanac traži od Isusa sintezu mnogih propisa i Zakona, želi znati što je najvažnije u životu, sažeto u riječima kojima čovjek daje najveći autoritet i određuje ih kao obvezu, zakon.

Zar i mi ne oblikujemo u zakonima, zapovijedima, propisima, ono što smatramo važnim, dapače, najvažnijim i time dajemo najveći autoritet pojedinoj stvarnosti?

Isus odgovara pismoznancu upućujući ga na riječ sadržanu u židovskoj Tori, Zakonu: “Prva je zapovijed: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš je jedini Gospodin. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje“ (Pnz 6, 4-5). Isus odgovara pismoznancu riječima Zakona koje pobožni Židov kao molitvu izgovara tri puta dnevno. Ova molitva dobila je ime po svom početku „Shema, Izrael!“, „Slušaj, Izraele!“. Dakle, prva Božja zapovijed je: Slušaj! Slušanje u odnosu na Boga ima apsolutni primat, jer usklađuje odnos između čovjeka i Boga, ali i čovjeka i čovjeka, čovjeka i prirode. Dakle, da bi se moglo  doći do odgovora što je najvažnije u Zakonu, što je sažetak onoga čemu i ljudi daju najveći autoritet, potrebno je najprije slušati.

Riječi koje je Isus ponovio pismoznancu pokazuju nam kako proces od slušanja – „Slušaj, Izraele“, vodi do vjere – „Gospodin naš je Bog“, od vjere do spoznaje – „Gospodin je jedini“ i od spoznaje do ljubavi – „Ljubi Gospodina i bližnjega svoga“ .

Osluškujući Boga koji je svoje tragove ostavio u prirodi, slušajući pažljivo našu savjest i srce – našu narav, slušajući riječi Božje zapisane u Svetom Pismu, slušajući Božjeg Sina koji je Riječ Tijelom postala, doći ćemo do spoznaje da je Bog onaj koji je prvi nas ljubio, i to još prije nego nas je oblikovao u majčinoj utrobi, uvidjet ćemo da nas je zamilovao u svome ljubljenom Sinu Isusu, da je Bog Otac za svakoga od nas žrtvovao na križu život svoga jedinog i ljubljenog Sina, kako bi nam pokazao na koji način i koliko nas ljubi, koliko mu je stalo do nas. Slušajući, otkrit ćemo nešto divno: naš život proizlazi iz Ljubavi, ukorijenjen je u Ljubavi i predodređen je za vječnu Ljubav. Sv. Ivan će nas podsjetiti: „Mi ljubimo jer nas je on prvi uzljubio“ (1 Iv 4, 19).

Slušajući Boga, osluškujući „njegovo srce“, bit ćemo sve više svjesni njegove ljubavi i biti sposobni otvoriti svoje srce i uskladiti ga s otkucajima njegovog srca. Ukorijenjeni u ovoj Božjoj ljubavi, bit ćemo sposobni voljeti sebe, voljeti Boga, druge ljude i sva stvorenja koja je Bog stvorio. Zato Isus odmah dodaje: Druga zapovijed je ova: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ (Mk 12, 31) i zaključuje Isus: „Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Isto).

Drugim riječima, sažeto razumijevanje naše vjere temelji se na činjenici da je potpuni čovjek, onaj koji nije daleko od Kraljevstva nebeskoga, onaj koji ljubi Boga „iz svega srca svoga, iz sve svoje duše, iz svega uma svojega i iz sve snage svoje“ (Mk 12, 30), a svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Mk 12, 31).

Sv. Ivan evanđelista nam u svom Evanđelju donosi Isusovu posljednju i konačnu zapovijed koju nazivamo i „nova zapovijed“. Ova zapovijed je korak naprijed koji nam ukazuje kakva treba biti tâ ljubav. Isus kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13, 34; 15,12), tj., bez mjere, bezuvjetno, „do svršetka“ (Iv 13,1), do i usprkos križa i smrti. U ovoj sintezi, novoj zapovijedi, Isus i ne spominje izričito Boga, jer dobro znamo da je u istinskoj ljudskoj ljubavi već nazočna Božja ljubav. U svojoj Prvoj poslanici sv. Ivan je zapisao: „Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena“ (1 Iv 4,12).

Isus je cijelo svoje postojanje živio kao remek-djelo ljubavi prema svom Ocu i čovjeku. Time je potpuno ispunio volju Božju, bio je, rekli bismo, “čovjek po srcu Božjem”. Živeći tako, pokazao nam je precizan put do Boga, do konačnog i najvažnijeg cilja ljudskog života, dapače i cijeloga svemira. Ono što mora voditi svakoga čovjeka je ljubav prema svim ljudima, pa čak i prema neprijateljima (usp. Mt 5,44), ljubav prema svim Božjim stvorenjima koja govore o njegovoj veličini i ljepoti.

4. Lovci nisu poznati samo po tome što nose pušku i pucaju, nego i po ljubavi kojom brinu o prirodi i Božjim stvorenjima. Poznato je kako lovci vole druženje i gaje međusobno prijateljstvo i solidarnost. To pokazuje i ovo današnje svečano druženje.

            Poštovani lovci i lovkinje,

želio bih da u ljubavi prema prirodi, svim Božjim stvorenjima, u međusobnom prijateljstvu i spremnosti na pomoć i solidarnost, prepoznate Božju blizinu i Božje tragove u vašem životu i prirodi koja nas okružuje. Želio bih i molim, po zagovoru sv. Huberta, da prepoznate Božje poticaje i djelovanje u vašoj nutrini, kako ih je i vaš zaštitnik znao prepoznati, kao ne biste zalutali i izgubili se u najdivnijem vrtu vaše duše i vašeg postojanja.

Neka vaša ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i prema svim Božjim stvorenjima, bude važan doprinos zaštite i očuvanja prirode za buduće naraštaje.

Sveti Hubert, zaštitnik lova i lovaca, neka vam pomogne da i vi svakog dana napredujete na putu duhovnosti, u poznavanju Boga, u prepoznavanju njegove ljubavi i blizine, u međusobnom prijateljstvu i solidarnosti.

Neka vaš najveći ulov bude život vječni s Bogom. Amen.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je Službu Riječi s odrješenjem za pokojne na Gradskom groblju u Zadru na svetkovinu Svih svetih, u petak, 1. studenoga.

„Po općinstvu svetih i po zajedništvu života s Bogom, trajno smo povezani s našim pokojnicima u vjeri i ljubavi, molitvi i nadi. Činom vjere i molitve jačamo i našu nadu u radost susreta s Bogom, s našim dragim pokojnicima i svima koji u Bogu žive“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da kršćani na groblju nisu okupljeni kao oni koji tuguju ili su u neznanju, nego kao kršćani koji vjeruju u uskrsnuće tijela i život vječni.

Molitvena služba na groblju uključuje tri dimenzije ljudskog života: našu prošlost, sadašnjost i budućnost, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da smo s našim pokojnicima povezani sjećanjem, osjećajima, uspomenama, ljubavlju, zahvalnošću i molitvom.

„Na svetkovinu Svih Svetih i na spomendan vjernih mrtvih, na osobiti način sjećamo se onih koji su živjeli prije nas. Sjećamo se naših pokojnika koji su nam dali život, voljeli nas, odgojili, prenijeli vjeru u Boga, s kojima smo dijelili životni hod, radosti, brige i nevolje. Sjećamo se onih koji su nas puno zadužili u životu, koji su se žrtvovali za nas, koje smo sreli na putu života“, rekao je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je misao pape Franje koju je jednom izrekao na groblju: „Sjećanje čini ljude jakima jer se osjećaju ukorijenjenima na putu, ukorijenjenima u povijesti, ukorijenjenima u narodu. Sjećanje nas tjera da shvatimo da nismo sami. Mi smo narod koji ima povijest, koji ima prošlost, koji ima život.  Sjećanje nas vodi korijenima: mojim korijenima, korijenima mojih ljudi“.

Na svetkovinu Svih svetih i Dušni dan usmjeravamo naš pogled i u budućnost. „Gledamo na horizont života gdje se dodiruju i prožimaju zemaljsko i nebesko, ljudsko i božansko. Ova budućnost nije prazna, nego istinski povezana s našom nadom koja ne razočarava, jer je utemeljena na Bogu u kojem nema prijevare. Vjera i nada već nam daje ‘posjedovati’ ono što nas čeka, što je pred nama, ono čemu se nadamo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da nam i Sveto Pismo ukazuje na ono što nas čeka.

„Sv. Ivan Evanđelista piše u Knjizi Otkrivenja: ‘I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema’. More je za Ivanovog čitatelja znak velike opasnosti, propasti, smrti, bezdana. I nastavlja sv. Ivan: „I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: Evo Šatora Božjega s ljudima! Oni će prebivati s njima; oni će biti narod njihov, a on će biti Bog s njima. I otrt će svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više biti neće jer prijašnje uminu“ (Otk 21 ,1– 4)“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Pred nama nije praznina, nego Ljepota koja nas čeka. Pred nama nije vječna smrt, nego vječni život. Pred nama nije tama, nego svjetlo. Pred nama nije grob, nego uskrsnuće. Pred nama nije kraj, nego novi početak. Pred nama nije propast, nego uzdignuće. Pred nama nije rastanak s onima koje volimo, nego vječni zagrljaj njihove blizine. Pred nama je dan koji nema zalaza. Pred nama je ostvarenje nade međusobnog susreta s Ljubavlju koja nam je poklonila život i pozvala nas u postojanje. Pred nama je Očeva ljubav koja nas strpljivo i milosrdno čeka. Pred nama je susret i život s Bogom i svim svetima koji u njemu žive. Pred nama je Krist koji je Istina, naš put, uskrsnuće i život“.

„Između sjećanja i prošlosti, nade i budućnosti je sadašnjost. Prošlosti više nema, ona je iza nas; budućnost još nije došla, ona je ispred nas. Trajno živimo u sadašnjosti. Pozvani smo sadašnjost, pa i ovaj trenutak, živjeti kao vječnost. Između sjećanja i nade je put kojim hodimo, korak koji sada činimo, trenutak koji sada živimo, djelo koje sada vršimo, vrijeme koje upravo postoji. Važno je da nam sadašnjost bude bremenita vječnošću, svetošću, blaženstvom, ispunjena Bogom, kako bi jednom, kad vrijeme nestane, ostala samo vječnost, vječna sadašnjost ispunjena Bogom“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Siguran put da nam sadašnjost ostaje vječnost je život blaženstva, život kojim je Isus hodio i kojem nas je poučio.  Blaženstva živi tko je svjestan potrebe bogaćenja u Bogu, koji tješi, mirotvorac, tko čezne za pravednošću, tko je milosrdan, onaj tko ima čisto srce“.

Nadbiskup je potaknuo na molitvu Bogu „da se ne izgubimo na putu sadašnjosti i da svaki trenutak prožmemo blaženstvom, kako bi prispjeli na odredište i cilj života koje je Bog pripravio onima koji ga ljube. Molimo dragim pokojnicima da im Gospodin udijeli oproštenje i milosrđe, vječnu svjetlost i radost u svom zajedništvu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nakon Službe Riječi, nadbiskup je u pratnji svećenika pohodio grobnice svećenika, redovnika i redovnica Zadarske nadbiskupije; kod svake grobnice je predvodio molitvu, grob je poškropio blagoslovljenom vodom i ostavio upaljenu svijeću.

I.G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu Svih svetih svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u petak, 1. studenog.

Ulazeći po misi u zajedništvo s onima koji zauvijek sudjeluju u ljepoti i radosti Božje ljubavi i Božje svetosti, i nas želi dodirnuti milina Božje svetosti koju sveci žive u punini, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Slaveći svece koji žive u Bogu, spominjemo se Boga koji prvi nas ljubi, ljubavlju koja nam prethodi. Bog nas poznaje i ljubi i prije nego nas je oblikovao u majčinoj utrobi, kaže prorok Jeremija. Božja ljubav prema nama, tj. svetost, u punini se ostvarila u vremenu i nama darovala u otvorenom Srcu Isusovom, u njegovoj smrti na križu. Probodeno Isusovo Presveto Srce, u kojem je sabrana sva Božja ljubav prema nama, ostaje otvoreno, kako bismo svojim srcem, sa središtem svoje osobnosti, u njega mogli ući, s njime se sjediniti i biti dio ljubavi Božje od koje nas više ništa i nitko ne može rastaviti“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Svetkovinom Svih svetih promatramo mnoštvo naše braće i sestara koji su nam prethodili u vjeri i koji se sada, nakon smrti, raduju u vječnom zagrljaju Božje ljubavi, koji zauvijek žive u Božjoj svetosti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da su „bijele haljine svetaca“, koje spominje Knjiga Otkrivenja, blaženstva iz navještenog evanđelja „kojima su oni zaogrnuli svoje živote. Krv Jaganjčeva je ljubav Isusova, krv koja je potekla iz Isusovog probodenog srca, u koju su sveci uronili svoje duše i očistili sebe od svih nečistoća koje su ih udaljavale od jedinstva s Božjom ljubavlju“, naglasio je nadbiskup.

„Mi nismo samo promatrači onoga što su sveci postigli u vječnosti, u konačnom ispunjenju njihovog života. Po ‘općinstvu svetih’, u zajedništvu s njima, pridružujemo se radosti i slavlju koje je Bog pripravio svima koji ga ljube te se učvršćujemo na putu života evanđeoskog blaženstva, tj. na putu svetosti kojeg su i oni živjeli, kako bismo i mi prispjeli u njihovo poželjno društvo“, rekao je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Mateju, nadbiskup je rekao da Isus i nama progovara, kako bismo već sada i mi bili dionici Kraljevstva nebeskog. „Isus nam progovara o putu koji vodi u nebo, k Bogu, u svetost, u Kraljevstvo nebesko, u zajedništvo sa svima svetima“, rekao je nadbiskup, pojašnjavajući kakav put oskudnih životnih situacija Isus proglašava blaženima i svetima.

Siromasi duhom znaju da su siromašni duhovnim životom, Bogom, ljubavlju, svetošću. „Blago onima koji znaju da moraju još puno napredovati u ljubavi. Naš cijeli život je poziv rasti u ljubavi. Napredujemo u vjeri koliko napredujemo u ljubavi, koliko se bogatimo u Bogu“, rekao je mons. Zgrablić. Ožalošćeni nisu tvrda i hladna srca, već osjećajni. Znaju slušati i prepoznati što tišti tuđe srce i tom srcu donositi utjehu i radost. Krotki su ponizni i mirni.

„’Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi’. Velika je kreposti imati osjećaja za Božju pravdu, biti gladan i žedan pravde na Božji način, ali ne samo prema sebi, nego i prema drugima. Milosrdni imaju hrabrost praštati. Svi imamo potrebu opraštati i primiti oproštenje. Blago onima koji imaju milo i čisto srce i koji su zbog ustrajnosti u pravednosti spremni podnijeti žrtvu, trpjeti i biti prognani. Pripada im velika plaća, velika radost na nebu, u Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

„Životni program blaženstva, put svetosti, može izgledati zahtjevan i naporan. No, on je put smisla i radosti koji vodi do konačnog cilja života“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši na misao pape Franje: „Blaženstvo, svetost, nije životni program sastavljen samo od napora i odricanja, nego je, prije svega, radosno otkriće da ste djeca koju Bog voli. I to vas ispunjava radošću. To nije ljudsko postignuće, to je dar koji primamo: mi smo sveci jer Bog, koji je Svetac, dolazi živjeti u naše živote. On nam daje svetost. Zbog toga smo blagoslovljeni! Radost kršćanina, dakle, nije osjećaj trenutnog ili jednostavnog ljudskog optimizma, već sigurnost da se može suočiti sa svakom situacijom pod Božjim pogledom, s hrabrošću i snagom koja dolazi od njega; čak i usred mnogih nevolja, doživjeli su tu radost i svjedočili joj. Bez radosti, vjera postaje rigorozna i ugnjetavačka vježba i riskira da se razbolite od tuge. Jedan pustinjski otac rekao je da je tuga ‘crv srca’ koji nagriza život“, citirao je nadbiskup papu Franju, poželjevši da kršćani šire radost.

Na kraju propovijedi, nadbiskup je pročitao molitvu za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije, kako bi bili naši zagovornici kod Boga. To su svećenici Eugen Šutrin, Janez Kranjc, vjernik laik Ivo Mašina i drugi. „Proslavi, molimo Te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom ljubavi prema tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi i tako napredovali na putu spasenja te bili sve sličniji tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“, zaključio je mons. Zgrablić molitvom za njihovo proglašenje blaženima.

I.G.

Foto: I. Grbić