Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine 12 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, misu u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u utorak, 26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je služio misu u Privlaci, kako se to godinama čini, jer je u toj župi 26. studenog 1945. don Eugen ubijen u svojoj 31. godini života. U misi su suslavila sedmorica svećenika, među kojima privlački župnik don Žarko Relota i domaći sin, don Valter Kotlar, župnik župe sv. Roka u Bibinjama.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je privlačkim župljanima za svakodnevnu molitvu da se don Eugen beatificira, rekavši kako to nije malen čin. „Svaki dan u crkvi već niz godina molite da don Eugen bude proglašen blaženim. Hvala vam na toj ustrajnosti. Duboko vjerujem da vaša molitva neće biti uzaludna. Don Eugen je tako malo vremena kod vas bio župnik, svega šest dana. Nije uspio dočekati niti nedjelju da proslavi misu, nego je završio mučeničkom smrću i jednog dana će biti proslavljen čašću blaženstva. Ali, ne samo čašću, nego da mu se možemo utjecati kao našem zagovorniku na Nebu i suputniku na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić Privlačanima, zahvalivši im što čuvaju spomen na don Eugena. Potaknuo ih je da i dalje nastave moliti iz dana u dan za don Eugenovo proglašenje blaženim, kao i na nakanu da se u budućnosti u Privlaci izgradi crkva posvećena don Eugenu Šutrinu, kao mjesto okupljanja vjernika u zahvalnom sjećanju na mučenike Crkve koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri.

Razmatrajući navještenu Božju riječ u kojoj Isus govori o hramu koji će biti razvaljen, nadbiskup je rekao da se to ne odnosi samo na hram u Jeruzalemu, nego, Isus je hram u kojem Bog boravi u svojoj punini.

„Bog se nastanio u tom hramu u osobi Isusa Krista. Isus se nastanio u svom uskrsnom mističnom tijelu. Evanđelisti govore da je Isus govorio o hramu svoga tijela. Novi hram u kojem se Gospodin nastanio i gdje boravi je naš život. Mi smo Božji hram“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da rastemo u svijesti da Bog boravi u nama, da je naša duša mjesto gdje Bog boravi. Pritom je podsjetio na poruku sv. Pavla: „Zar ne znate, hram ste Božji. Duh Sveti prebiva u vama“.

„Zahvalimo Bogu za tu najveću milost. Ne može se dogoditi ništa ljepše i veće niti možemo primiti od toga što već imamo – da se Bog nastanio u našem srcu. Ako smo svjesni da Bog boravi u našem životu, onda nam više ništa ne treba, jer imamo najveće i najvažnije“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da produbimo u sebi zahvalnost Gospodinu što je učinio tako veliko djelo u našem životu; što nas je kao živo kamenje ugradio u duhovni dom, kako kaže sv. Petar u Prvoj poslanici.

„Gospodin je nas sagradio u divan hram u kojem Bog boravi“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da poželimo odgovoriti Gospodinu na toliku njegovu ljubav, da budemo živo kamenje Božjega duha.

„Don Eugen je ugradio sebe u živi kamen proslavljene Crkve. Poticaj nam je i uzor koje vrijednosti živjeti, primjer kako je on djelovao u svom životu, iz ljubavi prema Gospodinu. Kao svećenik, prošao je strahote. Šest godina je bio župnik na Molatu i u Brguljama. Živio je na otoku Molatu gdje je bio veliki fašistički logor kroz kojeg je prošlo 40 000 ljudi. Don Eugen je obilazio i tješio te zatvorenike“, istaknuo je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je don Eugen 9. ožujka 1943. vodio sprovod s. Agneze Petroša na Molatu, koju su mrzitelji Crkve dva dana prije toga mučili i okrutno ubili, objesivši je o drvo. I s. Agneza je među skupinom Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze.

„Kad je vodio sprovod s. Agneze, don Eugen možda nije mogao ni misliti da će i njega zadesiti isto. Dvije godine poslije zločina nad s. Agnezom, i don Eugen je ubijen i postao je mučenik. Na prevaru su ga dvojica izvela iz župne kuće. Iako je znao kako su opasne okolnosti, više od straha za gubitkom vlastitog života, don Eugenu je bilo važnije da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja osobi koja umire, premda je to što mu je rečeno bila laž. Govorili su mu da ne ide u noć, ali velika ljubav prema spasenju duše vodila ga je da riskira svoj život, kako bi spasio tuđi život“, naglasio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

„Ljubav koju je don Eugen posvjedočio svojim životom, svojim svećeničkim poslanjem i nama je primjer i uzor da i mi živimo nasljedujući Gospodina. Poticaj je da svakoga možemo ljubiti, pa i uz rizik da nešto izgubimo u životu; da se odreknemo svoje sebičnosti i koristi, pa i uz vlastiti rizik. Don Eugen nam je u tome uzor, primjer. On je to duboko i iskreno živio“, istaknuo je nadbiskup.

Premda je kratko vremena bio župnik u Privlaci, don Eugen je „ostavio duboki trag i ne prestaje propovijedati u crkvi i mjestu Privlaka, o ljubavi Božjoj koju je on nosio u svom srcu, o ljubavi koju je imao prema drugome. To nas okuplja i potiče na molitvu, da ga promatramo kao primjer istinskog kršćanskog života.

Don Eugenova prolivena krv nije uzaludna, prazna, nego ljubav koja vodi Bogu u zajedništvo ljubavi. Don Eugen je primjer i ohrabrenje da što god nam se dogodilo u životu, kakva god prijetila opasnost da se sruši naš život i rad, to je prolazno. Postoji novi, drugi, drugačiji, Božji hram. To je Kraljevstvo nebesko, raj, gdje sve nas Gospodin želi okupiti u svom zajedništvu i u svojoj blizini“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potaknuo da nam spomen na don Eugena bude poticaj na još intenzivniju molitvu da ga Gospodin proslavi čašću oltara s drugim Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije, da im se možemo utjecati kao našim zagovornicima.

Na kraju propovijedi, nadbiskup Zgrablić izmolio je molitvu za proglašenje blaženima Božjih ugodnika Zadarske nadbiskupije u kojoj se spominju dva svećenika i jedan vjernik laik. Molitva glasi: „Bože, dobri naš Oče. Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu don Eugena Šutrina, don Janjeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjima koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom i ljubavlju prema tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi i tako napredovali na putu spasenja te bili slični tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena na lokaciji Sebačevo, prema privlačkoj uvali, gdje je don Eugen ubijen.

Don Eugen je bio imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945. godine. Nakon samo šest dana, 26. studenoga, iz župne kuće su ga odvela dvojica komunista na prevaru, zatraživši od don Eugena da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, rekavši mu da je tu ženu udario konj. Sutradan, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog don Eugena.

Don Eugen Šutrin rođen je 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić, kao četvrto od sedmero djece u obitelji. Nakon završene pučke škole u Luci, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je Klasičnu gimnaziju, a bogoslovne nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Njegovo mladomisničko geslo je ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’; to je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja. U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je izgrađen koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente. Don Eugen je velikodušno obavljao svoju svećeničku službu te bio veza između logoraša i njihovih obitelji. Koliko je dobra učinio, potvrđuje i da su ga logorski zatvorenici zvali ‘Naš Anđeo’.

U svojoj propovjedi od 15. listopada 1939., don Eugen je proročki rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Na lokaciji Sebačevo gdje je don Eugen ubijen i gdje su Privlačani uredili spomen obilježje sa cvijećem, župljani su na godišnjicu smrti upalili i svijeće.

Privlački župljanin Roko Surić je rekao: „Ljudi dolaze don Eugenu kao svom bratu, donose svijeće i tako ga častimo. Velika je čast i odgovornost da u našoj župi imamo takvog svećenika kojeg, iako je bio samo šest dana župnik u župi,  nosimo u srcu i smatramo ga svojim svećenikom na Nebu, zagovornikom kod Gospodina.

Sljedeće godine je 80 godina od njegove mučeničke smrti. Intenzivno razgovaramo kako bismo dogodine to obilježili, jer je okrugla obljetnica. Smatramo da to trebamo obilježiti na poseban način, sa znanstvenim skupom na kojem bi se govorilo o životu don Eugena, o uvjetima života u izazovno vrijeme Drugog svjetskog rata, o tome koju su žrtvu podnijeli don Eugen i drugi svećenici. Kao Privlačani, želimo sljedeće godine posjetiti rodno mjesto Luka don Eugena gdje bismo mu s pijetetom odali počast i povezali naše dvije župe“, rekao je Roko Surić.

Privlačka župljanka Rozika Skoblar je rekla: „Don Eugen je bio svega šest dana župnik u Privlaci, ali osjećamo kao da je živ među nama. Mladi, nevin svećenik, došao je u župu i što ga je dočekalo. Ali, krv mučenika je sjeme kršćanstva. Vjerujem da žrtva don Eugena nije uzaludna, kao ni mnoge druge žrtve.

Sjećamo ga se, svake godine dolazimo na mjesto njegovog ubojstva. To je lijepa gesta, da ga nismo zaboravili i nećemo ga nikad zaboraviti. Svaki dan i svake nedjelje molimo molitvu za njegovo proglašenje blaženim. Vjerujem da će se jednog dana i to dogoditi, jer je don Eugen to svojim životom i svojom smrću zaslužio. Jer bio je svećenik, čovjek za druge. Isus je rekao: ‘Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj da za prijatelje’. A on ga je zaista dao za sve nas, za Krista. Hvala mu i neka ga dragi Bog uzdigne na čast oltara, kao što vjerujem da hoće. Hvala don Eugenu na svemu što je činio za nas, a vjerujem da čini i sad; da blagoslivlja Privlaku, jer njegova žrtva za nas neće biti uzaludna“, rekla je Rozika Skoblar.

Istog dana, misu za don Eugena u njegovoj rodnoj župi Luka na Dugom otoku, u lučkoj župnoj crkvi sv. Stjepana, predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nakon mise, don Ante je predvodio i molitvu odrješenja za pokojnog kod obiteljske grobnice Šutrin gdje je don Eugen pokopan.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Katarine, u ponedjeljak, 25. studenog, misno slavlje u crkvi sv. Katarine u Zemuniku Donjem koja se nalazi na zemuničkom groblju. Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio oltar u toj crkvi i kip bl. Alojzija Stepinca.

„Oltar je središnje mjesto u crkvi. Svaki put kad slavimo euharistijsku gozbu, događa se nešto osobito, veliko, što uvijek iznova trebamo posvijestiti; tada na oltaru koji je slika Golgote, žrtvenika, Bog svoga Sina žrtvuje za nas da bi nam darovao svu svoju ljubav. Bog ponovno otvara svoje srce za nas, da bismo mi mogli ući u njegovo presveto srce. Zato je euharistija toliko sveta. Zato je oltar tako važan, blagoslivlja ga se, posvećuje, jer će se na njemu to događati. Svećenik se naklanja pred oltarom i ljubi ga, jer je on znak ljubavi koju Bog ima prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Prema pročitanom ulomku iz Knjige Otkrivenja, Jaganjca prate oni koji su zajedno s njime. „Sv. Katarina i sveti prate Jaganjca. Sveti su već u potpunosti ušli u puninu Božjeg života, sudjeluju u činu u kojem se ujedinjuje cijelo Nebo da slavi Gospodina i Božju ljubav. Pozivaju i nas da se pridružimo sv. Katarini i mnoštvu svetaca i mučenika koji slave i žive ljubav Gospodnju. I mi smo pozvani biti dionici te ljubavi“, poručio je nadbiskup, upozorivši da smo puno puta ravnodušni prema onome što Bog u misi čini za nas i odnosimo se prema tome s malo ljubavi.

„Čini li nas euharistija sretnima? Moramo raspirivati ljubav u našem srcu prema Gospodinu koji nam se daruje na oltaru. Imamo prigodu sjediniti se s Gospodinom u svetoj pričesti, primiti njegovo uskrsno tijelo, jer njegov život ne završava na križu, nego u slavnom uskrsnuću. Taj novi život Gospodin želi dijeliti s nama, želi hraniti naš život, da bismo napredovali“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o udovici koja je sav žitak kojeg je imala ubacila u hramsku riznicu, nadbiskup je upitao gdje je sav naš žitak, ono što mi jesmo; što je bitno u našem životu, u što mi ulažemo najviše svoga vremena.

„Krist je sav svoj žitak ubacio u riznicu našeg života. Isus nije ništa zadržao za sebe, tolika je Božja ljubav. To i nama mora biti izazov, da ne ostanemo ravnodušni, da ne ubacujemo od svoga suviška; da Gospodinu ne dajemo mrvice, malo vremena, malo molitve, da nas Gospodin ne mijenja i ne obogaćuje. U nama postoji riznica, a to je naša duša, gdje se čuva najdragocjenije. Gospodin nam nije daleko, on je u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo ljepotu duše sv. Katarine koju opisuju mudrom, načitanom, pametnom. Bavila se filozofijom i zaštitnica je filozofa. Odbila je svoju zemaljsku karijeru, mogla se udati za rimskog cara koji je bio božanstvo.

Sv. Katarina nije pristala na udaju za rastavljenog cara te je car angažirao pedeset učenih ljudi da pridobiju Katarinu za udaju. Svojom mudrošću i znanjem, Katarina je uspjela uvjeriti učenjake koji su bili poslani promijeniti njeno mišljenje, no ona je njih promijenila. Onda je car naredio da se Katarinu muči kotačem s noževima, no kotač je oštetio one koji su Katarinu željeli ozlijediti. Nakon što je ničim nije uspio pridobiti za sebe, car je dao odrubiti Katarininu glavu.

„Sv. Katarina je dala sav svoj žitak Isusu i za njega. Nije mjerila sebe uspjehom ovoga svijeta, nego joj je Krist bio važan i glavni. Zato je Katarina postala slavna i velika, jer je živjela s Bogom. Ako Gospodina držimo na prvom mjestu, onda i mi nasljedujemo sv. Katarinu i najveće vrijednosti koje nam Gospodin daruje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup i zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalili su darovateljima sredstava za nabavu oltara i Stepinčevog kipa. Donaciju za oltar darovala je Općina Zemunik Donji čiji je načelnik Ivica Šarić također bio na misi. Drveni oltar izradio je zemunički stolar Jure Krnčević. Općina Zemunik Donji ima dobru suradnju sa župom i podržava potrebe crkve. Oltarnik je darovala obitelj pokojnog Nediljka Pinčića, dugogodišnjeg zemuničkog župnog vijećnika.

Zemuničanka Ankica i njen suprug Šime Bilaver darovali su donaciju za brončani kip bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradio akademski kipar Tomislav Kršnjavi. Kip će biti postavljen u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, na mjestu gdje puk pali svijeće.

Župnik Dodić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću koji je već više puta bio u Zemuniku i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koji je također sudjelovao u misnom slavlju. Vikar Sorić je u subotu, 23. studenog, u Zemuniku predvodio duhovnu obnovu za ovogodišnjih 37 krizmanika, za njihove roditelje i kumove, o temi „Isus je naš prijatelj, ne zove nas slugama“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić izrazio je poštovanje u zahvalnom sjećanju na blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu te je pohodio grob Ike i Jure Prenđe, roditelja mons. Prenđe, pomolivši se za pokoj njihovih duša. U crkvi sv. Katarine mise se služe na blagdan njene naslovnice i na sprovodima Zemuničana.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća, proslavljen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u nedjelju, 24. studenoga, u katedrali sv. Stošije u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ovogodišnji blagdan sv. Krševana, čije se relikvije u Zadru nalaze i časte već 14 stoljeća je na zadnju nedjelju u liturgijskoj godini kad se slavi svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, pa je nadbiskup u propovijedi razmatrao značenje Isusa kao kralja.

„Kraljevstvo Kristovo, cijeli njegov život, njegova povijest, događaji iz njegovog života, od začeća do smrti i uskrsnuća, uzašašća na nebo i poslanja Duha Svetoga  su ‘svjedočanstvo istine’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, tumačeći razgovor između Pilata i Isusa navješten u evanđelju po Ivanu, u kojem Isus Pilatu kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet, da svjedočim za istinu“.

„Iako Isus nije odgovorio Pilatu što je istina na način kako bismo to i mi možda očekivali, Isus je svojim životom otkrio i posvjedočio Istinu i to na najveći mogući način, osobito svojom smrću na križu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da nas blagdan Krista Kralja poziva da razmatramo „svjedočanstvo istine“ ljubavi Boga Oca sjedinjenog sa Sinom u Duhu Svetom za svakog čovjeka, za cijeli svijet.

„Kristovo kraljevstvo je „svjedočanstvo istine“ o besplatnoj i bezuvjetnoj, bezgraničnoj i vječnoj Božjoj ljubavi po kojoj se ostvaruje Božji plan savezništva i spasenja za cijelo čovječanstvo“, poručio je nadbiskup.

U suđenju pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom, „u kontekstu tadašnjeg političkog uređenja, neposredno pred svoju smrtnu presudu, Isus potvrđuje Pilatov upit: „Ja sam kralj“. U isto vrijeme, Isus pojašnjava rimskom prokuratoru: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima“. Kraljevstvo na koje Isus misli ne odgovara zemljopisnim granicama i ljudskim politikama. Isus nije imao na raspolaganju strukture koje bi branile i štitile granice fizičkog prostora, kako smo navikli slušati o narodima koji imaju monarhije, diktature ili demokratska društva. Kristovo kraljevstvo je, kako kaže Predslovlje blagdana Krista, Kralja svega stvorenja, „neizmjerno, vječno i sveopće“, „kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, ljubavi i mira““, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da Isus nikad nije prekinuo svoje zajedništvo s Bogom Ocem, nadbiskup je rekao da „Isus nije usamljeni kralj Kraljevstva nebeskog. Uvijek je ostao sjedinjen s Bogom Ocem u poslušnosti njegovoj volji, svjedočeći „ja i Otac jedno smo“. Isus, u jedinstvu s Ocem, svjedoči da nas Bog ljubi, da nas je prolivenom krvlju svoga Sina, tj. ljubavlju, otkupio od naših grijeha i učinio nas kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu, Ocu svojemu i Ocu našemu. Isusovo Kraljevstvo odgovara našem iskustvu spasenja, tj. „biti oslobođen od grijeha“. To je pobjeda besplatne božanske ljubavi protiv svih sila zla ljudske zarobljenosti, pobjeda protiv svakog idolopoklonstva“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isto tako, Isus svoju kraljevsku vlast „dijeli s nama koji svojim životom postajemo proroci istine života, slušajući njegov glas. Vrhunac njegovog ljudskog poslanja, njegova smrt na križu, otkriva svu istinu Božje ljubavi prema čovjeku, istinu da je život koji je Isus donio svojim uskrsnućem jači od smrti“, rekao je nadbiskup, dodavši da nas je Isus učinio kraljevstvom, svećenicima, da bismo mu zauvijek mogli dati slavu i moć, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim.

Vjernici su „kraljevstvo, svećenici Bogu i Ocu svome“ po svojim djelima ljubavi, istaknuo je mons. Zgrablić. U ljubavi gradeći zajedništvo s Bogom i međusobno, postajemo dionici Kristovoga „ja i Otac jedno smo“.

„Duh Sveti koji se izlijeva u naša srca i savjesti, dolazi nam u pomoć i postaje snaga našeg poštovanja prema drugima, naše zauzetosti za dobro drugoga. U Kristu, jedinom i Velikom Svećeniku, učimo kako ispravno ispunjavati našu svećeničku ulogu u svakom trenutku i situaciji našeg života, kao ljudi koji se ne suobličavaju ovome svijetu, nego preobražavaju svoje pameti kako bi mogli razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist, do svoga konačnog dolaska, u svom kraljevstvu očituje svijetu preko nas koji smo udovi njegovog Tijela.

„Svatko od nas pozvan je živjeti Božju ljubav i milosrđe u životu u ime besplatne Božje ljubavi koju smo primili, u ime bezgraničnog Božjeg dostojanstva koje nam je darovano. Po našem krsnom svećeništvu, općem svećeništvu, pozvani smo slaviti Boga po međusobnoj ljubavi i poštovanju.

Što više napredujemo u slušanju i vršenju Isusovih riječi, u proročkom svjedočanstvu, u vršenju djela milosrđa, to više otkrivamo naše dostojanstvo koje primamo kao ljubljena djeca Božja. Što smo više sretni da možemo biti „progonjeni zbog pravednosti“, da i pod cijenu žrtve prihvaćamo vršiti Božje djelo, to nam više pripada kraljevstvo nebesko“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječ Božja i spomen Krista Kralja pozivaju nas i potiču „da ne izgubimo nadu u Kristovu pobjedu u globalnom kontekstu, u kojem čovječanstvo trpi uzdajući se u moć oružja, novca i osobnosti koje silovito uzdižu vlastitu sebičnost“, poručio je mons. Zgrablić.

U tome nam je uzor i sv.  Krševan, koji je kao vjerni svjedok vlastitim životom dao osobito svjedočanstvo za Istinu, za Krista Kralja, za njegovo kraljevstvo, rekao je nadbiskup. Sv. Krševan je postao dionik punine života Kraljevstva nebeskog te mu Zadarska Crkva pjeva: “Evo pravoga mučenika koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko”.

„Sv. Krševana, čije ime Chrysogonus dolazi iz grčkog i znači ‘rođen iz zlata’, Crkva časti niz stoljeća i spominje svakog dana u Kanonu sv. Mise. Sv. Krševan povezan je sa sv. Stošijom, mučenicom. Dok je bila u zatvoru, kao njen vjeroučitelj on ju je tješio svojim pismima. I sv. Krševan bio je stavljen na veliku kušnju. Uz uvjet da se odrekne Isusa Krista, nudili su mu visoki društveni položaj – prefekturu rimske provincije. Nudili su mu da bude dio kraljevstva ovoga svijeta. Krševan je odbio tu laskavu ponudu, izabravši radije smrt i svjedočanstvo za kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta, nego odreknuće od Isusa Krista. Zbog toga mu je odrubljena glava, 24. studenog 303. godine, u Aquae Gradatae, mjestu udaljenom oko dvanaest milja od Akvileje. Njegovo tijelo ostavljeno je na morskoj obali, u blizini imanja gdje su živjele tri kršćanke, Chione, Agape i Irene sa starim svećenikom Zoilom. Oni su uzeli njegovo tijelo i odsječenu glavu i dostojno ga pokopali. Tijelo sv. Krševana preneseno je u Zadar 649. godine, prije 1375 godina“, rekao je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da nam sv. Krševan, „vjerni svjedok Istine, bude zagovornik i zaštitnik, poticaj i primjer, da i mi svojim životom gradimo Kraljevstvo nebesko u svojim životima i budemo istinski svjedoci Istine“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, za kojeg je nadbiskup rekao da svojim uzdignutim oblikom pokazuje prema Nebu i vječnim vrijednostima koje nadilaze zemaljsko.

U misi su sudjelovali Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra sa suradnicima iz Gradskog poglavarstva i Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Naime, lik sv. Krševana nalazi se na zastavi, grbu i pečatu Grada Zadra, a pred njegovim relikvijarom nekad su upravitelji grada Zadra polagali prisegu da će časno raditi za opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić

Susret članova župnih zborova Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru, prigodno i uz blagdan sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika.

Na susretu su govorili liturgičari, o. Jozo Milanović, OSB i mr. don Dario Tičić, predstojnik Liturgijskog povjerenstva Zadarske nadbiskupije koje je inicijator održavanja toga susreta.

O. Milanović govorio je o osobitostima liturgijske glazbe prema Uputi o svetoj glazbi ‘Musicam Sacram’. „Liturgija je vrhunac i vrelo svega života Crkve. Sve ostalo teži prema tom vrhuncu i iz toga izvire. U liturgiji je sve usmjereno prema slavlju Gospodina“, rekao je o. Jozo, naglasivši da za liturgijska slavlja treba biti osobito pripremljen.

Upozorivši da nije svejedno kako se i što pjeva i svira tijekom bogoslužja, o. Jozo je opisao tri stupnja u dijelovima liturgijskog slavlja po važnosti u načinu kako se pjevaju, prema uputi ‘Musicam Sacram’.

„Najvažnije je ono što svi izvode za vrijeme bogoslužja, kad predslavitelj i narod, zbor, zajedno pjevaju, mole. To je važnije od popratnog pjevanja koje izvodi samo zbor ili samo narod. Osim predslavitelja, biskupa ili svećenika, važni su i sudionici slavlja, dakle i pjevanja, ministranti, čitači i članovi crkvenog zbora“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je služba dijela naroda koji predvodi liturgijsko pjevanje osobito važna.

„Sudjelovanje naroda mora biti ponajprije nutarnje. Kad se govori o svečanom slavlju, ne polazi se od izvanjskog, od glazbala, aranžmana cvijeća,  nego najprije od nutrine vjernika. Srce i duša trebaju biti u svečanom raspoloženju. No, izvanjsko očituje ono nutarnje. U bogoslužju ne može biti ništa svečanije ni ugodnije od zajednice u kojoj svi svoju vjeru i pobožnost izražavaju pjevanjem“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da Uputa naglašava važnost i izvanjskog držanja vjernika, sudjelovanja koje će kretnjama, usklicima, držanjem tijela, odgovorima pjevanjem, očitovati nutarnje sudjelovanje. Uputa potiče neka se za vrijeme liturgijskog slavlja u svoje doba obdržava i sveta šutnja te da u misi nedjeljom i blagdanom prednost treba dati pjevanoj misi.

Uputa ‘Musicam Sacram’ opisuje tri stupnja prema kojima Crkva određuje što je najvažnije i što je najmanje važno za način kako se pjeva, odnosno moli.

Na prvi stupanj spadaju u obredima ulaza pozdrav svećenika, Gospodin s vama i odgovor naroda I s duhom tvojim, u bogoslužju Riječi usklici kod evanđelja, u euharistijskoj službi prinosna molitva, ono što svećenik moli, a svi odgovore Amen; predslovlje s uvodom i Svet, završna doksologija, Po Kristu i s Kristom i u Kristu, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, Oče naš, Mir Gospodnji, popričesna pjesma i obrazac otpusta.

Na drugi stupanj spadaju Gospodine, smiluj se, Slava, Jaganjče Božji, Vjerovanje, ako se pjeva i Molitva vjernika. Na treći stupanj spadaju pjesme kod ophoda za ulaz i pričest, pjesme poslije čitanja i poslanice, Aleluja prije evanđelja, prinosna pjesma, odlomci Svetog Pisma, ako ih nije bolje pročitati bez pjevanja.

„Sve to troje nije važnije od Svet koje je svečano, zajedničko, kad svi kličemo Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot. Zato je jako ružno kad se umjesto Svet koji je tako važan i svi ga trebaju svečano izvoditi, nekad izvodi nešto što nije ni blizu i ne smije biti zamjena za taj stalni dio mise“, upozorio je o. Jozo.

„Odgovori na pozdrave svećenika i drugih službenika su razlog zašto uvodni pozdrav svećenika Gospodin s vama te zborna, prinosna, popričesna molitva spadaju među najvažnije dijelove mise koje bi trebalo pjevati. Istu molitvu pjevaju predslavitelj i narod. Uputa kaže, koliko je moguće, nekad se pjesme puka, ako se nešto pjeva višeglasno ili vjernici nisu dovoljno poučeni, mogu prepustiti samom zboru, uz uvjet da se puk ne isključi od drugih dijelova koji na njega spadaju. Nije ni potrebno da svi sve izvode. Neke dijelove na misi će pjevati samo zbor, a neke će prihvatiti cijeli narod“, rekao je o. Jozo.

Najčešće se pjevaju ulazna i darovna pjesma, a to je na trećem stupnju po važnosti, rekao je o. Jozo, istaknuvši da ono što se može pjevati, odnosno moliti na različite načine, u kraćoj ili dužoj formi, znači da nije na prvom stupnju, npr. Gospodine, smiluj se.

„Većinu misnih dijelova predviđenih za pjevanje, na prvom stupnju, izvodi predslavitelj mise. Ono što ne izvodi predslavitelj nije na prvom stupnju u smislu važnosti zadanog pjevanja“, istaknuo je o. Jozo.

O. Milanović je rekao da se sadržaj koji je u Misalu predložen za pjevanje „u Crkvi birao, određivao stoljećima, dotjerivao. To nije radila jedna osoba i ništa nije slučajno tako određeno. Oslonimo se s više povjerenja na upute koje Crkva daje i na izbor Crkve, kako bi liturgijska slavlja bila svečanija po našem nutarnjem sudjelovanju i po izvanjskom pjevanju, da nutrina i vanjština svečano slave Boga“, potaknuo je o. Jozo.

Don Dario Tičić je rekao da je ostvaren napredak u pjevanju zborova mladih na misi, za razliku od nekad kad su se umjesto nepromjenjivih dijelova mise pjevale  druge pjesme. „Pjevanje na misi je i vid evangelizacije. Zato nije nevažno kako se i što pjeva“, naglasio je don Dario, rekavši da je i crkveno pjevanje odraz stanja našeg duha. Upozorio je da treba izbjeći pjevanje i sviranje koje stvara dojam izvođenja nečijeg koncerta na misi.

„Idealno bi bilo kad bi se svake nedjelje i blagdana pjevala ulazna pjesma koja je u Misalu. Liturgija vodi prema Bogu, ona nije samo čin svećenika. Riječ liturgija označava narodni čin, to je zajednički čin Boga i ljudi. Kršćanska liturgija je hvalbena liturgija. Svi su obuhvaćeni i trebaju imati osjećaj pripadnosti, sudjelovanja u liturgiji“, poručio je don Dario.

Istaknuo je i važnost šutnje u bogoslužju te podsjetio da je u nekim župama u Zadarskoj nadbiskupiji sačuvana tradicija glagoljaškog pjevanja koju i dalje treba njegovati i poštovati kao osobitost višestoljetne bogoslužne baštine.

Tičić je pohvalio pjevače što se trude i ulažu napora da bi se božanski čin svete liturgije i kroz glazbu, pjevanje i sviranje, uzdigao do dostojanstvene razine. Potaknuo je zborove da i dalje razvijaju osjećaj odgovornosti između onoga što  se može pjevati i što se nudi po odrednicama u dokumentima Crkve.

„Kad nam je teško, kad ne osjećamo polet, sjetimo se Božje ljubavi i svega što je Bog za nas učinio, da je Božji Sin umro iz ljubavi za nas ljude. Trebate biti vođeni čistoćom liturgije. Pjevati Bogu je prvenstveno davanje hvale Bogu, ali i u službi spasenja vlastite duše“, poručio je don Dario članovima župnih zborova, zahvalivši im na trudu kojeg ulažu sudjelujući u misnim slavljima svojim pjevanjem i sviranjem te pritom animiraju i cijelu župnu zajednicu u pjevanju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečanu Večernju uoči blagdana sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 23. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

U propovijedi je mons. Sorić govorio o sv. Krševanu kao „građaninu Isusovog kraljevstva“, jer je ovogodišnja uočnica blagdana uoči nedjelje kojom je navještena svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Prema pročitanom ulomku iz Poslanice Efežanima, “Bog uskrisi Krista od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu, nego i u budućem“.

Isusu Kristu, „pravom Bogu i čovjeku, Otkupitelju i Spasitelju ljudskog roda, koji je izvor i središte naše vjere, pripadaju sva kraljevstva svijeta, čitav stvoreni kozmos, materija i duhovni svijet, zemlja i nebo u kojem se nadamo i mi gledati njegovu kraljevsku slavu“, istaknuo je mons. Sorić, upozorivši da su „zemaljska kraljevstva, društveno politički sustavi i njihovi vladari prolazna stvarnost, o čemu svjedoči i humanistička znanost koja istražuje, otkriva i tumači ljudsku prošlost“.

„Povijest, koju zovemo ‘učiteljica života’, ukazuje kako sve zemaljsko ima svoj rok trajanja, pokazuje prolaznost zemaljskih institucija i čovjeka. Vjernicima povijest svjedoči i da postoji samo jedan vječni Kralj, Isus Krist, čije ime stoji nad prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga Isusa nazivamo Alfom i Omegom, kraljem koji je Gospodar vjekova i vremena, o kojem svjedoči i židovski natpis na drvu križa: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski’“, istaknuo je mons. Sorić.

Kada vjernici Isusu žele izraziti najuzvišeniju čast i najveću društvenu titulu, onda koriste pojam kralj, rekao je generalni vikar. „Isus je zaista Kralj svega stvorenoga jer u našem ljudskom rječniku, institucija kralja predstavlja vrh društvene hijerarhije, visokog vladara i vođu.

Ipak, Isus je netipičan kralj. Kralj svega stvorenja rekao je Pilatu: ‘Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta’. Razmišljajući o božanskom hodu Isusa zemljom, možemo uočiti kako njegova kraljevska titula i njegovo kraljevstvo nadilaze zemaljsko poimanje kralja i kraljevstva. Od betlehemske špilje do jeruzalemskog groba, od obala Galilejskog mora, preko Samarije do Judeje, vidimo da Isus nije tipičan ljudski kralj. Taj nebeski Kralj naviještao je istinsku pravednost, mir, poniznost, ljubav i brigu za svoje ‘podanike’. Njegova trnova kruna i drvo križa dokaz su drugačijeg kralja u odnosu na one povijesne. Taj netipični kralj pozivao je na ljubav prema neprijatelju i oprost prema bratu“, rekao je mons. Sorić, istaknuvši da kralj Isus nije poput ljudskih kraljeva okupljao vojsku, pozivao na osvetu, ubojstva, uništavanje naroda.

„Dok su ljudski kraljevi mačem osvajali, pljačkali i ubijali ljude, Isus, istinski Kralj, ima samo jednog neprijatelja, a to je zlo, grijeh. Grešnika je prihvaćao i pozivao na obraćenje, kako bi svaki grešnik bio dio njegovog kraljevstva“, poručio je mons. Sorić. Stoga jedino pred tim Kraljem spuštamo koljena, klečimo pred svetohraništem i zazivamo njegovo Kraljevstvo riječima: ‘Dođi kraljevstvo tvoje’.

Crkva zadnju nedjelju u liturgijskoj godini posvećuje duhovnom kraljevstvu vječnog Kralja, a čitanja svetkovine Krista Kralja pozivaju nas da propitamo koliko smo blizu Kristovom kraljevstvu, rekao je mons. Sorić.

„Sve što radimo, molimo, trudimo se, mora imati svoje ispunjenje u Kristu Kralju i njegovom kraljevstvu, jer konačni cilj vjerničkog života je pripadati kraljevstvu Isusa kralja“, poručio je predvoditelj slavlja, podsjetivši da je raskajani razbojnik na križu molio: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!“.

Put dolaska u Isusovo kraljevstvo je jednostavan, u ljepoti Evanđelja i težak, u življenju tih principa, upozorio je mons. Sorić, rekavši da u Kraljevstvo nebesko dolazi onaj tko prihvaća evanđeosku logiku Isusa, a to znači oprostiti drugome, u čovjeku prepoznati brata, ne osvećivati se te prihvaćati prijestolje vječnog Kralja, a to je križ, „ljudski, simbol prokletstva, a kraljevski i nebeski znak spasenja“.

„Isus ne želi širiti svoje kraljevstvo ovom zemljom silom, vojskom i snagom ovoga svijeta. Opomena koju je izrekao Petru na Maslinskoj gori: ‘Djeni mač u korice!’ je svevremenska, nadvremenska. Isus isto i nama poručuje: vrati u korice mač jezika mržnje i osvete, klevete i proklinjanja, psovke i uvrede. Kraljevstvo nebesko postiže se kada donosimo mir Evanđelja među druge“, poručio je mons. Sorić.

Nebeskom kraljevstvu služio je i sv. Krševan, akvilejski mučenik za vrijeme Dioklecijanovih progona, čije se relikvije od 649. g. nalaze u Zadru. Taj rimski vojnik i časnik riskirao je karijeru konzula rimske provincije i vlastiti život zbog vjernosti Kristu. „Odrekao se ljudskog, da bi služio Nebeskom kraljevstvu. Sv. Krševan se odrekao mjesta konzula u Rimskom carstvu da bi postao glasnik velikog Kralja, da bi postao konzul Kristovog evanđelja, Božjeg kraljevstva“, rekao je mons. Sorić.

Podsjetio je da su se zadarski preci stoljećima okupljali u zadarskoj crkvi sv. Krševana i u molitvama tražili zagovor toga simbola grada Zadra, a gradska uprava stavila je lik sv. Krševana na zastavu i grb Grada Zadra.

„Sv. Krševan i drugi sveci ne žele biti simbolima, nego primjerima. Žele svjedočiti kako doći do Kraljevstva nebeskog. Znakovit je grafički prikaz sv. Krševana na grbu i zastavi Grada Zadra. Nadahnuti umjetnik prikazao je lik sv. Krševana na konju koji je u trku, uzdignutih nogu, u hitrosti. Kao da nam je umjetnik htio poručiti da trčanje, hitrost, brzina prema Nebeskom kraljevstvu mora biti u vjerničkoj svakodnevici“, rekao je mons. Sorić, potaknuvši da po primjeru sv. Krševana i mi usmjerimo naše korake i našu žurnost prema Kristu kralju i njegovom kraljevstvu kojem nikad neće biti kraja.

„Neka nam sv. Krševan pomogne ostvariti da, poput njega, budemo građanima Kristovog kraljevstva na nebesima“, poručio je mons. Sorić i čestitao svima Dan Grada. Na kraju Svečane Večernje, vikar Sorić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, pred kojim su nekad članovi zadarskog gradskog poglavarstva polagali prisegu da će upravljati gradom na opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić

Učenici Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru proslavili su svoj Dan škole u srijedu, 20. studenog, u sportskoj dvorani te škole.

Učenici su izveli predstavu o životu Ive Mašine, naslovnika njihove škole, čiji je tekst napisala Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika u toj školi. Uz kreativnu scenografiju, učenici su izvrsno prikazali sve etape Ivinog uzornog života, njegovu osobnost, obiteljski, školski i zatvorski život, od rođenja u Preku 21. srpnja 1927., do njegove smrti u kaznionici u Staroj Gradiški, 20. studenoga 1961., gdje je ubijen u 34. godini života. Dugo se nije znalo gdje mu je grob unutar zatvorskih zidina. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u njegovo rodno mjesto Preko 24. srpnja 1998. godine.

Mašina je rođen u pobožnoj obitelji roditelja Ive i Marice s devetero djece. Bio je najbolji učenik gimnazije u Zadru. U Zagrebu je bio izvrstan student povijesti na Filozofskom fakultetu, najbolji u generaciji. Akademik Jaroslav Šidak vidio ga je kao svog nasljednika na katedri povijesti. Mašini je UDBA više puta onemogućavala diplomirati na studiju povijesti. Zbog domoljubnih stavova, taj svjedok vjere i mučenik uhićivan je više puta od 1954. do 1957. godine. Sudilo mu se kao dijelu Preške grupe. Bio je drugooptuženi u tom političkom procesu. Osuđen je na 11 godina zatvora. Iz istražnog zatvora uspio je pobjeći. Neko vrijeme bio je u Ogulinu, no ponovno je uhićen i kazna mu je povećana na 15 godina. Godine 1959. osuđen je na 15 godina zatvora. Komunisti su osudili i Ivinog brata Veljka, a njihov brat Melkior završio je na Križnom putu hrvatskog naroda. Ivo Mašina je jedini vjernik laik u skupini svećenika i s. Agneze Petroša kao Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze.

Nakon predstave, prisutnima se, među kojima su bili i roditelji i rodbina učenika, obratio don Roland Jelić, ravnatelj škole. „Želimo izvući iz povijesti tog velikana koji i danas može biti uzor. Vjerujem da učenici mogu puno crpiti iz onoga što je Mašina živio. Želimo osuvremeniti Mašinu i svake godine prikazati nešto drugo o njemu, dati ga kao uzor mladima“, rekao je don Roland. Podsjetio je da smo u molitvama i sjećanjima na heroje i stradalnike koji su dali živote u obrani domovine u Vukovaru i Škabrnji. „Dok su nam misli s njima, sjećamo se i heroja Ive Mašine, kršćanskog domoljuba koji je svoj život položio za ideale u koje je čvrsto vjerovao: Boga, vjeru i domovinu. Ime Ivo Mašina škola nosi s ponosom. Trudimo se s marljivošću i ljubavlju prema Bogu i domovini veslati kroz uzburkano more života i čuvati neprolazne obiteljske i kršćanske vrijednosti koje je Ivo isticao i živio s tolikim žarom i ponosom. Taj velikan djeci, mladima i starijima može biti uzor. Svi imamo neke uzore, a jedan nam može biti i Mašina: marljiv, pobožan i gorljivi borac kršćanskog domoljublja“, istaknuo je don Roland. Zahvalio je djeci što su prenijeli duh života Mašine kao svijetlog lika hrvatske povijesti. „S ponosom slavimo Dan škole na dan smrti našeg naslovnika. Molimo Boga da naš Ivo bude uzdignut na čast oltara“, poručio je ravnatelj Jelić.

Don Roland je zahvalio zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću „na svemu što čini za školu, što se odaziva doći na događanja u školi i time im pokazuje svoju očinsku brigu“. Jelić je zahvalio i umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji je prije nepunih šest godina osnovao tu katoličku OŠ „i time dao novi zamah u školstvu na području Zadarske nadbiskupije“, rekao je don Roland.

U prvoj generaciji bilo je upisano devet prvaša, a sada školu pohađa 377 učenika. „Škola se širi. Svi koji bi htjeli pohađati našu školu ne mogu biti upisani zbog nedostatka prostora. Vjerujem da ćemo sljedećih godina uspjeti oformiti nove kapacitete i omogućiti da i druga djeca koja žele doći u našu školu to mogu, nastojati živjeti ideale koje je živio Ivo i za koje se borio: Bog, vjera i domovina“, poručio je don Roland.

Za katoličku OŠ vlada najveće zanimanje u Zadarskoj županiji, od svih osnovnih škola. „Roditelji upisuju djecu u želji da ih odgajaju u tradicionalnim vrijednostima koje se gube. Ističu da se vrijednosti koje su oni imali kao djeca, koje su u njih ulagali njihovi roditelji i učitelji, razvodnjavaju. Upisom u našu školu, roditelji žele djecu donekle sačuvati od loših vanjskih utjecaja“, rekao je don Roland. Na svečanosti su bili i don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te ravnatelji tri zadarske OŠ: Markica Perić (Stanovi), Dražen Adžić (Šimuna Kožičića Benje) i Ante Barać (Petar Preradović).

Prigodnu riječ uputio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Čestitao je djeci, roditeljima i nastavnicima Dan škole. „Ova škola nije samo spomenik Ivi Mašini, nego je škola izgrađena za djecu. Vi ste škola, vi ste najdragocjenije, najvrjednije što škola ima i što se u njoj događa“, poručio je nadbiskup Zgrablić djeci.  Zahvalio im je i čestitao za uloženi trud u predstavi i zahvalio je Bogu za život djece, roditelja i nastavnika.

„Bogu hvala da postojite, što ste izabrali ovu školu, da se u njoj možete odgajati kao što je činio i Ivo Mašina. Odgajao se u zdravom duhu. Bio je nadaren i što je primio od Boga kao darove, do kraja je iskoristio, trudio se. Bio je najbolji učenik i najbolji student, a nije završio studij zbog neprijateljskih okolnosti u svom životu. Radio je, vježbao svoj karakter, izgrađivao se u istinskog čovjeka i kršćanina. Gajio je najveće vrijednosti koje su vrjednije od školovanja i fakulteta te je bio smetnja i izložen progonu. Ali, izdržao je do kraja, ostao je vjeran u kušnji života i postao nam je ponos. Pokazao nam je koje su istinske vrijednosti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši djecu da se nadahnjuju na vrijednostima koje je živio Mašina, da se svi odgajamo i rastemo u tom duhu, da nasljedujemo to dobro koje čovjeka čini najvrjednijim. „Neka Ivo Mašina postane takav uzor da jednog dana bude proslavljen i čašću blaženstva i svetosti, kao i drugi Božji ugodnici Zadarske nadbiskupije koji su hrabro položili svoj život za ideale kršćanstva, ljudskosti i ljubavi prema domovini“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika i autorica predstave, napisala je tekst uz pomoć kolegice Petre Milete na prijedlog ravnatelja Jelića, u želji da se u to uključi sve učenike. „Škola je puna talentiranih učenika i kreativnih učitelja. Učenici su tjednima vježbali. Hvala svim učiteljima što su sudjelovali u stvaranju rekvizita, izrade scenografije. Mašinu smo htjeli približiti djeci i odraslima. Htjeli smo pokazati rast Mašine od rođenja do smrti. Vrlo mali broj ljudi zna tko je Mašina. Iz njegovih sačuvanih tekstova i drugih izvora htjeli smo pokazati njegovu ljubav prema obitelji, vjeri i domovini. Da djeca svojim trudom, radom i glumačkim sposobnostima pokažu kolika je bila njegova ljubav, ali i njegova hrabrost, jer je u svakom trenutku uspio, pred bilo kim, suprotstaviti se i pokazati što on zapravo jest“, rekla je Bišćan.

U predstavi su sudjelovali učenici od 1. do 8. razreda. Iz svakog razreda je sudjelovalo nekoliko učenika. Djeca su pokazala veliku umješnost u svim zadacima. Vježbajući tekst naučili su puno o Mašini, što i nisu prije o njemu znali. „Nakon nekih scena ostali smo razgovarati o tome. Učenici viših razreda sami su nam predlagali što bi u nekom trenutku bilo dobro učiniti ili kako bi Ivo mogao reagirati na nešto. Predstava je zajednički rad svih nas i jako nam je drago da je uspjela“, poručila je Bišćan.

Zadarska nadbiskupija je osnivač Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ Odlukom o osnivanju od 21. ožujka 2017., tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Škola je počela s radom u rujnu 2018. u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Iz godine u godinu broj učenika se povećavao. Početkom šk. god. 2021./2022., škola je premještena u novoizgrađenu suvremenu školsku zgradu u Novo naselje na zadarskom predjelu Bokanjac.

Na svečanosti Dana škole sudjelovao je i mons. Puljić. Pohvalio je predstavu o Mašini rekavši da je ona najbolji način kako dalje širiti glas među mladima o tako velikom čovjeku. „Ponosan sam što sam njega izabrao kao naslovnika škole jer se malo zna o Mašini. Tako zaboravljamo ljude. On je velikan naše prošlosti, velikan u svakom pogledu. Potječe iz brojne obitelji, s devetero djece, gdje se razvio u pozitivnu osobu; naučio je sa svojom braćom igrati se, učiti, pa i trpjeti. Bio je osobito nadaren i Božji čovjek. Dirljivo je njegovo pismo majci iz zatvora koju tješi za Božić, da je on napravio jaslice u zatvorskoj sobi, a brat će ih učiniti u njihovoj kući. Osobita je njegova zahvala nakon pričesti. Tu se osjetilo da je on zaista živio s euharistijom, za Isusa, s njime se družio, osjećao ga je kao dio sebe i moli ga: ‘Daj, Bože, da ostanem vjeran do kraja’. I ostao je vjeran do kraja. Možemo biti samo ponosni na Ivu Mašinu“, poručio je umirovljeni nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na poziv zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i pod njegovim predsjedanjem, susret nadbiskupa Zgrablića i svećenika na kojem su dogovarali način otvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji održan je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru, u utorak, 19. studenog.

Papa Franjo otvara Jubilejsku godinu na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, a Jubilejska godina u svim mjesnim Crkvama otvara se na blagdan Svete Obitelji, u nedjelju, 29. prosinca 2024. godine.

Otvaranje Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji će biti u nedjelju, 29. prosinca s početkom u 17 sati u crkvi sv. Šime u Zadru. Prema smjernicama Dikasterija za evangelizaciju i Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u Obredniku otvaranja Jubilejske godine u mjesnim Crkvama, otvaranje Jubilejske godine sastoji se od tri dijela: okupljanja naroda u crkvi od osobitog značenja u biskupiji, tzv. collectio, hodočašća nadbiskupa, svećenika i vjernika od te postajne crkve do katedrale te misnog slavlja u katedrali.

Otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se, po uzoru na papinske stacionarne mise, hodočasti u drugu crkvu. U Zadru će čin hodočašća vjernika biti od crkve sv. Šime koja je ujedno i svetište do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

U liturgijskom slavlju otvaranja Jubileja pozvani su sudjelovati svi vjernici iz grada Zadra, iz zaleđa i s otoka, predvođeni svojim župnicima, svećenicima. Na osobiti način u svečanosti otvaranja sudjeluju predstavnici obitelji iz svih župa Zadarske nadbiskupije, koji će u crkvi sv. Šime dobiti jubilejsku svijeću, s kojom će hoditi u procesiji od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije te će nakon slavlja u katedrali, obitelji odnijeti tu svijeću u svoju župnu zajednicu.

U crkvi sv. Šime će, između ostaloga, za vrijeme uvodnog  molitvenog obreda biti navještaj Evanđelja te će se pročitati ulomci iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje povodom proglasa Godine jubileja.

Drugi dio otvaranja Jubileja podrazumijeva hodočašće u katedralu u kojem će nadbiskup, svećenici i vjernici ići za križem. U Zadru će na početku hodočasničke procesije biti veliki križ iz katedrale sv. Stošije kojeg će nositi članovi Bratovštine sv. Šime. Simbol toga čina je u „znaku puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, kako je to i prikazano logotipom Jubileja. ‘U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“ (papa Franjo, Opća audijencija, 21. rujna 2022.). To je put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu’“, navodi se u Obredniku otvaranja Jubilejske godine.

Za vrijeme hodočasničke procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije će se pjevati hodočasnički psalmi i psalmi ‘ulaska u hram’.

Po ulasku u katedralu sv. Stošije, križ iz katedrale koji će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji će se postaviti u prezbiteriju prvostolnice te će ga, prikladno urešenoga, vjernici moći častiti tijekom cijele Godine jubileja. Papa Franjo kaže da je „sadržaj razlomljenog kruha Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu“.

Također prema Obredniku, u katedrali će nadbiskup Zgrablić kod krsnog zdenca predvoditi obred spomena krštenja, znak sakramentalne inicijacije i u Crkvu te poškropiti narod blagoslovljenom vodom.

U nedjelju, 29. prosinca, u nijednoj crkvi u gradu Zadru poslijepodne neće biti slavljene mise, nego su svi vjernici pozvani sudjelovati u svečanoj misi u katedrali sv. Stošije povodom otvaranja Godine jubileja. Svi svećenici se pozivaju toga dana predvoditi dvije mise, da mogu navečer koncelebrirati s nadbiskupom u katedrali sv. Stošije. Misni obrazac je od blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa.

U poticaju da taj susret bude svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva, nadbiskup Zgrablić će uputiti i prigodni Proglas vjernicima Zadarske nadbiskupije povodom otvaranja Jubilejske godine.

Uz nadbiskupa Zgrablića, na susretu su bili don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, župnici dviju župa u središtu Zadra na poluotoku, don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije i don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime, dekani dva gradska dekanata, don Igor Ikić, dekan dekanata Zadar – Zapad i don Mario Akrap, dekan dekanata Zadar – Istok, don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgiju, don Roland Jelić, glavni ceremonijar u katedrali sv. Stošije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, u Škabrnji se okupilo više tisuća poštovatelja žrtve za domovinu iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva.

Obilježavanje Dana sjećanja počelo je komemorativnim programom u predjelu  Ambar na ulazu u mjesto Škabrnja, na početku Ulice 18. studenog 1991., gdje se dogodio zločin nad nedužnim civilima 1991. godine. Toga dana u Škabrnji je ubijeno 43 ljudi, uglavnom starije životne dobi i branitelja. Sveukupno, u Škabrnji je u Domovinskom ratu ubijeno 86 branitelja i civila.

U komemorativnom programu sudjelovali su osmoškolci iz Škabrnje koji su čitali prigodne tekstove o stradanju i pijetetu žrtava, s porukom da su djeca budućnost koja trebaju poznavati prošlost svoga mjesta i naroda, kao i klapa Sveti Mihovil.

Nakon prigodnog programa, kolona sjećanja išla je od Ambara do spomen obilježja masovne grobnice kod OŠ Vladimira Nazora, gdje je vijenac i svijeće položilo izaslanstvo Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Na početku kolone hrvatski vojnik je nosio križ. Uz pripadnike Hrvatske vojske i Hrvatske policije, na počelu kolone bili su stjegovi postrojbi koje su branile Škabrnju. To su Škabrnjski bataljun, 112. brigada Hrvatske vojske, 7. domobranska pukovnija, Specijalna jedinica policije Poskoci, Bojna Kralja Tomislava, 9. bojna HOS-a, Bojna Zrinski Frankopan, Otočki bataljun, Bojna Matija Vlašić i 72. bojna Vojne policije. Slijedili su predstavnici povijesnih hrvatskih postrojbi sa stijegovima.

Misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, fra Marinko Vukman, rektor manje bazilike Gospe Sinjske iz Sinja i oko pedeset svećenika iz cijele Hrvatske.

U prigodnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić rekao je da prikazujemo Bogu molitve za pokoj duša stradalih u Škabrnji, susjednom Nadinu, cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji, za stradale u Vukovaru i u cijelom Domovinskom ratu. „Zahvaljujemo Bogu za slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku. Molimo i za nas kako bismo po Božjoj Riječi i otajstvu euharistije očistili naš duh, pročistili naš spomen na zločine koji su se dogodili u Škabrnji i u Domovinskom ratu, da u nama ne bi „proklijao kakav gorki korijen, pa se unese zabuna i ne zarazi mnoge“ (Hebr 14,15). Neka se obilno Božje milosrđe izlije na sve žrtve Domovinskog rata, na pokojne branitelje i sve druge pokojne, kao i na sve nas da živimo u miru i slobodi, ljubavi i prijateljstvu; da se ‘Škabrnja i Vukovar’ nikada ne ponove i nigdje ne dogode! Neka i po našoj molitvi prestanu zla, ubijanja i razaranja, ratovi koji nisu dostojni niti ‘jedne suze majke koja opakuje svoje dijete’, kako kaže papa Franjo“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Ponosni smo i zahvalni „žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život, nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali“, poručio je biskup Rogić, rekavši da je naša trajna Domovina na nebesima: „Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu“.

Osobito 18. studenog „u Škabrnji se drugačije doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i uskrsnuću na život vječni“, rekao je mons. Rogić, podsjetivši da se prije 33 godine dogodilo stradanje bešćutnosti i neljudskosti, u nevjerici što čovjek može učiniti čovjeku. „Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. Tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo pomoću Božjom“, poručio je šibenski biskup.

U Škabrnji se na osobit način susreću naša prošlost, sadašnjosti i pogled u budućnost, smrt i uskrsnuće, život koji prolazi i neprolazne vječnosti; tu je „sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra“, istaknuo je mons. Rogić, rekavši da „raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži, o mjestima zločina ili pojedinim osobama“, naglasio je biskup.

Znakovi izbavljenja i pobjede nad zlom su krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva. „Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoj život, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve“, rekao je biskup, dodavši da su rane s križa uskrslog Krista znak prepoznavanja Krista, raspetog i uskrslog, a „rane, žrtve i velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost“.

„Škabrnja i Vukovar traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i uskrsnuće mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda“, rekao je mons. Rogić, upozorivši da nekad nismo svjesni ostvarenog napretka i postajemo nezahvalni.

Istaknuvši da je najveća ljubav dati život za drugoga, za ljubav, istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu, biskup je potaknuo da od Škabrnje učinimo „mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od  lažnih slika ljubavi i radosti bez odricanja; mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli; mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju; mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, obitelj i Domovinu,  kako nas je Krist učio; mjesto gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela“.

Naglasivši da Škabrnja treba biti „mjesto gdje se raste u vjeri, vjera budi, časte oni koji su ostvarili vječni život u Bogu, po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života“, biskup je potaknuo da se zapitamo kakvi ćemo doći pred Lice Božje.

Branitelji su „ugradili sebe u budućnost koju živimo danas. Neka nam budu trajni poticaj za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega“, poručio je mons. Rogić, rekavši da gradimo Domovinu za našu i buduće generacije zahvaljujući velikodušnosti hrvatskih branitelja. „Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote, jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost“, poručio je mons. Rogić.

Don Ivan Rončević, župnik Škabrnje, zahvalio je svima na dolasku, rekavši kako je pohvalno i dostojno da je broj sudionika na Dan sjećanja u Škabrnji svake godine sve veći.

U misi su sudjelovali Oleg Butković, potpredsjednik Vlade i ministar mora, prometa i infrastrukture, izaslanik predsjednika Vlade, Marko Primorac,  potpredsjednik Vlade RH i ministar financija, Marija Vučković, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Ivan Šipić, ministar demografije i useljeništva, Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova EU, Tonči Glavina, ministar turizma i sporta, Božidar Longin, župan Zadarske županije, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja, predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

Nakon mise, sudionici su u koloni sjećanja ‘Korak po korak’ išli od crkve do groblja sv. Luke, gdje su kod spomen obilježja stradalih i središnjeg križa izaslanstva položila cvijeće i svijeće te je izmoljeno odrješenje za pokojne. Kod središnjeg križa pročitana su imena 36 poginulih hrvatskih branitelja Škabrnje, imena desetorice poginulih branitelja u obrani Škabrnje koji su rodom iz drugih mjesta, imena 56 ubijenih civila iz Škabrnje te imena šestero škabrnjskih civila poginulih od mina u poraću. U koloni sjećanja od župne crkve do groblja sudjelovao je i Zoran Milanović, predsjednik RH.

Među svećenicima u Škabrnji bio je i fra Marinko Vukman. „Hodočasnici iz cijele Hrvatske, BiH i iseljeništva žele zahvaliti braniteljima i svima koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jer njihova je žrtva ugrađena u slobodu naše Hrvatske“, rekao je fra Marinko, istaknuvši da se 18. studenog u Škabrnji vidi zajedništvo našeg naroda koji se osjeća kao jedno, što nam je uvijek potrebno, želeći domovini mir i zajedništvo.

Među pridošlima su bile i brojne redovnice. S. Lenka Begić iz Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku, a djeluju i u Zagrebu, u Škabrnju je došla s vjernicima iz zagrebačke župe Remete. „Došli smo odati počast našim braniteljima za sve za što su se borili, za naš narod. Da damo podršku narodu koju je tu ostao. Prvi put sam tu, mjesto se lijepo obnovilo i ljudi svake godine sve više posjećuju Škabrnju. To mi je osobito drago“, rekla je s. Lenka.

U Škabrnji su bili brojni mladi i djeca, u organiziranim školskim i klupskim dolascima i s roditeljima. Roko Surić, otac troje djece je rekao: „Kao što smo u Zadru hodali za život, tako i danas  hodamo u Škabrnji za one koji su položili svoje živote da bismo mi živjeli u slobodi. Kao otac osjećam potrebu da i svoju djecu naučim da odaju počast svima koji su im omogućili da žive kao slobodni ljudi. Djeci nije teško hodati koji kilometar. Objasnili smo im, ako možemo ići na izlete, onda možemo i 18. studenog prohodati koji kilometar za sve ljude koji su svoju žrtvu položili, da bi oni danas tu mogli hodati“, rekao je Roko.

Andrijanu Surić raduje vidjeti puno mladih obitelji s djecom u Škabrnji 18. studenog „jer u današnje vrijeme je izblijedila slika obitelji koja želi djeci prenijeti domoljubne i kršćanske vrijednosti. Hodamo da odamo počast, a smisao je i da se djeci prenese da znaju koji su im korijeni; jer ako ne poznaju svoju prošlost, neće znati u kojem smjeru trebaju ići u budućnosti. Domoljublje je sastavni dio identiteta čovjeka i mislim da je važan segment da se razvije kod djece, kako bi u budućnosti znali poštovati ljude i ljubiti zemlju u kojoj su rođeni, da jednog dana i oni nastave to prenositi na svoju djecu“, poručila je Andrijana Surić.

U Škabrnju su došla i četvorica biciklista koji su vozili bicikle 630 km od Vukovara do Škabrnje, a u Zagrebu su im se pridružili i članovi Biciklističkog kluba iz Dugog sela koji su također biciklima došli u Škabrnju od Zagreba, vozeći približno 350 km, u zahvalnosti za žrtvu branitelja i stradalih u Škabrnji i Domovinskom ratu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. obljetnicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Propovijed biskupa Rogića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre u vjeri Kristovoj, nadbiskupe Milane i Želimire, biskupe Ante, svećenici, redovnici, redovnice, časni predstavnici državnih vlasti, udruga, župa, hrvatski branitelji, obitelji poginulih branitelja, hrvatski vojnici, hodočasnici iz cijele Hrvatske, dragi Škabrnjani!

Ovdje u Škabrnji, na današnji dan, drugačije se doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i Uskrsnuću na život vječni. Godine sjećanja, pamćenje stradanja koje ne blijedi, 33 godine od – do tada nezamislivih stradanja. Nitko nije bio spreman na toliko zlo, bešćutnost, neljudskost, uopće pomisao što čovjek čovjeku može napraviti. Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare sve Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. I tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo – pomoću Božjom.

U tom ozračju danas osluškujemo Riječ Božju, u ovoj crkvi, hramu, na svetom mjestu, mjestu susretanja s Bogom, bratom pored sebe, mjestu susreta s našom poviješću i pogleda u budućnost, susreta smrti i uskrsnuća, života koji prolazi i neprolazne vječnosti. Sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra, sada i uvijeke.

Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja Izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji. Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv. Idu prema Crvenom moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da po suhu prođu, neprijatelje zaustavio. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izašli iz Egipta – iz ropstva. Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh “Sagriješili samo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe, Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!”. Mojsije pravi zmiju od mjedi, stavlja na stup. Treba u nj pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti.

Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sâm Božji Sin. Tada će nastati spasenje i snaga Kraljevstva Božjeg. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči Knjiga Otkrivenja.

Raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži – bilo o mjestima zločina ili pojedinim osobama.

Krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva postaju znakovi izbavljenja, pobjede nad zlom. Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoga života, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni – pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve. Zato se vesele nebesa i svi nebesnici.

Na svoj način, Škabrnja i Vukovar sa svojim stradanjima traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i ono što će se dogoditi za tri dana, uskrsnuće – mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda.

Danas, poslije 33 godine, nije li tako? Obnova, novi život, obitelji, djeca, toliki ostvareni napredak kojega puno puta nismo ni svjesni – pa postajemo nezahvalni – svjedoče da je zlo pobijeđeno. Da se iznova rađa život. Ima poteškoća, novih prepreka, pogrešaka, ali sve to samo podgrijava pogled pouzdanja u providnost, buđenje nade i vjeru u uskrsnuće, vječni život i već sada i ovdje ljubav za brata čovjeka.

Uskrsli Krist svojim učenicima pokazuje rane s križa. Jedino što će ući u nebo, a napravljeno je ljudskim rukama. Te rane postaju znak prepoznavanja Krista: raspetog i uskrslog. Kao da rane, žrtve i svaka velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost.

Isus poziva na ljubav kakva je između njega i Oca. Ostanite u mojoj ljubavi! Čuvajte moje zapovijedi da bi ostali sa mnom povezani, da bi ostali u mojoj ljubavi i da istinska radost ostane u vama, da vaša radost bude potpuna. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sâma koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu. To neka je poruka Škabrnje i Vukovara i cijelog Domovinskog rata.

Učinimo i od Škabrnje:

– mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od svih današnjih lažnih slika ljubavi i životne radosti bez odricanja;

– mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli;

– mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju;

– mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, svoju obitelj i Domovinu, onako kako nas je Krist učio!

– mjesto nove nade gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela.

Škabrnja želi biti mjesto gdje se raste u vjeri, gdje se vjera budi, gdje se časte oni koji su ostvarili radost neba, vječni život u Bogu. Svih onih koji po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života ugradiše sebe u budućnost koju živimo danas. Da budu trajni poticaj nama danas za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega. Mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, a usmjeruju prema vječnosti. Da se zamislimo kakvi ćemo doći pred Lice Božje?

Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali.

Ma na kakve probleme danas nailazili, ma s čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za našu i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost.

Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu.

Tek tada u punom smislu, i na ovome mjestu, imat će posebno značenje riječi: Hrvatski sinovi i kćeri: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati“ – u potpisu, Vaši pradjedovi! Amen.

mons. Tomislav Rogić

šibenski biskup

Širenje glasa svetosti fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva, kojega Katolička Crkva svečano proglašava blaženim u subotu, 16. studenog u Skadru, počelo je u župi Prikazanja BDM u Kistanjama u Zadarskoj nadbiskupiji.

Kistanje je zadnja župa u bukovačkom, ratom opustošenom dijelu u zaleđu Zadarske nadbiskupije koju od 1997. nastanjuju Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora koji su u Kistanje došli iz mjesta Janjevo na Kosovu.

Upravo su Janjevci u Kistanjama 2004. godine, i to čine redovito svaki dan, do danas, počeli molitvu za proglašenje blaženima dvojice svojih svećenika sunarodnjaka. Janjevac fra Serafin Glasnović Kodić beatificiran je 2016. godine,  kao i don Anton Muzić iz Vrnavokola, iz kosovske župe Letnica, u sklopu skupine mučenika vjere koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunizma.

U ovom tekstu donosimo kronologiju kako se širio glas svetosti Palića i Kodića u vjerničkoj zajednici Janjevaca u Kistanjama koji su 20 godina, sve do danas, svakog dana molili, i izmolili, i hrvatskog blaženika Alojzija Palića. Svjedok i jedan od protagonista toga procesa je don Josip Dučkić. On je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998., a župni vikar u Kistanjama od 2002. do 2012. godine. Sada je umirovljeni svećenik Zadarske nadbiskupije.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela i do danas traje svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Upravo je don Josip osobno učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu, i to čini bez prestanka od 2005. godine. Kao župni vikar, don Josip je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, s nakanom da se Kodić i Palić proglase blaženima.

„Mi smo bili ustrajni u molitvi. Kad smo prvi put čuli da je pokrenut proces za proglašenje blaženima Palića i Kodića, moj osobni zavjet je bio da ću svake nedjelje služiti misu da se taj proces uspješno završi. Hvala Bogu, Bog je uslišao našu molitvu. Zavjet je ispunjen“, rekao je don Josip koji je gostovao i o tome govorio i u emisiji ‘Aktualno’ HKR-a, emitiranoj u petak, 15. studenoga. S don Josipom Dučkićem razgovarala je i tu emisiju priredila Ines Grbić.

Don Josip je dao izraditi i misnicu „Bogu na čast“ na kojoj je motiv raspetog Krista u srcu, s nakanom da se „kad god u njoj misi, po zagovoru Sluge Božjega fra Alojzija  i fra Serafina, izmoli neka milost za dobro župe Kistanje i za spas njegove siromašne duše“.

Don Josip je 2003. godine priredio i knjižicu „Pobožnost Slugama Božjim fra Alojziju Paliću i fra Serafinu Kodiću“.

Fra Alojzije se suprotstavio pokrštavanju Albanaca na pravoslavlje i mijenjanju njihove narodnosti

Prikupljanje dokumenata za pokretanje procesa kauze počelo je još dok je Dučkić bio župnik u Janjevu. Tada je upravo don Josip dao krsni list fra Alojzija Palića župniku Gjergju Gjergjiju koji je tražio Palićev krsni list, a živio je u Stubli. „To je bila tajna. Gjergjj je prikupljao dokumente, napisao je i knjižicu na albanskom, ‘Otac Alojzije Palić’. U to vrijeme, u Hrvatskoj je bio Domovinski rat. U krsnom listu u rubriku ‘Nacionalnost’ upisao sam da je fra Alojzije Palić Hrvat. Gjergjij je protestirao protiv toga, zašto sam napisao da je fra Alojzije Hrvat“, rekao je don Josip, smatrajući: „Albancima je bilo važno povezati mučenike Kosova i Albanije na način da je to ‘jedan narod, jedna država’. To je moje mišljenje. Fra Alojzije je bio stavljen na čelo mučenika u Albaniji, on je ubijen 1913., da bi se povezao s 38 albanskih mučenika u Albaniji. Zato je smetala rubrika u krsnom listu, koje je nacije“, smatra don Josip, istaknuvši: „Fra Alojzije je podignuo glas u obranu Albanaca, zamjerio se crnogorsko – srpskim vlastima u vrijeme Balkanskih ratova i Kraljevine; to je bio povod da ga zatvore u Đakovici. Fra Alojzije nije bio samo protiv toga da se Albanci muslimani pokrštavaju na pravoslavlje, nego i da pod pritiskom vlasti mijenjaju svoju narodnost. Onda su ga vodili na sud u Peć, na zapadu Kosova, izvukli ga iz zaprežnih kola“, podsjetio je don Josip.

Upravo su na ispravno vrednovanje povijesnih činjenica i poštovanje hrvatske narodnosti Palića ukazali i hrvatski biskupi za vrijeme svoga zajedničkog, 26. zasjedanja HBK i BK BiH, 13. ožujka 2024. u Sarajevu, pod predsjedanjem dvojice predsjednika nadbiskupa metropolita, Tome Vukšića i Dražena Kutleše.

U svom Priopćenju, biskupi su tada izrazili podršku zaštiti hrvatske manjine na Kosovu, ističući da „daju potporu čuvanju uspomene i na njihovu hrvatsku narodnu pripadnost“. Naime, na grobu fra Alojzija bila je skinuta nadgrobna ploča, spomenik, kojeg je podigla rodbina Alojzija Palića na hrvatskom jeziku te je umjesto toga bio stavljen natpis na albanskom i s albanskim grbom.

U tom kontekstu, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić je 20. lipnja 2024., komentirajući za HKR odluku pape Franje o objavi dekreta o mučeništvu iz mržnje prema vjeri sluge Božjega fra Alojzija Palića, rekao da to što se, „nažalost, dogodilo, nije dobro ni za samo štovanje, ni za tu malu zajednicu Hrvata i njihov identitet“. Biskup Palić tada je poručio: „Objavom dekreta i jasnim pisanjem prezimena blaženika Alojzija Palića, Sveta Stolica je prepoznala njegov identitet, ali i to da se on borio za očuvanje identiteta Albanaca, među kojima je djelovao. To je njegova velika zasluga i zbog toga je podnio mučeništvo. Vjerujem da bi svi koji sada djeluju na Kosovu, crkvene ili društveno-političke vlasti, trebale prepoznati uistinu povijesnu ulogu i mučeništvo fra Alojzija Palića. Priznajući mu pravi identitet, odali bi i svojevrsnu zahvalnost za sve što je učinio za albanski narod“, poručio je biskup Petar Palić. Naime, fra Alojzije Palić kritizirao je srpsko-crnogorske vlasti na Kosovu koje su nasilno pokrštavale albanske muslimane na pravoslavlje. Kao župnik u Glođanama suprotstavio se tome u nekoliko sela. Zbog toga je bio nekoliko dana u zatvoru u Đakovici.

Don Josip je istaknuo da je iz Dubrovnika i Hercegovine u Janjevo uvijek bio slan župnik Hrvat koji je čuvao hrvatsku svijest i katoličku vjeru. Janjevci su dali duhovna zvanja i za albanske župe. U jednom trenutku, u samostanu u Leshu, od 12 franjevaca, 9 čak bili su Janjevci.

Fra Alojzije je ubijen i zbog čuvanja ispovjedne tajne penitenata

Don Josip ističe da je prikupljanje dokumenata o Paliću počelo godinama prije nego je Skadarska biskupija 2002. pokrenula procesa njegove kauze.

Još je 14. rujna 1965. skopski biskup Smiljan Franjo Čekada pisao vlč. Josipu Pungerčaru, upravitelju župe Janjevo, da u Janjevu žive nećaci fra Alojzija Palića: Paško, Tuna i Nikola Joza Palić te u službenom dopisu potiče janjevačkog župnika Pungerčaru da se jedan od nećaka izjasni što zna o pogibiji svoga strica. Traži da da se taj zapisnik dostavi skopskom Ordinarijatu i arhivi župe Janjevo.

Biskup Čekada u tom dopisu navodi da je fra Alojzije poginuo na teritoriju novoselske župe, vršeći svoje svećeničke dužnosti i ističe: „Jedan nam je vjernik pisao da se njegov grob nalazi na otvorenom polju i predlaže da se premjesti u novoselsku crkvu ili negdje pokraj nje. Mi smo tu sugestiju prihvatili, jer smatramo da je umjesna i opravdan“.

Odgovarajući tom poticaju biskupa Čekade, u dokumentu janjevačke župe od 16. listopada 1965. zapisano je da je Alojzijev nećak, Paško Palić, pred župnikom Pungerčarom rekao: „Na mjestu gdje je fra Alojzije bio ubijen, stoji jedan gvozdeni krst između Peći i Đakovice. Ubojice su ga pokopali na mjestu gdje je bio ubijen. Poslije šest tjedana bio je iskopan, u prisustvu biskupa Media i vjernika i prevezen u župu Zjum te su ga sahranili u privremenoj crkvici sv. Ane u  Zjumu. Vjernici su često dolazili na njegov grob i palili svijeće“.

„Fra Alojzije je ubijen i podnio je mučeništvo zbog ispovjedne tajne, koju nije želio odati“, istaknuo je don Josip. Palić je ubijen mlad, u 36. godini života, svećenik je bio tek deset godina. U korizmi, ususret proslavi Uskrsa, blizu sela Janoš, 7. ožujka 1913., crnogorski vojnici na putu su mu skinuli habit i ubili, nakon što im je odbio odati ispovjednu tajnu.

„Fra Alojzije je išao ispovijedati po selima svoje župe pred Uskrs; 7. ožujka je bio na groblju. Ispovijedao je vjernike i tada su naišli pet crnogorskih vojnika koji su vidjeli okupljanje ljudi oko fratra, šaptanje na uho, kako se ispovijed obavlja, u diskreciji. Njima je to bilo čudno. Izvukli su fratra vani, tražili su od njega da im kaže što mu ti ljudi šapću.

Fra Alojzije nije htio ništa reći o tome, to je ispovjedna tajna. Izvukli su ga s groblja i nekoliko metara dalje, ubili su ga s pet metaka iz puške, bacili njegovo tijelo u jarak i pokrili ga suhim granjem. Kažu da se šest tjedana nije znalo za njegovo tijelo. Po noći, neki ljudi su primjećivali da iz toga jarka izlazi svjetlo. Išli su vidjeti što je to i vidjeli su neraspadnuto tijelo fra Alojzija Palića“, rekao je don Josip.

Nakon šest tjedana, pokojno tijelo fra Alojzija s mjesta ubojstva preneseno je u crkvu u Zjum gdje je pokopan, pet kilometara od Prizrena. O Alojzijevom glasu svetosti u Janjevu pričalo se „stidljivo, ne javno“, istaknuo je don Josip. No, podsjeća da su postojali znakovi.

„Jedno dijete je bilo palo u duboku jamu u Janjevu. Drugi dan pronašli su ga živog. O tom čudu postoji i službeni zapis kao dokument. Teta toga dječaka je učinila zavjet. Dotaknula je sliku fra Alojzija i rekla da će moliti devet Oče naša po Palićevom zagovoru, da dijete bude spašeno. I sutradan su našli dijete živo“, rekao je don Josip.

U Kistanjama je jedan dječak imao veliki strah, toliki da nije mogao ići u školu i crkvu bez majčine pratnje. Obitelj se pripremala za odlazak liječniku u Zagreb. „Prije njihovog odlaska, išao sam kod njih u obitelj i rekao im da učine zavjet po zagovoru fra Alojzija, da mole devet Oče naša, pa ćemo vidjeti. I strah dječaka je nestao“, istaknuo je don Josip.

Počeci javne pobožnosti i širenja glasa svetosti o Kodiću i Paliću u Kistanjama

Janjevački svećenik, fra Ivan Matić, voditelj Kuće susreta Tabor, od 2000. bio je 13 godina u Generalnoj kuriji Reda manje braće u Rimu kao generalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Matić se tada upoznao s dokumentima o pokretanju kauze Palića i Kodića od strane Skadarske biskupije, koja je taj postupak pokrenula 10. studenog 2002. godine. Matić je javio Janjevcima u Kistanjama da je proces kauze počeo.

Mons. Marko Sopi, prizrenski biskup, na svečanoj proslavi 700. obljetnice spomena župe Janjevo, 9. svibnja 2003. u Janjevu, rekao je da je Sluga Božji fra Alojzije Palić, mučenik i kandidat za blaženika, ponos župe Janjeva i njihovog parca sv. Nikole, niknuo iz dičnog stabla janjevačkih svećenika i redovnika, zajednice koji su Crkvi dali brojna duhovna zvanja, tada je rekao da ih je četrdeset.

Trodnevnica u čast fra Alojzija i fra Serafina prvi put održana je u Kistanjama 2004. godine. Učinili su to don Josip i njegov stric, tadašnji kistanjski župnik, don Nikola Dučkić, da vide reakciju ljudi. Kripta tada nedovršene župne crkve sv. Nikole u Kistanjama bila je puna oduševljenih ljudi.

Za vrijeme prva Trodnevnice u četvrtak, petak i subotu, mise su slavljene u 17 sati, a dan proslave bio je u nedjelju u 17 sati. Prvog dana Trodnevnice, 4. ožujka 2004., don Josip Dučkić u propovijedi je rekao da su Kodić i Palić živjeli svoj poziv iz Euharistije. „Iz ploda vjere u euharistijskog Isusa razvila se želja, poput bačenog pšeničnog zrna koji niče iz zemlje, da se na poseban način posvete Bogu, u redovničkom i svećeničkom staležu, gdje su direktno uključeni u stvarnost događaja euharistije na oltaru. Ono što je najsvetije na zemlji, Bog je povjerio smrtniku čovjeku, euharistiju. Na taj dar odgovara se s povjerenjem onoga koji je taj dar primio“, rekao je don Josip.

Ohrabren podrškom vjernika, tadašnji kistanjski župnik Nikola Dučkić 2005. moli zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu za dozvolu da počne i javno širenje glasa o svetosti Palića i Kodića.

Nakon Svećeničke skupštine Zadarske nadbiskupije u Zadru, 16. veljače 2005., don Nikola Dučkić obavijestio je nadbiskupa Prenđu da „mi Janjevci u Kistanjama želimo započeti s molitvama da dva naša franjevca, rodom iz Janjeva, za koje se vodi postupak, budu što prije proglašeni blaženima… Lijepo Vas molimo, Oče nadbiskupe, da nam odobrite moljenje molitve i prihvatite predvoditi svetu misu 7. 03. 2005. u Kistanjama, s početkom u 17 sati“, piše don Nikola Dučkić u službenom dopisu nadbiskupu Prenđi.

„Drage volje, drage volje“, uzvratio im je mons. Prenđa i 7. ožujka 2005. predvodio svečano misno slavlje u kripti župne crkve sv. Nikole u Kistanjama. Taj dan izabran je jer je baš toga dana, 7. ožujka 1913., Palić ubijen. Tim misnim slavljem označen je i službeno, uz odobrenje mjesne crkvene vlasti, početak molitve za proglašenje blaženima janjevačkih franjevaca Palića i Kodića, o čemu je nadbiskup Prenđa obavijestio i nadležni Dikasterij,.

Od toga dana, 7. ožujka 2005., u Kistanjama je počela svakodnevna, javna molitva u zajedništvu vjernika u župnoj crkvi, na nakanu njihove beatifikacije.

U propovijedi te mise, nadbiskup Prenđa je rekao da je u „Crkvi Božjoj u 20. st. puno mučenika, među njima su i dva franjevca, sinovi vjernog janjevačkog puka koji su svoje živote položili za vrednote vjere. I Sveti Otac osjetio je važnost mučenika te je Crkvi pred Veliki jubilej dao zadatak sabrati mučeničke svjedoke vjere, pozivajući mjesne Crkve da učine popis mučenika, kako bi se ta imena stavila u baštinu Crkve prošlog, teškog i krvavog 20. stoljeća, u kojem su se iz mržnje uklanjali milijuni ljudi zbog vjernosti Kristu. Fra Alojzije i fra Serafin spadaju u tu vjernu povorku dičnih i velikih imena Crkve“, rekao je nadbiskup Prenđa, istaknuvši da su duše pravednika su u Božjoj ruci, uzdignuti od Boga i ne dotiče ih se muka nikakva.

„Oni su svjetlo za buduća pokoljenja koja pamte njihovo junaštvo. Crkva iz krvi svojih mučenika izlazi ojačana, snažnija i pomlađena. I dvojica janjevačkih franjevaca će doprinijeti da Crkva u 21. stoljeću zasja ljepotom vjernosti i snagom svjedoka. To je paradoks, da se iz onoga koji po ljudsku nestaje, rađa novo i ostaje svjedočanstvo vitalnosti kršćanstva i svetosti. Fra Serafin i fra Alojzije Kristu su povjerovali do kraja. Oni ohrabruju našu vjeru i pokazuju da Božja riječ ima snagu. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji ne može nestati i treba trajati dok god postojimo“, poručio je tada mons. Prenđa.

Slika na kojoj su fra Alojzije i fra Serafin u pobožnosti prema tim blaženicima

Za vrijeme te mise, nadbiskup Prenđa blagoslovio je i sliku koja se do danas nalazi na zidu u župnoj crkvi u Kistanjama, autora Drage Glasnovića. Slika prikazuje fra Alojzija i fra Serafina. „Fra Serafin rukom podržava janjevačku crkvu i prikazuje je Gospi, a fra Alojzije prima krunicu od Gospe Letničke. Nismo htjeli izostaviti ni Letnicu, jer i u Letnici živi hrvatsko stanovništvo, da budemo zajedno povezani. Dakle, Gospa Letnička drži krunicu i pruža je fra Alojziju. Tako da su nebo i zemlja povezani zajedno“, istaknuo je don Josip.

U propovijedi mise u Kistanjama, 13. siječnja 2005., župnik don Nikola Dučkić govorio je o razlogu narudžbe slike Slugu Božjih Kodića i Glasnovića. „Danas polazimo na put po Božjem nadahnuću i htijenju da učinimo jedan od prvih koraka za širenje glasa svetosti Slugu Božjih Palića i Kodića, da kod umjetnika Drage Glasnovića, našeg Janjevca, naručimo sliku s njihovim likovima, kako bi im se pobožni puk mogao lakše moliti i zagovor od njih iskati, ali i kako bi oni svojim molitvama pred Bogom isprosili nama potrebne milosti te ih Crkva stavi na čast oltara, kao uzore i zagovornike.

Naša je pobožna misao i ideja da slika prikazuje lik Letničke Gospe kako daje krunicu fra Alojziju i kako fra Serafin prikazuje janjevačku crkvu Isusu i Gospi, imajući je u rukama. Na taj način želimo reći da se svi Hrvati s Kosova, Janjevci i Letničani, utječu u svojim potrebama svojim sunarodnjacima. Ta će nas slika poticati na pobožnost i na dublje shvaćanje čovjekove svetosti. Čovjek je slika Božja… Čvrsto vjerujemo da se i na našim Slugama Božjim vidi ta slika Božja. Ponajviše kao siromašnih i čista srca, jer su bili vezani redovničkim zavjetima, ali i isticali su sliku Božju kao mirotvorci, kao ljubitelji Boga i čovjeka.

Fra Alojzije Palić ubijen je jer je ljubio Boga u čovjeku, zauzimajući se za njegova prava i vodeći brigu o spasu duša, pa je ispovijedao ljude. Okolnost u kojoj je bio ubijen je baš ispovijed, ubijen je iz mržnje na ispovijed i na sve što je katoličko i fratarsko. Činom koji činimo svjedočimo da su Palić i Kodić doista u pravom svjetlu pokazali sliku Božju te da se u Nebu raduju.

Molimo stoga Gospodara Neba i Zemlje, suca povijesti i svake ljudske sudbine, da plaću koju uživaju u Nebu pokaže i zemaljskoj Crkvi, da ih proslavi čudesima, kako bi im Crkva na zemlji priznala čast oltara. To molimo danas i svaki dan. Amen“, rekao je tada župnik Nikola Dučkić. Po sliku u Zagreb išli su kistanjski župni vijećnici Nikola Golomejić, Filip Berišić i Marijan Dodić.

Stric i nećak Dučkić, župnik don Nikola i župni vikar don Josip, pazili su da nijedan dan nakon večernje mise u Kistanjama ne propuste molitvu za Kodićevu i Palićevu beatifkaciju. Janjevci u Kistanjama svih uzrasta, od najmlađih, znaju je napamet.

Kad ne bi molili tu molitvu za velike svetkovine, na Božić i Uskrs, ljudi bi ih pitali: „A gdje je molitva?“.

„U svijest ljudi ušlo je da se to treba moliti. Sve je to Božja milost. Bog nam je pokazao da on to čini“, rekao je don Josip. Don Nikola Dučkić, kojeg svi Janjevci zovu ‘Naš župnik’, napisao je ovu molitvu koju su u Kistanjama molili svaki dan, dvadeset godina.

„Gospodine Bože, ti si slugu svoga fra Alojzija i fra Serafina pozvao da ti služe kao svećenici u savršenstvu redovničkog života. Oni su ljubav i vjernost prema tebi posvjedočili mučeničkom krvlju. Daj da sveta Crkva ove tvoje sluge uzdigne na čast oltara i da po njihovom zagovoru postignemo vječno spasenje, po Kristu Gospodinu našemu. Amen“. Nakon te molitve moli se Slava Ocu i zaziv ‘Marijo, kraljice mučenika, moli za nas’.

Tu stvarnost o širenju glasa svetosti dvojice hrvatskih blaženika rodom iz Janjeva, u Kistanjama, potvrdila je i Sveta Stolica; 7. ožujka 2010. svečano misno slavlje u Kistanjama predvodio je postulator iz Rima, fra Giovangiuseppe Califano. Rekao je tada da „postulator ne radi smo u Rimu, nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija i fra Serafina. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide pravim putem“, poručio je Califano.

Don Josip Dučkić predao je tada postulatoru dokumentaciju svjedočanstava vjernika o Palićevoj svetosti. Sve je zapisao i u svom tekstu u knjizi ‘Kistanje – Novo Janjevo’, u župi gdje je počelo širenje glasa svetosti Serafina Glasnovića Kodića i Alojzija Palića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić