Sudionicima 7. konferencije o palijativnoj skrbi održanoj u Petrčanima od petka, 11. do nedjelje, 13. travnja obratio se i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Pokrovitelji događaja koji je okupio predavače iz Hrvatske i svijeta bili su Ministarstvo zdravstva RH, Zadarska županija, Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Hrvatska liječnička komora.

Mons. Zgrablić zbog obaveza nije mogao nazočiti tom „važnom i vrijednom događaju“ te je prigodni govor nadbiskupa pročitao don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije.

„Zadarska nadbiskupija s posebnom pažnjom podržava ovu Konferenciju jer palijativna skrb nije tek segment medicine, već cjeloviti pogled na čovjeka – na njegovo tijelo, dušu i dostojanstvo. Tema ‘Razmišljajmo palijativno’ poziva nas da se, unatoč brzini suvremenog svijeta, zaustavimo i pogledamo lice onih koji trpe. Poziva nas da ne okrećemo glavu od boli, nemoći, starosti ili smrti, nego da u tim trenucima budemo prisutni – ljudski i kršćanski“, poručio je mons. Zgrablić.

Podsjetivši da Crkva u liturgiji govori i moli: „Vjernima se život ne oduzima, nego mijenja“, nadbiskup je istaknuo da nam tu nadu daje vjera u uskrsnuće Kristovo te da u njoj „vjernici pronalaze snagu i mir i u najtežim trenucima života i umiranja“.

„Razmišljati palijativno znači ne bojati se govoriti o bolesti, trpljenju i kraju života. To nije širenje straha, već pokušaj da se otkrije dublji smisao – da život, u kršćanskom razumijevanju, ne prestaje smrću, već se u patnji i smrti preobražava“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je da je papa Benedikt XVI., tijekom posjeta bolnici ‘Fondazione Poliambulanza’ u Bresci 13. svibnja 2011. g., rekao: „Patnja je dio ljudske egzistencije, ali može postati prostor u kojem sazrijevamo, u kojem se učimo ljubavi i konkretnoj solidarnosti te postajemo svjesni toga koliko smo potrebni jedni drugima“.

„Papine riječi ne pozivaju na pasivnost, nego na dublje razumijevanje patnje kao mogućnosti za rast u suosjećanju, zrelosti i duhovnosti – za onoga koji pati i za one koji ga prate. To je poziv na razumijevanje patnje kao prilike za unutarnju preobrazbu – za novi odnos prema sebi, Bogu i drugima. Palijativna skrb ne uklanja bol sama po sebi, ali joj daje novo značenje: pokazuje da nijedan trenutak života, pa ni onaj najteži, nije besmislen i da se ljudsko dostojanstvo ne umanjuje u bolesti i umiranju“, poručio je nadbiskup Zgrablić, zahvalivši svima koji su i u palijativnoj skrbi u službi Bogu i čovjeku.

Nadbiskup je zahvalio Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i njenom ravnatelju, dr. sc. Mladenu Mavaru, „na plodonosnoj suradnji sa Zadarskom nadbiskupijom i na doprinosu liječnika te ustanove u dva znanstvena skupa o temi palijativne skrbi i brizi za starije i bolesne koje je organiziralo nadbiskupijsko Povjerenstvo za bolnički pastoral.

Mons. Zgrablić čestitao je organizatorima Konferencije što su „hrabro i odgovorno otvorili tu važnu temu. Kraj ovozemaljskog života ne smije biti prepušten zaboravu ili tišini – to je trenutak kada čovjek najviše treba čovjeka. Crkva ostaje uz one koji su na tom putu, promičući nepovredivo dostojanstvo svake osobe od začeća do prirodne smrti“, rekao je nadbiskup.

Konferencija se održala u korizmenom vremenu, „u kojem Crkva poziva na dublje promišljanje o smislu i spasonosnoj vrijednosti Kristove, ali i naše vlastite patnje i umiranja – to je i poziv na palijativno razmišljanje, u svjetlu vjere i nade“, rekao je mons. Zgrablić te svima poželio blagoslovljen Uskrs, „dan pobjede života“.

„Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“

Izlaganje „Uloga i današnji izazovi svećenika u pastoralu palijativne skrbi“ na konferenciji održao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Svećeničko služenje u pastoralu obuhvaća i osobe u stanju neizlječivih bolesti. Uloga duhovnog vodstva bolesnih osoba može višestruko ublažiti stanje te  kršćanskom nadom ojačati osobu koja trpi.

Kristološka dimenzija katoličke vjere osmišljava patnju te daje ohrabrenje ljudskom nošenju križa i usmjerava ga prema transcendentalnoj stvarnosti“, rekao je don Ante, istaknuvši da „stanje bolesti, sagledavano kroz svjetlo vjere i Evanđelja, omogućuje osobi koja trpi u slobodi prihvatiti trenutno stanje, ali i dati drugačiji pristup kvalitetnijeg života“.

Sorić je istaknuo da blizina svećenika puno znači čovjeku koji trpi te da duhovno vodstvo usmjerava osobu prema vječnosti, prema spasenju cjelovitog čovjeka. Rekao je da je pastoral palijativne skrbi važna služba za svakog svećenika jer je sâm Krist okupljao bolesne, liječio i prihvaćao njihove nevolje na sebe.

„Kristološka dimenzija patnje vraća nadu osobama koje boluju od neizlječivih bolesti, a u isto vrijeme otvara i perspektivu života vječnoga i priprema ih za susret s transcedentalnim“, rekao je Sorić. Istaknuo je da osobu treba prihvatiti u njenom bolesnom stanju, ali i s obzirom na njenu prošlost i identitet osobe.

Naime, upravo je palijativna skrb osobito usmjerena na komunikaciju s pacijentom, s članovima obitelji i drugim zdravstvenim djelatnicima, kako bi se za pacijenta pronašla najbolja metoda skrbi i liječenja, kao i da se kroz razgovore zaliječe teške emocije koje prate takve situacije.

„Osobe koje onemoćaju psihički i fizički imaju potrebu pred kraj života, u starosti, ponoviti, opet iznijeti, nekome ispričati svoj vlastiti identitet. Imaju potrebu potvrde svoga identiteta. Stoga se ne smije izostaviti važan dio slušanja osobe u susretu s njom, a to zahtjeva puno strpljivosti. To je ujedno i preduvjet za izgradnju povjerenja između svećenika i pacijenta, pri čemu nastaje plodno tlo na koje se potom nastavlja liturgija riječi i sakramenti“, istaknuo je don Ante.

Iz pastoralnog iskustva, Sorić je rekao da sâme bolesne osobe najčešće traže duhovnu blizinu i prisutnost svećenika. Podsjetio je pritom na rečenicu Marte Isusu: „Učitelju, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“.

„U užurbanosti vremena, brojnim obvezama i posvećenosti svim dobnim skupinama u župi, u pastoralu se gubi najviše prioritet ljudske blizine najpotrebitijima. U tome se još više ističe odgovornost cijele župne zajednice, jer upravo ona po svom općem svećeništvu može biti produžena Kristova ruka u palijativnoj skrbi te otkrivati Kristovo lice kod najpotrebitijih“, poručio je Sorić.

Predavač je istaknuo i predrasude s kojima često oboljeli i njihove obitelji pristupaju svećeničkom pozivu, upozorivši pritom na dva ekstrema: „svećenik (kao) pogrebnik i svećenik (kao) čudesni izlječitelj“.

„Predrasuda ‘svećenik pogrebnik’ znači da se svećenika zove već u trenucima kad je dijagnosticirana bolest i na samrti, a duhovnost puno može pomoći u počecima bolesti, a ne tek kad je sve gotovo“, rekao je don Ante, podsjetivši pritom na čestu frazu ljudi u Dalmaciji: ‘Bija mu je pop i gotovo je’.

„Drugi ekstrem također frustrira svećenika, jer se od svećenika očekuje da zauzme ulogu fizičkog iscjelitelja, što nije njegova uloga. Duhovnost nije alternativna medicina niti alternativa medicini, a svećenik nije alternativa liječniku ni obrnuto. Nego, medicina i duhovnost trebaju koračati zajedno jer imaju uzvišene ciljeve – spasenje čovjeka, svatko u svojoj nadležnosti, poštujući vlastite ograničenosti i kategorije, okvir djelovanja“, rekao je Sorić, istaknuvši: „Upravo je područje palijativne skrbi divno područje sinteze i suradnje liječnika u brizi za psihičko i fizičko zdravlje osobe te svećenika u brizi za duhovno zdravlje pacijenata, osoba čije smo dostojanstvo pozvani poštovati do zadnjeg trenutka njihove prirodne smrti“, poručio je don Ante.

Organizatori konferencije su Psihijatrijska bolnica Ugljan,
Dom zdravlja Zadarske županije, Sveučilište u Zadru, Opća bolnica Zadar, uz stručnu potporu Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.

Psihijatrijska bolnica Ugljan je prva bolnica u Hrvatskoj koja je osnovala Odjel za liječenje palijativnih duševnih bolesnika i slavi 70. obljetnicu rada. U Domu zdravlja Zadarske županije intenzivno se razvija sustav izvanbolničke palijativne skrbi. Opća bolnica Zadar napravila je velike iskorake u organizaciji palijativne skrbi. U Zadru se uskoro otvara hospicij, a Sveučilište u Zadru priprema edukativne programe za palijativnu skrb.

Teme konferencije

Na konferenciji se predstavio cjeloviti, holistički pristup palijativnoj skrbi, što znači pacijenta sagledavati kao cjelovitu osobu, ne samo njegovo fizičko zdravlje, nego i dušu i očuvanje njegovog dostojanstva. Potreban je multidiscipliniran pristup različitih profesija te su sudionici razmijenili praktična iskustva u radu. Sagledano je stanje palijativne skrbi u Hrvatskoj te problemi i izazovi na putu njenog razvoja.

Palijativni pristup trebao bi prožimati rad svakog zdravstvenog radnika koji se susreće s palijativnim pacijentom te se izlagalo o temama: perspektive razvoja hrvatske palijativne skrbi i vodstvo u razvoju palijativne skrbi (PS), mobilni specijalistički palijativni tim u izazovnim vremenima, koordinacija u mobilnom palijativnom timu, obiteljski liječnik i palijativni bolesnik, pedijatrijska palijativna skrb, iskustva palijativnih odjela u općim bolnicama, domovi za starije kao ustanove za pružanje PS-a, duhovna palijativna skrb, patronažne sestre u palijativnoj skrbi, zdravstvena njega i rehabilitacija palijativnog bolesnika, volonteri, ljekarništvo, istraživanje i znanstveni rad u palijativnoj skrb, psihološka, socijalna i hospicijska palijativna skrb, etičke dileme i kontrola simptoma u palijativnoj medicini, obrazovni programi za palijativnu skrb.

Predsjedatelji Organizacijskog odbora, Vitomir Višić, dr.med. i Ante Ivančić, dr.med., istaknuli su da će se odjeci te konferencije osjećati u svakodnevnom radu i nastojanjima na unaprjeđenju kvalitete palijativne skrbi u svim sredinama zdravstvenog, odnosno palijativnog djelovanja.

Ines Grbić

Foto: Konferencija o palijativnoj skrbi

Na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje, 13. travnja, misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Slavlje je počelo okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u crkvi sv. Marije kod benediktinki, gdje je mons. Zgrablić blagoslovio maslinove grančice. Potom su se nadbiskup i puk uputili u procesiji s maslinovim grančicama do katedrale sv. Stošije gdje je pjevana Muka našeg Gospodina Isusa Krista po Luki.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

1. Krhkost ljudskog srca i vjernost Božje ljubavi

Danas, na Cvjetnicu, započinjemo najsvetije dane liturgijske godine – Veliki tjedan. Ovo je tjedan u kojem Crkva ulazi u središnje otajstvo naše vjere: Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Danas slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali u istom trenutku slušamo i njegovu Muku. U jednom dijelu liturgije –  Službi riječi, u ovoj sv. Misi, prelazimo od klicanja „Hosana Sinu Davidovu“ do povika „Raspni ga!“ – od palminih grana do križa.

Ova napetost u liturgiji izražava duboku istinu o ljudskom srcu. Kako brzo naše oduševljenje može prerasti u razočaranje, naša vjera u sumnju, a naša ljubav u izdaju. Ipak, ono što je još dublje i snažnije od nestalnosti ljudskog srca jest vjernost Božje ljubavi koja snažno dolazi do izražaja u liturgiji Muke Gospodnje.

2. Kristova muka – Božja blizina u ljudskoj patnji

Kristov ulazak u Jeruzalem i njegova muka govore nam da

Bog ne stoji po strani, da nije neki daleki promatrač naših patnji. On nije Bog koji nam je poklonio život i ostao daleko od nas. On ulazi u povijest, ulazi u našu ljudsku dramu – ne tek površno, nego do dna. U Isusu Kristu, Bog je postao solidaran s nama. Ne samo u svečanim i lijepim trenucima, već i u neprihvaćenosti, našoj hladnoći i ravnodušnosti, grijehu, trpljenju, izdaji, križu, pa čak i smrti.

Nema tame u koju Krist nije zakoračio, nema boli koju nije osjetio, nema križa koji nije ponio. On je u Kristu naše boli na se uzeo. U muci nije se protivio niti uzmicao. Leđa je podmetnuo onima koji su ga udarali i obraz onima što su mu bradu čupali. Lica svoje zaklonio nije od pogrde i pljuvanja (usp. 1. čit: Iz 50, 4-7). Sve je to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Krist je snaga naše kršćanske nade, one koja želi i očekuje dobro, one koja nas neće razočarati. Bog nije samo Bog slave i pobjede, nego i Bog suze, boli i tišine, slabosti i grijeha. Isus ne bježi od muke, ne zaobilazi križ – on ga prihvaća, grli, i time pokazuje da nas nikada ne ostavlja same. U svakom našem trpljenju, On je tu – ne kao netko tko promatra, nego kao netko tko s nama nosi teret, jer nosi nas i naš teret. Krist u Getsemanskom vrtu prolijeva krvavi znoj zbog unutarnje borbe, zbog osjećaja napuštenosti i težine koja mu pritišće dušu. Na križu izgovara riječi koje odzvanjaju svakim ljudskim očajem: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) – i upravo u tim riječima Bog postaje bliži svakome tko pati, tko se osjeća sam i zaboravljen.

3. Križ – znak ljubavi, ne poraza

Kristova muka pokazuje da spasenje nije priča o patnji, nego put koji prolazi kroz bol da bi je preobrazio i pretvorio u spasenje. Križ tako postaje znak Božje ljubavi, a ne osude. U Isusovu slobodnom prihvaćanju križa otkrivamo ljubav koja ide do kraja – ljubav koja ne postavlja uvjete, ljubav koja prašta čak i u času najveće nepravde. Isus na križu za nas moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Otajstvo Kristova križa postao je vrhovni znak Božje ljubavi prema čovječanstvu. Križ, nekoć instrument sramote i kazne, preobražen je u izvor spasenja i milosti.

Papa Benedikt XVI. je tijekom Križnog puta u Koloseumu, 22. travnja 2011. godine, rekao snažnu poruku: “Križ nam govori o vrhunskoj Božjoj ljubavi i poziva nas danas da obnovimo svoju vjeru u snagu te ljubavi”.  To je smisao i ove današnje liturgije: obnoviti vjeru u snazi Kristove ljubavi darovane u muci i smrti na križu. Stoga, križ nije simbol poraza, već pobjede ljubavi nad grijehom i smrću. Isusova žrtva na križu očituje ljubav koja se daruje do kraja, ljubav koja ne poznaje granice.

U enciklici Bog je ljubav (Deus Caritas est), papa Benedikt XVI. piše: “U priznavanju središnjeg mjesta ljubavi, kršćanska vjera je zadržala srž izraelske vjere, dok joj je istovremeno dala novu dubinu i širinu”. Ljubav je temeljna i središnja vrijednost naše vjere – ne tek jedna od vrlina, nego sama bît Boga. Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici sažeto kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8).

4. Slavni put ljubavi

Isusov slavni ulazak u Jeruzalem je početak slavnog puta ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljudi su ga dočekali s palminim i maslinovim granama i radosnim poklicima, ali samo nekoliko dana kasnije tražili su njegovu smrt. No, znamo:

Božja ljubav nije ovisna o ljudskom prihvaćanju ili slavi. Ona ostaje vjerna, čak i kad se suoči s ljudskom nestalnošću, nezahvalnošću i zlobom. Božji darovi su neopozivi.

Možemo puni nade reći: Krist je ušao u svaki kutak naše stvarnosti. Ništa ljudsko nije mu strano. I upravo zato možemo vjerovati da ni naša muka, ni naša patnja, ni naši grijesi, ni naše tame nisu kraj.

Jer, gdje je Krist bio, to je otkupio, ondje više nema beznađa – ostaje sjeme uskrsnuća, koje čeka da izraste u novi život.

Kristov križ je srce naše vjere. Ni naš križ u zajedništvu s njime nije poraz, nego pobjeda. On postaje drvo života, izvor nove nade. Isusova muka ne završava u tami groba, nego vodi prema svjetlu uskrsnuća. I zato križ ne donosi očaj, nego otkupljenje, ne kraj, nego novi početak. Bog želi, pa i ono najgore što čovjek može učiniti –  grijeh, nasilje, mržnju, smrt – preoblikovati u oruđe spasenja.

Na nama je da se Kristu povjerimo, njemu predamo sve svoje grijehe i slabosti. Na nama je da pustimo Krista u svaku poru našeg života te zahvalno i ponizno prihvatimo njegovu milost spasenja. Na nama je da prihvatimo put obraćenja.

5. Hodočasnici nade u Jubilejskoj godini

U ovom duhu možemo razumjeti i poruku Jubilejske godine 2025., koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“. Papa Franjo nas poziva da u svijetu ranjenom ratovima, u nesigurnostima, političkim previranjima, svijetu siromaštva i duhovnih praznina, u klimatskim promjenama i raznim ekološkim i duhovnim zagađenjima, budemo svjedoci nade koja dolazi od Boga, svjedoci nade koja raste iz križa Kristova. Jubilej je milosno vrijeme kada nas Crkva poziva da se vratimo izvorima vjere, da obnovimo svoj odnos s Bogom i jedni s drugima.

U tom kontekstu, riječi svetog Pavla snažno odzvanjaju: „Nada ne razočarava, jer je ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetome“ (Rim 5,5). Ta nada nije površna utjeha niti bijeg od stvarnosti, nego duboka sigurnost da Bog drži naš život u svojim rukama, čak i onda kad sve izgleda izgubljeno. U papinoj enciklici „U nadi spašeni“ stoji zapisano: „Tko se nada, već je spašen; tko se nada, već posjeduje Božju budućnost u sadašnjosti“ (Benedikt XVI., Spes Salvi, br. 3).

Pozvani smo, braćo i sestre, živjeti ovu Kristovu uskrsnu stvarnost već sada, usred svijeta koji često ne vidi svjetlo. Mi, kršćani, pozvani smo biti znakovi nade, znak svjetla, ne zato što smo naivni, nego zato što znamo da uskrsnuće dolazi kroz križ.

Draga braćo i sestre!

Uđimo u Veliki tjedan, ne samo liturgijski, nego i srcem. Ne samo da bismo se prisjetili onoga što je bilo, nego da bismo dopustili da Krist i danas uđe u naš Jeruzalem – u našu dušu, u naše obitelji, u naše zajednice, u naš Zadar, u naš svijet. Neka nas njegov križ ne plaši, jer znamo da iza križa dolazi uskrsno jutro. I neka nas ova Jubilejska godina potakne da obnovimo svoj hod vjere, kao hodočasnici nade, koji ne žive iz straha, nego iz ljubavi, iz vjere i pouzdanja u Boga koji spašava.

Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku

Foto: Ines Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 9. travnja, izlaganje o temi „Kriteriji razlučivanja u duhovnom vodstvu“ održao je p. Sebastijan Šujević, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

„Duhovna pratnja treba osobama da bi posložile svoj život, da bi ga utvrdili prema spasenju, da bi iskoristili svoje kreposti i upoznali svoj identitet, da bi se povezali s Gospodinom, ušli u dubinu i onda bili samostalni da vode svoje obitelji, odgoj djece, poslove ili se odlučili za svećenički ili redovnički život“, rekao je p. Sebastijan.

Duhovna pratnja nije savjetovanje, ispovijedanje ni liječenje trauma. To  podrazumijeva drugačiji pristup i metode. „Duhovna pratnja znači pratiti nekoga do trenutka samostalnosti, mogućnosti da osoba sama ‘posloži’ svoj život i da može živjeti svoj identitet. To je zajednički hod tijekom nekog razdoblja života. Smisao je da se dušu vodi u snažnu povezanost s Kristom, da savjest, slobodna volja, pamet, razum budu usklađeni s Gospodinom“, rekao je p. Sebastijan.

Između svećenika koji prati i onoga koga se prati postoji podrška, ali poštivanje, nemiješanje u život. „Ruka nije na srcu osobe da se kontroliraju osjećaji, niti na pameti da se kontroliraju odluke, nego na ramenu kao podrška. Svećenik je tu da prati, podržava, pomaže – ali ne da odlučuje umjesto drugoga“, istaknuo je Šujević.

U procesu praćenja važna je iskrenost osobe, da pristane izreći se, biti jasna i poslušna izvršiti neku uputu, ako je dobije. Ako se toga ne pridržava, troši se  vrijeme, iscrpljuje, a osoba zapravo želi samo potvrdu da je to što radi dobro – no, nije spremna na promjenu, upozorio je Šujević.

Ako osoba u nekom trenutku nije spremna za promjene, može se pratiti kad bude spremna mijenjati život prema Kristu. Važno je da osoba bude dobronamjerna. Netko može doći s interesom, da manipulira, kontrolira, zbog emotivne ili financijske koristi, upozorio je provincijal.

„Osoba koju se prati pozvana je učiniti čin vjere, vjerovati da Bog djeluje, da želi biti dio Crkve, da zaista želi predati život Kristu i podložiti ga vječnom spasenju“, istaknuo je Šujević.

Svećenik koji prati nije gospodar ljudskog života, spasitelj i nema sve odgovore, nego vodi osobu da ona sama dođe do odgovora i neke odluke.

„Osobu treba osposobiti da živi samostalno, da ne dolazi kod svećenika kao na mjesto gdje će se prenijeti svoj jaram, a ne napredovati. Treba izbjeći da osobi postane navika da uvijek želi doći kod svećenika kad joj treba neka odluka, pa će učiniti što on kaže. To ne pomaže osobi da raste, da postane samostalna i slobodna“, upozorio je Šujević.

Susret tijekom praćenja odvija se do pola sata, da ne ode u širinu priče o onome što nije povezano s tim susretom.

Važno je i slušati – ne samo riječi, nego prepoznavati pokrete koji se događaju u duši osobe. „Na tome se temelji i razlučivanje. Treba učiti aktivno slušati, pomoći drugima da primijete svoje iskustvo Boga. Ključno je pomoći osobi da prepozna što Bog radi u njenom životu“, istaknuo je p. Sebastijan. Kad osoba prepriča svoje iskustvo, da joj se s pitanjima pomogne doći do odgovora kako je Bog to učinio, koji je uzrok te radosti; da osobi i iznutra Gospodin svojim duhom potvrdi da je tu bio prisutan, da počne učiti i prepoznavati Gospodina i osluškivati ga.

Kada čovjek doživi Gospodina, što može biti u Božjoj riječi, nekom životnom, svakodnevnom doživljaju, sv. Ignacije kaže: ako je u tome Gospodin, ako je njegova prisutnost osobu utješila, obradovala, rasvijetlila, neka osoba ostane u tom trenutku i produbi ga. „Nemoj samo proći i uzeti samo površinske plodove, kad možeš ubrati još plodova. Tu onda osoba produbljuje iskustvo Boga, a s iskustvom Boga i njen odnos s Gospodinom postaje živ; od znanja i teorije, postane iskustveni odnos“, istaknuo je p. Sebastijan.

No postoje i suhoća, malodušnost, razočaranje, ljutnja, srdžba, izgubljenost, smušenost. Osobu treba dovesti da prepozna i ta iskustva, da se zna postaviti, da se ne preplaši; da se ne da zahvatiti panikom, tjeskobom ili tim pokretima koji mogu biti od ega ili đavla, pa zavodi osobu.

Tijekom praćenja osobu se uči kako razgovarati, prijateljevati s Gospodinom, kako obogatiti taj susret. Ključno je upućivati osobu na život s Kristom, da iskustvo Boga postane eksplicitno; da osoba može doživjeti da je u nečemu stvarno bio Gospodin, da ga nauči prepoznavati, poručio je Šujević.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić svećenicima na rekolekciji predstavio je životopis Josipa Motušića, kandidata za trajni đakonat Zadarske nadbiskupije koji je također bio na rekolekciji. Motušić je otac četvero djece, aktivan u pastoralu župe Uznesenja BDM u Zadru, zaposlen kao pomoćnik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu u petak, 11. travnja, na poziv zagrebačkog rektora vlč. Matije Pavlakovića te je predvodio na tzv. Žalosni petak, posljednji petak u korizmenom vremenu koji je tjedan dana prije Velikog petka, pobožnost križnog puta. U privremenom bogoslužnom prostoru sjemenišne svečane dvorane na zagrebačkoj Šalati, nadbiskup je predvodio i večernje euharistijsko slavlje. Suslavili su rektor Pavlaković i duhovnik vlč. Luks Premelč, uz služenje sjemenišnog magistra đakona vlč. Ivana Čusa.

To je bio prvi službeni pohod mons. Zgrablića toj drevnoj instituciji zagrebačke crkvene pokrajine nakon njegovog biskupskog posvećenja 25. lipnja 2022. godine i preuzimanja službe zadarskog nadbiskupa 14. siječnja 2023. godine.

Na početku misnog slavlja, riječ dobrodošlice mons. Zgrabliću uputio je rektor Pavlaković. Zahvalio je nadbiskupu na dolasku i brizi oko pastorala duhovnih zvanja koju vrši u povjerenoj Nadbiskupiji, o čemu svjedoče i dvojica sjemeništaraca s područja grada Zadra. Rektor Pavlaković je upoznao nadbiskupa s trenutnim životom i aktivnostima u Sjemeništu. Poželio je nadbiskupu da ga vodi i jača Gospodin, po zagovoru Presvete Bogorodice i svetih Krševana, Šime i Stošije, zaštitnika Zadarske nadbiskupije.

„Kao uspomenu na ovaj pohod, poklanjamo Vam kip bl. kardinala Alojzija Stepinca, rad akademskog kipara Vida Vučaka, želeći Vam da, poput bl. Alojzija, uvijek naviještate Radosnu vijest koja oslobađa istinom križa i Uskrsnuća, ljepotom Utjelovljenja u krilu Djevice Marije te snagom Duha Svetoga, koji sve čini novim“, zaključio je vlč. Pavlaković.

Zahvalivši rektoru sjemeništa na pozdravu i poklonu dobrodošlice, nadbiskup Zgrablić je pozdravio nazočne svećenike, đakona, sjemeništarce i vanjske suradnike. Izrazio je radost zajedništva koju osjeća posjećujući srce jedne biskupije, a to je sjemenište – mjesto odluke i sazrijevanja duhovnog poziva; mjesto posebne Božje blizine i naklonosti. Pozvao je okupljene na sabranost srca koja je bitan preduvjet za susret sa živim Bogom u slavlju koje prikazuje na nakanu novih i svetih duhovnih zvanja u Crkvi u Hrvata.

U homiliji je nadbiskup Zgrablić zahvalio odgojiteljima na njihovom predanom radu u sjemeništu, a potom i Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je prigrlila zadarske sjemeništarce koji svoju duhovnu i intelektualnu formaciju ostvaruju unutar šalatskog sjemeništa i gimnazije. Evocirajući svoje uspomene na vrijeme kada je i sâm bio odgojitelj u Pazinu i Zadru, ohrabrio je odgojitelje da budu i dalje strpljivi u radu s povjerenim kandidatima, jer rezultati njihovog odgoja i truda s pitomcima će biti vidljivi tek s protokom vremena. Naglasio je kako svakodnevno u svojim molitvama prati sve sjemeništarce i raduje se njihovom putu da budu ono što u svom srcu žele, jer to i Bog želi za njih.

U osvrtu na liturgijska čitanja petka petog korizmenog tjedna (Jr 20, 10-13; Iv 10, 31-42), naglašavajući kako je stol Božje riječi preobilan, nadbiskup je istaknuo dva bitna detalja iz Ivanovog evanđelja, a vežu se uz trajno napredovanje u dobru i spremnost na žrtvu, ako se čovjek trudi činiti dobro. Pozvao je sjemeništarce da svaki dan budu bolji u onome što rade, istaknuvši da se u osobi duhovnika i u suradnji s njime mogu zapitati što mogu bolje učiniti za svoju dušu.

„Otkrivajte bisere koje vaša duša posjeduje. Živite od vjere, a ne od osjećaja“, poručio je mons. Zgrablić okupljenim sjemeništarcima. Nadalje, govoreći o spremnosti na žrtvu, sjemeništarcima je približio život don Eugena Šutrina, zadarskog svećenika koji je umro na glasu svetosti, a ove godine navršava se 80. obljetnica njegove mučeničke smrti.

Pozvao je sjemeništarce da napreduju u svetosti života, osobnoj izgradnji i da, ako se odluče za put prema svećeništvu, svećeništvo „žive čitavim srcem, zauzimajući se uvijek za dobro ljudi kojima će jednog dana biti poslani; jer naša vjera nije spektakl, već duboko življenje s Kristom“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem i skladnim pjevanjem uz orguljašku pratnju prof. Božidara Ljubenka, vanjskog suradnika u Sjemeništu.

Nadbiskup Zgrablić svoj boravak na Šalati zaključio je za stolom sjemenišne obitelji. Tu su ga pozdravili sjemeništarci uz prigodni govor generalnog duktora Jerka Solde, zahvalivši mu za njegov pohod te su mu u ime zajednice darovali tradicionalni promotivni poklon Sjemeništa.

Susretu zadarskog nadbiskupa sa šalatskim sjemeništarcima i odgojiteljima nazočile su i ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu prof. Ljuba Duvnjak te vanjska suradnica u odgoju sjemeništaraca s. mr. Beata Prkačin, članica Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije.

vlč. Matija Pavlaković

Foto: Sjemenište na Šalati, Zagreb

Župljani župa Sali, Žman i Luka na Dugom otoku darovali su Zadarskoj nadbiskupiji u četvrtak, 10. travnja, maslinovo ulje koje će biti posvećeno na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Dugootočani su dovezli oko 70 litara ulja leutom ‘Marijeto’ iz Sali, čiji je vlasnik Ivica Orlić. Nakon dvosatne plovidbe do Zadra, na gatu zadarske rive dočekao ih je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Mons. Zgrablić će posvetiti to ulje na Misi posvete ulje na Veliki četvrtak u katedrali, kada će ga svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji odnijeti u svoje župe.

Nadbiskup je zahvalio darovateljima koje je predvodio don Frane Šindija, župnik Sali, Luke i Žmana, istaknuvši da je maslinovo ulje jedan od nezamjenjivih znakova koje se koristi u slavlju četiri sakramenta za spasenje duša, što je bitno u komunikaciji s Bogom koji je osobito prisutan u sakramentima.

S tim uljem će biti pomazani svi koji se ove godine u Zadarskoj nadbiskupiji budu krstili i krizmali, kao i bolesnici pri bolesničkom pomazanju. To se ulje koristi i na ređenjima i pri posveti oltara, odnosno crkve. Nadbiskup je zahvalio Dugootočanima na velikodušnosti dara ulja, plodu zemlje i rada ljudi, da se može koristiti u cijeloj Nadbiskupiji.

Don Frane Šindija, župnik tri dugootočke župe zahvalio je župljanima kojima je čast da su i ove godine, drugu godinu zaredom, rado darovali ulje za župe u Nadbiskupiji.

Od 70 litara ulja, Šindija i župljani dio ulja stavili su u tri posude u kojima bude ulje za posvetu na Veliki četvrtak u katedrali sv. Stošije. Mons. Zgrabliću posude s uljem predali su Mišel Basioli iz župe Uznesenja BDM u Salima, Rajko Didović iz župe sv. Ivana Glavosjeka u Žmanu i Jure Picić iz župe sv. Stjepana u Luci.

Ta predaja ulja nadbiskupu je u spomen i na običaje naših predaka koji su u prošlosti, kad je maslinovo ulje bilo osobito dragocjeno za nabaviti, donosili ulje zadarskom nadbiskupu koji ih je dočekivao na rivi u Zadru. „Ljudi su radosnog srca prikupili i darovali ulje, za svetu nakanu, a obnavljamo i što su naši preci nekad radili“, rekao je Jure Picić.

Dugootočani se tradicionalno bave maslinarstvom i imaju kvalitetno ulje. Nakon dočeka na rivi, nadbiskup Zgrablić i gosti otišli su u Nadbiskupski dom gdje je mons. Zgrablić počastio dobročinitelje i zadržao se s njima u susretu.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Trodnevno četrdesetsatno korizmeno klanjanje (Kvarantore) Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu završeno je u utorak, 8. travnja u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.

U nedjelju, 6. travnja, pobožnost koja se sastojala od klanjanja, mise i nagovora predvodio je don Mate Kujundžić, u ponedjeljak, 7. travnja, đakon Frano Bešlić a u utorak, 8. travnja, don Damir Stojić.

Don Damir je u katehezi razmatrao značenje sedam Isusovih riječi na križu, istaknuvši da je to Isusova oporuka njegovim nasljedovateljima.

Riječi Isusa dok je visio na križu su: Oče, oprosti im, ne znaju što čine; Zaista,  kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju; Ženo, evo ti sina, evo ti majke; Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?; Žedan sam; Dovršeno je i Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.

Smisao tih riječi don Damir je opisao na način: „Opraštajte jedni drugima. Nemojte nikad izgubiti nadu. Budite zajedno. Čuvajte svoje zajedništvo. Nemojte nikad izgubiti pouzdanje. Imajte vjeru i pouzdanje, Bog sve vodi. Ljubite i služite jedni drugima. Život koji imaš i koji dolazi od Boga ima smisla, ide nekamo. Bog vodi tvoj život. Budi slobodan. Hodite u svjetlu istine kao slobodna djeca Božja. Budite slobodni od zla, da biste činili dobro“, poručio je don Damir.

Stojić je istaknuo kako je Isus okupljao Židove koji su bili raspršeni, doživjeli su tri progonstva. Raspršili su se i učenici kad je bio u Getsemaniju te Isus i u času svoje smrti tvori zajedništvo.

Vapaj „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije znak očajavanja, rekao je Stojić. Nego, tu Isus kao pobožni Židov koji su molili psalme, citira Psalam 22, a to je Psalam za umiruće. Nastavak toga Psalma pokazuje da je to pobjednička pjesma. Moliti tako u času smrti značilo je imati pouzdanje i vjeru.

Isusova riječ ‘Žedan sam’ izražava potrebu, ali je i puno dublja, u kontekstu Psalma ‘Žeđa duša moja za tobom’. „Isus nama na kraju svog života poručuje zašto je došao – zato što te voli. Zato što žeđa za tobom. Druga božanska osoba je došla iz silne ljubavi prema nama, jer žeđa za nama“, poručio je Stojić.

Isusova poruka ‘Žedan sam’ povezana je s riječima ‘Dovršeno je’. Jer, nakon što je rekao ‘Žedan sam’, Isus je dobio ocat za popiti, što je izazvalo da kaže ‘Dovršeno je’.

„Kad je Isus rekao ‘Dovršeno je’, mislio je da je dovršeno ono što je započeto na Veliki četvrtak, obredno, kad nam je dao obred euharistije, a na Veliki petak je na krvavi način povezao obred. Kad slavimo misu, uprisutnjuje se Kristova žrtva. Kad je rekao ‘Dovršeno je’, Isus je mislio na novo svećenstvo i novi obred – euharistiju. To Isusovo ‘Dovršeno je’ znači – Ja vodim povijest. Život ima smisla“, poručio je Stojić.

Isusova riječ: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ pokazuje da u trenu kad bi čovjek pomislio da Isus raspet na križu nema ništa, on daje ono što ne može od njega biti oduzeto. Isus je slobodan i daje svoj duh.

„Time nam Isus poručuje da i mi budemo slobodni. Samo osoba koja posjeduje sebe, može se predati. Nije sloboda kad radiš što hoćeš. To je anarhija. Danas ima toliko ovisnosti, ljudi rade što hoće, a zapravo nisu slobodni. Zato svima poručujem: Ako ne možeš reći Ne, tvoj Da ništa ne znači. Sloboda je kad posjeduješ sebe i kad se možeš predati, za dobro. Isus poručuje da se slobodno predaje. Kada misle da su mu sve oduzeli, Isus kaže: ‘Predajem duh svoj’“, poručio je don Damir Stojić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Korizmenu duhovnu obnovu za mlade i studente u Zadarskoj nadbiskupiji predvodio je don Roko Kaštelan u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 9. travnja.

„Kršćanstvo nije samo skup zapovijedi, nečega što čovjek treba činiti. Kršćanstvo je put kojim trebamo hoditi, koji će me osloboditi i koji će mi darovati život vječni“, poručio je don Roko, rekavši da čovjek nije sposoban živjeti bez grijeha u ovom životu. Biti svet je Božje djelo i Bog nam želi dati sebe u potpunosti.

Istaknuo je primjer Marije koja, koliko god joj bilo teško vidjeti kako njen sin Isus trpi na Križnom putu, ona ostaje uz Isusa, plače, šuti, ne napušta ga, premda ne zna kamo to sve vodi. I Marija daje svoj život.

„Isus dolazi ususret nama i pita nas: Želite li biti slobodni? Vjerujete li da nas Bog može osloboditi od svega lošega, da Bog može ući u naš život i darovati nam sve što je potrebno kako bismo bili sretni, zadovoljni, ispunjeni njime i njegovim tijelom, krvlju, njegovim životom, radošću i njegovim duhom koji će nas voditi kroz ovaj život“, poručio je don Roko, rekavši da je krv znak života.

Potaknuo je mlade da otvore svoje srce Isusu kojem mogu reći: „Gospodine, ne znam kako to učiniti i ne znam što želiš od mene, ne poznajem te, ali dajem ti se, došao sam. Čuo sam za tebe i želim te dohvatiti, zagrliti. Želim da me utješiš i da mi pokažeš da me ljubiš, da nisam sam, nisam napušten. Da sam zaista tvoje dijete. To nas oslobađa i Gospodin zajedno s nama prolazi kroz ono što je potrebno proći“, ohrabrio je don Roko.

Istaknuvši važnost slobode od grijeha, Kaštelan je istaknuo Isusovu riječ: „Tko čini grijeh, rob je grijeha“.

„Rob ne ostaje puno u kući onoga tko ga posjeduje jer ga vlasnik proda, zamijeni ga, postane mu beskoristan. Mi nismo u takvoj kući. Mi nismo u kući gdje ćemo biti izbačeni, u kući koja nema svrhu, koja ima rok trajanja. Mi smo sinovi i kćeri Božje u ovom svijetu i to svijetu trebamo pokazivati, govoriti, davati nadu da živi.

Ne možemo riješiti sve probleme, ali možemo donositi ljubav. Ne možemo riješiti sve patnje ovoga svijeta, ali možemo pokazivati tko je izvor našeg života. Dajmo Gospodinu sebe, svoje srce, svoj život, svoje grijehe i uđimo u ono što nam on želi dati, a to je život vječni“, potaknuo je don Roko mlade, poručivši: „Isus zna tko smo mi, ali znamo li mi tko je on“.

Tijekom susreta brojni mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Don Roko je  predvodio misno slavlje, potom je održao katehezu, a onda klanjanje pred Presvetim. Pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru, pod vodstvom Luke Kotlara.

Susret je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Korizmena duhovna obnova za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 9. travnja, u crkvi sv. Marije u Zadru, kod benediktinki.

O temi „Osobno razlučivanje“ govorio je p. Sebastian Šujević, provincijal  Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Na početku susreta, redovnice su molile molitvu za sedam darova Duha Svetoga koju je sastavio bl. Alojzije Stepinac, a uvodni pozdrav sestrama uputila je s. Rita Maržić iz samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

Šujević je razmatrao smisao i temeljne aspekte duhovnog razlučivanja prema pravilima sv. Ignacija Loyolskog. Sv. Ignacije je svoje mistično iskustvo pretočio u  Duhovne vježbe, koje su cjelovito vođene duhovnim razlučivanjem (br. 169-198). U njima su dvije serije pravila, „da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo“ (DV, br. 313-336).

Originalnost Ignacijevog doprinosa kršćanskoj duhovnosti je u činjenici da je on ukazao na nutarnju vezu između razlikovanja duhova i izbora, odnosno duhovnog rasta. Ta nutarnja veza ovisi o načinu kako osoba moli, živi i djeluje.

„Razlučivanje duhova zapravo je način da se prepoznaju različiti pokreti koji se pojavljuju u duši kao i njihovi ‘izvori’, ako su dobri da ih prigrlimo ili ako su zli, da ih odbacimo. U sâmom središtu riječi razlučivanje je riječ ‘luč’, što znači svjetlo“, rekao je p. Sebastijan. U tom kontekstu, istaknuo je da se u razlučivanju traži Božje svjetlo, kako bi se jasnije vidjelo koji duh nadahnjuje određene pokrete u duši i oblikuje stanja u kojima se osobe mogu naći te da se prepozna ono što je bolje i to prigrli, kako bi se uredio život prema Božjoj volji.

Pritom, sv. Ignacije podsjeća na tri moguća stanja koja mogu biti obilježena tim prijelazima: prvo, iz zla u gore (vrtlog grijeha koji vodi uništenju); drugo, iz zla u dobro (proces obraćenja) i treće, iz dobra u bolje (nastojanje oko napredovanja u svetosti, sazrijevanje u stavu trajnog obraćenja). Te procese prati dinamika duhovnog života obilježena utjehom ili suhoćom. Za jednu i drugu postoje jasni indikatori koje je sv. Ignacije izložio u knjizi duhovnih vježbi.

Postoje i tri koraka uočavanja poticaja koji vode u dublje razlučivanje, rekao je Šujević. Prvi korak zahtijeva svjesnost o pokretima srca. Drugi korak je dublja spoznaja poticaja u nama, a treći je preuzimanje odgovornosti, s obzirom na spoznato stanje.

U tu svrhu, p. Sebastijan je podsjetio na duhovnu vježbu dnevnog ispita savjesti koji se preporuča činiti o polovici dana i prije polaska na počinak. U procesu razlučivanja može pomoći nekoliko koraka: dobro postavljeno pitanje, osobna molitva, dijeljenje s drugima (duhovni razgovor), uvođenje više molitve, razmatranje o tome gdje Duh vodi neku osobu te traženje potvrde „odozgor“.

U jednoj od kateheza o razlučivanju, papa Franjo je istaknuo da je razlučivanje „umijeće koje se može usvojiti i koje ima svoja pravila. Ako se dobro usvoji, omogućuje da živite duhovno iskustvo na sve ljepši i uređeniji način. Prije svega, razlučivanje je Božji dar koji se uvijek mora tražiti, ne pretpostavljajući da smo stručnjaci i samodostatni“.

Duhovna obnova zaključena je molitvom Večernje. Uslijedila je prilika za sv. ispovijed te druženje u samostanskom refektoriju, u zahvalnosti Bogu za mjesečni susret redovnica koji je u svrhu duhovne formacije i potiče njihovo zajedništvo.

s. Marijana Mohorić, SCJ

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: s. Rita Maržić

Na Zavjetni dan sv. Šimi, u utorak, 8. travnja, misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio je vlč. Ivan Benaković, bibličar s KBF-a iz Đakova.

U duhu stvarnosti svjetla i susreta koji opisuju odnos sv. Šime i Isusa u jeruzalemskom hramu, Benaković je potaknuo vjernike da stave svoje dubine pred Božje svjetlo, donesu to u Božje ruke i da otkrivaju kako Bog  djeluje u našoj stvarnosti u konkretnim okolnostima života, u susretu s drugim. „Važno je koliko je naša vjera živa. I kad ne molimo, Bog je djelatan, doživljavamo Božju djelatnost, a osobito kada moliš i trudiš se biti pošten, čestit, molitelj – da vidiš da te to mijenja i oblikuje tvoju osobu. Zato je veliko uvijek iznova otkrivati Božju stvarnost, ulaziti u ono što je Bog, kako Bog istinski djeluje u našoj stvarnosti“, poručio je vlč. Ivan.

„Starac Šimun prima u ruke Isusa Krista koji donosi novost. To je susret staroga i novoga. Bog nije teorija, Bog je živa stvarnost, Bog ima tijelo.

I mi u našem životu Boga najviše susrećemo u tjelesnosti, u odnosu. Upravo u odnosima najviše i griješimo, u obitelji, na radnom mjestu, u društvu“, rekao je vlč. Ivan, istaknuvši važnost susreta i odnosa s ljudima.

Ako mi sami doživimo Božje djelovanje u svom životu, onda možemo živjeti iz iskustva toga susreta, poručio je propovjednik. Upozorio je da mnogi nisu iskusili Božju djelatnu snagu u svom životu, nemaju iskustvo da Bog zaista jest. „Kada iskusiš da je Bog doista živ, da djeluje, nećeš se od njega odvajati. Zato je važno na dublji način živjeti vjeru, ne na površan, vanjski, teatralni, nego iz dubine onoga što ti jesi, doživljavati Boga. On i danas djeluje.  Aktualan je“, poručio je vlč. Ivan.

Čitanje iz Djela apostolskih opisuje konkretan primjer susreta osobe sa Svjetlom. „Pavao ne bi mogao učiniti ništa u svom životu da na putu za Damask nije susreo Kristovo svjetlo, uskrsloga Krista koji ga je radikalno promijenio, u dubini njegove osobe. Pavao je obraćenik i mogao je naviještati Krista svuda po svijetu, poganima i Židovima.

Bog se nije objavio samo židovskom narodu, nego i poganskim narodima.  Isus je stvarnost koja se tiče svakoga, ne samo jednog naroda, nego svih naroda“, istaknuo je Benaković.

„Zato je važno biti širok, otvoren. Susret Isusa i Šimuna uči otvorenosti. Biti otvoren za nešto o čemu ne znaš. Mnogi ne vjeruju jer ne poznaju Krista, Crkvu. Starac Šimun je otvoren za novost koju Bog daje, za novi život i Kristovo svjetlo koje će raspršiti sve staro i tamno“, rekao je Benaković, poručivši kako Duh Božji ne daje da Kristovo otajstvo propadne već više od 2000 godina.

Susret Isusa i Šimuna događa se u hramu, „u mjestu gdje bi svi drugi ljudi trebali prepoznati u Isusu nešto sveto i lijepo. A to se ne događa“, upozorio je vlč. Ivan, rekavši da je to „ironija“ poruke i događaja iz Lukinog teksta.

„Jedan jedini starac u hramu prepoznaje Isusa. I mi toliko boravimo u crkvi, a jesmo li uspjeli među ljudima koji nas okružuju stvoriti osobni odnos s Bogom“, upitao je Benaković, rekavši da pojedinac je dio zajednice vjernika, ali mora sâm stvarati intimni dijalog s Bogom, a ne se „utapati u masi“.

Potaknuvši vjernike na predanje Bogu i dubinu odnosa s njim, Benaković je rekao kako Šimun pokazuje da „moramo predati cijelo svoje biće Bogu. Poruka Šimuna je i da čovjek treba ostarjeti s Kristom, u crkvi, s molitvenikom i krunicom u ruci“.

Potaknuo je vjernike da više misle hoće li se svidjeti Bogu, nego ljudima i da udalje od sebe ono što priječi da budu novi ljudi za neprolaznu Božju stvarnost.

„Mora umrijeti u nama stari čovjek, da bi se rodio novi čovjek. Moramo obući Krista, da bismo živjeli vječno. Čudesno je imati susret sa svecem, s onim tko je postigao svetost, a ti si na to pozvan.

Trebaš doći u tu stvarnost nebeske slave. Moli sveca da te zagovara pred Bogom, da i ti možeš biti pravedan, bogobojazan, živjeti istinske kršćanske vrijednosti i doći jednom u vječno zajedništvo s Bogom“, potaknuo je vlč. Ivan.

Osmog u mjesecu u crkvi sv. Šime osobito se moli za zdravlje po zagovoru sv. Šime i prikazuju nakane koje vjernici upućuju njemu za zagovor.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Goto-galeriji, klikom na slike / Foto: I. Grbić

Križni put mladih Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 5. travnja na otoku Ugljanu, dionicom od 14 km od Preka do Ugljana.

Pobožnost oko dvjesto mladih počela je u župi Preko, mladi su prošli još kroz mjesta Sutomišćica, Poljana, Lukoran, završno u Ugljanu. Na početku Križnog puta, misno slavlje u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Preku predvodio je don Ivan Šibalić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije.

U propovijedi je upozorio na zabludu da je dovoljno biti dobar čovjek i da će osoba zato što čini dobra djela, imati vječni život. „Zabluda je da će osoba zato što čini dobre stvari, na taj način ‘zaraditi’ raj. Ako se za nekoga kaže da je dobar čovjek, više nije važno kakav je njegov odnos s Bogom. Prema kršćanstvu, čovjek može biti dobar koliko god, ali ako ga Bog neće spasiti, ako mu Bog neće dati vječni život, onda ga i neće dobiti. Jedini način i put za to je Isus Krist.

Put prema vječnom životu nisu naša dobra djela nego je Isus Krist Put, Istina i Život. Put po kojem pristupamo Gospodinu nisu naša djela i naši osobni napori, nego put je Krist. A Isusa ćemo susresti prvo u sakramentima, misi, pričesti, ispovijedi, a onda i u svima kako Isus kaže: u siromašnima, potrebitima, gladnima, bolesnima“, rekao je don Ivan, upozorivši da je „velika moderna hereza da je dovoljno biti samo dobar čovjek“.

„Kad gledamo Krista koji je put, istina i život, onda ga vidimo i kako nosi svoj križ. Isus nam kaže: ‘Uzmite svoj križ i idite za mnom’. Nemojte prema Bogu hodati svojim vlastitim dobrim djelima, jer ćete udariti o zid.

Ako hodaš prema Gospodinu, nemoj misliti da ćeš na tom putu proći lišo. Nitko ne prolazi lišo. Isus je rekao: ‘Mene su progonili i vas će progoniti’. Hoćeš me nasljedovati? Uzmi svoj križ. U svom životnom hodu svatko od nas ima svoj križ prema kojem se treba ispravno postaviti“, rekao je don Ivan, istaknuvši da i mladi nose teške stvarnosti u svojim životima.

Jedna od najtežih su svađe u obitelji, razlaz oca i majke, nered u obitelji. „Za to nitko od vas ne može reći: ‘Ja sam kriv što se to događa’. Ali, živiš u takvoj situaciji. To je česti primjer danas, da kažeš, ‘Ovo je moj križ’. Mogu taj križ odbacivati, biti ljut zbog njega, plakati, a mogu reći: ‘Ovo je moj križ, nisam ga sam sebi navalio na leđa, došlo mi je’. Prihvatiti i na ispravan način nositi križ“, potaknuo je don Ivan mlade.

Šibalić je razmatrao Isusov poticaj da onaj tko ga hoće slijediti, uzme svoj križ i ide za njim. „Ako Isus kaže: ‘Hoćeš li ići za mnom, uzmi svoj križ i idi za mnom’, onda se to mora ostvariti u mom životu. To ne mogu biti samo prazne riječi. Isus nije govorio o tako važnoj stvari samo prazne riječi. Mi ljudi znamo reći nebitne rečenice. Ovo je progovorio Bog, to je riječ Božja.

To znači da u životu svake osobe postoji križ. Nema osoba koje imaju križ i onih koje nemaju križ. Nego, postoje oni koji prihvaćaju i nose svoj križ i oni koji odbacuju svoj križ. Ne postoji osoba bez križa. Ako za nekoga mislimo da nema križ, živimo u zabludi. Nije pitanje imaš li križ ili nemaš, nego nosiš li križ ili ne. Po tome se razlikujemo“, rekao je Šibalić. Potaknuo je mlade da prepoznaju koji je njihov križ u životu i prihvate ga, što je jedan od prvih koraka za napredovanje u kršćanskom životu.

„Otkrijte, kažite, ‘U mom životu križ je to i to’ – jer križ ima svoje ime. U slučaju Isusa, njegov križ prepoznajemo kao izdaju, osudu, nepravdu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa, razapinjanje, susretanje svoje Majke na putu. Danas postoje novi, moderni križevi, ne razapinjanje na križ, kao što je Isus bio razapet.

Znati prepoznati svoj križ u životu je jedan od početnih koraka, kao kad dijete počinje hodati. Ako želite napredovati, jedan od prvih koraka u kršćanskom životu je znati sebi reći: ‘U mom životu križ je to i to’. Kad si rekao što je tvoj križ, dolazi ti veliki upitnik kojeg ti sâm Bog postavlja: Nosiš li križ ili ne?“, poručio je don Ivan.

Povjeriti svoju parnicu Duhu branitelju

U duhu prvog misnog čitanja u kojem prorok Jeremija, pravednik kojeg tjeraju na križ, Bogu kaže da mu povjerava svoju parnicu, don Ivan je potaknuo mlade da i oni povjere svoju parnicu Duhu Svetom koji se naziva Duh branitelj, jedinome tko može obraniti čovjeka.

„Jeremija kaže: ‘Daj da vidim kako se njima osvećuješ. Jer tebi povjerih parnicu svoju’. Jeremija vidi kako protiv pravednika snuju spletke, pripremaju se pogubiti ga i taj pravednik se u svemu tome obraća Gospodinu, kaže: Gospodine, ti me brani! To znači, Tebi povjerih parnicu svoju. To je u Starom zavjetu.

U Novom zavjetu to imamo još dublje objavljeno. O Duhu Svetom govorimo kao o branitelju – Paraklet – Tebi povjerih parnicu svoju. To su pravni izrazi, kao da se nalaziš u sudnici, kao da te netko sudi. U sudnici imaš suca, nekoga tko te brani i nekoga tko te optužuje. Ti izrazi će se naći na puno mjesta u Svetom Pismu.

Sotonu se naziva Tužitelj braće naše, i on ima svoje pravno ime. U sudnici postoje tužitelj naše braće i Duh branitelj. Veliko je pitanje kome si povjerio parnicu u svom životu, koga želiš da te brani, da na tvom putu bude branitelj“, istaknuo je Šibalić, rekavši da se ljudi utječu koječemu, a nisu u mogućnosti nešto riješiti svojim snagama.

„Ljudi požele umrijeti kad ih nešto jako boli. Ali, oni ne žele umrijeti, nego žele da ih prestane boljeti. To je velika razlika između htjeti umrijeti i htjeti da me prestane boljeti. Kad ljudi naprave te teške, užasne čine, kada sebi oduzmu život – oni ne žele sebi oduzeti život, nego žele da njih prestane boljeti u tom trenutku. Pred zidom koji se zove smrt ljudi su nemoćni. Teško ćemo naći čovjeka koji želi prestati živjeti. Kad ideš prema smrti, kome se utječeš?“, potaknuo je Šibalić na razmatranje. Utjecanjem lijekovima, pravilnoj prehrani, zdravom načinu života može se produžiti život, ali ne i izbjeći smrt.

„I Jeremija je rekao: ‘Tebi povjeravam parnicu svoju’. Onaj tko napravi dvoje u svom kršćanskom životu učinio je ogromne korake naprijed – kad znaš reći sebi: Moj križ u životu je to, ja ga prihvaćam. Hvala ti, Gospodine, na križu kojeg si mi dao. Ne nosim ga s prezirom, s odbacivanjem Boga, s pitanjima Zašto, nego ga grlim i nosim. Znati zagrliti svoj križ. I onaj tko, osim što nosi svoj križ, zna reći: Na ovom putu nisam sam. Svoju parnicu sam povjerio jedinome koji me može obraniti i dati mi što u životu želim.

Tko te dvije stvari stavi na mjesto, on je u kršćanskom životu prohodao. To je kao malo dijete koje je stalo na svoje noge i počelo hodati. Dok to ne staviš, sve ostalo je kao mučenje, javljaju se pitanja zašto se to baš meni javlja u životu, zašto se to nekome drugome nije dogodilo, zašto baš ja moram ovo; Bože, jel’ ti mene mrziš, jel’ ovaj križ koji sam dobio meni kazna za nekakav grijeh? Takva pitanja se javljaju i onda čovjek nađe neke sporedne branitelje; pokušat će ovdje, ondje i ne dođe nigdje“, upozorio je don Ivan. Potaknuo je mlade da odgovore sebi: koji je moj križ u životu, u koga sam se pouzdao i kome sam povjerio svoju životnu parnicu.

Mjesta na kojima su bile postaje Križnog puta

U pobožnosti s mladima još su bili don Filip Kucelin, župnik Preka i Sutomišćice – Poljana, don Marko Dokoza, ugljanski i lukoranski župnik i don Marko Majić Mazul, župni vikar u Arbanasima.

Mladi su se zaustavljali na postajama kod crkava i mjesta od osobitog značenja za otočke župe. Na svakoj postaji, don Marko Dokoza je rekao povijesne činjenice o tom mjestu i prigodno duhovno razmatranje, povezujući tu lokaciju s otajstvom Kristove muke.

„Prva postaja je bila kod spomenika priješkim lavandijerama, ženama koje su svoj život izgubile na moru prije više od 130 godina. Bile su nedužne, marljivo su izvršavale svoje dužnosti, a osuđene na smrt, kao Isus.

Druga postaja je bila kod kipa dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića, rodom iz Preka, čije je biskupsko geslo bilo ‘U križu je spas’. Potiče nas da i mi prihvatimo naše križeve, kao što je Isus prihvatio svoj križ.

Treća ⁠postaja je bila na lokaciji s pogledom prema Lazaretu na otočiću Ošljaku. To je mjesto patnje i boli zbog brojnih ljudi koji su tamo preminuli zbog zaraznih bolesti, čekajući ulazak u Zadar.

Četvrta postaja je bila kod crkve Kraljice Mira u Poljani, to je susret s Majkom. Peta postaja u Dolcu, s pogledom prema lokaciji brda sv. Mihovila, u poticaju da se razmišlja o anđelima čuvarima koji nam pomažu, kao što je Isusu pomogao Šimun Cirenac. Šesta postaja je bila kod crkve sv. Eufemije u Sutomišćici, čija je naslovnica sv. Eufemija mučenički umrla, ⁠ dala svjedočanstvo vjere pred svima, kao i Veronika koja pruža Isusu rubac.

Sedma postaja je bila kod kapelice sv. Ante u Malom Lukoranu, gdje smo razmatrali kako su i sveci imali svoje padove, ali su poput Isusa ustajali i išli dalje.

Osma postaja je bila u crkvi sv. Lovre u Lukoranu – kao što Isus tješi žene, tako je i sv. Lovre tješio svoje suvremenike, siromašne, bolesne i nemoćne. To nam je svima pouka. Deveta postaja ⁠kod kapelice Presvetog Trojstva, trg Koledisće. To je mjesto okupljanja Lukoranaca kroz stoljeća, mjesto zajedništva. Zajednica nas često podiže iz naših ponora i padova. Zahvalimo Bogu za taj dar.

Deseta postaja u lukoranskom polju s pogledom prema Šćahu, najvišem vrhu Ugljana. Isus stoji pod križem gol, a mi gledamo križ na Šćahu. Bliži se trenutak smrti. Križ je znak smrti, ali i znak pobjede. Zato ga postavljamo na najviše vrhove.

Jedanaesta postaja u ugljanskom polju, s mišlju: usred ničega smo nekad u životu, između neba i zemlje, poput Isusa raspetog na križu.

Dvanaesta postaja kod ugljanske crkve sv. Hipolita, prve župne crkve. Oko te crkve nalazi se staro groblje i nedavno je postavljen spomen križ za sve koji su tu pokopani kao i za svu nerođenu djecu otoka Ugljana. Tu smo se sjetili naših pokojnih.

Trinaesta postaja je bila župna crkva Uznesenja BDM u Ugljanu, Marijina crkva. Isusa skidaju s križa, a Marija prima Isusa u krilo. Prima i nas, svoju Crkvu i tješi nas svojim blagim pogledom. Četrnaesta postaja je bila u ⁠samostanu sv. Jeronima Družbe Kćeri Milosrđa, gdje je i mjesto ukopa slavnih Zadrana, među kojima je osobito značajan biskup Šimun Kožičić Benja“, rekao je don Marko Dokoza.

Pauza za ručak kojeg je priredio Caritas Zadarske nadbiskupije bila je u Lukoranu od 11,30 do 13 sati, a Križni put je završen u 16 sati. Mladi su pošli u 7,30 sati trajektom iz luke u Gaženici, a vratili se u Zadar polazeći trajektom u 17,20 sati.

Otočani su putem kojim su mladi molili, pjevali i u tišini razmatrali, mlade dočekivali s kolačima i napitcima. Na tome, kao i domaćinima Kucelinu i Dokozi, zahvalni su svećenici Šibalić i Mazul te mladi sudionici Križnog puta.

Ines Grbić

Foto: I. Šibalić / M. Dokoza / Mladi