Blagdan bl. Alojzija Palića, prvi otkad je Palić proglašen blaženim, proslavljen je u četvrtak, 20. veljače u župi Prikazanja BDM u Kistanjama, gdje je među vjernicima Janjevcima i počela dugogodišnja svakodnevna molitva za proglašenje blaženim i svetim fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva.

Svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić. Među trinaest svećenika koncelebranata bili su kistanjski župnik Stipe Mustapić, svećenici podrijetlom Janjevci i don Josip Dučkić, nekadašnji župni vikar Kistanja (2002.-2012.),  promicatelj glasa svetosti fra Alojzija još kad je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998. godine.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Don Josip Dučkić je bio učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu te je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi u Kistanjama, s nakanom da se Alojzije Palić i Serafin Kodić proglase blaženima.

„Srcem punim zahvalnosti okupljeni smo u župnoj crkvi u Kistanjama kako bismo zahvalili Bogu na divnom primjeru, svjedočanstvu i zagovoru svetaca i blaženika. Gospodinu osobito zahvaljujemo za dar svećenika i mučenika bl. Alojzija Palića, koji u zajedništvu s bl. Serafinom Glasnovićem Kodićem i don Antonom Muzićem čini divni trolist Božjih svećenika i mučenika, potomaka najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu“, rekao je mons. Palić u obraćanju Janjevcima koji su uslijed teškoća na Kosovu, od 1997. god. nastanili Kistanje u zadarskom zaleđu.

Priznanje molitvenoj zauzetosti i revnosti Janjevaca u Kistanjama za beatifikaciju pripadnika njihove zajednice izrazio je i biskup Palić. „Vama u Kistanjama, zajednici vjernika podrijetlom iz Janjeva, treba odati posebno priznanje i zahvalu što ste, ne samo čuvali i promicali sjećanje na te Božje ugodnike, nego ste strpljivo molili na nakanu da Crkva tu trojicu svojih vjernih sinova nagradi čašću i dostojanstvom oltara“, poručio je biskup Palić Janjevcima, istaknuvši: „Molitva je uslišana i zato danas zahvaljujemo Bogu“.

U kontekstu pokušaja nekih pripadnika s albanske strane da se negira hrvatsko podrijetlo hrvatskih blaženika rođenih na Kosovu, biskup Palić je poručio: „Ljepotu svetosti i mučeništva fra Serafina, don Antona i fra Alojzija i činjenicu njihove pripadnosti hrvatskom narodu i identitetu koju su upili s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem u Janjevu, odnosno Vrnavokolu, i to svjesno živjeli do svoje smrti, ljubeći Crkvu i vjernike među kojima su djelovali, ne mogu zasjeniti nikakve nasilne promjene prezimena, zatiranja nadgrobnih spomenika, nijekanja identiteta. S tim u vezi, neka nam u srcu ponovno odjeknu riječi prefekta Dikasterija za kauze svetaca kardinala Marcela Semerara, koji je na dan proglašenja blaženim fra Alozija Palića i don Gjona Gazullija 16. studenoga 2024. godine u Skadru, u svojoj homiliji rekao da „laži, prijevare i neistine dijele i udaljavaju ne samo od Krista, nego i od braće, od drugih jer laž razjedinjuje, stvara neprijateljstva, svađe, smrt, dok nas istina ne sjedinjuje samo među nama, nego nas sjedinjuje s Gospodinom Isusom, koji je Istina i Život”“, poručio je biskup Palić.

„Fra Alojzije je umro iz ljubavi prema istini i boreći se za očuvanje identiteta i dostojanstva drugih. Nijekanjem njegova vlastitog identiteta kao da mu se ponovno sudi lažima. Molimo njegov zagovor da uvijek znamo štititi ime i dostojanstvo drugih i drugačijih, da ljubimo istinu i praštamo“, potaknuo je mons. Palić.

Biskup je u propovijedi govorio i o značenju mučeništva u povijesti Crkve. „Tisuće i tisuće mučenika predali su se iz ljubavi prema Kristu koji nas je otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Slijedili su Isusov primjer koji nas uči da smrt više nije zlo, nego je ona put do mira i istine. Apostoli su išli tim putem, a do danas kršćani slijede taj isti put. Mjesto na kojem su kršćani mučeni uvijek je zauzimalo važno mjesto u iskustvu povijesti kršćanstva“, istaknuo je mons. Palić, podsjetivši da kršćani od početka 3. stoljeća datiraju smrt kršćanskih mučenika. „Kasnije su se počele graditi i crkve nad grobovima mučenika gdje su se njihove relikvije stavljale u oltar i tako posvećivale prostoriju za polaganje njihovih kostiju kako bi vjernici mogli primiti blagoslov. Sve dok postoje progoni i ratovi, bit će i mučenika. A stvarnost mučeništva počiva na dva bitna temelja kršćanske vjere: na primjeru raspetoga, umrloga i uskrsnuloga Krista i na svjedočanstvu apsolutne, besplatne ljubavi koja se slobodno žrtvuje za ono što voli“, istaknuo je biskup Palić.

Pročitana Božja riječ govori o prisutnosti Božje milosti u životu čovjeka te hrabrosti, vjeri i povjerenju u Božju ljubav i providnost. „Sirah piše o osobnoj potrazi za Božjom mudrošću i naglašava da je samo Božja pomoć mogla spasiti njegovu dušu i dati mu snagu da prevlada kušnje života. Iskustvo Siraha je i iskustvo bl. fra Alojzija Palića i mučenika svih vremena. Iako skoro na početku svoga svećeničkog života, fra Alojzije je bio dovoljno obdaren Božjom milošću i mudrošću da shvati kako nema ništa važnije u životu od istine, od dostojanstva ljudske osobe, koje je upisano u srcu svakog čovjeka. Taj dar Božje mudrosti učio je fra Alojzija kako živjeti po Božjoj volji, kako biti pravedan i milosrdan u svakodnevnim situacijama, kako graditi mir i ljubav u svijetu i okolnostima u kojima živimo“, rekao je biskup Palić, istaknuvši da je fra Alojzije „po daru te mudrosti bio siguran da ga Gospodin u trenutku kušnje, boli ili nesigurnosti nije zaboravio, nego ga je podržavao. To je svetost – življena stvarnost Božje prisutnosti u našim životima“.

Razmatrajući navješteno evanđelje, biskup je rekao da je njegova najvažnija poruka “Ne boj se!”. „Isus je više puta rekao tu rečenicu apostolima kada ih je slao da naviještaju. Poput namirnica za njihovo putovanje, Isus daje svojim apostolima neustrašivost! Ta se neustrašivost provlači kroz evanđelje i želi se provući i kroz naše živote! Ona se očitovala i u životu bl. fra Alojzija i kad su ga optuživali i privodili i kad su ga izdvojili iz skupine i skinuli franjevački habit i mučili i kad su ga na kraju ubili. Vjera znači ukrotiti svoje strahove i ne dopustiti im da nas odvedu! Bog drži svoju ruku nad nama“, ohrabrio je biskup Palić.

Isusova rečenica apostolima: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ potiče na oprez. „Svi apostoli, osim jednoga, podnijeli su mučeništvo, odnosno smrt za svoje uvjerenje. Za tadašnje slušatelje to je bila važna rečenica za razumijevanje svjedočanstva vjere apostola! Apostoli su se mogli odreći svega u zemaljskom životu jer nisu dopustili da im se oduzme vjera! Tom se broju svjedoka i Isusovih učenika pridružuje i bl. fra Alojzije“, rekao je mons. Palić, istaknuvši da ta rečenica „mora odjeknuti i u našem danas“.

„Uz fizičke, materijalne stvari, ne bismo smjeli zaboraviti najvažnije: svoju dušu i povjerenje u Onoga koji može ukloniti strah i spasiti nakon smrti. Biti bez Boga bilo bi kao živjeti bez vode! Živjeti bez Boga bilo bi kao zaboraviti disati! Bl. Alojzije koji je svoje mučeništvo podnio u ranim godinama života svjedoči nam da je naš hod kroz život hod, često kroz bespuća pustinje, gdje su Bog i njegovi darovi oaza i vrelo života. Upravo su u vjeri u Boga on i svi Božji ugodnici crpili snagu za svoj život i svoje mučeništvo“, poručio je biskup Palić.

Potaknuo je na molitvu za zagovor Marije, Kraljice mučenika, blaženih fra Alojzija, fra Serafina i don Antona, „da uvijek živimo iz vjernosti i sigurnosti da je Bog s nama i da nas ništa i nitko ne može oteti iz njegove ruke koja nas uvijek nosi, ma što god se dogodilo“.

Župljani su na zid župne crkve postavili veliku sliku bl. Alojzija Palića, 1,20 m x 1,50 m, rad akademskog slikara Ivice Jurčevića iz Tomislavgrada pred kojom se naklonio i biskup Palić.

Biskup Palić je potaknuo janjevačke vjernike da i dalje budu otvoreni životu, vjerni Crkvi i predani Božjoj providnosti, naglasivši da su Janjevci poznati kao zajednica velikih obitelji iz koje potječu i mnoga duhovna zvanja.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem s. Blažene Delonga. Župljani Kistanja darovali su biskupu Paliću slike Majke Božje, blaženika fra Alojzija i fra Serafina te krunicu.

Iz života fra Alojzija Palića

Fra Alojzije Palić rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu u obitelji Tome i Pauline Palić rođ. Đurić. U franjevački red stupio je 23. rujna 1896. godine. Studij filozofije završio je u Skadru, a teološki studij u Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901, a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi. Po završetku studija, u rodnom kraju djelovao je kao župnik, od 1907. u Bazu u sjevernoj Albaniji i Đakovici na zapadnom Kosovu, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. U to vrijeme bio je Prvi balkanski rat, kada su srpski i crnogorski vojnici počinili zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama, fra Alojzije se suprotstavio nasilnom pokrštavanju muslimana od strane pravoslavaca. Uhićen je za vrijeme obavljanja uskrsne ispovijedi na katoličkom groblju. Bio je mučen u zatvoru u Đakovici. Kad se vraćao u župu, crnogorski vojnici zaustavili su ga na putu 7. ožujka 1913., blizu sela Janosh. Fra Alojzije je odbio odreći se katoličke vjere i otkriti sadržaj ispovjedi penitenata te su ga ustrijelili. Nakon nekoliko tjedana pronađeno je njegovo tijelo na mjestu ubojstva i preneseno je u crkvu u Zjum na jugozapadnom Kosovu.

Postupak za beatifikaciju fra Alojzija Palića počeo je u Skadarskoj biskupiji 10. studenog 2002., s 40 mučenika ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri, u razdoblju od 1913. do 1974. godine. Dva kosovska Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, proglašeni su blaženima 5. studenoga 2016. u Skadru. Papa Franjo proglasio je fra Alojzija Palića blaženim 16. studenoga 2024. godine. Obred beatifikacije u katedrali sv. Stjepana u Skadru predslavio je kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca.

I.G.

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

O temi „Osamljenost i umor u životu svećenika“ na svećeničkoj rekolekciji u Zadru govorio je p. Mijo Nikić u srijedu, 12. veljače, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Čovjek je cjelovito biće te usamljenost i umor mogu utjecati na duhovno, emocionalno i fizičko zdravlje čovjeka. „Tjelesna dimenzija je važna jer je to materijalna podloga koja sadrži i druge stvarnosti. Čovjek je emocionalno biće, nosi u sebi svijet svoje prošlosti koja može biti ugodna ili traumatična. Neke događaje smo potisnuli, a to prijeti našoj psihofizičkoj ravnoteži. Svijet iznutra nas pokreće na djelovanje te je važno postići emocionalnu zrelost koja je preduvjet za duhovnu zrelost“, istaknuo je p. Mijo, upozorivši da nije lako postići emocionalnu zrelost.

Prema Gaussovoj krivulji, prosjek je da 25 % populacije čine emocionalno zrele osobe. „To su osobe koje se ne boje svojih emocija, ne potiskuju ih i ne izražavaju ih impulzivno, nego kontrolirano izraze svoje emocije, svoju bol“, rekao je p. Mijo. U tom kontekstu, istaknuo je primjer Isusa kad ga je ošamario sluga velikog svećenika. „Isus mu nije okrenuo drugi obraz nego mu je rekao: ‘Ako sam krivo učinio, dokaži. Ako ne, zašto me udaraš?’. Tu je Isus izrazio svoju emociju, bol, a nije drugoga uvrijedio. Ali, nije mu dao ni da dalje čini zlo. To je ideal. Nije to lako postići“, rekao je p. Mijo, istaknuvši: „Nije dobro biti plašljiv i potiskivati emocije i svoju srdžbu jer to razara zdravlje. Potisnuta srdžba izaziva psihosomatske i druge reakcije. Ideal je izraziti svoju emociju, ali kontrolirano, ne impulzivno, jer to vrijeđa ljubav“.

Važna je i društvena dimenzija čovjeka jer se najviše ostvarujemo u međuljudskim odnosima. „Ideal je služiti drugima iz ljubavi. Tako je Bog zamislio da se ostvarujemo. Tko u tome nije zreo, on manipulira drugima ili se boji drugih“, upozorio je p. Mijo, istaknuvši da je duhovna dimenzija čovjeka najvažnija.

„Čovjek je u najdubljim dubinama svoga bića duhovno biće; ima svijest o sebi, ima osjećaj slobode i odgovornosti. Čovjek je transcendentno biće. Njegov duh je orijentiran prema Bogu i neće se smiriti dok se ne nađe u Bogu, kao što se magnetna igla na kompasu neće smiriti dok ne pronađe sjever“, rekao je p. Mijo.

Uz četiri dimenzije kojih smo svjesni; fizičke, emocionalne, društvene i duhovne, u čovjeku postoji i slijed nesvjesnoga. „To je naša prošlost pohranjena u dubinama psihe, ali ima moć u svemu što činimo, kako razmišljamo. To je uvjetovano našom prošlošću koja je duboko u našoj podsvijesti. Tu su i naše latentne mogućnosti i konflikti, razne psiho traume koje se aktiviraju snovima“, rekao je p. Mijo.

Uzroci umora i osjećaja usamljenosti

Ako činjenica da svećenik živi sam nije svjesno i slobodno prihvaćena iz viših motiva, to može stvoriti osjećaj izolacije, rekao je p. Mijo. „Ako ono što nam je teško ne prihvatimo iz uvjerenja, nego jer moramo, tada to uvelike potisnemo  srdžbom, a to onda opterećuje osobu na svim razinama. Pametnije je uvjeriti se da je ono što nam je teško i što ne možemo promijeniti trenutno tako i to  prihvatiti. Tada nećemo imati posttraumatski stresne posljedice. To je praktički nemoguće ako ne cijenimo vrijednost križa“, rekao je p. Mijo, podsjetivši na Isusov poticaj: „Uzmi svoj križ i idi za mnom“. Kada teške situacije prihvatimo motivirani nekim višim motivima, to onda može biti naša snaga, poručio je Nikić.

P. Mijo je naveo što može izazvati osjećaj frustracije i usamljenosti kod svećenika: preveliko očekivanje vjernika koji svećenike vide kao duhovne vođe, a rijetko kao osobe s vlastitim slabostima i potrebama; manjak prijateljskih odnosa, potencijalno i premještaji i česta mijenjanja župa, što znači napuštanje izgrađenih odnosa i novi početak, a to nije uvijek lako ostvariti. Generacijski jaz očituje se kad se mladi svećenici mogu osjećati usamljeno među starijima, osobito ako ih župnik ne prihvati prijateljski, nego kao konkurenciju.

Uzroci umora su i brojne obveze, liturgijska slavlja, podjeljivanje sakramenata, pastoralna skrb, administrativni poslovi, emocionalno iscrpljivanje, susreti s ljudima u teškim situacijama kada treba pokazati empatiju. „Zatim, manjak odmora, samoprijegor i zanemarivanje vlastitih potreba, stavljanje potreba drugih ispred svojih. Kad se u tome pretjera, to može dovesti do fizičke i duhovne iscrpljenosti. Nedostatak podrške – neki svećenici nemaju kome povjeriti svoje probleme ili ne žele tražiti pomoć iz straha da će se to shvatiti kao slabost. Međutim, muka podijeljena s drugim rastereti nas, kao što se radost uvećava kad se dijeli s drugima“, rekao je p. Mijo.

Najjača pomoć kako se nositi s usamljenošću i umorom ostvaruje se na duhovnoj razini, rekao je predavač. „Ponavljati riječi ‘Samo je u Bogu mir, dušo moja’ ima moć. Najjaču snagu za život i rješavanje problema dobivamo po milosti Božjoj koju nam je zaslužio Krist i po Duhu Svetom. Duhovnu dimenziju jačamo po milosti Božjoj koju primamo u sakramentima“, poručio je p. Mijo, potaknuvši svećenike na promišljanje koliko žive od sakramentalne milosti, koliko često se ispovijedaju, s kojom vjerom i ljubavlju primaju Isusa u euharistiji, koliko vremena mole. „Redovita osobna molitva, meditacija, kontemplacija, klanjanje su načini kako milost Božja struji u naš život i jača nas u svim dimenzijama. Otkrivam li u molitvi što Bog od mene želi ili ja Bogu namećem svoje projekte, pa se nerviram kad vidim da u tome nemam uspjeha. Bog daje svoj blagoslov za projekte i planove koje on sâm nama predloži“, poručio je p. Mijo, rekavši da je „iskreni razgovor s Bogom u molitvi izvor snage i utjehe“. Važno je imati i duhovno vodstvo. „To je snažno sredstvo u nadvladavanju osamljenosti i stresa. Razgovor s iskusnim duhovnikom može pomoći u nošenju s izazovima. Pronaći empatičnu osobu kojoj se možemo s povjerenjem obratiti liječi psihu i jača naš duh“, potaknuo je p. Mijo.

Uz duhovnu pomoć, ne smiju se zanemariti ni ljudska i psihološka pomoć, rekao je Nikić. Prevladavanju osamljenosti pomaže i važno za fizičko i mentalno zdravlje je održavanje prijateljstva sa svećenicima i laicima, brinuti o zdravlju, redoviti liječnički pregledi, zdrava prehrana, dovoljno sna, tjelovježba. „Treba znati postaviti sebi granice, uzeti vrijeme za odmor. Usamljenost i umor nisu znakovi slabosti, nego prirodni izazovi svećeničkog života. Pravilnim balansiranjem duhovnog, emocionalnog i tjelesnog zdravlja svećenici mogu pronaći radost u svom poslanju, unatoč mnogim izazovima. Ključno je ne zanemariti vlastite potrebe i redovito tražiti podršku u zajednici i kod Boga“, poručio je p. Mijo.

O sindromu sagorijevanja – ‘burnout’

Nikić je govorio i o sindromu sagorijevanja, burnoutu, koji može dovesti do emocionalne, duhovne i fizičke iscrpljenosti. „Burnout je stanje kronične iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnim stresom, preopterećenošću i emocionalnom iscrpljenošću. Kod svećenika se često manifestira kroz gubitak strasti za poslanjem, kad se izgubi žar u apostolatu, osjećaj besmisla i duhovne suhoće, distanciranost od vjernika. To nastaje zbog prevelike radne opterećenosti“, rekao je p. Mijo. Do sagorijevanja dovode i nedostatak odmora, prekovremeni rad bez jasnih granica, prevelika očekivanja od vjernika ili crkvene hijerarhije, emocionalna i duhovna iscrpljenost, prevelika briga za druge, krizne situacije u obiteljima, suočavanje s teškim životnim pričama vjernika, nedostatak prostora za izražavanje vlastitih emocija i traženje podrške ako to izostane, nedostatak vremena za osobnu molitvu i duhovni rast. „Ako se samo damo drugima, a sebe duhovno ne ojačamo, klonut ćemo“, upozorio je p. Mijo.

„Osjećaj da su duhovni resursi iscrpljeni može dovesti do duhovne suhoće, pritisak da se uvijek bude uzor drugima bez prostora za vlastite slabosti. Burnout se obično razvija postupno, a može se prepoznati kroz tri dimenzije: emocionalno pražnjenje ili iscrpljenost, kronični umor i osjećaj da je svega previše, nedostatak motivacije za svakodnevne izazove i zadatke. Javljaju se poteškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, odgađanje važnih stvari, gubitak suosjećanja prema vjernicima i zajednici, cinizam, ravnodušnost prema pastoralnim obvezama, distanciranost od drugih svećenika ili župe, osjećaj neuspjeha, da se trud ne isplati“, rekao je p. Mijo.

Simptomi burnouta sprječavaju se postavljanjem zdravih granica, definirati sebi vrijeme za odmor i osobne aktivnosti, naučiti reći ne prevelikom broju obveza, delegirati administratore za neke zadaće, gdje je moguće, održavanje duhovne snage, redovita osobna molitva, sakramentalni život i dovoljno sna. U obnovi unutarnje snage mogu pomoći duhovne obnove i povlačenja, razgovor s duhovnikom, briga o fizičkom i mentalnom zdravlju, izbjegavati prevelike stresne situacije, održavanje društvenih odnosa, njegovanje prijateljstva, zajedničke aktivnosti.

„Važno je prepoznati da je iscrpljenost normalna, da nije znak neke patologije, nego posljedica stila života“, rekao je p. Mijo i potaknuo da se potraži pomoć i razgovor s duhovnikom, psihologom i biskupom. Ako je moguće, svećenik neka učini pauzu, uzme kratki odmor, pohodi duhovnu obnovu, promijeni rutinu, prilagodi dnevni red i raspored kako bi se smanjio stres.

„Briga o vlastitom emocionalnom, duhovnom i fizičkom zdravlju ključna je za dugoročnu službu, da ne izgorimo brzo, nego da dugo djelujemo. Svećenici trebaju shvatiti da traženje pomoći i postavljanje granica nije znak slabosti, nego mudrosti i odgovornosti prema sebi i svojoj zajednici“, poručio je p. Mijo.

U ispravnom suočavanju s krizama i duhovnom suhoćom može pomoći i  psihoterapija koja nije u suprotnosti s vjerom, nego se mogu nadopunjavati, rekao je Nikić. „Duhovnost se fokusira na odnos s Bogom, vjeru, smisao života. Psihologija i psihoterapija pomažu razumijevanju emocija, misli, ponašanja, psiho trauma. Neki svećenici se boje da bi odlazak psihologu mogao značiti nedostatak vjere ili povjerenja u Boga. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti nego odgovornosti kako bi se što bolje osposobili za svoje poslanje koje je duhovne naravi“, poručio je p. Mijo, navodeći pritom prikladnost logoterapije, realitetne te kognitivno – bihevioralne terapije.

Nikić je naveo i savjete za zdrav i osmišljen život: ići na vrijeme na počinak jer san je najbolji odmor za psihu i tijelo, dnevno biti aktivan barem pola sata, prošetati, redovito doručkovati, piti dovoljno tekućine jer organizam treba vodu, biti umjeren u jelu, jesti više voća i povrća, postiti jedanput tjedno, svakodnevno moliti, meditirati Sveto Pismo, to daje snagu psihi i duhu. Opraštati drugima i moliti oproštenje donosi mir. Živjeti u istini, nesebično voljeti druge, svaki dan učiniti barem jedno dobro djelo, slušati svoju savjest koja je vođa kroz život, ne živjeti s krivnjom na duši jer ona iznutra razara osobu, misliti pozitivno i kreativno, smijati se.

„Postoji komunikacija uma, emocija i tijela. Kad smo pozitivni na kognitivnoj razini uma, emocije se prilagođuju i tijelo profitira. Imajte povjerenja u Boga i ljude. Imajte visoke ideale, budite ponizni, učite iz svojih pogrešaka i vjerujte u istinu. Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro. Budite uvjereni da vas Bog neizmjerno voli kao svoju djecu. Ponavljajte misao sv. Pavla: ‘Sve mogu u onome koji me jača’. To nije naivni optimizam New Agea, u smislu, vjeruj i bit će kao što zamisliš. Ovdje mi imamo garanciju – to je Duh Sveti, on je svemoćan! To nije naša moć, kad računamo na njega i kad u njega vjerujemo, nego Božja moć u Duhu Svetome“, poručio je Nikić.

P. Mijo je istaknuo i vrijednost dostojanstva čovjeka. „Nismo ni svjesni dostojanstva koje imamo, ponajprije jer smo stvoreni na sliku Božju. Ljudski duh je besmrtan, neuništiv, dolazi od Boga, nositelj je naše osobnosti. To je najvažnije u nama“, istaknuo je p. Mijo, rekavši da smo na zemlji u prolazu, a naša domovina je na nebesima.

„U sebi nosimo potencijal da budemo sveti i to je naš glavni zadatak na ovom svijetu. Postići puninu života, što više se približiti Kristu koji nas čeka u nebesima, a u nas ima povjerenja jer nam je dao misiju da njegovo djelo nastavimo na ovom svijetu. Važno je obnavljati u sebi taj identitet – Ja nisam od ovog svijeta, dolazim od Boga. Ljudski duh je otvoren za apsolutno i samo ga to može do kraja zadovoljiti“, poručio je p. Mijo. Upozorio je da ovaj svijet i zemlja imaju moć zarobiti, zamagliti nam obzorje i učiniti nas ovisnima svojom ponudom. „Mi smo pozvani svijetu nuditi vječne vrijednosti. Ljudska duša je stvorena da može primiti u sebe Kristovog duha“, istaknuo je p. Mijo.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku / Foto: I. Grbić

Na skupštini Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj ‘Bl. Alojzije Stepinac’ održanoj u srijedu, 19. i četvrtak, 20 veljače u kapitularnoj dvorani ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, s. Marija Zrinka Roglić, opatica benediktinskog samostana u Rabu, izabrana je za novu predsjednicu te Federacije.

Na dvodnevnom zasjedanju Skupštine koja se održava svakih šest godina sudjelovale su opatice osam ženskih benediktinskih samostana u Hrvatskoj i po jedna sestra zastupnica iz svakog toga samostana.

Sudionice Skupštine razmatrale su djelovanje svojih zajednica u proteklom razdoblju, promišljale su smjernice za budućnost i poticaje za dodatnu povezanost i suradnju. „Služba predsjednice Federacije je održavati zajedništvo među samostanima koji slijede Pravilo sv. Benedikta. Svaki samostan ima svoj način monaškog života, a to se treba događati i na razini zajedništva, da se sve više promiče benediktinska duhovnost, Pravilo sv. Benedikta i monaška tradicija“, rekla je s. M. Zrinka. Prihvatila je službu predsjednice Federacije jer vjeruje da je „Bog glavni, početak i svršetak svega i neprestano je prisutan u nama“. „Ako su me sestre izabrale, prihvatila sam to jer se bojim Boga, odnosno, vjerujem da će on dati snagu za sve što je u meni slabo i nesposobno, da će on dati ono što trebam. Jer, kad sam slaba, onda sam jaka u njemu, u Bogu“, poručila je s. M. Zrinka, nova predsjednica Federacije na šestogodišnji mandat.

Na Skupštini su razgovarali o izazovima, teškoćama i potrebi formacije mladih sestara i učiteljica novakinja, što predstoji detaljnije odrediti. „Gotovo svaki samostan ima podmlatka. Vjerujemo da će samostani još više oživjeti u novim zvanjima. Ljudi prepoznaju da se isplati okrenuti prema traženju Boga i neprolaznim vrijednostima, a to živimo u samostanu: molitva, liturgija, zajedništvo, utemeljeno na euharistiji, na onome što nam je ostavio Isus Krist u Crkvi. Ne udaljavamo se od Crkve nego se želimo vratiti na izvore, a treba početi od onoga tko je centar svega, a to je Isus Krist, misa, euharistija, liturgija, molitva Časoslova“, poručila je s. M. Zrinka.

Na skupštini su sudjelovali i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije i o. Jozo Milanović, duhovni asistent Federacije. O. Jozo je pojasnio konstitucije i statute koje je odobrila Sveta Stolica i pomažu usmjeravati prema čemu treba ići u monaškom djelovanju. O. Jeronim je predstavnik braće benediktinaca koji su prisutni duhovno u podršci i suradnji sa ženskim benediktinskim zajednicama. Braća benediktinci predaju sestrama povijest monaštva, pouku iz Svetog Pisma, duhovnih spisa te ostalih sadržaja i duhovno – formativnih poticaja koje su koludrice pozvane produbljivati i rasti u monaštvu.

S. M. Zrinka Roglić rodom je iz Raba i u samostanu u Rabu djeluje 28 godina. Službu rapske opatice obavlja tri godine. U samostanu u Rabu je deset koludrica. „Benediktinkama me privukla osoba Isusa Krista, njihova molitva, pogotovo liturgijska i dotaknuo me Gospodin upravo preko Riječi Božje. Bila sam privučena Evanđeljem da je Marija odabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Moje poslanje i ono s čime želim doći u Vječnost je da uvijek budem do Kristovih nogu. Ne samo kao Marija do Kristovih nogu koja je slušala njegovu riječ, nego i podno križa, gdje treba dočekati zoru uskrsnuća, odnosno svanuće. Jer, idemo prema svanuću“, rekla je s. M. Zrinka.

Geslo njenog monaškog posvećenja je ‘Daj mi piti’. „To je Isus rekao Samarijanki. Ta žeđ koja me i dovela u samostan, žeđ za konkretnom ljubavlju, a to je osoba Isusa Krista i žeđ za onim što je nepropadljivo me dovela u samostan – ta žeđ je u određenom trenutku postala i onaj ‘Žedan sam’ Isusa na križu. U ovom životu ne možemo doći k Isusu nego preko križa. Odnosno, svi smo blagoslovljeni križem i ne treba se toga bojati. Sve patnje i sva trpljenja samo nam mogu poslužiti da još više dođemo u Božji zagrljaj“, poručila je s. Marija Zrinka Roglić.

Federaciju benediktinskih koludrica ‘Bl. Alojzije Stepinac’ u Hrvatskoj, dekretom od 20. srpnja 1996. g., osnovali su Kongregacija za ustanove posvećenog života i Družba apostolskog života. Prva predsjednica Federacije je bila č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog samostana sv. Marije, a druga, dosadašnja prethodnica s. M. Zrinke je bila s. Benedikta Halilović, opatica paškog samostana sv. Margarite.

U Hrvatskoj djeluju 54 koludrice, vječno zavjetovane, a još deset sestara je u statusu kandidatice ili s privremenim zavjetima. Ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj su: Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar. Kroz povijest je bilo situacija da je nekad u benediktinskom samostanu bila i jedna koludrica, no  samostani su se obnavljali i opstali. I sada ima naznaka buđenja zvanja za život u monaškom posvećenju u ženskim benediktinskim samostanima u Hrvatskoj.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Don Zvonimir Ćorić, svećenik Zadarske nadbiskupije, pokopan je u srijedu, 19. veljače, u grobnici svećenika Zadarske nadbiskupije na Gradskom groblju u Zadru. Misu zadušnicu i sprovodni obred na groblju predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su suslavili porečki i pulski biskup Ivan Štironja koji je predvodio obred posljednje preporuke i oproštaja, don Velimir Tomić, hrvatski misionar u Tanzaniji kojega je don Zvonimir i išao pohoditi u misiju i s kojim je bratski surađivao u podršci misiji te brojni svećenici iz Zadarske nadbiskupije, iz drugih dijelova Hrvatske i iz BiH.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je misionaru don Velimiru „za blizinu don Zvonimiru u trenucima bolesti i smrtne agonije i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije, na zauzetosti oko vraćanja tijela don Zvonimira iz Afrike u Hrvatsku“.

Poželjevši da počiva u miru Božjem, nadbiskup je zahvalio don Zvonimiru „što je bio dobar suradnik mnogih milosti koje mu je Gospodin udijelio, osobito tijekom njegove svećeničke službe“. S ponosom na Ćorićevo svećeničko služenje u Zadarskoj nadbiskupiji, „možemo reći kako milost koju mu je Gospodin darovao nije bila uzaludna, a darove Duha koji su ga krijepili nije uzalud proživljavao“, rekao je mons. Zgrablić.

„S pouzdanjem u kršćansku nadu koja ne poznaje razočarenja i ne postiđuje, vjerujemo kako mu je po Božjem milosrđu pripravljen vijenac života koji je Gospodin obećao onima koji ga ljube, kako će primiti neuveli vijenac slave kad se pojavi pred Nadpastirom naših duša kojeg je ljubio, kojem je služio i u čijoj je pastirskoj službi imao udjela“, rekao je nadbiskup Zgrablić u mislima na don Zvonimira. Nadbiskup je zahvalio Bogu za brojne milosti koje je udijelio don Zvonimiru tijekom njegovog školovanja, vršenja katehetske i svećeničke službe te je podsjetio na službe koje je Ćorić obavljao.

Don Zvonimir je rođen 3. siječnja 1960. u mjestu Ruda, župi Pećine pokraj Novog Travnika, u Bosni i Hercegovini, u obitelji sa sedmero djece, od roditelja Ive i Mare rođ. Adžaga. Don Zvonimir je završio osnovnu školu u Novom Travniku. Od 1975. g. pohađao je Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Godine 1999. diplomirao je na studiju Teologije u Rijeci. Nakon toga radio je kao vjeroučitelj sedam godina u Rijeci. Kao kandidat za svete redove Zadarske nadbiskupije, od rujna 2002. predavao je vjeronauk u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i bio je pastoralni suradnik u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru. Za đakona je zaređen 26. prosinca 2002. u crkvi sv. Šime u Zadru, a za svećenika 28. lipnja 2003., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nakon svećeničkog ređenja, don Zvonimir je bio župnik Dobropoljane, Ždrelca i Banja na otoku Pašmanu od 2003. do 2005. godine. Nakon toga imenovan je župnikom župa Ugljan i Lukoran na otoku Ugljanu. Od 2007. do 2013. godine bio je župnik župa Poličnik i Suhovare; uz te dvije župe, od 2012., godinu dana bio je još i župnik u Visočanima. Don Zvonimir je 2012. g. imenovan duhovnikom Kurije Marijine legije, ‘Bezgrešno srce Marijino’ Zadar – Zapad, u Zadarskoj nadbiskupiji.  Župnik u Preku bio je od 2013. do 2016. godine. Nakon toga, pet godina otišao je pastoralno djelovati u Hrvatsku katoličku Župu sv. Ante u Los Angeles u SAD-u. Od 2021. g. bio je godinu dana župnik u župama Zadar – Ploče i Dračevac Zadarski, a od 2022. do svoje smrti bio je župnik u župama Murvica i Briševo. Don Zvonimir je bio član Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskup je podsjetio na primitak vijesti kad je don Zvonimiru pozlilo u Africi. „Na blagdan Prikazanja Isusova u Hramu, Svijećnicu, u nedjelju, 2. veljače, dok smo se u ranim jutarnjim satima pripremali proslaviti spomen Isusova prikazanja u Hramu, Dan posvećenog života i tjedni spomendan Isusova uskrsnuća, primili smo zabrinjavajuću obavijest o iznenadnom teškom zdravstvenom stanju našega subrata don Zvonimira koji se nalazio u bratskom misijskom posjetu don Velimiru Tomiću u dalekoj afričkoj zemlji Tanzaniji. Samo nekoliko sati kasnije, primili smo tužnu vijest o njegovom napuštanju zemaljskog života i povratku u Očevu kuću u vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da „u svetom molitvenom trenutku pratimo prelazak don Zvonimira u Očev dom u vječnosti i s poštovanjem ispraćamo na posljednje počivalište njegovo tijelo“.

„Na slavlju Posljednje večere, u završnom govoru o pobjedi nad svijetom, Isus kaže svojim učenicima: „Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu“ (Iv 16, 28). S vjerom i nadom koju smo dijelili s don Zvonimirom, našim bratom po vjeri i svetom redu, s povjerenjem u riječi Isusa Krista, Sina Božjega, na kojima počiva naša nada; sa sviješću o velikoj milosti našeg sudioništva u životu i svećeništvu Isusa Krista, i mi možemo, puni nade koja ne razočarava, Isusove riječi upućene učenicima na Posljednjoj večeri primijeniti i na našeg subrata don Zvonimira. Njegov početak života je dar Očeve ljubavi ostvaren preko njegovih roditelja, a smrt povratak u kuću Očevu u vječnosti, zahvaljujući milosnom djelu Isusovog otkupljenja i spasenja koje je don Zvonimir rado primio u svoj život, taj dar svjedočio svojim životom, naviještao i posredovao svojim svećeničkim služenjem“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za dar života don Zvonimira i njegov životni put, „za tihi glas koji je nježno šaptao u duši i srcu mladog Zvonimira, pozivajući ga da bude Isusov prijatelj, učenik, suradnik u djelu milosti, poslužitelj otajstva spasenja koje je povjerio svojim apostolima, svećenicima. Našom molitvom obraćamo se Gospodinu koji je jedini Spasitelj, jedini u kojega se možemo svagda pouzdati, njemu koji je nježnost i ljubav dovijeka, da se ne spominje grijeha ni prijestupa  službenika svoga Zvonimira, nego mu po svom milosrđu i zaslugama Isusa Krista oprosti svaki grijeh, kako je i don Zvonimir za sebe molio u svakoj svetoj Misi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio kršćansku sućut subraći svećenicima, obitelji pokojnog don Zvonimira: braći Niki i Teofilu, sestrama Ljubici, Anki i Mariji te ostalim članovima obitelji, rodbine, prijateljima i poznanicima.

I.G.

Ostale slike pogledajte u Foto-galeriji klikom na sliku (Foto: I. Grbić)

Susret ministranata Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 15. veljače u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, u organizaciji Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije.

Susret je okupio 111 ministranata starijeg i mlađeg uzrasta iz župa: Belafuža – Zadar, Smiljevac – Zadar, Biograd, Bibinje, Sukošan, Galovac, Starigrad – Paklenica, Zemunik i Islam Latinski.

Ministrante je pohodio i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio ministrantima za ministriranje i ohrabrio ih u daljnjem pomaganju svećeniku u služenju za oltarom. Vidjevši pehare i odličja za pobjednike u kvizu i sportskom natjecanju, mons. Zgrablić je rekao da su svi oni pobjednici bez obzira na prvoplasirane u natjecanjima, a to su zbog svoga primjerenog ponašanja, međusobne podrške, pomaganja i zajedništva koje svjedoče i na svojim ministrantskim susretima i služenjem za vrijeme mise.

Don Ante Dražina, nadbiskupijski povjerenik za ministrante, zahvalio je ministrantima na velikom odazivu na taj susret, koji je zadnjih godina najveći odaziv ministranata na tom godišnjem susretu koji se održi u sjemeništu. Don Ante je rekao kako je lijepo da ministranti u toj službi pokazuju poznavanje liturgijskih propisa, a raduje kako ministriranje djeluje i na njihovu životnu formaciju i odgoj za dobro i kreposno ponašanje, jer ministriranje sa sobom nosi i odgovornost biti uzorom drugima u ponašanju. Dražina je zahvalio i župnicima na podršci u održavanju toga susreta i na njihovom radu s ministrantima. Ministranti su imali i mogućnost za ispovijed.

Misno slavlje za ministrante u sjemenišnoj kapeli predvodio je don Tomislav Dubinko, član nadbiskupijskog Povjerenstva za ministrante i duhovna zvanja i župnik zadarske župe sv. Ante Padovanskog. U propovijedi je govorio o vrijednosti i značenju kruha u životu i o euharistiji, istaknuvši da je važno biti svjestan i znati kako se u posvećenoj hostiji nalazi sâm Isus Krist. Kruh je u svakodnevnom životu važan ljudima i simbol osnovne životne namirnice koja taži glad, siti čovjeka, a kolika je tek vrijednost kruha koji u posvećenoj hostiji biva tijelo Isusa Krista i naša hrana za vječni život. Potaknuo je ministrante da s poštovanjem pristupaju oltaru i ophođenju sa svetim u liturgiji, kad pomažući svećeniku služe sâmom Bogu. Dubinko je zahvalio ministrantima na njihovom angažmanu u župi, darivanju njihovog vremena, na dolascima na ministrantske susrete i na primjeru kojeg pružaju drugoj djeci u župi i školi.

Na susretu su bili i voditelji ministrantskih skupina, među kojima i Duje Bobić, vjeroučitelj i ministrant u zadarskoj župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu. „Ministranti pomaganjem na misi na osobiti način slave Krista. Oni žrtvuju i svoje vrijeme dolaskom na ministrantske susrete, oni su i ‘mali čuvari’ crkve. Kao voditelj njihovih susreta, lijepo je da ih mogu pozivati na zajedništvo, na ljubav koju nas je Krist potaknuo nasljedovati. Prvopričesnici i krizmanici koje vodim su se također pridružili ministrantskim susretima, pa se i na taj način, kroz dimenziju euharistije i mise, dodatno pripremaju za sakramente koje će primiti“, rekao je vjeroučitelj Bobić. Ministranti su rekli da im se sviđa što služe Bogu, što se mogu družiti s prijateljima i biti u zajedništvu s Kristom. Pozivaju i druge da dođu ministrirati jer ih to zbližava s Bogom, upoznaju ga sve više, kao i Božju riječ i evanđelje.

Ministranti su na susretu sudjelovali u društvenim igrama i u nogometnom natjecanju. Među starijim ministrantima prvo mjesto osvojio je Galovac, drugo Biograd, a treće Belafuža – Zadar. U nogometnom natjecanju mlađih ministranata, prvo mjesto osvojio je Biograd, drugo Bibinje, a treće Sukošan. U kvizu su pobijedili ministranti iz Bibinja, drugo mjesto osvojili su ministranti iz Biograda, a treće iz Sukošana.

Ministranti su tijekom cjelodnevnog susreta obišli i prostore Sjemeništa i Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku (Foto: I. Grbić)

Dr. sc. don Ivan Bodrožić sa splitskog KBF-a predvodio je svečano večernje misno slavlje na blagdan Gospe Lurdske u crkvi sv. Mihovila u Zadru u utorak, 11. veljače, gdje se puk utječe zagovoru Gospe Lurdske čiji se kip nalazi u toj crkvi.

Blagdan Gospe Lurdske poziva nas da težimo skrovitom životu, odricanju i samozatajnosti te obraćenju pred Bogom, rekao je don Ivan. Razmatrao je poruku Gospinog ukazanja u Masabjelskoj špilji u Lurdu. Sveukupno je bilo 18 ukazanja. Prvo ukazanje je bilo 11. veljače 1858., a zadnje 16. srpnja te godine. Gospa je ostavila nekoliko vidljivih znakova, rekao je Bodrožić. To su: špilja kao mjesto ukazanja, izvor vode i Marijino predstavljanje: ‘Ja sam Bezgrešno začeće’, kako je Marija rekla za sebe lurdskoj vidjelici sv. Bernardici, 25. ožujka 1858. godine.

„Jedan od najznačajnijih znakova bila je voda koja je provrla nakon jednog ukazanja, a bila je ljekovita i mnogima spasonosna i čudotvorna, da ljude liječi od zla i grijeha, tjelesno i duhovno. Svima je potrebno zdravlje duše“, rekao je don Ivan.

Ukazanje se zbilo u šilji, u osami, a špilja predstavlja prostor intime, rekao je Bodrožić. „Marija je inače živjela skromno, u kućici u Nazaretu koja je naslonjena na hridi poput male špilje. Špilja predstavlja samoću, udaljenost od svijeta, od buke i žamora. Marija je tako živjela, udaljena od svijeta, da može slušati Božju riječ, primati njegove poticaje, da može od Boga živjeti i da mu se može potpuno predati“, rekao je don Ivan. Istaknuo je da je i kod lurdskih ukazanja Gospa došla na samotno mjesto „gdje se može ostvariti prisnost koju je ona uvijek željela sa živim Bogom, prisnost koja je vrlo važna ljudima da mogu ostvariti kontakt s Marijom, a preko nje s Bogom koji je nju poslao da bude među nama koja je naša majka, zagovornica i posrednica“.

Špilja predstavlja prostor samozatajnosti, skrovitosti, tišine, razmatranja, što se  inače događalo u Marijinom životu, na mjestima tišine i osame, rekao je Bodrožić. „Marija je donijela svoga Sina na svijet u špilji u Betlehemu, u tišini, osami, daleko od pogleda ljudi. I u lurdskom ukazanju dogodila se atmosfera koja se dogodila Mariji za njenog života“, rekao je don Ivan.

Govoreći o znaku vode po kojoj su se dogodila mnoga izlječenja, Bodrožić je naglasio da ta voda „predstavlja i Mariju koja je nama ljudima nebeski izvor. Marija je živoga Boga doživljavala kao svoj izvor. Marija je uvijek u Bogu pronalazila životni izvor, živu vodu od koje je ona živjela. Marija ostavlja nama ono što je i sama baštinila. Imala je živog Boga i ostavila je znak žive vode, ne samo da izliječimo tjelesnu bolest, nego da se uvijek prisjetimo da je Bog izvor žive vode od koje je i Marija živjela svojom vjerom i snagom svoga duha“, rekao je don Ivan.

„Marija nam je dala Gospodina, istinski izvor milosti, da po njenom biću, u njenom krilu, on uzme tijelo i da se rodi od nje. On je rijeka Božje milosti koja ispire grijehe cijelog čovječanstva i koja po krštenju dolazi u život svakog od nas“, rekao je don Ivan, istaknuvši da nas treba krijepiti ta voda krsne milosti. Bog se utjelovio u Mariji i postao životom za nas. „Marija je bila izvor životni po kojem je Božji Sin došao izliječiti bolesnike, da svakog čovjeka dotakne, oslobodi grijeha, podari mu novi život i potakne da živi kao dijete Božje. Da svatko od nas svojim životom bude ljekovit drugima, kao što je Marija bila ljekovita nama“, poručio je don Ivan.

„Marija nas potiče da sebe čistimo živom vodom, da sebe ispiremo da možemo bolje služiti, kao što je služila Marija. To je naše poslanje. I da ono što primamo dajemo drugima, da budemo nositelji Božjih darova i Božje milosti. Kao što je Marija služila Bogu, moramo i mi služiti i na taj način ostvariti svoje poslanje, da nam Bog izliječi našu dušu i da učini da budemo drugima životvorni. Da druge podržavamo i nosimo svojim životom, da budemo pokraj opterećenih, umornih, bolesnih, poput Marije koja je s nama i pokraj nas, da drugima jamčimo boljitak, pomoć i uslugu koju nam Bog daje činiti“, potaknuo je don Ivan.

Govoreći o znaku da je Marija Bezgrešno začeće, Bodrožić je istaknuo da je Marija time naznačila čudo svoga života, kako bi mogla biti majka Sina Božjega. „Marija je mogla biti djevica i majka jer ju je Bog očistio da bude potpuno sveta, savršena i čista, da po Božjoj milosti bude zaštićena od svoga začeća od svakoga grijeha. To što je primila od Boga kao dar, Marija nije primila samo za sebe, primila je za svakog od nas. Istinska majka ništa u životu ne prima samo za sebe, nego za svoju djecu. Marija je primila da bi nama posredovala to što je ona njegovala kao najuzvišeniji dar, da bude Bogu potpuno posvećena“, rekao je don Ivan, istaknuvši da je Marija posvećena Bogom, njegovom milošću, da mu bude službenica, potpuno na raspolaganju.

„Po daru je bila sačuvana od svakog grijeha, pa i iskonskoga. To je ključ njene snage i mogućnosti, da bude izvor koji nam je donio živu vodu, našeg Gospodina. Živimo i mi, poput Marije, zajedništvo s Bogom, prisnost tišine koju predstavlja špilja, što označuje život skrovitosti, poniznosti, pokore i obraćenja. Trebamo znati ući u Božju skrovitost, u špilju svoga života, u svoje srce i Bogu se istinski klanjati, da druge dotičemo milošću koju nam Gospodin povjerava“, potaknuo je don Ivan, rekavši da i mi trebamo težiti prema stanju bezgrešnosti kako bismo Krista dostojno blagovali. „Isus je postao otajstvo kruha za nas, od kojega živimo. On nam se daruje kao čisti Božji kruh. Svaki put kad blagujemo Krista, u kontaktu smo i s Marijom, čistom Djevicom koja je Kristu dala tijelo. A on je u otajstvu euharistije učinio čudo za nas, da i mi možemo blagovati čisti kruh“, naglasio je don Ivan.

„Marija je bezgrešna da bi Isusu mogla dati čisto tijelo, Boga dostojno, koje je nama hrana i izvor spasenja. Njime se hranimo i po Marijinom daru jer je bila spremna dati nam Isusa, da po Kristu primamo oproštenje i euharistijski dar. Po krštenju smo očišćeni od grijeha te svojim bićem trebamo druge čistiti, doticati, ispirati njihove slabosti i grešnosti“, poručio je don Ivan.

Potaknuo je da se približimo Mariji, da se oslobodimo svojih strahova od života, bolesti, smrti, neizvjesnosti za budućnost, kao što je anđeo rekao Mariji i Josipu, ‘Ne boj se!’. „Marijina prisutnost nas oslobađa toga. Kad nasljedujemo Mariju, ne trebamo se bojati, nego se nje vjerno držati. Neka nas dotakne ljekovita Marijina blizina, preobrazi u nove ljude sukladno našem kršćanskom pozivu, krštenju i euharistiji. Marija će nas voditi Kristu i njegovoj božanskoj snazi. Ona će nam dati milosti koje je i sama primila, da s Marijom proživljavamo blaženstvo duhovnog života, zajedništva s Kristom, da dođemo u nebesku slavu i zauvijek hvalimo i slavimo Boga“, poručio je don Ivan Bodrožić.

Na kraju mise, fra Niko Barun, gvardijan samostana sv. Mihovila, istaknuo je da je u Godini jubileja 2025. primjetno povećan dolazak vjernika u crkvu sv. Mihovila na ispovijed i misna slavlja; bude dvostruko, pa i trostruko više ljudi nego prije. Naime, crkva sv. Mihovila je određena biti jubilejskom crkvom u Zadarskoj nadbiskupiji u Jubilejskoj godini u kojoj vjernici mogu dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 32. godišnjicu razaranja Franjevačkog samostana Svete Marije Bezgrešne i samostanske crkve Bezgrešnog začeća BDM u Karinu u Domovinskom ratu, u samostanskoj crkvi u Karinu u četvrtak, 13. veljače, misno slavlje za domovinu predvodio je don Slavko Rajić, biskupski vikar za pastoral MORH-a i OSRH iz Vojnog ordinarijata u RH.

Tim je spomenom obilježena i 32. godišnjica vojno-redarstvene akcije ‘Maslenica’, jer je samostan u Karinu srbijanski agresor srušio u odmazdi za poraz koji je doživio u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji ‘Maslenica’ koja je bila 22. siječnja 1993. godine. Karinski samostan iz 1429. godine hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije, jedan od 122 sakralna objekta Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je bio srušen u agresiji na Hrvatsku. Razaranje samostana i crkve 13. veljače 1993. bilo je najveće razaranje u šest stoljeća dugoj povijesti toga samostana, koji je najstariji od njih petnaest u sastavu te Provincije.

„Katolička Crkva ima dvije tisuće godina dugu tradiciju obilježavanja značajnih događaja iz povijesti spasenja čovjeka kroz svetkovine, blagdane i spomendane. U Karinu obilježavamo povijesni događaj razaranja franjevačkog samostana. Taj događaj je neprijateljski zločin koji je učinjen iz očaja, osvete i mržnje. Oružane snage tzv. JNA i tzv. Srpske krajine, kao odgovor na izgubljene bitke na masleničkom i novigradskom području, razorile su franjevački samostan koji je višestoljetni svjedok vjerskog, duhovnog, društvenog i kulturnog života hrvatskog katoličkog naroda na karinskom području“, rekao je don Slavko, dodavši da se spomen uništenja franjevačkog samostana pridružuje spomen – činu muke, smrti i uskrsnuća našeg Spasitelja, Isusa Krista.

Povijesnih događaja iz Domovinskog rata sjećamo se s ponosom, jer 1990.-te godine su bile „ratne, teške, odlučujuće, ali slavne i nezaboravne godine“, rekao je don Slavko. Podsjetio je i na svoje znakovite susrete iz 1990.-ih godina s nekim pojedincima. Kad je 1993. posjetio don Josu Keru u Povljani na Pagu, don Joso se radovao zbog pobjede nad zlom i neprijateljem, kad je na radiju čuo kako srbijanski agresor napušta područje koje je prethodno bio okupirao, a Hrvatska vojska ga je oslobodila. Zatim, jedna prognanica iz Vukovara, pobožna žena, 1998. don Slavku je rekla: „Javili su mi da mi je stan obnovljen i da se mogu vratiti u Vukovar. Zahvatio me neki nemir. O, Bože, kako ću na vukovarskim ulicama gledati one koji su mi ubili muža, kako ću susretati one koji su činili stravična zla ljudima koji su mi bili dragi i mili. Uvukao se u mene nemir, strah, bijes i nemoć. Bože, pomozi mi!“. Ta prognanica slika je teško ranjenog ljudskog srca te je potrebna sila odozgor da se može nositi sa zlom koje ju je pogodilo, rekao je don Slavko. Istaknuo je i da su ljudi molili da ne mrze, unatoč zlu koje su doživjeli; ljudi su se hrvali sa sobom, razapeti između vjere u Boga i sotonskih nasrtaja, želeći živjeti po vjeri u Boga, rekao je Rajić.

„U našim sjećanjima su prognaničke i izbjegličke kolone nezaštićenih ljudi koji bježe da bi se spasili, spaljena sela i gradovi, tisuće ubijenih hrvatskih branitelja, ratnika, heroja, ubijeni civili, stari, žene i djeca, bolesni i nemoćni. U našim sjećanjima su četiri godine agresije s kojom se htjelo uništiti sve što je hrvatsko i katoličko. Ali, u našim sjećanjima su hrabri i neustrašivi hrvatski branitelji koji su branili i obranili hrvatski narod i hrvatsku državu“, rekao je don Slavko.

Istaknuvši da je „Bog gospodar povijesti koji je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja“, don Slavko je potaknuo da se zagledamo u lice Božje. „Samo svemogući Bog može iscijeliti naše rane i unijeti mir u naša srca. Samo nam Bog može pomoći oduprijeti se nasrtajima Zloga, osloboditi nas grijeha i uvesti nas u zajedništvo spašenih i svetih. Pobjednici su oni koji s Bogom grade život, koji s Bogom izgrađuju ovaj svijet. Koliko god se trudili, neprijatelji Božji ostaju bez pobjede i uspjeha. Samo oni koji su oboružani ljubavlju, mogu se i smiju zvati pobjednicima. Oni koji u skromnosti i jednostavnosti srca izgrađuju ovaj svijet, mogu se zvati suradnici Boga Stvoritelja“, poručio je don Slavko.

Rajić je zahvalio hrvatskim braniteljima, rekavši da su „puni ljubavi, skromnosti i jednostavnosti, s krunicom oko vrata branili i obranili hrvatski narod i državu. Zahvaljujemo dragim braniteljima, jer su svojim pobjedničkim duhom oplemenili hrvatski narod koji je prionuo obnovi svega što je uništio neprijatelj, ispunjen mržnjom i zlobom. Svjedok je i franjevački samostan u Karinu koji je s ljubavlju obnovljen i ponovno čvrsto stoji kao svjetionik koji nas upućuje u novu svijetlu budućnost karinskog kraja, predvođenu dobrim i mudrim sinovima svetog Franje“, poručio je don Slavko.

Na početku mise, fra Petar Klarić, gvardijan karinskog samostana i župnik Karina, rekao je da su „pobunjeni Srbi i tzv. JNA u pobuni protiv države Hrvatske opljačkali časni, dični, šestostoljetni samostan u Karinu i njegovo neprocjenjivo sakralno i kulturno  blago. Razorili su ga i obeščastili franjevačku grobnicu, kako bi zatrli duhovni i hrvatski nacionalni identitet u Karinu. Svake godine sjećamo se tih velikih rana, kao što se sjećamo na Veliki petak Krista i njegovih rana i njegove žrtve na križu. I Isus je padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo“, poručio je fra Petar, rekavši da se s pravom i s poštovanjem sjećamo žrtve i razaranja samostana, slaveći misu za Domovinu i moleći za poginule hrvatske branitelje od stoljeća sedmog do naših dana.

„I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela i obnavljali, zahvaljujući Bogu. Pobijedili smo s Gospodinom i Marijom, s krunicom oko vrata naših hrvatskih branitelja, na čelu s prvim predsjednikom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom. Tu smo, slobodni“, poručio je fra Petar, podsjetivši na stihove iz Psalma 124: „Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas prekrila, bujica bi nas odnijela i vode pobješnjele sve nas potopile“.

„Iz opljačkanog, razorenog i obnovljenog samostana u Karinu šaljemo poruku mira i ljubavi domovini Hrvatskoj i cijelom svijetu; da utihnu oružje i ratovi. Neka mir zavlada. Neka nam u tome pomogne zagovor Gospe od Anđela, kraljice Hrvata“, potaknuo je fra Petar.

U događaju su sudjelovali Darko Nekić, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja i izaslanik ministra Tome Medveda, Ivica Ušljebrka, savjetnik ministra obrane i izaslanik ministra Ivana Anušića, predstavnici lokalnih vlasti, Hrvatske vojske i policije, postrojbi iz Domovinskog rata i udruga hrvatskih branitelja, hrvatski branitelji i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Uz gvardijana Klarića, u misi su suslavili samostanski vikar fra Ivan Nimac, fra Ivan Marija Đuzel, o. Ivo Topalović, vojni kapelan u Zadarskoj nadbiskupiji, fra  Žarko Maretić, župnik Crnice, fra Nikola Ćurčija i fra Duje Boban iz Šibenika, don Tihomir Vulin, župnik Posedarja, don Rudi Juras, župni upravitelj iz Obrovca i fra Ivan Šimunac, župnik Gračaca, Lovinca i sv. Roka. Pjevanje na misi predvodila je klapa ‘Sv. Juraj’ HRM-a.

Obilježavanje Dana sjećanja počelo je hodnjom hrvatskih branitelja od državne ceste iznad Karina do samostana u Karinu. Prije mise, vijence kod samostanske grobnice položili su predstavnici postrojbi iz Domovinskog rata, braniteljskih udruga, Ministarstava hrvatskih branitelja, obrane, unutarnjih poslova, predstavnici Zadarske županije te načelnici susjednih općina i gradova.

Gvardijan Klarić izmolio je molitvu odrješenja za pokojne franjevce i poginule hrvatske branitelje. Iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u razdoblju dod 1942. do 1948. ubijena su 44 franjevca mlađe dobi, a u Domovinskom ratu ubijen je jedan mlađi franjevac.

Obnovljeni Franjevački samostan u Karinu je blagoslovljen i crkva posvećena na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 2006. godine.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku: Foto: I. Grbić (Polaganje vijenaca: M. Ledenko)

Povodom proslave Svjetskog dana bolesnika i blagdana Gospe Lurdske, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Psihijatrijsku bolnicu Ugljan na otoku Ugljanu, u petak, 14. veljače, kad je predvodio misno slavlje u središnjoj dvorani te bolnice, na kojem su sudjelovali štićenici i djelatnici te ustanove.

Pohod nadbiskupa toj bolnici u Godini Jubileja bio je duhu ohrabrenja štićenika te ustanove i zahvale djelatnicima na njihovom požrtvovnom radu, u kojem na osobito plemeniti način bivaju suradnici Boga u pomoći čovjeku u teškim stanjima bolesti i trpljenja.

Razmatrajući ulomak navještenog evanđelja po Marku, u kojem je opisan susret Isusa i „gluhog mucavca“, nadbiskup je rekao da smo svi mi „Isusovi bolesnici i gluhi mucavi“, u tom kontekstu, istaknuvši, da se to ne odnosi na fizičku bolest ljudi, nego na „problem našega duha, naše duše“ u odnosu s Bogom.

„Mi smo pred Bogom gluhi, ne znamo kako komunicirati s Bogom, ne znamo se izraziti pred Bogom, iako nam Bog govori na sve moguće načine u našem životu. Ali, mi kao da ne čujemo što nam Bog govori. Bog nam govori kroz savjest, nadu, kroz čežnje našeg srca za dobrim, lijepim, mirom, zdravljem, ljepotom, ljubavlju. Naše srce je puno čežnje za tim i to je već prisutnost Boga koji komunicira s nama. A mi kao da smo gluhi i to ne prepoznajemo“, upozorio je mons. Zgrablić. Naglasio je kako bolestan čovjek  čezne za zdravljem, što je također Božji govor u nama, „Boga koji nas potiče, koji nam daje život i od čije milosti živimo“.

Bog čovjeku govori na puna načina, i kroz čitanje Svetog Pisma, slavlje sakramenata, kroz promatranje prirode i svega što nas okružuje, a čovjek kao da ne zna izreći Bogu hvalu za toliko toga što je za nas učinio i čini, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Bog postao jedan od nas.

„Bog je uzeo na sebe naše grijehe i naše slabosti, prihvatio je trpljenje, ljudsku zlobu, razapinjanje na križu i time nam je dodatno rekao Gledaj, koliko te ljubim. A kako mi na to odgovaramo? Jesmo li gluhi na tu ljubav? A Gospodin nas toliko ljubi, poštuje! Toliko ulaže u nas, ulaže i daje samoga sebe, svoga duha, a mi smo nesigurni i nemirni. To je znak da smo gluhi na tu ljubav“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da Isus izdvaja gluhog mucavca nasamo iz mnoštva i čini ono što Bog čini sa svima nama ljudima. „Bog postupa s nama kao da nema nikoga na ovom svijetu, osim tebe. Bog liječi i spašava nas kao da smo mi jedini na svijetu. Nisi dio mase, mnoštva. Nisi broj. Jesmo dio zajednice i mnoštva, ali Bog s tobom postupa kao da samo ti postojiš na svijetu, kao da je samo za tebe umro, kao da se samo tebi daruje, kao da si ti jedini izabrani u svijetu. Isus uzima bolesnika iz mnoštva i utisnuo mu je prst u njegove uši. Isus dodiruje njegove rane, njegovu bolest. Isus dodiruje naše rane, našu gluhoću, na drugom mjestu nijemome jezik i govori ‘Effata’ – Otvori se! Dodir i blizina Krista ozdravlja. Bog svojom intimom najveće blizine i milinom postupa sa svakim od nas“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo kako mu je jedan štićenik bolnice, kad ga je susreo prije mise, rekao: ‘Isus je istina’. „Ako to srcem prihvatimo, jer Bog nam ne daje teoriju, ta istina postaje duhovna, psihička i fizička snaga našeg života. Nosimo taj duh kao kršćani, kao što i liječnici u pacijentu gledaju onoga kojem je Krist potreban, upravo u liječnicima Bog tim ljudima dolazi ususret“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je da mu je jedna liječnica rekla: „Kad meni dolazi pacijent, primam ga kao da mi je Krist pokucao na vrata. Želim učiniti najviše u službi za ljude, kao da mi je u njima došao sâm Isus. I tako živim svoju vjeru“.

„Blago pacijentima koji od liječnika doživljavaju tu ljubav koju oni duboko žive. Nemoguće je biti liječnik ako nemaš ljubavi prema čovjeku, prema bolesniku. Tamo gdje je ljubav, Bog je prisutan“, rekao je mons. Zgrablić.

Naglasio je i kako mu je štićenik te bolnice u osobnom susretu rekao veliku vrijednost za život: „Pa i iz bolesti čovjek može puno dobroga naučiti“. „Bog nas ne ostavlja ni kad trebamo pomoć drugih, kad smo bolesni i imamo poteškoće. Bog nije udaljio sve ljudske bolesti i poteškoće, ali je učinio nešto puno veće i važnije. Čovjek nije stvoren samo za ovaj svijet u kojem smo putnici, prolaznici. Bog nam je odredio mjesto u svom Kraljevstvu, u vječnosti, u zajedništvu punine života i ljubavi s njim. Onima koji ga ljube, Bog je pripravio ono što oko nije vidjelo i što uho nije čulo. Isus je sebe uprisutnio među ljudima i izjednačio sebe sa svakim tko je bolestan, kome je teško. Isus se sakrio u nas, čovjeka. On je uzeo sudbinu našeg života i želi promijeniti naše srce, naš pogled na život, stvoriti pogled na život kako ga je Bog zamislio. Ako se Bog sakrio u Isusu Kristu i u svakom čovjeku, pa i u onome koji trpi i pati, ako gledamo odraz Božjeg Sina, Isusa, onda je naš pogled na život, pa i na stanje bolesti, drugačije. Onda je Bog učinio nešto veliko za nas“, poručio je mons. Zgrablić, u kontekstu poticaja da sve što nam se događa promatramo kao priliku za još jači susret s Isusom i predanje njemu. Naglasio je da se naša ljubav prema Bogu i da Bogu činimo dobro očituje u ljubavi prema čovjeku, osobito kad činimo dobro onome tko je potreban naše pomoći.

„A najviše smo potrebni drugoga kad smo bolesni. Kad je čovjek bolestan, tada osobito misli na Boga i najviše moli. Bog nas ne napušta ni u bolesti i kad je naš život ugrožen, nego nam se i tu približava. Dolazi nam kao Spasitelj koji budi našu nadu i želi nam reći: Ne boj se, ja sam s tobom! Ja sam pobijedio grijeh, čak i smrt. Moja ljubav počiva na tebi. Ja sam uskrsnuće i život“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da Bog želi u ljudima probuditi nadu za dobrim, za puninom života i ljubavi. „U iskustvu bolesti možemo drugačije gledati na naš život. To se može promatrati i kao dar u kojem možemo pogledati bît i koja je svrha našeg života, da se ne izgubimo u ovom svijetu“, potaknuo je nadbiskup, rekavši kako postoje situacije u životu, među kojima je i bolest, trpljenje, koje čine da se čovjek ne uzoholi, da mijenja svoje srce, da intenzivnije misli na Boga, na ljubav, vječnost.

„Bog nije udaljio probleme od nas, ali ih je prihvatio na sebe. Bog se utjelovio u čovjeku, prisutan je u nama. Mi smo dio njegovog mističnog tijela, duboko intimno smo povezani s Bogom. Zahvalimo Bogu na milosti nade koju smo pozvani otkriti“, potaknuo je nadbiskup, poželjevši da i taj susret, euharistija i molitva, budu osnaženje i okrepa duše štićenicima i djelatnicima.

Bog i po liječnicima pokazuje koliko je blizu čovjeku. „Kada liječnici žive ljubav, trud i strpljenje prema bolesnima, oni tada služe Gospodinu koji ih je izabrao da budu njegovi suradnici, njegova ruka, njegovo srce, da mogu služiti potrebnima. Kad smo bolesni, trebamo liječnika i tako spoznamo njihovu dobrotu, kao i Boga koji nam se približava. Bog nas nije napustio. Bog nam pristupa i u liječniku, Bog dolazi i u bolesti, da mislimo na njega, na prolaznost ovog svijeta, na vječni život, na najvažnije – biti u Božjoj blizini, da nas Božja snaga, ljubav i Božja vjera u tim trenucima života dovedu do bitnoga. Sve ćemo napustiti na ovom svijetu, ostaje nam jedino Bog“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da znamo ići prema bitnome, i u bolesti koja je prigoda da se Bogu još više približimo, da se Bogu radujemo, predamo mu se u potpunosti i time postignemo glavni cilj života – susret s Bogom u vječnosti.

Nadbiskup je poželio blagoslovljen život štićenicima, liječnicima, medicinskom osoblju i svim djelatnicima koji rade u bolnici, kao i svima koji ih posjećuju i vode brigu o bolesnima. „Neka to svima nama bude poticaj da se Božja ljubav razvije u našem srcu i tako živimo u radosti Božje blizine, Božje dobrote i spasenja“, poručio je mons. Zgrablić

Nadbiskup je pohodio bolnicu u Ugljanu na poziv don Marka Dokoze, bolničkog kapelana Psihijatrijske bolnice koji je bio i među suslaviteljima u misi. Suslavili su još don Filip Kucelin, dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata i svećenici iz tog dekanata, Mario Mršić i Ivan Babjak te don Tin Vidov, tajnik nadbiskupa.

Na početku mise, nadbiskupu je za dolazak i podršku zahvalio dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj bolnice, a na kraju mise i don Marko koji redovito pastoralno brine o štićenicima te ustanove i u toj bolnici svake subote služi misu.

Župljani Ugljana i Lukorana priredili su slastice za štićenike i u dobrodošlici nadbiskupu. Na poziv bolničkog kapelana Dokoze, to je drugi pohod mons. Zgrablića toj bolnici. Štićenicima i djelatnicima te ustanove znači dolazak nadbiskupa kao izraz njegove duhovne blizine i poštovanja njihovom radu. Nadbiskup je osobno pozdravio pojedine štićenike bolnice i zadržao se u srdačnim razgovorima s njima, uputivši im riječi ohrabrenja.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić pohodio je i Odjel za demenciju i palijativnu skrb u bolnici gdje je osobno prilazio tim bolesnima, blagoslovio ih je svakog osobno, molio za njih i udijelio utjehu. Pohodio je i oboljele u najtežem palijativnom stadiju za koje je molio, a kojima je pred kraj ovozemaljskog života potrebna  intenzivna skrb i njega.

Mons. Zgrablić pohodio je i štićenike Doma za stare i nemoćne koji se nalazi na prostoru Psihijatrijske bolnice i čiji je osnivač ta bolnica, a u njemu borave štićenici s otoka Ugljana, ali i iz drugih dijelova Zadarske nadbiskupije, jer je velika potražnja za pružanjem socijalne skrbi starima. S njima se također zadržao u razgovoru i zajedničkoj molitvi.

Nakon obilaska štićenika, nadbiskup Zgrablić i svećenici zadržali su se u susretu i na zajedničkom ručku s ravnateljem Mavarom i osobljem bolnice koja brine da se njihovim štićenicima osigura redovita duhovna i sakramentalna pomoć. Pohvalno je i da liječnici iz te bolnice svojim izlaganjima sudjeluju i na stručnim skupovima u organizaciji Zadarske nadbiskupije iz područja pastorala bolesnih, starijih i nemoćnih osoba, doprinoseći i na taj način senzibiliziranju javnosti za potrebe tjelesno najugroženijih među nama.

Ines Grbić

Foto: Psihijatrijska bolnica, Ugljan

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i don Milana Ivančevića, provincijala Hrvatske salezijanske provincije, održan je u četvrtak, 13. veljače u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru.

Don Milan Ivančević u redovitoj je kanonskoj vizitaciji članova salezijanske zajednice u Arbanasima. Ivančević je početkom 2024. godine imenovan novim provincijalom salezijanaca te se u sklopu obavljanja svoje nove službe želio susresti s nadbiskupom Zgrablićem jer u Zadarskoj nadbiskupiji djeluju salezijanci u zadarskoj župi Gospe Loretske u Arbanasima, a tradicionalno im je povjerena i služba kapelana u Općoj bolnici Zadar, jer se sjedište njihove župe nalazi u blizini bolnice.

Don Ivan Šibalić, župnik župe Gospe Loretske, ujedno je i studentski kapelan u Zadru i povjerenik za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije. U župi Gospe Loretske djeluju još četiri salezijanca. Don Šime Zubović je bolnički kapelan u Općoj bolnici Zadar, don Marko Majić Mazul je župni kapelan i voditelj oratorija u župi koji su jako posjećeni i intenzivno rade s mladima; don Mirko Barbarić je župni vikar u Arbanasima, a u župi pomaže i don Marijan Rodić.

Uz don Ivana Šibalića, u pratnji provincijala Ivančevića bio je i don Damir Stojić, ekonom Provincije kojemu je to također nova služba u novoimenovanom Vijeću Provincije. Na susretu s nadbiskupom, salezijanci su izložili svoj osvrt na njihov pastoral u Nadbiskupiji. Nadbiskup Zgrablić izrazio je zahvalnost, poštovanje i zadovoljstvo s djelovanjem salezijanaca kojima je osobito važan rad s mladima, što zadarski salezijanci uspješno provode u različitim inicijativama rada s mladima. Salezijanci u Zadru djeluju od 1947. godine te će u nadolazećem razdoblju obilježiti 80 godina svoga djelovanja u Zadru.

Ines Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 12. veljače  u crkvi sv. Marije u Zadru pri ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije. Predavanje o temi „Usamljenost i umor u redovničkom životu“ održao je prof. dr. sc. Mijo Nikić, SJ.

P. Mijo je razmatrao izazove s kojima se redovnici i redovnice suočavaju u svom svakodnevnom radu i poslanju. Naglasio je koliko je važno prepoznati vlastiti identitet i sjetiti se da, iako živimo u svijetu, nismo od ovoga svijeta. Podsjetio je na veličinu Božje ljubavi i pozvao redovnice da iznova osvijeste svoj identitet kao ljubljena djeca Božja.

P. Mijo je govorio i o uzrocima umora u redovničkom životu, među kojima su pastoralne obveze, emocionalna iscrpljenost i nedostatak vremena za osobnu duhovnu obnovu, a nekad i nedostatak podrške u sredini u kojoj djeluju, s različitih razina. Istaknuo je kako se s usamljenošću i umorom najbolje nositi kroz duhovnu dimenziju, naglasivši važnost sakramenata, osobne molitve i duhovnog vodstva kao ključnih izvora unutarnje snage i obnove.

Među važnim temama predavanja bio je i sindrom sagorijevanja (burnout) te je p. Mijo pojasnio njegove uzroke i posljedice. Predstavio je konkretne smjernice kako ga spriječiti, naglašavajući važnost prepoznavanja vlastitih granica, brigu o zdravlju te pronalaženje ravnoteže između služenja drugima i osobnog vremena za odmor i duhovnu obnovu.

P. Mijo je redovnicama uputio korisne i praktične savjete za duhovno zdrav i osmišljen život, ističući pritom i važnost zajedništva, međusobne podrške u zajednici te trajnog rada na osobnom i duhovnom rastu.

s. Rita Maržić

Foto: s. Rita Maržić