Tradicionalno, 38. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 12. studenog. Koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije te zadarski svećenici koji su predvodili hodočasnike iz svojih župa.

U šibenskoj katedrali gdje se nalazi prvi podignuti oltar u čast sv. Nikole Tavelića, biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju lijepu tradiciju hodočašćenja u Šibenik na slavu  Boga i čast sv. Nikole Tavelića, prvog proglašenog sveca iz hrvatskog naroda koji je ponos svoga rodnog grada Šibenika. „Zahvaljujem vam što čuvate ovu lijepu tradiciju koja povezuje naše biskupije i koja svjedoči da sv. Nikolu Tavelića nismo zaboravili, da nam njegov svetački lik i danas govori, potiče, svjedoči i ostaje naš zagovornik“, rekao je mons. Rogić. Nikola Tavelić s još trojicom svoje subraće, Deodatom, Petrom i Stjepanom, mučenički je umro u Jeruzalemu 1391. godine. Proglašeni su svetima 1970. godine.

Prije više od 600 godina, „u strani svijet druge vjere, u Jeruzalem, mjesto Kristove muke i uskrsnuća, Nikola je krenuo s drugovima na sveta mjesta Isusove domovine nošen revnošću za širenje vjere. Možemo li mi danas uopće pojmiti koji je to morao biti žar, odlučnost, snaga volje i uvjerenja, navijestiti Krista onima koji ga ne poznaju? Usprkos opasnosti putovanja, usprkos nerazumijevanju, drugoj kulturi i vjeri, ali vođeni odlučnim naumom navijestiti Krista – ne silom i mačem, nego riječju navještaja i životnim svjedočenjem. Taj žar za širenjem vjere u Krista okitili su palmom mučeništva. Dali su život za Krista i zato ih i danas slavimo“, poručio je biskup Rogić. Propovjednik je istaknuo da su Tavelić i drugovi bili „prije svega, nošeni žarom naviještanja Krista i željom pod svaku cijenu postići spasenje svoje duše. Za to su bili spremni svladati sve protivštine života, sve moguće prepreke, napasti, ovozemnost, protivljenja Kristu, sve što bi ih od Krista moglo udaljiti. Sv. Nikola Tavelić bio je spreman za svoju vjeru umrijeti, ne nasilno prisiljavajući druge da vjeruju što i on, nego svjedočeći, naviještajući. Želio je da po njemu Krista upoznaju i za to je bio spreman umrijeti“. Unatoč takvom evanđeoskom uvjerenju, „nikada neće prestati pitanja koliko je to bilo razborito? Da li je to bio prozelitizam, nametljivo, nasrtljivo, fanatično nametanje vjere onima koji vjeruju drugačije? Netko to može i tako shvatiti, ako današnjim kategorijama prosuđuje vrijeme prije šest i pol stoljeća“, upozorio je mons. Rogić. Tragom Božje riječi iz Knjige Mudrosti, biskup je rekao da postoje „dvije stvarnosti, dvije obale: jedna prividna, kratkotrajna, mučna, ispunjena kušnjama i druga prava, vječna, na prvi mah nedohvatljiva, jer je s druge strane naše sadašnje realnosti“.

Na drugu stranu obale gdje su mir i velika dobra, prešli su oni koji su spoznali istinu i bili vjerni, znajući da je, kako kaže Psalmist, pomoć njihova u Imenu Gospodnjem! „Prijelaz ostvaren po mučeništvu, darovanom životu za Krista, može biti razumljiv i prihvaćen samo zato što Bog ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! To je najveći dokaz Božje ljubavi za nas. Ljubim onoliko koliko sam se spreman za drugoga darovati, žrtvovati, sebe odreći, svoje vrijeme pokloniti, za drugoga živjeti i umirati. Na to poziva i to pokazuje žrtva Sina Božjega. Zbog toga nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Božja ljubav s križa sve pobjeđuje. Zato i iz groba ustaje jer su pobijeđeni grijeh, mržnja, indiferentnost, laž, oholost, zavist, srditost, odustajanje, lijenost, sebičnost, poručio je biskup Rogić.

U navještenom evanđelju je Isusov poticaj, hoće li tko ići za njim, mora se odreći sebe i ne može imati sebe u prvom planu. „U prvom planu može biti samo Krist, Bog, život vječni, spasenje duše. To podrazumijeva danomice nositi svoj križ, izgubiti život da bi ga zauvijek dobio! Suprotno tome, zatajiti, odreći se toga, željeti sve dobiti sada, a izgubiti vječnu stvarnost, ništa ne koristi. To je sv. Nikola Tavelić razumio, prihvatio i živio radikalno, do kraja. Nikada toga nećemo do kraja biti svjesni. U tome shvaćanju rasti nam je cijeloga života. Sveti mučenici Tavelić i subraća, čiji životi svjedoče vjeru, to nam pomažu razumjeti“, poručio je biskup Rogić. Njihova želja za naviještanjem Kristovog evanđelja i spremnost umrijeti za to „i nama danas ostaju kamen spoticanja, izazov i pitanje: što je njima davalo tu snagu? Prije svega, duboka želja postati svet, doći Bogu zauvijek. Potom, želja onima koji Krista ne poznaju navijestiti istinu evanđelja i Božju ljubav za čovjeka. Nisu ljubili svoga života sve do smrti. Nošeni snagom vjere, pomoć i oslonac imali su u Imenu Gospodnjem. Živjeli su za raspetog i uskrslog Gospodina“, poručio je mons. Rogić. Potaknuo je da usmjerimo pogled prema sebi i našem vremenu, „što nama kao vjernicima nedostaje“.

„Nismo svi pozvani na mučeništvo, ali svi smo pozvani na svetost. Molimo se, živimo sakramentalno, trudimo se biti dobri prema drugima. Čuvamo tradiciju, pokušavamo se čuvati grijeha. Je li to sve? Ispunjava li to Kristov poziv ‘Pođi za mnom’“, upitao je propovjednik, potaknuvši vjernike da razmotre „što bi nam sv. Nikola Tavelić rekao danas da se prošeta svojim Šibenikom i Zadrom, nakon 632 godine“. „Svojim svjedočenjem vjere i mučeništvom govori: Probudite u sebi želju postati svet, doseći Nebo, doći Bogu zauvijek. Hranite je svakodnevnom molitvom, žrtvom, opredjeljenjem koje odbija protivne stavove. Ne odustanite svjedočiti i naviještati živoga Krista svojim životom. Budite odraz ljubavi Božje za čovjeka u dobrom djelu i nesebičnom darivanju. Ne ljubite svoga života na zemlji da bi mu pretpostavili vječni, jer onda sve možete izgubiti“, rekao je biskup Rogić, zamolivši zagovor sv. Nikole Tavelića za hrabrost u naviještanju Krista, da vjerodostojnije živimo vjeru te drugima budemo znak koji upućuje na Boga, spremni svjedočiti i po cijenu žrtve“. Mons. Rogić podsjetio je da je šibenski biskup Antun Josip Fosco 1880. pokrenuo  postupak da Sveta Stolica dopusti čašćenje Nikole Tavelića kao blaženika, što je i učinila dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju. „Duhovni vođa hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup koadjutor, kasniji kardinal Alojzije Stepinac, u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu 25. srpnja 1937. svečano je posvetio oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Na  blaženikov blagdan 14. studenog 1939., papa Pio XII. primio je u audijenciju članove hrvatskog hodočašća koje su vodili naši biskupi s nadbiskupom Stepincem na čelu. Zahvaljujući radu franjevca dr. Ante Crnice, mons. Krešimira Zorića i zalaganju šibenskog biskupa Josipa Arnerića, došlo je do slavlja Tavelićeve kanonizacije; neviđenog po broju hodočasnika i radosti susreta naših hodočasnika u Damazovom dvorištu s papom Pavlom VI. Tim je susretom Papa bio duboko ganut te je izjavio da to dvorište nikad nije vidio tako ispunjeno. Zahvalio je za radost koju su mu svojom prisutnošću priredili hrvatski hodočasnici. Slavlje se i nakon kanonizacije ponovilo u Tavelićevom rodnom Šibeniku 1970. godine“, podsjetio je biskup Rogić, poželjevši da i hodočašće Zadarske nadbiskupije bude „odjek tih događaja, nastavak čašćenja sv. Nikole Tavelića i čuvanje svetih tradicija koje nam pomažu živjeti vjeru u našem vremenu“.

Prije mise u katedrali, hodočasnici su se okupili u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u molitvi za zagovor sv. Nikole i mogućnost za ispovijed. Tu je dobrodošlicu hodočasnicima izrazio fra Josip Ivanović, rektor Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića.

Ines Grbić

Euharistijsko klanjanje uoči đakonskog ređenja u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru u petak, 10. studenog, predvodio je don Tomislav Dubinko, župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru.

Na klanjanju su sudjelovali đakonski ređenici, Antonio Oltran, Rudi Juras i Tin Vidov te zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Riječ đakon, na grčkom diakonos, znači poslužitelj. Poistovjećujući služenje s ljubavlju, na poticaj i način kako je Isus pokazao, don Tomislav je podsjetio da se u Djelima apostolskim spominju sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici. To su đakoni Stjepan, Nikanor, Timon, Parmen, sva četvorica mučenici te Filip, Prohor i Nikola.

Don Tomislav je naveo imena i kasnijih svetih đakona. To su Lovro, Demetrije Srijemski, Ćiril, Vinko, Efrem Sirski (crkveni naučitelj koji je umro kao žrtva zaraze koju je dobio brinući se za oboljele od kuge), Franjo Asiški i bl. Henrik iz Almazore, kapucin ubijen 1936. godine.

Istaknuvši da su većina tih đakona bili mučenici, don Tomislav je rekao da mučeništvo znači biti svjedok Božje ljubavi do kraja.

„Ako živimo po istini, čeka nas mučeništvo. Ali, čega se trebamo bojati, ako služimo Božjoj  ljubavi? Onima koje poziva, Bog daje svu potrebnu snagu. Često ćemo se susresti s vlastitom nemoći, a to je dobro – da vidimo da nismo samodostatni. Naš život je u Božjim rukama. A to je najsigurnije mjesto koje postoji“, poručio je don Tomislav, rekavši da „Bog želi našu otvorenost, povjerenje, odgovor na njegovu ljubav. Ne želi da glumimo, da budemo dvolični, licemjerni“.

Potaknuvši da se svatko zapita kako upravlja sa svojim životnim imanjem, koliko ploda donosi i koliko raduje nebeskog Oca, don Tomislav je rekao: “Svi smo u životu upravitelji onoga što smo primili od Gospodina: talente, poziv, karakter, obitelj, darove. Možemo ih umnažati ili zanemariti, obezvrijediti, kako i kaže prispodoba o talentima. Ne možemo ih zakopati bez posljedica“, upozorio je don Tomislav.

Biti đakon znači biti poslužitelj – sebe dati, sebe razdati. „A kad se razdamo, sjeme koje je umrlo donosi obilat rod. Križ je mjera Božje ljubavi – ljubav bez mjere! Do zadnje kapi krvi! Do zadnjeg daha“, naglasio je don Tomislav, citirajući misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

Istaknuvši vrijednost klanjanja u odnosu s Bogom, don Tomislav je ilustrirao primjerom kako je jedan čovjek, da bi dobro vidio kip, trebao kleknuti na koljena. Tek tada je bio zadivljen njegovom ljepotom. “Treba kleknuti da bi se vidjele lijepe stvari, da bi se vidjela ljepota života, da bi se uživalo u prijateljstvu s Bogom. Na koljenima umire oholost, a rađa se poniznost. O, kako Bog voli maleno. Neizmjerni Bog u maloj betlehemskoj špilji, kao malo, krhko dijete, ovisno o svojim bližnjima i Bog prisutan u lomljivom komadiću kruha. Mi se često hvastamo, uzdižemo, oholimo, a Bog nam pokazuje pravi put – put malenosti, jednostavnosti, u služenju, put razdavanja, put sebedarne ljubavi“, istaknuo je don Tomislav, rekavši da je to primjer da i mi tako činimo.

Don Tomislav je molio da nas Bog oslobodi od svakog straha, jer strah priječi čovjeka da potpuno preda svoj život Bog. „Ali, Bog računa i s našim slabostima. Želi nam pokazati koju snagu imamo u njemu. Neka nas oslobodi straha da su nas obilježili slabosti i grijesi, da ne možemo izaći iz svoje prošlosti. Neka nas oslobodi straha da nismo dovoljno dobri i priječi nam da prihvatimo sebe onako kako nas Bog gleda. Neka nas oslobodi straha da nećemo moći izvršiti poslanje koje Bog ima za nas. Neka nas oslobodi uspoređivanja s drugima, ljubomore. Neka nas ispuni povjerenjem u sebe, jer u Bogu i s Bogom sve možemo“, poručio je don Tomislav, istaknuvši da je ljubav koja nam je dana s križa najveća cijena ikad plaćena. „Krv samoga Boga prolivena je za grešno stvorenje. Tu sebedarnu, nezasluženu ljubav, mi trebamo darovati drugima. To znači biti đakon, poslužitelj. Ispunjen Božjom ljubavlju, donijeti je svakom gladnom srcu“, potaknuo je don Tomislav, rekavši da Bog po krhkim, lomljivim rukama đakona i svećenika donosi svoje najveće darove za spasenje čovjeka.

Zahvalio je Bogu što ima povjerenja u čovjeka i vjeruje u nas i onda kad mi ne vjerujemo u sebe te da nas ražari svojom snagom, da budemo svjedoci Božje ljubavi i po cijenu mučeništva, tamo gdje nas Isus šalje.

Potaknuvši na molitvu za ređenike, don Tomislav je molio neka Bog u đakone stavi žar svoje ljubavi, žar služenja, predanja, sebedarja i čvrstog pouzdanja u živu Božju prisutnost. Zahvalio je Bogu što ih je izabrao, što im je dao snage da mu se odazovu i što će se kroz njih proslaviti u svojoj ljubavi.

Molio je da mladi u koje je posadio klicu svetog poziva, imaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se; da očevi i majke budu ohrabreni, da prepoznaju radost poziva u djeci i podrže ih te da obitelj i Crkva imaju ljubavi, kako bi bile toplo i plodno okruženje u kojem rastu nova zvanja.

Na kraju klanjanja prisutni su molili Litanije za svećenike i molitvu za duhovna zvanja.

Ines Grbić

Nadbiskupijsko hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije koje je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić završeno je u subotu, 14. listopada koncelebriranim misnim slavljem u svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci.

Hodočašće je počelo u četvrtak, 12. listopada, pohodom rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu gdje se nalazi i njegov grob. Nakon Svetvinčenta, hodočasnici su pohodili Eufrazijevu baziliku u Poreču, značajnu jer je to jedina bazilika u svijetu gdje je izvorno sačuvan originalni arhitektonski kompleks iz 6. st. koji pokazuje kako su se obavljali sakramenti kršćanske inicijacije u vrijeme prvih kršćana. U Eufrazijevoj bazilici katehezu o kršćanskoj inicijaciji održao je mons. Zgrablić, a hodočasnike je tu pozdravio porečki i pulski biskup Ivan Štironja.

U petak, 13. listopada, hodočasnici su pohodili Padovu, baziliku sv. Ante Padovanskog gdje je bilo misno slavlje, a potom svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Misna slavlja svakog dana predvodio je nadbiskup Zgrablić. U Svetvinčentu je propovijedao župnik vlč. Darko Zgrablić, u bazilici sv. Ante je propovijedao don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, a na Trsatu fra Krunoslav Kocijan, trsatski čuvar svetišta.

Hodočašće je okupilo 500 hodočasnika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, među kojima su bili i Hrvati koji žive u dijaspori, a nakon ljeta još borave u rodnom kraju. Veliko zanimanje vjernika za sudjelovanje u hodočašću bilo je dvostruko veće od tog broja i prijave sudionika bile su zaključene još u srpnju. Brojnije sudjelovanje nije se moglo ostvariti zbog organizacijsko tehničkih razloga, u nedostatku raspoloživosti dodatnog broja autobusa i smještaja za još veći broj ljudi, unatoč početku rane organizacije hodočašća.

Na kraju mise na Trsatu, završnu riječ hodočasnicima uputio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. „Svaka hvala najprije pripada Stvoritelju i Otkupitelju, našem Gospodinu Isusu Kristu koji nas je i okupio. Pohodili smo svetišta, družili smo se sa svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Dijelili smo radost molitve i duhovitosti. Zahvaljivali smo, razmatrali, pjevali u svetištima i na mjestima gdje smo bili, u autobusu, hotelu.

Zbog pravednosti i potrebe zahvalnosti, treba zahvaliti i ljudima koji su organizirali hodočašće. Na prvom mjestu, tu je idejni začetnik, pokretač i organizator godišnjeg Nadbiskupijskog hodočašća, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Početkom travnja 2023., nadbiskup je pred nas svećenike iznio ideju da bismo, osim župnih i dekanatskih hodočašća, i na nadbiskupijskoj razini mogli imati takav tip hodočašća svake godine. Zadužio je svećenike da pozovu vjernike i ideja se počela ostvarivati. Molim oca nadbiskupa da ovakvu ideju njeguje i dalje, da bude prisutna, a sigurno ćete i vi vjernici pozitivnim odgovorima i pozitivnim dojmovima utjecati na tu njegovu odluku, da na godišnjoj razini imamo zajedničko Nadbiskupijsko hodočašće“ rekao je vikar Sorić u obraćanju hodočasnicima na završnom susretu na Trsatu.

Istaknuvši kako je očigledno ideja mons. Zgrablića srdačno dočekana i lijepo zaživjela, „nadbiskup je ostvario još nešto u danima hodočašćenja, a tiče se njegove osobnosti“, naglasio je vikar Sorić.

„Nadbiskup je htio biti s nama hodočasnik. Htio je biti s nama putnik. Odgodio je sve obaveze i rekao da želi ove dane biti jedan od nas, prvi među jednakima. To ste mogli osjetiti i kad je čekao s nama u redu za hranu, bio je među nama za stolom u restoranu, kad je bio s vama u autobusu, hotelu. Hvala nadbiskupu što je bio hodočasnik zajedno s nama.

Učinio je još nešto ove dane. U duhu ispravne sinodalnosti, nadbiskup je htio slušati. Želio je slušati svećenike i vjernike laike. Htio je slušati druge, govor vjernika laika i propovijedi svećenika u misama. I zato mu od srca hvala“ rekao je don Ante.

Vikar Sorić zahvalio je i župnicima koji su potaknuli vjernike na hodočašće i  svećenicima, voditeljima autobusa. Na hodočašću su bili svećenici: Tomislav Dubinko, Tomislav Končurat, Ante Delić, Ivan Ćurić, Mladen Kačan, Jerko Vuleta, Mario Mršić, Luka Šustić, Tomislav Planinić i Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije koji je uredio hodočasnički priručnik kojeg je dobio svaki hodočasnik. U organizaciji hodočašća sudjelovao je i don Marin Batur, kancelar Zadarske nadbiskupije.

„Hvala vama, dragi vjernici. Bez vas, ovo bi bilo besmisleno. Bez vas, svakodnevni pastoral ne bi imao smisla. Osim nebeskih darova koje primamo na hodočašću, zbog vaše radosti i vašeg zadovoljstva, organizacije ovakvih događaja imaju smisla i veliki su poticaj nama svećenicima. Tamo gdje svećenik doživi da mu ljudi dolaze na molitvu i dolaze slaviti sakramente, svećenik dobije puno veću volju i poticaj za rad. Hvala što ste nam bili poticaj“ poručio je vikar Sorić hodočasnicima.

Dojmovi hodočasnika

Mira Šimunić iz župe sv. Roka u Bibinjama hodočastila je sa suprugom Rokom i kćeri. „Lijep mi je doživljaj kad ostavim doma sve brige i probleme i dođem na hodočašće, kad doživim cijeli taj skup, pa čovjek vidi da još postoje ljudi koji vjeruju u Boga, koji dolaze u crkvu, koji Boga stavljaju ispred svega. Imam poseban odnos sa sv. Antom, uvijek ga molim za neku nakanu, a posebno mi je drago što mi kćer ima sina Antu. On je dijete s posebnim potrebama pa mislimo na njega. Sve molitve sam usmjerila na obitelj, ali posebno sam molila za unuka Antu. Svakako preporučam ljudima da se pridruže ovakvom hodočašću. Jedva sam čekala kad ćemo krenuti. Najbolje je zatvoriti posao koji osoba ima, da može ići na hodočašće. Ja sam zatvorila moje apartmane, rekla sam ‘Neću raditi’, samo da bih mogla ići na hodočašće. Idemo planirano, zatvorili smo rezervacije i apartmane na vrijeme. Imamo puno razloga za doći, moliti. Kad god sam Boga molila za nešto, on bi uslišao“ rekla je Mira Šimunić. Iz Bibinja je i Jela Gulan koja ništa nije doživjela stresnim, istaknuvši: „Izlaganje nadbiskupa u Eufrazijevoj bazilici u Poreču bila bih još dugo slušala, ono je bilo prekrasno“.

„Kateheza nadbiskupa Zgrablića u Eufrazijevoj bazilici bila je stvarno vrlo zanimljiva, temeljita, duboka, zaista prekrasna. Puno toga smo saznali i vidjeli kako su živjeli prvi kršćani. Osjećam se odlično. Uvijek je lijepo otići na hodočašće, uživam u druženjima. Volim to ozračje i okruženje na hodočašću. Sv. Leopold mi je poseban, tamo mi je smirujuće i djeluje na mene, osjećam se jako ugodno tamo. I u Zadru volim otići u crkvu Gospe od Zdravlja gdje je sv. Leopold djelovao. Izvrsno je da smo se okupili ovako zajedno, kao Nadbiskupija. To druženje u zajedništvu mi je osobito. Vidim puno svojih ljudi, baš je zadovoljstvo i nadam se uskoro novom hodočašću“ rekla je Irena Masnov iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova.

Jasna Viduka iz župe sv. Martina u Pridrazi je rekla: „Dobila sam veliku milost, bila je potreba. Namijenjena je mojoj unučici Margareti koja je umrla prije nepune tri godine, imala je 12 godina. Sve je njoj posvećeno. Nahranila sam se duhovno, dobila sam snagu. Pomiješali su se osjećaji radosti, tuge i svega, ali opet sam sretna i napunila mi se duša, to mi je najvažnije.

Imam i unuka, brat od moje preminule unučice ima Down sindrom, ali nema veze. Nama to ništa ne smeta. On je Božje dijete, Božji dar, a smrt unučice je velika tuga. Svjesni smo mi da je ona kod Boga, da je ona u Božjim rukama, da ćemo se mi naći, ali bol je velika. Moja kćer je zatvoreni tip osobe, bol je velika. Suzdržava se radi drugo dvoje djece. Ima najstariju kćer koja studira, mora za njih živjeti. Kad sam bila u Lurdu, onda je sve bilo posvećeno unuku s Down sindromom. Unučica nije bila rođena. Moja kćer se odlučila na trudnoću i nakon poroda sina s Down sindromom. Znala je za to tijekom trudnoće, ali je rekla: ‘Mama, ja ću roditi. To je moje dijete, nema šanse da nešto učinim, pobacim, Bože sačuvaj’. Sv. Ante je moj veliki svetac. Sv. Ante mi je poseban jer je on baš za djecu, zato sam vezana za njega. Puno mi znači da smo kao zajednica Nadbiskupije na hodočašću. Dok mogu hodati, ići ću na hodočašće“.

Ljubica Maruna iz zadarske župe sv. Josipa je rekla: „Imala sam bolest u obitelji, brat mi je umro od raka prije par godina i osjetila sam potrebu ići. Evo, sva sam se naježila. Hvala Bogu, imam četvero djece. Kad sam došla u Padovu, u baziliku sv. Ante, kao da me nešto podiglo. Sva sam se naježila, podigla sam i sklopila ruke, i osjetila sam olakšanje. Sva bol, sva težina koja je bila prije, to je nestalo, kao da je izašlo iz mene. Ovo mi je prvo veliko hodočašće, dosad sam bila na manjima, predivno je. Voljela bih da se ovo češće organizira, da bude i više dana, može i negdje dalje. Želja mi je pohoditi Svetu Zemlju, Lurd. Poručujem ljudima da se odazovu. Nije bitan novac, nego zajedništvo, da smo skupa, da se dragom Bogu klanjamo i zahvaljujemo“.

Anita Rukavina iz Povljane prvi put je bila na nekom hodočašću uopće. „Jako mi je drago što sam došla, počašćena sam. Potaknuli su me ići problemi u obitelji, najviše sam došla radi toga. Sve mi je izvrsno, svaka postaja mi je bila predivna. Došla sam moliti za obitelj, prijatelje. Još sam bila u autobusu s nadbiskupom, baš mi je srce ispunjeno. Mislila sam kad je nadbiskup s nama u autobusu da će nam biti malo ‘ukočenije’, da ćemo morati biti suzdržaniji, ali stvarno me iznenadio svojom pristupačnošću, smislom za humor, kako nam je prilazio, častio nas je slasticama. Stvarno mi je drago da je bio s nama cijelo vrijeme u autobusu. Baš sam se iznenadila kako je jednostavan“ rekla je Rukavina.

Mirjana Kulaš iz župe sv. Ivana Krstitelja, Kosa u Biogradu n/m je rekla: „S obzirom na svakodnevicu, pritiske medija sa svih strana s ružnim i neprimjerenim događanjima i sve što se događa u svijetu, mislim da je svakome potrebna doza hodočašćenja, obraćenja i vjere. Išla sam s posebnom molitvenom nakanom sv. Anti, zatim mom zaštitniku, bl. Miroslavu Bulešiću na čijoj sam beatifikaciji bila prije deset godina. Sliku bl. Miroslava Bulešića imam u maskici od mog mobitela tako da je uvijek sa mnom i čuva me. Hodočašće je ispunilo i više od mojih očekivanja, blagoslov je za moju obitelj, župu i cijelu Zadarsku nadbiskupiju. Mislim da bi bilo dobro nastaviti održavati godišnja hodočašća Nadbiskupije“.

Bračni par koji živi u Kanadi, a zadnjih pet mjeseci je u Bibinjama, prije povrataka u Kanadu htjeli su ići na hodočašće. „Nikad nisam bila u Padovi, a uvijek se molim sv. Anti. Osobito sam željela pomoliti se i u svetištu Gospe Trsatske. Bilo nam je prekrasno i sve je predivno. Puno hvala organizatorima, nadbiskupu Zgrabliću“ rekla je Gordana Karaban.

Ivo Lisica iz Bibinja je rekao: „Želio sam ići na hodočašće da se malo regeneriram, da obnovim svoju vjeru, jer hodočašća su uvijek takva. Tu bude puno dobrih ljudi. Vidjeli smo duhovne i povijesne vrijednosti naše Crkve, šteta je to ne doživjeti. Nosimo predivna iskustva i to će nam ostati cijeli život u sjećanju“.

Anđelka Marić iz zadarske župe sv. Ante na Smiljevcu hodočastila je u zahvalnosti Božjoj milosti za snagu koju joj Bog daje. „Išla sam bila na Nadbiskupijska hodočašća s nadbiskupom Ivanom Prenđom u Lurd i na beatifikaciju Ivana Pavla II. u Rim. To mi je veliko nadahnuće. Ja sam udovica, već 20 godina bez supruga. Hodočašće me ispuni, ovo mi daje snagu i blagoslov je meni i mojoj djeci. Kad sam imala 15 godina, sanjala sam da je sv. Ante došao u moju sobu. Kad sam ga u snu htjela dotaknuti rukom, onda sam se probudila. Pa mi je osobito drago što smo pohodili baziliku sv. Ante“ rekla je Marić.

Benito Matešić iz župe Gospe od Ružarija u Diklu živi u Americi, a pola godine boravi u rodnom Diklu. „Bog me privukao na ovo hodočašće. Bog u koga vjerujem svake sekunde života. Sačuvao me od pogibije kad je bio pogođen Svjetski trgovački centar u New Yorku. Gradio sam te nebodere od 1968. godine. Iz te zgrade izašao sam 15 minuta prije nego su tornjevi bili srušeni. Išao sam na hodočašće u zahvalnosti Bogu za život. Cijeloga života mu zahvaljujem. Sada sam napunio baterije za povratak u Ameriku, supruzi i djeci“ rekao je Matešić.

Rozarija Župić iz samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima zahvaljuje Bogu da se sjedinila cijela zajednica Zadarske nadbiskupije, „kao što trebamo svi biti jedno. To se posebno doživi na hodočašću. I da se ljudi obraćaju“. Eni Perović iz Zadra je rekla: „Zadnji dan sam ‘upala’ na ovo hodočašće i ovo mi je stvarno dar. Ovo je dar! Hvala s. Rozariji koja me zvala, rekla je da ima slobodno mjesto. A imam majku koja me treba, ne može sama. Morala sam se organizirati. Moja kćer je rekla: ‘Mama, idi, mi ćemo spavati kod bake, nema problema, ne brini, idi’. I evo me. Sv. Leopold Bogdan Mandić mi je uvijek u srcu. Bila sam puno puta u Padovi, ‘u mom bivšem životu’, kad nisam živjela s Bogom, a nikad nisam bila u bazilici sv. Ante Padovanskog. Sad sam prvi put bila u bazilici sv. Ante Padovanskog.

Hodočašće sam doživjela kao veliki dar za cijelu našu Zadarsku nadbiskupiju i nešto što će nas još više sjediniti, sve zajednice, molitvene grupe. Na hodočašću sam vidjela ljude stvarno iz cijele Nadbiskupije, iz Zadra i okolice. Svi smo bili kao jedno, kao da se poznajemo oduvijek. Mislim da će ovo biti početak lijepe tradicije godišnjeg nadbiskupijskog hodočašćenja, kako je rekao i generalni vikar don Ante Sorić. I da će nas biti sve više“, rekla je Perović.

Mnogima je to hodočašće bila prilika za pobliže upoznati nadbiskupa Zgrablića kao pastira u osobnim susretima i razgovorima, otkad je preuzeo službu zadarskog nadbiskupa. Marta Pavlović iz zadarske župe Rođenje sv. Ivana Krstitelja je rekla: „Nosim prekrasne dojmove, meni je toliko drago da je nadbiskup Zgrablić to pokrenuo. On će sad to vjerojatno organizirati i drugih godina, barem dok je on zadarski nadbiskup, a nadam se da će to biti još dugo, dugo. To bi bilo jako lijepo. Osobito me dirnulo kako je nadbiskup boravio među nama ljudima, bio nam je blizu. On je tako prekrasan čovjek u susretima s nama da sam se ja jednostavno začudila da je on toliko i tako među nama. Sestra i ja smo ga srele i odmah je počeo s nama razgovarati. Nadbiskup je mene saslušao i isti tren mi je poklonio pažnju, da sam ostala zatečena.

Ja sam puno poznavala nadbiskupa Prenđu jer sam bila angažirana oko Kursilja. Nadbiskup Prenđa je isto bio predivan, isto je sa svima nama volio pričati, dolazio je u pastoralne pohode. I sad me nadbiskup Zgrablić točno podsjetio na nadbiskupa Prenđu. Evo, vjerujte mi. Vidite da mi dođe rasplakati se. Kad sam ga vidjela onako mladog čovjeka, tako predivan je bio i naš nadbiskup Prenđa. Sjećam se kako bi nadbiskup Prenđa uvijek popričao s jednim starijim čovjekom koji je uvijek bio na jednom trgu ispred doma gdje smo pohodili stare. On je bio pravoslavac, nadbiskupu Prenđi, naravno, to ništa nije smetalo. On je uvijek s njim popričao, ohrabrio ga, uvijek bi mu dao novca. Tako da je meni mons. Prenđa stvarno u duši, a sad vidim da je i nadbiskup Zgrablić takav.

Muž mi je umro prije godinu i pol, a sestra me potaknula da idem. Rekla sam da ne mogu ići zbog neke bolesti, ali nagovorila me. I sad sam sva sretna i zahvalna sestri da sam ipak išla. Imam tri unuke i preporučit ću im da i one idu sljedeći put. Dok god budem mogla hodati, ići ću na hodočašća. Preporučam svim ljudima da sudjeluju u tom divnom zajedništvu molitve i zahvaljivanja našem dragom Bogu za tolike milosti koje nam daruje“ rekla je Marta Pavlović.

Ines Grbić

Duhovnu obnovu za studente i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. listopada, predvodio je don David Leskovar, studentski kapelan u Zagrebu.

Na početku susreta don David je održao nagovor o temi teologije tijela temeljem  nauka Crkve kojeg je Isus ostavio o spolnosti čovjeka i teološkog nauka sv. Ivana Pavla II. o toj temi. Nakon nagovora, don David je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Don David je zahvalio Bogu što je čovjeka stvorio čudesno na svoju sliku i priliku, a različitoga, kao muškarca i ženu. „Na području spolnosti i tjelesnosti Sotona najviše napada čovjeka. Bojimo se i sramimo toga područja, često ga doživljavamo kao prljavo, bojimo se to ispovijedati i otvarati Isusu“ rekao je don David, poželjevši da mladi budu spremni prihvatiti Božji naum za ono što je Bog zamislio kad je stvorio čovjeka i moleći blagoslov za sve koji su ranjeni na području spolnosti.

„Tu sam da vam navijestim radosnu vijest o značenju našeg tijela i naše spolnosti. Radosnu vijest zašto nas je Bog stvorio drugačijima i što je prekrasno u našoj spolnoj različitosti. Toliko puta smo stvarali krivu sliku o tome. Nažalost, odrastali smo s razmišljanjem da je sve što je povezano s našim tijelom, a pogotovo sa spolnošću, nešto prljavo, grešno, Bogu gadljivo, od čega Bog okreće glavu. Svatko je ranjen u tom području, nažalost“ rekao je don David, dodavši da ovaj svijet često optužuje kršćanstvo i Crkvu da demoniziraju tijelo i da imaju protiv ljudske seksualnosti.

„Tu sam da raskrinkam laž da su ideje kojima su nas ‘hranili’ da je naše tijelo prljavo i loše, laži koje dolaze iz pakla. Nažalost, te laži često su nas formirale i stvarale krivu sliku o nama i o drugima. Neprijatelj čovjeka, Sotona, posijao je tu laž u naše srce i stoljećima živimo u herezi dualizma koja nema veze s kršćanstvom – a to je da je tijelo zlo, a da je duša nešto dobro. Jako volimo spiritualizirati naše kršćanstvo. Ali, Bog nas je stvorio kao dušu i kao tijelo“ istaknuo je don David, poručivši: „Crkva ne demonizira tijelo. Tijelo demoniziraju demoni, oni ne vole i ne podnose tijelo.

Onaj koji mrzi tijelo je onaj koji nema tijelo. Duhovna bića koja mrze čovjeka su demoni, Đavao. Oni mrze naše tijelo jer nemaju tijelo. Ta borba nije apstraktna i svi je osjećaju. Zato padamo na tom području i ispovijedamo se. Najveća dijabolična laž posijana u naše srce je da nas Sotona pokušava uvjeriti kako Riječ koja je postala tijelom – živi Isus – da on mrzi tijelo. To je apsurd!“ upozorio je Leskovar.

„Ljubav koja je stvarala svijet, koja je stvarala čovjeka, se utjelovila! Isus nam se ostavio na vrlo konkretan način, u prilikama kruha i vina. Ne samo kao duh, nego kao svoje tijelo i svoja krv. To je veliki dar kojeg primamo“ poručio je don David, istaknuvši da postoji ljubav koja nas može potpuno zadovoljiti i ispuniti.

„Na prvi pogled, tu ljubav ne vidimo našim očima. To je ljubav između Oca, Sina i Duha Svetoga. To je Bog u kojeg vjerujem. Naš Bog je Bog ljubav. Upravo iz te ljubavi smo stvoreni i za tu ljubav smo stvoreni. I samo nas ona može do kraja ispuniti, jer stvoreni smo na njenu sliku i priliku“ rekao je don David, istaknuvši da se ta ljubav, koju često doživljavamo kao nešto apstraktno i daleko, učinila konkretnom i čovjeku bliskom.

„Ta ljubav, koju mi zovemo Bog, utjelovila se. Ta ljubav postala nam je na dohvat ruke i bliska. Upravo zato jer je Bog postao tijelom, mi smijemo govoriti o teologiji tijela. Ima nešto sveto i božansko u našem tijelu, jer Bog je postao tijelom: „I Riječ je tijelom postala“. Mi toga nismo svjesni. Mnogi to teško prihvaćaju i vjeruju u to. Grci su povraćali kad su slušali kako su kršćani govorili da se Bog utjelovio. Bog koji je stvarao cijela prostranstva svemira, da može biti toliko blizak čovjeku? Židovima je to bio skandal. A kršćanima je spasenje! I ne samo da vjerujemo da je Bog postao tijelom. Kršćani vjeruju da je Bog u tom tijelu uskrsnuo i da ćemo svi mi koji u njega vjerujemo, jednog dana uskrsnuti – ne samo dušom, nego i tijelom“ poručio je don David.

Istaknuo je da riječi Isusa, odnosno teologije tijela, nisu riječi osude, nego su oslobađajuće za čovjeka. „Nije važno kako smo prije živjeli, nego kako ćemo se sada i ubuduće nositi s našom palom naravi. To znači predavati sebe u Isusove ruke, a Isus nas preoblikuje i liječi“ ohrabrio je mlade Leskovar.

U propovijedi misnog slavlja, don David je govorio o osobnosti sv. Luke, jer je taj dan dio blagdan sv. Luke evanđeliste.

„Sv. Luka je svijetli primjer Isusova učenika i svjedoka iz prvih vremena Crkve, jako nam je blizak. Luka je bio poganin, kasnije se obratio. Približio se radosnoj vijesti Evanđelja, počeo je slijediti Isusa vrlo radikalno, dotle da je zapisao Evanđelje i ostavio nam i Djela apostolska“ rekao je don David.

Luka je bio iz Sirije, nije pripadao Židovima. Bio je marijanski evanđelist. „Nitko kao Luka nije nam ostavio toliko detalja o Isusovom djetinjstvu. Mnogi bibličari pretpostavljaju da je čak poznavao Mariju ili nekoga iz Marijine rodbine. Samo nam Luka ostavlja prizore Anđeoskog pozdrava Gospi, njen odlazak kod Elizabete, cijelu priču o Isusovom rođenju. Zovu ga još ‘evanđelist po srcu Isusovu’, po srcu Gospodinovu“ rekao je don David, istaknuvši da je Luka od svih evanđelista na poseban način bio osjetljiv na Isusove prispodobe o milosrđu kojima Isus želi pokazati pravu sliku Boga. Upravo Luka kroz prispodobe koje je ostavio donosi pravo lice Boga, kakav je naš Bog.

Don David je istaknuo i osobitost početka Lukinog evanđelja, koje je značajno baš za ljude 21. st. koji sve propituju, mnogi se pitaju postoji li uopće Isus.

U svom Proslovu, to je sâmi početak Lukinog evanđelja, Luka piše o „izvješću o događanjima koji se ispuniše među nama, kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevidci i sluge riječi“. Budući da je Luka „sve od početka pomno ispitao“, naumio je Teofilu „sve po redu napisati, da se osvjedoči o pouzdanosti svega u čemu je poučen“.

„Luka kaže, ‘ispitao sam očevidce’, naglašava ‘pomno sam ih ispitao’, spominje pouzdanost. Početkom Lukinog evanđelja dominira uvjeravanje u stvarnost naše vjere. Luka nam je prije 2 000 godina želio ostaviti garanciju da priča o Isusu nije neka bajka, priča. Da su to događaji koje je on pomno ispitao, provjerio i želio nam ih je ostaviti kao sigurnost, da se ne bojimo vjerovati“ naglasio je don David.

Ohrabrio je mlade da žive evanđelje, da život svakoga postane evanđelje, da se u nama prepozna nešto evanđeosko, da drugi mogu reći ‘Ovi ljudi su kršćani, drugačiji’.

„Ne bojte se svjedočiti evanđelje ovome svijetu i ljudima s kojima živite. Nekad se povlačimo i bojimo se zauzeti za evanđelje, pokazati naše pravo lice, tko smo zapravo. Svjedočite evanđelje redovitim odlascima na misu, redovitim sakramentalnim životom. Iskoristite duhovne ponude, evangelizirajte druge, pozovite i povedite nekoga na molitvene susrete, klanjanje“ potaknuo je mlade don David.

Tijekom susreta, mnogi mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Pjevanje tijekom večeri predvodio je Zbor mladih iz zadarske župe Bokanjac pod vodstvom  Luke Kotlara.

U pozdravu na početku susreta, don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru, rekao je da je tema teologije tijela široko područje koje pokriva cijelu ljudsku tjelesnost i odnos s Bogom. To je bila prva od četiri velike duhovne obnove za studente u Zadru, na početku akademske godine, a obnova će se održati još u došašću, korizmi i na kraju akademske godine.

Šibalić je studentima u Zadru na raspolaganju za ispovijed i razgovor svaki radni dan od 13,30 do 14,30 u crkvi sv. Dimitrija u Zadru. Svaku srijedu u 20,30 sati u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima je molitvena večer ‘Pred licem tvojim’ kada se razmatra čitanje od nadolazeće nedjelje i održi klanjanje. Obavijesti kapelana Šibalića studenti mogu pratiti i na instagram profilu kapelan_unizd.

Ines Grbić

Misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga povodom početka nove akademske 2023./24. godine Sveučilišta u Zadru, na blagdan sv. Dimitrija, u četvrtak, 26. listopada, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru predvodio je dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.
U duhu pročitane Božje riječi, don Zdenko je rekao da „Božja mudrost vodi pravednoga čovjeka“, a sv. Pavao kaže da je „bogobojaznost iznad svih stvari“.

„Sve što čovjek ima jest i što jest, ne može ostvariti bez Boga. S druge strane, čovjek ima pravo biti bez Boga. Bog mu daje to pravo. Jer u vjeri nema nasilja, nikakve prisile, Bog nikoga ni na što ne sili“ rekao je don Zdenko, istaknuvši: „Božja riječ nadilazi sva naša razumijevanja i nekad nas stavlja u nevolju, nekad od nas iziskuje jako puno vjere; nekad nas tjera u sumnju, a nekad ostavlja zbunjenima. Jer, na mnoge životne situacije nismo kadri i ne možemo odgovoriti“ poručio je don Zdenko.
Istaknuvši da čovjeka nitko ne voli kao što ga Bog voli, don Zdenko je rekao da rastužuje kada se pred ljudima zastidimo Božjih riječi. „Kad nismo kadri braniti Boga pred svijetom. Kad se uplašimo svijeta jer mislimo da nam svijet može nauditi. Svijet nam ne može nauditi. Isus kaže: ‘Bojte se onoga koji dušu i tijelo može baciti u pakao’“ rekao je Dundović, naglasivši da je za čovjekovu osobnost poražavajuće već i kad se čovjek na ljudskoj razini srami nekoga iz okruženja, ako pritom omalovažava društveni status i dostojanstvo druge osobe.

„Navješteno evanđelje je u duhu mudrosti, bogobojaznosti i darivanja svoga života. Isus je rekao da njegov život nitko ne uzima, nego da ga on dragovoljno daje drugima. Nema osobe u povijesti čovječanstva kao što je Isus Krist, koji je, kao on, stao iza svojih riječi. Jedino je Isus Krist dao život za ideale koje je drugima darovao, koje je drugima pružio i ponudio. Iza svake svoje riječi, Isus stoji cijelim svojim bićem. U Isusu nema laži i prijevare, kao što to često kod nas biva“ rekao je don Zdenko, istaknuvši: „Isus je darovao svoj život. Isus je rekao: ‘Nitko nema veće ljubavi od ove, da netko svoj život daruje za svoje prijatelje’ i nakon toga, otišao je na križ“.

„Mnogi se pitaju zašto je Isus odabrao takav put za čovjekovo spasenje. Zašto nije mogao to učiniti na jednostavniji i lakši način, jer Bog je svemoguć, uzdržavatelj svega? I na to Evanđelje daje odgovor – učinio je to da Isus bude s nama u svemu jednak, osim u grijehu. Jer Bog daje svoga ljubljenog Sina za nas. Uzima njegov život da bismo mi mogli živjeti“ poručio je don Zdenko.
I mi smo pozvani ostvariti Gospodinov poticaj da svaki dan uzimamo svoj križ. „A mi se grčevito borimo protiv toga. Ne bismo htjeli križ, htjeli bismo da je život onakav kakvim smo ga mi zacrtali. No, život tako ne funkcionira. Štoviše, Božja logika ide čudnim tijekom. Isus kaže: ‘Tko hoće spasiti svoj život, taj će ga izgubiti. A tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti’.
Što znači u svijetu u kojem živimo, spasiti svoj život? Za čime ljudi čeznu? Mladi kad izlaze vani, kažu, ‘Idem u život’. Kakav život? Što u tom životu ispunjava čovjeka i da li ga uopće ispunjava“ upitao je don Zdenko, rekavši da su toliki ljudi izgubili sebe. „Možda su zadobili veliko blago ovoga svijeta, ali strašno je kad čovjek izgubi sebe. Isus kaže, ‘Što vrijedi čovjeku da cijeli svijet zadobije, a sebe izgubi?’.
Nije lijepo kada se nema hrabrosti i snage čovjeku reći istinu, nego se govori riječima koje nisu istinite i iskrene. Tada je čovjek izgubio sebe. Bog je žalostan kad naudimo sebi i Bog želi te rane zacijeliti. Isus kaže da trsku koja je napukla nije došao prelomiti, nego zacijeliti; stijenj što tinja nije došao ugasiti, nego mu dati da se raspiri“ ohrabrio je don Zdenko Isusovom riječju.
„Bog je dao svoga Sina u smrt da bismo mi mogli razumski, ali i osjetilno, shvatiti kakvom nas ljubavlju Bog ljubi. Nebeski Otac svoga jedinorođenog Sina žrtvuje za čovjekovo spasenje i otkupljenje. Zato Isus umire – da razumijemo s kakvom ljubavlju Bog pristupa nama ljudima“ istaknuo je don Zdenko, rekavši da Bog pretpostavlja naš razum. A „onaj tko ne živi po razumu, ne služi Božjoj naravi, daleko je od Božje naravi“ upozorio je dr. Dundović.
Potaknuo je da čovjek razumom prihvati svoju dušu i svoj duh, da uđe u svoju nutrinu i shvati da je ‘isplativije’ darovati sebe drugome, brinuti o drugome, a ne samo o sebi, ne gledati samo svoje sebične prohtjeve, jer čovjek se tada mijenja, zadobiva, tada se spašava.
„Bog se nalazi u poniznosti. ‘Tko hoće biti prvi, neka bude posljednji’. A mi uvijek želimo biti prvi, stajati na istaknutom mjestu. Bog koji je ljubav ne može sebe zanijekati. Zato će Gospodin razumjeti naše slabosti, podići će nas kad smo posrnuli, dat će nam snage i hrabrosti kad naše ljudske snage malakšu, kad više nemamo snage, kad se umorimo. U svemu tome, najveći Božji blagoslov je molitva“ poručio je don Zdenko.
Poželjevši da se u studentima, profesorima i ljudima koji nas okružuju vidi Božje lice i poštuje čovjeka u njegovom božanskom, stvarateljskom činu kojeg je Bog darovao ljudima, don Zdenko je potaknuo: „Otkrijte Boga jedni u drugima i s tom Božjom ljubavlju radite i živite jedni s drugima“.
U misi su koncelebrirali profesori, predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru: dr. Elvis Ražov, dr. Damir Šehić, dr. Arkadiusz Krasicki, mr. Ante Dražina, studentski kapelan don Ivan Šibalić te kancelar don Marin Batur i don Mario Karadakić, vicenkancelar Zadarske nadbiskupije.
U misi su sudjelovali prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, studenti i profesori te uvaženi gosti iz Italije koji su došli u Zadar povodom obilježavanja desete obljetnice djelovanja Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, koji kao Odjel djeluje temeljem sporazuma između Sveučilišta u Zadru i Zadarske nadbiskupije. Da se to ostvari, dr. Dundović osobito je zahvalio na trudu i upornosti dr. don Elvisu Ražovu, koji se zauzimao za takav status nekadašnje Visoko teološko – katehetske škole u Zadru, koja je za vrijeme zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića zadobila status dvopredmetnog studija i Odjela u sklopu zadarskog Sveučilišta.
„Kao Odjel, želimo zahvaliti Sveučilištu u Zadru na izuzetnoj prilici da razum izazivamo vjerom i vjeru razumom. Mislim da to činimo pošteno i zauzeto. Mislim da zajedno, i to je smisao riječi universitas, možemo graditi bolji svijet, svijet u kojem ćemo se poštovati i imati ljubavi jedni za druge. Pritom ne moramo nužno isto misliti“ rekao je dr. Dundović.
Među uvaženim gostima na misi bili su f. Marek Inglot, S.J., predsjednik Papinske komisije za povijesne znanosti u Rimu, dr. Pierantonio Piatti, tajnik Papinske komisije za povijesne znanosti u Rimu, don Flavio Belluomini, ravnatelj Arhiva Dikasterija za evangelizaciju (Propaganda fide) u Rimu, prof. dr. Andrea Bartocci sa Sveučilišta Teramo, vrhunski stručnjak i poznavatelj europske pravne povijesti i prof. dr. Jadranka Neralić, mentorica dr. Dundovića kojoj je don Zdenko zahvalio na ljubavi prema povijesti koju mu je prenijela svojim stručnim radom i suradnjom.
Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.
Ines Grbić

O poslanju katoličke škole u odgajanju cjelovitosti ljudske osobe i savjesti izlagao je prof. dr. sc. Tonči Matulić na Akademiji povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar u ponedjeljak, 23. listopada, u dvorani te škole u Zadru.

Polazeći od osnove da „Crkva pretpostavlja cjelovitost ljudske osobe“, dr. Matulić je rekao da je glavni cilj katoličke škole odgojno – obrazovno formirati osobu u cjelovitosti, da osoba bude integrirana u sebi i s vlastitom sredinom.

„Crkva računa na odgoj cjelovite ljudske osobe, cjelovitost duše i tijela, u povezanosti s osobom Isusa Krista, jer u Isusu je objavljena punina istine o čovjeku“ rekao je dr. Matulić. Istaknuvši kristocentričnost katoličke škole, predavač je rekao da u središtu Isusovog navještaja uvijek stoji konkretni čovjek, ljudska osoba sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.

„Ljudsku osobu ne možemo shvatiti u temelju i u punini bez odnosa prema onome koji nam objavljuje tu cjelovitost i jedinstvo, a to je Isus Krist“ poručio je predavač. U tom kontekstu, katolička škola koja se nadahnjuje na Isusu Kristu, svom učitelju, „ne može zastupati vrijednosnu neutralnost“, upozorio je dr. Matulić.

Stoga je na etičkoj razini važno odoljeti nasrtajima raspada vrijednosti i težiti prema istinskoj hijerarhiji vrijednosti, „a ona je moguća ukoliko postoji red u kući, a to je naša savjest“, rekao je predavač. Čovjek u savjesti dolazi do svoje jezgre i najveće intime, a savjest je potrebno odgojiti. „Odgojno – obrazovni sustav je sredstvo i sadržaj pomoću kojeg se vrši formacija savjesti u vidu cjelovitog odgoja osobe“ rekao je dr. Matulić, istaknuvši važnost dostojanstva osobne savjesti i osobnog suda savjesti. Da bi ga se oblikovalo, potrebni su pouka, znanje i primjer.

„Katolička škola je privilegirano mjesto kršćanskog odgojno – obrazovnog procesa koji u bitnome pripada dijelu evanđeoskog poslanja Crkve, a ono u središtu ima Isusa Krista i navještaj Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu u Isusu, da zahvati cjelovitu osobu“, rekao je dr. Matulić.

Istaknuvši da „treba paziti na sve dimenzije ljudske osobe, da jedna dimenzija ne dominira nauštrb druge“, predavač je upozorio da se težište u odgojno – obrazovnom procesu ne može staviti samo na jednu dimenziju, npr. intelektualnu, jer tada se ide u intelektualizam; na duhovnu, jer to vodi u spiritualizam, a naglasak na tjelesnoj dimenziji vodi u materijalizam. Velika odgovornost katoličke škole je težiti „harmoniji, cjelovitosti znanja i ispravnoj hijerarhiji vrijednosti, kako bi na temelju znanja i morala, savjesti i vrijednosti doprinosila cjelovitom odgoju osobe“ poručio je dr. Matulić.

Upozorivši na postojanje fragmentiranog i kaotičnog znanja, kaosa i krize vrijednosti, predavač je istaknuo da je cilj cjelovitog odgoja osobe „oblikovati, formirati, odgojiti, podignuti cjelovitu ljudsku osobu, jer su ljudi razdirani unutarnjim podjelama, rastrgani između različitih mišljenja, znanja, spoznaja i vanjskih utjecaja“.

„Katolička škola koja se nadahnjuje na evanđeoskom poslanju Crkve pozvana je nadvladavati svaku fragmentaciju znanja, svako veličanje ili apsolutiziranje jedne vrste znanja nad drugim i nadvladavanje raspada vrijednosti. Crkva je svjesna da je suvremena odgojno – obrazovna djelatnost izvrgnuta pogibeljima fragmentacije znanja i raspada vrijednosti. U školski sustav uvlači se svijest o nepovezanosti znanja, o supremaciji jedne vrste znanja nad drugim, npr. prirodoslovnog nad teološkim ili etičkim. Stoga je, iz perspektive cjelovitosti ljudske osobe, to je glavni motiv i pokretač, uvijek potrebno težiti integraciji znanja. Moramo integrirati znanje da stvaramo skladnu cjelinu, sintezu. Katolička škola provodi tu sintezu“ poručio je dr. Matulić. U tom kontekstu, rekao je da u Crkvi postoji sinteza vjere i razuma, teologije i svih znanosti, jer „ako jedno znanje postane sektaško, ono se nadima nad drugim i ruši se put ka sintezi“.

Dr. Matulić govorio je i o ulozi roditelja u poslanju djelovanja katoličke škole. „U viziji Katoličke Crkve, poslanje katoličke škole kreće od temeljne činjenice da obitelj ima izvorno, prvotno i neotuđivo pravo odgajati vlastitu djecu. No, Crkva po svom božanskom poslanju majke, učiteljice i zaštitnice transcedentnosti ljudske osobe, ima pravo i dužnost pružati potporu koja odgovara čovjekovom uzvišenom pozivu u Kristu, da se donese plod u ljubavi za život svijeta“ rekao je dr. Matulić. Stoga je „katolička škola pomoć, prijateljska i evanđeoska usluga roditeljima u želji da njihova djeca postanu zrele, obrazovane, odgovorne osobe, sposobne preuzeti odgovornost za vlastiti i zajednički, društveni život, da roditelji to ostvare uz pomoć katoličke škole, a škola u suradnji s roditeljima“ rekao je predavač.

Dr. Matulić je govorio i o eklezijalnosti katoličke škole, rekavši da se nameće „zadaća ponovnog otkrivanja eklezijalne dimenzije katoličke škole i njenog poslanja u sklopu sveopćeg poslanja Crkve. Katolička škola ustrojava se kao crkveni subjekt i po onome što ona znači. To vraća na pitanje autentičnosti, specifičnosti katoličke škole. Crkvenost katoličke škole nije neki vanjski dodatak, nego temelj, izvor i sadržaj njenog katoličkog identiteta kao odgojno – obrazovne ustanove koja pazi na cjelovitost i sintezu znanja, međusobno povezivanje znanja i stvaranje ispravne hijerarhije vrijednosti“ poručio je dr. Matulić.

„Zahtjev za eklezijalnim identitetom katoličke škole ne pretpostavlja nikakvo zatvaranje, getoizaciju niti da se katolička škola postavlja nad drugima. Upravo zato jer je katolička, ona je otvorena škola. Ne zatvara se pred drugim i drugačijim nego otvara se svima, jer znanje pripada svima. Savjest je univerzalna antropološka činjenica. Postoji univerzalna, općeljudska hijerarhija vrijednosti. Eklezijalna dimenzija katoličke škole izvodi se iz njene kristološke dimenzije, jer, koga je Isus isključio? Evanđelja pokazuju da su pogani često lakše i brže prihvatili Isusovu poruku, nego pobožni i religiozni“ podsjetio je dr. Matulić, istaknuvši misao sv. Ivana Pavla II.: „Katoličke škole su mjesta evangelizacije, cjelovitog odgoja, inkulturacije i učenja o životnom dijalogu između mladih, između različitih religija i različitih društvenih zbivanja“.

Ines Grbić

Svečana akademija povodom 275. godišnjice djelovanja Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar i Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru održana je u ponedjeljak, 23. listopada, u sportskoj dvorani Klasične gimnazije u Zadru.

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. najstarija je odgojno – obrazovna ustanova u Zadarskoj županiji i jedna od najstarijih školskih ustanova u Hrvatskoj, nastala na temeljima i u okrilju sjemeništa ‘Zmajević’, u sklopu čije zgrade se škola do 2005. godine i nalazila, djelujući kao Nadbiskupska klasična gimnazija.

Visoku obljetnicu djelovanja Gimnazije učenici su opisali kao „veliku radost, ponos i čast“, a proslavljena je uz blagdan sv. Ivana Pavla II., naslovnika škole, na čiji blagdan 22. listopada Klasična gimnazija obilježava svoj Dan škole, u želji da ih prati zagovor i blagoslov toga Velikog pape.

Klasična gimnazija Zadar dobila je pravo javnosti 1991. godine. Nakon što su je od njenog osnutka pohađali samo sjemeništarci, 1997. u gimnaziju se upisuje prvi vanjski učenik. Novu školsku zgradu Klasične gimnazije, izgrađenu neposredno do zgrade sjemeništa ‘Zmajević’, s kapacitetom 200 učenika u jednoj smjeni, 18. svibnja 2005., na rođendan njenog naslovnika, Ivana Pavla II., blagoslovio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. U zgradu škole položen je kamen temeljac kojeg je 2003. za svog pohoda Zadru blagoslovio sv. Ivan Pavao II.

Na svečanosti su se okupili učenici, profesori i djelatnici škole te predstavnici ustanova s kojima Gimnazija i Sjemenište surađuju. Višeobljetničku notu ovogodišnjeg Dana škole i proslave velikog jubileja, u obraćanju sudionicima na početku Akademije istaknuo je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Ovogodišnji Dan Škole Klasične gimnazije obilježava se uz nekoliko važnih i lijepih obljetnica koje nas podsjećaju da je Crkva uvijek njegovala i vrednovala znanje, pismenost i kulturu, jer kršćanski duh uvijek mora rađati kulturom i razvojem.

Ove godine obilježavamo 10. godišnjicu da je Klasična gimnazija dobila pravo javnosti za vrijeme mons. Ivana Prenđe. Radujemo se 20. godišnjici posjeta sv. Ivana Pavla II. Zadru. Bogu zahvaljujemo za 275. godišnjicu djelovanja Sjemeništa ‘Zmajević’ i Klasične gimnazije. I prisjećamo se još jedne velike obljetnice koja je također vezana uz djelovanje Crkve u počecima razvoja školstva, a to je visoka 630. godišnjica početka razvoja visokog školskog obrazovanja u Zadru za vrijeme dominikanaca, kad se u Zadru razvijao Studium generale, kasnije nazvan Univeristas Iadertina, čime započinju začeci današnjeg Sveučilišta u Zadru“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio radost zbog susreta s učenicima i profesorima Gimnazije, nakon što je dan prije u katedrali sv. Stošije predslavio misu u molitvi za učenike i njihove obitelji te djelatnike Gimnazije. Mons. Zgrablić poželio im je blagoslovljen rad, u želji da učenici „u duhu međusobnog poštovanja i prijateljstva sazrijevaju u zrele osobe i intelektualce koji će svojim kršćanskim vrijednostima, znanjem, sposobnostima i stečenim vještinama, izgrađivati sebe i društvo u kojem živimo, čineći svijet ljepšim i boljim“.

Suosjećajući s teškim trenutkom u svijetu, nadbiskup je poželio da se umjesto mržnje koja osobito dolazi do izražaja u Isusovoj domovini na Bliskom istoku, u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta, širi prijateljstvo, bratstvo i mir.

„Budite marljivi učenici, marljivo radite na povjerenim mjestima i zaduženjima svojom plemenitošću srca, svakodnevnom borbom s našim manama i slabostima, da svatko na svom mjestu i u svojoj sredini doprinosi da ovaj svijet i društvo budu zreliji, bolji, kršćanskiji i humaniji“ poručio je mons. Zgrablić učenicima Gimnazije.

U pozdravnoj riječi na početku Akademije, don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije i rektor sjemeništa ‘Zmajević’, rekao je da spomen tog jubileja predstavlja i „veliku odgovornost za sve što su naši prethodnici činili kroz sve protekle godine. Zahvaljujemo našim prethodnicima za sve što su činili, da i mi osjećamo onu istu odgovornost koju su i oni posvjedočili, da nastavimo sve dobro koje je dosad učinjeno“ rekao je don Ante. Zahvalio je nastavnicima i djelatnicima na trudu kako bi učenici dobili „kvalitetan odgoj i dobro obrazovanje, da se mogu izgraditi u dobre i kvalitetne osobe koje će izgrađivati društvo u kojem žive“.

Prigodni pozdrav na početku Akademije uputio je i Božidar Longin, župan Zadarske županije, rekavši da Klasična gimnazija s ponosom nosi ime sv. Ivana Pavla II. koji je „iskonski svetac današnjice“.

Podsjetivši na izreku „Znanje je jedino bogatstvo koje nam nitko nikada ne može otuđiti“, župan je rekao da je taj jubilej i Dan škole prigoda podsjetiti koliko je važno obrazovanje. „Budite svjesni toga. Program škole je zahtjevan, budite mudri i odgovorni. Naučite gospodariti svojim vremenom i nemojte propustiti priliku usvojiti znanja i vještine koje vam  profesori s ljubavlju prenose“ poručio je župan učenicima. Zahvalio je profesorima „što ne gube entuzijazam, unatoč tome što su izloženi stalnoj kritici, što moraju pratiti vrtoglavo brzi razvoj tehnologije te se boriti i s njegovim negativnim utjecajem, nažalost, na mlade generacije“. Rekavši da profesori svojim odgojno – obrazovnim radom stvaraju budućnost naše domovine i poželjevši svima uspjeh u radu, Longin je poručio: „Budimo svi ponosni na našu školu. Budite ponosni na svoj rad i svoje znanje“.

„Biti svrha samome sebi ne izgrađuje ni pojedinca ni ljude oko nas“

„Danas, na čvrstim temeljima brojnih naziva: Seminario Florio; Seminarium archiepiscopale illyricum; Seminarium illyricum totius Dalmatiae; Seminarium theologicum latinum; Nadbiskupsko sjemenište u Zadru; Bogoslovno učilište u Centralnom sjemeništu; Institutum Theologicum Centrale Jadrense, Piccolo seminario Zmajevich, mi, suvremeni  klasičari, u školski logo upisujemo svoj program: Una meliorem mundum aedificemus – Zajedno stvarajmo bolji svijet!

Na tom tragu zajedničkog stvaranja boljeg svijeta, naš zaštitnik Papa nas uči: ‘Budućnost počinje danas, a ne sutra’.  U ljubavi koja sve objašnjava, sve rješava, naše danas ispunjeno je mnogim aktivnostima, htijenjima i težnjama. Nastavljamo nadahnuti riječima našeg sv. Ivana Pavla II.: ‘Ljubav mi je sve objasnila, ljubav sve riješila – stoga obožavam tu ljubav, ma gdje da prebiva’“ u ime učenika i djelatnika škole poručila je Ivana Miočić, voditeljica Akademije.

Sadašnje djelovanje Klasične gimnazije predstavio je don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije. Podsjetivši na geslo škole, ‘Zajedno stvarajmo bolji svijet!’, ravnatelj Dražina istaknuo je: „Biti svrha samome sebi ne izgrađuje na dobro ni pojedinca ni ljude oko nas. Iako samo četiri riječi, one imaju itekako veliko značenje i veliku snagu. Zajedno – Svatko od nas ima svoje talente, znanje, volju i kao pojedinac može djelovati na dobro. Međutim, ukoliko se više talenata, znanja i volje udruže, već činimo čuda. Stvarajmo – U Knjizi postanka napast pokušava nagovoriti čovjeka da Bog nešto skriva od čovjeka. Upravo suprotno, Bog želi da budemo dionici njegova stvaranja. Kojeg li poslanja!? Bolji – Čovjek može stvarati dobro, ali i zlo. Manje ili više. Naše poslanje je svakoga dana sve ono što znamo i činimo činiti savršenijim, boljim. Svijet – Pitat ćemo se možda što to ja mogu promijeniti, što to mi možemo promijeniti? Promijeni sebe, promijenio si svijet. Promijeniti sebe, promijeniti svoje područje djelovanja na bolje, svjedočiti naše kršćanske vrijednosti u svom djelokrugu – i svijet je već promijenjen. To je svakodnevno poslanje naše škole, naših nastavnika, djelatnika i naših učenika“ poručio je ravnatelj Dražina.

Klasična gimnazija u školu uvela i opći gimnazijski smjer

U 2023./24. školsku godinu u Klasičnu gimnaziju upisan je 231 učenik u 10 razrednih odjeljenja, od kojih su 8 klasičnog i 2 općeg gimnazijskog programa. U školi je zaposleno 35 djelatnika. Od ove školske godine Gimnazija je veća za još jedno odjeljenje općeg gimnazijskog programa. Kroz iduće dvije godine trebala bi se popuniti sva četiri razreda Opće gimnazije, za što su u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ osigurane još 4 učionice i dva ureda.

Ove godine učenici su ostvarili terenske nastave Split i Solin, Lika, Šibenik i NP Krka te Zagreb. Slijede natjecanja školskih zborova u Virovitici, stručno putovanje maturanata u Rim, sportska natjecanja katoličkih srednjih škola u Požegi te Studijsko putovanje za 2. i 3. razrede u Španjolsku.

„Polaganju državne mature u ljetnom roku pristupili su svi učenici završnih razreda, njih 36 i jedan maturant od prošle godine. Uspješnost je bila 95%. Prvi izbor upisalo je 73% učenika, a kao drugi 19%. Ponosni smo na uspjeh naših učenika, što je plod vrijednog rada naših nastavnika koji tijekom školske godine organiziraju dodatni rad s maturantima kao pripremu za državnu maturu. Kroz mnogobrojne izvannastavne aktivnosti, naši učenici na poseban način razvijaju svoje talente i upijaju nova znanja“ rekao je ravnatelj Dražina.

Od mnogih projekata ostvarenih 2022. godine, don Ante je naveo: Antičku baštinu u Zadru, obilježavanje 150. obljetnice rođenja A. G. Matoša, Kvizom do znanja, Mreža čitanja, Natpisi na zadarskom Forumu, Mjerenja u fizici i obrada rezultata mjerenja, 20 godina English Cluba Gimnazije, veliki projekt Voda, Izrada melema i sapuna s ljekovitim biljem, projekt ‘Dabar’, Upravljanje financijama, Tehnologija u službi čovjeka te Kulinarski tečaj u sjemeništu ‘Zmajević’.

„Ponosni smo na projekt Sveti Nikola na velikom  odmoru u kojem profesori pripremaju darove za učenike, a slobodni prilog namijenjen je za naš školski fond Gorušičino zrno. Projekt Civilizacija ljubavi je edukativni ciklus predavanja za učenike od 1. do 4. razreda.

Učenici Gimnazije i ove godine bili su vrlo uspješni sudionici većine školskih, županijskih i državnih natjecanja u poznavanju pojedinih predmeta. Na natjecanjima je 16 učenika na županijskoj razini osvojilo jedno od prva tri mjesta, a 6 učenika predstavljalo je Klasičnu gimnaziju na državnoj razini“ rekao je don Ante.

Poticanje duhovnosti, ljudske formacije i socijalne solidarnosti među učenicima

Uz odgoj i obrazovanje, u školi se razvija i duhovna dimenzija učenika. Svaka školska godina započinje i završava misom u katedrali sv. Stošije koju predvodi zadarski nadbiskup. Tijekom školske godine, svakog petka učenici i djelatnici imaju mogućnost susreta i razgovora s duhovnicima don Ivanom Šibalićem i don Tomislavom Dubinkom.

Na početku korizme organizirano je Pokorničko bogoslužje i mogućnost za ispovijed u sportskoj dvorani. Duhovna formacija učenika organizira se kroz razne jednodnevne ili višednevne duhovno-formativne susrete.

„U duhu svoga poslanja i djelovanja, Gimnazija računa i o drugim potrebama svojih učenika. Bez obzira na različite materijalne i financijske mogućnosti naših učenika, željeli bismo da naš bogat izvannastavni program bude svima ostvariv. Voljeli bismo da naši učenici iskustveno dožive duh solidarnosti svojih kolega, ali još više Škole i njenih donatora te tako razviju osjećaj solidarnosti i u svom budućem djelovanju i radu.

Kako bismo to ostvarili i pomogli svim učenicima da u potpunosti sudjeluju u odgojno-obrazovnom programu koji uključuje ljudsku i duhovnu formaciju, kroz brojne projekte pokrenuli smo različite mogućnosti za donacije.

Donacije za projekte ljudske i duhovne formacije učenika ‘Sv. Ivan Pavao II.’ u  provedbi programa ljudske i duhovne formacije učenika. Donacije za podizanje standarda Škole – bl. Carlo Acutis za nabavu opreme, didaktičkih pomagala i sl. Donacije za fond ‘Gorušičino zrno’ čija su svrha razni oblici financijsko-materijalne potpore učenicima slabijeg imovinskog stanja Škole za vrijeme i nakon srednjoškolskog obrazovanja. Uz financijsku pomoć, Fond pomaže učenicima u nabavi i posudbi udžbenika“ opisao je solidarnost u djelovanju Gimnazije ravnatelj Dražina, potaknuvši: „Zajedno stvarajmo bolji svijet! To možemo izgovoriti i konkretnije reći svojim djelovanjem – zajedno učinimo svijet boljim, nego što smo ga našli!“.

„Ponosni na vrijednu tradiciju koja je iznjedrila brojne zaslužne hrvatske intelektualce, svećenike i biskupe, i danas pod zaštitom Velikog Pape i sveca naših dana, Ivana Pavla II., nastavljamo put započet davne 1748., kada je potporom pape Benedikta XIII. i višegodišnjim naporima zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića osnovano Ilirsko dijecezansko sjemenište.

S pogledom na jučer, sa znanjem o danas, ohrabreni snažnim novo-milenijskim Papinim pozivom Duc in altum! – Izvezi na pučinu!, okrećemo se s nadom i pouzdanjem prema budućnosti. Naš završetak neka bude novi početak, uvijek novo otvaranje vrata Kristu s vjerom u njegovu trajnu prisutnost s nama“ poručila je voditeljica Miočić.

Za vrijeme Akademije, doc. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, u izlaganju ‘Povijesna baština Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar’ opisao je razvoj Sjemeništa i Gimnazije kroz burna stoljeća izmjene različitih društvenih uređenja, u kojima su te ustanove opstale te podizale svećenstvo Crkve u Hrvata i mnoge intelektualce u javnom životu. Izlaganje ‘Katoličke škole i odgoj savjesti’ održao je prof. dr. sc. Tonči Matulić.

U ime Gimnazije, nadbiskup Zgrablić uručio je Zahvalnice ustanovama i pojedincima koji su svojim radom, trudom i predanošću doprinijeli boljitku škole i s kojima Gimnazija i Sjemenište surađuju. Zahvalnice su preuzeli predstavnici tih ustanova, u zahvalnosti za dugogodišnju suradnju u mnogim projektima i izvannastavnim aktivnostima, za doprinos u usvajanju znanja i vještina učenika i svekoliku potporu u djelovanju i aktivnostima škole.

Zahvalnice su primili Zadarska županija (župan Božidar Longin), Sveučilište u Zadru (rektor prof. dr. sc. Josip Faričić), Arheološki muzej Zadar (Morana Vuković, ravnateljica), Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar (doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica), mons. Joso Kokić, nekadašnji ravnatelj Klasične gimnazije i dr. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je prije obavljanja te službe bio ravnatelj Klasične gimnazije, za doprinos u djelovanju škole; s. Mirjam Gadža i s. Laudes Bosnačić za djelovanje u odgojno – obrazovnom radu škole, Marija Batur za rad u školi i don Tomislav Dubinko, duhovnik Gimnazije.

U ime sjemeništa ‘Zmajević’, Zahvalnice za dugogodišnju suradnju u odgoju i obrazovanju sjemeništaraca dobile su tri zadarske srednje škole: Strukovna škola Vice Vlatković, Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna.

Pjesmu ‘Srce predajem ti’ izvele su učenice Tončica Sović, Paula Kalcina i Lucija Marušić, uz pratnju učenice Barbare Šimunić na violini. Učenica Veronika Višnjić za glasovirom je izvela skladbu ‘Fantasiestuck’ Roberta Schumanna. Školski zbor pod vodstvom Grge Ivkovića izveo je pjesme ‘Magnifikat’ i ‘Krist jednom stade na žalu’. Nakon Akademije, na igralištu Mornarica odigrana je nogometna utakmica između profesora i učenika Gimnazije. Učenici su pobijedili profesore rezultatom 5:4 nakon izvođenja jedanaesteraca.

Ines Grbić