Božićno čestitanje na prijemu kod zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića svećenika, redovništva i vjernika laika, djelatnika središnjih ustanova Zadarske nadbiskupije, održano je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru u subotu, 21. prosinca.

Na susretu su bili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Na početku susreta, u prigodnom obraćanju prisutnima, mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, govorio je o kategoriji vremena kao ljudskoj i božanskoj odrednici u susretu s utjelovljenim Bogom koje treba odgovorno živjeti, na putu k Vječnosti.

„Isus Krist nije samo smisao našeg vjerničkog života, središte našeg poslanja i predanja. Isus je i središte ljudske povijesti i vremena. Bog se utjelovio u vremenu. Na taj način, Bog je posvetio naše vrijeme. Vrijeme računamo na vrijeme prije Krista i poslije Krista. U vremenu Došašća promišljamo, iščekujemo, slavimo Isusov prvi dolazak u naše vrijeme i iščekujemo, posvješćujemo drugi Kristov slavni dolazak, kada će doći suditi žive i mrtve“, rekao je mons. Sorić, istaknuvši da je Bog stvoritelj vremena.

„Vrijeme nije samo fizička kategorija ili prolazna komponenta, vrijeme je posvećeno. Vrijeme je milosno, darovano od Boga, da bismo u vremenu ostvarivali vlastito spasenje i spasenje bližnjih. Činjenica da je Bog iz vječnosti, iz nadvremenosti, sišao u našu vremenitost, posvješćuje nam koliko je vrijeme zaista sveto za sve nas koji putujemo ovim vremenom i prostorom“, poručio je mons. Sorić, rekavši da ćemo jednom biti pitani o ljubavi i na koji način smo koristili vrijeme, na koji način vrijeme ispunjava naš kršćanski život.

„Da je Bog gospodar vremena, dokazuje i da ne možemo promijeniti svoju prošlost, naše prošlo vrijeme. Možemo o njemu promišljati, možemo iz njega učiti, ali nijedan čovjek ne može mijenjati prošlost“, rekao je generalni vikar. Kraj građanske godine prigoda je promišljati što smo dobra učinili kroz proteklo vrijeme. „Brojne pastoralne inicijative i puno lijepih događaja na razini župe, dekanata i Nadbiskupije bili su naši pokušaji da odgovorimo na milosni Božji dar vremena. Nastojali smo i ove godine svojim talentima i sposobnostima učiniti vrijeme sadržajnim, da Bogu uzvratimo na njegov dar“, rekao je mons. Sorić.

Kada se razmišlja o proteklom vremenu, „vidimo da i zlo djeluje u našem ljudskom vremenu. To pokazuje i tragičan događaj koji se dogodio u OŠ u Prečkom u Zagrebu, koji je potresao cijelu domovinu i šire. Pridružujemo se riječima sućuti zagrebačkog nadbiskupa i pitamo se na koji način odgovoriti na zlo u vremenu. Odgovornim ponašanjem prema osobnom i zajedničkom vremenu možemo puno učiniti u umanjivanju sila zla. Prošlost ne možemo promijeniti, no možemo raditi na sadašnjosti i budućnosti. Budućnost već sada, danas, kreće i nosi prema vječnosti naš trud, naš rad, našu suradnju s Bogom“, poručio je mons. Sorić, rekavši da je Bog postao čovjekom da bi bio blizak svim ljudima.

Specifičnost ovogodišnje svetkovine Božića je otvaranje Godine Jubileja u Katoličkoj Crkvi, a u Zadarskoj nadbiskupiji je to 29. prosinca s početkom u 17 sati, u crkvi sv. Šime, nastavlja se procesijom do katedrale sv. Stošije i misom u prvostolnici. Mons. Sorić je potaknuo svećenike da potaknu vjernike na to zajedničko okupljanje na blagdan Svete Obitelji, kako bi se posvjedočilo obiteljsko zajedništvo Nadbiskupije.

„Pred nama je milosno vrijeme godine Jubileja kad ćemo imati prilike propitivati vrijeme vlastitog života, vrijeme zajedničkog hoda i još više se približiti Bogu tijekom Jubileja. Besplatni Božji darovi Crkve tijekom Jubileja su i potpuni oprosti, kad možemo dobiti razrješenje vremenitih kazni zbog naših grijeha. Jubilejska godina donosi nam i priliku popraviti sve što nije bilo dobro u našoj prošlosti. Čestit Božić, blagoslovljena Nova godina i uspješna Godina milosti“, poručio je mons. Sorić, zamolivši nadbiskupa Zgrablića da povede povjerenu zajednicu svojim pastirskim glasom i primjerom.

Nadbiskup Zgrablić održao je prigodni nagovor u duhu navještaja Evanđelja, Elizabetinih riječi Mariji: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“. Sv. Ambrozije kaže: „Blaženi ste vi koji ste čuli i povjerovali. Kad god duša uzvjeruje, začinje i rađa Riječ Božju i priznaje njena djela“.

„To blaženstvo odnosi se i na nas. Božja riječ začinje novi, uskrsni život u nama i božićno vrijeme nam to želi posvijestiti. U sebi nosimo veliki dar koji nam je Gospodin darovao, povjerovali smo Božjoj riječi, usprkos našim slabostima. Vjera je najveće bogatstvo i uzrok naše radosti“, istaknuo je mons. Zgrablić. Zahvalio je sudionicima susreta na odazivu Božjoj riječi i izrazio radost zbog blaženstva koje nose u sebi. Nadbiskup je potaknuo da ne gledamo jedni druge samo kroz naše slabosti i negativnosti, što obično činimo, nego da Božjim očima gledamo jedni druge, kao one koji nose u sebi veliko blaženstvo koje smo primili u daru Božje milosti; da smo svjesni da nosimo novi život.

„Taj novi, drugačiji život traži od nas da se radujemo tome što je Gospodin u nama izveo, ali da uvijek budemo svjesni da je novi život kojeg nosimo u sebi naš veliki zadatak i naša velika odgovornost; da možemo kroz naš evanđeoski život rađati Krista kroz sakramente, Riječ Božju, kroz primjer našeg života i tako pomoći onima koji nas promatraju da mogu vidjeti Krista koji se rađa i u njihovom životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je svećenicima, redovništvu i vjernicima laicima zahvalio za puno dobra, puno blaženstva koje čine, a puno toga ostaje i skriveno. „I život počinje kao neznatan, skriven, ali u sebi nosi veliki kapacitet. Tako i ispovijed, sakramenti, možda ih nitko nije primijetio osim pojedinca kojem su podijeljeni, a važni su u životu te osobe za njeno blaženstvo, za njen život, za njen odnos s Bogom. Hvala na trudu, služenju i radu koje ste učinili s ljubavlju i vjerom, nekad i uz veliku žrtvu. Hvala na onome što činite u službama koje su vam povjerene i služite Gospodinu. Hvala za poduzete aktivnosti i kada se niste zatvorili u svoja mikro područja, nego ste bili raspoloženi i za događaje na razini mjesne Crkve, a neki i na razini domovinske Crkve. Na svemu što je znano i neznano, ali je primijećeno u Božjim očima, hvala svima“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je svima da se ne umore u radu na Božjoj njivi i ne popuste napasti odustajanja, nego da u poniznosti, njegujući blaženstvo u svom životu i radujući se velikim djelima koja Gospodin čini u našem životu, jedan drugoga možemo promatrati Božjim očima, biti jedan drugome potpora na putu života u lijepim i trenucima slabosti, pada i razočaranja.

„Bog nam daje velike milosti Jubilejske godine. Neka Božje blaženstvo bude u našim srcima i neka ono bude uzrok naše snage u služenju Gospodinu i ljudima. Neka Jubilejska godina pomogne da svi rastemo u Kristu koji nam pomaže da živimo našu svetost. Neka bude plodno nadolazeće vrijeme, blagoslovljen i radostan Božić“, poručio je nadbiskup Zgrablić svećenicima, redovništvu i njihovim zajednicama te vjernicima laicima i njihovim obiteljima. Na kraju susreta, nadbiskup je svima prisutnima osobno pristupio i čestitao Božić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

DEKRET 0 JUBILEJSKIM MJESTIMA I OPROSTIMA U JUBILEJSKOJ 2025. GODINI U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI

        Sveti Otac, papa Franjo, 9. svibnja 2024., bulom Spes non confundit, proglasio je Redoviti jubilej 2025. godine. Jubilejska godina će započeti u Rimu obredom koji će predvoditi papa Franjo i otvaranjem Svetih vrata u bazilici sv. Petra, na Badnjak, 24. prosinca 2024. godine. Prema odredbi pape Franje, na blagdan Svete Obitelji lsusa, Marije i Josipa, u nedjelju, 29. prosinca 2024. će započeti Jubilejska godina u partikularnim Crkvama, prigodnim obredom i euharistijskim slavljima u katedralama.

       1. Jubilejska mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji

       Apostolska pokorničarna (AP) je 13. svibnja 2024. donijela Dekret o podjeli potpunog oprosta tijekom redovite Jubilarne 2025. godine (Dekret). Ovime, sukladno izdanom Dekretu, određujem jubilejska mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje će vjernici za cijelo vrijeme trajanja Jubilejske godine, počevši od 29. prosinca 2024. (od otvaranja Jubilejske godine) do 28. prosinca 2025., (do zatvaranja Jubilejske godine), moći zadobiti jubilejsku milost — potpuni oprost. To su sljedeća mjesta i crkve:

        katedrala sv. Stošije u Zadru, 

        župna crkva sv. Šime u Zadru, 

        samostanska crkva sv. Mihovila franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zadru, 

        župna crkva sv. Anselma u Ninu, 

        benediktinska crkva sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, na otoku Pašmanu.

          2. Oprosti tijekom Jubilejske godine

        Tijekom jubilejske godine svi ostali prethodno dodijeljeni oprosti ostaju na snazi. „Svi vjernici, koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu (…) koji su potaknuti duhom milosrđa i koji su tijekom Svete godine pročišćeni po sakramentu pokore i okrijepljeni svetom pričešću, molili na nakane Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (AP, Dekret).

         „Vjernici, hodočasnici nade, moći će dobiti jubilejski oprost od Svetog Oca ako pobožno hodočaste: prema bilo kojem svetom jubilejskom mjestu i tamo pobožno sudjeluju na svetoj misi (…), na obrednim misama prigodom podjele sakramenata kršćanske inicijacije ili bolesničkog pomazanja; na slavlju Službe Riječi; na Liturgiji časova (Služba čitanja, Jutarnja, Večernja); na pobožnosti križnog puta; mole krunicu na čast Blažene Djevice Marije; mole himan Akathistos; na pokorničkom slavlju koje završava pojedinačnom ispovijedi pokornika“ (AP, Dekret, Br. I.).

        „Isto tako, vjernici će moći zadobiti jubilejski oprost ako pojedinačno ili u skupini pobožno posjete bilo koje jubilejsko mjesto i tamo se u prikladnom vremenu uključe u euharistijsko klanjanje i meditaciju, a koje će zaključiti s molitvom Oče naš, Ispovijest vjere u bilo kojem legitimnom obliku i zazivom Mariji, Majci Božjoj“ (AP, Dekret, Br. II).

         „lstinski raskajani vjernici koji iz ozbiljnih razloga neće moći sudjelovati u svečanim slavljima, hodočašćima i pobožnim pohodima (kao što su, prije svega, klauzurne redovnice i redovnici, starije osobe, bolesnici, zatvorenici, kao i oni koji u bolnici ili na drugim mjestima stalno skrbe o bolesnicima) će dobiti jubilejski oprost pod istim uvjetima ako, sjedinjeni u duhu s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima se riječi Vrhovnog svećenika ili dijecezanskog biskupa prenose putem sredstava komunikacije, izmole Oče naš, Ispovijest vjere u bilo kojem obliku u svom domu ili gdje god se nalazili (npr. u samostanskoj kapeli, bolnici, staračkom domu, zatvoru…) i druge odobrene molitve u skladu sa svrhom Svete godine, prinoseći svoje patnje ili teškoće svojih života“ (AP, Dekret, Br. II).

         „Nadalje, vjernici će moći dobiti jubilejski oprost ako pobožno sudjeluju u pučkim misijama, duhovnim vježbama ili tečajevima o tekstovima Drugoga vatikanskog sabora i Katekizmu Katoličke Crkve, koji bi se, po volji Svetoga Oca, trebali održavati u crkvama ili drugim prikladnim mjestima“ (AP, Dekret, Br. III).

         Vjernici koji su učinili djelo milosrđa u korist duša u čistilištu, ako pristupe sakramentu pričesti unutar euharistijskog slavlja drugi put u istom danu, moći će dobiti potpuni oprost dva puta toga istog dana, a može se primijeniti samo za pokojne.

         Potpuni oprost je na osobiti način povezan s djelima milosrđa i pokore, koji svjedoče o pouzdanom obraćenju.

         „Također, vjernici će moći dobiti jubilarni oprost ako u primjereno vrijeme posjete svoju braću i sestre koji su u potrebi ili teškoćama (bolesnici, zatvorenici, usamljene starije osobe, invalidi…), hodočasteći tako prema Kristu koji je prisutan u njima (v. Mt 25,34-36). Pridržavajući se duhovnih, sakramentalnih i molitvenih uvjeta, vjernici će sigurno moći ponavljati takve posjete tijekom Svete godine i tako će svaki puta, pa čak i svakodnevno, dobiti potpuni oprost.

         Jubilejski potpuni oprost može se postići i kroz inicijative koje na konkretan i velikodušan način provode pokornički duh koji je poput duše Jubileja. Tu se posebno misli na ponovno otkrivanje vrijednosti petka: uzdržavanjem, barem na jedan dan, od uzaludnih aktivnosti (stvarnih ili virtualnih, prenošenih putem medija i društvenih mreža), od suvišne konzumacije (primjerice..), kao i izdvajanjem novčanih iznosa za siromašne, podupiranjem vjerskih ili društvenih aktivnosti, osobito u korist obrane i zaštite te kvalitete života u svim njegovim fazama, napuštene djece, mladih ljudi u poteškoćama, starijih Ijudi u potrebi ili usamljenih, migranata iz različitih zemalja…, posvećujući tako prikladan dio svog slobodnog vremena dobrovoljnim aktivnostima, u korist zajednice ili drugim oblicima zalaganja“ (AP, Dekret, Br. III).

3. Poziv i poticaj svećenicima i pastoralnim djelatnicima

     Pozivam sve svećenike „da velikodušnom dostupnošću i predanošću vjernicima pruže najširu mogućnost korištenja sredstva spasenja na način da se objavi vrijeme kada se može pristupiti ispovijedi i pokorničkim slavljima“ (AP, Dekret, Br. III.). Podsjećam svećenike, ovisno o mogućnostima, u skladu s motuproprijem Misericordia Dei, da imaju pastoralnu mogućnost ispovijedanja i tijekom slavlja svete mise.

   Potičem svećenike i sve uključene u pastoral Nadbiskupije da se pobrinu za jasno objašnjavanje vjernicima ovdje navedenih odredbi i načela za posvećenje vjernika.

     Neka nam Jubilejska godina bude milosno vrijeme raspirivanja kršćanske nade koja ne razočarava i zadobivanja jubilejske milosti oprosta koja nas čvršće u Ijubavi sjedinjuje s Bogom, bližnjima i s našim dragim pokojnicima.

Zadar, na spomendan sv. Ivana od Križa, 14. prosinca 2024. Broj: 1249/2024.

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Božidara Longina, župana Zadarske županije, održan je u petak, 20. prosinca, u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru, povodom božićnih blagdana.

U srdačnom razgovoru, nadbiskup i župan razmijenili su mišljenja o aktualnim društvenim prilikama, s naglaskom na županijske projekte koji su završeni ili su pri završetku radova. Mons. Zgrablić je pohvalio inicijativu Zadarske županije u  izgradnji hospicija, povećanje naknade za novorođenu djecu te ulaganja u školstvo. „Pratimo vaš rad, raduje nas sve što radite na dobrobit naroda. To su sve jako dobri projekti“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Mons. Zgrablić skrenuo je pozornost na potrebu otvaranja katoličkih dječjih vrtića  koji neće biti privatnog statusa, jer Crkva, kako je rekao, nije pozvana biti institucija s profitom, nego bi eventualna zarada bila namjenska, za korist zajednice.

„Želimo roditeljima koji drugačije žele odgajati djecu dati izbor, nuditi kršćanski duh u kojeg vjerujemo i nositi istinske vrijednosti“, rekao je nadbiskup, dodavši kako bi Crkvi u tim namjerama trebala podrška lokalne i regionalne samouprave.

Župan i nadbiskup razgovarali su i o potrebi proslave Božića u skladu s tradicijom te poštovanjem kršćanskih vrijednosti.

Uz prigodne darove, župan Longin je nadbiskupu i suradnicima uputio čestitke povodom božićnih blagdana i zaželio zdravlja u novoj 2025. godini. Na susretu je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

To je tradicionalni božićni susret zadarskog nadbiskupa i zadarskog župana s njegovim suradnicima koji se svake godine, naizmjence, održi u Nadbiskupskom domu, odnosno  u uredu Zadarske županije.

Vlatka Vučić Marasović

Foto: Vlatka V. Marasović / T. Vidov

Betlehemsko svjetlo došlo je u katedralu sv. Stošije u Zadru za vrijeme mise zornice koju je u srijedu, 18. prosinca, u zadarskoj prvostolnici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskupu Zgrabliću Betlehemsko svjetlo predala je Irina Kozličić Juraga, voditeljica odreda udruge izviđača Zarus. Zahvalivši predstavnici izviđača na donošenju svjetlu kao znaku mira i nade, nadbiskup je u propovijedi rekao kako Bog ljude želi približiti sebi i putem svjetla, što je, prema Knjizi Postanka, prva stvarnost kojoj je Bog dao postojanje pri stvaranju svijeta. „Svjetlost Božje istine, spoznaje o Bogu, dolazi k nama kao dobro koje tjera zlo iz našeg života, kao svjetlost koja raspršuje tmine i mrak našeg života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isus svjetlo u životu čovjeka, Božje svjetlo koje je zasjalo u Božiću. Isus je za sebe rekao: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“.

U misi su suslavili umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik. Betlehemsko svjetlo nalazi se u katedrali sv. Stošije i tko želi, može doći zapaliti svijeću na plamenu od Betlehemskog svjetla i ponijeti ga u svoj dom.

I. G.

Foto: Nada Šarlija

Knjiga „Maffeo Vallaresso, Epistolario (1450-1471) e gli altri documenti trasmessi dal codice vaticano Barberiniano latino 1809“, odnosno Epistolar zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa, predstavljena je u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u četvrtak, 14. studenoga.

Knjigu su uredili ugledni latinisti, vrhunski lingvist dr. sc. Matteo Venier i dr. sc. Matteo Melchiore, koji je vrhunski stručnjak za crkvenu i društvenu povijest Venecije u kasnom Srednjem vijeku i jedan je od najtraženijih talijanskih mladih pisaca.

Ovaj epistolar je dopunjeno izdanje korespondencije nadbiskupa i humaniste Vallaressa koji je bio član ugledne mletačke patricijske obitelji, a pokopan je u zadarskoj katedrali sv. Stošije. Ta je knjiga novo izdanje epistolarija Maffea Vallaressa (Venecija, 1415. – Zadar, 1496.) koji je bio dugogodišnji zadarski nadbiskup, čak 44 godine, od 1450. do svoje smrti 1494. godine.

Vallaresso je doktorirao na Sveučilištu u Padovi, bio je kanonik na Kreti i u Trevisu, a 1449. imenovan je za apostolskog protonotara. Sredinom 1450. papa Nikola V. imenovao ga je zadarskim nadbiskupom. Sudjelovao je u političkim događanjima onoga doba; 1462. posredovao je u oslobađanju biskupa Nikole Modruškoga koji se nalazio u zatočeništvu knezova Kurjakovića. Potaknuo je izgradnju i financirao velike graditeljske pothvate u Zadru: uređenje nadbiskupskog doma u kojem živi zadarski nadbiskup, izradu novog pročelja crkve sv. Marije Velike, izgradnju novog katedralnog zvonika. U Apostolskoj biblioteci u Vatikanu pohranjen je njegov rukopis Pisma i govori zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa (Maffei Vallaressi archiepiscopi Hyadrensis epistolae et orationes), koji sadrži njegovu prepisku s Rimskom kurijom, mletačkim vlastima u Veneciji, dalmatinskim biskupima te hrvatskim banovima i velikašima. Taj rukopis je važan za razumijevanje političkih, društvenih, kulturnih i crkvenih prilika u Dalmaciji, Istri, Bosni i Albaniji u 15. stoljeću.

Knjigu koja predstavlja djelovanje Vallaressa u kontekstu odnosa između Zadra, Venecije i Rima predstavili su njen urednik, dr. Matteo Venier s Odjela za humanističke znanosti i kulturnu baštinu Sveučilišta u Udinama i dr. Reinhold Christopher Müller, s Odjela srednjovjekovne povijesti Sveučilišta u Veneciji.

Dr. Müller je rekao da je Vallaresso, kao osoba, bio veliki entuzijast, poduzetan, uvijek je tražio načina kako učiniti bolji posao. Uspijevao je dobro ekonomski upravljati potrebama Nadbiskupije i ostvarivao je dobre prihode. Premda nije visoko kotirao u mletačkom društvu, uvijek je nastojao unaprijediti svoju poziciju, a kao Talijan bio je u konfliktu s domaćim ljudima, o čemu je često govorio.

Dr. Venier je predstavio strukturu Epistolara koji sadrži više od petsto pisama; većinu je napisao Vallaresso ljudima s kojima se dopisivao, a manje je pisama koje su adresati pisali njemu. „Epistolar je dokument od velikog povijesnog i književnog značaja: prenosi brojne činjenice o građanskom, vjerskom i kulturnom životu Dalmacije u 15. st., koje je tada bilo pod mletačkom vlašću. Brojne i različite osobe razgovaraju s biskupom: prije svega, visoki prelati katoličkog svećenstva, kao kardinal Pietro Barbo, koji je bio Vallaressov najutjecajniji mecena i postao je papa 1464. g. pod imenom Pavao II. Tu su i ugledni humanisti, Lauro Quirini, zatim mnoge manje poznate ili nepoznate osobe, crkvene i laičke, među kojima su liječnici, sveučilišni profesori, jezikoslovci, vojnici i mornari. Veliki dio tadašnjeg društva ogleda se u epistolarnoj zbirci Maffea Vallaressa“, rekao je dr. Venier.

Kritičko izdanje epistolarne zbirke bio je dug i zahtjevan posao iz više razloga, rekao je dr. Venier. Najprije, pisma su prenesena iz samo jednog kodeksa, Barberiniano latino 1809 u Biblioteca Apostolica Vaticana (Vatikanskoj knjižnici). „Vrlo malo Vallaressovih pisama prepisano je u drugim kodeksima, vrlo malo Maffeovih pisama uključeno je u druge epistolarne zbirke; neki se mogu pronaći prepisani, npr. u epistolarnoj zbirci Francesca Barbaroa, istaknutog mletačkog političara i humaniste. Do sada nisu pronađena Vallaressova autografska pisma. Stoga, da bismo dali cjelovito izdanje epistolara, moramo se osloniti na jedino dostupno svjedočanstvo, kodeks Barberiniano u Vatikanskoj knjižnici. Najvjerojatnije je to kodeks napisan u okruženju nadbiskupa Maffea, ali svakako nije autografski kodeks. Vjerojatno je nastao za obiteljske potrebe, da se u krugu nadbiskupove rodbine i prijatelja bilježi njegova korespondencija, koja je najjasniji i najznačajniji dokument njegovog pastoralnog, političkog i kulturnog angažmana“, rekao je dr. Venier.

Predavač je podsjetio da je proučavanje Barberinianovog rukopisa prije više od sto godina počeo veliki hrvatski povjesničar i filolog Luka Jelić (1864.-1922). Jelić je 1898. objavio izbor Vallaressovih biskupskih pisma u časopisu ‘Starine’. „Nakon studija u Splitu i Bogoslovije u Zadru, Jelić se preselio u Rim na studij na Papinsko Lateransko sveučilište i u Arhivsku školu Vatikanske knjižnice. Potom se vratio u Zadar, ali je uvijek održavao vezu s Rimom, gdje je boravio i u drugim prilikama. Zahvaljujući posjećivanju Vatikanske knjižnice, Jelić je bio prvi znanstvenik koji je prepoznao važnost kodeksa i uredio neka najvažnija pisma. Njegov doprinos bio je od temeljne važnosti u donošenju današnjeg cjelovitog izdanja epistolara“, poručio je dr. Venier.

„Kodeks je pisan humanističkim kurzivnim rukopisom koji je često težak i nesiguran za čitanje. Samo nekoliko listova na kraju rukopisa (str. 616-620) prepisano je drugom rukom. Stoga je prva poteškoća točan prijepis rukopisa: visoki je rizik od pogrešnog tumačenja, time i iskrivljenja prepisivačevog rukopisa.

Cijeli epistolar sastavljen je na latinskom jeziku. To ne treba čuditi jer je latinski u kršćanskoj Europi 15. stoljeća bio najrašireniji i najnormalnije korišten jezik, osobito od strane crkvenih i humanističkih ljudi. Vallaresso je bio eklezijalan i čovjek bogate humanističke kulture.

Prepisivač latinskog rukopisa Barberiniano 1809., iako je dobro poznavao latinski, ipak je činio razne pogreške u prepisivanju slova (izostavljanja riječi i razna njihova iskrivljavanja), ali ni to ne iznenađuje. Vjerojatno je prepisivao iz prijašnjih bilježnica (tzv. “Knjiga za prepisivanje pisama”), u koje su izvorne poruke prepisivali drugi, možda već s pogreškama ili pogrešnim tumačenjem izvornika. Stoga je zadatak suvremenog urednika prepisati Barberinijanov rukopis što je točnije moguće i tako otkriti sve tekstualne probleme, odnosno dijelove koji ne daju uvjerljivo značenje i stoga se moraju smatrati neispravnim“, upozorio je dr. Venier.

Urednik tada predlaže uvjerljivi ispravak koji je kompatibilan s općenitijim kontekstom pisma. Dr. Venier je naveo primjer. „U drugom pismu epistolara, Maffeo obavještava Pietra Barba da mu je na dar poslao dragocjeni predmet, sliku Djevice naslikanu na ploči; slika razrađena s profinjenom umjetnošću: pusilla tabula in ea virginea figura plimario opere elaborata.

Riječ plimario, kako je prenosi rukopis Barberiniano, ne postoji. Ali mi to možemo sigurno i jednostavno ispraviti: pusilla tabula in ea virginea figura primario opere elaborata. Tekst sada ima uvjerljiv smisao: primario opere znači ‘s prvorazrednom umjetnošću’, ‘s posebno profinjenom umjetnošću’. Tj., prepisivač je zbog smetnje ili nesporazuma zamijenio dva slova, što je pogreška koju čini vrlo često“, rekao je dr. Venier.

Kad je prvo izdanje Epistolarija bilo tiskano 2021., dr. Venier je poslao primjerak prof. Vincenzu Feri sa Sveučilišta u Messini koji je najveći stručnjak za humanistički latinski jezik. On je uočio niz točaka koje je trebalo ispraviti ili su bile nedovoljno ispravljene. U drugom izdanju Epistolarija uvažili su njegove prijedloge i unijeli su ih u tekst, na čemu su mu urednici jako zahvalni.

„Drugi aspekt Epistolarija je latinski jezik koji se u njemu koristi: on nije po uzoru na klasične autore (Ciceron, Vergilije); to nije elegantan i profinjen latinski kakav su koristili Lorenzo Valla, Poggio Bracciolini ili drugi veliki humanisti. Biskup Vallaresso koristi latinski jezik koji je vlastit za venecijansku kancelariju, čije su karakteristike srednjovjekovne, s prisustvom riječi iz talijanskog narodnog jezika. Stoga je potrebno razumjeti izvorne načine izražavanja, idiomatske izraze koje klasični latinski potpuno zanemaruje. Postoji niz riječi kojih nema u rječnicima, ali su izvorne i dio leksičke baštine mletačkih klerika i kancelara toga doba“, rekao je dr. Venier.

Ipak, Maffeova pisma ne karakteriziraju uvijek izrazi tipični za kancelarijski jezik. U nekima upućenima humanističkim prijateljima, kao što je Lauro Quirini, Maffeo pazi da se izrazi na način koji je i u skladu s kulturom dopisnika: u tom slučaju, on se izražava na načine vlastite najprofinjenijim humanističkim krugovima. Neka su pisma posebno retorički intonirana, napisana strastvenim i živahnim stilom. To su tekstovi velike književne vrijednosti.

„To je slučaj s pismima koja se tiču ​​vrlo teškog odnosa koji je Maffeo imao s opatom samostana sv. Krševana. Izvor svađe bio je nadbiskupov zahtjev za danak od kojeg je opat vjerovao da je on po pravu oslobođen. Svađa je postala vrlo ozbiljna, uključila je cijelu zadarsku zajednicu i trajala je jako dugo. U tijeku afere, Maffeo se osjećao napuštenim: Bogdan, opat sv. Krševana, imao je zaštitu Pietra Barba, prelata s kojim je Vallaresso bio blizak. I Pietro Barbo je tada uskratio Vallaressu punu podršku koju je Vallaresso očekivao.

U toj teškoj situaciji, 8. srpnja 1469., Maffeo je napisao pismo Pietru Barbu (br. 396 u našem izdanju): u njemu je strastveno i gorljivo zagovarao svoj slučaj, izražavajući svoje očajničke osjećaje izolacije, tuge i duboke gorčine uzrokovane neprijateljstvom koje je osjećao od redovničkog klera i velikog dijela Zadrana“, rekao je dr. Venier, istaknuvši da je ta Vallaressova poslanica od velike vrijednosti kao povijesni dokument, a kao književni dokument predstavlja strastvenu autobiografsku ispovijest.

Barberinianov rukopis 1809. u Vatikanskoj knjižnici ima i rukom pisane bilješke na marginama mnogih listova i neke crteže perom, koji su ikonografski zanimljivi.

„Ruka koja je pisala rukopis razlikuje se od ruke prepisivača. Budući da rubne bilješke naglašavaju točke u pismima od posebne biografske vrijednosti i da su artikulirane u prvom licu (npr. str. 173: ‘Narro quae de abbate mihi referebant(ur)’), iznio sam hipotezu da su sve te Maffeove bilješke njegova vlastita ruka. Pretpostavio sam i da su popratni crteži također njegova ruka: to su portreti, često rađeni u profilu, koji su ponekad karikirani.

Ako se dokaže hipoteza da je cjelokupni aparat bilježaka i crteža djelo Maffea Vallaressa, onda je potvrđena i funkcija kodeksa kao obiteljske knjige, napisana i zamišljena da sačuva uspomenu na biskupa i njegove poslove u gradu Zadru među njegovom najbližom rodbinom i prijateljima“, poručio je dr. Venier.

U Zadru predstavljeno drugo izdanje Epistolarija obogaćeno je doprinosom uglednog filologa Vincenza Fere i u usporedbi s prvim izdanjem, na puno mjesta je ispravljeno. Stoga je pouzdaniji, točniji od prethodnog i bio je neophodan za objaviti, rekao je dr. Venier, u želji da i drugi znanstvenici nastave s istraživanjem, proučavanjem i komentiranjem toga Epistolarija te tako doprinesu boljem razumijevanju osobe Maffea Vallaressa, njegovih korespondenata i društva grada Zadra, u kojem je kao zadarski nadbiskup živio i radio 44 godine.

Prigodnu riječ na početku predstavljanja uputio je i prof. dr. Dušan Mlacović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani koje je izdavač te knjige.

Predstavljanje su organizirali Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’.

Pozlaćeni pastoral iz 15. st. koji je dao izraditi zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso, povijesno je najstariji i umjetničkom izradom najvrjedniji biskupski štap koji posjeduje Zadarska nadbiskupija, a zadarski nadbiskup koristi ga u osobito svečanim prigodama. Taj pastoral koji se inače čuva u riznici Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru nosio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić na misnom slavlju kada je uveden u službu zadarskog nadbiskupa, 15. siječnja 2023., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Predbožićni susret u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru koji je tradicionalno okupio učenike, profesore i obitelji učenika, održan je u sportskoj dvorani te škole u ponedjeljak, 16. prosinca.

Učenici su izveli scenski prikaz novozavjetne prispodobe o bogatašu i Lazaru koju su povezali s božićnom pričom ‘A Christmas Carol’ Charlesa Dickensa, pod vodstvom Ivane Miočić, profesorice Hrvatskog jezika koja je osmislila scenarij, u suradnji s učenicima dramske skupine. Glavni lik u predstavi, bogataš, sebičan je čovjek koji gleda samo na materijalno i nema osjećaja za pomoći potrebe bližnjih. S vremenom mu je proradila savjest i promijenio se u bolju osobu. „Poruka predstave je da pogledamo oko sebe, tko su ljudi koji su dio našeg života, koji možda izgledaju nebitno, a mi smo karike u njihovom životu. Skloni smo gledati samo sebe i svoj materijalni dobitak, a nismo svjesni da utječemo na tuđe živote. No, koliko pomažemo drugima utječe i na to hoćemo li biti s našim Spasiteljem“, rekla je prof. Miočić, u želji da se u ljudima pobudi „nada da postoji iskupljenje, mogućnost promjene, da se pomogne ljudima oko sebe i tako pomogne i sebi“.

U ime učenika škole, učenik Petar Barunčić je poručio: ,,Čistimo naše domove, kitimo ulice, jelke, pripremamo poklone. No, čistimo li naše duše? Osvrnemo li se oko sebe i promotrimo li tko nas okružuje, tko su naša braća i sestre u kojima bismo trebali pronaći Novorođeno Dijete? Tko su naši Lazari koji nas čekaju da im pomognemo? Jesmo li sasvim okupirani ovozemaljskom prolaznošću?”, upitao je Barunčić, potaknuvši „da u ovom prolaznom životu ne kujemo lance za vječnu propast, nego put svjetlosti za Kraljevstvo nebesko“. Na susretu je pjevao i zbor Klasične gimnazije pod vodstvom Grge Ivkovića.

Don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar, u obraćanju prisutnima rekao je da taj scenski prikaz ispunja ponosom i zahvalnošću za trenutke u kojima su se učenici potrudili kako bi uveselili božićne dane. „Božić je vrijeme darivanja zato što se Bog nama darovao. Po njegovom primjeru želimo jedni druge darivati, svojim vremenom, trudom, radom, angažmanom, pa i prigodnim poklonom. Gospodin nikad ne ostaje dužan onima koji se njemu daruju“, poručio je don Ante. Zahvalio je profesorima i djelatnicima škole, svima koji se trude da škola bude „obitelj u velikome“, istaknuvši vrijednost zajedništva. Potaknuo je na daljnje izgrađivanje obiteljskog ozračja i zajedništva u školi, poželjevši da božićni blagdani budu na ispunjenje svakog srca i da se Gospodin rodi u srcu svakoga.

Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izrazio je zadovoljstvo što se u gimnaziji uči puno dobroga, što se stječe puno informacija korisnih za život. „Drago mi je da ima lijepih i poučnih trenutaka kao što je taj scenski prikaz koji izgrađuje naše srce i našu savjest. Što nam koristi puno znanja, ako nemamo srca, a ono je najvažnije. Bog nam je po svome Sinu Isusu Kristu, u Božiću, otvorio svoje srce. Ne samo da u to srce možemo gledati i diviti mu se, nego Isusovim rođenjem, Bog nam je dao mogućnost da se u tom srcu možemo nastaniti. To srce je najljepše mjesto gdje možemo boraviti, najljepše što možemo doživjeti i što može duboko ispunjavati naš život“, poručio je mons. Zgrablić. Čestitao je svima koji se trude oko dobra djece i zahvalio roditeljima na povjerenju upisom djece u Klasičnu gimnaziju. Poželio je da napreduju u odgajanju za Isusa, u dobi, mudrosti i milosti.

Nakon navještenog evanđelja po Mateju, nadbiskup je blagoslovio učenike i njihove obitelji, djelatnike i školu, poželjevši svima blagoslov u potrazi za istinom. Škola je mjesto poučavanja, proširivanja istine te je mons. Zgrablić molio da djeca  ljudsku mudrost spajaju s evanđeoskom istinom, da je očituju svojim životom i ponašanjem te da se obogate ljudskim i božanskim znanjem. U Molitvi vjernika molilo se za duh mudrosti.

Nakon blagoslova, sudionici su, uz fritule, tradicionalno sudjelovali u tomboli humanitarnog karaktera. Profesori su donijeli numerirane poklone za koje svatko daruje prilog, a osoba to što dobije ponese sa sobom. Ti su prilozi namijenjeni za školski fond ‘Gorušičino zrno’ kojim se pomažu gimnazijalci slabijeg imovinskog stanja, pomažući im u kupnji knjiga ili za izlete, putovanja, u želji da svaki učenik, bez obzira na materijalnu situaciju, bude dijelom svih programa koji se organiziraju u Klasičnoj gimnaziji Zadar koja je najstarija odgojno – obrazovna škola u Zadarskoj županiji.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pavao Mašić, istaknuti hrvatski orguljaš i Nera Gojanović, mezzosopranistica, izveli su adventski orguljaški koncert u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 15. prosinca, u organizaciji udruge ‘Ars Organum’ i župnog ureda katedrale sv. Stošije.

Koncert je održan kao doprinos glazbeno – meditativnoj duhovnoj pripravi ususret Božiću te u spomen i na čast sv. Zoila, na uočnicu blagdana sv. Zoila, jednog od zadarskih zaštitnika, koji se slavi 16. prosinca.

Bio je to drugi od sedam predviđenih koncerata u sklopu festivala ‘Orgulje sv. Stošije’. Pavao Mašić je svjetski priznati orguljaš i čembalist impresivne biografije koji je orguljaški koncert u zadarskoj katedrali održao i na uočnicu blagdana sv. Krševana, 23. studenog 2024., kao prvi koncert u sklopu festivala „Orgulje sv. Stošije“ – sezona 2024./2025. Primarna uloga orgulja je uzveličati liturgijska slavlja, a takvim koncertima udruga ‘Ars Organum’ i župni ured sv. Stošije žele promicati i popularizirati orguljašku glazbu i sâm instrument.

„Jako lijepo mi je svirati za orguljama u zadarskoj katedrali jer su one sestrinske orgulje, ‘starija sestra’ orgulja u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu gdje je isti graditelj, Wolfgang Eisenbarth, sagradio malo manje orgulje, prilagođene crkvi. Volumen katedrale sv. Stošije je puno veći, silina zvuka je bogatstvo i pregršt je mogućnosti zvukovnih kombinacija boja na tri manuala, jedna klavijatura se svira i nogama. Orguljaš je cijelo vrijeme zaposlen, ali pravo blago je istraživati sve te boje“, rekao je Mašić, istaknuvši volumen katedrale, prostor i odjek te sâme orgulje. „Orgulje su zapravo građevina u građevini, pa kad sviram, pokušavam osluškivati prostor. Važno je da ovakav instrument bude stalno u upotrebi. To najbolje vidimo u crkvi sv. Marka u Zagrebu u kojoj je bila stanka četiri godine zbog potresa. Kod mnogih svirala, iako nisu pokvarene, osjeti se da nisu radile četiri godine. Svaki koncert, svako muziciranje, svaka misa uz zvuk orgulja je jako dobra, jer orgulje stalno rade i to je važno. A važno je i da orgulje okupljaju oko sebe ljude, pjevače, glazbenike i publiku koja ima prigodu čuti raskoš zadarskih orgulja“, poručio je Mašić.

Za vrijeme došašća izveo je repertoar većinom marijanske teme, germanskih i talijanskih autora, „da glazba potakne ljude na razmišljanje, na introspekciju, što se i očekuje u danima Došašća“, rekao je Mašić. Pavao Mašić je stalni orguljaš u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, profesor orgulja i čembala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i glavni orguljaš opere u HNK-u u Zagrebu. Izdao je pet albuma i dobio jedanaest Porina. Voditelj je festivala „Orgulje sv. Marka“ i voditelj ljetne orguljaške škole u Šibeniku. Održava koncerte diljem svijeta. Na njegov poziv, renomirani svjetski glazbenici prvi put došli su u Hrvatsku.

Gojanović je rekla da je raduje pjevati u sakralnom prostoru „zbog posebnosti ambijenta, zbog duhovnog mira kojeg osjeća u crkvi i zbog predivne akustike katedrale sv. Stošije, što je jako bitno i daje posebnu čar pjevano – govornom jeziku“. Nera Gojanović je umjetnička suradnica za glazbenu i glazbeno-scensku djelatnost u Šibenskom kazalištu gdje je pokrenula koncertnu sezonu, ciklus predstavljanja šibenskih glazbenika i dva festivala klasične glazbe. Članica je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.

Na koncertu su izvedene skladbe autora: Jacques-Nicolas Lemmens, Prélude à 5 parties (École d’orgue, 1862); Johann Sebastian Bach, Schmücke dich, o liebe Seele, BWV 654; Alessandro Stradella, Pieta Signore; Giuseppe Verdi, Ave Maria, arija Desdemone iz opere Otello; Giovanni Morandi, Sonata all’Elevazione u Es-duru, op. 21; Uvod, tema s varijacijama i finale u F-duru, Pietro Mascagni, Ave Maria; Franjo Dugan, Kromatska fuga u c-molu i Georges Bizet, Agnus Dei.

„Zadarska katedrala ponosi se svojom ljepotom u romaničkom stilu i raskošnim klasicističkim instrumentom, orguljama. Orgulje su masivnog, izrazito rafiniranog zvuka, zahvaljujući labijalnim sviralama. Orijentirane su na francuski glazbeni stil 19. stoljeća. Imaju čak 56 registara. To su treće po veličini crkvene orgulje u Hrvatskoj i prve po kvaliteti. U cijelosti su ručni rad, s naglaskom na mehaničku trakturu njemačke tradicijske radionice orgulja Eisenbarth iz Passaua“, rekao je Dragan Pejić, orguljaš u katedrali sv. Stošije.

Prije početka koncerta, u ime organizatora, prisutnima se prigodno obratila Jolida Klarić. „U želji da se, uz liturgijska slavlja, u katedrali sv. Stošije oplemene i blagdanske svečanosti te populariziraju vrijedne orgulje koje krase katedralu, prije više od godinu dana počela je lijepa priča, festival ‘Orgulje sv. Stošije’ koju je pokrenula udruga ‘Ars Organum’ u suradnji sa župnim uredom sv. Stošije. Želimo naše građane darovati orguljaškim koncertima povodom proslave naših svetaca zaštitnika koji se svečano časte u našoj prvostolnici i za velikih blagdana te u ljetnim mjesecima dodatno obogatiti kulturni život grada Zadra“, istaknula je Klarić. Naime, tijekom ljeta 2024., tri orguljaška koncerta održali su svjetski poznati glazbenici, Matthias Havinga, Paul Fey i Daniel Roth. Klarić je zahvalila don Josipu Radojici Pinčiću, župniku katedrale sv. Stošije i Zadarskoj nadbiskupiji, što su podržali to obogaćenje glazbenog života katedrale i grada Zadra.

O životu ranokršćanskog mučenika sv. Zoila

Sv. Zoilo je najmanje poznat i pomalo zaboravljeni zadarski zaštitnik te je Klarić na početku koncertne večeri predstavila njegov životopis. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u kolibi pokraj Akvileje u 3. st., u blizini današnjeg Trsta. Na starom prijepisu jednog Martirologija iz 1596. god. piše: „Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista“.

Za progona prvih kršćana u doba Dioklecijana, Zoilo se izložio učiniti tjelesno djelo milosrđa, mrtvoga pokopati. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji, gdje se brzo proširio njegov kult. Navodi se da je bio ‘confessor’, ispovjedalac vjere. Nakon provale Huna i razaranja Akvileje 452. god., Zoilove moći prenesene su u biskupiju Udine.

Povjesničar Federico Bianchi piše da su moći sv. Zoila, s moćima sv Krševana, prenesene u Zadar 649. g. te su bile smještene u crkvu Svete Marije Velike. Kad je 1570. srušena crkva Marije Velike, raka sv. Zoila prenesena je u susjednu kapelu sv. Roka i tamo je ostala do 1622. godine. Tada je nadbiskup Luka Stella  izvršio rekogniciju, nakon koje su zemni ostaci sv. Zoila, uz veliko slavlje, preneseni 16. prosinca 1622. u svetište za pohranu relikvija u katedralu sv. Stošije. U spomen na prijenos tijela sv. Zoila iz crkve Marije Velike u katedralu sv. Stošije, Zadarska nadbiskupija je kroz povijest 16. prosinca slavila njegov blagdan, a spominjala ga je i 23. prosinca, koji se smatra datumom Zoilove smrti.

Čašćenje sv. Zoila u zadarskoj katedrali uvijek je bilo slavljeno uz najveće počasti. O tome postoje izvornici, npr. Kompendij o službama i ceremonijama u zadarskoj katedrali kroz godinu. Uoči blagdana sv. Zoila katedrala je zvonila, pozivala ljude na molitveno okupljanje. Otvarao se relikvijar sv. Zoila. U Arhivu Zadarske nadbiskupije, u Državnom arhivu u Zadru i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru nalaze se podaci da je gotovo svaka crkva u Zadru imala sliku ili kip u čast sv. Zoila, što govori koliko su Zadrani častili sv. Zoila.

Sv. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, varošana koji su živjeli u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za čovjeka. Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić je 13. prosinca 2020. donio relikviju sv. Zoila u župnu crkvu bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru.

„Zadrani su se utjecali sv. Zoilu kroz stoljeća i svečano ga častili. Danas je na nama zadaća da očuvamo baštinu života Zadarske nadbiskupije. Neka koncert u pripravi za Božić bude naš doprinos oživljavanju čašćenja sv. Zoila i očuvanju tradicije naše Crkve“, poručila je Klarić, poželjevši da se oraspolože srca za činjenje dobra, osobito prema siromasima, po uzoru na sv. Zoila. Zaključno je izrekla zagovornu molitvu sv. Zoilu: „Bože, ti si Crkvu poučio da je sav tvoj zakon u ljubavi prema tebi i bližnjemu. Neka nam po primjeru sv. Zoila ne dojadi činiti dobro i vršiti djela milosrđa, kako bismo se ubrojili među blagoslovljene u tvome Kraljevstvu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Fra Marin Karačić, župnik župe sv. Stjepana Gorica – Sovići i kantautor duhovne glazbe, predvodio je adventsku duhovnu obnovu u subotu, 14. prosinca, u crkvi sv. Pavla u župi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru.

Fra Marin je predvodio misno slavlje, a nakon mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Rekavši da Došašće poziva na pripremu srca, fra Marin je podsjetio kako u navještenom Evanđelju Ivan Krstitelj na pitanje različitih skupina što im je činiti, odgovara: podijeliti haljinu i hranu s onim tko nema, carinici neka ne utjeruju više od određenoga, vojnici neka ne čine nasilje. „Nije rečeno ništa senzacionalno, novo i neočekivano. Sve to treba biti normalno, uobičajeno ponašanje. Vidimo da ljudi nisu dobili neke senzacionalne odgovore, nego im je Ivan samo rekao da izvršavaju stvari na koje su zapravo i bili pozvani.

I nama Bog ne govori ništa senzacionalno niti se od nas očekuje neko drastično mijenjanje života, da bismo se obratili. Obraćenje se događa upravo u našoj najdosadnijoj svakodnevnici, u našim poslovima koje obavljamo“, poručio je fra Marin. Upozorio je kako nije cilj da osoba ode iz svoje obitelji „i na nekom brdu doživi neki svoj preokret“.

„Ako te Bog poslao u obitelj u kojoj jesi, mjesto tvoga posvećenja je upravo ta obitelj. Vidimo kako se najteže bitke vode upravo u najdosadnijoj svakodnevnici. A nama je lakše nešto učiniti, deset drugih stvari, negdje otići, nešto pročitati, misleći da će onda nešto biti. To su čarolije, to je kratkotrajno. Isus je prvih trideset godina svoga života bio sasvim normalan čovjek. Vjerojatno je pomagao Mariji i Josipu oko kućanskih poslova, pomagao je Josipu u tesarskoj radnji. Ako je Bog pripremao svoga sina Isusa kroz njegovu dosadnu, običnu svakodnevnicu za otkupiteljsku službu, zašto misliš da će tebe, mene, pripremati drugačije“, istaknuo je fra Marin, poručivši: „Moja obična svakodnevnica je mjesto moje promjene. Ako si majka, budi majka. Daj cijeli svoj život za muža, djecu. Neka ti oni budu na prvom mjestu“. Karačić je upozorio kako nije smisao da žena negdje drugdje, izvan obitelji, danima moli i zapusti muža i djecu. Muž i djeca su prioritet, kroz poslove u obitelji i ljubav koju im pruža, žena proslavlja Boga.

„Ne trebaš ići iz obitelji da bi ti doživjela promjenu i dok doživljavaš promjenu, muž i djeca kući pate zbog tvoje promjene. Kroz ljubav prema njima itekako možeš doživjeti svoje obraćenje, ako iz ljubavi kuhaš, pereš, pripremiš i pružiš im majčine ljubavi. Žena ispuni cijelu kuću ljubavlju. Budi to za što te Bog stvorio. Očevi, budite vjerni i skrbni. Nađite vrijeme za suprugu, djecu“, potaknuo je fra Marin. Upozorio je da djeci prolazi djetinjstvo dok roditelji razmišljaju o poslu, novcu, karijeri i ostalome. „Neće se vratiti godine koje su roditelji propustili provesti s djecom. Je li tužno da ti djecu gleda netko drugi kako rastu, dok si ti zaposlen? Zar ti nisi pozvan gledati djecu kako odrastaju, a ne da ih netko drugi odgaja, dok ti trčiš za poslom i karijerom? Sve je to u redu, ali treba posložiti stvari na pravo mjesto, da sve ima smisla“, poručio je fra Marin.

Glede posvećivanja u svakodnevnici, Karačić je rekao da se osoba posvećuje baveći se bilo kojim poslom, ako obaveze izvršava pošteno i predano. „U svakodnevnim stvarima svjedočimo vjeru. Svjedoči vjeru u životnim situacijama na koje si pozvan. Sv. Franjo je svojoj braći govorio: ‘Uvijek propovijedajte, a ukoliko je potrebno, koristite riječi’. Znači, neka naš život propovijeda. Nismo svjesni koliko ‘upadamo’ u oči nekome, ako smo Kristovi. Treba nam čvrstine, čvrstih oslonaca u životu. Ne možemo sami biti temelj jer smo ljudi, nestalni smo. Potreban nam je Krist kao temelj. On će nam dati snagu da možemo učiniti najbolje za obitelj. Ako se Isus trideset godina pripremao kroz svoju svakodnevnicu, mislim da je to poziv za sve nas“, poručio je fra Marin.

Istaknuo je i kako je ljudima često najteže izvršiti malene obaveze. „Sitnice nam puno znače. Naš život sastoji se od sitnica. Od sitnica nastaje svađa, od sitnica započinje ljubav. Na nama je kako ćemo odlučiti i postaviti se“, rekao je fra Marin. Upozorio je i da ljudi imaju nedovoljno ljubavi prema sebi i na nedostatak kvalitetnog samopouzdanja. Važno je povjerovati da smo ljubljena Božja djeca kako bismo i mi mogli ljubiti. „Potpuni smo ako dajemo ljubav, ne samo primamo“, rekao je fra Marin.

Naglasio je važnost molitve za razlučivanje duhova, rekavši da izvor misli može biti u Bogu, nama ljudima i u Đavlu. „Treba vidjeti od koga su neka nadahnuća, na što nas navode određene misli i kako se osjećamo poslije toga. Opterećuje li nas neka misao, optužuje li nas kako smo nešto učinili, da to nije dovoljno. Čiji je to glas? Tereti li me neka misao bespotrebno ili moram neke stvari mijenjati“, rekao je fra Marin.

Potaknuo je da imamo strpljenja u odnosu s osobom koja nas povrijedi, okleveta, jer to duhovno zdrava osoba ne učinila. Kako za tjelesno bolesnu osobu imamo suosjećanja i razumijevanja, tako se treba ponašati i prema duhovno bolesnim ljudima; ne ljutiti se na njih, jer su opterećeni grijehom. „Da ta osoba nije zarobljena grijehom i zlom, ne bi tako činila. Da je slobodan, ne bi druge okrivljavao. Dužnost nam je moliti za takve osobe, da ih Gospodin toga oslobodi. To je olakšanje u životu. Oslobođenje je kad nekome ne moraš vratiti istom mjerom“, naglasio je fra Marin.

Karačić je istaknuo i važnost sudjelovanja na nedjeljnoj misi. „Jedna žena mi je rekla da se uvijek osjećala umorno. U molitvi joj je došla misao o nedjelji. Ona je nedjeljom stalno radila, ono što ne stigne preko tjedna. Ne bi išla ni na misu. Nije nedjelju posvećivala Bogu. Radila je u dan u koji se i sâm Gospod odmarao. Nije išla na misu, davala hvalu i zahvalu Bogu koja mu pripada, nego je još radila nedjeljom, da više stekne. Kad je počela živjeti nedjelju kao dan odmora, da zaista odmori s obitelji i zahvali bogu, stvari su se počele mijenjati. Podajte Gospodinu ono što mu pripada! A Gospodin vraća stostruko, bolje, više i kvalitetnije nego to sami možemo zamisliti“, istaknuo je fra Marin.

Naglasio je važnost naše zahvalnosti Bogu za njegova dobročinstva i milosti koje nam daruje. „Zahvalnost je štit koji nas čini bližima Bogu, oslobađa nas od zavisti, čini nas malenima. Imamo Bogu na puno toga zahvaliti. Puno stvarnosti i ljudi uzimamo ‘zdravo za gotovo’; svoj život, obitelj, zdravlje. Podrazumijevamo da to mora biti tako, a sve je dar. Dar je što postojimo, što volimo i što nas vole. Posvijestimo to svakodnevno“, potaknuo je Karačić, u želji da više zahvaljujemo Gospodinu, da se manje žalimo; da više brojimo blagoslove koje nam Gospodin daje, jer daruje nam puno toga.

Potaknuo je na molitvu da nas Gospodin oslobodi od svega što nas zarobljava, od svih navezanosti; od nezdravih navezanosti na sebe, stvari i ljude, od ovisnosti, grešnih sklonosti. „Neka ne ostane ništa što nas veže i sprječava da postanemo kakvima nas Bog želi, da može djelovati kroz nas. Nečega se sramimo i htjeli bismo to sakriti od Boga. Dopustimo da Bog osvijetli što je tama u našem životu. Neka njegovo svjetlo razbije svaku našu tminu i obasja naš život, da progledamo i živimo kako Bog želi, da ljubimo kako je Isus ljubio, do kraja. Da ono što smo primili od Gospodina možemo davati drugima.

Uvijek kada činimo dobro, palimo svjetlo u životu drugoga. Kada činimo zlo, gasimo svjetlu, stvaramo tamu. Djeca smo svjetla. Ne činimo živote tamnima. Neka Gospodin zapali naša srca da možemo svijetliti i pokazati drugima put koji vodi do Boga“, poručio je fra Marin, zaključivši poticajem: „Postoji li nešto u tvom životu što želiš sakriti od Boga; neka osoba, neki odnos, neki posao, radnja iz koje želiš izbaciti Krista? Ako postoji, to je crvena lampica. Kakvi su to ljubav i karijera, novac i posao, ako se za to moraš ispovijedati? Ako gradimo s Kristom, Krist nam daje u izobilju. S naše strane je potrebna vjera i predanje. Neka nam došašće bude plodonosno da razmislimo o sebi, da poravnamo neravno i pokušavamo živjeti svoju jednostavnu, dosadnu svakodnevnicu, kako bismo u najjednostavnijim stvarima mogli proslaviti najsvetijega Boga“, potaknuo je fra Marin Karačić.

Pjevanje tijekom susreta predvodio je Zbor mladih župe Bokanjac pod vodstvom Luke Kotlara.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zajednica ‘Vojske Bezgrešne – Svećeničkog marijanskog pokreta’ svečano je proslavila svetkovinu svoje zaštitnice, Bezgrešne, u ponedjeljak, 9. prosinca, u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru, molitvenim susretom na kojem su svečano obnovili svoju redovitu posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinom.

Molitelji te zajednice inače se utječu Bezgrešnoj na susretima koji se održavaju svakog ponedjeljka nakon večernje mise u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske, pred kipom Gospe Loretske, kada mole s izričitom nakanom molitve za Papu, biskupe, svećenike, redovnike, bogoslove te nova svećenička i duhovna zvanja.

„Nastojimo biti dio punine Gospine ljubavi za svećenike i to dijeliti, širiti među vjernicima; da svećenike ne promatramo samo kao ‘obične’ ljude, nego da su osobito izabrani od Boga, u radu za duše. Kada čujemo iz Gospinih poruka koliko je svećenik važan, to razbije predrasude i ispuni srce ljubavlju, unatoč njihovim pogreškama i padovima, ražari nam srce podržavajućom ljubavlju za svećenike. Neka naša ljubav bude jača od tegoba ovog svijeta, načina života i svega što Crkvu nagriza“, rekla je Sonja Petani, voditeljica susreta ‘Vojske Bezgrešne’. U arbanaškoj župi djeluju salezijanci, a sv. Ivan Bosco se na osobiti način utjecao Bezgrešnoj.

„Sv. Ivan Bosco častio je baš Bezgrešnu. Mi smo salezijanski suradnici, a sv. Ivan Bosco sve je započinjao s predanjem Bezgrešnoj. Don Bosco je sanjao dva stupa, Bezgrešnu i Euharistiju, a između toga bio je brod na kojem su bili Papa i biskupi, u oluji, kojeg je vojska pokušala potopiti. To je i naš temelj: euharistija i molitva Bezgrešnoj, za svećenike i nova zvanja. Želimo djelovati za Mariju i biti stalno u njenom okrilju, pod njenom zaštitom. Na svakom našem susretu ponedjeljkom posvećujemo se Bezgrešnom srcu Marijinom. Posveta Gospi postala je dio našeg života i stalno je prisutna u nama. Plamen Marijinog srca prati nas u svakodnevici i dio je našeg molitvenog života, da se Marija proslavi u Crkvi“, istaknula je Petani.

Svaki njihov susret ponedjeljkom započne zazivom Duhu Svetome, slijedi molitva krunice, Litanije za svećenike, pa čitanje iz knjige don Stefana Gobbija ‘Svećenicima, Marijinim predragim sinovima’. Don Stefano je dva puta bio i u Zadru, na susretu sa svećenicima i vjernicima. Slijedi posveta Srcu Marijinom, molitva za svećenike od sv. Male Terezije te zapjevaju himan ‘Bezgrešno Srce Marijino’ Svećeničkog marijanskog pokreta. Na kraju susreta prime blagoslov don Mirka Barbarića koji djeluje u župi. Otkad je došao ove godine na službu u Arbanase, don Mirko je s njima na svakom njihovom susretu. Uputi im prigodnu riječ i podržava ih u snazi te molitve. „Podrška svećenika u župi i don Mirka koji bude s nama nam je važna i znači nam. On je prepoznao vrijednost naših susreta i molitve za svećenike. Želja nam je podići svijest o važnosti molitve baš za svećenike, po Mariji“, poručila je Petani. Don Mirko je na blagdanskom susretu blagoslovio čudotvorne medaljice koje će molitelji dijeliti vjernicima, kako su to činili i sv. Maksimilijan Kolbe, sv. Majka Terezija i sv. Ivan Pavao II. koji su uzori ‘Vojske Bezgrešne’ i njihovi zaštitnici. Ove godine zajednicu su posjetili i s njima molili i salezijanski bogoslovi, pod vodstvom don Mladena Delića.

„Želja nam je da se što više moli za Crkvu, jer su potrebe Crkve velike. Na mnogim mjestima u Europi više nema sakramenta ispovijedi. Neka svećenici znaju da se za njih moli. Da svećenici ne budu samo predmet osude, nego da nam se otvori srce i molitva za njih, unatoč nekim njihovim i propustima. Bez svećenika nema podjeljivanja sakramenata, otpuštenja grijeha koje Isus daje po svećenicima u ispovijedi. Od krštenja, pričesti i krizme, do vjenčanja i sprovoda, svećenici nam posreduju prijelaz u Nebo“, istaknula je Petani. Ona je mlada udovica preminulog supruga koji je također bio posvećen Bezgrešnoj. „Svjedok sam koliko je svećenik važan u životu vjernika. To sam osobito doživjela u zadnjem stadiju bolesti moga supruga, kad su svećenici stalno bili prisutni s nama. Svećenička prisutnost je dar. Naša obitelj svjedoči koliko je važna prisutnost svećenika i što znači svećenik u životu osobe koja pati i prolazi teški križ. Bili su s nama prisutni, to je veliko, kad si pred zidom, a znaš da ti dolazi svećenik u kuću i donosi mir, nadu, utjehu i blagoslov“, poručila je Petani.

Tijekom 2024. godine susreti te zajednice postali su još čvršći u stalnom dolasku vjernika koji mole i podršci zajednice. Petani je istaknula da se to  dogodilo nakon pohoda zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, kad je u prosincu 2023. bio u kanonskoj vizitaciji župe Gospe Loretske u Zadru. Tada je na susretu sa župnim suradnicima, mons. Zgrablić javno pohvalio i podržao djelovanje zajednice ‘Vojske Bezgrešne’. Zahvalio im je što mole za svećenike i duhovna zvanja, rekavši da je to velika i vrijedna potreba i čin za dobro ljudi i Crkve.

„Nakon njegovog pohoda i ohrabrujućih, zahvalnih riječi nadbiskupa Zgrablića, naši susreti su se dodatno učvrstili. To nam je bio veliki podstrek i poticaj, da su se ljudi dodatno učvrstili u molitvi i ustalili u dolasku. Sada su s nama redoviti molitelji koji odgovorno i poletno dolaze na svaki susret, bez obzira na vremenske prilike i razdoblje godine. Naši susreti održavali su se svakog ponedjeljka i tijekom ljeta. Bila sam mislila da će se uslijed vrućina i ljetnog tempa ljudi razići. Ali i ljeti nas je svakog ponedjeljka bilo između 15 i 20 molitelja, nikad nije bio odgođen naš susret. Marija nam je snaga za sve. Molimo za obnovu svećeništva i sve prikazujemo Gospi“, poručila je Sonja Petani, u želji da se i drugdje u župama moli za svećenike, da se vjernike potiče i svjedoči o snazi te zagovorne molitve po Majci Mariji.

Tijekom godine arbanaški molitelji ‘Vojske Bezgrešne’ pohode Međugorje, bili su na duhovnoj obnovi u Šibeniku i drugim zajedničkim duhovnim susretima. Poručuju i da skupina svećenika iz Hrvatske i BiH svake srijede moli preko You tube kanala za svećenike, u što se mogu uključiti i drugi vjernici.

Ines Grbić

Foto: I. G. / Mira Batur

Katolička osnovna škola ‘Ivo Mašina’ u Zadru izdala je prvi broj svoga školskog lista ‘Košnica’ koji je predan učenicima i njihovim roditeljima, kao i ostalim sudionicima proslave Dana škole u sportskoj dvorani te škole, u srijedu, 20. studenoga. Tema broja je „Pet godina postojanja škole“.

„Naši učenici vrijedno su radili cijelu školsku godinu, kako bismo pred kraj građanske godine imali list u našim rukama. Učenici su se srijedom okupljali u školskoj knjižnici s knjižničarkom Sarom Anzulović koja je radila grafičko oblikovanje lista i Anom Bišćan, nastavnicom Hrvatskog jezika, kad su uređivali tekstove, strip, crtali su i pisali članke. Trudili su se kako bi svi učenici mogli vidjeti plodove našeg rada i u pisanom tragu našeg časopisa“, rekao je don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Jelić je zahvalio i Krešimiru Mikecinu, učeniku 8.A razreda te škole na odabiru imena ‘Košnica’ za školski list. „Hvala Krešimiru na ideji i jednostavnosti koja će ostati upisana u povijest naše škole. Učenik Krešimir je osmislio naziv našeg školskog lista. Kad smo ga pitali kako je došao na ideju za naziv i logo, Krešimir je rekao: ‘Naša školska zgrada je žute boje i asocira me na veliku košnicu u koju ulazi puno pčelica, djece“, rekao je don Roland.

Školski list nastao je u sklopu djelovanja medijsko – novinarske grupe u školi koju je osnovala učiteljica Bišćan te je okupila učenike i u stvaranju toga lista. „Djeca su pisala, crtala, davala ideje za sadržaj i izgled lista. Koliko su kreativni pokazuje i ideja učenika Krešimira da se list zove ‘Košnica’, na što ga je asocirala žuta boja naše školske zgrade u koju ulaze djeca kao marljive pčelice. Ujedno, taj naziv ga asocira i na skraćeni naziv škole ‘katolička osnovna škola’, što je ‘koš’, kao prvi dio riječi ‘košnica’“ rekla je Bišćan, istaknuvši da su učenici u stvaranje lista utkali puno ljubavi, truda, vremena i kreativnosti, kako bi i njime obilježili petu godišnjicu postojanja te škole.

U listu je objavljen razgovor s mons. Želimirom Puljićem, umirovljenim zadarskim nadbiskupom za vrijeme čije službe je Zadarska nadbiskupija osnovala školu koja je počela s radom 3. rujna 2018. te je prve tri godine djelovala u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. „Imao sam pred očima žarku želju brojnih roditelja, pa sam htio naći prostor za odgoj i obrazovanje njihove djece. Nosio nas je zanos i želja kako udovoljiti brojnim roditeljima, pa i u Zadru otvoriti katoličku osnovnu školu. Zahvaljujući pravnoj mogućnosti po ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice o djelovanju Katoličke Crkve i u području odgoja i obrazovanja, kao i želji roditelja da mogu upisati djecu u katoličke škole, hrvatski biskupi počeli su osnivati dječje vrtiće, osnovne i srednje škole. Radujem se što roditelji upisuju djecu u katoličku školu pa se broj od svega devet učenika prve generacije upisanih prvaša, u pet godina popeo do 377 učenika. Škola je dio zajedničkog prostora gdje se živi, razgovara, sluša, uči i poučava“, rekao je mons. Puljić u razgovoru za školski list, potaknuvši učenike da i dalje njeguju duh zajedništva, da vole roditelje, učitelje, svećenike i katehete.

Objavljen je i razgovor s ravnateljem Jelićem te rubrika ‘Pitaj duhovnika don Tomislava Dubinka’. Naime, u kutiju u školskoj knjižnici djeca su tijekom godine ubacivala pitanja na koja žele odgovor o Bogu, vjeri, Crkvi, a don Tomislav je izabrao odgovoriti na tri pitanja učenika: Zašto postoji zlo, Zašto se u trenutku Isusove smrti razderala hramska zavjesa te kako mu je biti svećenik i koliko dugo ispovijeda.

U listu je istaknuta povezanost škole i župe sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu, naselju gdje se škola nalazi u neposrednoj blizini nove crkve sv. Pavla, koju od škole dijele veliko igralište i parking. Učenici su opisali kako svečano obilježavaju Dan škole 20. studenoga, na dan kad je mučenički umro njihov naslovnik Ivo Mašina, hrvatski domoljub i angažirani vjernik laik. Učenici su opisali svoju školu i kroz stihove pjesama, objavljeni su prozni i likovni radovi učenika i gostovanje Željke Horvat Vukelje, hrvatske spisateljice dječjih priča koja je bila glavna urednica dječjih časopisa ‘Modra lasta’ i ‘Smib’ u Školskoj knjizi Zagreb.

Navedena su imena djelatnika škole od njenog početka, kako u školi obilježavaju posebne dane i blagdane, uspješna postignuća učenika iz školskih predmeta i u sportu na natjecanjima, u glazbi. Objavili su molitve za ustrajnost u učenju i blagoslov školovanju, psihološke savjete o svladavanju izazova u školovanju i glede mentalnog zdravlja te preporuke knjiga za čitanje. U listu su naveli i savjete za bolje učenje: organizirati vrijeme, postavljati pitanja, uključiti osjetila, surađivati s prijateljima, zabaviti se, raditi bilješke i odmoriti se, za obnovu koncentracije i energije.

Na zadnjoj stranici lista je objavljen strip ‘Ivine pustolovine’ kojeg su osmislila djecu, a glavni likovi su Ivo, Maša i Ina, u asocijaciji na ime njihovog naslovnika škole, Ive Mašine. Ivo je prikazan kao dječak koji upada u nezgode u školi, a Maša i Ina su njegove prijateljice koje mu pomažu. Situacije s kojima se suočavaju i razgovor između tih prijatelja osmislili su učenici; u stripu prvog broja su poručili kako nije dobro biti lijen i ne napisati zadaću, ali je lijepo pomoći i objasniti prijatelju u rješavanju školskog zadatka kojega ne razumije.

„Želim da naša škola bude kako se i zove naš list – košnica. Puno zajedništva, mara i ljubavi koji će uroditi plodovima. Početak rada škole bio je jako težak. Trebalo je promovirati školu u kratkom vremenu i pokušati u svega mjesec dana dovesti učenike u našu školu. Nije bilo lako. Toliko puta sam sebi rekao, ‘Ima li smisla kretati tu jesen, učinimo to sljedeće godine’. Ali, nadbiskup Puljić je želio da počnemo s radom šk. god. 2018./2019.

Zahvaljujem prvih devet hrabrih roditelja koji su odlučili upisati svoju djecu u našu školu. Hvala im na hrabrosti i povjerenju koje su imali tada. Danas je sasvim drugačija slika. Svake godine je sve veći broj zainteresiranih roditelja i prijavljene djece koje i ne uspijemo sve upisati zbog nedostatka dodatnog kapaciteta od predviđenih 500 učenika u školskoj zgradi. Škola je postala prava košnica. Nadam se da će oni koji budu listali školski list kroz naše priče osjetiti mali dio našeg zajedništva, truda i ljubavi, s djecom koja su radosna i nasmijana“, poručio je don Roland Jelić u razgovoru za školski list.

Među radovima u listu, Klara Dokoza iz 6.B razreda je napisala: „U školi učimo, znanje je blago što se stiče. Svaki dan nova avantura, učimo se biti junaci priče. Škola: zvone zvona, znanje, prijatelji, to je ona. Učimo, rastemo, zajedno smo tu. Škola je mjesto gdje snovi se tkaju“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić