P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. U nagovoru je govorio na koji način se manifestiraju stanja duhovne utjehe i suhoće i kako se ophoditi s tim situacijama. P. Hrvoje je rekao da živimo u „društvu ovisnosti“ te se izvana sve lijepo prikazuje. Zli čovjeka može primamiti onome što izgleda lijepo na početku, a kasnije to može završiti u ovisnosti: na području seksualnosti, droge, alkohola, ovisnosti o vijestima, Internetu.

„Kad nastojimo ići prema dobrom, zao duh uvodi lažne strahove i lažne prepreke, kao što je pitanje kako ću to uspjeti. Pokazuje ti rano daleke ciljeve. Čovjek misli, kako sam grešan, padam opet u isti grijeh. Bog kaže, Sve ti je moguće u onome koji te ljubi“, ohrabrio je p. Hrvoje.

Odlikom današnjeg vremena smatra da su ljudi postali osjetljivi. Darovi Duha Svetoga su ustrajnost, strpljivost, kao što je Gospa bila ustrajna i strpljiva. Ljudi predani Božjem vodstvu „učinili su se neosjetljivima na svoju osjetljivost“, rekao je p. Hrvoje.

„Napasti moraju doći, nismo još u Nebu. Isus je rekao, napasti će doći, jer u ovom svijetu vodi se rat za duše ljudi. Ako padaš pri svakoj prepreci, to te odvede u nezadovoljstvo, očaj. Treba izdržati napast, neugodu borbe protiv zla“, ohrabrio je p. Hrvoje, rekavši da zlo ne dođe uvijek kao nešto veliko, nego ide malo pomalo. Dođe kao misao, razvija se u mašti.

Podsjetio je kako se po izlasku naroda iz Egipta pokazala prva kušnja, napast; govorili su da im je bilo bolje prije, u ropstvu i napravili su zlatno tele, a bili su na putu prema slobodi. „Teže je biti pronicljiv i naći nešto dobro, nego zlo – to je lakše. Bog poziva da pomalo, strpljivo gradim dobro koje mogu učiniti. Mojsije kaže Židovima, Ne bojte se. Bog to kaže, sjeća ih velikih djela koja je Bog učinio s njima. Bog krijepi i usmjeruje prema dobru.

Tri vrste duhovne utjehe

Crkva je sv. Ignacija Lojolskog proglasila zaštitnikom duhovnih obnova. Sv. Ignacije dva temeljna raspoloženja u duhovnosti naziva duhovna utjeha i duhovna dezolacija. Nekad se izraz ‘dezolacija’ prevodi sa suhoća, ali to nije potpuno ispravno. P. Hrvoje je opisao kako se, prema sv. Ignaciju, duhovna utjeha manifestira kroz tri stanja: prvo je intenzivnog osjećaja, drugo stanje je malo osjećaja, skoro bezosjećajno, a treće stanje je uravnotežena osjećajnost.

„Duhovna utjeha je uvijek kad je Bog prisutan. Vrlo jaka duhovna utjeha manifestira se kao vatra, u molitvi dođu trnci, krštenje u duhu. To su suze, ganuće, milina u nutrini. Opasno kod te najosjećajnije utjehe je što ona može biti kao jaki ljetni pljusak koji padne nakon dugo vremena, očisti zemlju i iza nje ništa ne ostaje. To se događa kad se navežemo na taj osjećaj. A ne vidimo da utjeha postoji da nas dovede do onoga tko je utjehu dao, a to je Bog. A Bog će biti s nama uvijek kad bude ugodno i neugodno, i u dobru i u zlu“, poručio je p. Hrvoje.

Upozorio je kako neki od svoje utjehe „naprave Boga te uvijek iznova traže takvo iskustvo“. Moguće je da se čovjek na klanjanju bori s navezanošću na neku situaciju; na putu obraćenja čovjek ima volju ići prema Bogu ali ga nešto koči, odvodi od toga, loše društvo, nešto teško, bezidejnost, depresija koja je psihološka i duhovna. „Ako ti se Bog jednom pokazao kroz utjehu da te oslobodi nekog grijeha, tada ti Bog to daje jer te ljubi, da bi te maknuo od toga zla. Jer te voli, Bog želi da rasteš, sazrijevaš i neće te učiniti robom tih utjeha“, poručio je p. Hrvoje.

Druga utjeha očituje se kroz vrlo malo osjećaja, čak je bezosjećajna. Sv. Majka Terezija je bila 40 godina u suhoći, osjećala se napuštenom, samom. „U čemu se sastojala njena utjeha i po čemu je vidjela da je Bog prisutan? Po povećanju vjere, nade i ljubavi. Ona nije osjećala utjehu, ali je vidjela da raste u povjerenju, nadi i ljubavi, vidjela je Božju prisutnost po plodovima svoga djelovanja. Radila je s raspetim Kristom, u svakom bolesniku nalazila je raspetog Krista“, rekao je p. Hrvoje, poručivši: „Ta utjeha je dar jakima, događa se što više sazrijevamo. Nekad nam Gospodin to dopusti, ne ostavi nas bez utjehe. Daje nam laku utjehu, da bismo sve više rasli u ljubavi, bez dodatnih, čestih osjećajnih poticaja, jer onda postanemo ovisnici. To je kao podvodna voda koja iznutra natapa zemlju, nije pljusak. Ne vidimo tu vodu, a trava raste, cvijeće raste, stvara se ljepota“, opisao je p. Hrvoje drugu vrstu Božje utjehe.

„Treća utjeha mi je najdraža“, rekao je Mravak. To stanje je malo osjećajno, „nije jaka utjeha. To je tiha radost i tihi mir. Vidi se ljepota. S vremenom osobi nešto sjedne, donosi joj tihu radost, tihi mir i to traje. Ne izbacuje osobu previše iz ravnoteže, nije joj neugodno, nema velike suhoće“, rekao je p. Hrvoje.

Kad nam se dogodi utjeha, trebamo učiniti isto što i Gospa – ona je sve to pohranjivala u svome srcu, rekao je propovjednik.

„Za to služi, prije svega, ispit savjesti. Najprije da vidiš na čemu si zahvalan, što je bilo dobro, gdje je život prostrujao s tobom, barem mali, gdje se pojavila neka nada, strpljivost, ako već ne radost, mir, ljubav. Onda ostani s tim u kontaktu. Iskustvo zahvalnosti natapa naše i pogrešne emocije, prodire dublje, u osjećaje. Djeluje i na sliku koju imamo o sebi zbog istočnog grijeha, da nismo vrijedni, dobri, sposobni. Svatko je doživio neku milost u danu“, ohrabrio je p. Hrvoje. Upozorio je da nekad tražimo Boga tamo gdje on nije, u nekim svojim idejama. Podsjetio je kako je prorok Ilija, kad je bio razočaran, otišao u špilju. Bog je bio u šapatu blagog lahora, a ne u intenzivnim pojavama ognja. „To je mir, radost, nutarnja sloboda, ravnoteža, povećanje ljubavi, nade i vjere. Kako se ponašati u utjesi? Imaš pravo ostati u utjesi, uživaj u tome. Te utjehe su najčešće vrlo tihe, a velike mogu biti varljive. Sjeti se da se ne uzoholiš, kako će ti biti kad utjeha prestane.

Sjeti se da će doći dobro i zlo, ali Bog će biti u dobru i u zlu s tobom. Ne moraš biti mazohist, proživljavati neku suhoću. Pohranjuj tu utjehu u sebi, ostani uz nju, pusti da te umije. Bog je tu, ostani u zajedništvu s njim. No, sjeti se da će to proći, ali Bog će biti i tamo. Proći će, jer ti trebaš biti ljubav u dobru i u zlu. To je naša misija u ovom svijetu, nismo još u nebu. Nemojmo se dati zarobiti darom. Svaki dobar dar je od Darovatelja. To nas čini poniznima. Ostani ponizan“, potaknuo je p. Hrvoje, poručivši: „Kad doživimo utjehu, budimo oprezni. Nećemo mi promijeniti svijet. Isus bdije nad ovim svijetom, a mi surađujemo s njime. Najveće napasti dolaze kad nam je dobro i lijepo“.

Tri vrste duhovne suhoće

Drugo stanje duhovnosti je suhoća. „To je zamračenost i uzburkanost duše, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir, uzrujavanje, napasti. Duša se osjeća kao odvojena od Boga, zato je dezolacija. Ako si s Bogom, makar bilo teško, a nekad je neugodno ili je lakše, to je utjeha. Kad nisi s Bogom, makar se najumornije osjećaš, to je dezolacija. U toj dezolaciji zao duh nas napada. Zao duh je lažac i laže ti o tebi, o drugima, optužuje te pred Bogom, naglašava ti laž o tebi, samoća“, rekao je p. Hrvoje.

„Kao što postoje tri vrste utjehe, postoje i tri vrste suhoće. Jedno je osjećajna zamračenost duše, pobuda na niske strasti, ugode. Druga je malo osjetna suhoća, osjećaš apatiju, mlakost, sumnje, pad vjere, ufanja i ljubavi. Treća suhoća je gotovo neosjećajna, to je prava apatija“, rekao je p. Hrvoje.

I kod suhoće, ispit savjesti je temeljan da  uopće prepoznamo što nam se događa. „Zlo ne dođe odjednom, nego pomalo. Ispit savjesti osoba ne radi sama, nego u predanju Duhu Svetom. On otkriva i daje unutarnje spoznanje, povjerenje“, rekao je Mravak.

U stanju suhoće, osoba ne radi ono što čini u stanju utjehe, kad osoba ostane uz utjehu i kuša je. Nego, suhoću treba prepoznati, u tome pomaže Duh Sveti. „Osjeti suhoći, ali ne pristani na nju. Čini suprotno od nje. Moliš, a dođe ti napast da to nema smisla, pa preskočiš molitvu; ne dolaze ti lijepi osjećaji, strah te moliti. To je napast. Suprotno djelovati znači da neću skratiti molitvu, nego ću produžiti moliti. Donesi povrijeđenost koju si od nekoga doživio pred Boga i ne idi za tim mislima, koliko god ti bile opterećujuće“, potaknuo je p. Hrvoje, podsjetivši na riječ sv. Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.

Kako se ponašati u slučaju suhoće, dezolacije?

„Shvati da to nekad ne ovisi o tebi, nisi ti kriv zbog toga što ti zao duh želi nametnuti. Duh Sveti ti kaže, To je stanje koje nekad ne ovisi o tebi, a nekad ovisi.

Kad ste u velikom ushitu ili u velikom padu, nemojte mijenjati odluke koje ste prije donijeli. Npr., da mijenjaš fakultet ako ne položiš jedan ispit. Reagiraj malim gestama.

Drugi stav u suhoći je, prije svega, povjerenje. To je kao kad su apostoli bili u oluji, a Isus spava. Tako se mi osjećamo u suhoćama. Čini nam se da njega nema, a on je tu, spava. I onda ga probudimo. Znajmo da je tu, makar ga ne osjećamo“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kad osoba doživi neku teškoću i ako ima priliku čekati, vježba se u strpljivosti. P. Hrvoje je opisao i  tri razloga zbog kojih nas obuzima suhoća, prema sv. Ignaciju.

„Prvi razlog je zlo koje sam učinio. Bog mi daje milost da me trgne. Nezadovoljan sam zbog nečega lošeg što sam učinio. Ispovijedi se i nestat će suhoće. Drugo, Bog nekad dopušta suhoću da pročisti našu ljubav. On je kao cjevčica koja nas drži na životu. To je molitva. Želi te pročistiti od tvoga ega.

Ako u kršćanstvu padneš u neku zamku, Bog će dopustiti suhoću. Suhoća u duhovnim vježbama znači da je osoba otišla u nekom smjeru gdje nije Bog. Ili radimo neke blokade svojim očekivanjima, forsiranjima, nevjerovanjima ili tražimo utjehu da nama bude dobro – a to nije životno.

Treći uzrok suhoće je što nismo ponizni. Ne poznajemo sebe ni Boga. Ne shvaćamo da nam sve dolazi od Boga, pa i utjeha. Da nas Bog čuva kao malu djecu i da nam po suhoći pomaže da budemo ponizniji, realniji, autentičniji, više u ljubavi prema drugim ljudima“, rekao je p. Hrvoje.

Neprijatelj nas može napasti na način da je uporan, ali slab. „Kad mu se odupreš, on odustaje. Isus ti uvijek kaže, Ne boj se. Jači si od tisuće, milijarde demona, ako si sa mnom. Najveći demon ne može ti ništa, ako si s Isusom.

Zlo traži tamo gdje si slab ili gdje si jak. To trebaš prepoznati kroz ispit savjesti i nad time bdjeti. Ako si srdit, impulzivan, slab u jelu i piću, seksualnosti, znači da ti je to slaba točka. Shvaćaš da ti treba Bog, to je milost. Možeš cijeli život nositi tu slabost, ali će te ona uvijek voditi Bogu, neće te odvesti tome da uništavaš sebe i druge ljude oko sebe“, poručio je p. Hrvoje.

Danas su puno opasnije napasti koje se pojavljuju pod vidom dobra, radosti. „Duši koja od dobra ide prema boljem Bog daje radost, a zao duh uvijek unosi nemir. Nekad se Sotona može pokazati pod svjetlom dobra: od lijepe ideje, lijepog nadahnuća. To nije došlo od Boga, ako vidim da nedostaje ljubav, mir, strpljivost, uslužnost, velikodušnost.

Bog donosi utjehu koja zahvaća dubine našeg bića. Kad zahvati tvoj život, Bog zahvaća i emocije, dubine srca; znaš da se promijenila slika o tebi, znaš da si vrijedan, bolji, vjeruješ u svoje sposobnosti. Predaš sebe Gospodinu uz svako svoje djelo, odnose i molitvu. Zao duh ti oduzima radost tako da stvarnost tumači uvijek negativno. Osoba se treba susresti sa samim sobom“, potaknuo je p. Hrvoje.

Kako prepoznajemo je li određena utjeha od Boga ili ne?

To prepoznaješ po tome kamo te vodi. Je li usmjerenje Bog ili nije. Ima li na kraju mira ili ne, jesam li zadovoljan ili ne, kad prođe neko vrijeme.

„Zao duh nas napastvuje preko materijalnih užitaka, ali i preko duhovnih. Užitak najčešće nije isto što i sreća. Užitak najčešće traži za sebe. Koristi ljude za sebe, jelo ili bilo što, tu nema odnosa. Tu sam bitan samo ja.

Sreća dolazi kad tvoj užitak ima svrhu u drugom – taj užitak traje, ne ostavlja te praznim. Najbolje je kad se užitak i sreća spoje. Svrha je uvijek ljubav. Ako imam svrhu ljubavi prema drugome, onda će taj užitak trajati i biti drugačiji“, poručio je p. Hrvoje.

Ako smo doživjeli neki pad, učimo iz iskustva. „Zašto je nešto završilo loše, iako sam imao dobre namjere? Prođi taj put gdje si krivo skrenuo, tako će te Duh Sveti učiti za sljedeća iskustva.

Kod onih koji idu od dobra na bolje, Bog djeluje kao kap koja padne na spužvu, to je dio tebe. Jednostavno znaš da je to – to“, poručio je p. Hrvoje, istaknuvši nekoliko poticaja.

Važno je bdjeti nad sobom svaki dan kroz ispit savjesti, ispovijed, razgovor i otvarati se Božjoj ljubavi. Ne staviti naglasak na sebe, nego na Isusa. Vidjeti darove koje nam je Gospodin dao, na što nas Gospodin poziva – to je razlučivanje.

Ima li neki razbijeni prozor u meni, neko osuđivanje, neprihvaćanje drugih, ako su mi učinili i nažao. Gdje me tu Bog poziva na žrtvu? Potražiti u onome što je danas bilo u mom danu Božju prisutnost. Da stanem uz neku milost i utjehu koju mi je Bog dao, donesem Bogu neku suhoću, otpor, zatvorenost, napast, da ih Bog oslobađa i liječi.

Pred Presvetim je p. Hrvoje molio neka nas Bog nauči da budemo zreli kršćani koji znaju da se stvari ne događaju u jednom trenu, nego da pomalo rastemo u ljubavi; da nas Bog nauči da ga prepoznajemo u svim stvarima i da sve stvari gledamo Njegovim pogledom.

Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Pod vodstvom Luke Kotlara, pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na zadarskom Bokanjcu. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade o temi razlučivanja duhova i načinu donošenja odluka u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

U kontekstu navještenog Evanđelja u kojem se opisuje pohod anđela Josipu i njegov odnos prema Mariji, nakon što sazna da je Marija trudna, u propovijedi je p. Hrvoje rekao da i to Evanđelje govori o razlučivanju i o prisutnosti borbe.

„Gospa je trudna, Josip ima odabir što će učiniti. Hoće li dati da je kamenuju ili je otpustiti i na koji način će je otpustiti. Josip je muž pravedan. Pravednost znači dati svakome što mu pripada. Ali, Josipova pravednost je iznad te pravednosti. Josip je muž iz blaženstava, koje kaže: ‘Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi’. On je muž koji zna da su sveti ljudi oni koji se bore za istinu i dobro. I Josip želi dobro Mariji, bez obzira koliko je bio povrijeđen“, rekao je p. Hrvoje, istaknuvši: „Koja borba duhova se u njemu odvijala, ali on je čovjek pravedan. Zao duh Mariju prikazuje u najgorem svjetlu, a Božji duh ga krijepi. Eto razlučivanja. Opet ta Josipova pravednost“, naglasio je p. Hrvoje, upozorivši da naša razumska pravednost, vrlina, krepost, nekad nije dovoljna.

Postoje razlučivanja kod kojih je dovoljan razum, kod praktičnih odluka, npr. gdje će osoba živjeti, studirati. „To se može čisto razumski odlučiti, ali i to nije za razlučiti bez Božjeg duha. Postoje stvari koje ne možeš razlučiti samo razumski, nego osobi treba poticaj i pomoć Božjeg duha. Duh Božji nas uvijek vodi prema onome što je dobro, prema ljubavi i prema sebi“, poručio je p. Hrvoje. Kod odluka za koga će se osoba vjenčati, hoće li u duhovno zvanje, nije dovoljan samo razum, rekao je propovjednik. U nekim situacijama osoba ne zna što je čeka, npr. da li odseliti iz Hrvatske ili ostati tu živjeti, osoba ne zna što će se dogoditi.

„Najbolje je izručiti se Duhu Svetom. Duh Sveti dolazi u igru pametnom i svetom Josipu kad njegov razum spava. Kad predrasude zaspu, pa i kod pravednog čovjeka poput sv. Josipa, Duh Sveti ima slobodan put za djelovanje. Ne moramo čekati da razum zaspe. Prvo što je važno u razlučivanju duhova je znati kao sin, kćer, izručiti se Bogu. Prvo je: doživljavam li sebe kao sin, kćer? Gledati se Isusovim raspetim pogledom. To nije neki jeftini, romantični pogled. To je ljubav koja se potpuno razdala. Zato na vjenčanju mladenci stavljaju svoju ruku na raspelo, jer nema veće realne ljubavi od te. Ljubav koja uzvraća milosrđem, neosuđivanjem i prihvaćanjem. Pod tim svjetlom osoba otkriva tko je ona“, poručio je p. Hrvoje. U razlučivanju mogu pomoći i druge osobe koje imaju ograničeno viđenje, ali na nekoga gledaju s poštovanjem i s ljubavlju.

„Nekad ljudi vide što ja ne vidim; vide moje vrijednosti, moje dostojanstvo, ljepotu, dobrotu moga bića, moje sposobnosti koje ja ne vidim, jer živim iz laži koju je Istočni grijeh i zao duh posijao u mene. Duh dolazi i Josipu jasno kaže: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za ženu svoju’. I objašnjava mu. Duh daje razuma. To su tri elementa koja sudjeluju u razlučivanju duhova. Razlučivanje duhova kreće od toga što se događa u meni. U meni postoje moja psiha (moja volja, moja svijest, podsvijest), postoje Božji duh i zao duh. Božji duh djeluje kroz moju psihu, vodi je gdje je život, sloboda, veća ljubav, makar me nekad to koštalo, žrtve. A zao duh me na ugodne i neugodne načine zatvara od toga. Na početku se prikazuje vrlo sjajnim, poslije te ostavlja nezadovoljnog, nemirnog, razočaranog. Puno nudi, a ne daje ništa. Sve uzima“, upozorio je p. Hrvoje, istaknuvši da su u razlučivanju bitni Duh Sveti, iskustvo i znanje.

„Prvi element za dobro razlučivanje je biti svjestan što se događa u meni. Zato je potrebno određeno iskustvo. Nema lakog razlučivanja. Razlučivanje je hod gdje rasteš. Imamo lijepe emocije, volimo kad se radujemo, ali životni hod se sastoji od uspona i padova, dobrih i loših emocija. Konstanta je Duh Sveti, konstanta je Bog. Sve to donosi prisutnost Duha Svetoga.

Jedan od načina kako možemo pratiti te unutarnje pokrete, Crkva je nazvala ispit savjesti ili egzamen. Svaki dan trebali bismo barem pet ili deset minuta zastati, vidjeti što je bilo danas u meni, otpustiti te misli. Vidjeti gdje je bio život: jedno iskustvo, jedan događaj, jedan osjećaj i gdje nije bilo života. Gdje me zao duh vodi protivno životu, mojim odnosima. Ne ide bez iskustva“, poručio je p. Hrvoje.

„Drugi element je znanje. Potrebno je neko znanje, ali nije dovoljno. Treći element je Duh Sveti koji djeluje i preko iskustva i preko znanja. Bez Duha Svetoga smo na brisanom terenu. Bog ima utjecaja na naše misli i na naše nutarnje pokrete; to nisu samo emocije, nego sve što se događa u našoj nutrini. A zao duh nema direktan utjecaj na to, nego on djeluje preko mašte i onda dotakne tvoje misli ili preko naših osjetila, tijela“, rekao je p. Hrvoje.

Plod, svrha razlučivanje je ista što je i svrha cijelog našeg života – da nađeš Boga, poručio je Mravak.

„Prva svrha nije da mi nešto odlučimo. To je, možda, prvotni cilj. Ali, svrha je da u tom procesu uzrastem do spoznaje živoga Boga i priđem mom životu na milosrdan i neosuđivalački način“, rekao je p. Hrvoje. Njemu je često bilo najdublje iskustvo Boga kad je nešto odlučivao, razlučivao, da je Bog živ i da govori kroz njegove misli, kroz životne situacije i druge ljude, ali kroz njegov nutarnji osjećaj Boga.

„Svaki put Bog se pokazao. Bog ti nekad pusti suhoću u tome. Ne da ti odmah rješenje, upravo zato da tražiš njega, a ne njegov dar. Mi se lako zapletemo u njegove darove, ugodne osjećaje, a zaboravimo da je najvažnije dobiti Boga koji je jedini neuništivi temelj naše radosti. Božja riječ kaže: ‘Radujte se u Gospodinu, uvijek’. To znači, uvijek imaj temelj svoga smisla, a to je Božja prisutnost koja je uvijek s tobom. Uvijek dvije stvari ostaju s nama. Jedna je dah, dok god dišeš, živ si. A druga je Duh. Uvijek možeš računati na Duha Svetoga“, poručio je p. Hrvoje.

Podsjetio je da je kod sv. Josipa pohod Duha bio kroz noć. „Josip je imao puno borbi dok nije došao do toga sna. On je pokazao vjernost Gospodinu. U Evanđelju piše: ‘Josip se probudi od sna i učini kako mu naredi anđeo’. Dakle, ako nešto razlučujem, neku odluku, onda, kad sam razlučio, tu odluku treba ostvariti! To za mnoge ljude danas nije samo po sebi razumljivo.

Imamo lijepe ideje, planove za svoj život, pokrenuo bih neki posao, imam sposobnosti, a dođe mi napast nesigurnosti kako ću to učiniti, dogodi se vanjska kušnja, napast i čovjek se ne pokrene. Treba biti pokretan. Ali, Bog će pripremiti tu odluku. Dakle, ne se zalijetati ranije.

Sveta Obitelj je neprestano razlučivala. Na temelju toga razlučivanja bila su četiri stava tzv. siromaha Jahvinih. Marija i Josip su bili siromasi Jahvini. U Starom zavjetu, svi proroci bili su siromasi Jahvini: Mojsije, Petar, apostoli kao obični ribari – svi oni imali su četiri ključna stava za naš život. Prvo je strpljivost, drugo je nada; jedna od adventskih svijeća je svijeća nade. Nada je pozitivno očekivanje nečega. Danas nam sa svih strana stavljaju negativno. Treće je povjerenje. Kao sin, kao kćer, ja ti vjerujem, makar ne izgleda sjajno. Četvrto je ljubav. Ljubav je temelj svega“, poručio je p. Hrvoje Mravak u propovijedi misnog slavlja. Za vrijeme susreta, brojni mladi pristupili su sakramentu ispovijedi. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je u utorak, 31. prosinca, misu zahvalnicu za proteklu građansku godinu sa svečanim ‘Tebe Boga hvalimo’ u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nadbiskup je potaknuo da uzdignemo Bogu naše misli i srce za svaki trenutak i događaj iz protekle godine u kojoj su bili mnogi lijepi i pozitivni trenuci i događaji, ali i teški koji su nam prouzročili duševnu i tjelesnu patnju, rekao je mons. Zgrablić. „U svemu što smo proživjeli, ipak, možemo i moramo Bogu zahvaliti, jer u svim tim trenucima, lijepima i ružnima, možemo pronaći i duboku mudrost života koja nam ukazuje na nadu u postojanje dobra i konačnu pobjedu dobra. Bog je dobro koje uvijek pobjeđuje zahvaljujući njegovom trajnom djelovanju u povijesti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da smo „tu mudrost života, duhovno iskustvo nade koja ne razočarava“ mogli pobliže proživljavati u slavlju Božića i početka otvaranja Jubilejske godine.

„Kroz mnoge događaje i geste, obrede i molitvene trenutke, po razmatranju Božje Riječi i sakramentima, Duh Sveti je raspirivao nadu u našim srcima, nadu za koju Krist svojom pobjedom nad grijehom, smrću i slavnim uskrsnućem, svjedoči da nas neće razočarati“, naglasio je mons. Zgrablić, potaknuvši da ne ostanemo ravnodušni na tolike znakove Božje ljubavi, na toliku Božju dobrotu i zauzetost za nas te da mu uzvratimo iskrenom zahvalom.

Nadbiskup je podsjetio i na događaj otvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Nazaretske obitelji, u kojem je sudjelovalo više tisuća vjernika iz svih župa Nadbiskupije. Jubilejska godina „po svojim milostima i mnogim znakovima raspiruje u nama živu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Kroz znakove nade kao što su hodočašća, obnavljanje krsnog saveza, djelotvorna ljubav, pomirenje u sakramentu svete ispovijedi, primanje jubilejskog potpunog oprosta, po molitvi, po trenucima sabranosti i tišine, po trenucima osluškivanja Božje Riječi i razmatranja, naša duša će pronalaziti iscjeljujući lijek za neizbježne životne rane u svakodnevnom životu. Bogu hvala na tim velikim milostima koje čine naš život lijepim i smislenim“, poručio je mons. Zgrablić.

„Naša zahvala Bogu i ispovijedanje vjere pomoći će nam u svemu što se događa s nama i oko nas da možemo gledati novim očima, ispunjenima nadom koja ne razočarava. Prolazeći, barem sjedinjeni u duhu, kroz jubilejska Sveta vrata, naša će nada biti dodatno osnažena“, ohrabrio jer nadbiskup. Istaknuvši da Isus predstavlja Vrata koja su nam širom otvorena, podsjetio je na riječi pape Franje da „Božje milosrđe može sve, razvezuje svaki čvor, ruši svaki zid podjele, raspršuje mržnju i duh osvete. Dođite! Isus je Vrata mira“.

„U misu zahvalnicu želimo uključiti sve koji su bez buke i isticanja medija, tiho, samozatajno i predano, iz dana u dan, radili oko dobra, žrtvovali se za dobro. I u tom „dobru“ prepoznajemo nadu koju Duh Božji potiče u ljudskom srcu. U molitvu uključujemo sve koji su mnogo dobra ugradili u prošlu godinu. To su naši roditelji, svećenici, časne sestre, vjeroučitelji, učitelji, profesori, odgojitelji – svi oni koji imaju veliku važnost i odgovornost odgoja i obrazovanja djece i mladih. U molitvu uključujemo sve zdravstvene djelatnike, liječnike, medicinske sestre, medicinsko i tehničko osoblje po bolnicama i našim zdravstvenim ustanovama, domovima umirovljenika. Bogu zahvaljujemo na svima koji su pomogli osobama s invaliditetom u njihovim svakodnevnim potrebama i poslovima. Bogu zahvaljujemo za naše vatrogasce, redarstvene snage, vojnike, branitelje, policajce, djelatnike u zatvorskim sustavima… za sve koji su vodili brigu o našoj sigurnosti i miru. Bogu hvala za mnoge volontere koji su ugradili dio dobrote svoga srca u zajednicu u kojoj živimo.

Bogu hvala za sve suradnike u našim župnim zajednicama: sakristane, zvonare, čitače, orguljaše, pjevače, ministrante, župne animatore, suradnike u župnom caritasu, članove pastoralnih župnih vijeća, članove povjerenstava Nadbiskupije. Bogu hvala za sve koji su bili spremni pomoći u raznim crkvenim proslavama i poslovima, događanjima i potrebama u našim župnim zajednicama“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio veliku zahvalu Bogu i za sve sudionike otvaranja Jubilejske godine, „za sve organizatore i poslužitelje događaja otvaranja Jubilejske godine. Svaki od njih je dragocjen poput sjajnog bisera koji je svojim sjajem, svojom pomoću, obasjao lice otvaranja Jubilejske godine i doprinio da ono bude dostojanstveno, pobožno i lijepo“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši: „Osobito velika hvala milosrdnom Bogu na ‘kiši milosti’ koju je obilno izlio na nas darom oprosta. Bogu hvala za sve ispovjednike tijekom adventskih pokorničkih slavlja koji su svojom službom bili posrednici Božjeg milosrđa u mnogim dušama diljem naše Nadbiskupije“.

„Dok Bogu zahvaljujemo za proteklu godinu, naše misli i molitve usmjeravamo prema novom razdoblju Jubilejske godine pred nama. Jubilejska godina želi u srcu svakog vjernika potaknuti svijest da je susret s Kristom izvor pravog života i sigurne nade. Vjera u Isusa potiče nas na svakodnevno preispitivanje vlastitog djelovanja i stalno nas poziva na obnovu u dobroti srca po uzoru na Presveto Srce Isusovo, nudeći nam izlazak iz tame grijeha, kako bismo uvijek mogli započeti život iznova. Život s Isusom tako nam omogućuje uvijek iznova pronalaziti naš identitet koji može primiti beskrajnu Božju ljubav i tako ostvariti najdublje njegove čežnje, a to je zajedništvo s Bogom, puninom Dobra. Život s Isusom i Duhom Svetim koji ulijeva nadu u naša srca omogućuje nam s povjerenjem i optimizmom gledati u godinu koja je pred nama“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši svima blagoslovljenu Jubilejsku 2025. godinu.

I. G.

Foto: I. Grbić

Draga braćo i sestre!

1. U zadnjim satima 2024. godine želimo sabrati u ovo euharistijsko slavlje i u zahvalni himan Tebe Boga hvalimo sav tijek godine na izmaku i sve što se u njoj događalo. U himnu pjevajući molimo: „Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo… Svet, svet, svet je Gospod Bog, kralj preslavni puka svog!“. Ova naša pjesma hvale Preslavnome Kralju u ovom euharistijskom slavlju, naše `vjerno ispovijedanje` u Božju nazočnost u svemu, želi Bogu uzdignuti naše misli i srce za svaki trenutak i događaj iz godine koja ostaje iza nas.

Promišljajući o proteklim danima ove kalendarske godine koja je na izmaku, u njoj ćemo, zasigurno, pronaći mnoge lijepe i pozitivne trenutke i događaje, kao i one koji su nam bili teški i prouzročili duševnu i tjelesnu patnju. U svemu tome što smo proživjeli, ipak, možemo i moramo Bogu iskreno zahvaliti, jer u svim tim trenucima, kako onim lijepima, tako i onim ružnima, možemo pronaći i duboku mudrost života koja nam ukazuje na nadu u postojanje dobra i konačnu pobjedu dobra. Bog je dobro koje uvijek pobjeđuje zahvaljujući njegovom trajnom djelovanju u povijesti. Imali smo prigodu tu mudrost života, duhovno iskustvo nade koja ne razočarava, pobliže proživljavati ovih dana u slavlju rođenja Božjega Sina, Isusovu rođenju, u početku događaja otvaranja Jubilejske godine. Kroz mnoge događaje i geste, obrede i molitvene trenutke, po razmatranju Božje Riječi, po sakramentima koje smo proživljavali tijekom prošle godine, Duh Sveti je raspirivao nadu u našim srcima, onu nadu za koju Krist svojom pobjedom nad grijehom, smrću i slavnim uskrsnućem, svjedoči da nas neće razočarati.

U ovogodišnjoj božićnoj poruci pape Franje Urbi et orbi (Gradu i svijetu), s balkona Bazilike svetog Petra u Vatikanu, Papa nas podsjeća: „Dà, ovaj događaj, koji se zbio prije više od dvije tisuće godina, obnavlja se djelovanjem Duha Svetoga, istog Duha Ljubavi i Života koji je oplodio Marijino krilo i sazdao Isusa od njezina ljudskog tijela. I tako danas, u nevoljama ovog našeg vremena, ponovno se i zbiljski utjelovljuje vječna Riječ spasenja, koja govori svakom muškarcu i svakoj ženi, koja govori čitavomu svijetu – ovo je ta poruka: `Ljubim te, opraštam ti, vrati se k meni, vrata moga srca su otvorena za tebe!`“.

Kako ostati ravnodušan na ovolike znakove Božje ljubavi, na ovoliku Božju dobrotu i zauzetost za nas i ne uzvratiti mu iskrenom zahvalom?

Jubilejska godina koju smo otvorili u Zadarskoj nadbiskupiji uz sudjelovanje svih predstavnika iz župa naše Nadbiskupije, uz veliki broj vjernika, od više tisuća nazočnih, na blagdan Svete Nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa, po svojim milostima i mnogim znakovima raspiruje u nama živu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Kroz znakove nade kao što su hodočašća, obnavljanje krsnog saveza, djelotvorna ljubav, pomirenje u sakramentu svete ispovijedi, primanje jubilejskog potpunog oprosta, po molitvi, po trenucima sabranosti i tišine, po trenucima osluškivanja Božje Riječi i razmatranja, naša će duša pronalaziti iscjeljujući lijek za neizbježne životne rane u svakodnevnom životu. Bogu hvala na tim velikim milostima koje čine naš život lijepim i smislenim.

Naša zahvala Bogu i ispovijedanje vjere pomoći će nam u svemu što se događa s nama i oko nas da možemo gledati novim očima, očima ispunjenima nadom koja ne razočarava. Prolazeći, barem sjedinjeni u duhu, kroz jubilejska Sveta vrata, naša će nada biti, zasigurno, dodatno osnažena. Govoreći o Svetim vratima Jubileja koja je papa Franjo otvorio u rimskim bazilikama i, ove godine po prvi put u povijesti, u najvećem rimskom zatvoru, otkrivajući njihovo značenje, tumači nam: „Ona predstavljaju Isusa, Vrata spasenja otvorena su za sve. Isus je Vrata, On je Vrata koja je milosrdni Otac otvorio usred svijeta, usred povijesti, da se svi možemo vratiti Njemu. Svi smo poput izgubljenih ovaca i trebamo jednog Pastira i jedna Vrata za povratak u Očevu kuću. Isus je Pastir, Isus je Vrata“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

Dok ispovijedamo vjeru u Isusa koji je Vrata, u ovom činu molitve, ohrabruju nas i Papine riječi: „Braćo i sestre, ne bojte se! Vrata su otvorena, Vrata su širom otvorena! Ne trebamo kucati. Otvorena su. Dođite! Dopustimo si pomiriti se s Bogom i tada ćemo se pomiriti sa samima sobom i moći ćemo se pomiriti jedni s drugima, pa i s našim neprijateljima. Božje milosrđe može sve, razvezuje svaki čvor, ruši svaki zid podjele, raspršuje mržnju i duh osvete. Dođite! Isus je Vrata mira“ (Papa Franjo, Urbi et orbi, 25. 12. 2024.).

2. U ovu misu zahvalnicu želimo uključiti sve koji su bez buke i isticanja medija, tiho, samozatajno i predano, iz dana u dan, radili oko dobra, žrtvovali se za dobro. I u tom „dobru“ prepoznajemo nadu koju Duh Božji potiče u ljudskom srcu. U molitvu uključujemo sve one koji su mnogo dobra ugradili u prošlu godinu. To su naši roditelji, svećenici, časne sestre, vjeroučitelji, učitelji, profesori, odgojitelji – svi oni koji imaju veliku važnost i odgovornost odgoja i obrazovanja djece i mladih. U molitvu uključujemo sve zdravstvene djelatnike, liječnike, medicinske sestre, medicinsko i tehničko osoblje po bolnicama i našim zdravstvenim ustanovama, domovima umirovljenika. Bogu zahvaljujemo na svima koji su pomogli osobama s invaliditetom u njihovim svakodnevnim potrebama i poslovima. Bogu zahvaljujemo za naše vatrogasce, redarstvene snage, vojnike, branitelje, policajce, djelatnike u zatvorskim sustavima… za sve koji su vodili brigu o našoj sigurnosti i miru. Bogu hvala za mnoge volontere koji su ugradili dio dobrote svoga srca u zajednicu u kojoj živimo.

Bogu hvala za sve suradnike u našim župnim zajednicama: sakristane, zvonare, čitače, orguljaše, pjevače, ministrante, župne animatore, suradnike u župnom caritasu, članove pastoralnih župnih vijeća, članove povjerenstava Nadbiskupije. Bogu hvala za sve koji su bili spremni pomoći u raznim crkvenim proslavama i poslovima, događanjima i potrebama u našim župnim zajednicama.

Naša velika zahvala Bogu za sve sudionike otvaranja Jubilejske godine prošle nedjelje, na blagdan Svete Obitelji, a osobito velika, velika hvala milosrdnome Bogu na „kiši milosti“ koju je obilno izlio na nas darom oprosta. Bogu hvala za sve ispovjednike tijekom adventskih pokorničkih slavlja koji su svojom službom bili posrednici Božjeg milosrđa u mnogim dušama diljem naše Nadbiskupije. Hvala svima koji su se s nama u ovom slavlju duhovno sjedinili i tako također bili dionici potpunog oprosta.

Bogu hvala za sve organizatore i poslužitelje događaja otvaranja Jubilejske godine. Svaki od njih je dragocjen poput sjajnog bisera koji je svojim sjajem, svojom pomoću, obasjao lice otvaranja Jubilejske godine i doprinio da ono bude dostojanstveno, pobožno i lijepo.

3. Dok Bogu zahvaljujemo za proteklu godinu, naše misli i molitve usmjeravamo prema novom razdoblju Jubilejske godine koja je pred nama. Jubilejska godina u koju ulazimo želi u srcu svakog vjernika potaknuti svijest da je susret s Kristom izvor pravog života i sigurne nade. Vjera u Isusa potiče nas na svakodnevno preispitivanje vlastitog djelovanja i stalno nas poziva na obnovu u dobroti srca po uzoru na Presveto Srce Isusovo, nudeći nam izlazak iz tame grijeha, kako bismo uvijek mogli započeti život iznova. Život s Isusom tako nam omogućuje uvijek iznova pronalaziti naš identitet koji može primiti beskrajnu Božju ljubav i tako ostvariti najdublje njegove čežnje, a to je zajedništvo s Bogom, puninom Dobra. Život s Isusom i Duhom Svetim koji ulijeva nadu u naša srca omogućuje nam s povjerenjem i optimizmom gledati u godinu koja je pred nama.

Blagoslovljen vam bio, draga braćo i sestre, vama ovdje nazočnima i svima vašima, završetak 2024. godine i cijela Jubilejska 2025. godina.

Zagovor Blažene Djevice Marije, svih naših dragih svetih zaštitnika i ugodnika Božjih neka nam pomognu na putu nade. Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije

31. prosinca 2024.

Župni zbor sv. Petra na Ploči u Zadru ‘Cantores Sancti Petri’ obilježio je 35 godina svoga djelovanja božićnim koncertom na četvrtu nedjelju Došašća, 22. prosinca, u župnoj crkvi sv. Petra na Ploči u Zadru.

Tim je koncertom ujedno obilježena 35. godišnjica posvete nove župne crkve sv. Petra koju je 17. prosinca 1989. posvetio zadarski nadbiskup Marijan Oblak, za vrijeme župnika don Rozarija Šutrina.

Voditeljica zbora i orguljašica već 23 godine je župljanka Martina Stipčević Petani, prof. Glazbenog koja je završila i Glazbenu akademiju. Martina vodi župni zbor od 2001. godine, od svoje 15. godine života. Martina je počela učiti svirati klavir na poticaj redovnica koje su djelovale u župi. U vrijeme kada se Martina priključila zboru, u župi je djelovala s. Jelena Mijić koja je Martinu počela učiti svirati. Kako bi dalje stručno napredovala u glazbenoj naobrazbi, na poticaj s. Jelene Martina je upisala Glazbenu školu ‘Blagoje Bersa’. Nakon s. Jelene, u župu je došla s. Jasna Kasalo i tada je Martina počela svirati u župnom dječjem zboru. Kad su otišle redovnice iz župe, Martina je nastavila voditi župni zbor sv. Petra. Za vrijeme porodiljnog dopusta Petani, 2012. g. zbor je vodila Ana Kolanović, uz povremenu pomoć Lucije Stipčević koja sada vodi župni dječji zbor. Od 2017. god., dirigent zbora je Mario Petani, suprug voditeljice Martine.

„Bračni par Petani je čvrsti i odlični tandem koji župni zbor sv. Petra dovodi do izvrsnosti i pokazuju kako glazbom slaviti Boga“, rekla je Anđela Ćurković Petković, voditeljica tijekom večeri.

Pločani su se sjetili i pokojne s. Krešimire Bralo, jedne od utemeljiteljica župnog zbora sv. Petra i pokojnih članica zbora, Anke Stipčević i Franke Ćurković. U zboru pjevaju žene koje su u njemu počele pjevati kao djevojke, pločanske nevjeste, kao i došljaci iz BiH koji su nastanili Ploče uslijed ratnog progona. Svi taj zbor osjećaju kao nešto njihovo.

U počecima zbora, s njima je povremeno kao orguljašica surađivala s. Sofia Vuković, a podrška joj je bila i s. Darija Kota koja je radila s mladima. I u teškom vremenu Domovinskog rata, od 1991. do 1995., zbor nije prestajao s radom. U to vrijeme zbor je vodila s. Jelena Mijić. Nakon s. Jelene, zbor je vodila s. Jasna Kasalo koja je nastavila rad s dječjim zborom čiji su članovi postupno postajali članovima župnog zbora i tako se proširila pjevačka baza župnog zbora.

Za vrijeme koncerta, svaku od deset pjesama koje je zbor izveo voditeljica Ćurković je najavila informacijom o djelovanju zbora sv. Petra. Podsjetila je da su članovi zbora sv. Petra sudjelovali i u dočeku sv. pape Ivana Pavla II. 2003. godine u Zadru. Po dolasku u Zračnu luku Zemunik, prva crkva koju je Ivan Pavao II. vidio na ulazu u Zadar bila je pločanska župna crkva sv. Petra ispred koje je bio postavljen kip sv. Petra te su Papu bili pozdravili župljani i djeca.

Zbor u izvedbama zvuči kao akademski zbor, što je rezultat i njihovog velikog i redovitog vježbanja. „Ne pristupam vođenju zbora, sviranju i pjevanju s mišlju ‘Lako ćemo’. Liturgijsko pjevanje je jako važno. Trudimo se, ne prelazimo olako preko potrebnoga, uvijek pokušamo izvući više iz pjevača. Na probama bude teško i stvarno se naradimo, ali rezultat se vidi“, rekla je voditeljica Martina S. Petani.

Dodatni zamah zbor je dobio za vrijeme župnika don Damira Šehića. Na poticaj Šehića, Zbor je dosad zadnje dvije godine održao dva božićna koncerta u župnoj crkvi sv. Petra i koncert na župni blagdan sv. Petra. Zbor je pjevao i na misi za Hrvatski akademski zbor i u Devetnici sv. Šime u svetištu sv. Šime. Kad je bivši pločanski župnik Šehić postao župnik župe sv. Šime u Zadru, zbor sv. Petra pjevao je 2024. g. na svečanoj prijepodnevnoj misi u zadarskoj crkvi sv. Šime na blagdan sv. Šime. Don Damir je odredio da će zbor sv. Petra, dok je on župnik župe sv. Šime, uvijek pjevati na svečanoj blagdanskoj misi sv. Šime u 11 sati.

„Don Damir je dao dodatni poticaj zboru i dignuo na još veću razinu. Don Damir je želio da održavamo koncerte, on je prvi to od nas tražio, kao župnik. Samo nas je stavio na mjesto gdje i trebamo biti, mi se trudimo to održati. Posvijestio nam je dodatno našu vrijednost, ali i župljanima. Jer, kako zbor traje toliko godina, ljudi to shvaćaju ‘zdravo za gotovo’, kao da se podrazumijeva da zbor tako kontinuirano i kvalitetno djeluje“, rekla je voditeljica Martina.

Zbor je sa župljanima hodočastio u Mariju Bistricu, na Trsat i u Rim, gdje su imali misno slavlje u crkvi sv. Jeronima, u rimskim katakombama i u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi.

Ćurković je zahvalila na podršci i svim župnicima Ploče: nakon don Rozarija, župnici su bili Mladen Kačan, Gašpar Dodić, Zdenko Dundović, Žarko Relota, Damir Šehić, a trenutno, don Josipa Lenkića zbog zdravstvenih razloga, zamjenjuje vršitelj dužnosti župnika, don Tomislav Planinić.

Župni zbor sv. Petra i voditeljica Petani dobili su 2020. g. Priznanje sv. Stošije za dugogodišnji angažman na liturgijskim slavljima, a Priznanje sv. Stošije za višegodišnji angažman na liturgijskim slavljima dobio je i Zdenko Stipčević, solist Katedralnog zbora sv. Stošije rodom iz pločanske župe, koji, kad može zbog angažmana u Katedralnom zboru i u posebnim prigodama, pjeva i u župnom zboru sv. Petra. Solisti zbora sv. Petra su Zdenko Stipčević, Mateo Marnika i Robert Lončar.

U radu zbora sv. Petra veliki je angažman četiri generacije pločanske obitelji Stipčević. Solist Zdenko Stipčević je otac voditeljice Martine, a u zboru pjeva i Martinina majka, Snježana Stipčević. Martinina sestra Lucija Stipčević vodi dječji župni zbor sv. Petra. U zboru je među prvim članovima bila Martinina baka, pokojna Anka Stipčević. Marijeta Petani, Martinina kćer, pjeva u župnom dječjem zboru. Zdenko Stipčević već 44 godine pjeva u Katedralnom zboru sv. Stošije. „Kad je s. Ivana Oltran prije 50 godina bila u župi Ploče, vidjela je da u župi Ploče ima puno pjevača, a u katedrali sv. Stošije ih nije bilo. Ona nas je pitala bi li mi došli pjevati u katedralu. Tada je nas trideset iz Ploče, žena i muškaraca, išlo pjevati u katedralu“, rekao je Zdenko, koji je još jedini ostao iz Ploče u Katedralnom zboru, od začetnika Katedralnog zbora koji su bili pjevači iz Ploče i jezgra nastanka Katedralnog zbora sv. Stošije.

Na koncertnoj večeri u crkvi sv. Petra bili su i bivši župnici don Žarko Relota i don Damir Šehić, koji je na Ploči bio župnik godinu dana. Don Damir je rekao da je lijepo doći na Ploču koja je „mlada, vitalna župa gdje se slavi Bog, a zbor je jedan dio iz života župe na gradskoj periferiji“. Podsjetio je da su župljani sv. Petra hodočastili u Rim za Petrovim koracima. „Ako se zalažemo, molimo i zajedno stvaramo, mogu se događati lijepe stvari. Pojedinci ne mogu učiniti baš puno, ali zajednica može puno učiniti“, poručio je don Damir. Župnik Planinić zahvalio je pjevačima što koriste povjerene talente te im je poželio ustrajnost u vježbanju, da i dalje slave Boga pjevanjem i sviranjem i da im se pridruže i novi članovi .

Zbor ‘Cantores Sancti Petri’ izveo je pjesme: Laudate Dominum, Tebi pjevam, Danas se čuje, Adeste fideles, Oj djetešce moje drago, Božićna noć, Iznad naših se poljana, Radost svem svijetu, kad se Isus Ditić u Betlem porodi i Preveliku radost navišćujem vama. Na koncertu je nastupio i dječji župni zbor sv. Petra pod vodstvom Lucije Stipčević.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji (Foto: Ines Grbić). Galerija se pregledava klikom na sliku.

Dragi vjernici Zadarske nadbiskupije – veliko vam Hvala! Bio je to najljepši zajednički slavljenički, duhovni ulazak u novu godinu Milosti Gospodnje!

Hvala vam, jer ste svojim dolaskom i željom da sudjelujete na otvaranju Godine jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji, ispisali i ugradili sebe u nezaboravnu stranicu u životu Zadarske Crkve.

Iz župa sa sve četiri strane Nadbiskupije, iz grada Zadra, iz zaleđa, Ravnih kotara, Bukovice i s otoka, vas sedam tisuća ljudi došlo je na događaj koji se u Crkvi održava svakih 25 godina – na svečano otvorenje Jubileja 2025., u nedjelju, 29. 12. 2024. godine, u Zadar.

Zadarska nadbiskupija kao institucija zahvaljuje vama, vjerničkom narodu, za veličanstveno molitveno, pobožno i dostojanstveno svjedočanstvo vjere i predanja duhu Godine jubileja.

Svojim načinom sudjelovanja pokazali ste poštovanje i osjećaj za veličinu milosti koju Crkva proglasom Jubileja nudi vjernicima u osobitom izrazu Božjeg milosrđa po mogućnosti dobivanja potpunog oprosta te poticajno dublje življenje i drugih znakova vjere u otajstvu spasenja.

Svojom sabranošću i pozornim, usredotočenim sudjelovanjem u svim dijelovima jubilejskog obreda, od crkve sv. Šime, procesije sa svijećama do mise u katedrali sv. Stošije, na najljepši način ugrijali ste ugodnu zimsku večer koja je brojnošću i nitima međusobne duhovne povezanosti najveći crkveni događaj u Zadarskoj nadbiskupiji u zadnjih četvrt stoljeća, ako se izuzme jedinstveni susret naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. godine.

Hvala što ste podržali pozive i poticaje župnika, svećenika da se odazovete tom osobitom pohodu Božje milosti. Pokazali ste snagu i milinu zajedništva s nadbiskupom i svećenicima na razini uzvišenog, a božanski poniznog dostojanstva.

Svečanost otvaranja Jubileja u Zadru bila je puna izvanjskih simbola. Ali, najveći znak bili ste vi – ljudi, vjernici, hodočasnici

Vaša prisutnost, svih generacija. Veliko priznanje i osobita zahvala požrtvovnim roditeljima koji su došli s djecom, pa i najmanjom, u dječjim kolicima, strpljivo, mirno i pažljivo sudjelujući u svim dijelovima jubilejskog slavlja. Roditelji s djecom bili su osobiti ukras ovog jubilejskog blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Drage obitelji iz cijele Nadbiskupije, koji ste došli i sa svojih troje, četvero male djece – vi ste 29. 12. 2024. bili živi duhovni ‘Nazaret’ u Zadru.

Hvala svima koji su stoički mirno stajali i bili na Trgu ispred katedrale, u atriju pokraj katedrale, kao i ljudima koji su bili na dijelu Kalelarge uzduž sjevernog zida katedrale jer nisu mogli doći do Trga i atrija kako bi pratili misu putem video zida. Gospodin bio nagrada i toj vašoj žrtvi, miru predanja i sabranog sudjelovanja.

Hvala za strpljivost koju ste pokazali, ulazeći u katedralu i sat vremena od početka obreda, jer bila je tolika masa ljudi da je Križ već bio došao u katedralu, a veliki dio naroda još uvijek je bio kod crkve sv. Šime. Nije mogao od tamo niti krenuti od tolikog broja tisuća ljudi. Vi ste uistinu bili hodočasnici, strpljivo i bez mrmljanja hodeći prema cilju, niste odustali. Katedrala sv. Stošije i crkva sv. Šime po vama su se stopili u jedno tijelo.

Vi ste generacija koja je središtem grada Zadra i središtem Stošijine katedrale, dosad nedoživljeno, pronijela Veliki drveni križ iz katedrale sv. Stošije, a pod raširenim rukama korpusa našega Spasitelja Isusa Krista, po zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću, poškropljeni ste blagoslovljenom vodom iz krsnog zdenca. Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Zajedništvo u otvaranju Godine jubileja bio je naš zajednički, nadbiskupijski ‘Tabor’ s kojeg nas je obasjala Milost Gospodnja, koji neka nam pomogne da možemo, Božjom milošću, nositi čavle i križeve našeg života. Ali, baš kako ste uz Križ išli sa svjetlom svijeća, kako ste pažljivo svojim dlanovima i rukama, što su instinktivno zaštitnički znala učiniti i djeca, čuvali, štitili plamen svijeće da se u hodu procesijom ne ugasi – tako neka vas na vašim životnim putovima prate dlanovi Krista, neka vas grije i obasjava Svjetlo Isusa, slavno uskrsnuloga. I podržavaju Njegov Zagrljaj ljubavi i pružena Ruka!

Vaša upućenost u sadržaj Jubileja, vaša molitvena predanja i fokus na sve što se tijekom liturgije događalo, najljepša je novogodišnja čestitka Zadarske nadbiskupije kao zajednice vjernika, dar i uzdarje, prolaz kroz „sveta vrata“ Jubileja, čije će milosti biti samo vama znane.

Dragi sudionici jubilejske proslave, dragi pratitelji mrežne stranice i Facebook stranice Zadarske nadbiskupije. Hvala vam za podršku, praćenje i što ste prepoznali bogatstvo dara i događaja Crkve koje Godina jubileja predstavlja i može značiti u našim životima.

Vaša prisutnost, promatranje, pogledi i dostojanstveno sudjelovanje bili su istinska kateheza, navještaj vjere i ljubav u pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Vi niste bili gosti u Zadru. Vi ste bili istinski, dragi domaćini ove jubilejske proslave – u znaku križa, svjetla svijeća i blagoslovljene vode, koja je nadišla očekivanja mnogih.

Pratite nas i dalje. Odazovite se i ubuduće na pozive svojih župnika, poticaje svećenika, za sudjelovanje na događajima koje organizira Zadarska nadbiskupija, kada vas poziva po nadbiskupu, nasljedniku u nizu apostola. Majka Crkva nudi susrete i sakramente da osvježe život vjere, ohrabri klonule, uzdigne pogled prema Nebu – na hvalu i slavu Boga Oca, stvoritelja svijeta i ljudi, našeg Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista i vezu njihove savršene ljubavi koja nas posvećuje i uvodi u istinu života – Duha Svetoga.

Blagoslovljena vam bila Jubilejska 2025. godina! Hvala vam što ste 29. 12. 2024. bili dio tjelesne i duhovne rijeke milosti u životu i povijesti Zadarske nadbiskupije, zalogom za buduće.

Ines Grbić

“I gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta. Učinit ću da kao zora zasja nauk moj, i svjetlost ću njegovu razaslati nadaleko.

Izlit ću nauku poput proroštva, ostaviti je pokoljenjima budućim. Vidite, ne trudih se samo za sebe, nego za sve koji je traže” (Sirah 24, 31-34)

Na proslavi otvaranja Svete Godine Jubileja 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Draga braćo i sestre!

Nakon što je papa Franjo u božićnoj noći otvorio Jubilejsku godinu i Sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, ovom svetom službom otvaramo Jubilejsku godinu u Zadarskoj nadbiskupiji, a zaključit ćemo je za godinu dana, također na svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 28. prosinca 2025. godine.

S radošću vas pozdravljam i izražavam srdačnu dobrodošlicu na ovaj sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta.

Jubilejska ili Sveta godina

Što je Jubilejska godina?

Među starim Židovima početak jubileja najavljivao se zvukom roga jarca. Jubilej je proglašen svetom godinom (hebrejski, godina – yōbēl, `od jarca`). Mojsijev zakon (usp. Lev 25) je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini koja se obilježavala svakih pedeset godina, zemlja, kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni.

Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina. Posljednji Jubilej koji mnogi pamtimo je onaj iz 2000. godine kojeg je otvorio sada već sv. Ivan Pavao II. Pamtimo i Izvanredni jubilej kojeg je proglasio papa Franjo 2015. godine. Mislimo i na sljedeći Jubilej koji će biti 2033. godine. Bit će to godina u kojoj će se spominjati 2000 godina od Kristova otkupljenja i spomen na 33 godine Isusovog života na zemlji.

Jubilejsku godinu možemo definirati i kao „Svetu godinu“ ili „Kristovu godinu“. To je zato što ovaj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sve njezina događanja i svi znakovi koji je prate promiču svetost, to jest, život daleko od grijeha i vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista.

ZNAKOVI JUBILEJA

Jubilej prati niz znakova. Spomenut ću ih nekoliko.

1. Hodočašće

Prvi znak Jubilejske godine je hodočašće. Jubilej koji započinjemo odvija se pod geslom „Hodočasnici nade“. „Nije slučajno“, piše papa Franjo u Buli „Spes non confundit“ (Nada ne razočarava), kojom najavljuje Jubilej, „da je hodočašće bitni element jubilejskog događanja. Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće vrlo je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“ (Spes non confundit, 5).

Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, zapravo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam.

Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“ (Post 12, 1). Ovim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka (LK 9, 51). Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj Domovini.

Promatranje prirode također je dio ovog putovanja koje nam može pomoći naučiti voditi brigu o stvorenom i naučiti nas da je briga o njemu bitan izraz vjere u Boga i poslušnosti njegovoj volji, a susretanje s mnogim izrazima kulture omogućuje nam obogaćivati se novim iskustvima (usp. Spen non confundit, 5).

2. Sveta vrata

Osobiti znak Jubilejske godine jesu i Sveta vrata. Papa je u božićnoj noći otvorio Sveta vrata na Bazilici svetog Petra u Vatikanu, a u narednim danima otvorit će se Sveta vrata i na ostalim rimskim bazilikama. Na blagdan sv. Stjepana, Papa je prvi put u povijesti otvorio Sveta vrata u jednom velikom rimskom zatvoru.

Sa simboličkog gledišta, Sveta vrata poprimaju posebno značenje Jubileja. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća teksta 10. poglavlja Evanđelja po Ivanu, gdje Isus kaže: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ (r. 9). Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, koja je ujedno i molitva, i spremnost da slijedimo Isusa, Dobrog Pastira. K tome, vrata su prolaz koji vodi u crkvu. Za kršćansku zajednicu, crkva nije samo sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem i u primjerenoj odjeći, već i mjesto zajedništva koje svakog vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik.

3. Ispovijest vjere

 Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere. Ispovijest vjere, koja se naziva i “simbol vjere”, znak je raspoznavanja krštenika. U simbolu vjere izražava se središnji sadržaj vjere i sažimaju glavne istine koje vjernik prihvaća i svjedoči na dan svoga krštenja i koje dijeli s cijelom kršćanskom zajednicom do kraja života.

„Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10). Ovaj tekst svetog Pavla naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima, nego, također, i prije svega, u viđenju Boga, sebe i svijeta. „Izgovarati Vjerovanje s vjerom znači ući u zajedništvo s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a također i s cijelom Crkvom koja nam prenosi vjeru i u koju vjerujemo“, uči nas Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 197).

4. Ljubav (caritas)

Ljubav je, također, bitna značajka kršćanskog života, pa tako i Jubilejske godine. Nitko ne može misliti da se hodočašće i slavlje jubilejskog oprosta može svesti na oblik magičnog obreda, a da ne zna kako im upravo život ljubavi, caritas, daje njihov konačni smisao i stvarnu učinkovitost.

Ljubav je najistaknutiji znak kršćanske vjere i njezin poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“ (1 Pt 4, 8).

Prema riječima evanđeliste Ivana, ljubav prema drugima koja ne dolazi od čovjeka, nego od Boga, omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Jasno je, dakle, da nijedan vjernik ne može reći da vjeruje ako ne ljubi, i obrnuto, ne može reći da ljubi, ako ne vjeruje.

Ljubav, dakle, ima svoj poseban prostor u životu vjere. Stoga, naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi.

5. Pomirenje

Jubilejski znak je i pomirenje, jer otvara “povoljno vrijeme” (usp. 2 Kor 6, 2) za obraćenje. Ako se Boga stavi u središte života, kreće se prema Njemu i prepoznaje njegovu prvotnost u svemu. Bog je onaj koji ovu godinu čini svetom, darujući joj svoju svetost.

Papa Franjo podsjeća u Buli kojom je najavio Izvanrednu svetu 2015. godinu: „Milosrđe nije protivno pravdi, nego izražava Božje ponašanje prema grešniku, nudeći mu daljnju mogućnost vlastite spoznaje, obraćenja i vjere […]. Ta je Božja pravda milosrđe darovano svima kao milost, snagom smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Križ Kristov je, dakle, Božji sud nad svima nama i nad svijetom, jer nam nudi sigurnost ljubavi i novi život“ (Misericordiae Vultus, 21).

Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi, i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa.

6. Jubilejski oprost

Znak jubileja je i jubilejska milost – potpuni oprost. Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa, koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti.

Kako bih na jednostavan i razumljiv način opisao oprost, poslužit ću se slikom. Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh nije samo prekršaj, nego i zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i uzrokuje strah. Grijeh nosi ozbiljnu opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku, čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput neke bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon izvjesnog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput male životinjice, poput krpelja, koja nas može ugristi da gotovo i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Nećemo umrijeti od ugriza zmije, ali možemo od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed „zacjeljuje rane“ na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća onu istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost nam vraćaju krsno dostojanstvo. Za Blaženu Djevicu Mariju vjerujemo da je, nakon što je završila tijek zemaljskog života, bez ljage i nabora, uznesena u nebesku slavu. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje.

Sveta godina nam donosi veliku milost ove potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost.

Oprost možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu.

7. Molitva

Znak Jubileja je i molitva. Postoji mnogo načina i mnogo razloga za molitvu. Temelj svake kršćanske molitve je uvijek želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju.

Kršćanska zajednica, Crkva, osjeća se pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve. Kršćanska tradicija nudi i druge tekstove, kao što je Zdravo Marijo, koji pomažu pronaći prikladne riječi za obraćanje Bogu.

ZAKLJUČAK

Braćo i sestre!

Neka nam ova Jubilejska godina bude istinsko milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, to jest, prijateljstvo sa svim svetima i blaženima,  i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost.

Neka nas na ovom hodočašću nade prati zagovor Blažene Djevice Marije, svete Stošije, svetog Šime i drugih naših zaštitnika. Neka nam nevino prolivena krv don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih ugodnika naše Nadbiskupije, potiče nadu u njihovo uzdizanje na čast blaženstva i svetosti, kako bismo u njima u nebu imali pouzdane prijatelje i zagovornike. Za ovu milost molimo Gospodina i u ovom svečanom jubilejskom slavlju.

Draga braćo sestre! Neka vam Jubilejska 2025. godina donosi mnogo roda! Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije, 29. prosinca 2024.

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Ivana evanđeliste, u petak, 27. prosinca, misno slavlje u kapeli Nadbiskupskog doma u Zadru u kojem su sudjelovali sjemeništarci i bogoslovi Zadarske nadbiskupije.

„Bog je htio u Isusu Kristu očitovati svu svoju ljubav prema čovjeku. Bog nam je pokazao u Isusu koliko mu je stalo do svakoga od nas. Koliko je Bogu stalo do nas, pokazuje nam i svojim rođenjem, svojim poniženjem – Bog preuzima tijelo, postaje ograničen, malim čovjekom, nama sličan, da preuzme na sebe sve naše grijehe, da našu krivicu uzme umjesto nas, da bi nas oslobodio grijeha. Sve to čini iz velike ljubavi prema nama“, poručio je nadbiskup Zgrablić, potaknuvši na naš odgovor tako konkretno očitovanoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Primjer u tome su nam i blagdani svetaca po Božiću.

Sv. Stjepan kojeg se slavi dan po Božiću i sv. Ivan, čiji je blagdan drugi dan po Božiću, „na savršen, izvanredan način odgovorili su na Božju ljubav. Sv. Stjepan je umro slično kao i Isus, zazivajući: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj’, kao što je Isus na križu izgovarao: ‘U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj’. Isus na križu je molio i sv. Stjepan je molio da onima koji su ga kamenovali, Bog to ne uzme za grijeh. Sv. Stjepan je potpuno izjednačio svoj život sa životom Isusa Krista, Krist mu je postao život.

A sv. Ivan toliko se približio Isusu, da on sebe više nije zvao Ivan. U njegovom Evanđelju koje je pisao, Ivan ne spominje svoje ime, nego kaže: ‘Onaj učenik koga je Gospodin ljubio’. To je naš identitet kako bismo mi trebali najprije sebe prepoznati – da je Gospodin onaj prvi koji nas ljubi, da je Bog prvi nas htio. Bog nam želi neizmjerno dobro, u tome je naš identitet“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da „ako se ne zaljubimo u Boga gledajući njegovu ljubav koju ima prema nama, možemo biti zanatlije, kršćani po nekoj tradiciji, ako nema žive ljubavi prema Gospodinu kojeg vidimo da djeluje u našem životu i da je Bog u svakom trenutku u nama prisutan“.

„Bog nam je tako blizu da možemo poput sv. Ivana neprestano ulaziti u tajne njegovog života, možemo naše srce osloniti na njegovo srce, možemo biti ispod njegovog križa, možemo u najvažnijim trenucima njegovog života biti zajedno s njim kao što je bio sv. Ivan. To je izazov našeg života, da to prijateljstvo najdublje živimo“, potaknuo je nadbiskup.

„Ako živimo prijateljstvo s Isusom, onda se Bog služi nama, našim srcima, našim mislima, našim riječima, našim govorom i glasom, našim nogama, da Bog može hodati po ovoj zemlji, jer se utjelovio i nastanio u našem životu, identificirao se s nama ljudima“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da je priprema prema svećeništvu sjemeništarcima i bogoslovima korisna za njihovu duboku duhovnu izgradnju. „Svoj kršćanski identitet moramo živjeti s Bogom, da otkivamo na koji način Bog to želi u našem životu. To nije lako spoznati, ali potrebno je živjeti u čistoći srca, da taj Božji glas i Božji poziv u sebi jasno možemo čuti, živjeti i dobiti sigurnost da to Gospodin želi od nas i u našem životu. Kad ostvarimo naše srce, ono na što  nas Bog poziva i što je Božja volja za nas, onda ostvarujemo svoj identitet, ono što mi jesmo, svoju originalnost. Onda smo na ispravnom putu našeg života jer Bog želi ono što je duboko utisnuto u našu dušu, u naše srce, u našu nutrinu – to Bog želi za nas i to mi želimo. Kad se te dvije stvarnosti duboko sjedine u istini, onda dobivamo sigurnost i mir našeg života, bez obzira koje nas poteškoće u životu zateknu, jer njih neće manjkati. Bog nije uzeo poteškoće iz našeg života, ali je ušao u svaku poteškoću da nas tu još više privuče k sebi, da nas zagrli još više, da u toj ljubavi i blizini njega, svaku situaciju našeg života, što god nam se dogodi, Bog okrene na dobro, za blagoslov našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio sjemeništarcima i bogoslovima da napreduju, da otvaraju svoje srce Gospodinu, da svakog dana i u svemu traže njegovo lice, da uz Božju pomoć svi razvijamo nadu koju nosimo u sebi, a to je čežnja za dobrim i lijepim. „Onda nećemo otići krivim putem. Najgore je ako se kajemo da smo pogriješili na putu našeg života. Ako slijedimo Gospodina, sigurno se nećemo pokajati“, ohrabrio je mons. Zgrablić, poručivši sjemeništarcima i bogoslovima: „Budite blagoslovljeni u tim vašim koracima, surađujte s Božjom milošću, u molitvi i razmišljanju, u Božjoj blizini, u trudu vašeg života, vašem radu, da napredujete na putu svećeništva i na putu svetosti. Pratit ćemo vas molitvom. Molimo jedni za druge da Božja ljubav u nama raste“.

U misi su suslavili mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. To je tradicionalni susret zadarskog nadbiskupa sa zadarskim sjemeništarcima i bogoslovima koji se održi po Božiću, dok oni borave u rodnom kraju i pomažu u asistenciji liturgije na misnim slavljima za vrijeme božićnih blagdana u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Ines Grbić

Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, novi oltar u župnoj crkvi sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu u Zadru blagoslovio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Tri su važna dijela u crkvi: oltar, ambon i stolica na kojoj svećenik sjedi, rekao je nadbiskup. „Oltar je prvo, središnje i najvažnije mjesto u crkvi. Oltar na hrvatskom jeziku znači žrtvenik. On prikazuje i podsjeća na najvažnije zbog čega se okupljamo u euharistiji. Misa je trenutak u kojem se posadašnjuje, uprisutnjuje Isusova muka, smrt i uskrsnuće za nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je misa osobiti čin neusporediv s ičim, ponazočenje Kristovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća. „Misa je dar za nas kad sudjelujemo u milosnom trenutku Isusovog dara života. Zato svećenik na početku mise ljubi oltar, pred oltarom se naklanjamo da se sjetimo da je to sveto mjesto za kojim Bog čini nešto veliko za nas.

Kao što je Bog prisutan u posvećenom kruhu i vinu, pod sakramentalnim znakovima ostaje stvarno s nama, drugo važno mjesto je ambon za kojim se naviješta Riječ Božja. To je trenutak kad nam Bog progovara, našim jezikom. Treće važno mjesto je stolica na kojoj sjedi svećenik. Jer kad služi misu, svećenik se mora prisjetiti da u trenutku kad slavi otajstvo euharistije, bez obzira kakav on bio, u njemu djeluje Krist. Svećenik u tom trenutku predstavlja Krista. Svećenik predstavlja Krista i prisutnu zajednicu na mjestu gdje se događa najveća tajna naše vjere“, poručio je mons. Zgrablić.

Blagdan sv. Stjepana prigodan je za blagoslov oltara, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su kršćani u vrijeme progona u prvim vremenima Crkve, u rimskim katakombama slavili euharistiju na grobu mučenika. „Zato se i danas gdje je moguće, ako je nepomičan, kameni oltar, relikvija svetaca i mučenika polaže u  oltar da se podsjeti na one koji su svojim životom najizvrsnije odgovorili na Božju ljubav i ono što nam Krist daruje, da to bude tako velika veza ljubavi koja se uzajamno daruje“, rekao je nadbiskup.

Ako se površno gleda, blagdan sv. Stjepana odudara od duha Božića, upozorio je mons. Zgrablić. „Na Božić pjevamo Isusu kao malom djetetu, a sutradan, po Božiću, slavimo mučenika koji je ubijen radi vjere, Isusa Krista. No, Božić i blagdan sv. Stjepana nadopunjuju se i idu zajedno, označuju što je bît naše vjere. Božić je trenutak kad nam je Bog pokazao svoju ljubav, kad je postao čovjekom, iako Bog čovjeku nikad nije bio daleko. U Bogu živimo, mičemo se i jesmo, ali mi smo to zaboravili, previše smo se na to naviknuli, da se više toga i ne sjetimo, da od Božje milosti živimo, a živimo kao da nam Bog nije blizu. Bog je u jednom trenutku povijesti postao jedan od nas, da ga vidimo, da trajno ostane s nama. Bog je potpuno preuzeo našu sudbinu na sebe i preoblikuje je u ljubavi. Bog nam je pokazao da je na strani čovjeka, da nas toliko ljubi i što je spreman učiniti za nas“, poručio je nadbiskup, rekavši da je svemogući Bog postao maleno dijete da ga rado primimo, da ga možemo zagrliti, biti blizu.

„To je Bog učinio u rođenju Isusa Krista, pokazao nam je veliku ljubav koja je rasla u otajstvu Isusovog života do trenutka kad je umro za nas na križu i uskrsnuo za nas. Čovjek je u Božjim očima velik onoliko koliko ljubi. Naša duša je hladna pred tolikom ljubavlju, toliko smo se na to priviknuli“, upozorio je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je koliko puta smo ravnodušni na misu, ne potrese nas misa kao trenutak kad Krist za nas umire; koliko puta ne zapamtimo ništa od pročitane Božje riječi, ravnodušni smo na to.

„Odnese nas svijet brige i grijeh da toga nismo svjesni, da to ne spoznajemo. Najvažnije je da uvijek iznova odgovorimo kako je odgovorio sv. Stjepan. Na ljubav koju je osjetio da je Isus ima prema njemu, sv. Stjepan je odgovorio bezuvjetnom ljubavlju. Kad su ga kamenovali, molio je da Bog primi njegov duh i da im to ne uzme za grijeh. Molio je isto što je Isus molio na križu. U Stjepanovo srce nije ušlo ništa mržnje ni zla, nego ljubav ga je nosila bezuvjetno u životu. To je poziv nama kako ljubiti Boga“, poručio je nadbiskup, rekavši kako su ljudi skloni misliti da je ljubav prema Bogu emocija koju moramo proživljavati, da nas iznutra ‘trese’ neki osjećaj prema Bogu.

„A naše emocije su prolazne. One su veliki Božji dar, ali su nestalne. Naše raspoloženje se mijenja. Naša ljubav prema Bogu i bližnjemu ne treba počivati na našim osjećajima, emocijama, nego na onome što je Isus rekao: ‘Ako me netko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’. Boga se ljubi vjerom, htijenjem, prihvaćanjem, opredjeljenjem, voljom, ne emocijom. Koju emociju je imao Krist dok je za nas umirao na križu? Kakve emocije je imao prema nama? Trpio je neizmjerno, bio je u najvećim mukama. Nije to bila romantika i ‘leptirići u trbuhu’, nego strašna muka. A tu nam je pokazao najveću ljubav, jer je bila bezuvjetna“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se i naša ljubav prema Bogu i bližnjima treba sastojati u tome da vršimo Božje zapovijedi.

„Neka nas blagoslov oltara podsjeti da uvijek odgovorimo na Božju ljubav. Sv. Stjepan je u nizu mučenika, Isusovih učenika koji je ubijen. Ljubav mučenika nastavila se do danas. I danas u raznim dijelovima svijeta ljudi prolijevaju svoju krv radi Isusa Krista i vjere“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da su i u Zadarskoj nadbiskupiji ubijani ljudi zbog vjere, a zbog straha, o njima se nije moglo govoriti ni spominjati ih. „Ni danas nije previše popularno govoriti o njima. Ali oni su Bogu odgovorili punim srcem. Izgubili su svoj život iz nečije mržnje prema Bogu, prema onome što je sveto, katoličko“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da biti kršćanin nije lako. „Živjeti ljubav nije lako, jer ljubav ide preko žrtve. Ljubav treba hrabre ljude, odlučnost, čvrsti stav. Isus je rekao: ‘Mene su progonili, i vas će progoniti’. Pokušajte živjeti ljubav do kraja tamo gdje jeste, vidjet ćete koliko je to teško. Ali je Božje, spasonosno, to nas čisti i posvećuje“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši vjernicima da na tom putu budu blagoslovljeni i pročišćeni milošću oprosta u svetoj Jubilejskoj godini; „da snažno možemo živjeti našu vjeru i ono što Gospodin od nas očekuje, da odgovorimo na njegovu ljubav do kraja i bezuvjetno“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu za proglašenje blaženima Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koja je napisana na sličici u izdanju Zadarske nadbiskupije i ovih božićnih dana podijeljena je po župama Zadarske nadbiskupije da puk moli tu molitvu. Mons. Zgrablić je i Bokanjčane potaknuo da tu molitvu mole svaki dan u crkvi, nakon molitve krunice, da skupina Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeni iz mržnje prema vjeri i Crkvi, jednog dana budu uzdignuti na čast oltara.

„Da nam Bog pokaže preko Crkve, kada budu proglašeni blaženicima, da im se možemo moliti. Oni su naši prijatelji na nebu koji su do kraja odgovorili na Božju ljubav, da i mi odgovorimo. Molimo da ih Gospodin proslavi čašću oltara da bi bili naši zagovornici na nebu, jer oni su kao sv. Stjepan izvrsno odgovorili na ljubav koju Gospodin iskazuje svakome od nas preko oltara, ambona i službe svećenika, preko sakramenata i zajednice Crkve kao Kristovog tijela“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Novi drveni oltar u bokanjačkoj župnoj crkvi izradio je župljanin Ive Hazdovac kao dar župi, na čemu mu je zahvalio bokanjački župnik don Roland Jelić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na blagdan sv. Stjepana, u četvrtak, 26. prosinca, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru, koja je prvotno bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku.

Naime, tijelo sv. Šime Bogoprimca najprije se nalazilo u crkvi Svete Marije Velike u Zadru, a iz te je crkve 1632. godine preneseno u tadašnju obližnju crkvu sv. Stjepana čija se velika slika nalazi na pokrajnjem oltaru u toj crkvi koja je, nakon prenošenja svečevog tijela u nju, posvećena sv. Šimi.

„Na ovom svijetu ne postoji veća istina nego što je to Isus Krist, istina koja je zasvjedočena tolikim vjerodostojnim svjedocima koji su kroz tolika stoljeća, sve do naših dana, radije prolili svoju krv, nego da su se odrekli Isusa Krista“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da je sv. Stjepan prvi u nizu mučenika Crkve.

„Nakon sv. Stjepana, sve do danas, nikad u povijesti nije prestao progon ljudi zbog Isusa Krista. Isus je rekao da će nas progon zadesiti zbog svjedočanstva. Svi mučenici koji su prolili svoju krv, svjedoče nam o Božjoj ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stjepan molio za one koji su ga kamenovali. „Isti duh koji je bio u Isusu kad je prema nama iskazivao svu svoju ljubav, taj duh zahvatio je i sv. Stjepana. Sv. Stjepan je odgovorio na način kako smo i mi pozvani odgovoriti na ono što Bog čini u našem životu. Bogu možemo odgovoriti ljubavlju i kroz križ. Križ nije samo simbol muke, trpljenja, nego križ je ponajprije simbol ljubavi. Križ nam pokazuje koliko nas Bog ljubi“, rekao je nadbiskup, upozorivši da ne pripadamo Bogu samo teoretski, deklarativno, nego pozvani smo Boga bezuvjetno ljubiti, kao što je Krist ljubio nas.

„Dok slavimo sv. Stjepana, u njemu vidimo izvrstan ljudski odgovor, uzor kako smo mi pozvani odgovoriti na ono što je Bog učinio u Božiću, u otajstvu Isusovog života“, potaknuo je predvoditelj slavlja, rekavši da postoji osobita veza između svetkovine Božića i blagdana sv. Stjepana prvomučenika.

„U prvi trenutak, na prvi pogled, može nam se činiti da su ta dva blagdana nepovezana, suprotna, nespojiva, jer na Božić slavimo jedan rođendan, veselimo se Sinu Božjem koji se utjelovio, a na blagdan sv. Stjepana spominjemo se jedne mučeničke smrti. No, sadržaj ta dva događaja ukazuje nam na njegovu i bît ljudskog odgovora na ono što je Bog učinio u svome Sinu Isusu Kristu. Bog je iz ljubavi prema nama, iz zauzetosti za nas, učinio tako veliko djelo – ne samo da nam je progovorio neke riječi, nego učinio je veliki čin. Bog se ponizio, Isus je oplijenio sam sebe, utjelovio se i postao čovjekom, došao je među nas da nam otkrije Božje lice, da nam progovori o Bogu, kakav je. Mi smo otežali zbog svoje ljudskosti, grešnosti i ne vidimo koliko nam je Bog blizu, naše oči duše ne vide Boga“, upozorio je nadbiskup, poručivši: „Isti duh po kojem se Isus utjelovio, isti duh po kojem je Krist djelovao u svom životu i od mrtvih uskrsnuo, onaj isti duh kojim su bili ispunjeni sv. Šimun i sv. Stjepan, iz toga duha su djelovali i živjeli – isti taj duh je i u nama! Isus nam je došao posvjedočiti da taj Božji duh vodi u neizmjernu Božju ljubav koja se očituje u Kristovom životu. Bog je taj čin učinio u nama“.

Nadbiskup je nadalje naglasio da ako ljubimo Boga, „ne moramo biti uvijek oduševljeni iznutra u sebi“ u izrazu te ljubavi, nego ljubav se potvrđuje da slijedimo Isusa, da čuvamo njegovu riječ. To znači čuvati riječi koje su apostoli zapisali i poštivati Božje zapovijedi. „Ako nas obuzima ljubav kao sv. Stjepana, ona se ne uvjetuje nečim izvanjskim, drugim. To ne znači da drugome uzvratimo onako kako on nama učini ili da nešto dajemo drugome da on nam uzvrati, ne činimo uslugu za uslugu. Nego, ljubav nema računice, ona bezuvjetno ljubi. Tko participira na Božjoj ljubavi, tko je svjestan svoga grijeha, tvrdoće svoga srca, onoga što ne valja u njegovom životu, s druge strane vidi neizmjernu, veliku Božju ljubav koja je tako velika prema nama, bez obzira kakav je naš grijeh. Taj vidi da Bog ničim ne uvjetuje da nas on ljubi. Kada participiramo u božanskoj ljubavi čak i prema našim neprijateljima, tada i mi nasljedujemo sv. Stjepana“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas blagdan sv. Stjepana mučenika okrijepi na putu  života, utvrdi u našoj vjeri i ljubavi, da hrabro hodimo te budemo svjedoci Božje ljubavi i dobrote od koje živimo.

U kontekstu spomena mučenika, nadbiskup je rekao da iz župe sv. Šime rodom potječe svjedok vjere, jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koji je umro mučeničkom smrću u Drugom svjetskom ratu. To je don Ante Letinić koji je rođen 8. rujna 1899. u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Imao je svega 46 godina kad je ubijen. Klasičnu gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Obavljao je više službi u Zadarskoj nadbiskupiji: bio je župnik Poličnika (1927.-1929.), Visočana (1931.-1932.), Dobropoljane (1932.-1934.), a djelovao je i u Šibenskoj biskupiji. Njegova zadnja služba bila je ravnatelj gimnazije u Kninu. Naime, don Ante je od 1935. bio vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Šibeniku, čijim je učenicima očinski i odgajateljski pomagao u školi i u obitelji.

U Šibeniku je bio župni pomoćnik u nekoliko šibenskih župa. Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske 1941., otišao je u Knin gdje je bio ravnatelj gimnazije. Po dolasku partizana, iz Knina se vratio u Šibenik gdje su ga partizani ubili u siječnju 1945. godine. Mrzitelji vjere i Crkve don Antu su pokupili s drugim ljudima, strijeljali ga i bacili u jamu. Do danas se ne zna gdje su njegove kosti.

U glasilu “Fra Rafo Kalinić” 1994. godine objavljeno je: “Početkom 1945. u večernjim satima, don Ante je pričao župniku fra Leonardu Buljanu i pomoćniku fra Celestinu Belamariću u župi Šibenik – Varoš kako je napustio Knin poslije dolaska partizana. Po Šibeniku se slobodno kretao, no ne zadugo. Postao je neraspoložen i nervozan, vjerojatno je nešto saznao. Bio je svjestan da je direktorsku službu u Kninu vršio savjesno, bez obzira je li netko bio Hrvat ili Srbin. Fra Leonardo Buljan ga je smirivao i pitao čega se onda boji, a on je odgovorio: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje?!”. Otišao je vrlo uznemiren, a sutradan se saznalo da su ga partizani odveli od kuće. Za nekoliko dana čulo se da je don Ante Letinić, kao i mnogi drugi Hrvati iz Šibenika, vezan žicom, ukrcan u teretna kola i odveden u Ervenik, gdje je zajedno s ostalima bačen u jamu. Tako je ovaj uzoran i plodan svećenik svoj život vjeroučitelja i odgojitelja mladeži završio u jednoj jami koju još nitko nije iskopao niti ispitao“.

Don Ante je osobito bio posvećen radu s mladima. Na proslavi Tjedna protiv psovke 1939. u crkvi Sv. Dominika predvodio je duhovne vježbe za mlade. Don Rozario Šutrin, autor knjižice „Dvanaestorica naše umorene braće” (1995.) u izdanju Zadarske nadbiskupije, zapisao je sjećanje svećenika i publicista don Žarka Brzića o don Anti Letiniću: “Nosim lijepe i drage uspomene na tog Božjeg čovjeka, jer me mnogo zadužio. Vjeronauk nisam doživljavao kao običan školski predmet koji se često uči samo radi ocjene, nego kao predmet koji nas priprema za život. Don Antina predavanja bila su vrlo zanimljiva, živa i praktična. Da bi uspostavio prisniji kontakt s učenicima, sišao bi s katedre i stojeći pred klupama tumačio određenu katehezu. Izlaganja su mu bila slikovita, često popraćena primjerima iz vlastitog pastoralnog iskustva. Želio je da nam vjerske istine ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. Posebno povjerenje imao je u nas sjemeništarce, želeći da u znanju i vladanju budemo primjer drugim kolegama. Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Svojom dobrotom želio ih je privući Bogu i Crkvi”.

„Don Ante je jedan od Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje se nadamo da će im se jednog dana moći moliti s pouzdanjem jer su do kraja ostali uz Krista, prolili su svoju krv te mogu i nama zasvjedočiti tu bezuvjetnu ljubav i dati snage. Gledajući u njih, i mi se možemo pouzdati da u našem životu svjedočimo za Božju ljubav, da nas oni kao prijatelji prate i bodre na putu života, da i mi uspijemo u bitnim stvarima u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu da Sluge Božje Zadarske nadbiskupije Gospodin proslavi čašću oltara, potaknuvši vjernike da tu molitvu mole kad god obavljaju neku pobožnost u crkvi sv. Šime, „da bismo se sa sigurnošću mogli njima moliti, da nam budu zagovornici i da ih častimo kao blaženike naših dana“.

Mons. Zgrablić podsjetio je vjernike da je crkva sv. Šime jedna od pet jubilejskih crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji u kojoj će se svakog dana u Godini jubileja 2025. više puta moći dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić